Arhiva oznaka: Andreja Malta

Andreja Malta: Posljednji susret

Kvaka je bila siva, metalna, hladna. Kao i zgrada u kojoj se nalazila. Živa suprotnost njezinom vrućem, vlažnom dlanu koji se tresući spremao da je povuče prema dolje i konačno otvori bijelo obojena vrata koja su stajala poput nepobjedive prepreke ispred nje.
Bolnica. Prema bolnici uvijek bi osjećala nekakav prikriveni, zatomljeni strah u sebi. Za nju je bolnica predstavljala bolesti, patnje, umiranja. Osim jedne iznimke. Rodilišta. Tamo se rađa život. To je nešto drugo. Sve ostalo je samo bol i muka.
Živjela je u drugom gradu, daleko od svojih bližnjih. Tako je htio život. S vremena na vrijeme posjetila bi ih. Ovaj put je bilo drukčije. Zvali su je da dođe. Bar na kratko. Što prije, to bolje.
Duboko je udahnula i pripremila se za najgore. Nije znala u kakvom će ga stanju zateći. Polako je spustila kvaku prema dolje i otvorila vrata. Prvo što je osjetila bio je onaj karakterističan bolnički miris. Mješavina sredstava za dezinfekciju, pomiješana s mirisom ostataka nedavno serviranog ručka. Soba je bila bijela, s velikim prozorima i napola spuštenim plastičnim roletama. U njoj su poredana, jedan pokraj drugoga, stajala tri kreveta s malim noćnim ormarićima. Na prvom krevetu spavala je postarija žena. Krevet u sredini bio je prazan. Na zadnjem, tik uz prozor, ležao je on. Plašila se tog susreta, ali sada kada je taj trenutak napokon došao, nekako, u dubini utrobe, osjetila je lagano olakšanje.
Krenula je prema njemu. Ležao je pokriven laganom plahtom ispod koje se naziralo do same krajnosti iscrpljeno, mršavo tijelo. Zapravo, ocrtavale su se linije kostiju. Ruke koje su bile prekrižene bile su pune modrica i podljeva od infuzije koja je i sada tekla njegovim venama. Jedino lice, to njegovo mršavo lice, još je uvijek zadržavalo dašak nekadašnje ljepote. Iz nosa mu je virila plastična cijev. Sijeda kosa bila mu je slijepljena, od znoja i ležanja. Činilo se da spava.
Nježno ga je uhvatila za ruku i tiho šapnula: “Tata… Ja sam. Tvoja Zoja.”
Nije se nadala da će je čuti. Polako je otvorio oči i zagledao se u nju. Nije se nasmiješio, nije izustio ni riječ, samo ju je pogledao svojim izgubljenim pogledom. Već odavno nije govorio. Već odavno nije jeo. Odavno je zaboravio tko je i što je nekada radio. Hranili su ga kroz nos, na cjevčicu, umjetnom hranom. Navodno, punom vitamina i minerala. Da mu produže patnju, što duže to bude moguće.
“Tata”, rekla je opet. “Ma, znaš ti svoju Zoju, je li tako? Samo što se praviš da je ne prepoznaješ”, okrenula je na šalu. Dah mu je bio kratak i slab. Čak se na trenutke gubio, primijetila je u strahu. Polako je spustio kapke i utonuo u polusan. Uhvatila je njegovu izbodenu ruku, još uvijek lijepih, elegantnih prstiju, i polako je dragala. Činilo se da mu godi. Sjela je na stolicu pokraj kreveta. Nije puštala njegovu ruku. Dok je drijemao, pogled je usmjerila prema planinama i šumi u blizini. Nebo su krasili bijeli oblaci iza kojih se sramežljivo skrivalo sunce. Žamor s ulice prodirao je kroz napola pritvoren prozor. Vani se odvijao život svojim ustaljenim ritmom. Budilo se proljeće. A tu, u toj sobi, kraljevala je smrt. Osjećala je to. Samo je bilo pitanje vremena kada će posegnuti za kosom i uzeti još jedan život. Ovaj put to će biti život njezinog tate. Razmišljala je, dok je onako sjedila, ima li ovo produžavanje života, koliko god se to činilo okrutnim, uopće još smisla. Nakon toliko godina opake bolesti koja ga je izjedala i koja se sada hranila ostacima ostataka svega što je od njega ostalo. Ne bi li bilo bolje da ga isključe sa svih tih aparata na koje je priključen i jednostavno puste da ode? U susret vječnom miru.
Odjednom se trznuo, zakašljao i širom otvorio oči. Potom se počeo gušiti. Prvo nije znala što bi. Gušio se sve jače i jače. Pustila ga je, potrčavši prema vratima u hodnik i zazvala sestru. Srećom, sestra se odmah stvorila ispred nje.
“Molim vas, molim vas… brzo… soba 9… Tata se guši!” zajecala je zaprepašteno Zoja i zajedno s njom vratila se u sobu. Tata je već bio poplavio. Borio se za ono malo zraka što ga je nekako uspio udahnuti.
“Odmah izađite! Moram mu očistiti pluća!” viknula je sestra i uhvatila sisaljku za ispumpavanje. Zoja je izašla na hodnik i za sobom zatvorila vrata. Stajala je tako nekoliko sekundi, izgubljena u prostoru i vremenu. Zatim su se začuli krici. Očajnički krici njezinog tate. Parali su joj dušu i srce. Dlanovima je poklopila uši. Bilo je to previše za nju.
Krici su prestali, sestra je izašla iz sobe i kratko rekla: “Sad možete opet ući. Bit će on dobro.”
Ležao je izmučen na krevetu. Čuo se njegov jauk koji je povremeno naglašavao žamor s ulice. Pokraj njega stajao je aparat kroz čije se staklene stjenke nazirala krvava tekućina pomiješana sa sekretom. Sjela je na krevet i stala ga milovati po obrazima. Nekako se primirio. Čak je na tren otvorio oči i činilo se kao da ju je pogladio pogledom. Zatim je utonuo u spokojan san. Ostala je još neko vrijeme sjediti pokraj njega na krevetu. Prisjetila se kako je nekada, činilo joj se da je to bilo doista davno, bio zgodan, pun života i snage. Muškarac za kojim su se žene okretale i došaptavale si uz smiješak. Njezin dragi tata. Prvi muškarac u životu kojeg je voljela. A sada? Kost i koža, patnja i bol.
“Posjete su završene!” provirila je sestra kroz vrata. Zoja se trgnula. Tata je spavao. Žena na krevetu kod vrata počela se buditi. Na hodniku se čuo zvuk kolica s hranom. “Sada će večera”, pomislila je jednostavno Zoja. Digla se s kreveta, poljubila tatu u čelo, pogladila njegovu mršavu ruku i krenula prema vratima. Prije nego što je izašla, još jednom ga je zagrlila pogledom.
Ulica je bila prazna, sunce se već sakrilo, bilo je pomalo prohladno. Krenula je pješice prema gradu, kući. Misli su joj lebdjele u zraku. Pomalo izgubljeno. Već sutra mora na put. Natrag u grad koji je sada njezin dom. Korak joj je bio dug i čvrst. Jednako čvrst kao i bolna spoznaja da je to bio njezin posljednji susret s ocem.

