Arhiva oznaka: Andreja Malta

Andreja Malta: Opraštam se

Kazaljke na satu su stale
Zaledilo se zlato rumeno sunce
Na prozoru
Više se ne čuje zvuk automobila
S ulice
Ne miču se ljudi na trotoaru
Ptice na granama više ne pjevaju
Tišina je kraljica tog zadnjeg popodneva.
Sjedim i gledam u ponor praznine.
I mačka koja je sjedila uz mene
Zaspala je.
Moje ruke više ne drže olovku,
Više ne pišu malena slova
Po finom bijelom papiru.
Moje davno napisane zbirke
Poezije i proze
Umorne leže na pisaćem stolu
Pokrivene Užicima prokletih,
Bukowskog u kojeg sam beznadno
zaljubljena
I nekih boljih, prošlih vremena.
Tako je to tog zadnjeg dana
Na Staru godinu.
Čekati ću u tišini dok padne mrak
Opraštajući se od svega
Što se dogodilo
Sve dok se kazaljke na satu
Ponovo ne pokrenu,
Dok se ne oglase crkvena zvona
U blizini.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Maske

Umivam lice
Zadnjim ovogodišnjim kapima
Presušene slavine.
Usput skidam ožiljke
I prstima pažljivo
zaglađujem površinu
Naborane kože.
Nikad ne nosim masku
Za razliku od drugih.
Maske brzo padaju.
Čini mi se neprimjereno
Pomalo nepraktično
Svake godine ispočetka
Kupovati novu.
Ovako samo umiješ lice
Na kraju godine,
Skineš ožiljke,
Poravnaš bore,
Oprostiš se od stare
I kreneš u novu godinu.

Andreja Malta: Budna sanjam

Budna sanjam dok si ujutro umivam lice, dok pijem crnu jutarnju kavu, onako gorku bez šećera, i palim prvu, dugu, tanku cigaretu, dok se spremam na posao, dok otključavam auto, sjedam i palim motor, dok vozim po prepunoj prometnici, dok hodam prema uredu. Budna sanjam dok palim računalo, odgovaram na pozive, smješkam se strankama, ispunjavam formulare, za vrijeme pauze ispijam drugu kavu paleći drugu dugu, tanku cigaretu tog još jednog beznadnog dana, nanizanog u ogrlici od školjaka koje smo zajedno skupile u plićaku jednog vrelog ljetnog dana, dana bez početka i kraja. Budna sanjam dok umorna krećem prema domu, kasnije kupujem namirnice u prostranstvima prevelikog hipermarketa s mnoštvom reklama, dok spremam ručak postavljajući još uvijek dva tanjura, iako sam svjesna da ću jesti sama. Budna sanjam dok perem suđe, dok ispijam treću crnu kavu i palim treću dugu, tanku cigaretu tog istog dana, dok vješam netom opranu robu među kojom je i tvoja žuta majica oslikana mrljama krvi, nikad dovoljno oprana. Budna sanjam dok u tek rođenom mraku palim bijelu svijeću kao i svaku večer od kada te više nema, malena moja draga. Budna sanjam dok lijegam na počinak i kada zatvorim oči, ispred sebe vidim tvoje malešno tijelo ispod guma velikog sivog automobila ležećeg u krvi. Budna sanjam dok ponovo iz sjećanja izvlačim tvoj zadnji uplašeni vapaj: “Boli me, mama!” Budna sanjam tvoj sprovod koji je bio nalik na nijemi, do srži bolan pretužan film. Budna sanjam dok polako zatvaram od plača crvene beživotne oči. Budna sanjam san bez snova, ušuškana ispod toplog pokrivača tvog mirisa. Budna sanjam tvoje malene ručice oko moga vrata dok ti dijelim mekane puse pred san.
I tako iz dana u dan, budna sanjam i sanjat ću, malena moja, sve do onoga dana dok zauvijek i ja ne zaklopim svoje pretužne isplakane oči.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Most

