Arhiva oznaka: Ani Maduna

Milan Zagorac: #milenijalci

Generacija hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara

Nastaje li na rubu desetljeća nova književna generacija?

Skarlet_p, Ilija Aščić, Mirela Fuš, Dunja Matić, Luka Murina, Tea Marković, Nikola Leskovar, Alen Brlek, Ivana Pocrnić, Vladimir Papić, Iva Rogić, Antonia Padovan, Antonio Glažar, Robert Janeš, Ani Maduna, Daria Glavan Šćulac, Sandra Polić Živković, Goran Gluščić, Kristina Posilović, Tamara Crnko, Goran Srdarević, Sara Mrak, Ivan Zrinušić, Slaven Posavac, ima ih još…

Radove cijelog niza mlađih autora što na portalu Književnost uživo, što na drugim stranicama ili društvenim mrežama, bilo da se radi o prozi, poeziji ili esejistici (manje), pratim vrlo intenzivno nekoliko godina te mi se stoga mnogi motivi i tematski blokovi sve više počinju (za sada skicozno) ukazivati kao (zaista) novi generacijski diskurs koji možemo (barem radno) okrstiti “milenijalcima” (draže mi je nego Y): oni su rođeni najranije u prvoj polovici osamdesetih do devedesetih (tu negdje, imamo mali otklon zbog nepoklapanja kronološke dobi s generacijskom pripadnošću), bitne formativne godine su im kasne devedesete ili dvijetisućite, oni su dobro obrazovani, govore više jezika, vole životinje, štoviše, jako vole životinje, empatični su prema njima čak i nešto više nego prema ljudima kojih se prirodno klone, iako mahom humanisti i “ljevičari” (uopće, koje je danas polje toga pojma?), naravno, nisu glupi i znaju da svijet nije mjesto koje će neka dobro razrađena teorija iz salonske retorte zgodno srediti da više “ne bude ratova i nasilja, a da svi žive u slozi”; vidjeli su u svojih dvadeset-trideset ili čak i manje godina više svijeta nego naši roditelji zajedno na svim sindikalnim izletima, imaju (često) deficit iskustava bitnih za brzu zriobu (smrti, bolesti, društvene ili obiteljske traume više magnitude), društvene mreže putem aplikacija su im dom, a prorečena i prononsirana seksualna devijantnost dijametralno je izokrenuta, barem tako kažu neka istraživanja, u ugodnu zavaljenost pred vlastitim monitorom prijenosnog uređaja i uranjanje u pornografsku singedohu – kratko i jasno, draže im je biti sam, nego opterećen ionako već malformiranom popudbinom svake veze. Oni su u velikim pitanjima, onim “kamo”, “kako”, oni su pomalo nevini-jebeni kao dobra-zločesta Pip “Purity” iz Franzenovog (zaista predebelog) romana Čistoća, oni traže istovremeno svoje porijeklo i smisao, ali i svoje mjesto, šireći se deridinsko-delezovskim korjenčićima u mnoštvu različitih dimenzija, nastojeći se posaditi (uhvatiti) negdje u svijetu koji zaista počiva na brutalnom darvinizmu uz tek pokoje utočište ili balončić. Nježne biljčice koje više ne zadovoljava provincijalni ex Yu prostor niti pripadajuće pasatističke teme (naime, u njihovoj su kronologiji te teme prethostorija, njihovo je doba ono poslije 9/11 sa svim svojim novim-starim bremenitostima), naravno, uz svesrdno sudjelovanje u svim onim “occupy-wikileaks-anonymous-blokadafakulteta like” temama, a koje u fazi otriježnjenja (ono neminovno nastupa u trenutku kada se treba pobrinuti za vlastiti socioekonomski položaj) tako temeljito, neorealistički ostavljaju eho u njihovim prozama i poeziji.