Malo o ženskoj erotskoj prozi

Sandra i Andreja dvije su autorice koje pišu, između ostalog, i priče erotskog sadržaja. Da napomenem odmah na početku, ukoliko mislite da je riječ o vulgarnim ili neprimjerenim sadržajima, u krivu ste. Njihove su priče “s pravom mjerom” – propošne, lagane, zabavne, na trenutke čak i komične – a svakako predstavljaju i dobro došlo osvježenje u novijoj književnosti koja je, ponekad, opterećena određenim ponavljajućim temama. One su onaj pravi chick-lit koji slijedi sva pravila žanrovske proze.
Andreja nam se već predstavila svojim Minuit socolate, Karlina tajna, Zobene pahuljice, Zdravo, fino, Čokolino… mljac!, Loše vino, Fotografija, O Humbertu u meni, a Sandra ima zbirku u nastajanju.
Eto, uistinu ne moramo baš uvijek posezati za stranom literaturom. Svaka čast Helen Fielding, Sophiji Kinselli, Melissi Banks, Emmi McLaughlin & Nicole Krause, Candice Bushnell, Lauren Weisberger, Jeniffer Weiner, Laura Zigman… i da ne nabrajamo dalje. Ali imamo i mi Sandru-Aninu Klarić i Andreju Maltu!

