Arhiva oznaka: Andreja Malta

Andreja Malta: Duh

Samo je vrag znao one kobne večeri koliko je bilo sati. Crvenih, od plača natečenih očiju zaključavala sam vrata jeftinog usranog kafića u kojemu sam radila. Prije nekoliko sati završila je još jedna moja neuspjela ljubavna veza. Tip se čak nije ni potrudio doći mi to osobno reći, nego mi je javio preko chata, na mom facebook profilu. Koji kreten! A stvarno sam ga zavoljela, bio je nekako neodoljivo sladak u tom svom kretenizmu. Koji usrani šupak! pomislila sam dok mi se iz očiju ponovo sasuo slap slankaste tekućine. Uz to su se iz nosne šupljine polako, ali sigurno počeli spuštali i obavezni pratioci suzne doline, ljepljive bale koje sam jednostavno uklanjala brisanjem u rukav majice. Bila sam gladna poput zvijeri. Čak ni nekoliko nedavno ispijenih boca Žuje i upravo zagašeni skunk nisu mogli zataškati to dosadno kričanje u želucu.
Svijet je spavao, grad je spavao, ulica je spavala. Jedino je tu i tamo je po trotoaru protrčao poneki dugorepi dlakavi glodavac, izgubivši se netragom. Stajala sam ispred kafića, nesretna do bola, polupijana, osjećajući tek lagano djelovanje loše trave čiji se opušak još nije do kraja zagasio. Dok sam tako stajala i stajala, u daljini se nacrtao nekakav tip koji se polupijano kotrljao niz ulicu. Ravno prema meni. Primijetila sam kako u lijevoj ruci drži bocu. I tako se taj lik polako dokotrljao do mene i zastao. Bio je poprilično ružan muškarac, nižeg rasta, ukrašen debelim napuhanim trbuhom. Vlasnik izboranog lica, duže, pomalo valovite masne, neuredne kose, začešljane prema natrag. Okrugle oči pijano su se sjajile, veliki ružan nos i debele usne u mraku su ga činile još ružnijeg nego što je možda zapravo i bio.
“Ciao, bella”, rekao je i ponudio mi bocu. “Ajde, cugni malo, nije loš taj viski, iako mu cijena nije baš nešto…” ponudio me.
Nisam se baš puno nećkala. Ionako nisam znala kuda ću sama sa sobom. Dobro sam potegnula i vratila mu bocu. “Hvala…” promumljala sam kroz nos.
“Ja sam Henry”, rekao je jednostavno, pruživši mi ruku.
“Mei”, uzvratila sam uz nesnosno kričanje u želucu koje se sve više pojačavalo.
“I, što radi lijepa Mei u tako kasno-rane sate sama na ulici?” upitao me pripalivši smrdljivu cigaretu.
Umjesto da mu odgovorim, počela sam ponovo neutješno cmizdriti. Nije to bilo čak ni cmizdrenje, bilo je to više nalik zavijanju ranjene kuje.
“No, no…” rekao je sućutno, ponovo mi pruživši bocu. Halapljivo sam pila, kao da ću u tom jeftinom piću konačno pronaći tako željenu utjehu.
“I?” nije se dao. Nastavio je s propitkivanjem.
“Ah, sranje, samo sranje… kud god da se okrenem. Radim u ovoj jebenoj rupi, a diplomirala sam arhitekturu… Ne mogu naći pošteni posao… i… i…” jecala sam kroz slapove suza, “ostavio me kreten kojeg sam voljela… zapravo mislila sam da ga volim… mislila sam da me voli…”
Zagrlivši me preko ramena, posjeo me na obližnje stepenice i ponovo mi pružio bocu. A ja sam pila i pila.
“Znaš, ja sam pisac”, rekao je. “Svašta sam prošao u životu. Život je zajebana zvjerka. Pogotovo nama umjetnicima. Uvijek sam bio drugačiji od drugih. Oni su se smijali meni što sam drugačiji, a ja sam se smijao njima što su svi isti. Imao sam i puno žena. Puno ljubavnih veza koje su se raspale poput kartonske kutije na kiši.”
Ponudio me cigaretom i oboje smo zapalili.
“Žao mi je, Mei”, rekao je dok je uvlačio dim. “Ne očajavaj. Upoznat ćeš ti nekog drugog, još te krasi rosa mladosti. Život je pred tobom. Naći ćeš i posao. I ja sam svašta radio u životu da bih preživio. Nemoj plakati, dijete.”
Osjetila sam kako mi se želudac pretvara u ogroman grč i kako mi postaje sve hladnije i hladnije.
Osjetivši moje drhtanje, zagrlio me jače i nastavio: “Cigareta me jednom naučila lekciji o ljubavi – kada stvari dogore, ugasi ih. Pali sljedeću.”
Još smo neko vrijeme sjedili uz sad već praznu bocu u tišini noći, koja se polako spajala s nadolazećom zorom.
Odjednom se dignuo, poljubio me u čelo i rekao: “Vrijeme je. Moram ići. Zbogom, Mei. Čuvaj se!” izgubivši se bešumno teturajući niz ulicu.
“Jebote, pa to je bio Bukowski!” bilo je zadnje što sam rekla prije nego što sam izgubila svijest.
Otvorivši oči, iznad sebe ugledala sam neka nepoznata, zabrinuta lica i sve je bilo tako bijelo i hladno kao da je upravo pao snijeg.
“Evo, konačno se probudila!” rekao je duboki muški glas i prošao mi rukom preko oznojenog čela. “Malo je falilo, skoro smo je izgubili”, nadovezao se drugi ženski glas, a ja sam utonula u duboki okrepljujući san.
Nekoliko dana poslije bila sam puštena iz bolnice uz, naravno, hrpu dobronamjernih savjeta. Srećom nisu zvali muriju.
Na izlazu, skrušeno, stajao je uza zid naslonjen onaj bivši, Kreten. “Odjebi!” rekla sam odlučno i produžila prema trafici u blizini. Kupila sam kutiju cigareta i skrenula u prvi kafić koji mi se našao na putu. Udobno sam se smjestila i naručila kavu. Dok sam ispijala crnu, jaku tekućinu, sjetila sam se što mi je one nesretne večeri rekao Henry. O cigareti i lekciji o ljubavi. Otvorila sam kutiju cigareta, zapalila i duboko, s neopisivim zadovoljstvom, povukla prvi dim.

