Arhiva oznaka: Antonio Glažar

Milan Zagorac: #milenijalci

Generacija hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara

Nastaje li na rubu desetljeća nova književna generacija?

Skarlet_p, Ilija Aščić, Mirela Fuš, Dunja Matić, Luka Murina, Tea Marković, Nikola Leskovar, Alen Brlek, Ivana Pocrnić, Vladimir Papić, Iva Rogić, Antonia Padovan, Antonio Glažar, Robert Janeš, Ani Maduna, Daria Glavan Šćulac, Sandra Polić Živković, Goran Gluščić, Kristina Posilović, Tamara Crnko, Goran Srdarević, Sara Mrak, Ivan Zrinušić, Slaven Posavac, ima ih još…

Radove cijelog niza mlađih autora što na portalu Književnost uživo, što na drugim stranicama ili društvenim mrežama, bilo da se radi o prozi, poeziji ili esejistici (manje), pratim vrlo intenzivno nekoliko godina te mi se stoga mnogi motivi i tematski blokovi sve više počinju (za sada skicozno) ukazivati kao (zaista) novi generacijski diskurs koji možemo (barem radno) okrstiti “milenijalcima” (draže mi je nego Y): oni su rođeni najranije u prvoj polovici osamdesetih do devedesetih (tu negdje, imamo mali otklon zbog nepoklapanja kronološke dobi s generacijskom pripadnošću), bitne formativne godine su im kasne devedesete ili dvijetisućite, oni su dobro obrazovani, govore više jezika, vole životinje, štoviše, jako vole životinje, empatični su prema njima čak i nešto više nego prema ljudima kojih se prirodno klone, iako mahom humanisti i “ljevičari” (uopće, koje je danas polje toga pojma?), naravno, nisu glupi i znaju da svijet nije mjesto koje će neka dobro razrađena teorija iz salonske retorte zgodno srediti da više “ne bude ratova i nasilja, a da svi žive u slozi”; vidjeli su u svojih dvadeset-trideset ili čak i manje godina više svijeta nego naši roditelji zajedno na svim sindikalnim izletima, imaju (često) deficit iskustava bitnih za brzu zriobu (smrti, bolesti, društvene ili obiteljske traume više magnitude), društvene mreže putem aplikacija su im dom, a prorečena i prononsirana seksualna devijantnost dijametralno je izokrenuta, barem tako kažu neka istraživanja, u ugodnu zavaljenost pred vlastitim monitorom prijenosnog uređaja i uranjanje u pornografsku singedohu – kratko i jasno, draže im je biti sam, nego opterećen ionako već malformiranom popudbinom svake veze. Oni su u velikim pitanjima, onim “kamo”, “kako”, oni su pomalo nevini-jebeni kao dobra-zločesta Pip “Purity” iz Franzenovog (zaista predebelog) romana Čistoća, oni traže istovremeno svoje porijeklo i smisao, ali i svoje mjesto, šireći se deridinsko-delezovskim korjenčićima u mnoštvu različitih dimenzija, nastojeći se posaditi (uhvatiti) negdje u svijetu koji zaista počiva na brutalnom darvinizmu uz tek pokoje utočište ili balončić. Nježne biljčice koje više ne zadovoljava provincijalni ex Yu prostor niti pripadajuće pasatističke teme (naime, u njihovoj su kronologiji te teme prethostorija, njihovo je doba ono poslije 9/11 sa svim svojim novim-starim bremenitostima), naravno, uz svesrdno sudjelovanje u svim onim “occupy-wikileaks-anonymous-blokadafakulteta like” temama, a koje u fazi otriježnjenja (ono neminovno nastupa u trenutku kada se treba pobrinuti za vlastiti socioekonomski položaj) tako temeljito, neorealistički ostavljaju eho u njihovim prozama i poeziji.

Često je književnost milenijalaca situirana u urbanu stvarnost, s likovima zaglavljenima u egzistencijalnim datostima, ponekad je u žanru, ponajviše distopijskog, fantasyja ili SF-a, no uvijek s naglašenim potrebama i ograničenjima koje proizlaze iz osviještene “slijepe pjege” suvremenog čovjeka – kako nastaviti živjeti nakon što se prođe “kroz pakao” koji istovremeno čine i “drugi” i “ja” u svijetu koji je ili obezbožen ili je bog indiferentan, ili još gore, na razini maloga djeteta (možda neiskusan, možda malouman, možda jednostavno neprisutan?), u kojoj je obitelj porušena i odavno disfunkcionalna, u kojoj je došlo do stravične pojmovne zbrke (entropije) “muško”, “žensko”, “opresor”, “žrtva”, “totalitarizam”, “sloboda”, “(neo)liberalni kapitalizam”, “socijalizam”, “duhovnost”, “ateizam”, da ne nabrajam dalje, s posebnom fiksacijom na ljubav i seksualnost kao lajtmotive uz cijelu gamu perzefonsko-euridikinsko-elektrinskih, odnosno parsifalsko-orfejevsko-edipovskih motiva kao (vječno) neriješenih nodusa i neukroćenih slobodnih radikala ljudske psihe, što se manifestira kroz neprekidno odlaganje činjenja. Milenijalci uglavnom ne čine, oni, dakle, oklijevaju, ali se unaprijed ograđuju time što sebe stavljaju u poziciju nesposobnih za život, unatoč gotovo bizarnoj formalnoj preobrazovanosti (mnogi su već, kako se to sada kaže, magistri, mnogi su pred doktoratima, često u stranim zemljama, no uvijek bez “adekvatnog radnog iskustva”), otvorenosti novome i drugome i konkretnim radnim vještinama koje nadilaze potrebe društva zaglavljenog u zamrznutoj tranziciji. To svojevrsno manihejstvo ugrađeno je u sam život likova ili lirskih subjekata, kako nam drago, a koji često prelaze u cinizam i nihilizam, još gore, čak i u zdvajanje, posebno ako je riječ o intelektualcima koji se ne zadovoljavaju svakodnevicom, ali još manje nalaze utjehu u solipsizmu koji ih stalno i iznova ostavlja sve usamljenijima pred onim već spomenutim monitorima prijenosnih uređaja. Međutim, ono što je neosporno, ne prihvaćaju taj status quo tek tako, oni pružaju neku vrstu pasivnog otpora, njihova je književnost sva jedna “melankolija otpora” kojom nas pridobivaju u “asimetričnom” srazu.

