Arhiva oznaka: Andreja Malta

Andreja Malta: Moja draga Ljubičasta

Ušla je u prodavaonicu kućnih ljubimaca tog jednog popodneva. Kratko ošišane, ljubičasto obojene kose, odjevena u traperice s velikim rupama na koljenima, u šarenoj majici i platnenom torbom preko ramena. Da, nonšalantno je ušetala i odmah krenula prema kavezu gdje su bile smještene one dvije mačke, koje su mi svojim mijaukanjem danima parale živce. Inače, ja ne volim mačke, za razliku od ljudi koji dolaze u prodavaonicu i tope se poput ledenih santi dok im se dive. Zastala je na nekoliko trenutaka ispred njihovog kaveza i umiljato ih ogovarala. “Hmmm…” pomislio sam. “Još jedna u nizu onih trknutih mačkoljubaca”, i okrenuo se prema mladoj zelenoj tigrici koja je sjedila pokraj mene u krletki, u namjeri da je malo zabavim. Zapravo, jako mi se svidjela i bio sam, priznajem, već pomalo zaljubljen u nju.
Kad ono… Poput sudbine, odjednom se ispred mene stvorila ta ljubičasta šarena žena u pratnji prodavačice, pomno proučivši nas nekoliko tigrica okupljenih u krletki. Uperila je svoj tanki kažiprst ravno prema meni.
“Hoću ovog! Ovog tu! Žutog s tirkiznoplavim leđima! I provjerite, molim vas, je li ženka! To mi je važno, nemam ja vremena učiti pticu govoriti!”
“Koja jebena feministkinja!” prošlo mi je kroz misli dok su se vrata krletke, u kojoj se u trenutku stvorila neopisiva panika uz frcanje perja na sve strane, polako otvarala. Zatim se unutra polako spustila ruka prodavačice i krenula prema meni. Sjedio sam mirno, instinktivno osjećajući da sudbini ne možeš pobjeći. Smireno sam čekao da me dohvati. Potom sam je dobro ugrizao za palac jer me, po mom mišljenju, ipak malo prečvrsto stisnula svojim debelim prstima. Provjerila je boju mog roza nosića i sa sigurnošću u glasu potvrdila Ljubičastoj da sam ono što je tražila. Zatim me strpala u kutiju s malim rupicama, da se ne ugušim. Ljubičasta je platila račun i usput potpisala da se obavezuje kako me neće vratiti natrag u dućan.
Dok je Ljubičasta poskakivala u svojim visokim potpeticama, zajedno sa mnom u papirnatoj kutijici, prema svom autu, u meni se polako rađala nekakva panika. “Što će se dogoditi kada otkrije da nisam ženka? A otkriti će kad-tad…” Jedino što me tješilo bio je onaj papir koji je maloprije potpisala. “No, dobro…” zaključio sam. “Bez panike, stari moj… Nije sve tako crno kako ti se čini!”
Nakon divlje i brze vožnje, uz mnoštvo sočnih psovki, napokon je stala. Uzela je torbu i kutijicu u kojoj sam se ja, sada već pomalo nervozan, glasao i izašla iz auta. I tako smo opet poskakivali, ona, njezine visoke potpetice i ja, sve dok nismo stigli u njezin stan. Otvorila je kutijicu, a ja sam pomalo zbunjeno izletio, napravio krug po nepoznatoj prostoriji i završio na polici s knjigama. Počeo sam s razgledavanjem, dok je ona skidala svoje potpetice. Zatim je sjela na kauč, duboko izdahnula i počela me pomno proučavati svojim prodornim pogledom. Primijetio sam veliku žutu krletku na ormariću pokraj prozora, na čijoj su se klupčici veslo smijale ljubičice. Odjednom je prekinula tišinu i svečano obznanila:
“Zvat ću te Ema! Samo da znaš, mila moja. EMA!”
“Isuse Bože…” pomislio sam: “Eto ti ga na…” i odlučio poletjeti prema mom novom žutom domu. Iskreno, bio sam još uvijek pomalo zbunjen, ali sam, unatoč svemu, odlučio ući i vidjeti ima li što za pojesti i popiti, što je ona oduševljeno popratila riječima: “Bravo, Ema! Pametna si ti papigica!” Zatim se digla, zatvorila vrata krletke i izgubila se labirintima stana. Zadovoljno sam primijetio da je hranilica puna, voda svježa i krenuo se malo okrijepiti. Kako je prostorom vladala tišina, a ja sam bio umoran od stresa, odlučio sam malo ubiti oko.
Probudilo me prigušeno svjetlo (vani se već bilo smračilo) i nekakvo kuckanje. Ljubičasta je sjedila ispred nekakvog ekrana i svojim prstima uporno pucketala po tastaturi ispred sebe. Tu i tamo bi zastala, popila malo tekućine iz goleme šalice koja je stajala na stolu. Napokon se digla, uzela cigaretu i krenula prema meni, pogladila me pogledom i otvorila balkonska vrata. Kroz prozor sam vidio kako je zapalila taj smotuljak i duboko povlačila sav taj dim u sebe. I tako, u razmacima, do kasno u noć. Prije nego što je legla, pokrila je krletku sivo-plavom maramom, ugasila svjetlo i nestala. A ja sam, a što bih drugo, opet zaspao.
Jutrima bi se obično budila rano. Ljubičasta kosa bila bi joj poput čupavog gnijezda. Široka bijela majica koja joj je služila kao pidžama bila bi zgužvana i nakon što bi maknula maramu s moje krletke, odmah bi odjurila u kuhinju, prema aparatu za kuhanje kave. Zatim bi se naoružala tom svojom velikom mirišljavom šalicom i cigaretama i ispuštala velike sive dimne kolutiće prema svemiru.
