Arhiva oznaka: Antonia Padovan

Antonia Padovan: (Još jedna) oda Zori/ci

Gasim laptop.
S prvim plaštom tišine
Povlačim snažne dimove.
U posljednje vrijeme ne zna se…
Da li ja čekam zore
Ili one čekaju mene.
Treća forma rukopisa
U sva tri reda mojih rokovnika.
Ukradeno sam oprostila.
Otuđeno preboljela.
Uništeno zaboravila.
Povučem dva-tri dima kao isti dah.
Nudim šarenilo plućima,
A ono ga realizira
U novu nijansu mojih oblaka.
U oblacima sam oduvijek
Znakove tražila…
Kao čitanje iz kave –
Kao shvaćanje metafora –
Kao igru bogova između redova.
Gasim noć.
Bdijenje mi dođe kao meditacija.
Moja nirvana je svaka nova zorica.

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan: Pa nastavljam s mudima…

Za ‘umišljene’ hejtere,
Za propale odnose,
Za zgažene sentimente
I moje bahate rječite izrode.
Čak i sama svoja muda
Svako malo testiranju podlažem –
Utrpam pokoju laganicu
Između tri tone mojih papiruština.
Eto vam smijeha…
Ostali smo papiri i ja.
Moja jednina s mudima.
Pa tako nastavljam…
Redati besjede, tresti rukave,
I s podsmijehom iz daljine
Provokacijom gađati one najdalje.
Ništa im ne dajem na znanje.
S mudima završavam ovaj rat.
Plakala sam između redova;
U inicijalima sakrivena od hejtera.
Ma zajebite, sentimenti…
Žrtve su već zaboravljene,
Zavisti neizbrojane
Od strane uma lako odjebane.
Opet pišem za mase masovite.
Tu mi je najdraže.
Tu nitko nikada ne pita za srce.
Izginula pješadija. Olaka oklada.
Samo se drži muda i uma…
Tu nema ratova,
Sve je puno iskompleksiranih hejtera.

Foto: www.pexel.com

Antonia Padovan: Različite cipele

Second hand world.
U kojem su osjećaji
K’o rabljeni komadi robe
Po presmješno jeftinoj cijeni.
Na kile. Poslije trampljenje.
Stvarnost kao internet.
Kaos
I obličje neke
(ne)poželjne anarhije;
U kom se maske biraju i stavljaju
Pred bilo koji oblik
Izlaska u svijet…
Bira se lice
Kao iz kolekcije garderobe –
Kako za koga,
Kako za što,
I kako za gdje,
Sve po potrebi, različite cipele.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: #milenijalci

Generacija hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara

Nastaje li na rubu desetljeća nova književna generacija?

Skarlet_p, Ilija Aščić, Mirela Fuš, Dunja Matić, Luka Murina, Tea Marković, Nikola Leskovar, Alen Brlek, Ivana Pocrnić, Vladimir Papić, Iva Rogić, Antonia Padovan, Antonio Glažar, Robert Janeš, Ani Maduna, Daria Glavan Šćulac, Sandra Polić Živković, Goran Gluščić, Kristina Posilović, Tamara Crnko, Goran Srdarević, Sara Mrak, Ivan Zrinušić, Slaven Posavac, ima ih još…