To je plima nove generacije preplašenih pojedinaca koji posve suvereno vladaju psihološkim fenomenima (za razliku od svojih prethodnika koji su, objektivno, najdalje dogurali do kukanja “o sistemu koji ih je sjebo”, dok im je spoznaja prirode vlastitog bipolarnog poremećaja, što ponajprije znači bilance vlastitih slabosti i prednosti, ostala u sferi teorije urote koju, pak, istinski ne razumiju); milenijalci su, nadalje, vrlo individualnog duha, užasavaju se stare hijerarhijski utemeljene strukture (obitelj ne oduševljava jer već očito postoji ranije iskustvo njezine disfunkcionalnosti, dok posao, država i društvo u cjelini predstavljaju samo daljnje ekstenzije ovog prvotnog hendikepa). Njihova je književnost svojevrsni weltschmerz, romantizam, to jest poetička manifestacija onoga što hipersenzibilizrani pojedinac osjeća, ali je zbog nedostatnog pojmovnog aparata još uvijek nemoćan u konačnom izricanju pa stoga, naravno, ne pripada svijetu racionalnih pojmova te djeluje čak i rubno psihotično. Upravo tome onda služi književnost, bivajući ona Kafkina “sjekira za zaleđeno more u nama”. Filozofski, oni su, svjesno ili nesvjesno na fonu onoga što Franoçois Laruelle naziva filo-fikcijom, fikcijom koja zrači ne-filozofskim, što znači da zadire misaono proaktivno u beskrajno moderno more fenomena i to u svim dimenzijama, pa čak i onima koje su prethodnih generacija bile nedopuštene i proskribirane kao nazadne. Poetički mahom duguju Ingeborg Bachmann, Thomasu Bernhardu ili  W. G. Sebaldu (koje možda jesu, a možda i nisu čitali, ali duh obračuna s “mračnim” prethodnicima je sveprisutan), zatim Sylviji Plath (čija je “samoubojstvenost” stvorila misterij jednog “novoga ženstva”), jasno, svetom američkom trojstvu Pynchon-DeLillo-Vonnegut, a ponešto Houellebecqu (i njegovom globalnom pesimizmu i mizantropiji), a što, sve zajedno, u “pokušaju” obračuna s “roditeljskim” svijetom i njegovim grijesima objedinjuje poželjan, ali neostvarivi lik brutalne buntovnice s razlogom Lisbeth Salander ili još bolje, nešto posve ispražnjeno od staroga sadržaja, ova “Guy Fawkes maska”, koja postaje metafora otpora “ciničnih i pametnih” protiv “glupoga svijeta” (milenijalci mahom smatraju da je stari svijet jednostavno glup).

Iako bi se moglo prigovoriti da se radi, ako ne o “plaču”, onda barem o “gorkom cinizmu privilegirane generacije” (što rezultira crnim humorom), ne bi valjalo ovaj novi generacijski diskurs koji se oblikuje iz za sada još amorfne virtualne časopisne scene zanemariti kao nešto prolazno: upravo suprotno, oni su potvrda da se generacija “hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara” pretvara u literarno ozbiljan i relevantan projekt koji će značiti istinski generacijski kvantni skok hrvatske književnosti iz jednog sustava u onaj novi, a da pritom i tematski i motivski uistinu korespondira s literarnim iskustvima kako svijeta tako i ranijih generacija, jasno ih nadograđujući (auto)dijegetskim nedostajućim puzzlama.

Možda je najbolje sve ovo sažela u razgovoru sa mnom jedna gore spomenuta autorica: “tužnjikavi smo jer smo na neki čudan razmaženi, odgajani kao centar svijeta iz svih mogućih registara, a onda nas stvarnost proguta drastičnije nego što je potrebno… čujem i ja taj “kme” u pisanju, trudim ga stisnuti da barem stilistički ne bude patetično, ali ipak uspije pobjeći…”

Književnost milenijalaca najavljuje duboko zalaženje “na kraj noći”, što bez ostatka navodi da je riječ o vrtloženju prema dimenzijama koje do sada uglavnom nismo imali prilike vidjeti. Kako se stvar nastavlja, vjerujem da će mnoge od ovih hipoteza konačno biti i potvrđene tijekom sljedećih nekoliko godina u jednom ili više romana koji će predstavljati u pravom smislu riječi “generacijski kod”.

