Arhiva oznaka: Andreja Malta

Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani

U subotu 28. studenog 2015. u Hostelu Celica u Galeriji Srečišče održana je pjesničko-prevoditeljska radionica Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani u organizaciji mrežnog časopisa za poeziju Poiesis, časopisa za književnost i umjetnost Književnost uživo iz Rijeke, Zavoda Gulag i KUD-a Sestava.

Na njoj su sudjelovali pesnici i pjesnikinje iz Slovenije in Hrvatske Mladen Blažević, Alen Brabec, Veronika Dintinjana, Borut Petrovič Vernikov, Jana Putrle Srdić, Vid Sagadin Žigon, Milan Zagorac, Jaka Železnikar i Zoran Žmirić koji je bio zastupljen svojom poezijom. Prijevode sa slovenskog na hrvatski potpisuju: Andreja Malta, Mirela Fuš i Robert Vrbnjak.

Nakon redaionice je slijedila književna večer, na kojoj su posjetiteljice i posjetitelji upoznati s radom popodnevne radionice, Književnosti uživo te s trima pjesničkim videioma iz serije Nakonektana poezija u produkciji Zavoda Gulag: Prebivalka otoka (Saša Spačal i Lucija Stupica), Shotokan (Gorazd Krnc i Peter Semolič) in Tehno (Maja Smrekar i Ana Pepelnik).

Večer je vodio Peter Semolič.

Tekst: Katja Kuštrin

Foto:

Milan Zagorac: Nakon 9 sezonskih brojeva, rezultati se nižu sami od sebe

naslovna ljeto 2015Dragi naši čitatelji, do sada je u devet sezonskih brojeva objavljeno više stotina autora, a posebno nam je zadovoljstvo to što je upravo ovaj projekt omogućio mnogima sudjelovanje na književnoj sceni uz već uobičajene kanale – naše su prednosti posve izravna komunikacija autora s brojnom čitateljskom publikom, velik broj čitatelja i fanova stranice koji kontinuirano raste, a ono što je najvažnije, uočavamo i trend porasta broja autora kao i same kvalitete radova. Ovogodišnja je novost tiskano izdanje časopisa od ove godine dostupno pretplatnicima kao i narodnim knjižnicama.

S ovim brojem napravili smo puni dvogodišnji ciklus našega postojanja, a iz broja u broj se sve više potvrđuje važnost i utjecaj virtualnih projekata na književnu scenu, ne samo Rijeke koja ovime postaje književno relevantnija u organizacijskom smislu, već i na planu cijele Republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Crne Gore. Sve ovo što smo u posljednjih dvije-tri godine napravili možemo ponajprije zahvaliti dvjema stvarima: samoorganizaciji i društvenim mrežama.
Svi su naši brojevi časopisa kao i pripadajućih naslova čitani, listani ili dijeljeni više tisuća puta te je ukupan zbroj posjeta našim stranicama (Issuu, knjizevnostuzivo.org) više od pola milijuna, što za male književne projekte nastale na periferiji zaista predstavlja respektabilnu brojku. Cilj je povećati broj fanova na procijenjenih 100.000 na FB stranici sa sadašnjih četrdesetak tisuća, što predstavlja vrlo ostvariv plan.
Može se činiti da nije puno, no zaista je cijeli niz autora oknjižen (primjerice, samo u posljednjih godinu dana to su Dulce et decorum est Nevena Lukačevića, Moebiousova vrpca Željka Maurovića, Zapisano metkom Zorana Žmirića, Vražji prolaz Milana Zagorca, Leti, leti i Anatomija Ljiljane Jelaske, Ida Jovanović je objavila Blizinu susreta, tu je i izvrstan Ilirik Mladena Blaževića, Lica i naličja ljubavi zadarske autorice Andreje Malte, Poslije ovog života Nataše Kovaljev Opatić, u pripremi su i romani Blage Vukadina kao i Floriana Hajdua, ostvarene su dobre suradnje s Poiesisom Petera Semoliča u Ljubljani, kao i skore realizacije suradnje s Balkanskim književnim glasnikom, a da ne spominjemo cijeli niz individualnih objava kod različitih nakladnika brojnih autora koji su svoje prve radove objavili upravo na KU, a danas su već čitani autori s vlastitim kolumnama), mnoge prve reference su stečene, brojni su autori dobili novi prostor i prije svega poticaj.
Neosporna je činjenica da ovaj sustav objavljivanja i prije svega potpore autorima daje rezultate, štoviše, nadoknađuje one manjkove koji nastaju zbog nedovoljnog ili izostajućeg financiranja, slabih medijskih tretmana ili organizacijskih nedostataka na planu rganizacije nakladničke industrije u nas, i općenito, suprotstavlja se atmosferi općeg književno-izdavačkog kolapsa u nas zahvaljujući blagotovornom i paradoksalnom utjecaju tehnologije.
Nastojeći se izboriti za još više čitatelja i autora, što i jest primarna misija Književnosti uživo, pozivamo još jednom brojne potencijalne autore na sudjelovanje u maloj virtualnoj demokraciji koju želimo učiniti još plemenitijom.
U ovome su broju objavljeni radovi Vergilija Franizza, Mislava Bartoša, Tatjane Beuk-Laćak, Martine Grbeša, Mladena Blaževića, Enise Angie Behaderović, Sare Mrak, Slavice Gazibara, Tamare Čapelj, Ivane Pavić, Nevena Lukačevića, Edite Brkić, Roberta Vrbnjaka, Melinde Kostelac, Blage Vukadina, Nikole Leskovara, Floriana Hajdua, Ive Anića, Donče Rumenova, Željke Kovačević Andrijanić, Julijane Plenča, zatim razgovor s Peterom Semoličem, Andreje Malta, Željka Maurovića, Predraga Kisić, Miloša Petronijevića, Maje Marchig te putopis Zorana Žmirića po Crnoj Gori u vezi predstavljanja riječke književne scene u Podgorici.
Nastavljamo dalje, nema nam druge. Mala gruda je već zakotrljana…

Razgovor – Andreja Malta: Ženska je seksualnost najveći tabu među samim ženama

received_10204082187446486Andreja Malta je zadarska autorica vrlo širokog raspona interesa. Nedavno je objavila knjigu „Lica i naličja ljubavi“, zbirku priča koje uglavnom tematiziraju ono što ćemo zbirno nazvati „ženskim temama“. No, one u svojem zahvatu zalaze u puno više područja i nikako nisu samo „ženske“: one su i tragične, komične, ponekad kontemplativne, u svakom slučaju, radi se o prozi koja se može označiti stvarnosnom, no koja ima i „ono nešto“, zrno soli univerzalne, intuitivne mudrosti, koje ne oduzima zadovoljstvo čitanja, štoviše, obogaćuje i poziva na daljnje čitanje. Andreja Malta nam se predstavila kao autorica koja svakako ima još puno toga za reći, gotovo kao da iza ugla očekujemo jedan dobar, dobro skuhani roman koji će sintetizirati kako njezino literarno iskustvo, tako i ono životno koje se pokazuje presudnim za dobro ugođenu književnost.