Foto: http://bukowski.net/

Veronika Dintinjana: Oleandri

Tamo negdje je plava zgrada, uzidana u brijeg.

Uza zid garaže od salonita rastu tri oleandra.
Posadili smo ih zajedno. Kažu da će ih trebati posjeći.
Cesta se spušta do kanala. Do mora. S borovom šumom
i stijenama za obranu,
protiv vjetra i valova.

Iznad vrata je pukotina, koja se proteže
do temelja. Brdo se kreće.
Gradimo na živom pijesku, ne znajući;
voda i vapno privremeno zaustave
odnošenje grednika, s kojima gradimo
domove. Želje i nade. Siječemo drveće, kako bi
učvrstili svoje živote, kratimo im ruke, kosu.
Oleandri ipak dalje rastu, ravno prema dolje i ravno gore.
Čak i ako nema mjesta da bi mogli proširiti ruke.

Gdjekoje drveće i grmlje zna živjeti na živoj stijeni.
Kao cvjetovi tratinčica i stolisnika u stijeni
Katedrale u Pontevedri. Ili bilo gdje drugdje,
gdje kamen i cement pucaju umjesto srca
i nastane u rani crnice malena kap.

Nekoliko kamena, nekoliko imena. To je sve što ostane.
Žute krizanteme u lončićima za cvijeće,
usred negostoljubivih groblja.

Unatoč stotinama plamena nema dovoljno topline
da bi si mogao ugrijati ruke.
Kalendar neke, prije davna vremena napuštene i zaboravljene žetve,
pomaci nebeskih tijela, koji podsjećaju
da će tama još jednom omotati svijet.

Slijedeći put donesem oleandre.
Odrezat ću grane i od njih uzgojiti reznice.
Kroz vrijeme, vidjet ćemo hoće li biti cvjetovi iznad otrovnih listova
ružičasti ili bijeli.

Prevela Andreja Malta

(Pjesma je prevedena u sklopu prevoditeljsko-pjesničke radionice “Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani”, održane 28. studenoga 2015. u suorganizaciji Poiesisa, Književnosti uživo, Zavoda Gulag i KUD Sestava u Hostelu Celica u Ljubljani)

Foto: www.morguefile.com

Borut Petrovič Vernikov: Van vremena sve je hladno

van vremena sve je hladno
hoću li živjeti ako me poljubiš?
tamo nema stepenica
u očima je tama zjenice su slijepe
hoću li progledati ako me poljubiš?

van vremena sve je hladno
tamo nema krvi nema toplih riječi
tamo misao još nije trudna
tamo je nešto što nema ime
van vremena sve je hladno
hoću li progovoriti ako me poljubiš?

hladno mi je u zapečaćenoj šutnji
ne mogu vikati
nemam jezik da bih okusio
piće razapetog
nemam prstiju da bi se dotaknuo križa
van vremena sve je hladno
hoću li barem sanjati ako me poljubiš?

jedino što osjećam je svijest
ali ni ona me ne poznaje
ja ne znam tko sam
van vremena sve je hladno
hoću li preživjeti ako me poljubiš?

ostavio si me u zaključanom labirintu
čovjek je postao zub vampira
čekam da bi se rodio
hoću li dobiti tijelo ako me poljubiš?
van vremena sve je hladno
sunčani sat prži

Prevela Andreja Malta

(Pjesma je prevedena u sklopu prevoditeljsko-pjesničke radionice “Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani”, održane 28. studenoga 2015. u suorganizaciji Poiesisa, Književnosti uživo, Zavoda Gulag i KUD Sestava u Hostelu Celica u Ljubljani)

Foto: Tamara Modrić

Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani

U subotu 28. studenog 2015. u Hostelu Celica u Galeriji Srečišče održana je pjesničko-prevoditeljska radionica Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani u organizaciji mrežnog časopisa za poeziju Poiesis, časopisa za književnost i umjetnost Književnost uživo iz Rijeke, Zavoda Gulag i KUD-a Sestava.