Foto: www.pexels.com

Antonio Glažar: Molimo, ne hranite vodorige!

Molimo, ne hranite vodorige?
Kimnem glavom pogledavši svojega zbunjenog brata Jadena. “Upravo tako, J.”
Licem mu prođe prestrašeni izraz i on se počne tresti. “Što bi to moglo značiti?”
Zakolutam očima. “J., kao prvo, uopće nisi smiješan”, promrmljam. “A kao drugo, mislim da znači da ne bismo trebali hraniti vodorige.”
On prasne u smijeh i udari me desnom rukom po ramenu. “Ma daj, trebamo se malo zafrkavati, zar ne, braco?”
Jaden i ja stojimo ispred malene kamene crkve na groblju gradića u kojem živimo, Fallsu. Natpis Molimo, ne hranite vodorige! uklesan je na zidu iznad rupe gdje su se nekoć nalazila vrata. Na latinskom je jeziku, ali nemam problema s prevođenjem. Odličan sam učenik u našoj srednjoj školi Oscar Wilde i učenje mi nikada nije predstavljalo problem.
Jaden je potpuno različit od mene. Nije on loš učenik, ali nije ni najbolji. Iako smo identični – jednojajčani smo blizanci – isto tako smo i potpuno različiti. Djevojke više prilaze njemu nego meni. Da se razumijemo, nemam problema s time. Gdje da još nađem vrijeme i za djevojke? Dovoljno je što gledam dvadeset različitih serija, izlazim s prijateljima, čitam i učim.
“Hajdemo istraživati”, kaže Jaden uzbuđeno. Oduvijek je bio željan avantura.
Oklijevam. “J., nije sigurno”, kažem. “Pogledaj tu crkvicu. Samo što se nije srušila.”
“Daj, budi muško, malo za promjenu, Kaden”, kaže mi on i počne se smijati.
Lecnem se, a on to primijeti i osmijeh mu nestane s lica.
Dok smo Jaden i ja još išli u osnovnu školu, postojala je grupa od nekoliko ljudi iz starijih razreda koji su me od četvrtog razreda, svakoga dana, vrijeđali i nazivali raznim imenima. Govorili su mi da sramotim muški rod i da ne razumiju kako netko poput Jadena, koji je već u to vrijeme postao popularan, može imati takvog jadnika od brata kao što sam ja. A sve je započelo time što sam s najboljom prijateljicom Jenny jednom prilikom pjevao neku pjesmu koju inače pjeva Rihanna ili Lady Gaga, više se i ne sjećam.
U svakom slučaju, potpuno sam se zatvorio u sebe i nisam ni s kim pričao, čak ni s Jenny, s kojom sam bio jako blizak. Štoviše, znao sam glumiti da sam bolestan kako se ne bih morao suočiti s tim starijim učenicima. Ponekad bih se znao tuširati po 20 minuta razmišljajući kako da ih izbjegnem ili bih jednostavno plakao.
To je potrajalo sljedeće tri godine. Nisam znao što da radim niti kako da se obranim od njih, a bilo me strah bilo što reći profesorima da se stanje ne bi pogoršalo. Postao sam očajan, a onda je Jaden saznao što se događa.
Pohađali smo sedmi razred i nekoliko nas je tjedana dijelilo od kraja školske godine. Jaden i ja smo se vraćali iz škole te je on otišao u obližnji šumarak obaviti nuždu, a ja sam ga ostao na cesti čekati. Tada su došli oni i počeli me vrijeđati. Bio sam na rubu da ne počnem plakati, ali im nisam htio pružiti to zadovoljstvo da vide koliko su me zapravo slomili.
Tada je iz grma izašao Jaden i počeo je vikati na njih. Prijetio im je da će, približe li mi se još jednom, ubiti Boga u njima i da neće znati što ih je snašlo te da će završiti u bolnici.
Oni, iako su bili stariji, pobjegli su od straha, a Jaden se počeo smijati i prebacio je svoju desnu ruku oko mog ramena.
“Oni te više neće dirati”, rekao mi je s osmijehom na licu, a onda se uozbiljio. “A ako budu, ispunit ću to što sam im rekao. Nitko, nitko, ne dira mojega brata.”
Bio sam toliko šokiran da sam se mogao samo osmjehnuti, ali mu to nikad nisam zaboravio i zauvijek ću mu biti zahvalan.
“K., nisam tako mislio”, kaže on i pogleda me tužno. “Znaš da nisam, je li tako?”
Kimnem. “U redu je, J.”, odgovorim i blijedo se osmjehnem. “Ne možeš razmišljati o tome baš svake sekunde kad si sa mnom. Dogodi se.”
On se osmjehne i potapša me po ramenu.
Uzvratim mu osmijeh. “A sada, idemo istraživati.”