1. Prvo što vas moram pitati – otkud ideja za takvom vrstom proze?

Andreja: Ha, ha, ha, moram priznati da sam oduvijek bila “crna ovca” na svim područjima. Kažu da sam otvorena i iskrena, nekad i previše. Zato i u temama o kojima pišem tražim nešto o čemu se baš i ne piše, a ako se već piše, piše se nedorečeno, sramežljivo, tajnovito ili previše klišejski, ako mogu to tako nazvati. Oduvijek su me privlačile zabranjene teme poput incesta, koje su uistinu strašne, ali se, nažalost, tako vješto prikrivaju, kako u privatnim životima, tako i u medijima. Mislim da se ta tema konačno mora otvoriti s više hrabrosti. Tu sam temu i podrobno opisala u “Karlinoj tajni”. To je naša tužna prošlost, sadašnjost i budućnost. Jako su mi interesantne i teme muško-ženskih odnosa, pogotovo odnosa između mlađih muškaraca i starijih žena, ima tu nekog šuga, nečeg opasnog u zraku. Ljudi to još uvijek ne prihvaćaju u cijelosti. I tu se opet radi o zataškavanju, o “zabranjenom voću”, osuđivanju, ha, ha, ha, ali tako smo odgojeni, tako su nam postavljene granice u glavama. Što se tiče opisivanja samog seksa, u većini slučajeva u pričama ili romanima (svaka čast izuzecima) “vodi se ljubav”. Wauuu! Istina, ne volim prostačenje, ali sam apsolutno za malo više otvorenosti u opisivanju takvih činova. Pa to je život, zar ne?

Sandra: Ideja se nametnula sama od sebe. Zapravo, oduvijek je negdje prisutna u meni, samo do sada nisam imala hrabrosti izaći na vidjelo. I kroz moju poeziju provlače se na trenutke erotske misli “upakirane” ponekad u dvosmislene stihove. Mene uvijek treba čitati između redaka. Da ne biste sad pomislili da pišem samo takvu poeziju i prozu, imam među svojim radovima i sasvim drugačije pjesme (što se već moglo vidjeti kroz objave na ovim stranicama) i priče potpuno drugačijeg žanra. Zašto baš ova proza? Možda zato što mi zbog trenutne situacije u mom privatnom životu najviše odgovara i privlači me, a i primijetila sam, prema reakcijama svojih kolegica, da je to ono što u ovim ružnim vremenima ljudima treba. Jer što nam ostaje na kraju nego ljubav?

2. Jeste li možda uzore pronašle u popularnim serijama poput “Seksa i grada” ili “Kućanica”?

Andreja: Televizijski program konzumiram u malim količinama, obično pogledam koju BBC-jevu kriminalistički seriju. Nešto poput “Seksa i grada” ili “Kućanica” ne pratim, možda sam pogledala nekoliko nastavaka, ali nisu me se previše dojmile, a kamoli inspirirale. Srećom pa imam bujnu maštu, ponekad nešto čujem ili pročitam i poslije sve to zajedno “skuham” po svom receptu.

Sandra: Sada ću vas možda šokirati, ali “Kućanice” uopće nisam gledala, možda tek dio koje epizode, a “Seks i grad” samo par epizoda, i to one gdje se pojavljivao Faca. Natjerala sam se pogledati i film iz istog razloga. Zapravo, nikad nisam preferirala čitati ljubiće, nemam ni jednog u svojoj kućnoj biblioteci, tek sam jednog davnog ljeta s kojih 14 godina progutala punu kutiju bakinih ljubića i shvatila već tada da svi počinju i završavaju isto, te da bih mogla takvih napisati hrpu. Uzor bi mi možda eventualno bila Jackie Collins čije sam knjige voljela čitati kao tinejdžerica. Samo, ona je znala biti prilično “žestoka”, a ja osobno više volim taj umjetnički “touch”, ne volim otvoreno i vulgarno, nego pomalo samozatajno zagolicati maštu i ostaviti čitatelje negdje “u zraku” s mislima. Kao što je npr. moja kolegica, čitajući “Vruće ljeto”, uskliknula: “A gdje je dalje, na najboljem si stala?!” To je to što želim, kada zatvore stranicu, da još neko vrijeme razmišljaju o kraju, da ih malo ponesem u mašti…

3. Proza kojom se bavite baš nije uobičajena u hrvatskoj književnosti. Kako gledate na taj žanr i vaše literarno djelovanje? Smatrate li ga “škakljivim”?