Na njoj su sudjelovali pesnici i pjesnikinje iz Slovenije in Hrvatske Mladen Blažević, Alen Brabec, Veronika Dintinjana, Borut Petrovič Vernikov, Jana Putrle Srdić, Vid Sagadin Žigon, Milan Zagorac, Jaka Železnikar i Zoran Žmirić koji je bio zastupljen svojom poezijom. Prijevode sa slovenskog na hrvatski potpisuju: Andreja Malta, Mirela Fuš i Robert Vrbnjak.

Nakon redaionice je slijedila književna večer, na kojoj su posjetiteljice i posjetitelji upoznati s radom popodnevne radionice, Književnosti uživo te s trima pjesničkim videioma iz serije Nakonektana poezija u produkciji Zavoda Gulag: Prebivalka otoka (Saša Spačal i Lucija Stupica), Shotokan (Gorazd Krnc i Peter Semolič) in Tehno (Maja Smrekar i Ana Pepelnik).

Večer je vodio Peter Semolič.

Tekst: Katja Kuštrin

Foto:

Milan Zagorac: Nakon 9 sezonskih brojeva, rezultati se nižu sami od sebe

naslovna ljeto 2015Dragi naši čitatelji, do sada je u devet sezonskih brojeva objavljeno više stotina autora, a posebno nam je zadovoljstvo to što je upravo ovaj projekt omogućio mnogima sudjelovanje na književnoj sceni uz već uobičajene kanale – naše su prednosti posve izravna komunikacija autora s brojnom čitateljskom publikom, velik broj čitatelja i fanova stranice koji kontinuirano raste, a ono što je najvažnije, uočavamo i trend porasta broja autora kao i same kvalitete radova. Ovogodišnja je novost tiskano izdanje časopisa od ove godine dostupno pretplatnicima kao i narodnim knjižnicama.

S ovim brojem napravili smo puni dvogodišnji ciklus našega postojanja, a iz broja u broj se sve više potvrđuje važnost i utjecaj virtualnih projekata na književnu scenu, ne samo Rijeke koja ovime postaje književno relevantnija u organizacijskom smislu, već i na planu cijele Republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Crne Gore. Sve ovo što smo u posljednjih dvije-tri godine napravili možemo ponajprije zahvaliti dvjema stvarima: samoorganizaciji i društvenim mrežama.
Svi su naši brojevi časopisa kao i pripadajućih naslova čitani, listani ili dijeljeni više tisuća puta te je ukupan zbroj posjeta našim stranicama (Issuu, knjizevnostuzivo.org) više od pola milijuna, što za male književne projekte nastale na periferiji zaista predstavlja respektabilnu brojku. Cilj je povećati broj fanova na procijenjenih 100.000 na FB stranici sa sadašnjih četrdesetak tisuća, što predstavlja vrlo ostvariv plan.
Može se činiti da nije puno, no zaista je cijeli niz autora oknjižen (primjerice, samo u posljednjih godinu dana to su Dulce et decorum est Nevena Lukačevića, Moebiousova vrpca Željka Maurovića, Zapisano metkom Zorana Žmirića, Vražji prolaz Milana Zagorca, Leti, leti i Anatomija Ljiljane Jelaske, Ida Jovanović je objavila Blizinu susreta, tu je i izvrstan Ilirik Mladena Blaževića, Lica i naličja ljubavi zadarske autorice Andreje Malte, Poslije ovog života Nataše Kovaljev Opatić, u pripremi su i romani Blage Vukadina kao i Floriana Hajdua, ostvarene su dobre suradnje s Poiesisom Petera Semoliča u Ljubljani, kao i skore realizacije suradnje s Balkanskim književnim glasnikom, a da ne spominjemo cijeli niz individualnih objava kod različitih nakladnika brojnih autora koji su svoje prve radove objavili upravo na KU, a danas su već čitani autori s vlastitim kolumnama), mnoge prve reference su stečene, brojni su autori dobili novi prostor i prije svega poticaj.
Neosporna je činjenica da ovaj sustav objavljivanja i prije svega potpore autorima daje rezultate, štoviše, nadoknađuje one manjkove koji nastaju zbog nedovoljnog ili izostajućeg financiranja, slabih medijskih tretmana ili organizacijskih nedostataka na planu rganizacije nakladničke industrije u nas, i općenito, suprotstavlja se atmosferi općeg književno-izdavačkog kolapsa u nas zahvaljujući blagotovornom i paradoksalnom utjecaju tehnologije.
Nastojeći se izboriti za još više čitatelja i autora, što i jest primarna misija Književnosti uživo, pozivamo još jednom brojne potencijalne autore na sudjelovanje u maloj virtualnoj demokraciji koju želimo učiniti još plemenitijom.
U ovome su broju objavljeni radovi Vergilija Franizza, Mislava Bartoša, Tatjane Beuk-Laćak, Martine Grbeša, Mladena Blaževića, Enise Angie Behaderović, Sare Mrak, Slavice Gazibara, Tamare Čapelj, Ivane Pavić, Nevena Lukačevića, Edite Brkić, Roberta Vrbnjaka, Melinde Kostelac, Blage Vukadina, Nikole Leskovara, Floriana Hajdua, Ive Anića, Donče Rumenova, Željke Kovačević Andrijanić, Julijane Plenča, zatim razgovor s Peterom Semoličem, Andreje Malta, Željka Maurovića, Predraga Kisić, Miloša Petronijevića, Maje Marchig te putopis Zorana Žmirića po Crnoj Gori u vezi predstavljanja riječke književne scene u Podgorici.
Nastavljamo dalje, nema nam druge. Mala gruda je već zakotrljana…