Kad bi završila, projurila bi pokraj mene uz “jutro, pičko, kako si?” na što se ja apsolutno nisam obazirao, nego sam pomalo zgroženo, pa čak i uvrijeđeno, u znak protesta kljunom jako udarao u zvonce koje je visjelo i veselo odzvanjalo. Ona je pak sebi to protumačila kao nekakav znak mog odaziva na njezin, molim vas lijepo, tako vulgaran pozdrav. Kasnije bi se čuo šum vode u kupaonici, škripanje ormara i onda bi nestala… Bestraga. Vraćala bi se kad bi sunce već pomalo odlazilo, umorna, zijevajući, uz naravno već poznati pozdrav “pičko, pičko, kako si?” Ponekada bi otvorila vratašca krletke i pustila me da malo proletim po prostoriji ili bi donijela kakvu igračku. Poput loptice, šarene plastične ptice koja se njiše kada bih je taknuo kljunom i slične gluposti. Kroz neko vrijeme dopustila bi mi da hodam po kuhinjskom pultu dok bi ona kuhala. Ja bih krao kolutiće mrkve ili se okupao u zdjeli s vodom u kojoj je bila potopljena salata. Navečer bi opet sjela i kuckala svojim prstima po tipkama, uz kavu i obaveznu pauzu, uz cigaretu, do kasnih sati.
Kroz neko vrijeme počela je čak pričati sa mnom, pogotovo onda kada bi mi čistila kavez, a to bi činila redovito. Svaka joj čast na tome. Onda bi me grdila da sam pravo prase, dok mi na kraju, kada je završila s čišćenjem, ne bi naredila:
“Ema, dođi, dođi i poljubi mamu!”
I onda bih ja sletio na njezino rame i u znak zahvale dotaknuo je kljunom. A ona bi se pretvorila u najsretnije žensko biće ovog svijeta. I tako sam polako zapamtio pojedine riječi koje bih čuo svaki dan. I baš smo lijepo živjeli sve dok…
Jedno se jutro ta moja draga Ljubičasta ustala kasnije nego obično, sva u panici potrčala prema kuhinji, pristavila kavu i potom s punom šalicom i cigaretom protrčala pokraj moje krletke bez pozdrava i podizanja marame. Ne znam što me taj trenutak spopalo, no nisam se mogao suzdržati. Jasno i glasno sam viknuo za njom. “Pičko!” U nevjerici je zastala, a meni je opet pobjegla ta ista riječ, sada još jasnije i glasnije. Nastala je tišina koju je zatim slomio zvuk razbijene šalice uz Ljubičastin povik: “Ema! Isuse dragi! Pa ti si… Muško!” viknula je na sav glas i u trenu maknula maramu s krletke. A ja? Ne mogu vam opisati kako sam se osjećao. Najradije bih bio nestao s ove kugle zemaljske. Tajna, koju sam tako dugo i vješto sakrivao, napokon je bila otkrivena. Onakva, čupava, pospana, zamazana od kave i iznenađena do samog dna, zastala je ispred mene i nekoliko trenutaka piljila u mene. Zatim se sagnula i počela kupiti krhotine razbijene šalice, koje su bespomoćno ležale po podu. Kada je sve počistila, vratila se, nagnula se prema meni i na moje veliko iznenađenje jednostavno rekla:
“O, jebote, stvarno si muško! Ma vidi ti njega! E, sad ću imati posla. Moram ti promijeniti ime!”
I to je bilo to! A ja sam još uvijek umirao od straha. Nakon nekoliko trenutaka odlučno je rekla:
“Ovako! Od danas se zoveš Pero! Tako da znaš. A sad idem jer već debelo kasnim! Ćao, Peroooo!”
Nisam mogao vjerovati da je to samo tako prošlo. Da ne spominjem i onu razbijenu šalicu s kavom. Mogla se razbjesniti i ubiti me. Kod tih ljudi nikada ne znaš što im u nepredvidljivim situacijama može pasti na pamet.
I tako… Život ide dalje. Moja draga Ljubičasta i ja sve se bolje i bolje slažemo. Osvojio sam njezino srce. Naučila me još puno riječi. Svaki dan zajedno kuhamo. Jednom prilikom skoro pa sam joj upao u lonac u kojemu je upravo zakipjela juha. Ljubičasta samo što nije doživjela nervni slom, prepala se čak više od mene. Od onda se klonim štednjaka. Ali zato svaku večer, dok ona slaže, kačka ili šije svoje priče, veselo trčim po tastaturi i hvatam kursor na zaslonu njezinog računala. Ako slučajno gricka jabuku ili breskvu, naravno, poslužim se i ja. Najsretnija je kada je, sada, bez straha i zadrške, svako jutro, provirujući ispod marame, sočno i glasno pozdravim: “Pičko! Dođi, dođi, pičko!” Shvatila je da je to trenutak kada mora bezuvjetno maknuti maramu i donijeti mi list zelene salate.
Jedino što me u zadnje vrijeme malo zabrinjava je njezino glasno razmišljanje o ideji da udomi malu mačku. Ili mačka. Svejedno. Kao, ono, pod isprikom da imam društvo dok nje nema kući. To mi se nikako ne sviđa, jer kako sam već rekao, mačke baš ne volim. A ona je očito nepopravljiv mačkoljubac! Dobro sam se nagledao i pokakao sve slike njezinih, sad već pokojnih mačaka, koje je nakitila po zidovima. No, dobro, ljubav prema bližnjima čini čuda. Za moju dragu Ljubičastu spreman sam i to prihvatiti. A ta mačka… Grrr! Ne bude li dobra i poslušna, neće joj se dobro pisati. Itekako će se upoznati s mojim oštrim kljunom i njegovom razornom moći. Naravno, samo onda kada moja draga Ljubičasta ne bude kući.