Andreja: Da, proza te vrste nije baš svakidašnja. Meni je taj žanr jako interesantan, možda i zbog toga što je tako malo promoviran. Vjerujem da toga ima, ali, nažalost, po nekakvim ladicama, na sigurnome, jer tema je svakako škakljiva, pogotovo za naš mentalitet.

Sandra: Naravno da je ovo “škakljiv” žanr i treba paziti da se čovjek ne zanese (što mi se ponekad i događa dok pišem pa onda prepravljam neke “prevruće” scene) jer se lako prijeđe granica, znate što mislim. Što se tiče mog literarnog djelovanja, pa voljela bih jednog dana vidjeti svoju zbirku u rukama čitatelja, onih mladih koji će sanjariti uz priče i onih starijih koji će se prisjećati svoje mladosti ili proživljavati kroz njih ono za što možda nikad nisu imali prilike. Mislim da je današnje društvo sve otvorenije i sa sve više zanimanja prihvaća ovaj žanr baš zato što je nekad bio tabu. Osobno sam vrlo otvorena što se toga tiče, dijelom zahvaljujući svojim dragim roditeljima koji su mi uvijek davali slobodu i odgajali me bez tabua, a dijelom možda zahvaljujući svom horoskopu, ha, ha ha, ipak sam vatrena Ovnica, još k tome s podznakom u Škorpionu.

4. Kakve su reakcije čitatelja?

Andreja: Ha, ha, ha, reakcije čitatelja su svakako različite. Neki su oduševljeni, neki neutralni, a drugi pak kažu: “Ma jesi li ti luda što ovo pišeš?” Mene osobno jako veseli ako naiđem na pozitivne komentare. To znači da “ima nade za nas”. Ne mislim samo na pisce nego cijelu naciju koja polako shvaća da je istina takva kakva je, ma koliko god je uljepšavali. Onima kojima se to ne sviđa ne zamjeram, zašto i bih, neka i dalje žive u svom svijetu za koji misle da je savršeno moralan. Ponekada se pitam što je danas zapravo moralno.

Sandra: Već sam napomenula da sam se pomalo bojala “izaći” s tim pričama, ali nakon što sam dobila “blagoslov” svojih prijateljica i kolegica svih dobnih skupina i imala prilike vidjeti njihove pozitivne reakcije, pa čak dobivala i poticaj da idem naprijed, otkrila sam se mojem prijatelju da vidim mušku reakciju. Tek kada mi je i on rekao da je izvrsno, skupila sam hrabrost i odlučila se na objavu, prvo na jednom zatvorenom portalu (gdje sam također dobila dosta dobre kritike), a onda je istovremeno došao vaš poziv pa sam, eto, zahvaljujući upravo vama, krenula u javnost. Hvala vam od srca na tome. Ja osobno uživam pišući te priče, oživljavam kroz njih neke uspomene, utapam se u svojoj mašti bježeći tako od ove dosadne sive stvarnosti, i sanjarim o nekim boljim budućim vremenima. Zapravo, kroz ispisane redove iscrtavam sebe samu jer ja sam ta vrckava, otkačena, ponekad pomalo smušena plavuša, što su oni koji me poznaju i primijetili pa iskomentirali: “Da, to je naša Sandra”. Kritike su za sada, na moje veliko iznenađenje, i više nego dobre, mnogi se uz smijeh pronalaze u nekim dijelovima, kao npr. ona epizoda s toplesom, tu su se mnoge pronašle i prisjetile se svojih iskustava s “galebima”. Neke mi daju i prijedloge inspiriravši me nekim svojim iskustvom, pa sam tako poštara pretvorila u teklića, radnju smjestila u supermarket, dodala puricu i priča je tekla sama od sebe na valovima moje mašte.

5. Ljudi često vole u romanima ili pričama tražiti neke autobiografske podatke ili pak stvarne osobe, ne polazeći od pretpostavke da književnost stvara svoje originalne literarne svjetove. Jeste li možda imale kakvih neugodnosti?