Radove cijelog niza mlađih autora što na portalu Književnost uživo, što na drugim stranicama ili društvenim mrežama, bilo da se radi o prozi, poeziji ili esejistici (manje), pratim vrlo intenzivno nekoliko godina te mi se stoga mnogi motivi i tematski blokovi sve više počinju (za sada skicozno) ukazivati kao (zaista) novi generacijski diskurs koji možemo (barem radno) okrstiti “milenijalcima” (draže mi je nego Y): oni su rođeni najranije u prvoj polovici osamdesetih do devedesetih (tu negdje, imamo mali otklon zbog nepoklapanja kronološke dobi s generacijskom pripadnošću), bitne formativne godine su im kasne devedesete ili dvijetisućite, oni su dobro obrazovani, govore više jezika, vole životinje, štoviše, jako vole životinje, empatični su prema njima čak i nešto više nego prema ljudima kojih se prirodno klone, iako mahom humanisti i “ljevičari” (uopće, koje je danas polje toga pojma?), naravno, nisu glupi i znaju da svijet nije mjesto koje će neka dobro razrađena teorija iz salonske retorte zgodno srediti da više “ne bude ratova i nasilja, a da svi žive u slozi”; vidjeli su u svojih dvadeset-trideset ili čak i manje godina više svijeta nego naši roditelji zajedno na svim sindikalnim izletima, imaju (često) deficit iskustava bitnih za brzu zriobu (smrti, bolesti, društvene ili obiteljske traume više magnitude), društvene mreže putem aplikacija su im dom, a prorečena i prononsirana seksualna devijantnost dijametralno je izokrenuta, barem tako kažu neka istraživanja, u ugodnu zavaljenost pred vlastitim monitorom prijenosnog uređaja i uranjanje u pornografsku singedohu – kratko i jasno, draže im je biti sam, nego opterećen ionako već malformiranom popudbinom svake veze. Oni su u velikim pitanjima, onim “kamo”, “kako”, oni su pomalo nevini-jebeni kao dobra-zločesta Pip “Purity” iz Franzenovog (zaista predebelog) romana Čistoća, oni traže istovremeno svoje porijeklo i smisao, ali i svoje mjesto, šireći se deridinsko-delezovskim korjenčićima u mnoštvu različitih dimenzija, nastojeći se posaditi (uhvatiti) negdje u svijetu koji zaista počiva na brutalnom darvinizmu uz tek pokoje utočište ili balončić. Nježne biljčice koje više ne zadovoljava provincijalni ex Yu prostor niti pripadajuće pasatističke teme (naime, u njihovoj su kronologiji te teme prethostorija, njihovo je doba ono poslije 9/11 sa svim svojim novim-starim bremenitostima), naravno, uz svesrdno sudjelovanje u svim onim “occupy-wikileaks-anonymous-blokadafakulteta like” temama, a koje u fazi otriježnjenja (ono neminovno nastupa u trenutku kada se treba pobrinuti za vlastiti socioekonomski položaj) tako temeljito, neorealistički ostavljaju eho u njihovim prozama i poeziji.

Često je književnost milenijalaca situirana u urbanu stvarnost, s likovima zaglavljenima u egzistencijalnim datostima, ponekad je u žanru, ponajviše distopijskog, fantasyja ili SF-a, no uvijek s naglašenim potrebama i ograničenjima koje proizlaze iz osviještene “slijepe pjege” suvremenog čovjeka – kako nastaviti živjeti nakon što se prođe “kroz pakao” koji istovremeno čine i “drugi” i “ja” u svijetu koji je ili obezbožen ili je bog indiferentan, ili još gore, na razini maloga djeteta (možda neiskusan, možda malouman, možda jednostavno neprisutan?), u kojoj je obitelj porušena i odavno disfunkcionalna, u kojoj je došlo do stravične pojmovne zbrke (entropije) “muško”, “žensko”, “opresor”, “žrtva”, “totalitarizam”, “sloboda”, “(neo)liberalni kapitalizam”, “socijalizam”, “duhovnost”, “ateizam”, da ne nabrajam dalje, s posebnom fiksacijom na ljubav i seksualnost kao lajtmotive uz cijelu gamu perzefonsko-euridikinsko-elektrinskih, odnosno parsifalsko-orfejevsko-edipovskih motiva kao (vječno) neriješenih nodusa i neukroćenih slobodnih radikala ljudske psihe, što se manifestira kroz neprekidno odlaganje činjenja. Milenijalci uglavnom ne čine, oni, dakle, oklijevaju, ali se unaprijed ograđuju time što sebe stavljaju u poziciju nesposobnih za život, unatoč gotovo bizarnoj formalnoj preobrazovanosti (mnogi su već, kako se to sada kaže, magistri, mnogi su pred doktoratima, često u stranim zemljama, no uvijek bez “adekvatnog radnog iskustva”), otvorenosti novome i drugome i konkretnim radnim vještinama koje nadilaze potrebe društva zaglavljenog u zamrznutoj tranziciji. To svojevrsno manihejstvo ugrađeno je u sam život likova ili lirskih subjekata, kako nam drago, a koji često prelaze u cinizam i nihilizam, još gore, čak i u zdvajanje, posebno ako je riječ o intelektualcima koji se ne zadovoljavaju svakodnevicom, ali još manje nalaze utjehu u solipsizmu koji ih stalno i iznova ostavlja sve usamljenijima pred onim već spomenutim monitorima prijenosnih uređaja. Međutim, ono što je neosporno, ne prihvaćaju taj status quo tek tako, oni pružaju neku vrstu pasivnog otpora, njihova je književnost sva jedna “melankolija otpora” kojom nas pridobivaju u “asimetričnom” srazu.