Rekavši to, povučem Jadena prema vratima crkve. Zastanem na ulazu i provučem se između dviju starih drvenih greda koje su bile pričvršćene za kameni okvir vrata te uđem u crkvu.
Crkva iznutra izgledala je još gore nego izvana. Kameni svodovi samo što se nisu urušili, a podovi su bili prekriveni osušenim blatom i životinjskim izmetom. Na drugom kraju crkvice nalazilo se nekoliko drvenih polica prekrivenih debelim slojem prašine. Zanimljivo mi je što se još nisu srušile od starosti i vlage.
A na suprotnom kraju nalazila se kamena vodoriga. Priđem joj. Bila je isklesana u obličju zmaja. Čeljust joj je raširena u nepostojećem kriku, a lice bijesno. Krila su joj bila skupljena uz tijelo, a noge pričvršćene za kameni stalak pa je izgledala kao papiga koja stoji na svojem drvenom stalku u krletci.
“Znači, to je ta vodoriga?” Poskočim zbog Jadenova glasa iza svojih leđa i okrenem se prema njemu. “Majmune”, promrmljam i prostrijelim ga pogledom.
On se osmjehne svojim jadenovskim osmijehom gdje pokaže svoje blještavo bijele zube, a ja zakolutam očima. Tim osmijehom osvojio je svaku curu koju je ikad imao.
“I, hoćemo li je nahraniti?” upita Jaden uzbuđeno i nasmije se.
Oklijevam. “J., na ulazu piše da je ne hranimo.”
Ali Jaden me ignorira te iz džepa izvuče jednu od svojih energetskih pločica, potrga omot i stavi čokoladicu vodorigi u usta. Čučne pored nje i čeka ne bi li vidio što će se dogoditi.
Nekoliko sekundi kasnije iz džepa izvuče svoj iPhone i počne se slikati slažući razne izraze lica. Zbunjeno ga gledam i on to primijeti.
“Hajde, Kaden, dođi i ti”, kaže mi i mahne rukom prema meni.
Duboko udahnem. Hoću li biti idiot poput svog brata ili ću biti pametniji od njega? Znam da je on genijalna osoba, ali mora li me baš svugdje sramotiti? Devedeset sam posto siguran da će ovo završiti na Instagramu ili Facebooku. Ma, bit ću pametniji od njega.
Nekoliko trenutaka kasnije čučeći grlim vodorigu lijevom rukom i plazim jezik mobitelu. Zapravo, jako je zabavno. Zašto uvijek moram biti tako uštogljen?
Tada čujem užasan zvuk, nešto slično lavljoj rici, samo još strašnije, a dopire iz ustiju vodorige. Jaden i ja se pogledamo te se brzo uspravimo i potrčimo prema izlazu. Rika postaje sve glasnija i odjednom čujem zvuk trljanja kamena o kamen. Okrenem se i ugledam kako se vodorigina krila polako pomiču. Ubrzam korak.
Naravno, nisam primijetio rupu na svom putu do izlaza i nađem se na podu. Osjetim tupu bol koja mi struji cijelom nogom, a koljeno mi je potpuno krvavo.
Pogledam prema Jadenu koji je već izašao iz crkve i shvatim da je tek sada uočio da nisam iza njega te napravi nešto zbog čega ga u isto vrijeme želim zagrliti i istući na mrtvo ime: vrati se po mene. Tipično za njega.
“Kaden, jesi li dobro?” upita me došavši do mene. U očima mu vidim strah.
“Kretenu, bježi odavde!” viknem pokušavši nadglasati riku vodorige. Rika vodorige! Gluplju stvar u životu nisam čuo!
On me udari po potiljku. “Nigdje, nigdje, ne idem bez tebe!”
Kada je to rekao, podigne me u svoje naručje i krene prema izlazu. Osjećam kako mu se mišići napinju pod mojom težinom.
Tupo ga pogledam. “Osjećam se kao princeza, Jaden.”
On se nervozno nasmije. “Ako se izvučemo odavde, učinit ću te jednom.”
Tada dođemo do izlaza i Jaden me krene iznositi kroz grede, kada se cijeli izlaz uruši. Jaden me brzo povuče te obojica padnemo na pod, odakle promatramo kako kamenje pada sa zida crkvice.
“Zaglavili smo”, kažem uplašeno.
On kimne i stisne mi ruku. Znam da je to znak da želi da se ne odvajam od njega.
Samo sam ga jednom vidio ovako uplašenog i to prije sedam godina kada su u prometnoj nesreći poginuli naši roditelji. Sletjeli smo u jarak, a oni su izletjeli kroz vjetrobransko staklo dok smo Jaden i ja ostali sjediti u autu tresući se. Tad me prvi put ovako povukao za ruku i rekao mi neka ostanem blizu njega. Sjedili smo u tom prokletom autu sljedećih dvanaest sati dok nije došla policija i odvela nas u postaju, odakle smo izašli sa socijalnom radnicom Kirsten koja nas je kasnije i posvojila.
Uzvratim mu stisak. “Ne idem nigdje, obećajem.”
On kimne, ali ne pušta me. Nakon nekoliko sekundi ustane te ja ispružim ruke da i meni pomogne ustati, kad čujem bijesan ženski glas koji je varirao između vikanja i kričanja.