Razgovor – Andreja Malta: Ženska je seksualnost najveći tabu među samim ženama

received_10204082187446486Andreja Malta je zadarska autorica vrlo širokog raspona interesa. Nedavno je objavila knjigu „Lica i naličja ljubavi“, zbirku priča koje uglavnom tematiziraju ono što ćemo zbirno nazvati „ženskim temama“. No, one u svojem zahvatu zalaze u puno više područja i nikako nisu samo „ženske“: one su i tragične, komične, ponekad kontemplativne, u svakom slučaju, radi se o prozi koja se može označiti stvarnosnom, no koja ima i „ono nešto“, zrno soli univerzalne, intuitivne mudrosti, koje ne oduzima zadovoljstvo čitanja, štoviše, obogaćuje i poziva na daljnje čitanje. Andreja Malta nam se predstavila kao autorica koja svakako ima još puno toga za reći, gotovo kao da iza ugla očekujemo jedan dobar, dobro skuhani roman koji će sintetizirati kako njezino literarno iskustvo, tako i ono životno koje se pokazuje presudnim za dobro ugođenu književnost.

Milan Zagorac: Tvoje žene su vrlo vrlo emancipirane i moderne, ali to ih ne lišava dvojbi, trauma, slabih točki… čak ni njihova seksualnost nije pretjerano skrivena, štoviše, integralni je dio tvojih mahom junakinja… Je li to inače tvoja preokupacija?

Andreja Malta:: Pozdrav tebi Milane, pozdrav cijeloj ekipi Književnosti uživo. Moram napomenuti, da kao što sam počašćena ovim našim virtualnim razgovorom, jednako sam i sretna što su moje priče u zbirci „Lica i naličja ljubavi“, isplivale iznad površine zahvaljujući izdavačkoj kući „Studiju TiM“ i Tamari Modrić.Da. Moje su žene vrlo emancipirane i moderne, poput mene same, što ne znači da pišem o sebi. Volim promatrati ljude, slušati njihove sudbine te njihove reakcije na određene životne događaje. Žene i ženska pitanja su mi oduvijek velika preokupacija. Zato što mislim da su žene uvijek bile i biti će na neki način potlačene. Život nije lagana stvar, treba se nositi s raznoraznim problemima a iz iskustva znam, da su žene koliko god bile jake ili se bar činile jakima ipak emocionalnije od muškaraca. Zato i dublje proživljavaju traume, slabe točke i slično. Jedino što zamjeram velikoj većini žena je, da su razgovori vezani uz seks i seksualni život još uvijek veliki tabu među njima samima, bez obzira na to da ipak živimo u 21. stoljeću. Negdje duboko u sebi sam se nadala da će se ta tema konačno otvoriti, zaživjeti, onako iskreno. Zato i pišem otvorenije po tom pitanju, bar mislim da je to tako, ma da još uvijek s jednom malom dozom opreza, jer sam svjesna činjenice da mnogi, kao što sam već napomenula, tu totalnu iskrenost još nisu spremni prihvatiti. Valjda će se uskoro nešto promijeniti po tom pitanju. Nadam se.


 

Volim promatrati ljude, slušati njihove sudbine te njihove reakcije na određene životne događaje. Žene i ženska pitanja su mi oduvijek velika preokupacija. Zato što mislim da su žene uvijek bile i biti će na neki način potlačene. Život nije lagana stvar, treba se nositi s raznoraznim problemima a iz iskustva znam, da su žene koliko god bile jake ili se bar činile jakima ipak emocionalnije od muškaraca. Zato i dublje proživljavaju traume, slabe točke i slično.


 

Također smatram da su i problemi obiteljskog nasilja, incesta i sličnih stvari koje se događaju svakodnevno iza zatvorenih vrata premalo komentirani u društvu i da ustanove koje se bave ili bi se bar trebale baviti s time ne rade dovoljno, u nekim slučajevima čak ništa, pa se onda događaju stvari kao što su ova dva ubojstva žena u zadnjih nekoliko dana, jedno u Karlovcu i drugo u Kruševu.