To je plima nove generacije preplašenih pojedinaca koji posve suvereno vladaju psihološkim fenomenima (za razliku od svojih prethodnika koji su, objektivno, najdalje dogurali do kukanja “o sistemu koji ih je sjebo”, dok im je spoznaja prirode vlastitog bipolarnog poremećaja, što ponajprije znači bilance vlastitih slabosti i prednosti, ostala u sferi teorije urote koju, pak, istinski ne razumiju); milenijalci su, nadalje, vrlo individualnog duha, užasavaju se stare hijerarhijski utemeljene strukture (obitelj ne oduševljava jer već očito postoji ranije iskustvo njezine disfunkcionalnosti, dok posao, država i društvo u cjelini predstavljaju samo daljnje ekstenzije ovog prvotnog hendikepa). Njihova je književnost svojevrsni weltschmerz, romantizam, to jest poetička manifestacija onoga što hipersenzibilizrani pojedinac osjeća, ali je zbog nedostatnog pojmovnog aparata još uvijek nemoćan u konačnom izricanju pa stoga, naravno, ne pripada svijetu racionalnih pojmova te djeluje čak i rubno psihotično. Upravo tome onda služi književnost, bivajući ona Kafkina “sjekira za zaleđeno more u nama”. Filozofski, oni su, svjesno ili nesvjesno na fonu onoga što Franoçois Laruelle naziva filo-fikcijom, fikcijom koja zrači ne-filozofskim, što znači da zadire misaono proaktivno u beskrajno moderno more fenomena i to u svim dimenzijama, pa čak i onima koje su prethodnih generacija bile nedopuštene i proskribirane kao nazadne. Poetički mahom duguju Ingeborg Bachmann, Thomasu Bernhardu ili  W. G. Sebaldu (koje možda jesu, a možda i nisu čitali, ali duh obračuna s “mračnim” prethodnicima je sveprisutan), zatim Sylviji Plath (čija je “samoubojstvenost” stvorila misterij jednog “novoga ženstva”), jasno, svetom američkom trojstvu Pynchon-DeLillo-Vonnegut, a ponešto Houellebecqu (i njegovom globalnom pesimizmu i mizantropiji), a što, sve zajedno, u “pokušaju” obračuna s “roditeljskim” svijetom i njegovim grijesima objedinjuje poželjan, ali neostvarivi lik brutalne buntovnice s razlogom Lisbeth Salander ili još bolje, nešto posve ispražnjeno od staroga sadržaja, ova “Guy Fawkes maska”, koja postaje metafora otpora “ciničnih i pametnih” protiv “glupoga svijeta” (milenijalci mahom smatraju da je stari svijet jednostavno glup).

Iako bi se moglo prigovoriti da se radi, ako ne o “plaču”, onda barem o “gorkom cinizmu privilegirane generacije” (što rezultira crnim humorom), ne bi valjalo ovaj novi generacijski diskurs koji se oblikuje iz za sada još amorfne virtualne časopisne scene zanemariti kao nešto prolazno: upravo suprotno, oni su potvrda da se generacija “hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara” pretvara u literarno ozbiljan i relevantan projekt koji će značiti istinski generacijski kvantni skok hrvatske književnosti iz jednog sustava u onaj novi, a da pritom i tematski i motivski uistinu korespondira s literarnim iskustvima kako svijeta tako i ranijih generacija, jasno ih nadograđujući (auto)dijegetskim nedostajućim puzzlama.