Andreja: Da, ljudi su takvi. Vole tražiti dlaku u jajetu. Radoznali su, možda misle da će takvim traženjem saznati nekakve privatne tajne samog autora ili će možda prepoznati sebe među recima, misleći da je pisac pisao upravo o njima. Iskreno, do sada nisam imala nikakvih neugodnosti, osim možda čuđenja nekih koji me dobro ne poznaju, nego me mjere po vanjskom izgledu. Izgledam poprilično nježno i nevino, ha, ha, ha! Onda slijede komentari u stilu: “Isuse, ti si to napisala? Hmmm… Dobra si što se usuđuješ!” Neki dan sam na erotskoj večeri koju su na Filozofskom fakultetu u Zadru organizirali studenti čitala svoju “Minuit socolate” i dobila popriličan aplauz.

Sandra: Za sada nisam imala nikakvih neugodnosti, tek ćemo vidjeti u budućnosti što me čeka. Inače, likovi mojih priča baziraju se, uglavnom, na stvarnim osobama koje su mi na ovaj ili onaj način prošle ili prolaze kroz život, koje su mi inspiracija i bude mi maštu. Npr., ruka na volanu u “Metalik Hondi” koju opisujem ruka je jednog mog bivšeg dečka, a opisala sam upravo ono što mi je u tom trenutku prolazilo glavom dok sam gledala iz prikrajka u njegovu ruku na volanu još u ono slatko vrijeme zavođenja. Ideja za naslovnu priču “U ženskoj glavi” nastala je jedno jutro kad sam dolazila na posao i u daljini, ovako “ćorava”, ispod naočala vidjela obrise svog kolege na kraju hodnika, na vratima sobe, kako mi sa smiješkom maše i pozdravlja me. Tako je zapravo i nastala ideja za ovu zbirku jer su uglavnom sve priče pisane kroz pogled žene i što im se mota po glavi u susretu s nekim zgodnim likom. A da sam na pravom putu, potvrdila mi je moja kolegica (kad je pročitala baš tu priču) rekavši: “Ajde, nek digne ruku ona kojoj bar jednom nije prolazilo ovo kroz glavu”, a ostale su se složile s odobravanjem.

6. Koja vrsta literature, po vašem mišljenju, zapravo odgovara suvremenoj ženi?

Andreja: Suvremenoj ženi, po mom mišljenju, još uvijek odgovaraju sve vrste literature. Ovisi o raspoloženju i situaciji u kojoj se žene nalaze. Iako nije na odmet malo suvremene, otvorenije erotike, poput ovog chick-lita. Priznale to ili ne, svaka bi se našla u toj vrsti žanra.

Sandra: Ovo je teško pitanje, mislim da sve ovisi o afinitetu pojedine žene. Osobno, najviše volim trilere i uvijek će mi ruka prvo posegnuti za takvim naslovom, ali slušajući sve ove divne žene oko mene, čini se da sam u manjini i da one traže upravo ovakve žanrove: lagane, prpošne ljubavne priče škakljivog sadržaja protkane humorom.

7. Vaša je proza namijenjena ženskoj čitateljskoj publici ili i muškoj…

Andreja: Proza ove vrste, bar što se mene tiče, namijenjena je i ženskoj i muškoj publici, bez obzira na starosnu dob i obrazovanje. Ono o čemu govori taj žanr naš je stvaran život. To nisu ljubići. Ili romantične ispovijesti. To je realnost, istina. To je to.

Sandra: Nisam je nikome posebno namijenila, ali drago mi je da ju je ženska publika prihvatila, jer ona je zahtjevnija i teže ju je pridobiti, ali moja je želja privući i muške čitatelje jer ipak su oni okosnica i glavni likovi svih mojih priča i bez njih ne bi ih ni bilo. A ovo im je i dobra prilika da zavire u žensku glavu.

Nadam se da cijela stvar neće ostati samo u sferi facebook objavljivanja. Do neke buduće zbirke možda… hvala vam na “slalomu”.

Andreja: I ja se nadam da stvar neće ostati samo u sferi facebook objavljivanja. Vremena su teška, pogotovo u kulturi, teško se probiti. Ja osobno ne odustajem od takve vrste pisanja, poprilično sam tvrdoglava, kad nešto naumim, kad nešto volim, to i ostvarim. Dakle, kad skupim dovoljno materijala za jednu takvu proznu zbirku, krećem u lov za izdavačem. Nadam se da ću uspjeti!

