Arhiva oznaka: Antonia Padovan Kralj

Antonia Padovan Kralj: (Samo)ljekovita uputa zamršene jednostavnosti

Slušam urlik neke srednjovjekovne balalajke što mi glavobolju od insomnije sad pretvara gotovo u ugodnost. Ovdje nemojte očekivati rimu, odmah na startu nek’ vam je jasno. Ne, nije ovo ta.

Ne, nije urlik seljaka s brkovima, što se boemom naziva, a u zalizanoj mašti svog malog vidokruga van ogledala s ‘gospodin’ sebi guz obliziva. Uh, izvinite me… evo opomenuo me muk zore da se ušuljala teška gramatička padavica u tu riječ izmijenjenog padežiranja – oblizivanja… Ma zajebi, zorice. Znam, nisi me ovakvu dugo vidjela. I znam, nisam te nimalo dolično proslavila uobičajenim pogledima divljenja. Ne, ovo nije ta.

Moja majka na vratima. Božica neponovljiva. ”Ona piše, ja crtam” u našu obranu, ili čast, moj jedini živući idol progovara. Ona kao da kratko osuđuje naše zajedničke umjetničke insomnije u ovim godinama kad bi trebali već odrasti oboje. A mi, eto, postajemo sve manje stranci, sve više bratsko neraskidivi individualci. Ovih kaosom obasutih posljednjih mjeseci mog života moj je luđački zanos ispisivanja stranica bez pojma vremena konačno dobio najvrjednijeg suučesnika.

Svi se konci oko svoga špila kad-tad provuku, bez potrebe za traženjem početka ili kraja, a kamoli da bezglavo teže pronaći rupicu igle kojom bi ih u ropstvo bez roka olako osudili…  ne, nije ovo ta. Ne, ovo nisu idoli više ničijih živućih iluzija.

Dvojica, individue, balans. Višesložni ponos prelaganih riječi slobode prosute kroz vene i gene nas obojice. Sad šutimo već zasigurno posljednja dva-tri sata, u kojima se nepozdravljena zora prebrzo, ali nebitno-spontano preobličila čak u drugi rod; i to onaj ( po standardima i normali ovoga svijeta) ne ni snažniji ni neustrašiviji – već samo najneutralniji. Kišno i neverno. Jutro. ‘Ko ga jebe… ah, moram. Izvinite, vi preneraženi, koji ste nekim čudom čudnovatim dolutali do ovog stotaktnog izričaja moje posve osobne ispovijesti o kritičnom nesazrijevanju iti jednog smisla, a sa samo jednim ne posve nevinim ciljem – da ovom iscrpnom i zaista dostojnom inspiracijom inspirirane inspiriranosti izbjegnem jedinu temu koju srce niti u mukloj pozadini svojih otkucaja, pred bučnom bujicom mojih preužurbanih gonjenja slova, ne može ni milisekundu izbjeći. Neću spominjati ipak niti početno slovo mojih predaja pred bojnom četom insomnijskih glavobolja nepriznatih uzroka.

Tema poput krokodilskog filozofiranja o žabljim anomalijama svakog osmog ‘kre’ posljednjeg bubnjara među preživjelim mutacijama punoglavaca bit će sljedeća postaja mog herojskog juriša ovisne darovitosti. Samoanaliziranja gotovo tri desetljeća mojih nakupljenih sjećanja. Tri do tri. No, koga briga… Ubacujem još jednu da zasladi čitkost onih upornih. Jebeš ga, moj ume… Kapu ti skidam kroz oštre obrise mog loše prikrivenog bola. Ma slađa mi je jačina ove muke samim uspijehom tog apstraktnog nepriznavanja da će ovaj tekst ikad svršiti smislenim krajem, a da ga prije toga ne napuste usred nepismenog zijevanja oni što ne umiju mojim stilom čak ni prisličiti nešto zvano ‘štivo čitljivo’… Zbog dioptrija gigantskih brojki pored debelih minusa. Moja je stala padati i rasti, kako iz čijeg gledišta. Još čitaš? Ni blizu imena nije ono čemu se obraćam. I da, opet je tog rijetkog i pomalo neopaženog roda ‘ono’. A ti se ne nadaj, prepoštovani mudri šutljivče što se kradom šuljaš za tintom mog bježanja od glavoboljinih rafala posve novog elitno-bojnog odreda loših vibracija mog  moždanog kaosa.  Sredina je uvijek najsretnija. Balans. Nenadjebivo preočita spoznaja svakog traženja. Odgovor svakog dubioznog zapitkivanja na nizu velikih upitnika i monstruozno paranoičnih podpitanja, što se uguraju kao trn pod nokat pri bezbrižnom prepuštanju vrtlarskog zanata rukama što neće nikada naviknuti svoj ten neradničkih dlanova na nelagodu koju može izazvati samo trenutak neopreza u blizini varljive ljepote ruža.