Možda je najbolje sve ovo sažela u razgovoru sa mnom jedna gore spomenuta autorica: “tužnjikavi smo jer smo na neki čudan razmaženi, odgajani kao centar svijeta iz svih mogućih registara, a onda nas stvarnost proguta drastičnije nego što je potrebno… čujem i ja taj “kme” u pisanju, trudim ga stisnuti da barem stilistički ne bude patetično, ali ipak uspije pobjeći…”

Književnost milenijalaca najavljuje duboko zalaženje “na kraj noći”, što bez ostatka navodi da je riječ o vrtloženju prema dimenzijama koje do sada uglavnom nismo imali prilike vidjeti. Kako se stvar nastavlja, vjerujem da će mnoge od ovih hipoteza konačno biti i potvrđene tijekom sljedećih nekoliko godina u jednom ili više romana koji će predstavljati u pravom smislu riječi “generacijski kod”.

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan: Trenutak

Ako bih ikada i mogla uhvatiti tok svojih misli, dovoljno smisleno i razumljivo za druge, i tako sva svoja shvaćanja pretočiti u riječi, bi li to imalo smisla? Možda više dobra za svijet mogu učiniti izrečenim utjehama nego svojim pjesmama; više djelima nego filozofijama; i naposljetku, više svojim postojanjem nego pisanjem. I uvijek sam, bez obzira na urođenu sklonost pisanju, smatrala da stavljanjem svojih misli i osjećaja na papir, te iste misli i osjećaji gube svoj bitni dio, gotovo i čitav smisao. I kao da nema potrebe davati ih drugima na čitanje, ni pjesme ni misli… Možda nikad neće od tuđih čula biti doživljene kao od mojih onog trenutka kad su napisane. A već su i u samom trenu pisanja izgubile na vrijednosti i postale mrtvo slovo na papiru. No, htjela ili ne htjela, jače je od mene… Poriv da nešto pretvorim u pjesmu, i gotovo istog trena osjetim olakšanje, kao da sam izbacila nešto teško iz sebe; kao da sam morala tim riječima hitno naći izlaz. I daleko je to od ponosa, jer vječno ploviš u istoj zabludi koliko su ta djela uopće dobra, a s druge strane zapravo mi uopće nije ni bitno. Više se borim sa svim svojim filozofijama što same lutaju mislima, da me umaraju i ne daju mira. Pa ponekad proničem u život, i samu dubinu njegovog smisla… samo ponekad okrznem jednom rečenicom dubinu njegovih čarolija, pa se vraćam na nju kao da će me povesti dublje, ali ne ide. Trenutak je podcijenjen. U samo jednom djeliću sekunde čovjek može mišlju biti bliže smislu i bliže bogu nego što će postići za cijeloga života. Nekima se taj trenutak ponavlja često, nekima rijetko, jednom ili čak nikada. Onda se spasonosno pokušavamo vratiti na tu misao, ali ne ide… Trenutak je iščeznuo. I ta misao više nije tako moćna i čarobna kao onog trenutka. Jer zapravo nije bitna misao, niti jedna rečenica. Nije bitan ni osjećaj, jer ni on ne čini taj trenutak. Bitno je ono neopisivo. A to neopisivo se ne definira riječima. Ja bih rekla da je to sudar sa vlastitom dušom, tek jedan precizni moment vječnosti kad nam daje do znanja da u sebi nosimo sav smisao, i da gledajući u zvjezdano nebo nismo ništa bliže Bogu nego kad bismo mogli uperiti taj pogled u dubinu svoje nutrine, svoga postojanja. Makar jedan trenutak.

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan: Anđeli sve kasnije počinju da govore