Foto: www.pixabay.com

Andreja Malta: Veljača, gripa i ostale nuspojave

Eto, vrijeme se kreće brzinom koju je postalo nemoguće pratiti. Još se nismo dobro ni okrenuli i već nam je opet veljača na vratima. Da. Mjesec mačaka i ljubavi. Valentinovo. Pokloni, crvena srdašca svuda oko nas i lampioni s ljubavnim porukama u zraku. Sve lijepo i krasno ako zaboravimo na činjenicu da ti lampioni ipak nisu sami u zraku. S njima u društvu kruže i velike količine virusa orthomyxoviridae ili, običnim jezikom rečeno, virusa gripe. I tako, dok se mi veselo ljubimo, stišćemo, kišemo, kašljemo i, naravno, uz to puštamo i lampione, gotovo je sigurno da ćemo se zaraziti. Dobro, ne daj Bože! Ali rizik ipak postoji.
Ove godine gripa me čapnula nekoliko dana prije Valentinova. U nedjelju ujutro probudila sam se s neobično dosadnim, promuklim kašljem kojega se nikako nisam uspjela riješiti. Još gore, kako je dan odmicao, on je postajao sve gori i gori. Negdje predvečer uslijedila je lagana kostobolja tipa raspadam se i temperatura koja je rasla kao što je rasla i večer.
Prije spavanja popila sam Lupocet pa čaj s medom i tako otišla putem kreveta, u nadi kako će ujutro sve nestati bez traga. U ranu zoru probudio me val nordijske hladnoće u kojemu se kotrljalo moje tijelo, a kostobolja je postajala nepodnošljiva. Nekako sam se probila do kuhinje, drhtavom rukom dohvatila i progutala još jedan Lupocet. Uza sve to, moj dragi je spavao kao zaklan. Ujutro sam, s očima na pola koplja, uspjela nazvati na posao da nisam za upotrebu. Do daljnjega, naravno. Navukla sam na sebe sve moguće deke koje su mi bile nadohvat ruke i utonula u san. Sam Bog zna koliko sam dugo spavala. Probudio me ključ u bravi. Moj se dragi vratio s posla.
“Što ti nisi bila na poslu?” čudio se.
“Pa vidiš, nisam. Bolesna sam”, jedva sam promrmljala.
“A što ćemo s ručkom?” uslijedilo je sljedeće pitanje. Bez onih koliko-toliko pristojnih upita što ti je, kako ti je, je li ti treba što… Baš zgodno.
“Ima od jučer još nešto u hladnjaku pa jedi. Ja ne mogu”, rekla sam suho.
“Dobro, budem”, odgovorio je i nestao negdje u stanu.
A ja sam opet zaspala.
Ujutro mi je bilo, ono, kao malo bolje. On se već izgubio na posao. Ustala sam se i krenula nešto pojesti. Osim starog kruha i nešto marmelade nisam našla ništa što bi mi ovako bolesnoj prijalo. Skuhala sam čaj, pojela te krhotine kruha ukrašene marmeladom i zaplovila u krevet. Došao je kasno, kasnije nego obično.
“Sorry, bio sam na poslovnom ručku. Zvao sam te, no nisi se javljala. Je li ti bolje?” pokušavao je biti ljubazan. Sada mu je već bilo jasno da je vrag odnio šalu.
O, hvala ti, Bože! pomislila sam u sebi. Sada neće kukati da je gladan. Meni se ionako ne jede. Za danas je stvar završena. O, thank you, God!
Sljedeće jutro nazvao me malo ranije, uz ispriku kako poslije posla mora otići do odvjetnika zbog nekakvih uknjižbi, pa će usput nešto pojesti kod sestre, pa onda mora na masažu jer se već naručio i bla, bla, bla…
A ja sam opet samo spavala i sanjala. Sanjala sam da sam još dijete. Bolesno dijete s temperaturom. I grloboljom. Ležim u krevetu. Dolazi mama. U rukama nosi šalicu vrućeg čaja. I kolačiće. I sirup protiv kašlja. Nježno me miluje po licu. I smiješi se. Ja ispijam čaj. Miriše na cimet. I kolačići imaju isti takav miris. Još sam žedna. Jako, jako…
“Donijeti ću ti još čaja”, blago kaže mama. I nestaje.
A ja se budim. Budim se u krutoj sadašnjosti. Žedna sam k’o pas, trese me na sve strane, a njega još nema. Vani je već mrak, primjećujem. Jebeš takav život, kažem mirno sama sebi dok ulijevam u sebe već drugu litru vode.
Tko zna kad je sinoć došao, pomislila sam kad sam se već treći dan ujutro probudila sama. On je odlepršao na posao. Oprala sam se, objesila neke krpice na sebe i odlučno oteturala do obližnjeg hipermarketa. Prvo sam svratila u ljekarnu koja se nedavno ondje otvorila i pokupovala sve moguće antigripozne preparate koje mi je preporučila ljekarnica. Zatim sam kupila gotov ručak. Pečeno pilence i malo krumpirića pod pekom te jednu juhicu iz vrećice. Jedva sam se dovukla doma, okupana bolesničkim znojem. Odmah sam posegnula za čudom nove antigripozne kolekcije, skuhala umjetničku juhicu i sve to skupa s piletinom i krumpirom, još vruće, sasula u sebe. Čak je ostalo i za njega. Mog dragog. Najdražeg.
“Pa ti si kuhala? Bolje ti je, vidim?” poslao je svoj glas prema spavaćoj sobi. “Mmmm, baš je dobro!”
Čak je poslije i oprao suđe. Čula sam šumove i lupanje tanjura u kuhinji. To je bilo to.
Eeeee… ali danas ga je stvarno prekrndašio. Došavši kući, čim je vidio juhicu koju sam uspjela skuhati, započeo je priču o prekjučerašnjoj masaži.
“Znaš, kad ozdraviš, moraš ići na masažu. Obavezno! Ma žena masira super. Ova nova, mislim. Strašna je. Za dvjesto kuna i sat vremena izađeš kao nov. Vidjet ćeš! Još smo i kavu popili. I tako, još malo, bla, bla, bla…”
A mogli ste još i ono obaviti usput… pomislila sam. Nisam mu ništa odgovorila. Samo sam se blago nasmiješila.
“Idem sad s Martinom na kavu”, rekao je kad je dobrano počistio tanjure. “A ti se čuvaj, da što prije ozdraviš!”
I tako. Što da kažem? Pospremila sam suđe, zamotala se u kaputić i izašla na terasu zapaliti jednu. Cigaretu. Baš mi je prijala. Znači, ide mi nabolje. Antigripozna kolekcija djeluje! Dok sam pušila, razmišljala sam o poklonu koji sam mu spremila za sutrašnji dan. Za Valentinovo. Kako mu nisam uspjela ništa kupiti, poklonit ću mu veliki zagrljaj uz duboki, najdublji sočan poljubac, prepun virusa gripe i svih popratnih nuspojava. Nadam se da će se virus uspjeti ugnijezditi u njegovom tijelu i veselo izrasti u pravu pravcatu gripu. A onda ću, dok on bude ležao i uzdisao bolestan u krevetu, konačno na poslu popuniti prijavnicu za seminar koji mi nude već neko vrijeme. Dok se budem pakirala i spremala na trodnevni put za Opatiju, možda mu budem ostavila u kuhinji termosicu s vrućim čajem. Možda. O tome valja još razmisliti. Neka si onda zove onu maserku, koja kuha tako dobru kavu, da mu dođe skuhati čaj! Ali mislim da taj film ipak nećemo gledati. Jedino ako je dovoljno luda. No, to bih ipak prepustila njoj.
Cigareta je izgorjela, noć je čekala Valentinovo, a ja sam se vratila u stan. Popila sam još jednu dozu čarobnih lijekova. Netom prije nego što sam zaspala na kauču ispred televizije, pomislila sam kako je život zapravo simetrija i sjetila se one stare izreke: sve se vraća, sve se plaća!

foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Margita

Margita i ja. Ja i Margita. Ha, ha, ha. Dvije dugogodišnje prijateljice. Družimo se još od studentskih dana. Da. Zapravo, upoznale smo se na filozofskom fakultetu što smo ga obje nekako uspjele završiti u roku. Tako sada ona predaje hrvatski na jednoj od zagrebačkih gimnazija, dok ja radim kao socijalna radnica na zavodu za zapošljavanje. Sve skupa nije baš nešto, ali kako kažu u današnje vrijeme, bolje išta nego ništa. Od nečega se mora živjeti. Snovi koje smo imale kao studentice već odavno su nestali, progutala ih je kruta svakidašnjica uz borbu za opstanak.
U kasnim smo četrdesetim godinama i unatoč svemu što nas je snašlo u životu, još uvijek dobro izgledamo. Pogotovo kada se malo bolje našminkamo i kada stavimo sunčane naočale. E, onda smo savršene. Nitko nam ne bi dao više od trideset pet. To ponekad dobro dođe, malo nam podigne samopouzdanje, dok ponekad vodi u vrlo nezgodne situacije.
Obje smo također rastavljene. Margita jednom, ja već drugi put. Bez treće nema sreće, znaju mi reći poznanici. Više me nije briga. Iskreno, ne bih više. Dosta je bilo. Sasvim sam sretna sa svojim mačkom Jurom i povremenim druženjem s već odraslim sinom.
Međutim, situacija kod Margite malo je drukčija. Ona još uvijek traži svog muškarca iz snova. Vječita romantičarka! A i nema djece pa možda zbog toga. Nije mi to priznala, ali ja nisam slijepa. Vidim to, premda joj ništa ne govorim. Neka radi što hoće. Sama najbolje zna.
I tako se Margita i ja znamo naći barem jednom mjesečno na kavi. Obično to bude u jednom od kafića velikih trgovačkih centara. To nam je zgodno. Nakon toga prošećemo po trgovinama i usput ispeglamo karticu ako nađemo nešto što nam se sviđa. To se zove spajanje ugodnog s korisnim.
Tako je bilo i prošloga petka. Ujutro smo se čule telefonom i dogovorile susret u Arena centru. U kafiću pokraj ulaza. U pet popodne.
Stigla sam prva. Ukrašena špangicom u plavoj kosi i sunčanim naočalama. Bilo je poprilično toplo, u zraku je već pomalo mirisalo na ljeto. Sjela sam za prvi slobodni stol i naručila kavu. Pripalila sam svoju LD slim cigaretu i pratila kolutiće dima koji su bez traga nestajali pomiješani sa sunčevim zrakama. Mlađahni mi je konobar elegantno servirao kavu i pritom mi se ljubazno nasmiješio. Zatim je odlepršao. Margita je kasnila. Upravo sam htjela pogledati na sat kad se odjednom stvorila. Savršeno dotjerana, u novim srebrnim sandalama na svojim seksi nogama, iz kojih su virili crveno nalakirani noktići.
“Oprosti, stara, kasnim”, rekla je zadihano i sjela nasuprot meni. “Jedva sam našla parking.”
“Ma ok je”, rekla sam. “Bome si se sredila danas”, nadodala sam i još jednom pogledala njezine srebrne sandale.
“Ma nisam, draga. Sve je staro. Osim sandala. Njih sam kupila prošlog tjedna u gradu. Na sniženju. Prošlogodišnja kolekcija”, rekla je skromno i zavrtjela svojim seksi gležnjem.
“Sviđaju mi se”, rekla sam.
I zaista su mi se svidjele. I ja bih takve. Potpetica baš kakvu najviše volim. Idu na sve. Ali… Doma imam hrpu cipela. Ne dolazi u obzir. Uostalom, moram kupiti novi grudnjak. Pod hitno. Još danas.
“Čuj, neću moći dugo ostati. Moram poslije na rođendan kolegici s posla. Obećala sam. Nećeš se ljutiti?“ upitala me svojim nevinim glasićem i namignula konobaru.
“Nema veze”, rekla sam. “Idem poslije kupiti grudnjak.”
Dok je naručivala kavu i sok, pitala sam:
“Nego, što ima novo kod tebe, Margita?”
“Pa zapravo ništa. Baš ništa. Posao, posao i opet posao”, odgovorila je i pogledala me svojim zelenim očima. Zelene oči i crvena kosa, to u kompletu zaista je krasilo moju Margitu.
“Nego, reci ti meni, stara, što ima kod tebe? Izgledaš sve mlađe i mlađe, mora da se netko zalijepio za tebe?”
“Ha, ha, ha…” nasmijala sam se. “L’Oreal i geni. E, da. Tip na benzinskoj stanici, mulac od dvadeset pet godina, prije deset dana kada sam išla napuniti benzin… Imala sam sunčane naočale kad sam ga zamolila da mi napuni rezervoar i mali je valjda mislio da sam neka starija šiparica pa se sav rastopio. Poput majoneze. Da si ga samo vidjela. Ha, ha, ha… Pravi šok je uslijedio kada sam kod potpisivanja računa skinula naočale i stavila one za vid. Da si samo vidjela reakciju! Izvaljala sam se od smijeha. U sebi, naravno.”