(fotografija: by fashionavecpassion.com)

Preneseno sa www.studiotim.hr

Predstavlja nam se: Andreja Malta

Jučer je na stranici Studija TiM objavljen intervju sa zadarskom književnicom Andrejom Maltom. Mi ga prenosimo na našim stranicama, kao što ćemo i nastaviti s nizom intervjua s našim autorima i suradnicima kako bismo ih bolje upoznali.

P: Bok, Andreja. Drago nam je što si pristala na ovaj virtualni intervju i, naravno, što sudjeluješ na “najboljim književnim stranicama” poput Književnosti uživo ili Studija TiM (ha, ha, ha). Dobro, sad ćemo se uozbiljiti i krenuti…

O: Pozdrav Tamara! Veliko mi je zadovoljstvo što si me pozvala na ovo virtualno čavrljanje povodom mog sudjelovanja na “najboljim književnim stranicama”… Književnost uživo i fb Studio Tim.

P: Kako si?

O: Pa mogu reći da sam još uvijek jako dobro usred ovog svjetskog kaosa, recesije i ostalih osobnih nedaća koje nas svakodnevno prate na našim životnim putovima.

P: Tko je Andreja Malta?

O: Andreja Malta je prije svega žena. Žena s dvije domovine – Slovenijom, gdje je provela djetinjstvo, i Hrvatskom, koja je spletom okolnosti postala njezin dom. Poetična, senzualna, sposobna zapažati, uočavati, analizirati, ljubiti, patiti i biti tvrdoglava. Zatim je majka i nona dvojice malih nadobudnih dječaka. Potom strastvena čitateljica i ljubiteljica knjiga i na kraju, kao kaže Vedrana Rudan za sebe, pomalo i “pisačica”, ha, ha, ha…

P: Tvoje kreativno stvaralaštvo počinje od…

O: Moje kreativno stvaralaštvo počinje od osnovne škole, negdje od četvrtog-petog razreda. Tada sam napisala prvu pjesmu koju je uspjela do danas sačuvati moja teta, toliko joj se svidjela. Kasnije, u višim razredima, priključila sam se literarnoj sekciji gdje sam bila prilično uspješna i aktivna. U srednjoj školi sam samostalno nastavila s pisanjem, pišući povremeno kratke priče za tadašnji popularni ljubljanski tjednik “Mladina” koji još uvijek izlazi. U to vrijeme se za objavljene priče primao i honorar tako da sam spajala ugodno s korisnim. Pobijedila sam i na jednom natječaju za kratku priču u “Nedeljskom dnevniku”. Kako sam se vrlo mlada udala i postala majka, dugo nisam imala prilike pisati, tako da sam se toj svojoj ljubavi vratila 2006. godine, nakon jednog životnog kraha koji sam ipak uspješno prebrodila.

P: O čemu najradije pišeš?

O: Hmmm, kada malo bolje razmislim, pišem o svemu pomalo. Ima tu sjećanja na djetinjstvo, mladost, ljubavi koje su došle i prošle, onda nešto socijalne tematike, incesta, ženske problematike, priča o životinjama, pogotovo o mačkama koje doslovno obožavam ha, ha, ha…

P: Proza ili poezija?

O: Nedavno je izašla moja prva dvojezična zbirka poezije s nekoliko kratkih priča, što je pomalo netipično za mene. Pjesme mi nisu prioritet, ali eto, dogodilo se i to. Moj svijet je definitivno proza. Svijet u kome je “sve po mom”, svijet u koji pobjegnem kada osjetim da sam preopterećena stvarnošću i da je definitivno došlo vrijeme da iz sebe izbacim ono što me smeta, raduje ili na neki drugi način izazove inspiraciju da se “kreativno povučem”.

P: Što misliš o “virtualnoj književnosti”, sudjelovanju na književnim fejs stranicama, općenito o tom novom fenomenu?

O: Što se tiče virtualne književnosti, sudjelovanja na književnim fejs stranicama i sličnom, definitivno sam ZA. Mislim da je to dobra inovacija koja omogućava brzi protok i širenje informacija, pa tako i književnosti.