Milan Zagorac: Čini mi se da si brza u pisanju o ljubavi, i da nemaš nekih velikih dvojbi po tom pitanju. osjeća se zrela autorica koja se čvrsto nosi s krizama egzistencije. Znam da si baka, iako to smiješno zvuči, no koliko je tvoj život i život tvojih junakinja/junaka komplementaran?

received_10204082184806420Andreja Malta: Hahaaa… da, da, brza sam u pisanju o ljubavi i imaš pravo. Nemam baš nekih dvojbi po tom pitanju. Ne znam, možda griješim ali za mene je ljubav vrlo delikatna stvar. Upoznala sam je sa svih strana. Zato mi se i svidio naslov za knjigu: „Lica i naličja ljubavi“. Upoznala sam njezine dobre i loše, pa čak i one najmračnije strane. Jer ljubav zaista ima mnogo lica. Na moju nesreću ili ipak sreću, iza sebe imam nekoliko veselih, neobaveznih veza, jednu veliku nezaboravnu ljubav iz mladosti, „propali“ brak s kroničnim alkoholičarom i drugi brak, kojemu se noge sve više i više njišu. Svaki put sam se zaista trudila iz petnih žila. Ali ako ne ide, ne ide. I nije mi žao. Stekla sam veliko iskustvo, jest da nije bilo lako, svaka škola košta. Imam i troje odrasle, razumne djece i da, dva unuka koje jako volim i koji mi tu ljubav uzvraćaju iskreno i neiskvareno, kako samo mala djeca to znaju. I još nešto, u povjerenju, mislim da me zaista ne doživljavaju kao baku, više kao prijateljicu. Ja jesam i mama i baka, ali daleko od onih klasičnih, na kakve smo navikli. Malo sam svoja i iskreno, ne bi željela biti drukčija. Što se tiče komplementarnosti mojih junaka/junakinja, da, priznajem, ponekada se poslužim nekim svojim životnim iskustvom.

Milan Zagorac: Zašto kratka priča, je li to neki Zapisovski zalog (znamo da si članica nama prijateljskog zadarskog pandana) ili roman čeka neka druga vremena?

Andreja Malta: Pisanje kratkih priča nije neki Zapisovski razlog. Kratke sam priče pisala još u mladosti, jer ih volim pisati a i čitati. Kratka priča u principu ne bi trebala biti preduga i rijetko zamara čitatelja a i meni kao autoru je nekako draže takvo pisanje, jer se ponekada bojim, da ne bi počela sama sebi dosađivati i isplesti mrežu u koju ću se zapetljati i onda će nastati problem kako ću se ispetljati, hahahaaa… Ma šala mala. Pitaš za roman. Osjećam da polako dolazim, sazrijevam poput jabuke na grani, za takvo nešto. Mislim se s tim uhvatiti u koštac negdje na jesen. Imam već ideju, sliku u glavi, čak poneke detalje. Neki dan sam o tome razgovarala s jednim mojim prijateljem, također piscem, dao mi je neke smjernice, pa sad mislim da bi vrijedilo pokušati. Nadam se da ću uspjeti.


 

Na moju nesreću ili ipak sreću, iza sebe imam nekoliko veselih, neobaveznih veza, jednu veliku nezaboravnu ljubav iz mladosti, „propali“ brak s kroničnim alkoholičarom i drugi brak, kojemu se noge sve više i više njišu. Svaki put sam se zaista trudila iz petnih žila. Ali ako ne ide, ne ide. I nije mi žao. Stekla sam veliko iskustvo, jest da nije bilo lako, svaka škola košta. Imam i troje odrasle, razumne djece i da, dva unuka koje jako volim i koji mi tu ljubav uzvraćaju iskreno i neiskvareno, kako samo mala djeca to znaju.


 

Milan Zagorac: Dvojezična si, slovenska i hrvatska autorica, ali kako te određuje ta dvojnost, te dvije tako slične, a opet različite kulture – slovenski red, disciplina naprama dalmatinskom, hrvatskom kaosu, kreativnom neredu, izrazimo se eufemistički.

Andreja Malta: Slažem se s tobom, to su dvije ujedno jako slične a opet tako različite kulture. Rođena sam Slovenka i u Ljubljani sam provela mladost. Slovenci su doista vrlo disciplinirani, tvrdi i dosta zatvoreni narod. Tamo je ili „hoćeš“ ili „nećeš“, nema sredine, znam iz iskustva. Možda sam zato tako uporna, neki kažu i poprilično tvrdoglava. Dalmaciju znam još iz djetinjstva, dolazili smo godinama na ljetovanje u Pakoštane pokraj Zadra. I mogu ti reći, toliko mi se svidjelo da sam svaki put plačući odlazila kući. Sjećam se da sam jedno poželjela da provedem život tamo, kad odrastem. Mislim da je želja bila zaista jaka, jer mi se stjecanjem životnih okolnosti i ispunila. Živim već trideset godina u Zadru i moram reći da mi je jako lijepo i da ga volim poput Ljubljane. Sviđa mi se ta dalmatinska ležernost i malo kreativnog nereda. I ljudi su veseliji. To život čini zanimljivijim, opuštenijim. Neki me znaju nazvati „Zadarska Slovenka“, pogotovo Zapisovci, a na poslu me od milja zovu Mojca, hahhaa… Jesam, dvojezična sam autorica. Pišem prozu, ponekad i poeziju. Poeziju mi lakše pisati na materinjem jeziku, znači slovenskom. Ide nekako spontano, mislim da je razlog tome što je slovenski jezik malo tvrđi, pa mi je osobno zahvalniji za poeziju. Čak su neki plakali uz te moje pjesme. Slovenci, naravno. Hrvatski jezik mi je za pisanje proze idealan. Čini mi se tako mekan, podatan, poput svile. Mogu se igrati riječima, okretati ih na sve moguće načine, slagati poput kockica i na kraju jednostavno same spontano nađu svoje mjesto. Iskreno, zaista uživam pisati a i čitati prozu na hrvatskom jeziku.

