Arhiva oznaka: Antonia Padovan Kralj

Antonia Padovan Kralj: Naslovi utopljeni u samo mojim morima

Sanjala sam da sam kap, a ti korak u dahu istog sna. Dotakla sam kilometar uzmaka vrhovima prstiju kojima sam nekoć drugima pjesme pisala. Rekao je tuđi glas da sam ostala nenadjebivo nerazumljiva. A ti me proklinješ mojim psovkama u mojim redovima natipkanih sati bez tvog prisustva. Negdje sam izgubila onaj doticaj s naslovima… Pa tražim ispravno zakrivljenu zraku sunca, u ovim daljinama što su nekad bile moj raj, ne bi li mi savršeno pristala da uklopim san u san. Tvoja obožavanja i ostvarenje mog jedinog životnog poziva. Moju uzdrmanu podsvijest u kojoj ne umijem više biti samo kap i tvoje stajanje umjesto nekih odsanjanih letova.
I nebo će znati kako da nas zadrži, ako je ona intuicija s početka bila jedina ispravna. Životinjska privlačnost ili nagon duše beštija. Zauvijek. To nije moja utjeha niti prazno slovo između naših naslova… Naših, da, jer toliko si u njima. Ovdje nema lajkova. Ovdje nema potrebe za psovkama niti nadrkanih buđenja. Ali fali… Fali nešto što sam u međuvremenskoj idili naših spavanja nekako preolako izgubila. Ovo su naslovi utopljeni u samo mojim morima. Bura ih je suviše rashladila, dok sam bila prebežbrizna i zanesena. Vratiti ću tisuću kapi u svoj miran kut oceana samo moga nadimka, ali ne znam hoće li ona jedna biti dovoljna da me prati u bezdan već pomalo izblijedjelog nadanja. Inicijali nečijih nebitnih koraka neće remetiti nikad moj put do tvoga naručja. Nježna i brutalna, u isti mah, bila i ostala. Dali me prihvaćaš? Ili ćeš u tom našem obećanom ‘zauvijek’ samo voljeti onu koja ti pripada tepanjima, a istodobno prezirati svaku psovku sto sam ugurala u svoja razdjeljiva pisanja… koja sam svijetu poklanjala bez spominjanja ‘nas’. Mili, da barem znaš. Ti si jedini kojeg nikad nisam ni krunila ni ukaljala u svojim objavljenim imenima. Ti si od početka bio moj spas. Pa i sad… kad sam svoj tajni raj odabrala kao uzmak između naših dahova, da shvatiš koliko ti pripadam, ja samo nemir pronalazim u svakom kilometru svojih utopljenih naslova. Bez dvojbe, vraćam ti se pročišćenija. Ali ova sjećanja su izgubila doticaj s mojim morima otkada za tebe znam. Tuđi komplimenti i umiljavanja ne znače mi ni koliko je crno pod noktima. Tvoj glas… telefonska linija. Los signal i pisanja bez kvačica. U slikama lažne radosti nikad nije bilo spasenja. Moj osmijeh pored tvoga; to je iskrenost nenadjebiva. I oprosti sto sam psovku u naše ‘mi’ ugurala, ali priznati će netko drugi da je sjela tu k’o budaletini samar.
Volim te. Naslovima sam bar priznala. Ne jebe me nostalgija. Imam svoj raj. I znam… Nebo će naći način da uklopi san u san. Moju kap i tvoj korak kao inicijale istog imena. Bez psovki za nježna buđenja, ali za masu – uvijek sa psovkama. Shvatit ćeš kad-tad. Opet bi ću cijela i najispunjenija, kad s komadićem ovog svog vječnog mira dođem u tvoj zagrljaj ispunjena kao nekada. Onda me voli. Onda dijeli sa mnom moj sjaj, i ne mari molim te za riječi koje ću ostavljati u umovima nerazumljivih dijeljenja. pusti me da budem ja… i takva da ti za zauvijek pripadam – sa psovkama za naslove mojih utopljenih mora, a s tepanjima sakrivenih nježnosti našeg zajedničkog bivanja. Vidjet ćeš… Nebo ne mjeri zaslužnost u kilometrima, kapima ni koracima. Ono zna kako spojiti nespojivo, čak i kad mi mislimo da nema načina. Ja vjerujem. I to je dovoljno za njegova čudesna ostvarivanja. Još jedan kraj, ali nikad posljednji. Još jedan uzmak, ali nikad bezrazložni. Ti i ja i moji naslovi. Sve je moguće, ako nebo tako odluči.