Za njihove smo plačeve bdjeli bez pobune, noćima nesažaljivih monotonija zaborava. Otkupili su mamurluci pijanih mornara nekog pradavnog doba svaki naš doticaj s pripitim bucanjima mora sjećanja, što nije svjesno ni mistične magije svoga plavetnila, a kamoli strane svijeta s koje dolazi zamantana nevera. Tihi jaz. Boli su ostale u neispričanim bajkama za laku noć malenih uzglavlja, što ostadoše da se tješe međusobno jače nego bi li ih sačuvala obećana ruka kraljeva. Zlato je rasprodano kao jamstvo za pakao nekih lica bez naličja, nekih glava s imenom prolaznosti umjesto pečata za siguran kraj. I što reći naivnim vilama kad u nedostatku posječenih stabala ljudska zavist krene unatrag… Rukom višeg suda minutu po sat, i sat po godinu, brisat će se mirno sva nakupljena mast i slojevi sivila nad prozirnošću svježine udaha zelenih prostranstava. Ne boji se nebo za vile i njihova naivna spašavanja bez svjesnosti o raspadanju civilizacijskog doba. Za svoje su anarhije ginuli bez priznaje, tlačeni i gaženi, pa opet pljuvani i posrani, samotnjaci oboljeli od mase – oboljeli na vrijeme da se spase, ali po vlastitom izboru, bez poduke i prakse. Vitezovi ulice zanijemili su u ispraznom hodu internet-revolucije. Anđeli sve kasnije počinju da govore, jer im u rukama prerano stoje te hladne mrtve naprave koje im neprimjetno, a opet toliko naprasito očito, oduzimaju ljudskost u zamjenu za dresuru nametnutog robotsko-snobovskog poretka. Stigla je nova generacija. Koliko straha i trepeta. Koliko muka i praznih letova. A mnogi su samo za anarhiju odlučili i umrijeti, bez da još jedan korak utješnog pokoravanja ustupe zakonima zaslijepljenih vođa bez krune i prijestolja ijednog nebeskog svoda. Takvima se ne klanja majka priroda. A kome ona nije najuzvišenija boginja u vidljivosti ovog posve nevidljivog svijeta ikona i prikaza, taj ide u isti bijeg što će zadesiti i one sa blještavim viletinama s pogledima na ocean, a ipak uz to i apsurdno izgrađenim bazenima… One što misle, valjda, da im je mjesto za raj već rezervirala tajnica, i to letom u prvoj klasi, bez mogućnosti otkazivanja… One što od nakupljene pohlepe u sefovima i džepovima, kao i na računima u neopipljivim brojkama, neće stići utješiti niti prelaka smrt umjesto strijeljanja – kad im novčanice u posljednjim danima posluže tek kao papir za brisanje nakupljene masti i slojeva sivila u vlastitim odrazima pri pogledu na zrcalna nebesa… Otkupljenje ili posljednje otrežnjenje, nekima će biti apsolutno svejedno. Nema povratka ni kad povratite sav sebičluk sebičnih u kolonu što će čekati pred kapijama vječnog sivila. Tad će u džepovima skupljati suze za gašenje požara od zapaljenih spomena da je ikad pojedinac živio u kućama s bazenima pored oceana – ne mareći što tisuće njih spava na postelji sivog asfalta bezdušnih velegrada s kartonskim kutijama umjesto pokrivača… Gdje ste sakrivali svilene plahte dok su (na drugom kraju iste zemaljske kugle) posljednje dahove ispuštala smrznuta pluća mnogih mališana, čija majka nije bila među bogato udatim ljepoticama-sretnicama svog doba. Gadljive su note klasike što ispraćaju na bal smokinge i skupe haljine, jer kultura je umrla u zadnjem zalogaju kavijara švedskog stola za odabrane. Jebeš kulturu u kojoj humanost ne samo da ima preuske poglede, već su joj granice apsurdom omeđene na sjever i jug krivih vladara. Čujte, anđeli, svemir vas još promatra. Uzmite stvari u svoje ruke bez robotskog usmjeravanja na putu novog tupila. Moja točka nikad neće biti ona zadnja. Ne umarajte se mojim pričama, velikani balova. Bazeni će biti isušeni kada kucne čas. I nemojte da vas plaši revolucija, odavno je pobjegla s ulica. Sprema se oluja na koju nitko od vas neće ostat suh osim na svojim bankovnim računima. Nije ovo obećanje u čast, niti kletva za zadnji marš. Ovo je kolona još jednog gnjeva na račun gledanosti novog regionalnog zaglupljivanja “reality” idiotizama. Od šume stablo ne vide… od nametnute bolesti lijek više ni ne traže. Pozdrav dižem za insomnije najjačih. Budite strpljivi. Sve će u svoje vrijeme doći.