Razgovarao: Milan Zagorac

Ljetne ćakule s Ljiljanom, Julijanom, Zdravkom i Andrejom

Ljetne ćakule s Ljiljanom, Julijanom, Zdravkom i Andrejom, četiri autorice koje su aktivno pristutne na FB stranicama Studio TiM i Književnost uživo.

U ovom paralelnom intervjuu razgovarale smo malo o književnosti i pisanju, ali na jedan ležerniji način, kao što, uostalom, i priliči razigranom ljetu.

1. Kakva su vaša iskustva s objavljivanjem na društvenomrežnim stranicama?

Ljiljana: Prilično dobra. Objavljivanje na društvenim mrežama može biti svojevrsno opipavanje pulsa čitatelja. Nažalost, kod nas je vrlo malo stranica posvećenih djeci. A i one koje to jesu, služe uglavnom za čitanje roditeljima, tj. odraslima. Djeca koja bi i čitala tekstove namijenjene njima nemaju ih gdje pročitati. Što se tiče stranica namijenjenih prozi i poeziji za odrasle, stvar je nešto malo bolja. Kažem, nešto malo, što znači da s vremenom koncept koji je zamišljen u početku, ako se ne mijenja i ne obogaćuje novim sadržajima, ljudima dosadi i članstvo se počne osipati.

Julijana: Poezija na društvenomrežnim stranicama za mene je bila pravo otkriće. Kako nisam izdala niti jednu knjigu, moja poezija završavala je u bilježnicama, poslije u mailovima poslanim nekolicini prijatelja. Isprva sam bila nesigurna pri postavljanju na stranice, pratila su me ona uobičajena pitanja ima li išta u toj mojoj poeziji što bi netko poželio pročitati i slično. Ipak sam pokušala (na nagovor bolje polovice) i krenulo je. Ima vrlo lijepih iskustava, stvaranja novih virtualnih prijateljstava, dobivanja povratnih informacija, nekad u chat prozorčiću, nekad direktno u komentarima. Poneki podijele tvoju pjesmu na svome zidu i godi ti ta spoznaja da se čitaš na nekim nepoznatim prostorima, u susjednim zemljama, da su baš tvoju pjesmu izdvojili za svoje prijatelje… Pa kad znaš da su to profesori jezika ili bliskih struka, onda povjeruješ da postoji neki trag u tim riječima koje iznosiš u virtualnim stazicama. Naravno, ima i onih manje lijepih doživljaja, nepoštenja, nepravdi, ali njih se potisne i odbaci, a zadrži one ljepše.

Zdravka: Iskustva su odlična. Na blogu imam bolji feedback, jer čitatelji ostavljaju svoje komentare/kritike, a na fb-u se često sve svodi samo na like.

Andreja: Pa eto, moja iskustva s objavljivanjem na društvenomrežnim stranicama mogu označiti kao vrlo pozitivna. Pogotovo što se tiče Književnosti u živo i Društva živih pjesnika. Povremeno objavljujem i na slovenskom portalu za ljubitelje poezije Pesem.si. Portal, osim slovenskih, objavljuje i poeziju autora iz drugih republika bivše Jugoslavije. Sve je krenulo dobro, čak odlično, jedna od mojih pjesama doživjela je tu čast da ju je urednica stavila kao uredničku podcrtanku, što znači da je pjesma bila zaista dobra, čak natprosječna. I tako, nastavila sam sa slanjem dok me jedan dan nije dočekao hladan tuš. Nekima od autora moja se pjesma naslova Slikar, koju sam posvetila svom prijatelju slikaru, nikako nije svidjela. Čak su zaključili da je uvredljiva. U komentarima je nastala čitava diskusija, neki su me napadali, neki su me pokušali braniti i priznajem da mi u prvi tren nije bilo baš svejedno. Baš je ta pjesma ove godine bila i tiskana na zadnjoj stranici kataloga jedne izložbe, što mi je, naravno, bila velika čast. Sve to skupa ipak me nije obeshrabrilo. I dalje sam prisutna. Što se tiče komentara ili savjeta, dobronamjerni su uvijek dobrodošli. Ako se nekome nešto ne sviđa, ne mora vrijeđati, molim lijepo, ukusi su različiti, kao i ljudi i njihovi osjećaji, zar ne?