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan Kralj: Naši pseudonimi pod sumracima

Dodavali su se proljećima dok su mogli, nije bilo važno jeli trinaesti ili tko zna koji treći, i je li decembar ili prosinac, jer je dakako i samom proljeću pravopis nebitan. Mala anarhija prirode poput mješavine u njihovim očima, distance zaborava i koja kapljica suvišnih oprosta. Oni su postajali Mi, da bismo mi jednom opet postali oni. U malim i velikim slovima naših pseudonima pod sumracima smo zapetljali sve množine nebitnih oluja što bi prohujale k’o od šale u zvonkom odjeku naših budućih osmijeha. Pa sve tako redom…

Mješavine suptilnosti i bogom danih ludila obilježit će datume uzvišenosti naših traženja. Ritam odabran, ples na prvi znak. Poput bonace umjesto valova u trenu kad se lađe usidre za novi početak radosnih svitanja. Crn pogled noći punog mjeseca još budi vragolaste mirise svih uzbrkano raspoređenih stranica dnevnika, davno spaljenih ljeta i godišta nekih tromo zaboravljenih godina. “Hajde da budemo sve mlađi i mlađi…” kroz san mi šapuće obećavajuća brojka na zadnjem mjestu besmrtnih snova; na posljednjem tronu nagrađenosti mojih točaka. U zenu su odbrojali korake brzina bezopasne zanesenosti još jednog leta. “Poletimo… Poludimo zajedno.” Odgovorila sam svome snu pred uzmak još jedne zore bez nadimka. U sjeni između onog sad i tog nadolazećeg tad ostao je razapet svaki spomen na nedovršena kajanja. Dodavat ćemo se proljećima dok ne kucne smrtni čas za svaki uzavreli dah nesebično dan u svrhu apsolutnosti voljenja. Spojeni sa jesenima svih izbrisanih sumraka između redova, bit ćemo Mi kao nijedni oni do sad. Mantra punog mjeseca. Mir i ludila istog blaženstva i kaosa. Kao pokvarena ploča s misterijskom svrhom svog ponavljanja upirala sam priču o balansima. “Isplatilo se.” Tješe me brojke mojih ustreptalih snova. “Znam.” Kroz smiren ponos i u čast  tišini punog mjeseca spokojno odgovaram.