“Mogu misliti”, složila se. Nasmiješila se i srknula kavu. Elegantno, kako samo ona to zna.
Dok sam pripaljivala drugu cigaretu, primijetila sam kako za prazan susjedni stol sjeda mlađi muškarac. Pravi bombončić. Crna kratka kosa, lijepo muško lice, negdje pri kraju tridesetih. Vitak i mišičav. Namignula sam joj. Margita se nakon nekoliko trenutaka diskretno okrenula i odmah vratila pogled prema meni. Činila mi se nekako blijedom.
“Je li tebi dobro?” zabrinula sam se.
“Da, sve je u redu. Samo ne znam što će ti taj lik. Mislim, mlad je, ne?” skoro pa je šaptala.
“Ma daj, samo sam se malo našalila”, rekla sam joj i duboko povukla omiljeni otrovni dim. “Znaš”, nastavila sam, “na fejsu mi se nabacuju neki mladići… Da ne povjeruješ. Zamisli, pošalje ti zahtjev za prijateljstvo pa te poslije preko chata bombardira forama tipa kako dobro izgledaš, jesi li usamljena, mogli bismo popiti kavu, hoćemo li se naći… Strava, stara. Lijepo im napišem neka malo bolje pogledaju moj profil pa će vidjeti da sam stara koka i da sam kao u vezi. I, naravno, ne tražim nikakvog frajera. Na fejsu sam radi druženja, a ne radi pronalaženja partnera. Na kraju ni to ne pomaže. O, stara moja, kako znaju biti naporni. Do te granice da ih na kraju moram blokirati. Stvarno, ovi mladi dečki danas nemaju granice.”
Margita je kimnula i rekla da može zamisliti, makar ona nije na fejsu. Ona je na Twitteru. A tamo baš nema takvih.
I dok sam ja dalje kukičala i plela svoju priču o još nekim sličnim iskustvima, Margita je postajala nekako nervozna. Frajer za susjednim stolom ispijao je pivu i prčkao po svom finom velikom mobitelu.
Kako sam konačno isplela sve svoje priče, Margita je počela pogledavati na sat.
“Čuj, još malo pa ću morati ići. Pola sedam je. U sedam i trideset moram biti na Vrbiku.”
“Sve pet, draga. Samo ti daj. Ja ću još jednu zapaliti pa onda krećem u lov na grudnjak. I moram Juri kupiti papicu, inače će me živu pojesti kad dođem doma.”
Margita se digla i počela vaditi novčanik.
“Ne dolazi u obzir”, prekinula sam je odlučno. “Danas ja častim.”
“Dobro onda”, nasmiješila se i poljubila me u obraze. “Čujemo se. I hvala na piću.”
“Zabavi se. Čujemo se.”
I tako je Margita krenula prema parkiralištu. Pratila sam je pogledom. Zaista je dobro izgledala. Netom nakon toga ustao se i muškarac za susjednim stolom, ostavivši novčanicu na stolnjaku pokraj boce Stelle. Laganim je korakom krenuo Margitinim stopama.
Odlučila sam prije pokreta zapaliti još tu zadnju cigaretu. Ovako ili onako ću umrijeti. Jednoga dana. Pušila ili ne pušila. Povukla sam dim i pogledom odlučila provjeriti je li Margita stigla do svog auta. Da sam znala što ću vidjeti, ne bih nikada pogledala u tom smjeru. Nisam mogla vjerovati vlastitim očima! Čak sam i sunčane naočale skinula. Sve u svrhu toga da budem uistinu sigurna jesam li dobro vidjela. A u daljini… imala sam što vidjeti. Vidjela sam Margitu i onog lika sa susjednog stola kako su se nasred samog parkirališta poljubili i uhvatili za ruke. Mili Bože! Da, dobro sam vidjela, jer na daljinu još uvijek vidim savršeno. Na trenutak su zastali i lik joj je nešto šapnuo na uho, da bi poslije nestali. Najvjerojatnije prema Margitinu autu.
Ostala sam u šoku. Nepomično sam sjedila sve dok odnekud nije opet dolepršao konobar. Ne znam ni kada je cigareta izgorjela u pepeljari.
“Molim vas, ovo bih platila”, suho sam rekla. “I donesite mi još jedan dupli viski.”
“Dupli?” začuđeno me pogledao i otplesao za šank tek kada sam mu to odlučnim da i potvrdila.
Ma vidi ti nju, Margitu! Oličenje nevinosti! Rođendanska zabava, ha? kipjelo mi je u glavi. Gdje li ga samo nađe? Da nije možda na Twitteru?
Stigao je i dupli viskač. Malo sam promućkala led u čaši, pomirisala piće i uz jedan tihi uzdah: Jebeš sve! iz dubine duše drmnula ga na eks.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Sanjam te