Milan Zagorac: Tvoje žene su vrlo vrlo emancipirane i moderne, ali to ih ne lišava dvojbi, trauma, slabih točki… čak ni njihova seksualnost nije pretjerano skrivena, štoviše, integralni je dio tvojih mahom junakinja… Je li to inače tvoja preokupacija?

Andreja Malta:: Pozdrav tebi Milane, pozdrav cijeloj ekipi Književnosti uživo. Moram napomenuti, da kao što sam počašćena ovim našim virtualnim razgovorom, jednako sam i sretna što su moje priče u zbirci „Lica i naličja ljubavi“, isplivale iznad površine zahvaljujući izdavačkoj kući „Studiju TiM“ i Tamari Modrić.Da. Moje su žene vrlo emancipirane i moderne, poput mene same, što ne znači da pišem o sebi. Volim promatrati ljude, slušati njihove sudbine te njihove reakcije na određene životne događaje. Žene i ženska pitanja su mi oduvijek velika preokupacija. Zato što mislim da su žene uvijek bile i biti će na neki način potlačene. Život nije lagana stvar, treba se nositi s raznoraznim problemima a iz iskustva znam, da su žene koliko god bile jake ili se bar činile jakima ipak emocionalnije od muškaraca. Zato i dublje proživljavaju traume, slabe točke i slično. Jedino što zamjeram velikoj većini žena je, da su razgovori vezani uz seks i seksualni život još uvijek veliki tabu među njima samima, bez obzira na to da ipak živimo u 21. stoljeću. Negdje duboko u sebi sam se nadala da će se ta tema konačno otvoriti, zaživjeti, onako iskreno. Zato i pišem otvorenije po tom pitanju, bar mislim da je to tako, ma da još uvijek s jednom malom dozom opreza, jer sam svjesna činjenice da mnogi, kao što sam već napomenula, tu totalnu iskrenost još nisu spremni prihvatiti. Valjda će se uskoro nešto promijeniti po tom pitanju. Nadam se.


 

Volim promatrati ljude, slušati njihove sudbine te njihove reakcije na određene životne događaje. Žene i ženska pitanja su mi oduvijek velika preokupacija. Zato što mislim da su žene uvijek bile i biti će na neki način potlačene. Život nije lagana stvar, treba se nositi s raznoraznim problemima a iz iskustva znam, da su žene koliko god bile jake ili se bar činile jakima ipak emocionalnije od muškaraca. Zato i dublje proživljavaju traume, slabe točke i slično.


 

Također smatram da su i problemi obiteljskog nasilja, incesta i sličnih stvari koje se događaju svakodnevno iza zatvorenih vrata premalo komentirani u društvu i da ustanove koje se bave ili bi se bar trebale baviti s time ne rade dovoljno, u nekim slučajevima čak ništa, pa se onda događaju stvari kao što su ova dva ubojstva žena u zadnjih nekoliko dana, jedno u Karlovcu i drugo u Kruševu.

Milan Zagorac: Čini mi se da si brza u pisanju o ljubavi, i da nemaš nekih velikih dvojbi po tom pitanju. osjeća se zrela autorica koja se čvrsto nosi s krizama egzistencije. Znam da si baka, iako to smiješno zvuči, no koliko je tvoj život i život tvojih junakinja/junaka komplementaran?

received_10204082184806420Andreja Malta: Hahaaa… da, da, brza sam u pisanju o ljubavi i imaš pravo. Nemam baš nekih dvojbi po tom pitanju. Ne znam, možda griješim ali za mene je ljubav vrlo delikatna stvar. Upoznala sam je sa svih strana. Zato mi se i svidio naslov za knjigu: „Lica i naličja ljubavi“. Upoznala sam njezine dobre i loše, pa čak i one najmračnije strane. Jer ljubav zaista ima mnogo lica. Na moju nesreću ili ipak sreću, iza sebe imam nekoliko veselih, neobaveznih veza, jednu veliku nezaboravnu ljubav iz mladosti, „propali“ brak s kroničnim alkoholičarom i drugi brak, kojemu se noge sve više i više njišu. Svaki put sam se zaista trudila iz petnih žila. Ali ako ne ide, ne ide. I nije mi žao. Stekla sam veliko iskustvo, jest da nije bilo lako, svaka škola košta. Imam i troje odrasle, razumne djece i da, dva unuka koje jako volim i koji mi tu ljubav uzvraćaju iskreno i neiskvareno, kako samo mala djeca to znaju. I još nešto, u povjerenju, mislim da me zaista ne doživljavaju kao baku, više kao prijateljicu. Ja jesam i mama i baka, ali daleko od onih klasičnih, na kakve smo navikli. Malo sam svoja i iskreno, ne bi željela biti drukčija. Što se tiče komplementarnosti mojih junaka/junakinja, da, priznajem, ponekada se poslužim nekim svojim životnim iskustvom.

Milan Zagorac: Zašto kratka priča, je li to neki Zapisovski zalog (znamo da si članica nama prijateljskog zadarskog pandana) ili roman čeka neka druga vremena?

Andreja Malta: Pisanje kratkih priča nije neki Zapisovski razlog. Kratke sam priče pisala još u mladosti, jer ih volim pisati a i čitati. Kratka priča u principu ne bi trebala biti preduga i rijetko zamara čitatelja a i meni kao autoru je nekako draže takvo pisanje, jer se ponekada bojim, da ne bi počela sama sebi dosađivati i isplesti mrežu u koju ću se zapetljati i onda će nastati problem kako ću se ispetljati, hahahaaa… Ma šala mala. Pitaš za roman. Osjećam da polako dolazim, sazrijevam poput jabuke na grani, za takvo nešto. Mislim se s tim uhvatiti u koštac negdje na jesen. Imam već ideju, sliku u glavi, čak poneke detalje. Neki dan sam o tome razgovarala s jednim mojim prijateljem, također piscem, dao mi je neke smjernice, pa sad mislim da bi vrijedilo pokušati. Nadam se da ću uspjeti.


 

Na moju nesreću ili ipak sreću, iza sebe imam nekoliko veselih, neobaveznih veza, jednu veliku nezaboravnu ljubav iz mladosti, „propali“ brak s kroničnim alkoholičarom i drugi brak, kojemu se noge sve više i više njišu. Svaki put sam se zaista trudila iz petnih žila. Ali ako ne ide, ne ide. I nije mi žao. Stekla sam veliko iskustvo, jest da nije bilo lako, svaka škola košta. Imam i troje odrasle, razumne djece i da, dva unuka koje jako volim i koji mi tu ljubav uzvraćaju iskreno i neiskvareno, kako samo mala djeca to znaju.


 

Milan Zagorac: Dvojezična si, slovenska i hrvatska autorica, ali kako te određuje ta dvojnost, te dvije tako slične, a opet različite kulture – slovenski red, disciplina naprama dalmatinskom, hrvatskom kaosu, kreativnom neredu, izrazimo se eufemistički.