Ima li živih na ovom raskrižju mog presavitljivog labirinta bez rima? Je li itko primjetio izostanak još jednog upitnika? Bravo, Itko. Možeš sad u miru razbijati sebe na slogove. Do ludila. U tom sjebanom sumnjanju u sve sjene i sjenkice bačene u vječni spokoj mog nezasluženog dičenja; driblanja idiotskih prenemaganja u nebuloznom natječaju proze bez ijedne doze poučne poruke, i osakačene poezije bez ičeg što poeziju uvrštava u umjetnost uopće. Itko, jesi još tu? Ah, jebi ga, nema potrebe za tim pretjeranim naglašavanjem koliko me se naprosto živo j…   Ma neću. Ne, ne… Ovo nije ta. Ova Jedna… taman toliko da bude previše, bilo to psovanje ili polu-provociranje. Zamalo.

Prošlo je otkucavanje palih boraca u borbi bez notnih uputstava.

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan Kralj: Pad apsurda (ili kako se liječim sedmicama)

Ponedjeljak je. Popodne, zimsko i neodređeno, obezglavljenog raspoloženja. Prošlo je šest sati, i bliže smo sedmici… Mojoj sedmici. Jučer sam pala, nespretno i nezgrapno poput malog djeteta. Jučer je sipila kiša skoro cijeli dan. Bilo je blata, bilo je i lokava. Pala sam na dlanove i koljena. Neustrašivo k’o curica što stisnutih zubi pregriza svaki strah i sram, ustala sam isti tren i odlučnim korakom brzo dalje nastavila… Kao da je ništa. Kao da ne žare dlanovi od udarca, i kao da ne osjećam krv kako blago navire na površinu rane. Utrnulo je to mjesto, pa mi je još lakše bilo vruće ozljede ignorirati barem tih nekoliko minuta do povratka u stan. Svježa rana. Točno sedam paralelnih porezotina otprilike istih dužina ostalo je kao ukras na mom koljenu. Kao podsjetnik koliko sam zapravo dijete, raskidanih koljena i lepršavog duha, u liku odrasle osobe, elegantnih nogica i misteriozno nečitljivog pogleda… Ozbiljna? Da, ozbiljna sam kad,unatoč odluci da ne gledam TV (osim isključivo izabranih filmova), budem u prisutnosti tog manipulatorskog sredstva baš u vrijeme vijesti ili dnevnika. Veoma sam ozbiljna kad kažem da se događa sve ono što je jedino umjetnost sama i navješćivala. Najozbiljnija; kad mi se srce uzlupa zbog idiota raznih kalupa kojima je činjenica da je svijet otišao u nepovratnom smjeru za propast samo još jedna poslovna prilika za potpise ugovora enormnih svota – papir za papir i na papir zbog papira…
Okrutno i smrtno sam ozbiljna kad se u muci previjam od grčevitog smijeha apsurda slušajući nebuloze o izbjeglicama, teroristima, i sličnim predapokaliptičnim sipanjima straha nekih organa koji lete ‘previsoko’ u tom svom svijetu papiruština da bi ih uopće doživjela više kao razlog za uznemirenost ili loš osjećaj u grudima.
New world order? Masoni? Terorizam i novi krahovi ‘najmanjih’… novi porasti ionako već usrano ‘prevelikih’. Skupljaju se i jamčevine. Policija je već na ulicama. Pretresa obične male ljudove, za njihovu sigurnost dakako. Sve se događa. Neki su govorili još odavno… Neki su se smijali. Bila sam među onima što govore. I ja sam izabrala papir, ali potpuno drukčije upotrebe i službe. Da serem kroz poeziju po onima što hladnokrvno i bahato drže svijet u šakama i kroz ljigav smijeh pljucaju po svima nama… Po nama – ovcama raznih runa i različitog blejanja… Bila sam među onima što govore. Crna ovca što je htjela da se i druge