Često je književnost milenijalaca situirana u urbanu stvarnost, s likovima zaglavljenima u egzistencijalnim datostima, ponekad je u žanru, ponajviše distopijskog, fantasyja ili SF-a, no uvijek s naglašenim potrebama i ograničenjima koje proizlaze iz osviještene “slijepe pjege” suvremenog čovjeka – kako nastaviti živjeti nakon što se prođe “kroz pakao” koji istovremeno čine i “drugi” i “ja” u svijetu koji je ili obezbožen ili je bog indiferentan, ili još gore, na razini maloga djeteta (možda neiskusan, možda malouman, možda jednostavno neprisutan?), u kojoj je obitelj porušena i odavno disfunkcionalna, u kojoj je došlo do stravične pojmovne zbrke (entropije) “muško”, “žensko”, “opresor”, “žrtva”, “totalitarizam”, “sloboda”, “(neo)liberalni kapitalizam”, “socijalizam”, “duhovnost”, “ateizam”, da ne nabrajam dalje, s posebnom fiksacijom na ljubav i seksualnost kao lajtmotive uz cijelu gamu perzefonsko-euridikinsko-elektrinskih, odnosno parsifalsko-orfejevsko-edipovskih motiva kao (vječno) neriješenih nodusa i neukroćenih slobodnih radikala ljudske psihe, što se manifestira kroz neprekidno odlaganje činjenja. Milenijalci uglavnom ne čine, oni, dakle, oklijevaju, ali se unaprijed ograđuju time što sebe stavljaju u poziciju nesposobnih za život, unatoč gotovo bizarnoj formalnoj preobrazovanosti (mnogi su već, kako se to sada kaže, magistri, mnogi su pred doktoratima, često u stranim zemljama, no uvijek bez “adekvatnog radnog iskustva”), otvorenosti novome i drugome i konkretnim radnim vještinama koje nadilaze potrebe društva zaglavljenog u zamrznutoj tranziciji. To svojevrsno manihejstvo ugrađeno je u sam život likova ili lirskih subjekata, kako nam drago, a koji često prelaze u cinizam i nihilizam, još gore, čak i u zdvajanje, posebno ako je riječ o intelektualcima koji se ne zadovoljavaju svakodnevicom, ali još manje nalaze utjehu u solipsizmu koji ih stalno i iznova ostavlja sve usamljenijima pred onim već spomenutim monitorima prijenosnih uređaja. Međutim, ono što je neosporno, ne prihvaćaju taj status quo tek tako, oni pružaju neku vrstu pasivnog otpora, njihova je književnost sva jedna “melankolija otpora” kojom nas pridobivaju u “asimetričnom” srazu.

To je plima nove generacije preplašenih pojedinaca koji posve suvereno vladaju psihološkim fenomenima (za razliku od svojih prethodnika koji su, objektivno, najdalje dogurali do kukanja “o sistemu koji ih je sjebo”, dok im je spoznaja prirode vlastitog bipolarnog poremećaja, što ponajprije znači bilance vlastitih slabosti i prednosti, ostala u sferi teorije urote koju, pak, istinski ne razumiju); milenijalci su, nadalje, vrlo individualnog duha, užasavaju se stare hijerarhijski utemeljene strukture (obitelj ne oduševljava jer već očito postoji ranije iskustvo njezine disfunkcionalnosti, dok posao, država i društvo u cjelini predstavljaju samo daljnje ekstenzije ovog prvotnog hendikepa). Njihova je književnost svojevrsni weltschmerz, romantizam, to jest poetička manifestacija onoga što hipersenzibilizrani pojedinac osjeća, ali je zbog nedostatnog pojmovnog aparata još uvijek nemoćan u konačnom izricanju pa stoga, naravno, ne pripada svijetu racionalnih pojmova te djeluje čak i rubno psihotično. Upravo tome onda služi književnost, bivajući ona Kafkina “sjekira za zaleđeno more u nama”. Filozofski, oni su, svjesno ili nesvjesno na fonu onoga što Franoçois Laruelle naziva filo-fikcijom, fikcijom koja zrači ne-filozofskim, što znači da zadire misaono proaktivno u beskrajno moderno more fenomena i to u svim dimenzijama, pa čak i onima koje su prethodnih generacija bile nedopuštene i proskribirane kao nazadne. Poetički mahom duguju Ingeborg Bachmann, Thomasu Bernhardu ili  W. G. Sebaldu (koje možda jesu, a možda i nisu čitali, ali duh obračuna s “mračnim” prethodnicima je sveprisutan), zatim Sylviji Plath (čija je “samoubojstvenost” stvorila misterij jednog “novoga ženstva”), jasno, svetom američkom trojstvu Pynchon-DeLillo-Vonnegut, a ponešto Houellebecqu (i njegovom globalnom pesimizmu i mizantropiji), a što, sve zajedno, u “pokušaju” obračuna s “roditeljskim” svijetom i njegovim grijesima objedinjuje poželjan, ali neostvarivi lik brutalne buntovnice s razlogom Lisbeth Salander ili još bolje, nešto posve ispražnjeno od staroga sadržaja, ova “Guy Fawkes maska”, koja postaje metafora otpora “ciničnih i pametnih” protiv “glupoga svijeta” (milenijalci mahom smatraju da je stari svijet jednostavno glup).