Andreja Malta: Slažem se s tobom, to su dvije ujedno jako slične a opet tako različite kulture. Rođena sam Slovenka i u Ljubljani sam provela mladost. Slovenci su doista vrlo disciplinirani, tvrdi i dosta zatvoreni narod. Tamo je ili „hoćeš“ ili „nećeš“, nema sredine, znam iz iskustva. Možda sam zato tako uporna, neki kažu i poprilično tvrdoglava. Dalmaciju znam još iz djetinjstva, dolazili smo godinama na ljetovanje u Pakoštane pokraj Zadra. I mogu ti reći, toliko mi se svidjelo da sam svaki put plačući odlazila kući. Sjećam se da sam jedno poželjela da provedem život tamo, kad odrastem. Mislim da je želja bila zaista jaka, jer mi se stjecanjem životnih okolnosti i ispunila. Živim već trideset godina u Zadru i moram reći da mi je jako lijepo i da ga volim poput Ljubljane. Sviđa mi se ta dalmatinska ležernost i malo kreativnog nereda. I ljudi su veseliji. To život čini zanimljivijim, opuštenijim. Neki me znaju nazvati „Zadarska Slovenka“, pogotovo Zapisovci, a na poslu me od milja zovu Mojca, hahhaa… Jesam, dvojezična sam autorica. Pišem prozu, ponekad i poeziju. Poeziju mi lakše pisati na materinjem jeziku, znači slovenskom. Ide nekako spontano, mislim da je razlog tome što je slovenski jezik malo tvrđi, pa mi je osobno zahvalniji za poeziju. Čak su neki plakali uz te moje pjesme. Slovenci, naravno. Hrvatski jezik mi je za pisanje proze idealan. Čini mi se tako mekan, podatan, poput svile. Mogu se igrati riječima, okretati ih na sve moguće načine, slagati poput kockica i na kraju jednostavno same spontano nađu svoje mjesto. Iskreno, zaista uživam pisati a i čitati prozu na hrvatskom jeziku.

Razgovarao: Milan Zagorac

Ljetne ćakule s Ljiljanom, Julijanom, Zdravkom i Andrejom

Ljetne ćakule s Ljiljanom, Julijanom, Zdravkom i Andrejom, četiri autorice koje su aktivno pristutne na FB stranicama Studio TiM i Književnost uživo.

U ovom paralelnom intervjuu razgovarale smo malo o književnosti i pisanju, ali na jedan ležerniji način, kao što, uostalom, i priliči razigranom ljetu.

1. Kakva su vaša iskustva s objavljivanjem na društvenomrežnim stranicama?

Ljiljana: Prilično dobra. Objavljivanje na društvenim mrežama može biti svojevrsno opipavanje pulsa čitatelja. Nažalost, kod nas je vrlo malo stranica posvećenih djeci. A i one koje to jesu, služe uglavnom za čitanje roditeljima, tj. odraslima. Djeca koja bi i čitala tekstove namijenjene njima nemaju ih gdje pročitati. Što se tiče stranica namijenjenih prozi i poeziji za odrasle, stvar je nešto malo bolja. Kažem, nešto malo, što znači da s vremenom koncept koji je zamišljen u početku, ako se ne mijenja i ne obogaćuje novim sadržajima, ljudima dosadi i članstvo se počne osipati.

Julijana: Poezija na društvenomrežnim stranicama za mene je bila pravo otkriće. Kako nisam izdala niti jednu knjigu, moja poezija završavala je u bilježnicama, poslije u mailovima poslanim nekolicini prijatelja. Isprva sam bila nesigurna pri postavljanju na stranice, pratila su me ona uobičajena pitanja ima li išta u toj mojoj poeziji što bi netko poželio pročitati i slično. Ipak sam pokušala (na nagovor bolje polovice) i krenulo je. Ima vrlo lijepih iskustava, stvaranja novih virtualnih prijateljstava, dobivanja povratnih informacija, nekad u chat prozorčiću, nekad direktno u komentarima. Poneki podijele tvoju pjesmu na svome zidu i godi ti ta spoznaja da se čitaš na nekim nepoznatim prostorima, u susjednim zemljama, da su baš tvoju pjesmu izdvojili za svoje prijatelje… Pa kad znaš da su to profesori jezika ili bliskih struka, onda povjeruješ da postoji neki trag u tim riječima koje iznosiš u virtualnim stazicama. Naravno, ima i onih manje lijepih doživljaja, nepoštenja, nepravdi, ali njih se potisne i odbaci, a zadrži one ljepše.

Zdravka: Iskustva su odlična. Na blogu imam bolji feedback, jer čitatelji ostavljaju svoje komentare/kritike, a na fb-u se često sve svodi samo na like.

Andreja: Pa eto, moja iskustva s objavljivanjem na društvenomrežnim stranicama mogu označiti kao vrlo pozitivna. Pogotovo što se tiče Književnosti u živo i Društva živih pjesnika. Povremeno objavljujem i na slovenskom portalu za ljubitelje poezije Pesem.si. Portal, osim slovenskih, objavljuje i poeziju autora iz drugih republika bivše Jugoslavije. Sve je krenulo dobro, čak odlično, jedna od mojih pjesama doživjela je tu čast da ju je urednica stavila kao uredničku podcrtanku, što znači da je pjesma bila zaista dobra, čak natprosječna. I tako, nastavila sam sa slanjem dok me jedan dan nije dočekao hladan tuš. Nekima od autora moja se pjesma naslova Slikar, koju sam posvetila svom prijatelju slikaru, nikako nije svidjela. Čak su zaključili da je uvredljiva. U komentarima je nastala čitava diskusija, neki su me napadali, neki su me pokušali braniti i priznajem da mi u prvi tren nije bilo baš svejedno. Baš je ta pjesma ove godine bila i tiskana na zadnjoj stranici kataloga jedne izložbe, što mi je, naravno, bila velika čast. Sve to skupa ipak me nije obeshrabrilo. I dalje sam prisutna. Što se tiče komentara ili savjeta, dobronamjerni su uvijek dobrodošli. Ako se nekome nešto ne sviđa, ne mora vrijeđati, molim lijepo, ukusi su različiti, kao i ljudi i njihovi osjećaji, zar ne?

2. Kada biste usporedile popularnost poezije i proze, rekle biste da…

Ljiljana: Poezija je vrlo popularna i zastupljena na društvenim mrežama. Ljudi su vrlo kreativni, pišu i sretni su što se njihova poezija objavljuje i ima široki domet. No, što se čitateljske publike tiče, tu je proza na prvome mjestu.

Julijana: Na pjesničkim fb stranicama poezija je prihvaćenija jer se uglavnom kraće forme brže pročitaju i lakše komentiraju. Od proze se čitaju kraći oblici. Neki autori su pokušavali s romanima u nastavcima, ali rijetki ustraju. U stvarnom, realnom i opipljivom obliku proza je popularnija. Rijetko tko će se pohvaliti da čita poeziju, a proza se čita, komentira i preporučuje.