ovce probude. Mnoge ovce su se smijale. Mnoge upravo žive pod teškom stegom tog globalnog apsurda, ali im je on i dalje nejasan. Ponedjeljak je. Moj rok za predati tekst je već prošao. Stići ću do sedam sati. Mada sam imala sedam dana da ga napišem, jebi ga… U naravi mi je da ne poštujem rokove. Do sedamsto riječi najviše… I stale su u njega sve čangrizavo gmizave pokore kao i neprešućena ogorčenja za prokockane predosjećaje. Na koljenu je već rana zarasla u zgrušanu krv što nimalo ne smeta. Bol je već jučer pri samom padu momentalno nestala. Nakon slučajno pogledanog dnevnika, nisam ugasila TV niti sam se dala smesti stanjem alarmantnog stadija svjetskog apsurda. Sedam malih ožiljaka ostaje u slučajnosti nespretnog pada jednog bezveznog kišnog dana. Samo to. I ništa više. Neprimjećeni uzvici i urlici ostaju samo u odjecima umjetnosti. Hoće li itko znati da smo ih upozoravali? Hoće li preživjeti taj osjećaj u meni da bezvrijednost njihovih papira u valutama i potpisima jednom mora dočekati svoj kraj, onakav kakav zaslužuju – bolan i brutalan?
Nemam pojma. Biram biti dijete, ona curica razderanih koljena, kojoj je samo postojanje sunca i njegova velikodušna toplina dovoljan razlog da u svakom novom danu pronađem čarobni sjaj u svim sitnicama oko nas gdje je bog ostavio trag. Biram biti buntovnica pomalo naivnih ideala uvjerena da ta nečitljivost u mojim zjenicama ima itekako mnogo toga za dat. Biram biti izdvojena od svega što je ‘eksluzivna izvanrednost’ bilo čega megavažnoga za većinu svih naroda… i biram da zaraslu ranu na koljenu doživim kao svojevrsni znak svemira, kao da me prijateljski zadirkuje govoreći ‘eto ti još jedna sedmica’… A ja više ne urličem na TV niti se bahatim drugim ovcama. Biram opet svog kralja balkanskog rock’n’rolla i s iskrenim osmjehićem sebi u bradu ponosno promrmljam ‘imam svoj mali svijet i oko njega Kineski zid.’
Prošli su rokovi, prošlo vrijeme uzbuna i buđenja. Neki su govorili još odavno… Neki su se smijali. Mene će do kraja sedmice pratiti.

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan Kralj: Koraci na rubu letenja

Samosjebane momente ukradene inspiracije ostavljene su za leđima. Ekipa me čekala… što virtualna, što realna. Sto milijuna najslađih znakova primam svakog dana sa neba. ‘Borac si bila i ostala’, k’o jeka mi se uzvraća ključni moment svih prevrata.

Prelom za čast i ponos onog mamurnog šaputanja u vjetar. Moj ponos meni ostaje. Za one iza leđa naprosto me se jebe. Udaram opet stihovima po najjačim ostvarama i zalijevam posljednjim taktovima ono malo žaljenja što proviri u moj raj u nenadano doba sumraka. Zamijenite tepanja psovkama i bez ustručavanja ubrzajte korak među nestvarnom kolonom tuđih predrasuda. Jebale ih predrasude, da bi ih jebale… Zadnju pjesmu napisanu u tom kavezu posvetila sam upravo njima. I to im je previše, kao i otetom stihu mojih tugovanja. Završena faza, otvorena krletka. Letim, da, letim kao da deset godina nisam tako letjela! Rađe dijelim i svoje sjajeve sa psima lutalicama koji barem to znaju da cijene, nego da se vratim pod okrilje iste željezne ironije. Odjebite mi s ironijama neko vrijeme. Odlučno se kače za mene neke posve nove radosti i teme. Urednici se vesele, predrasude ovdje nitko ne jebe.