Iako bi se moglo prigovoriti da se radi, ako ne o “plaču”, onda barem o “gorkom cinizmu privilegirane generacije” (što rezultira crnim humorom), ne bi valjalo ovaj novi generacijski diskurs koji se oblikuje iz za sada još amorfne virtualne časopisne scene zanemariti kao nešto prolazno: upravo suprotno, oni su potvrda da se generacija “hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara” pretvara u literarno ozbiljan i relevantan projekt koji će značiti istinski generacijski kvantni skok hrvatske književnosti iz jednog sustava u onaj novi, a da pritom i tematski i motivski uistinu korespondira s literarnim iskustvima kako svijeta tako i ranijih generacija, jasno ih nadograđujući (auto)dijegetskim nedostajućim puzzlama.

Možda je najbolje sve ovo sažela u razgovoru sa mnom jedna gore spomenuta autorica: “tužnjikavi smo jer smo na neki čudan razmaženi, odgajani kao centar svijeta iz svih mogućih registara, a onda nas stvarnost proguta drastičnije nego što je potrebno… čujem i ja taj “kme” u pisanju, trudim ga stisnuti da barem stilistički ne bude patetično, ali ipak uspije pobjeći…”

Književnost milenijalaca najavljuje duboko zalaženje “na kraj noći”, što bez ostatka navodi da je riječ o vrtloženju prema dimenzijama koje do sada uglavnom nismo imali prilike vidjeti. Kako se stvar nastavlja, vjerujem da će mnoge od ovih hipoteza konačno biti i potvrđene tijekom sljedećih nekoliko godina u jednom ili više romana koji će predstavljati u pravom smislu riječi “generacijski kod”.

Foto: www.pexels.com

Ani Maduna: Slažem se da su “Zločin i kazna” ili “Povratak Filipa L.” imali ulogu u ubijanju volje za čitanjem među mladima, ali na mene to nije utjecalo

Tko je Ani Maduna?
Teško je odgovoriti na to pitanje. Iskreno, ne znam. Meni je ona još uvijek nepoznata. Svaki dan je drugačija i stalno se mijenja, ne vjerujem joj. Ali znam da jako voli umjetnost i književnost koristi kao bijeg od stvarnosti – ne znam je li to dobro ili sklono životu u zabludi, ali ne bunim se. I meni i njoj više godi takva stvarnost. Ani je ludo zaljubljena u Bukowskog, ali i to me zbunjuje jer donedavno je više voljela Fitzgeralda. Ona također voli i poznate slikare, kako one starije, tako i suvremene. Ona je malo zbunjena i izgubljena, ali pokušavam je razumjeti. Slične smo, tako da joj ne zamjeram sve te mušice jer ih i ja dijelim.

Uvriježeno je mišljenje kako je književnost nešto dosadno. S obzirom da puno čitaš i da si vrlo mlada objavila svoj prvi roman, znači li to da si iznimka u svojoj generaciji ili pak ne?
Mislim da književnost svakako nije nešto dosadno, ali to je samo moje mišljenje. Dapače, razumijem one koji je ne vole. Nema svatko vijke za razumijevanje književnosti, a ona svakako nije “otvorena knjiga”. Po meni, književnost se teško čita. Poruka skrivena iza silnih rečenica i stranica nije uvijek lako uočljiva. Ali ja je baš zbog toga volim. Volim čitati i pitati se što je pisac htio reći. Volim razumjeti lik i poistovjetiti se s njim. Ima toliko priča, toliko pisaca, i meni su svi zanimljivi. Mislim da ih obožavam jer, čitajući, uvijek tražim odgovor na pitanje “kako je to biti ti”.