Zdravka: Teško mi je to procijeniti, radi se prvenstveno o individualnim afinitetima, no mislim kako je ipak najvažnija kvaliteta, a ne sama forma.

Andreja: Hmmm, da, kada bih usporedila popularnost poezije i proze, rekla bih da je trenutno stanje tu negdje, na istom nivou. Koliko pratim situaciju po portalima, možda se malo više čitaju pjesme jer zahtijevaju kraće vrijeme od proznih uradaka. A što se tiče izdavaštva, mislim da je proza još uvijek na prvom mjestu.

3. Tko je zahvalnija čitateljska publika – muškarci ili žene?

Ljiljana: Budući da ja pišem za djecu, mogu reći kako su mame puno aktivniji čitatelji no tate, dok dječica vole čitati. Uzrast s kojim se susrećem, od 7 do 10/11 godina, vrlo dobro reagira na pročitano, interakcija se jednako uspješno uspostavlja i s djevojčicama i s dječacima. Čak sam i sa srednjoškolcima imala nekoliko iznenađujuće dobrih susreta. Nije bilo razlike, što se komunikacije tiče, između cura i dečki. Bilo nam je lijepo i siti smo se napričali, ha, ha, ha 😉

Julijana: Nije baš lako odgovoriti. Postoj dvojaka čitateljska publika. Ja bih rekla – jedan dio je čista čitateljska publika koja redovito čita i komentira, ali ne piše. Jasno daju do znanja da im se sviđa ili ne tvoj način pisanja. U tom dijelu čitateljstva osobno sam ugodno iznenađena brojem muškaraca koji prate i komentiraju. Drugi dio je čitateljsko-autorska publika. To su autori poezije koji na fb stranicama vezanim za poeziju objavljuju vlastitu poeziju te povremeno čitaju i komentiraju objave drugih. Tu je više ženskog dijela publike.

Zdravka: Muškarci su izravniji u komentarima, a žene poetičnije. Moje priče su urbane priče, najčešće ispričane kroz žensku prizmu. Možda je to razlog zašto imam više čitatelja ženskog spola.

Andreja: Zahvalnija čitateljska publika, koliko sam primijetila, ipak su žene, neka se naši dragi muškarci ne uvrijede. Mislim da žene, osim nekih muških iznimaka kojih, na sreću, ipak ima, još uvijek više svog slobodnog vremena posvećuju čitanju. Možda zato što smo mi žene emocionalnije, a time i ranjivije. Muškarci u slobodno vrijeme uvijek nešto prtljaju oko automobila, gledaju utakmice ili si popiju jedno pivce za dobre živce, ha, ha, ha…

4. Mnogi ljudi iskoriste ljeto kako bi pročitali knjige koje nisu stigli tijekom godine. Koje bi bile vaše književne preporuke?

Ljiljana: Preporučila bih meni jako dragu knjigu domaćeg autora, koja će zasigurno zaokupiti pažnju svojom lakoćom stila, mnoge vratiti u neka ne tako davna, prošla vremena kojih se rado i s nostalgijom sjećaju – Povijest pornografije Gorana Tribusona.

Julijana: Što se tiče mog čitanja, uvijek su nekakvi čudni putevi kojima me knjige pronađu. Naime, ja stvarno mislim da one nađu mene. Sada sam u nekoj fazi da ponovo čitam klasike i povremeno neko lakše djelo, pa ću napraviti jedan miks. Moglo bi se čitati Draiser Theodore: Genije, Carlos Luis Safon: Sjena vjetra, Adders de la Motte: Igra, Kate Quinn: Ljubavnica Rima, Milan Zagorac: Vražji prolaz, Kristina Posilović: Kuga i njezine kćeri, Meša Selimović: Tišine, Hermann Hesse: Narcis i Zlatousti, Gayle Forman: Ako ostanem, Jorge Luis Borges: Sabrana djela. Sebe ću sigurno počastiti i čitanjem Lica i naličja ljubavi. Naravno, postoji još čitav niz knjiga koje zovu na čitanje i onih koje jednostavno traže da se ponovo pročitaju.

Zdravka: Žene koje trče s vukovima Clarisse Pinkole Esté, Samosanacije Suzane Matić, Norveška šuma Harukija Murakamija, “Kopile Istanbula” Elifa Shafaka…

Andreja: Književne preporuke? E, pa ima ih nekoliko. Posebice domaćih autora. Imamo toliko dobrih, nažalost još uvijek manje poznatih proznih autora, koje bi bilo šteta ne upoznati. Toplo bih preporučila knjigu Vražji prolaz Milana Zagorca, koju sam nedavno pročitala i koja me se toliko dojmila da još uvijek razmišljam o njoj. Preporučujem i Mučenice Želimira Periša, Klopka za četvero Roberta Nezirovića i Nahrani me Romana Simića Bodrožića. Od ženskih bih autora preporučila Leti, leti Ljiljane Jelaske i Blizina susreta Johe Ugrin. I, svakako, a ima puno toga, meni najdraže francuske spisateljice Marguerite Duras. Od poezije bih preporučila pjesničku zbirku Tužne šansone Dušana Gojkova, koju sam, jedan dio, prevela na slovenski jezik.

5. Što mislite o čitanju na plaži?

Ljiljana: Čitanje na plaži može biti zabavno i opuštajuće kao i čitanje na bilo kojem drugom mjestu. Ljudi koji vole čitati uvijek će pronaći neki mirni kutak, uvalicu ili hladovinu gdje će uživati u knjizi. No, kada vas knjiga zaokupi, isključite se iz svega pa vam ni vreva ostalih kupača ne smeta.

Julijana: Obožavam čitanje na plaži. Može li biti ljepše sličice od knjige pored mora? Još ako je to rano ujutro dok su plaže prazne, eto prave idile. Naravno, neće to biti knjige za koje treba puna koncentracija, neće biti skupa izdanja, jer jednostavno je suđeno utkati miris soli u pročitane stranice.

Zdravka: Vrijeme na plaži najčešće provodim u čitanju. Osobito uživam čitati u kasnim poslijepodnevnim satima na stijeni poprilično udaljenoj od gradske plaže, kada me ometaju samo galebovi i poneki dupin u prolazu.

Andreja: Auuu… čitanje na plaži?! Nikako, što se mene tiče. Za čitanje mi trebaju mir i tišina, hlad, nešto udobno gdje se mogu smjestiti, što na plaži nije slučaj, kako god okrenem. Plaža mi više služi za inspiraciju. Tamo se stalno nešto događa. Znaju me zaokupiti ljudi, događaji koje skrivećki, poput voajera, promatram i tako si kratim vrijeme. Kasnije iz toga izvučem nešto što bi moglo biti zanimljivo ili što me zaintrigiralo baš toliko da proradi moja mašta. I eto nove priče ili pjesme.