Dok sam vikala o svojoj slobodi, čuli su samo neki nevažni… a i to što su čuli, ne znači da su razumjeli. Onda sam je i dalje strpljivo širila u sebi, al o njoj nastavila samo šaputati. Na krive uši. Uvijek pravim tepanjima na pogrešnim usnama. Uvijek pravim koracima pred pogrešnim vratima. Sloboda je rasla…. a izumiralo u meni cijelo nebo predrasuda. Na kraju, gdje sam? Za početak, ne, nije kraj. Ovo je još jedan moj euforični start. A za kraj tog starta – tu sam, raširenih krila, ne urlam niti šapućem niti mi je namjera. Samo i samo moja nenadjebiva pisanja moći će i uvijek su mogla shvatiti sve o mojim slobodama. Adio dječaci… liječite se na drugima. Hvala dobri ljudi na svim stranama svijeta. Srest ćemo se… krletke više nema. I više ne tražim heroja. Ako je ljubav… nek me nađe sama. A do tada i do daljnjega – borac sam bila i ostala.

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan Kralj: Naslovi utopljeni u samo mojim morima

Sanjala sam da sam kap, a ti korak u dahu istog sna. Dotakla sam kilometar uzmaka vrhovima prstiju kojima sam nekoć drugima pjesme pisala. Rekao je tuđi glas da sam ostala nenadjebivo nerazumljiva. A ti me proklinješ mojim psovkama u mojim redovima natipkanih sati bez tvog prisustva. Negdje sam izgubila onaj doticaj s naslovima… Pa tražim ispravno zakrivljenu zraku sunca, u ovim daljinama što su nekad bile moj raj, ne bi li mi savršeno pristala da uklopim san u san. Tvoja obožavanja i ostvarenje mog jedinog životnog poziva. Moju uzdrmanu podsvijest u kojoj ne umijem više biti samo kap i tvoje stajanje umjesto nekih odsanjanih letova.
I nebo će znati kako da nas zadrži, ako je ona intuicija s početka bila jedina ispravna. Životinjska privlačnost ili nagon duše beštija. Zauvijek. To nije moja utjeha niti prazno slovo između naših naslova… Naših, da, jer toliko si u njima. Ovdje nema lajkova. Ovdje nema potrebe za psovkama niti nadrkanih buđenja. Ali fali… Fali nešto što sam u međuvremenskoj idili naših spavanja nekako preolako izgubila. Ovo su naslovi utopljeni u samo mojim morima. Bura ih je suviše rashladila, dok sam bila prebežbrizna i zanesena. Vratiti ću tisuću kapi u svoj miran kut oceana samo moga nadimka, ali ne znam hoće li ona jedna biti dovoljna da me prati u bezdan već pomalo izblijedjelog nadanja. Inicijali nečijih nebitnih koraka neće remetiti nikad moj put do tvoga naručja. Nježna i brutalna, u isti mah, bila i ostala. Dali me prihvaćaš? Ili ćeš u tom našem obećanom ‘zauvijek’ samo voljeti onu koja ti pripada tepanjima, a istodobno prezirati svaku psovku sto sam ugurala u svoja razdjeljiva pisanja… koja sam svijetu poklanjala bez spominjanja ‘nas’. Mili, da barem znaš. Ti si jedini kojeg nikad nisam ni krunila ni ukaljala u svojim objavljenim imenima. Ti si od početka bio moj spas. Pa i sad… kad sam svoj tajni raj odabrala kao uzmak između naših dahova, da shvatiš koliko ti pripadam, ja samo nemir pronalazim u svakom kilometru svojih utopljenih naslova. Bez dvojbe, vraćam ti se pročišćenija. Ali ova sjećanja su izgubila doticaj s mojim morima otkada za tebe znam. Tuđi komplimenti i umiljavanja ne znače mi ni koliko je crno pod noktima. Tvoj glas… telefonska linija. Los signal i pisanja bez kvačica. U slikama lažne radosti nikad nije bilo spasenja. Moj osmijeh pored tvoga; to je iskrenost nenadjebiva. I oprosti sto sam psovku u naše ‘mi’ ugurala, ali priznati će netko drugi da je sjela tu k’o budaletini samar.
Volim te. Naslovima sam bar priznala. Ne jebe me nostalgija. Imam svoj raj. I znam… Nebo će naći način da uklopi san u san. Moju kap i tvoj korak kao inicijale istog imena. Bez psovki za nježna buđenja, ali za masu – uvijek sa psovkama. Shvatit ćeš kad-tad. Opet bi ću cijela i najispunjenija, kad s komadićem ovog svog vječnog mira dođem u tvoj zagrljaj ispunjena kao nekada. Onda me voli. Onda dijeli sa mnom moj sjaj, i ne mari molim te za riječi koje ću ostavljati u umovima nerazumljivih dijeljenja. pusti me da budem ja… i takva da ti za zauvijek pripadam – sa psovkama za naslove mojih utopljenih mora, a s tepanjima sakrivenih nježnosti našeg zajedničkog bivanja. Vidjet ćeš… Nebo ne mjeri zaslužnost u kilometrima, kapima ni koracima. Ono zna kako spojiti nespojivo, čak i kad mi mislimo da nema načina. Ja vjerujem. I to je dovoljno za njegova čudesna ostvarivanja. Još jedan kraj, ali nikad posljednji. Još jedan uzmak, ali nikad bezrazložni. Ti i ja i moji naslovi. Sve je moguće, ako nebo tako odluči.