“Drznici!” govorio je glas. Pogledam iz kojeg smjera dolazi i ugledam vodorigu kako leti nekoliko metara od nas. Bijesno nas gleda.
“Probudili ste me, a sada…” nastavi bijesno vodoriga neprekidno leteći s jedne strane crkve na drugu. “Sada ćete platiti!”
Tada raširi krila pa Jadena i mene okupa jarka plava svjetlost. Odjednom zapuše vjetar koji sruši Jadena na tlo, ali on još uvijek drži moju ruku. Osjetim kao da me taj vjetar gura prema vodorigi i shvatim da sam u pravu. Svakim udarom vjetra u Jadenova i moja leđa našli bismo se pola metra bliže vodorigi.
Znao sam da ne možemo pobjeći. Zar smo je morali nahraniti? Zar smo morali biti toliko glupi?
Okrenem glavu prema Jadenu. “Braco!” viknem nadglasavši vjetar. Oči mi se napune suzama. “Volim te.”
On me zagrli. “I ja tebe, brate moj mali.”
Inače mi “brate moj mali” smeta – stariji je dvije minute – ali ovaj put nije tako. Činjenica da bismo svakog trena mogli umrijeti i da možda više nikada neću vidjeti svojega jedinog brata i najboljeg prijatelja, užasavajuća je.
Nakon minute nalazimo se točno ispred vodorige. Njezine crne oči raširene su i bulje od nas. Krajičkom oka primijetim izraz sućuti koji joj prođe licem, ali samo na sekundu.
“Ovo vam je prilika za iskupljenje”, kaže vodoriga gotovo nečujnim glasom i sklopi krila uz glasan udarac. Jačina udarca odbaci Jadena i mene prema drugom kraju crkve te sklopim oči i čekam udarac u zid.
Počnem razmišljati o svome životu. Zašto sam toliko vremena potratio na serije? Jesam li stvarno tri puta morao odgledati svih dvanaest sezona Uvoda u anatomiju? Dvjesto i nešto epizoda nije malo, pogotovo tri puta.
Zašto nisam našao djevojku kao svi normalni šesnaestogodišnjaci? Ili, možda, dečka? Mislim, zašto ne bih eksperimentirao? Imam cijeli život pred sobom!
Ispravka: imao sam.
Počnem vrijeđati samog sebe, kada osjetim udarac blaži no što sam očekivao, ali odbijam otvoriti oči.
“Kaden!” čujem Jadenov glas pored sebe. “Kaden, otvori oči! Dobro smo!”
Oklijevajući otvorim ih i polako ustanem. Nalazimo se na istom mjestu gdje smo bili kada sam zatvorio oči. Jedina razlika je što mi je u želucu kao na vrtuljku. Skočim na noge i, okrenuvši leđa Jadenu, počnem povraćati. On mi priđe i počne me tapšati po leđima.
Oči mi zasuze.
“Jesi izbacio tu Sotonu iz sebe?” upita me Jaden i nasmije se.
Kimnem i pljunem na žućkastu hrpicu koja je upravo izašla iz mojih ustiju. “Sad sam bolje.”
“Čini mi se da ti je i noga bolje”, kaže Jaden šokirano. “Kako je to moguće?”
Slegnem ramenima. “Ne znam”, kažem mu užurbano. “Nije ni bitno. Bitno je samo da pobjegnemo s ovog prokletog mjesta!”
Ironija.
Obojica pohitamo prema vratima, kad on zastane. “Nisu li se ova vrata urušila? I zar ih nisu pokrivale samo dvije grede?”
Jaden je bio u pravu. Ulaz doista nije bio urušen kao prije, a one dvije grede zamijenila su velika drvena vrata sa željeznom kvakom. Zakoračim prema vratima i zgrabim kvaku, ali me Jaden zaustavi.
“Što radiš, K.?” upita on zbunjeno uhvativši me za ruku na kvaki. “Opasno je!”
“Jaden”, kažem mu utješnim glasom. “Ne možemo ostati ovdje zauvijek. Umrli bismo od gladi.”
On zausti da nešto kaže, ali se predomisli i pusti mi ruku. Okrenem glavu prema vratima, duboko udahnem, povučem kvaku i gurnem vrata. Iznenađujuće su teška, ali uz Jadenovu pomoć uspijem te se nađemo vani.
Crkva se nalazi na groblju. Barem bi se trebala nalaziti, no ovo u što Jaden i ja gledamo, definitivno nije groblje. Usred šume smo. Vani je mrkli mrak i čujem hukanje sove i zavijanje vukova na mjesec. Vjerujem da je već prošla ponoć.
“Kaden,” kaže Jaden koji stoji pored mene, “što ćemo?”
“Prvo ovo”, kažem i privučem ga u medvjeđi zagrljaj. “Drago mi je da nisi mrtav.”
On se nasmije. “I meni što nisi ni ti, braco.”
“Dobra večer, momci”, čujem glas neke djevojke iza sebe. Brzo se odvojim od Jadena i pogledam djevojku. Zinem.
U svojih šesnaest i pol godina života nisam vidio ljepšu djevojku od ove. Ima dugu smeđu kosu i prekrasne, čokoladne oči koje djeluju nekako iskreno i nježno. Poprilično je visoka za djevojku i vitka je. Odjevena je u bijelu haljinu koju prekriva crveni ogrtač s kapuljačom. U ruci drži svjetiljku.