6. Ljeto ćete provesti odmarajući se ili ćete ipak štogod i napisati, recimo na temu ljeta?

Ljiljana: Ljeto ću provesti djelomično radno. Godišnji odmor bih voljela posvetiti sebi i svojoj obitelji. Hoću li što napisati, ne znam. Ako napišem, sigurno ću to podijeliti s vama.

Julijana: Kako je virus pisanja duboko ukorijenjen u meni, onda će pjesme naći svoj izraz s ljetnim vrućinama u stihu. Ako me put odnese na Jadriju, onda prsti pišu sami. U zadnje vrijeme pišem i neke oblike kraće proze, pa možda i tu nešto nastane. Svakako će dio ljeta biti za odmor uz more, dio uz šumu, a odvojit ću i dovoljan dio vremena za čitanje, jer jednostavno u svakodnevnom radnom životnom okruženju, u obitelji s tri sina, nedostaje vremena da se opustiš uz knjigu, da je progutaš u naletu, da odvojiš i dio jutra i podneva i večeri kako bi živio neke druge živote, kako bi osjetio njihov ritam, njihov dah.

Zdravka: Ljeto mi uvijek služi za punjenje baterija. To u pravilu znači plivanje i planinarenje za tijelo; čitanje, pisanje i fotografiranje za dušu. Ne znam hoće li tema kratkih priča koje pišem biti baš ljeto, no pisat ću svakako, jer to me opušta i ispunjava.

Andreja: Ljeto namjeravam uglavnom provesti radno. Možda neki mali izlet i to je to. Mi, koji živimo na moru, znamo da nam ljeti baš nema nekog odmora. Bit će tu svakakvih posjeta i rodbine i prijatelja. Ja se odmaram na jesen. U zagrljaju burina, mira poslije ljetnih oluja, šetnjom po usamljenim, napuštenim plažama. Svakako imam u planu i ovo ljeto, uz svu frku i strku koja me čeka, nešto napisati. Hoće li to biti na temu ljeta, za sada još ne znam. Ali sigurna sam da će biti bliceva koji će me potaknuti na pisanje, a pisanje je dosta važan segment mog života. Uživajte u ljetu i njegovim radostima koje nosi sa sobom, kupajte se i odmarajte, ali nikako ne zaboravite na knjigu. Ona je uvijek bila i ostat će naša najbolja prijateljica. Sretno!

Razgovarala Tamara Modrić

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: 300

naslovnica fejsPovodom 300 objavljenih tekstova na našoj stranici

Dragi naši čitatelji, pratitelji, prijatelji, u ove se dvije godine našega postojanja najprije na Facebooku, a kasnije u časopisu na našim stranicama te na ovome webu štošta dogodilo. No najvažnije je da je prostor književnosti dobio jedan novi akcent, jedan novi izraz, prostor koji odaje, ako ništa drugo, barem novi duh, iako se nikada nije nazivao pokretom. A taj je duh upravo ovo što se događa: brojni vi koji u svemu tome sudjelujete, koji sve ovo stvarate, koji ste sudionici jednog repozicioniranja književnosti, paradigme koja nije zadana ni vašom kronološkom dobi, navikama, osobnim okupacijama, već samo i isključivo djelom. Na kraju krajeva, nije Književnost uživo ta koja je stvorila od nekoga pisca, to ste upravo vi sami, vaš rad, trud, način pristupa i komunikacije s drugima, a naša je KU samo medij kroz koji se taj novi kreativni naboj nastoji reprezentirati.

U ove dvije godine mnogi su od vas, dragi naši, dogurali do prvih knjiga, mnogi su nakon godina šutnje opet našli neko svoje novo mjesto, treći su pak dobili prostor dodatnog boostanja i motivacije pa su svoja djela nadogradili dodatnim knjigama u osobnim bibliografijama. Neki samo lurkaju i čitaju, ali to je također vid kreativnosti, u svakome od naših čitatelja zacijelo leži jedan mali autor koji nastoji smoći hrabrosti prije prvoga skoka u hladno more.

Nema smisla da vas se sve nabraja, ima vas na stotine i oprostit ćete mi propuštene, to je zaista nenamjerno jer sva imena osobno znam, ali nisam siguran jesam li ih u mogućnosti odmah nabrojati: Alen Brabec, Alen Brlek, Andreja Malta, Andrija Crnković, Antonio Šiber, Biba Dunić, Blago Vukadin, Daniel RadočajDarko Cvijetić, Enver KrivacFlorian HajduIlija BarišićIrena Lukšić, Ivan Glišić, Ivan Zrinušić, Iva Rogić, Izet Medošević, Jelena ŠimunićMarko Galić, Melinda Kostelac, Miloš PetronijevićMirela Fuš, Miro Škugor, Mladen Blažević, Moris Mateljan, Olivera Olja Petrović, Robert Vrbnjak, Robert Bebek, Ružica GašperovSandra-Anina Klarić, Silvija Šesto, skarlet_pSmilja SavinTamara Čapelj, Vladimir Vuković, Zoran Krušvar, Zoran ŽmirićĐurđa Mihić-Čivić, Željko Funda, Neven Lukačević, Nataša Kovaljev Opatić, Dunja Matić, Tea Marković, Darko Balaš, Alen Kapidžić, Jurica Žitko Forempoher, Antonia Kralj, Slaven Jelenović, Enisa Angie Behaderović, Bea Balta, Beatrisa Stošić, Tomislav Cindrić, Julijana Plenča, Denis Kožljan, Maja Marchig, Peter Semolič, Sara Mrak, Grozdana Poljak, Vergilije Franizz, stotine i stotine vas koji svakodnevno sudjelujete na stranici, a koji ste i osobnim angažmanom i radom i djelovanjem zaslužili javni prostor. Sve vaše nagrade, knjige, sve vaše dramatizacije izvedene u kazalištima, sve vaše promocije, sve je to ujedno ponos nama, i vi, vas više stotina, upravo ste vi naša najveća pohvala i dokaz uspjeha.

Stoga, živjeli vi još 300 postova, za zimski broj časopisa obećajemo jedno, nazovimo to tako, antologijsko izdanje s izborom najvažnijih tekstova i to će biti naš novi korak. Do tada, čitamo se i vidimo na fejsu, na webu i po mogućnosti u stvarnosti, ako se za to ukaže prava prilika.

Ilustracija: naslovnica prvog broja časopisa Književnost uživo, objavljenog 12. srpnja 2013.