Još uvijek te sanjam. Često. Kada spavam, ali ponekada i dok sam budna, otvorenih očiju. Sanjam te u šarenim bojama ili crno-bijelo. No, nije ni važno, važno je da si ostavio neizbrisiv trag u meni. Kada smo se prvi put sreli, bio si vruć; upalio si crvenu vatru u meni. A tek taj tvoj miris! Čarobni, pomalo zagonetni, sjetni, koji se kovitlao užarenim ulicama. Miris upravo pečenog kebaba i piletine na roštilju, pomiješan sa slatkastim mirisom baklave i crnoga čaja koji je dopirao sa svih strana. Od svukuda su tiho dopirali zvuci orijentalnih melodija koje do sada još nisam čula. Već je bio pao mrak i ljudi su polako šetali glavnom ulicom, većinom muškarci u dugim lanenim košuljama. Na glavama su nosili karirane crne, crvene ili snježnobijele marame vezane crnim konopcem. Primijetila sam i nekoliko žena u pratnji muškaraca. Neke su bile prekrivene crnim feredžama iza kojih su virile prelijepe oči koje su sjale poput sjajnih zvijezda u tami. Čuli su se i zvuci automobila koji su jurili cestom. Raznovrsni dućani bili su ukrašene šarenim lampicama. Sve to na trenutak me podsjetilo na božićnu atmosferu. Vjerojatno baš zbog tih šarenih lampica.
Polako sam se privikavala na jutarnje sunce koje je izranjalo iz pustinje u daljini, na vruća jutra i vrele dane koji su dolaskom noći pomalo gubili, za mene, nesnosnu vrućinu. Kada sam te malo bolje upoznala, postala sam tvoja Šeherezada, a ti moj Šahrijah iz priča Tisuću i jedne noći. Svaku večer sam ti ispričala po jednu priču o svijetu iz kojega sam došla. Ali nikada je nisam ispričala do kraja. Moje vrijeme s tobom bilo je ograničeno. Znala sam, ako je završim, da ću morati prije otići. A ti si šutke slušao dok sam ja plela svoje priče.
Kada sam imala vremena, otišla bih na suk koji je bio prepun šarene svile, odjeće, melem za oči jedne žene poput mene. I onda bih nestala između tog šarenila, uživajući u dodirima mekanih tkanina. Tu i tamo kupila bih ponešto. Morala sam se cjenkati. Bio je to običaj koji je valjalo poštovati. Poslije kupovine voljela sam popiti jaki, vrući crni čaj. Zatim bih se vraćala kući prolazeći rotorom pokraj Alibabinog spomenika.
S vremenom sam zavoljela i hranu. Voljela sam jesti osvježavajuće salate začinjene peršinovim listovima, ljuti umak s mesom uz rižu, koji se zvao ‘Birjani mit rise’. Da. To sam najviše voljela.
Upoznala sam i tvoja kulturna obilježja, navike, društvene kaste, upoznala divne ljude. Čak sam naučila i nekoliko arapskih riječi. Jednom zgodom poželio me kupiti šeik. Jako su mu se svidjele moja blijeda put i svijetla duga kosa.
Bilo je toliko prelijepih trenutaka unatoč ratu koji se tamo odvijao. Kada bi zasvirale sirene, steglo bi me oko srca dok sam gledala lica uplašenih ljudi s kojima bih se zajedno skutrila u skloništu. Zatim bi sve utihnulo. Čuo se samo prodoran zvuk aviona koji bi nadlijetali grad i otkucaji uplašenih srca.
Vrijeme, nažalost, ponekada ne možeš zaustaviti i koliko god sam se trudila ostati tvoja Šeherezada, nisam uspjela. Svaka priča ima svoj kraj, pa tako i ova. Tvoja i moja.
I tako, kao što sam već spomenula na početku, često te sanjam. Na ovaj ili onaj način. Svjesna sam da je između nas dvoje ostala jedna neisprekidana nit koja će nas povezivati sve dok budem živa.
Jednom ću te posjetiti. Kada rat zamijeni toliko priželjkivani mir. Kada ti se vrate šarene boje i osmijeh na lice. Nakratko ću opet biti tvoja Šeherezada. Ovaj ću put završiti svoju priču. Ispričat ću ti koliko često te sanjam, moj čarobni grade, Bagdad!