“Dobra večer, gospođice”, kaže Jaden i osmjehne se. Ona raširi oči i priđe nam.
“Kako se zovete?” upita ona brzo cijelo vrijeme pogledavajući lijevo i desno.
Zbunjeno je pogledam, ali odgovorim. “Ja sam Kaden, a ovo je Jaden.”
Ona još više raširi oči. “Brzo! Moramo otići prije negoli vas nađe!”
Djevojka me zgrabi za rukav moje kožne jakne i povuče me. Ja uhvatim Jadena za ruku te obojica pratimo nepoznatu djevojku u šumu.
Ona cijelo vrijeme pogledava na sve strane kao da se boji da će nas netko vidjeti. Jaden i ja se svako toliko zbunjeno pogledamo, ali pratimo je. Nakon nekoliko minuta hodanja nađemo se ispred drvene kolibe. Ona otvori vrata te Jaden i ja uđemo. Ona također te zaključa vrata.
“Prvo!” započne ona ljutitim glasom. “Više se nikome, nikome, nećete obratiti s ‘gospođice’ nego s ‘moja gospo’. Je li vam to jasno?”
Obojica kimnemo glavom. Progutam knedlu. U kakvoj smo mi to ludnici završili?
“Drugo!” nastavi ona još ljućim glasom. “Nema više imena Kaden i Jaden. Od sada ste Christoph i John. Je li vam jasno?”
Opet kimnemo. “I treće,” doda djevojka blažim glasom, “ja sam Alexis.”
Nekoliko trenutaka nitko ništa ne kaže, a onda ja progovorim: “Gdje se nalazimo, gospo Alexis?”
Ona se nasmije i taj prekrasni zvuk me smiri. “Mene ne moraš zvati ‘gospom’, Kaden. Ovdje, sa mnom, možete biti što jeste. Braća iz druge dimenzije, ali vani, kada ste s ruljom, ne možete.”
Jaden raskolači oči, a ja zinem. “Druge dimenzije?” promuca Jaden.
Ona podigne obrvu. “Ovo je Homerdone, dimenzija griješnika. Vi dolazite iz Cloxa, dimenzije uživanja i patnje.”
J. i ja je gledamo kao da priča kineski.
“Zašto smo mi ovdje, u Homerdamu?” upitam mucajući.
“Homerdoneu”, ispravi me ona i osmjehne se. “Očito ste nešto napravili vodorigi, naravno.”
“Naravno!” ponovi Jaden sarkastično. Jako je nervozan i trese se. “Kako se mi nismo toga sjetili?”
Alexis ga ignorira. “Ovo je samo pretpostavka, ali prezivate li se možda Taylor?”
Jaden i ja se pogledamo. On jedva primjetno odmahne glavom, ali ga ja ignoriram. “Da.”
Alexis protrne. “To znači da imate ukupno trideset i dva sata da ispravite stvari.”
Tek sada sam potpuno zbunjen. “Što pak to znači?”
“Čekajte,” kaže ona iznenađeno, “vi nemate pojma što joj je vaša obitelj napravila?”
Odmahnem glavom, a ona duboko udahne. Imam osjećaj da bi nas najradije prebila.
“Prvo sjednite”, kaže ona i pokaže na obližnji krevet. Uhvatim Jadena za podlakticu te on i ja odemo sjesti, a Alexis sebi dovuče jednu malu drvenu stolicu.
“Znači,” započne ona pripovjedačkim glasom, “prije 200 godina, odnosno u 13. stoljeću.”
“Ovaj…” prekine je Jaden. “Prije 200 godina bila je 1816. godina, Alexis.”
“A joj, da”, kaže Alexis i lupi se rukom po čelu. “Zaboravila sam da je vama 21. stoljeće. Usput, nama je 15. U svakom slučaju, vaša obitelj postoji još od 13. stoljeća. Bila je 1264. godina. Godina suše. Usjevi nikako nisu uspijevali. Tada se prvi put pojavila kuga i ljudi su svakodnevno umirali.”
“Oprosti što te prekidam”, kažem opreznim glasom. “Ali nije li se kuga pojavila tek sredinom 14. stoljeća?”
Ona odmahne glavom. “Tako je možda zapisano u knjigama, ali prvi put se to dogodilo 1264., ali nije pomrlo mnogo ljudi. Većinom su to bili seljaci, tu i tamo našao se netko imućniji.
Kako god, vaša je obitelj patila. Jedini sin lorda Michaela Taylora, vašeg pretka, umirao je pa je lord Taylor sve pokušavao ne bi li ga spasio. Prošao je cijeli svijet i, naposljetku, pronašao je lijek u Firenci. No, trgovac koji ga je imao, tražio više nego što je lord mogao platiti. Lord mu je rekao da će napraviti bilo što samo da spasi sina.