Andreja Malta: Posljednji susret

Kvaka je bila siva, metalna, hladna. Kao i zgrada u kojoj se nalazila. Živa suprotnost njezinom vrućem, vlažnom dlanu koji se tresući spremao da je povuče prema dolje i konačno otvori bijelo obojena vrata koja su stajala poput nepobjedive prepreke ispred nje.
Bolnica. Prema bolnici uvijek bi osjećala nekakav prikriveni, zatomljeni strah u sebi. Za nju je bolnica predstavljala bolesti, patnje, umiranja. Osim jedne iznimke. Rodilišta. Tamo se rađa život. To je nešto drugo. Sve ostalo je samo bol i muka.
Živjela je u drugom gradu, daleko od svojih bližnjih. Tako je htio život. S vremena na vrijeme posjetila bi ih. Ovaj put je bilo drukčije. Zvali su je da dođe. Bar na kratko. Što prije, to bolje.
Duboko je udahnula i pripremila se za najgore. Nije znala u kakvom će ga stanju zateći. Polako je spustila kvaku prema dolje i otvorila vrata. Prvo što je osjetila bio je onaj karakterističan bolnički miris. Mješavina sredstava za dezinfekciju, pomiješana s mirisom ostataka nedavno serviranog ručka. Soba je bila bijela, s velikim prozorima i napola spuštenim plastičnim roletama. U njoj su poredana, jedan pokraj drugoga, stajala tri kreveta s malim noćnim ormarićima. Na prvom krevetu spavala je postarija žena. Krevet u sredini bio je prazan. Na zadnjem, tik uz prozor, ležao je on. Plašila se tog susreta, ali sada kada je taj trenutak napokon došao, nekako, u dubini utrobe, osjetila je lagano olakšanje.
Krenula je prema njemu. Ležao je pokriven laganom plahtom ispod koje se naziralo do same krajnosti iscrpljeno, mršavo tijelo. Zapravo, ocrtavale su se linije kostiju. Ruke koje su bile prekrižene bile su pune modrica i podljeva od infuzije koja je i sada tekla njegovim venama. Jedino lice, to njegovo mršavo lice, još je uvijek zadržavalo dašak nekadašnje ljepote. Iz nosa mu je virila plastična cijev. Sijeda kosa bila mu je slijepljena, od znoja i ležanja. Činilo se da spava.
Nježno ga je uhvatila za ruku i tiho šapnula: “Tata… Ja sam. Tvoja Zoja.”
Nije se nadala da će je čuti. Polako je otvorio oči i zagledao se u nju. Nije se nasmiješio, nije izustio ni riječ, samo ju je pogledao svojim izgubljenim pogledom. Već odavno nije govorio. Već odavno nije jeo. Odavno je zaboravio tko je i što je nekada radio. Hranili su ga kroz nos, na cjevčicu, umjetnom hranom. Navodno, punom vitamina i minerala. Da mu produže patnju, što duže to bude moguće.
“Tata”, rekla je opet. “Ma, znaš ti svoju Zoju, je li tako? Samo što se praviš da je ne prepoznaješ”, okrenula je na šalu. Dah mu je bio kratak i slab. Čak se na trenutke gubio, primijetila je u strahu. Polako je spustio kapke i utonuo u polusan. Uhvatila je njegovu izbodenu ruku, još uvijek lijepih, elegantnih prstiju, i polako je dragala. Činilo se da mu godi. Sjela je na stolicu pokraj kreveta. Nije puštala njegovu ruku. Dok je drijemao, pogled je usmjerila prema planinama i šumi u blizini. Nebo su krasili bijeli oblaci iza kojih se sramežljivo skrivalo sunce. Žamor s ulice prodirao je kroz napola pritvoren prozor. Vani se odvijao život svojim ustaljenim ritmom. Budilo se proljeće. A tu, u toj sobi, kraljevala je smrt. Osjećala je to. Samo je bilo pitanje vremena kada će posegnuti za kosom i uzeti još jedan život. Ovaj put to će biti život njezinog tate. Razmišljala je, dok je onako sjedila, ima li ovo produžavanje života, koliko god se to činilo okrutnim, uopće još smisla. Nakon toliko godina opake bolesti koja ga je izjedala i koja se sada hranila ostacima ostataka svega što je od njega ostalo. Ne bi li bilo bolje da ga isključe sa svih tih aparata na koje je priključen i jednostavno puste da ode? U susret vječnom miru.
Odjednom se trznuo, zakašljao i širom otvorio oči. Potom se počeo gušiti. Prvo nije znala što bi. Gušio se sve jače i jače. Pustila ga je, potrčavši prema vratima u hodnik i zazvala sestru. Srećom, sestra se odmah stvorila ispred nje.
“Molim vas, molim vas… brzo… soba 9… Tata se guši!” zajecala je zaprepašteno Zoja i zajedno s njom vratila se u sobu. Tata je već bio poplavio. Borio se za ono malo zraka što ga je nekako uspio udahnuti.
“Odmah izađite! Moram mu očistiti pluća!” viknula je sestra i uhvatila sisaljku za ispumpavanje. Zoja je izašla na hodnik i za sobom zatvorila vrata. Stajala je tako nekoliko sekundi, izgubljena u prostoru i vremenu. Zatim su se začuli krici. Očajnički krici njezinog tate. Parali su joj dušu i srce. Dlanovima je poklopila uši. Bilo je to previše za nju.
Krici su prestali, sestra je izašla iz sobe i kratko rekla: “Sad možete opet ući. Bit će on dobro.”
Ležao je izmučen na krevetu. Čuo se njegov jauk koji je povremeno naglašavao žamor s ulice. Pokraj njega stajao je aparat kroz čije se staklene stjenke nazirala krvava tekućina pomiješana sa sekretom. Sjela je na krevet i stala ga milovati po obrazima. Nekako se primirio. Čak je na tren otvorio oči i činilo se kao da ju je pogladio pogledom. Zatim je utonuo u spokojan san. Ostala je još neko vrijeme sjediti pokraj njega na krevetu. Prisjetila se kako je nekada, činilo joj se da je to bilo doista davno, bio zgodan, pun života i snage. Muškarac za kojim su se žene okretale i došaptavale si uz smiješak. Njezin dragi tata. Prvi muškarac u životu kojeg je voljela. A sada? Kost i koža, patnja i bol.
“Posjete su završene!” provirila je sestra kroz vrata. Zoja se trgnula. Tata je spavao. Žena na krevetu kod vrata počela se buditi. Na hodniku se čuo zvuk kolica s hranom. “Sada će večera”, pomislila je jednostavno Zoja. Digla se s kreveta, poljubila tatu u čelo, pogladila njegovu mršavu ruku i krenula prema vratima. Prije nego što je izašla, još jednom ga je zagrlila pogledom.
Ulica je bila prazna, sunce se već sakrilo, bilo je pomalo prohladno. Krenula je pješice prema gradu, kući. Misli su joj lebdjele u zraku. Pomalo izgubljeno. Već sutra mora na put. Natrag u grad koji je sada njezin dom. Korak joj je bio dug i čvrst. Jednako čvrst kao i bolna spoznaja da je to bio njezin posljednji susret s ocem.