2. Kada biste usporedile popularnost poezije i proze, rekle biste da…

Ljiljana: Poezija je vrlo popularna i zastupljena na društvenim mrežama. Ljudi su vrlo kreativni, pišu i sretni su što se njihova poezija objavljuje i ima široki domet. No, što se čitateljske publike tiče, tu je proza na prvome mjestu.

Julijana: Na pjesničkim fb stranicama poezija je prihvaćenija jer se uglavnom kraće forme brže pročitaju i lakše komentiraju. Od proze se čitaju kraći oblici. Neki autori su pokušavali s romanima u nastavcima, ali rijetki ustraju. U stvarnom, realnom i opipljivom obliku proza je popularnija. Rijetko tko će se pohvaliti da čita poeziju, a proza se čita, komentira i preporučuje.

Zdravka: Teško mi je to procijeniti, radi se prvenstveno o individualnim afinitetima, no mislim kako je ipak najvažnija kvaliteta, a ne sama forma.

Andreja: Hmmm, da, kada bih usporedila popularnost poezije i proze, rekla bih da je trenutno stanje tu negdje, na istom nivou. Koliko pratim situaciju po portalima, možda se malo više čitaju pjesme jer zahtijevaju kraće vrijeme od proznih uradaka. A što se tiče izdavaštva, mislim da je proza još uvijek na prvom mjestu.

3. Tko je zahvalnija čitateljska publika – muškarci ili žene?

Ljiljana: Budući da ja pišem za djecu, mogu reći kako su mame puno aktivniji čitatelji no tate, dok dječica vole čitati. Uzrast s kojim se susrećem, od 7 do 10/11 godina, vrlo dobro reagira na pročitano, interakcija se jednako uspješno uspostavlja i s djevojčicama i s dječacima. Čak sam i sa srednjoškolcima imala nekoliko iznenađujuće dobrih susreta. Nije bilo razlike, što se komunikacije tiče, između cura i dečki. Bilo nam je lijepo i siti smo se napričali, ha, ha, ha 😉

Julijana: Nije baš lako odgovoriti. Postoj dvojaka čitateljska publika. Ja bih rekla – jedan dio je čista čitateljska publika koja redovito čita i komentira, ali ne piše. Jasno daju do znanja da im se sviđa ili ne tvoj način pisanja. U tom dijelu čitateljstva osobno sam ugodno iznenađena brojem muškaraca koji prate i komentiraju. Drugi dio je čitateljsko-autorska publika. To su autori poezije koji na fb stranicama vezanim za poeziju objavljuju vlastitu poeziju te povremeno čitaju i komentiraju objave drugih. Tu je više ženskog dijela publike.

Zdravka: Muškarci su izravniji u komentarima, a žene poetičnije. Moje priče su urbane priče, najčešće ispričane kroz žensku prizmu. Možda je to razlog zašto imam više čitatelja ženskog spola.

Andreja: Zahvalnija čitateljska publika, koliko sam primijetila, ipak su žene, neka se naši dragi muškarci ne uvrijede. Mislim da žene, osim nekih muških iznimaka kojih, na sreću, ipak ima, još uvijek više svog slobodnog vremena posvećuju čitanju. Možda zato što smo mi žene emocionalnije, a time i ranjivije. Muškarci u slobodno vrijeme uvijek nešto prtljaju oko automobila, gledaju utakmice ili si popiju jedno pivce za dobre živce, ha, ha, ha…

4. Mnogi ljudi iskoriste ljeto kako bi pročitali knjige koje nisu stigli tijekom godine. Koje bi bile vaše književne preporuke?

Ljiljana: Preporučila bih meni jako dragu knjigu domaćeg autora, koja će zasigurno zaokupiti pažnju svojom lakoćom stila, mnoge vratiti u neka ne tako davna, prošla vremena kojih se rado i s nostalgijom sjećaju – Povijest pornografije Gorana Tribusona.

Julijana: Što se tiče mog čitanja, uvijek su nekakvi čudni putevi kojima me knjige pronađu. Naime, ja stvarno mislim da one nađu mene. Sada sam u nekoj fazi da ponovo čitam klasike i povremeno neko lakše djelo, pa ću napraviti jedan miks. Moglo bi se čitati Draiser Theodore: Genije, Carlos Luis Safon: Sjena vjetra, Adders de la Motte: Igra, Kate Quinn: Ljubavnica Rima, Milan Zagorac: Vražji prolaz, Kristina Posilović: Kuga i njezine kćeri, Meša Selimović: Tišine, Hermann Hesse: Narcis i Zlatousti, Gayle Forman: Ako ostanem, Jorge Luis Borges: Sabrana djela. Sebe ću sigurno počastiti i čitanjem Lica i naličja ljubavi. Naravno, postoji još čitav niz knjiga koje zovu na čitanje i onih koje jednostavno traže da se ponovo pročitaju.