U to vrijeme, Europu je terorizirao zmaj. Znam da vam to zvuči nerealno, ali tako je bilo. Bio je strašan. Koža mu je bila grimizne boje, a oči ledenoplave. Rigao je strašnu vatru koja bi odjednom ubila cijeli grad. Ta je vatra bila jačine onih atomskih bombi koje su pogodile Hirošimu i Nagasaki. Čitala sam o vašem svijetu”, doda ona kad shvati da je zbunjeno gledamo. “Ali meta toga zmaja nikad nisu bili nevini ljudi. Meta mu je bila trgovac iz razloga što je bio zao i pokvaren. Pričalo se da je čak ubio vlastitu obitelj zbog novca.”
“I trgovac je natjerao našeg pretka da ubije zmaja?” upita Jaden. Shvaćam da se smirio jer se više ne trese i duboko diše.
Alexis odmahne glavom. “Zmaja je bilo nemoguće ubiti. Trgovac je htio da ga lord okameni, a okameniti ga je mogao samo netko čistih namjera. Tehnički, lord je htio spasiti sina, nikoga nije želio povrijediti i zato se smatralo da je čistih namjera.
Trgovac je lordu dao čaroliju u bočici. Trebao ju je prosuti po zmajevu srcu ne bi li se ovaj okamenio. I tako je lord čekao nekoliko dana dok se zmaj nije pojavio – svaki bi dan prolazio čitavim svijetom pa bi mu trebalo nekoliko dana da se vrati.
Hrabri se lord suočio sa zmajem, ali zmaj ga nije htio ubiti. Priča se da je mogao vidjeti ljudsku dušu kroz naša tijela i znao je da je lord dobar čovjek. Nakon cjelodnevne borbe lord je uspio i zmaj je bio okamenjen, odnosno…”
“Pretvoren u vodorigu”, dovršim umjesto nje.
Ona kimne. “Zato vodoriga proganja vašu obitelj”, objasni ona. “Zato su svi u vašoj obitelji mrtvi.”
Srce mi počne jače kucati. “Znači li to da su naši roditelji mrtvi zbog proklete vodorige?”
Alexis oklijeva, ali naposljetku tužno kimne glavom. “Ali morate razumjeti da to nije ono što vodoriga želi.”
Jaden bijesno ustane. “Nego što prokleti kip želi? Želi da patimo? Moj braco i ja nemamo veze s time što se dogodilo!”
“Molim te, smiri se, Jaden”, reče Alexis smireno. “Vodoriga želi iskupljenje. Već godinama traži nekog člana obitelji Taylor koji će uspjeti iskupiti grijehe lorda Taylora. To bi značilo da je vodorigina kletva gotova.”
“Kakva prokleta kletva?” vikne Jaden bijesno. U očima mu je blistao luđački pogled.
Brzo ustanem i zgrabim ga da ne napravi nešto za što će kasnije požaliti. “J., u redu je. Kletva joj je što je okamenjena. Molim te, smiri se. Obećajem ti da će sve biti u redu.”
On zausti da nešto kaže, ali prekinem ga: “Obećajem ti, braco.”
On duboko udahne, kimne i sjedne natrag na krevet. “Alexis, molim te, objasni nam kakav je točno ovaj svijet”, šapnem.
“Ovdje dolaze svi koji su nešto zgriješili i trebaju iskupljenje. Neki su ovdje već godinama, a neki i stoljećima. Vodoriga ne traži samo vas, Taylore, nego i ostale velike griješnike. Posao joj je da čisti tuđe savjesti”, objasni Alexis. “Ali, ovdje je mnogo ljudi za koje niste ni znali da postoje.”
“Kao na primjer?” upita Jaden.
Alexis duboko udahne. “Kao što su likovi iz bajki.”
Nekoliko sekundi nitko ništa ne kaže, a onda Jaden i ja prasnemo u histeričan smijeh. Smijemo se nekoliko minuta kao luđaci. Alexis će misliti da nismo normalni.
Kada se smirim, pogledam ju, ali nas ona ne gleda kao luđake već pogledom punim suosjećanja. “Ja sam identično reagirala kao i vi kada sam došla ovdje”, reče ona i spusti pogled na svoje noge.
Tada netko prođe ispred prozora kolibe i ja protrnem kada ga vidim. Znam tko je to. Vidio sam na tisuće njegovih slika na internetu, ali ne mogu vjerovati da je to stvarno on.
“Alexis, je li to…” ostavim pitanje nedovršeno.
Ona se okrene i kimne. “Da, to je Michael Jackson.”
Tada padnem u nesvijest.

Probudim se nekoliko sati kasnije na krevetu na kojem smo Jaden i ja sjedili. Osjećam bol na potiljku pa zaključim da sam vjerojatno udario glavom o krevet kada sam pao.
Jaden je pored mene i pruža mi šalicu iz koje se puši. Osmjehuje se, ali u očima mu vidim da je mrtav umoran. Ustanem i uzmem gutljaj tekućine koja se nalazi u šalici. Čaj od kamilice.
“Jesi li dobro, braco?” upita me Jaden zabrinuto.
Kimnem glavom. “Malo me glava boli, ali jesam.” Otpivši još jedan gutljaj, vratim mu šalicu.
“Hej, Kaden”, čujem Alexisin glas kako nam se priblližava. “Moram vam nešto reći.”
Čujem joj zabrinutost u glasu. “Što nije u redu, Alexis?”
“Izgubili ste već dvanaest sati, što znači da vam preostaje još samo dvadeset sati”, reče Alexis napeto. “Morate se pripremiti.”