P: Tiskana ili e-knjiga?

O: Jedno i drugo. Tiskana knjiga ima svoju čar koji ti donosi dodir i miris papira, ono na što smo naučeni od djetinjstva. E-knjiga, definitivno praktičnija, omogućava brže širenje, pa čak i čitanje.

P: Nekako su, mišljenja sam, najviše odjeka imale tvoje “Minuit socolate” i “Zdravo, fino, Čokolino… mljac!” u kojima si baš ono potpuno usmjerena na ženske teme, odnosno na žene u nadasve dobrim 40-ima. Vidiš li sebe možda u tzv. ženskom pismu?

O: Ha, ha, ha, da, ona “Minuit socolate” nastala je tako spontano i u jednom dahu, ali uz strepnju kako će biti primljena jer je ipak, moraš priznati, malo “izvan okvira”. Mislim da se ljudi još uvijek previše naginju nekakvim formalnim, moralnim klišejima na koje su naučili i koje su prihvatili. Zašto neke stvari ne napisati takve kakve su, bez uljepšavanja i ostalog kiča? No, na moje ugodno iznenađenje, mislim da se stvari možda ipak pomalo pomiču prema prihvaćanju malo drukčijih formi izražavanja.

Žensko pismo mi je inače omiljena tema. To su stvari koje me zanimaju i o kojima dosta znam. Pogotovo o ženama koje su u fazi spoznaje da je mladost zaista prošla, da dolazi druga, zrelija dob i da se treba s time suočiti, htjele one to ili ne. Neke to prođu bez problema, a neke malo teže prihvate. Da, svakako vidim i sebe u tom pismu.

P: Što planiraš u skoro vrijeme?

O: U skoro vrijeme planiram dovršiti zbirku kratkih priča usmjerenu baš na tu žensku tematiku, žena u dobrim četrdesetima, s jednom nogom u pedesetima, ha, ha, ha…

P: Znamo da si aktivna u zadarskoj literarnoj skupini ZaPis pa nam reci nešto o tome…

O: Da, aktivna sam u Udruzi zadarskih neafirmiranih pisaca ZaPis skoro od samog početka osnivanja. Udruga postoji od 2009. godine i okuplja članove različitih stilova, godišta, spolova… pjesnike i prozaiste. Cilj nam je međusobno druženje te pomoć savjetima i kritikama povodom stvaranja vlastitih uradaka, zabavljanje drugih ljudi svojim literarnim uradcima na književnim večerima koje redovito priređujemo. Povremeno kao goste zovemo već afirmirane hrvatske pisce. Do sada smo ugostili Juricu Pavičića, Antu Tomića, Zorana Ferića, Romana Simića Bodrožića, Tanju Mravak i druge, da sad ne nabrajam dalje. I bit će ih još, nadam se! Prošlog smo ljeta organizirali u Zadru “Kalibar bestival”, festival književnosti u suradnji s nakladničkom kućom Algoritam, čiji je cilj bio prikazati najbolje od aktualne lokalne književne scene uz glazbeni i izložbeni program te uz predstavljanje naslova čiji se prihod od prodaje donirao u humanitarne svrhe. Također smo izdali i zajedničku zbirku kratkih priča naslova “Samo ti pričaj”. U svakom slučaju, očekuje nas bogato proljeće, između ostalog, tijekom svibnja i lipnja dogovorena je razmjena s riječkom udrugom Ri Lit, što mislim da je i više nego dobro.

P: I za kraj, nadam se tvom daljnjem sudjelovanju na našim stranicama i šire, dakako. Želim ti puno uspjeha… i do skorog “live” susretu u Rijeci ili Zadru. Lp

O: Na kraju bih htjela zahvaliti tebi, Tamara, “najboljim književnim stranicama” … Književnost uživo i Studio TiM na sudjelovanju i ovom našem razgovoru. Suradnja se svakako nastavlja, nadam se na obostrano zadovoljstvo. Zahvaljujem također i na dobrim željama za budućnost, a pogotovo se iskreno veselim i jedva čekam skori “live” susret u Rijeci ili Zadru!
Srdačan pozdrav tebi i ekipi!

P. S. Razgovarale su Andreja Malta i Tamara Modrić.

(fotografija: Vladimir Šantić)