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan Kralj: I svi valovi

Tmuran dan u pupku svijeta. Datumu baš i ne priliči… Kad bismo se odmakli; kad bismo se uzdigli iznad našeg kolektivno subjektivnog poimanja vremena i prostora, mogli bismo najobjektivnije reći kako je čak i stoljeće premala mjera za procjene o količini i brzini promjena. Pred samo toliko, naši su bake i djedovi ovdje živjeli svoje djetinjstvo. A svojih baka i djedova se itekako sjećamo, pa ipak ne marimo koliko su očite rastuće razlike u svemu od tada do sad. Pod to “sve” utrpano je odviše toga što bi povelo u beskrajna nabrajanja… U ove dane godine, prvi papirnati kalendari naših predaka već su gorjeli od dolaska ranog ljeta. Zašto se ponekad ne zapitamo, recimo, za more? Koliko je naših zlodjela šutke pretrpjelo od pamtivijeka, te koliko je nijansi svoje najčišće prirodne čarolije žrtvovalo gutajući trpeljivo gomile i godine naših govana? Ako su vam milija stabla od valova… vi se isto to zapitajte o svim “našim” šumama. Nikada nismo smjeli uzeti za pravo da je apsolutno sve naše, bez okretanja pogleda unatrag u svrhu što savjesnijeg napretka. Mi, ljudi, bezobrazno snažnim prodorom okupiramo sve pred sobom – bez isprike makar izmišljenim vizijama boga ili iskazane zahvalnosti prema onome što nam je dano na korištenje. Da, ovaj raj nam je definitivno posuđen. Jer nitko osim najnevinijih anđela ne može trpjeti toliko dugo toliku količinu terora bez da preburno i u samoobrani opravdano ne reagira uzvraćenom paljbom. A priroda i sve od pamtivijeka prirodno nosi u sebi mnogo toga zadivljujuće anđeoskog. Božica kojoj se umjesto klanjanja neprestalno stavlja vijenac od trnja na vrh čela, pa biva izrugivana, omalovažavana i iskorištena iz milijuna naših smjerova…
Možda valovi i stijene u svom šumovitom plesu pjevaju melodije s lyricsima na jeziku koji razumiju i šume u igri svojih krošnji sa odabranim vjetrom značajnog imena. Možda sve poruke prirode ni ne mogu biti od nas razotkrivene, jer nisu za nas ni namijenjene. To nevidljivost viših sila drži skupštine i razgovore u pozadini našeg nakaradnog življenja. Umiremo robujući materiji, manje-više onoj neprirodnoj; od naših umova i ruku nastaloj. Smiješno… Što čovjek objektivnije pogleda na “sve”, nije li očita naša iskompleksirana sklonost upornom pokušavanju da u svemu nadmašimo sve rajske tvorevine i njihove detalje – nastale igrom bogova ili svemira, kako god to nazvali, jer nama je svejedno. Što bi se dogodilo kad bi svim srcem baš svi vjerovali u jedno? Jedno dobro. Možda bi se konačno završili nevidljivi ratovi,daleko važniji od svih naših stanja na bojištima. Ali mi smo svjesno odlučili i dalje rapidno ginuti? Nismo li zbilja samo nalik na zvijeri; najopasniju i najagresivniju vrstu, što gazeći sve pred sobom uzimamo zdravo za gotovo sve što nam nije čak ni objašnjivo, a istodobno bezbrižno i dalje ciljamo na pobjedu nad svim božanskim ostacima u nama i izvan nas. Licemjerno. Niskim udarcima… Pobjeđujemo? Ah… vidjet ćemo.
Ipak je okrenulo na sunce. Tko bi rekao… dvorište već dovoljno užeglo za hodati bos i osjećati se blaženo ugodno. Zahvalno? Osvrnuti se oko sebe i samo osjećati, zadržavajući pogled na crvenilu božanski savršenog rano-ljetnog cvijeća. Ruže i đirani. Možda ovo još mogu biti naši rajevi. Kroz uši svijeta možda jednom razumljivo progovore sva stabla, svi oblaci i svi valovi.

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan Kralj: Planktoni

U raznježenoj simfoniji njenih otpjevanih sjećanja, dok je kao malena curica ležala na postelji okruženoj valima… tamo je baca svaki novi dodir s likovima pomiješanih priča i romana, u kojima ponekad ne vidi na vrijeme zašto se u njima našla, ali na kraju se sve razriješi u pravi čas.

“To su kao planktoni, znaš…” prošaptala je s blaženim smiješkom, nakon kratke tišine, svojoj prijateljici koja je sjedila pored nje. Ona je znala na što misli. Na ljude, dakako. Prolaznike u našim životima koji se dotiču naših korita, ostavljajući muziku zanesenosti za neka druga sjećanja.

“Lako za njih… na to smo navikle. A što je sa morskim psima?” pomalo sarkastično joj uzvrati prijateljica. Pogledale su se značajno plavim očima, kao odraz jedna druge u nikad pobijeđenoj nevinosti svojih pogleda, pa bez riječi prasnule u smijeh.

“Ne mogu oni ništa sirenama”, na kraju je slavodobitno nadodala.

U dvije priče, na dva različita kraja svijeta, jednom ih je razdvojilo more. Jedna je zalutala tamo gdje snijeg i planine okružuju svaki bačeni pogled, a druga se nasukala na tuđi asfalt, iako nedaleko od svog vječnog utočišta, ipak odsječena. Vodile su tuđe ratove, liječile tuđe psihoze, i tako duge dvije godine – dopuštajući morskim psima da ih zarobe u onom lažno podvaljenom epitetu ‘samo moje’. Nije poanta u tome da ih (svaku ‘svoj’) morski pas pojede, jer to nije u cilju tog zla. Oni žele sirenama oduzeti svaku trunčicu magije, pa da bi se punili njenim sjajem, a nju bespovratno zatočili u najmračnijem i najdubljem kutu oceana – slabu, zaboravljenu, odbačenu. Ipak, u svom tom međuvremenu, nijedan morski pas nije znao da i na daljinu one čuju jedna drugu… da ih spajaju isti nevidljivi valovi njihovog neizbrisivog mora, puno malenih planktona koji prenose frekvencije njihovih osjećaja. Bile su na izmaku snage, obje, sve u ime ljubavi, nadajući se da se i morski psi daju pripitomiti. Ali na njihovu sreću, u pravom trenu je izašlo sunce i otopilo snijeg onih planina, pa su plave oči te sirene progledale… S druge strane, isto je to sunce raspucalo onaj tuđi asfalt lažnih morala i smiješnih kontriranja njenim čarobnim perajama, pa je i ona progledala. Nisu pobjegle iz kukavičluka. Dapače, to je samo verzija priče morskih pasa, a njih ionako više nitko ne sluša. Pobjegle su zbog konačnog spasa svih sirena i planktona na njihovoj strani osunčane strane mora. Psi su ostali ogorčeni?