Čitaju li danas mladi uopće ili se sve svodi samo na obavezan lektirni program? Koliko je zapravo sama lektira ubila želju za čitanjem?
Osobno znam malo osoba koje zaista čitaju. Većina mojih vršnjaka će reći da čitaju, ali opet će radije pogledati deset sezona neke nove serije, što i ja ponekad činim. Ali tu opet vrijedi ona izreka “ja čitam”, iako možda nije sasvim istinita. Ipak, mogu tvrditi da mnogi mladi čitaju “young adult” romane, primjerice one Johna Greena. Ti su romani ujedno i filmski naslovi. Ali što se tiče čitanja knjiga ozbiljnijeg sadržaja, to je ipak rjeđe. Možda su za to i krive lektire. Nažalost, mi smo “prisiljeni” čitati sadržaje koji nam uopće nisu dojmljivi, primjerice priča o čovjeku koji se pretvara u kukca ili ona o čovjeku koji je ubio svog mačka. Slažem se da su “Zločin i kazna” ili “Povratak Filipa L.” imali ulogu u ubijanju volje za čitanjem među mladima, ali na mene to nije utjecalo. Ukoliko mi se lektira nikako ne sviđa, pročitat ću samo sažetak. To nema nikakve veze s mojim čitanjem u slobodno vrijeme. Zašto bi neki roman ubio moju volju za čitanjem nečega što volim? Zato mislim da lektire nemaju veze s čitanjem kao čitanjem, osim ako ti se lektira dopada, ali čitati je reda radi nema smisla. Radije ću uzeti u ruke neki dobar krimić koji ću čitati cijelu noć. No, kako sam i sama neodlučna, moram reći da su lektire ipak važan dio školovanja. Možda ne sve one s popisa, ali neke zaista jesu. To su uglavnom knjige namijenjene razvijanju svijesti i suosjećanja, knjige kroz koje vidimo kako se svijet mijenjao, kako se mijenjala književnost. Mnogima to nije bitno – oni će radije rješavati zadatke iz matematike nego dubiti nad knjigom i promišljati. Ali svakako mislim da čitanje lektire ne škodi – “Lovac u žitu” definitivno to potvrđuje, kao i “Ana Karenjina” koja me se posebno dojmila, a ima tu još i mnogih drugih knjiga. Ipak, nisu svi za sve.

image6 (1)Tvoj je roman uistinu višeslojan, počevši od brojnih citata pa sve do “romana u romanu” na temu Velikog Gatsbyja. Kako to da si se odlučila za (do)pisanje svoje varijante tog klasika? Jesi li taj roman bio poticaj za pisanje?
“Veliki Gatsby” jest svakako dio romana, no nije bio poticaj pisanju ove priče. Naime, dio o Gatsbyju i moja verzija priče ubačena je u roman tek na kraju, kada sam bila sigurna da želim upoznati svijet s njome. Iako nije bio poticaj, mnogo je utjecao na mene. Dakako, ta je knjiga utjecala na cijeli moj život. Stvar je u tome da ja nisam Gatsbyja shvatila kao običnu ljubavnu priču s tragičnim završetkom – ja sam, kao i u svemu, tražila dublje mišljenje. Za mene to uopće i nije bila ljubavna priča. Teško je to objasniti, ali baš je ta činjenica utjecala na mene i moju knjigu. Mislim da je Gatsby volio Daisy, naravno. Ali to nije bila ona čista, obična ljubav – ona je za njega predstavljala sve ono što mu je bilo nadohvat ruke: bogatstvo, svijet blještavila i trijumfa. A ona je bila baš to, trijumf, kao šećer na kraju, znak da je dobio sve za što se borio, potvrda da se uzdignuo iz svijeta siromaštva i uspeo na tron. Ali to je, ponovo, samo moje shvaćanje priče. Na neki način sam i svojom knjigom htjela dati do znanja da nije poanta u ljubavi. Krivo mi je što ljudi tako shvaćaju i “Suze” – to je “ljubavna” priča. Za mene nije. Ja sam htjela pokazati surovost ljubavi i njezinu vezu s pojedincem. Mislimo da želimo ljubav jer želimo biti spašeni, ali na kraju krajeva jedino smo mi ti koji sami sebe spašavamo. Ljubav nas samo dodatno uništi svojim čarima. Tu je vidljiva ta neka povezanost s Gatsbyjem kojeg je i sama ljubav ubila.