Andreja Malta: Duh

Samo je vrag znao one kobne večeri koliko je bilo sati. Crvenih, od plača natečenih očiju zaključavala sam vrata jeftinog usranog kafića u kojemu sam radila. Prije nekoliko sati završila je još jedna moja neuspjela ljubavna veza. Tip se čak nije ni potrudio doći mi to osobno reći, nego mi je javio preko chata, na mom facebook profilu. Koji kreten! A stvarno sam ga zavoljela, bio je nekako neodoljivo sladak u tom svom kretenizmu. Koji usrani šupak! pomislila sam dok mi se iz očiju ponovo sasuo slap slankaste tekućine. Uz to su se iz nosne šupljine polako, ali sigurno počeli spuštali i obavezni pratioci suzne doline, ljepljive bale koje sam jednostavno uklanjala brisanjem u rukav majice. Bila sam gladna poput zvijeri. Čak ni nekoliko nedavno ispijenih boca Žuje i upravo zagašeni skunk nisu mogli zataškati to dosadno kričanje u želucu.
Svijet je spavao, grad je spavao, ulica je spavala. Jedino je tu i tamo je po trotoaru protrčao poneki dugorepi dlakavi glodavac, izgubivši se netragom. Stajala sam ispred kafića, nesretna do bola, polupijana, osjećajući tek lagano djelovanje loše trave čiji se opušak još nije do kraja zagasio. Dok sam tako stajala i stajala, u daljini se nacrtao nekakav tip koji se polupijano kotrljao niz ulicu. Ravno prema meni. Primijetila sam kako u lijevoj ruci drži bocu. I tako se taj lik polako dokotrljao do mene i zastao. Bio je poprilično ružan muškarac, nižeg rasta, ukrašen debelim napuhanim trbuhom. Vlasnik izboranog lica, duže, pomalo valovite masne, neuredne kose, začešljane prema natrag. Okrugle oči pijano su se sjajile, veliki ružan nos i debele usne u mraku su ga činile još ružnijeg nego što je možda zapravo i bio.
“Ciao, bella”, rekao je i ponudio mi bocu. “Ajde, cugni malo, nije loš taj viski, iako mu cijena nije baš nešto…” ponudio me.
Nisam se baš puno nećkala. Ionako nisam znala kuda ću sama sa sobom. Dobro sam potegnula i vratila mu bocu. “Hvala…” promumljala sam kroz nos.
“Ja sam Henry”, rekao je jednostavno, pruživši mi ruku.
“Mei”, uzvratila sam uz nesnosno kričanje u želucu koje se sve više pojačavalo.
“I, što radi lijepa Mei u tako kasno-rane sate sama na ulici?” upitao me pripalivši smrdljivu cigaretu.
Umjesto da mu odgovorim, počela sam ponovo neutješno cmizdriti. Nije to bilo čak ni cmizdrenje, bilo je to više nalik zavijanju ranjene kuje.
“No, no…” rekao je sućutno, ponovo mi pruživši bocu. Halapljivo sam pila, kao da ću u tom jeftinom piću konačno pronaći tako željenu utjehu.
“I?” nije se dao. Nastavio je s propitkivanjem.
“Ah, sranje, samo sranje… kud god da se okrenem. Radim u ovoj jebenoj rupi, a diplomirala sam arhitekturu… Ne mogu naći pošteni posao… i… i…” jecala sam kroz slapove suza, “ostavio me kreten kojeg sam voljela… zapravo mislila sam da ga volim… mislila sam da me voli…”
Zagrlivši me preko ramena, posjeo me na obližnje stepenice i ponovo mi pružio bocu. A ja sam pila i pila.
“Znaš, ja sam pisac”, rekao je. “Svašta sam prošao u životu. Život je zajebana zvjerka. Pogotovo nama umjetnicima. Uvijek sam bio drugačiji od drugih. Oni su se smijali meni što sam drugačiji, a ja sam se smijao njima što su svi isti. Imao sam i puno žena. Puno ljubavnih veza koje su se raspale poput kartonske kutije na kiši.”
Ponudio me cigaretom i oboje smo zapalili.
“Žao mi je, Mei”, rekao je dok je uvlačio dim. “Ne očajavaj. Upoznat ćeš ti nekog drugog, još te krasi rosa mladosti. Život je pred tobom. Naći ćeš i posao. I ja sam svašta radio u životu da bih preživio. Nemoj plakati, dijete.”
Osjetila sam kako mi se želudac pretvara u ogroman grč i kako mi postaje sve hladnije i hladnije.
Osjetivši moje drhtanje, zagrlio me jače i nastavio: “Cigareta me jednom naučila lekciji o ljubavi – kada stvari dogore, ugasi ih. Pali sljedeću.”
Još smo neko vrijeme sjedili uz sad već praznu bocu u tišini noći, koja se polako spajala s nadolazećom zorom.
Odjednom se dignuo, poljubio me u čelo i rekao: “Vrijeme je. Moram ići. Zbogom, Mei. Čuvaj se!” izgubivši se bešumno teturajući niz ulicu.
“Jebote, pa to je bio Bukowski!” bilo je zadnje što sam rekla prije nego što sam izgubila svijest.
Otvorivši oči, iznad sebe ugledala sam neka nepoznata, zabrinuta lica i sve je bilo tako bijelo i hladno kao da je upravo pao snijeg.
“Evo, konačno se probudila!” rekao je duboki muški glas i prošao mi rukom preko oznojenog čela. “Malo je falilo, skoro smo je izgubili”, nadovezao se drugi ženski glas, a ja sam utonula u duboki okrepljujući san.
Nekoliko dana poslije bila sam puštena iz bolnice uz, naravno, hrpu dobronamjernih savjeta. Srećom nisu zvali muriju.
Na izlazu, skrušeno, stajao je uza zid naslonjen onaj bivši, Kreten. “Odjebi!” rekla sam odlučno i produžila prema trafici u blizini. Kupila sam kutiju cigareta i skrenula u prvi kafić koji mi se našao na putu. Udobno sam se smjestila i naručila kavu. Dok sam ispijala crnu, jaku tekućinu, sjetila sam se što mi je one nesretne večeri rekao Henry. O cigareti i lekciji o ljubavi. Otvorila sam kutiju cigareta, zapalila i duboko, s neopisivim zadovoljstvom, povukla prvi dim.