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan Kralj: Naši pseudonimi pod sumracima

Dodavali su se proljećima dok su mogli, nije bilo važno jeli trinaesti ili tko zna koji treći, i je li decembar ili prosinac, jer je dakako i samom proljeću pravopis nebitan. Mala anarhija prirode poput mješavine u njihovim očima, distance zaborava i koja kapljica suvišnih oprosta. Oni su postajali Mi, da bismo mi jednom opet postali oni. U malim i velikim slovima naših pseudonima pod sumracima smo zapetljali sve množine nebitnih oluja što bi prohujale k’o od šale u zvonkom odjeku naših budućih osmijeha. Pa sve tako redom…

Mješavine suptilnosti i bogom danih ludila obilježit će datume uzvišenosti naših traženja. Ritam odabran, ples na prvi znak. Poput bonace umjesto valova u trenu kad se lađe usidre za novi početak radosnih svitanja. Crn pogled noći punog mjeseca još budi vragolaste mirise svih uzbrkano raspoređenih stranica dnevnika, davno spaljenih ljeta i godišta nekih tromo zaboravljenih godina. “Hajde da budemo sve mlađi i mlađi…” kroz san mi šapuće obećavajuća brojka na zadnjem mjestu besmrtnih snova; na posljednjem tronu nagrađenosti mojih točaka. U zenu su odbrojali korake brzina bezopasne zanesenosti još jednog leta. “Poletimo… Poludimo zajedno.” Odgovorila sam svome snu pred uzmak još jedne zore bez nadimka. U sjeni između onog sad i tog nadolazećeg tad ostao je razapet svaki spomen na nedovršena kajanja. Dodavat ćemo se proljećima dok ne kucne smrtni čas za svaki uzavreli dah nesebično dan u svrhu apsolutnosti voljenja. Spojeni sa jesenima svih izbrisanih sumraka između redova, bit ćemo Mi kao nijedni oni do sad. Mantra punog mjeseca. Mir i ludila istog blaženstva i kaosa. Kao pokvarena ploča s misterijskom svrhom svog ponavljanja upirala sam priču o balansima. “Isplatilo se.” Tješe me brojke mojih ustreptalih snova. “Znam.” Kroz smiren ponos i u čast  tišini punog mjeseca spokojno odgovaram.