Malo o ženskoj erotskoj prozi

Sandra i Andreja dvije su autorice koje pišu, između ostalog, i priče erotskog sadržaja. Da napomenem odmah na početku, ukoliko mislite da je riječ o vulgarnim ili neprimjerenim sadržajima, u krivu ste. Njihove su priče “s pravom mjerom” – propošne, lagane, zabavne, na trenutke čak i komične – a svakako predstavljaju i dobro došlo osvježenje u novijoj književnosti koja je, ponekad, opterećena određenim ponavljajućim temama. One su onaj pravi chick-lit koji slijedi sva pravila žanrovske proze.
Andreja nam se već predstavila svojim Minuit socolate, Karlina tajna, Zobene pahuljice, Zdravo, fino, Čokolino… mljac!, Loše vino, Fotografija, O Humbertu u meni, a Sandra ima zbirku u nastajanju.
Eto, uistinu ne moramo baš uvijek posezati za stranom literaturom. Svaka čast Helen Fielding, Sophiji Kinselli, Melissi Banks, Emmi McLaughlin & Nicole Krause, Candice Bushnell, Lauren Weisberger, Jeniffer Weiner, Laura Zigman… i da ne nabrajamo dalje. Ali imamo i mi Sandru-Aninu Klarić i Andreju Maltu!

1. Prvo što vas moram pitati – otkud ideja za takvom vrstom proze?

Andreja: Ha, ha, ha, moram priznati da sam oduvijek bila “crna ovca” na svim područjima. Kažu da sam otvorena i iskrena, nekad i previše. Zato i u temama o kojima pišem tražim nešto o čemu se baš i ne piše, a ako se već piše, piše se nedorečeno, sramežljivo, tajnovito ili previše klišejski, ako mogu to tako nazvati. Oduvijek su me privlačile zabranjene teme poput incesta, koje su uistinu strašne, ali se, nažalost, tako vješto prikrivaju, kako u privatnim životima, tako i u medijima. Mislim da se ta tema konačno mora otvoriti s više hrabrosti. Tu sam temu i podrobno opisala u “Karlinoj tajni”. To je naša tužna prošlost, sadašnjost i budućnost. Jako su mi interesantne i teme muško-ženskih odnosa, pogotovo odnosa između mlađih muškaraca i starijih žena, ima tu nekog šuga, nečeg opasnog u zraku. Ljudi to još uvijek ne prihvaćaju u cijelosti. I tu se opet radi o zataškavanju, o “zabranjenom voću”, osuđivanju, ha, ha, ha, ali tako smo odgojeni, tako su nam postavljene granice u glavama. Što se tiče opisivanja samog seksa, u većini slučajeva u pričama ili romanima (svaka čast izuzecima) “vodi se ljubav”. Wauuu! Istina, ne volim prostačenje, ali sam apsolutno za malo više otvorenosti u opisivanju takvih činova. Pa to je život, zar ne?

Sandra: Ideja se nametnula sama od sebe. Zapravo, oduvijek je negdje prisutna u meni, samo do sada nisam imala hrabrosti izaći na vidjelo. I kroz moju poeziju provlače se na trenutke erotske misli “upakirane” ponekad u dvosmislene stihove. Mene uvijek treba čitati između redaka. Da ne biste sad pomislili da pišem samo takvu poeziju i prozu, imam među svojim radovima i sasvim drugačije pjesme (što se već moglo vidjeti kroz objave na ovim stranicama) i priče potpuno drugačijeg žanra. Zašto baš ova proza? Možda zato što mi zbog trenutne situacije u mom privatnom životu najviše odgovara i privlači me, a i primijetila sam, prema reakcijama svojih kolegica, da je to ono što u ovim ružnim vremenima ljudima treba. Jer što nam ostaje na kraju nego ljubav?

2. Jeste li možda uzore pronašle u popularnim serijama poput “Seksa i grada” ili “Kućanica”?

Andreja: Televizijski program konzumiram u malim količinama, obično pogledam koju BBC-jevu kriminalistički seriju. Nešto poput “Seksa i grada” ili “Kućanica” ne pratim, možda sam pogledala nekoliko nastavaka, ali nisu me se previše dojmile, a kamoli inspirirale. Srećom pa imam bujnu maštu, ponekad nešto čujem ili pročitam i poslije sve to zajedno “skuham” po svom receptu.

Sandra: Sada ću vas možda šokirati, ali “Kućanice” uopće nisam gledala, možda tek dio koje epizode, a “Seks i grad” samo par epizoda, i to one gdje se pojavljivao Faca. Natjerala sam se pogledati i film iz istog razloga. Zapravo, nikad nisam preferirala čitati ljubiće, nemam ni jednog u svojoj kućnoj biblioteci, tek sam jednog davnog ljeta s kojih 14 godina progutala punu kutiju bakinih ljubića i shvatila već tada da svi počinju i završavaju isto, te da bih mogla takvih napisati hrpu. Uzor bi mi možda eventualno bila Jackie Collins čije sam knjige voljela čitati kao tinejdžerica. Samo, ona je znala biti prilično “žestoka”, a ja osobno više volim taj umjetnički “touch”, ne volim otvoreno i vulgarno, nego pomalo samozatajno zagolicati maštu i ostaviti čitatelje negdje “u zraku” s mislima. Kao što je npr. moja kolegica, čitajući “Vruće ljeto”, uskliknula: “A gdje je dalje, na najboljem si stala?!” To je to što želim, kada zatvore stranicu, da još neko vrijeme razmišljaju o kraju, da ih malo ponesem u mašti…

3. Proza kojom se bavite baš nije uobičajena u hrvatskoj književnosti. Kako gledate na taj žanr i vaše literarno djelovanje? Smatrate li ga “škakljivim”?

Andreja: Da, proza te vrste nije baš svakidašnja. Meni je taj žanr jako interesantan, možda i zbog toga što je tako malo promoviran. Vjerujem da toga ima, ali, nažalost, po nekakvim ladicama, na sigurnome, jer tema je svakako škakljiva, pogotovo za naš mentalitet.

Sandra: Naravno da je ovo “škakljiv” žanr i treba paziti da se čovjek ne zanese (što mi se ponekad i događa dok pišem pa onda prepravljam neke “prevruće” scene) jer se lako prijeđe granica, znate što mislim. Što se tiče mog literarnog djelovanja, pa voljela bih jednog dana vidjeti svoju zbirku u rukama čitatelja, onih mladih koji će sanjariti uz priče i onih starijih koji će se prisjećati svoje mladosti ili proživljavati kroz njih ono za što možda nikad nisu imali prilike. Mislim da je današnje društvo sve otvorenije i sa sve više zanimanja prihvaća ovaj žanr baš zato što je nekad bio tabu. Osobno sam vrlo otvorena što se toga tiče, dijelom zahvaljujući svojim dragim roditeljima koji su mi uvijek davali slobodu i odgajali me bez tabua, a dijelom možda zahvaljujući svom horoskopu, ha, ha ha, ipak sam vatrena Ovnica, još k tome s podznakom u Škorpionu.