“‘Ko ih jebe”, blaženo je nadopuni prijateljica za kraj cijele priče. Sirene uvijek pobjeđuju, iako se čak i u bajci za ljubav predaju. Onda nije bila ljubav prava? Bila je, bila… Ali samo u njhovim srcima. Morski psi ne znaju za ljubav te vrste. Njima je samo do proždiranja. Ostali su gladni, jebi ga. Ali to više nije njihova stvar. One opet dišu slobodno snivajući na blaženim valima nošene muzikom tisućama planktona. Sirenama se moć vratila, još jača, još sjajnija. Nema više lutanja, zna se čija je čija dubina, te koja je shvaćenija.

“Adio bella”, odzvonilo je more u zadnjem udaru stijena.

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan Kralj: Dobro jutro, džezeri

Upalilo se zeleno svjetlo na rubu mjesečine lažnih drhtaja, pa su pohitali svi nadobudni klinci u zagrljaj lažno moralnih dama bez pravog imena. E moji klinci, još imate vremena za učenja… Nek’ vas ne ukalja šminka premazanih lica ispod kojih je sama paučina. Brutalne istine sustići će i ono malo šake jada posljednjih budala što naivno upijaju svaku laž usmrđenog podzemlja. Ponos ulice je neka posve druga priča, u koju ni da žele ne mogu zaći jadnici samo napuhani izvana. Nemaju oni pojma što je ponos, a ni ulica. Nose ih tri zrna soli u glavi, odavno obljutavljena, a za leđima ruganje onih za kojima se povode. Strašna kombinacija. Za prasnuti u smijeh, ali bez aplauza.
Odjurilo je u nepovrat još jedno slovo prekriženih ideala. Inicijale zlatne slave htjeli su ukaljati sa svojim nabrzinu osmišljenim spačkama, a onda im se trostruko svaka zloba vratila k’o bumerang u lice. Smijali su se imenu “ljubav”, pa tješili ostale klaunove svoga cirkusa da nitko ionako ne zna tko je Ona. Zajebalo ih je to primitvno pretpostavljanje, jer za nju mnogi još itekako mare, samo s druge strane obale. Rečeno nam je da Sunce jednako sjaji i pravednima i nepravednima… Da, možda u isti dan, ali doslovnost je ipak zapela u metaforama. Samo zato da bi je iščitali oni vrijedni čitanja. Onima drugima je pak cijela abeceda odavno pobrkana. Za njih ne mare ni ponosi ni ulice, iako se međusobno tješe da nije tako. Sve u svoje vrijeme… Ne drhte košute od straha, već od dobrote. Ali i vukovi i galebovi znaju osjetiti razliku, bez riječi, samo po instinktu. Isto je sa svim beštijama. Jednom će biti jasno i klincima. Jednom će slava pravih imena zasjati u inat svim prljavštinama bačenim na ime “ljubav”.
Ne boji se Sunce za pravednost iščitanih metafora. Ne kroje se stope ponosa po plaćenim kamuflažama. Zasluge vremena pokazat će se uvijek u pravi čas. Blago naivnima. Blago budalama.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Omjeri i doze (i ponešto otrova)