Zdravka: Žene koje trče s vukovima Clarisse Pinkole Esté, Samosanacije Suzane Matić, Norveška šuma Harukija Murakamija, “Kopile Istanbula” Elifa Shafaka…

Andreja: Književne preporuke? E, pa ima ih nekoliko. Posebice domaćih autora. Imamo toliko dobrih, nažalost još uvijek manje poznatih proznih autora, koje bi bilo šteta ne upoznati. Toplo bih preporučila knjigu Vražji prolaz Milana Zagorca, koju sam nedavno pročitala i koja me se toliko dojmila da još uvijek razmišljam o njoj. Preporučujem i Mučenice Želimira Periša, Klopka za četvero Roberta Nezirovića i Nahrani me Romana Simića Bodrožića. Od ženskih bih autora preporučila Leti, leti Ljiljane Jelaske i Blizina susreta Johe Ugrin. I, svakako, a ima puno toga, meni najdraže francuske spisateljice Marguerite Duras. Od poezije bih preporučila pjesničku zbirku Tužne šansone Dušana Gojkova, koju sam, jedan dio, prevela na slovenski jezik.

5. Što mislite o čitanju na plaži?

Ljiljana: Čitanje na plaži može biti zabavno i opuštajuće kao i čitanje na bilo kojem drugom mjestu. Ljudi koji vole čitati uvijek će pronaći neki mirni kutak, uvalicu ili hladovinu gdje će uživati u knjizi. No, kada vas knjiga zaokupi, isključite se iz svega pa vam ni vreva ostalih kupača ne smeta.

Julijana: Obožavam čitanje na plaži. Može li biti ljepše sličice od knjige pored mora? Još ako je to rano ujutro dok su plaže prazne, eto prave idile. Naravno, neće to biti knjige za koje treba puna koncentracija, neće biti skupa izdanja, jer jednostavno je suđeno utkati miris soli u pročitane stranice.

Zdravka: Vrijeme na plaži najčešće provodim u čitanju. Osobito uživam čitati u kasnim poslijepodnevnim satima na stijeni poprilično udaljenoj od gradske plaže, kada me ometaju samo galebovi i poneki dupin u prolazu.

Andreja: Auuu… čitanje na plaži?! Nikako, što se mene tiče. Za čitanje mi trebaju mir i tišina, hlad, nešto udobno gdje se mogu smjestiti, što na plaži nije slučaj, kako god okrenem. Plaža mi više služi za inspiraciju. Tamo se stalno nešto događa. Znaju me zaokupiti ljudi, događaji koje skrivećki, poput voajera, promatram i tako si kratim vrijeme. Kasnije iz toga izvučem nešto što bi moglo biti zanimljivo ili što me zaintrigiralo baš toliko da proradi moja mašta. I eto nove priče ili pjesme.

6. Ljeto ćete provesti odmarajući se ili ćete ipak štogod i napisati, recimo na temu ljeta?

Ljiljana: Ljeto ću provesti djelomično radno. Godišnji odmor bih voljela posvetiti sebi i svojoj obitelji. Hoću li što napisati, ne znam. Ako napišem, sigurno ću to podijeliti s vama.

Julijana: Kako je virus pisanja duboko ukorijenjen u meni, onda će pjesme naći svoj izraz s ljetnim vrućinama u stihu. Ako me put odnese na Jadriju, onda prsti pišu sami. U zadnje vrijeme pišem i neke oblike kraće proze, pa možda i tu nešto nastane. Svakako će dio ljeta biti za odmor uz more, dio uz šumu, a odvojit ću i dovoljan dio vremena za čitanje, jer jednostavno u svakodnevnom radnom životnom okruženju, u obitelji s tri sina, nedostaje vremena da se opustiš uz knjigu, da je progutaš u naletu, da odvojiš i dio jutra i podneva i večeri kako bi živio neke druge živote, kako bi osjetio njihov ritam, njihov dah.

Zdravka: Ljeto mi uvijek služi za punjenje baterija. To u pravilu znači plivanje i planinarenje za tijelo; čitanje, pisanje i fotografiranje za dušu. Ne znam hoće li tema kratkih priča koje pišem biti baš ljeto, no pisat ću svakako, jer to me opušta i ispunjava.

Andreja: Ljeto namjeravam uglavnom provesti radno. Možda neki mali izlet i to je to. Mi, koji živimo na moru, znamo da nam ljeti baš nema nekog odmora. Bit će tu svakakvih posjeta i rodbine i prijatelja. Ja se odmaram na jesen. U zagrljaju burina, mira poslije ljetnih oluja, šetnjom po usamljenim, napuštenim plažama. Svakako imam u planu i ovo ljeto, uz svu frku i strku koja me čeka, nešto napisati. Hoće li to biti na temu ljeta, za sada još ne znam. Ali sigurna sam da će biti bliceva koji će me potaknuti na pisanje, a pisanje je dosta važan segment mog života. Uživajte u ljetu i njegovim radostima koje nosi sa sobom, kupajte se i odmarajte, ali nikako ne zaboravite na knjigu. Ona je uvijek bila i ostat će naša najbolja prijateljica. Sretno!

Razgovarala Tamara Modrić

Foto: www.morguefile.com