Foto: www.pexels.com

Antonia Padovan Kralj: I svi valovi

Tmuran dan u pupku svijeta. Datumu baš i ne priliči… Kad bismo se odmakli; kad bismo se uzdigli iznad našeg kolektivno subjektivnog poimanja vremena i prostora, mogli bismo najobjektivnije reći kako je čak i stoljeće premala mjera za procjene o količini i brzini promjena. Pred samo toliko, naši su bake i djedovi ovdje živjeli svoje djetinjstvo. A svojih baka i djedova se itekako sjećamo, pa ipak ne marimo koliko su očite rastuće razlike u svemu od tada do sad. Pod to “sve” utrpano je odviše toga što bi povelo u beskrajna nabrajanja… U ove dane godine, prvi papirnati kalendari naših predaka već su gorjeli od dolaska ranog ljeta. Zašto se ponekad ne zapitamo, recimo, za more? Koliko je naših zlodjela šutke pretrpjelo od pamtivijeka, te koliko je nijansi svoje najčišće prirodne čarolije žrtvovalo gutajući trpeljivo gomile i godine naših govana? Ako su vam milija stabla od valova… vi se isto to zapitajte o svim “našim” šumama. Nikada nismo smjeli uzeti za pravo da je apsolutno sve naše, bez okretanja pogleda unatrag u svrhu što savjesnijeg napretka. Mi, ljudi, bezobrazno snažnim prodorom okupiramo sve pred sobom – bez isprike makar izmišljenim vizijama boga ili iskazane zahvalnosti prema onome što nam je dano na korištenje. Da, ovaj raj nam je definitivno posuđen. Jer nitko osim najnevinijih anđela ne može trpjeti toliko dugo toliku količinu terora bez da preburno i u samoobrani opravdano ne reagira uzvraćenom paljbom. A priroda i sve od pamtivijeka prirodno nosi u sebi mnogo toga zadivljujuće anđeoskog. Božica kojoj se umjesto klanjanja neprestalno stavlja vijenac od trnja na vrh čela, pa biva izrugivana, omalovažavana i iskorištena iz milijuna naših smjerova…
Možda valovi i stijene u svom šumovitom plesu pjevaju melodije s lyricsima na jeziku koji razumiju i šume u igri svojih krošnji sa odabranim vjetrom značajnog imena. Možda sve poruke prirode ni ne mogu biti od nas razotkrivene, jer nisu za nas ni namijenjene. To nevidljivost viših sila drži skupštine i razgovore u pozadini našeg nakaradnog življenja. Umiremo robujući materiji, manje-više onoj neprirodnoj; od naših umova i ruku nastaloj. Smiješno… Što čovjek objektivnije pogleda na “sve”, nije li očita naša iskompleksirana sklonost upornom pokušavanju da u svemu nadmašimo sve rajske tvorevine i njihove detalje – nastale igrom bogova ili svemira, kako god to nazvali, jer nama je svejedno. Što bi se dogodilo kad bi svim srcem baš svi vjerovali u jedno? Jedno dobro. Možda bi se konačno završili nevidljivi ratovi,daleko važniji od svih naših stanja na bojištima. Ali mi smo svjesno odlučili i dalje rapidno ginuti? Nismo li zbilja samo nalik na zvijeri; najopasniju i najagresivniju vrstu, što gazeći sve pred sobom uzimamo zdravo za gotovo sve što nam nije čak ni objašnjivo, a istodobno bezbrižno i dalje ciljamo na pobjedu nad svim božanskim ostacima u nama i izvan nas. Licemjerno. Niskim udarcima… Pobjeđujemo? Ah… vidjet ćemo.
Ipak je okrenulo na sunce. Tko bi rekao… dvorište već dovoljno užeglo za hodati bos i osjećati se blaženo ugodno. Zahvalno? Osvrnuti se oko sebe i samo osjećati, zadržavajući pogled na crvenilu božanski savršenog rano-ljetnog cvijeća. Ruže i đirani. Možda ovo još mogu biti naši rajevi. Kroz uši svijeta možda jednom razumljivo progovore sva stabla, svi oblaci i svi valovi.

Foto: www.pexels.com