Foto: http://bukowski.net/

Veronika Dintinjana: Oleandri

Tamo negdje je plava zgrada, uzidana u brijeg.

Uza zid garaže od salonita rastu tri oleandra.
Posadili smo ih zajedno. Kažu da će ih trebati posjeći.
Cesta se spušta do kanala. Do mora. S borovom šumom
i stijenama za obranu,
protiv vjetra i valova.

Iznad vrata je pukotina, koja se proteže
do temelja. Brdo se kreće.
Gradimo na živom pijesku, ne znajući;
voda i vapno privremeno zaustave
odnošenje grednika, s kojima gradimo
domove. Želje i nade. Siječemo drveće, kako bi
učvrstili svoje živote, kratimo im ruke, kosu.
Oleandri ipak dalje rastu, ravno prema dolje i ravno gore.
Čak i ako nema mjesta da bi mogli proširiti ruke.

Gdjekoje drveće i grmlje zna živjeti na živoj stijeni.
Kao cvjetovi tratinčica i stolisnika u stijeni
Katedrale u Pontevedri. Ili bilo gdje drugdje,
gdje kamen i cement pucaju umjesto srca
i nastane u rani crnice malena kap.

Nekoliko kamena, nekoliko imena. To je sve što ostane.
Žute krizanteme u lončićima za cvijeće,
usred negostoljubivih groblja.

Unatoč stotinama plamena nema dovoljno topline
da bi si mogao ugrijati ruke.
Kalendar neke, prije davna vremena napuštene i zaboravljene žetve,
pomaci nebeskih tijela, koji podsjećaju
da će tama još jednom omotati svijet.

Slijedeći put donesem oleandre.
Odrezat ću grane i od njih uzgojiti reznice.
Kroz vrijeme, vidjet ćemo hoće li biti cvjetovi iznad otrovnih listova
ružičasti ili bijeli.

Prevela Andreja Malta

(Pjesma je prevedena u sklopu prevoditeljsko-pjesničke radionice “Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani”, održane 28. studenoga 2015. u suorganizaciji Poiesisa, Književnosti uživo, Zavoda Gulag i KUD Sestava u Hostelu Celica u Ljubljani)

Foto: www.morguefile.com

Borut Petrovič Vernikov: Van vremena sve je hladno

van vremena sve je hladno
hoću li živjeti ako me poljubiš?
tamo nema stepenica
u očima je tama zjenice su slijepe
hoću li progledati ako me poljubiš?

van vremena sve je hladno
tamo nema krvi nema toplih riječi
tamo misao još nije trudna
tamo je nešto što nema ime
van vremena sve je hladno
hoću li progovoriti ako me poljubiš?

hladno mi je u zapečaćenoj šutnji
ne mogu vikati
nemam jezik da bih okusio
piće razapetog
nemam prstiju da bi se dotaknuo križa
van vremena sve je hladno
hoću li barem sanjati ako me poljubiš?

jedino što osjećam je svijest
ali ni ona me ne poznaje
ja ne znam tko sam
van vremena sve je hladno
hoću li preživjeti ako me poljubiš?

ostavio si me u zaključanom labirintu
čovjek je postao zub vampira
čekam da bi se rodio
hoću li dobiti tijelo ako me poljubiš?
van vremena sve je hladno
sunčani sat prži

Prevela Andreja Malta

(Pjesma je prevedena u sklopu prevoditeljsko-pjesničke radionice “Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani”, održane 28. studenoga 2015. u suorganizaciji Poiesisa, Književnosti uživo, Zavoda Gulag i KUD Sestava u Hostelu Celica u Ljubljani)

Foto: Tamara Modrić