4. Kakve su reakcije čitatelja?

Andreja: Ha, ha, ha, reakcije čitatelja su svakako različite. Neki su oduševljeni, neki neutralni, a drugi pak kažu: “Ma jesi li ti luda što ovo pišeš?” Mene osobno jako veseli ako naiđem na pozitivne komentare. To znači da “ima nade za nas”. Ne mislim samo na pisce nego cijelu naciju koja polako shvaća da je istina takva kakva je, ma koliko god je uljepšavali. Onima kojima se to ne sviđa ne zamjeram, zašto i bih, neka i dalje žive u svom svijetu za koji misle da je savršeno moralan. Ponekada se pitam što je danas zapravo moralno.

Sandra: Već sam napomenula da sam se pomalo bojala “izaći” s tim pričama, ali nakon što sam dobila “blagoslov” svojih prijateljica i kolegica svih dobnih skupina i imala prilike vidjeti njihove pozitivne reakcije, pa čak dobivala i poticaj da idem naprijed, otkrila sam se mojem prijatelju da vidim mušku reakciju. Tek kada mi je i on rekao da je izvrsno, skupila sam hrabrost i odlučila se na objavu, prvo na jednom zatvorenom portalu (gdje sam također dobila dosta dobre kritike), a onda je istovremeno došao vaš poziv pa sam, eto, zahvaljujući upravo vama, krenula u javnost. Hvala vam od srca na tome. Ja osobno uživam pišući te priče, oživljavam kroz njih neke uspomene, utapam se u svojoj mašti bježeći tako od ove dosadne sive stvarnosti, i sanjarim o nekim boljim budućim vremenima. Zapravo, kroz ispisane redove iscrtavam sebe samu jer ja sam ta vrckava, otkačena, ponekad pomalo smušena plavuša, što su oni koji me poznaju i primijetili pa iskomentirali: “Da, to je naša Sandra”. Kritike su za sada, na moje veliko iznenađenje, i više nego dobre, mnogi se uz smijeh pronalaze u nekim dijelovima, kao npr. ona epizoda s toplesom, tu su se mnoge pronašle i prisjetile se svojih iskustava s “galebima”. Neke mi daju i prijedloge inspiriravši me nekim svojim iskustvom, pa sam tako poštara pretvorila u teklića, radnju smjestila u supermarket, dodala puricu i priča je tekla sama od sebe na valovima moje mašte.

5. Ljudi često vole u romanima ili pričama tražiti neke autobiografske podatke ili pak stvarne osobe, ne polazeći od pretpostavke da književnost stvara svoje originalne literarne svjetove. Jeste li možda imale kakvih neugodnosti?

Andreja: Da, ljudi su takvi. Vole tražiti dlaku u jajetu. Radoznali su, možda misle da će takvim traženjem saznati nekakve privatne tajne samog autora ili će možda prepoznati sebe među recima, misleći da je pisac pisao upravo o njima. Iskreno, do sada nisam imala nikakvih neugodnosti, osim možda čuđenja nekih koji me dobro ne poznaju, nego me mjere po vanjskom izgledu. Izgledam poprilično nježno i nevino, ha, ha, ha! Onda slijede komentari u stilu: “Isuse, ti si to napisala? Hmmm… Dobra si što se usuđuješ!” Neki dan sam na erotskoj večeri koju su na Filozofskom fakultetu u Zadru organizirali studenti čitala svoju “Minuit socolate” i dobila popriličan aplauz.

Sandra: Za sada nisam imala nikakvih neugodnosti, tek ćemo vidjeti u budućnosti što me čeka. Inače, likovi mojih priča baziraju se, uglavnom, na stvarnim osobama koje su mi na ovaj ili onaj način prošle ili prolaze kroz život, koje su mi inspiracija i bude mi maštu. Npr., ruka na volanu u “Metalik Hondi” koju opisujem ruka je jednog mog bivšeg dečka, a opisala sam upravo ono što mi je u tom trenutku prolazilo glavom dok sam gledala iz prikrajka u njegovu ruku na volanu još u ono slatko vrijeme zavođenja. Ideja za naslovnu priču “U ženskoj glavi” nastala je jedno jutro kad sam dolazila na posao i u daljini, ovako “ćorava”, ispod naočala vidjela obrise svog kolege na kraju hodnika, na vratima sobe, kako mi sa smiješkom maše i pozdravlja me. Tako je zapravo i nastala ideja za ovu zbirku jer su uglavnom sve priče pisane kroz pogled žene i što im se mota po glavi u susretu s nekim zgodnim likom. A da sam na pravom putu, potvrdila mi je moja kolegica (kad je pročitala baš tu priču) rekavši: “Ajde, nek digne ruku ona kojoj bar jednom nije prolazilo ovo kroz glavu”, a ostale su se složile s odobravanjem.

6. Koja vrsta literature, po vašem mišljenju, zapravo odgovara suvremenoj ženi?

Andreja: Suvremenoj ženi, po mom mišljenju, još uvijek odgovaraju sve vrste literature. Ovisi o raspoloženju i situaciji u kojoj se žene nalaze. Iako nije na odmet malo suvremene, otvorenije erotike, poput ovog chick-lita. Priznale to ili ne, svaka bi se našla u toj vrsti žanra.

Sandra: Ovo je teško pitanje, mislim da sve ovisi o afinitetu pojedine žene. Osobno, najviše volim trilere i uvijek će mi ruka prvo posegnuti za takvim naslovom, ali slušajući sve ove divne žene oko mene, čini se da sam u manjini i da one traže upravo ovakve žanrove: lagane, prpošne ljubavne priče škakljivog sadržaja protkane humorom.

7. Vaša je proza namijenjena ženskoj čitateljskoj publici ili i muškoj…

Andreja: Proza ove vrste, bar što se mene tiče, namijenjena je i ženskoj i muškoj publici, bez obzira na starosnu dob i obrazovanje. Ono o čemu govori taj žanr naš je stvaran život. To nisu ljubići. Ili romantične ispovijesti. To je realnost, istina. To je to.

Sandra: Nisam je nikome posebno namijenila, ali drago mi je da ju je ženska publika prihvatila, jer ona je zahtjevnija i teže ju je pridobiti, ali moja je želja privući i muške čitatelje jer ipak su oni okosnica i glavni likovi svih mojih priča i bez njih ne bi ih ni bilo. A ovo im je i dobra prilika da zavire u žensku glavu.

Nadam se da cijela stvar neće ostati samo u sferi facebook objavljivanja. Do neke buduće zbirke možda… hvala vam na “slalomu”.

Andreja: I ja se nadam da stvar neće ostati samo u sferi facebook objavljivanja. Vremena su teška, pogotovo u kulturi, teško se probiti. Ja osobno ne odustajem od takve vrste pisanja, poprilično sam tvrdoglava, kad nešto naumim, kad nešto volim, to i ostvarim. Dakle, kad skupim dovoljno materijala za jednu takvu proznu zbirku, krećem u lov za izdavačem. Nadam se da ću uspjeti!

(fotografija: by fashionavecpassion.com)

Preneseno sa www.studiotim.hr