Glavna junakinja Annie zaljubljuje se u pljačkaša Adriana. U čemu je tajna odnosa između pristojne djevojke i dečka “s ruba”?
Prije svega, ne bih rekla da je Annie bila sasvim “pristojna djevojka” iz “pristojne obitelji”. I ona je sama imala problema s kleptomanijom i na taj se način bunila, pokazivala ljutnju prema svijetu. Ipak, ona nikada nije imala onu tanku liniju koja će je posve osloboditi, navesti je da ne boji samo izvan linija već preko cijele stranice. A to je bio Adrian. Mislim da nije samo stvar u odnosu “dobra cura – loš dečko”, već je bitna ona izreka koja kaže “nisu isti za iste”. U ljubavi treba malo razlike, poput puzli koje se nadopunjuju. Unatoč tome što su Annie i Adrian u mnogočemu slični, postoji ta njegova linija kršenja pravila i ona njezina linija obrnutog. I to je ono što ih razlikuje, ali i privlači. A u ljubavi je to i najvažnije, na kraju svega.

Imaš 17 godina i ovo je tvoj prvi roman. Nakon svega, kakva su tvoja iskustva i očekivanja?
Iskreno, meni to nije tako velika stvar. Mnogi ljudi su pomalo zaneseni time, ali ja stojim čvrsto na nogama. Nisam uopće očekivala objavljivanje knjige. Napisala sam ovu priču jer sam jednostavno morala napisati ono o čemu mi je brujalo u glavi, i to je sve. Ipak je lijepo čuti kada netko kaže da mu se knjiga sviđa, da ga se dojmila. Ali ja sam možda mrvicu sebična što se pisanja tiče. Mislim da nikada ne bih rekla da pišem zbog drugih – stvar je u tome da ima više loših kritika nego onih dobrih, a uostalom, kao što sam spomenula, ja pišem jer moram pisati. Ne bih bila mirna a da ne prenesem na papir onaj svijet koji sam kreirala u glavi. Zapravo je meni djelomice teško palo to objavljivanje “Suza”. To smiješno zvuči jer mnogi sanjaju o tome – ali pomisao da moja knjiga, moje riječi, stoje tamo u nekoj knjižari, tako dostupne svima na ovom svijetu, to me straši. Jer to su moje misli, moje želje, moji strahovi, sve preneseno na papir. Osjećam se golom, svima vidljivom. Zbog toga mi je teško. Ipak, naravno da sam zadovoljna. Trenutno nemam pojma kuda će me život odnijeti i, u najgorem slučaju, znat ću da sam sa sedamnaest godina napravila nešto pozitivno.

Planovi za budućnosti bili bi…
Teško je imati planove u ovim godinama. Zapravo, mislim da je teško uopće imati planove, ikada. Moj je problem uostalom moja neodlučnost. Stalno mijenjam mišljenje – malo bih ovo, malo ono. Ali ono što znam jest da ću pisati. Pišem i pisat ću, objavljivala svoje radove ili ne, znam da ću pisati. Dapače, voljela bih se time baviti i govoriti ljudima da sam pisac u budućnosti. No, ne želim se previše zanositi. Također, voljela bih što više putovati, vidjeti svijet i upoznati različite kulture, ljude i jezike. To mi je najveći san. Što se tiče daljnjeg školovanja, voljela bih studirati nešto vezano za književnost, naravno, pa i jezike, ponajviše francuski… ako uopće preživim maturu. I, dakako, voljela bih otići iz Rijeke – volim svoj grad, ali trenutno imam osjećaj da me nešto odnekuda vuče i tjera da odem, da upoznam nove ljude, nove krajeve, i to mi se sviđa. Ne volim provoditi previše vremena na istom mjestu – to me guši. Zato svaki slobodni trenutak, naravno, kada je to financijski moguće za jednu sedamnaestogodišnjakinju, koristim za putovanja. Makar to bio jednodnevni izlet do Zagreba ili Pule, rado ću se malo maknuti i pobjeći od rutine.

Razgovarale Ani Maduna i Tamara Modrić