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan: Anđeli sve kasnije počinju da govore

Za njihove smo plačeve bdjeli bez pobune, noćima nesažaljivih monotonija zaborava. Otkupili su mamurluci pijanih mornara nekog pradavnog doba svaki naš doticaj s pripitim buncanjima mora sjećanja, što nije svjesno ni mistične magije svoga plavetnila, a kamoli strane svijeta s koje dolazi zamantana nevera. Tihi jaz. Boli su ostale u neispričanim bajkama za laku noć malenih uzglavlja, što ostadoše da se tješe međusobno jače nego li bi ih sačuvala obećana ruka kraljeva. Zlato je rasprodano kao jamstvo za pakao nekih lica bez naličja, nekih glava s imenom prolaznosti umjesto pečata za siguran kraj. I što reći naivnim vilama kad u nedostatku posječenog drveća ljudska zavist krene unatrag… Rukom višeg suda minutu po sat, i sat po godinu, brisat će se mirno sva nakupljena mast i slojevi sivila nad prozirnošću svježine udaha zelenih prostranstava. Ne boji se nebo za vile i njihova naivna spašavanja bez svjesnosti o raspadanju civilizacijskog doba. Za svoje su anarhije ginuli bez priznanja, tlačeni i gaženi, pa opet pljuvani i posrani, samotnjaci oboljeli od mase – oboljeli na vrijeme da se spase, ali po vlastitom izboru, bez poduke i prakse. Vitezovi ulice zanijemili su u ispraznom hodu internet-revolucije. Anđeli sve kasnije počinju da govore, jer im u rukama prerano stoje te hladne mrtve naprave koje im neprimjetno, a opet toliko naprasito očito, oduzimaju ljudskost u zamjenu za dresuru nametnutog robotsko-snobovskog poretka. Stigla je nova generacija. Koliko straha i trepeta. Koliko muka i praznih letova. A mnogi su samo za anarhiju odlučili i umrijeti, bez da još jedan korak utješnog pokoravanja ustupe zakonima zasljepljenih vođa bez krune i prijestolja ijednog nebeskog svoda. Takvima se ne klanja majka priroda. A kome ona nije najuzvišenija boginja u vidljivosti ovog posve nevidljivog svijeta ikona i prikaza, taj ide u isti bijeg što će zadesiti i one s blještavim viletinama s pogledima na ocean, a ipak uz to i apsurdno izgrađenim bazenima… One što misle valjda da im je mjesto za raj već rezervirala tajnica, i to letom u prvoj klasi, bez mogućnosti otkazivanja… One što od nakupljene pohlepe u sefovima i džepovima, kao i na računima u neopipljivim brojkama, neće stići utješiti niti prelaka smrt umjesto strijeljanja – kad im novčanice u posljednjim danima posluže tek kao papir za brisanje nakupljene masti i slojeva sivila u vlastitim odrazima pri pogledu na zrcalna nebesa… Otkupljenje ili posljednje otriježnjenje, nekima bit će apsolutno svejedno. Nema povratka ni kad povratite svu sebičnost sebičnih u kolonu što će čekati pred kapijama vječnog sivila. Tad će u džepovima skupljati suze za gašenje požara od zapaljenih spomena da je ikad pojedinac živio u kućama s bazenima pored oceana – ne mareći što tisuće njih spava na postelji sivog asfalta bezdušnih velegrada s kartonskim kutijama umjesto pokrivača… Gdje ste sakrivali svilene plahte dok su (na drugom kraju iste kugle zemaljske) posljednje dahove ispuštala smrznuta pluća mnogih mališana, čija majka nije bila među bogato udatim ljepoticama-sretnicama svog doba. Gadljive su note klasike što ispraćaju na bal smokinge i skupe haljine, jer kultura je umrla u zadnjem zalogaju kavijara švedskog stola za odabrane. Jebeš kulturu u kojoj humanost ne samo da ima preuske poglede, već su joj granice apsurdom omeđene na sjever i jug krivih vladara. Čujte, anđeli, svemir vas još promatra. Uzmite stvari u svoje ruke bez robotskog usmjeravanja na putu novog tupila. Moja točka nikad neće biti ona zadnja. Ne umarajte se mojim pričama, velikani balova. Bazeni će biti isušeni kada kucne čas. I nemojte da vas plaši revolucija, odavno je pobjegla sa ulica. Sprema se oluja na koju nitko od vas neće ostat suh osim na svojim bankovnim računima. Nije ovo obećanje u čast, niti kletva za zadnji marš. Ovo je kolona još jednog gnjeva na račun gledanosti novog regionalnog zaglupljivanja ‘reality’ idiotizma. Od šume stablo ne vide… od nametnute bolesti lijek više ni ne traže. Pozdrav dižem za insomnie najjačih. Budite strpljivi. Sve će u svoje vrijeme doći.

Foto: XVII arkana u tarotu