Jaden je zbunjeno pogleda. “Možemo li se uopće spremiti za vodorigu?”
Alexis oklijeva, ali na kraju odmahne glavom. “Napast će jednoga od vas dvojice, to je sigurno. Drugi možda uspije preživjeti.”
Nervozno uzdahnem. “Znači, ona će doći tek za dvadeset sati?”
Tada Alexisine smeđe oči postanu potpuno crne. “Ne”, kaže ona neljudskim glasom. “Već sam ovdje.”
Napravim glupost naglo ustavši. Crne točke prolaze mi pred očima. Ne uspijem se ni snaći, a Jaden me već vuče za ruku prema vratima.
Alexis nam prepriječi put. “Ne, ne”, reče ona. Na licu joj je zao osmijeh. “Prvo će jedan od vas dvojice platiti!”
Rekavši to, Alexis postane sve veća i veća te se oko njezina tijela počne stvarati crna magla. Nakon nekoliko sekundi magla se raščisti i na mjestu gdje je stajala Alexis, kočio se veliki zmaj grimizne boje.
“Znači, ti si vodoriga!” uskliknem šokirano.
Zmaj se nasmije zlim smijehom. “Da, jesam”, kaže. “Pa, Kaden, znam sve o tebi. Znam što su ti radili u školi. I, znaš što?”
“Što?” prestrašeno upitam.
“U potpunosti se slažem s njima”, reče ona i počne se smijati. “Stvarno jesi sramota za muški rod! Gadiš mi se! Možda jesi fizički identičan svome bratu, ali on je jača osoba od tebe, što emocionalno, što inteligencijom. Možda ti dobivaš odlične ocjene u školi, ali nikad nećeš biti kao Jaden!”
Oduvijek sam mrzio kada bi netko usporedio Jadena i mene. Pogotovo kada bi to radili naši prijatelji, a Alexis sam smatrao našom prijateljicom. Ali, nikad nisam dopustio da me njihove riječi previše dotaknu. Dobro, to nije potpuna istina.
U svakom slučaju, Alexisine su me riječi uništile više nego riječi bilo kojeg učenika koji me ikada vrijeđao.
Koljena su mi popustila i našao sam se na podu gušeći se u vlastitim suzama.
Pogledao sam u zmajicu Alexis. Rastvorila je usta i vidio sam kako se grimizna vatra stvara u njezinu grlu. Zatvorio sam oči i čekao kraj.
Nekoliko sekundi kasnije začujem zvuk borbe. Otvorim oči i vidim Jadena kako je šakama navalio na zmajicu. Nekoliko je puta kriknula toliko jako da sam se iznenadio što mi nije probila bubnjiće.
“Nitko… ne… maltretira… mog… brata… osim… mene…” zadihano je govorio lupajući Alexis.
Tada shvatim da ga ona pušta da je lupa dok u grlu sprema vatru. Alexis okrene svoju zmajsku glavu prema Jadenu.
U tom trenutku nešto u meni eksplodira. Posljednja Jadenova rečenica zvoni mi u glavi. Nitko ne maltretira mog brata osim mene.
Kriknem. Jaden panično pogleda u mene. Glavu okrene i zmajica, što iskoristim.
Krajičkom oka spazim komad stakla na tlu. Brzo odem do njega i snažno ga zgrabim. Oštrica mi se ureže u dlan, ali ignoriram bol. Razmišljam samo kako ću spasiti Jadena.
Sve se odvije u nekoliko sekundi. Skočim na zmajicu i zabijem joj komad stakla u srce. Ona se počne bacati na sve strane ispuštajući bolni krik koji mi para uši.
Jaden krene prema meni, ali preblizu je poludjeloj zmajici te ona zarije svoje dugačke nokte u njegovu desnu ruku. On vrisne i baci se prema meni.
Na podu obojica promatramo zmajicu koja se sada nalazi na drugom kraju sobe kričeći malo tiše no prije.
Što ako je nisam dovoljno ranio, pitam se. Što ako se oporavi?
Ali, tada je obasja jarka bijela svjetlost te se zmajica pretvori u Alexis. No, djevojka nije više lijepa kao što je bila. Lice joj je sivo, jednog oka nema, a mjesto gdje sam je ranio prekriveno je krvlju.
“Čin prave ljubavi…” prošapće gledajući me bijesno. Krene prema nama, no, nekoliko metara od nas, nestane uz glasan vrisak i zvuk eksplozije.
U tom trenutku Jaden i ja ponovo smo u crkvici. Opet je stara kao i na početku pa shvatim da smo se vratili u našu dimenziju te da ležimo na tlu umrljani blatom. Blaga kiša pada po nama.
Kroz kišne kapi ugledam vodorigu u istom kutu u kojem je bila kad smo došli u crkvu.
Ali, ovaj je put drukčija. Velika pukotina rastvara ju na dva dijela.
Pažljivo joj se približim i primijetim nešto urezano na mjestu gdje bi vodorigi trebalo biti srce. Približim glavu i pročitam imena osoba koje su bile spremne žrtvovati se jedna za drugu te na taj način uništile kletvu svoje obitelji.
Kaden i Jaden Taylor.