Recenzija za sada još uvijek neobjavljene knjige Antonije Padovan Kralj
Dok je u prethodnoj zbirci pjesama Prašnjavim stazama mlada autorica Antonija Kralj tek krenula u istraživanje alkemije riječi, u ovoj su zbirci znakovitog naslova već definirane granice istraživanja: omjeri i doze pokusa su već tu, pa iako će autorica reći „jebe mi se“, najvjerojatnije to nije iskaz nehaja, nego je prije odraz nemoći pred lažljivim i nestalnim značenjima riječi, pred neprekidnom prelijevajućom metaforom sadržaja koji se zrcali kao dugački monolog. I to ne bilo kakav, nego ženski monolog, prava mala čarobnjačka/vještičja škrinjica znanja koja se otključava tek kada je kontekstualiziramo, kada shvatimo da je Antonija upravo to, čarobnica (Kirka) na svojem pomalo osamljenom otoku usred mnoštva. Tako će nam značenje uvijek kliziti iz ruku, nećemo se uspijevati trajno uhvatiti ni o što, već će se u sljedećem koraku uspona učiniti da je riječ o utvari koja je „san u snu“, nedohvatna smisaona varka koja će nas čas navesti na to da pomislimo da je riječ o ljubavnoj egzaltaciji, čas o (s)misaonoj igri na koju nas je vješto navela. Priča tako postaje sama stvarnost, odnosno stvarnost priča: Izmislimo li dovoljno priča / možda se uspijemo izgubiti / i počnemo gutati laži k’o istine, / primat batine k’o utjehe. / Budnost nakon buđenja / izgubljena u snu tuđeg sna, / bezobrazna umiljatost podlosti, / novoumiruća dijagnoza / preispitanih krivih slabosti.
ili: Gle pukotine / na našim shvaćanjima! / I šire se njeni krakovi / k’o kuga i kolera. / Buđenje? Ili još jedna / masovna zabluda. / I kud ćemo sad? / Proći kroz nju / u dubine nepoznatoga, / jer ne znamo, / možda je iza provalija / a možda utopija. / I kojim putem? / Šutnje ili kaosa? / Pa umjesto naprijed / možda na početak; / natrag u ništa
Nije ovdje riječ o poeziji koja je izraz samo mladenačke zadivljenosti veličinom, važnošću riječi, ima tu mnoštvo toga što će nas podsjetiti na gnostička pjevanja, na zen, na promišljanja o praznini i punini, na nešto što se manifestira baš onako homeopatski tek u pravim dozama i omjerima (pa i u onome što doživljavamo kao svakodnevicu) koliko ih god autorica deklarativno odbacivala: Zato što ne volim omjere, / to ljuti te… / Preslana juha, / preljut bolognese… / Neslano meso, / pregust bešamel… / Zato što ne volim pravila, / ne poštujem odredbe / i ne jebem omjere. / Meni svejedno je / kako ispadne… / Slatka i kratka, / jaka ili mlaka. / Kava je kava. / Jebeš omjere.
Kao svaka alkemija, i ova Antonijina mora proći svoje krize i padanja, e da bi došla do uzdizanja, do uskrsnuća, do bijeloga i crvenog, unatoč tome što se sve to skupa čini poput „halucinogene melankolije“ (fantastičan kratki opis depresivne epizode) koja nije nimalo bezbolna za subjekta, u ovom slučaju hipersenzibilizarnu pjesnikinju: Trenje… Treperenje… / Kako to da opišem. / I zašto uživam u tome / to najviše brine me. / Nova psihička deformacija, / uvijek nalik na pogled u smrt, / na korak od ruba… / Istodobno ekstaza svih osjeta. / Pa stanem… i prepuštam se / kao u vrtlog vlastitog osvrta / na sve izmorene organe i stanice. / Kao da me izdaju… / Polako u svakom titraju. / I nije to srce, / nije to ni disanje… / Nisu ni anđeli čuvari što tješe me. / To je moje vlastito umiranje. / Da u ekstazi / uvijek iznova uskrsnem.
U svojoj novoj zbirci Antonija Kralj nam se predstavlja zrelije no u prethodnoj, još više je njezin narativ oslonjen na prepoznatljivo e da bi izložio apstraktno, a sve kako bi otvorila put svojem čarobnjačkom opitu koji će, uz malo sreće, naići na svoje sudionike, suradnike, na one Odiseje koji će se odvažiti zaći pod zakrito, skriveno, prekriveno značenjima riječi koje su, ako ništa drugo, onda barem nestalne.
Foto: www.pexels.com