Osjetila je nešto poput olakšanja na umornoj kičmi vlastitog života dok mu je porukom netom prije nego što je izašla na gradski trg, obasjan kasnim popodnevnim zlatnim sunčanim trakama, napisala da je između njih dvoje gotovo. Činilo joj se kako ta veza uistinu nema budućnosti. Još je umorna i ranjena od prošlosti, a on doma ima ženu koju nikada neće ostaviti. Ipak, instinktivno je osjećala da je govorio istinu kada joj je rekao kako je njegov brak još samo puka farsa na davno ispisanom crkvenom papiru.
Dok je koračala po kamenim pločama stare jezgre prema mostu koji spaja drugi dio grada, ispod kojeg teče živahna rijeka, još se jednom upitala je li postupila ispravno. Bio joj je drag, uistinu drag, onako nježan, miran, pun razumijevanja za sve što mu je ispričala o svom životu, bolesti i tuzi koja joj je oduvijek jedina i najbolja prijateljica. Njemu, uvijek veselom i punom života, sa zaraznim osmijehom na licu. Nedostajat će joj taj osmijeh, o da, zaključila je i zakoračila prema mostu.
Most je bio poluprazan, grlio ju je lagani povjetarac dok su ljudi ozbiljnih lica žurili prema kući nakon napornog radnog dana. Sunce se još uvijek smiješilo uz ples s povjetarcem.
Odjednom ga je ugledala. Hodao je brzim korakom, ozbiljnog lica, gledajući ispred sebe. Hoće li mu se javiti ili će samo projuriti pored njega, upitala se pomalo zbunjena, jer ovaj susret ni u snu nije očekivala. Ipak, nije si mogla pomoći. Bio je to trenutak, trenutak slabosti, trenutak koji budi nedavne uspomene. Stala je i zazvala ga, u strahu da joj se možda neće htjeti javiti. Ipak, na njezino iznenađenje, zaustavio se.
“Kuda?” upitala ga je jer jednostavno nije znala što bi drugo rekla.
“Na posao, nešto je hitno iskrsnulo pa…” rekao je uz lagani smiješak, milujući joj lice pogledom.
“Aha”, kimnula je i pitala: “Jesi li dobio poruku?”
“Jesam”, rekao je kratko. “Ako si sigurna u to što si mi napisala, složit ću se. Nemam pravo tražiti od tebe ono što bih najviše želio.”
“Aha”, rekla je pomalo nesigurno. “Ali ostat ćemo prijatelji, zar ne?”
“Svakako”, rekao je sad pomalo tužno i pružio joj ruku. “Oprosti, žurim.”
“Idem i ja. Čujemo se”, rekla je sad već nesigurna u svoju nedavnu odluku i stisnula mu dlan, topao i mekan kao uvijek do sada.
Krenuli su svatko svojim pravcem. Srce joj je lupalo svom snagom; od silnog uzbuđenja osjetila je sićušne kapi znoja na licu. Na samom kraju mosta zastala je i okrenula se. Stajao je na pješačkom prijelazu čekajući da se upali zeleno svjetlo. Kosu boje pepela mrsio mu je povjetarac baš onako kako mu ju je još nedavno mrsila ona svojim tanjušnim prstima. Slomila se. Zajedno sa svojom odlukom.
Prije nego što je sjela u auto, poslala mu je novu poruku. Nije mogla više čekati. Susret na mostu bio je presudan. Ipak neće moći bez njega i njegovog osmijeha, bez obzira na sve.
“Kvragu!” rekla je poluglasno i stisnula dugme za slanje poruke, u kojoj je velikim slovima napisala: “Susret na mostu promijenio je moju odluku. Shvatila sam kako ipak neću moći dalje bez tvog osmijeha.”
Za manje od minute stigao je odgovor.
“Mostovi su ruke koje spajaju ljude. Volim te!” pročitala je s olakšanjem dok je budućnost polako nestajala u beskonačnom svemiru.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Budućnost je nestala u svemiru

Jučer u kasno doba popodneva
ti i ja susreli smo se
inkognito u nekom
zabačenom kafiću
uz zubato sunce na umoru i
tihu ptičju priču.
Ispijali smo čaj,
ja zeleni, ti crveni
od šipka.
Stigla je jesen
pa nam se učinilo nekako primjereno.
Preko stola su frcala
već pomalo otrcana
srca i neostvareni dodiri,
dok su poljupci uspravno
stajali na čekanju.
Uz nas je iznenada
sjela gospođa Budućnost
i zabrinuto nas pogledavala.
Naravno, ti je nisi ni primijetio
jer si upravo nekome slao sms poruku.
Ja sam je, naravno, pozdravila i ljubazno
joj se nasmiješila.
“Hmmm…” rekla je gošća
pomalo neodlučno.
“Malo sam zabrinuta.
Pratim vas već neko vrijeme
i sve više mi se čini da zajedno
samo gubite vrijeme.”
“Aha”, potvrdila sam.
“U pravu ste, on doma ima ženu
koju nikada neće napustiti,
a ja ljubomornog psa.
I shvatila sam nedavno,
za razliku od njega,
da ova naša veza zaista
nema nikakve budućnosti.
A sad ste i vi, gospođo Budućnost,
napokon to potvrdili.”
“Drago mi je da ste bar vi shvatili
ako već gospodin nije”, rekla je i
odlepršala prema svemiru.
“Idemo li, draga?” pustio si prema meni
pitanje s okusom upravo popijenog
šipkovog čaja.
Krenuli smo u zagrljaju mladog mraka
ispod tisuću tek rođenih zvijezda
prema obali uz more Mediterana.
“Zagrli me”, šapnula sam ti.
“Jako, najjače što možeš,
odmah ovdje i sada,
jer mi, shvati već jednom,
ionako nemamo budućnosti.”
A ti si me bez riječi
ušuškao u svom snažnom zagrljaju,
uz šapat morskih valova
i slatkim poljupcem
nježno zalijepio naše usne
kao i uvijek do sada.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Blue

Po sobi plešu slova
u parovima s brojkama,
na tv ekranu
se smiješi Vakula sa svojom
vremenskom prognozom.
Blue je i večeras
moja boja,
shvatila sam
kada sam čula
da će jutro biti kišovito.
Probudit ću se mrgudna,
možda ću ostati u krevetu
potpuno nepomična,
kao da sam upravo umrla,
u mojoj utrobi ionako
davno sve je mrtvo,
da ne pričam o svom mozgu
koji se ponaša kao da je
pod anestezijom.
Možda se ipak uspijem
pokrenuti,
trebala bih,
mislim da bilo bi nužno.
Morali bismo se vidjeti
ti i ja,
ne mogu više šutjeti,
to strašno boli,
svi oni dijelovi u meni
koji još dišu
unatoč kiši,
trebam te potražiti
pa makar se smočila
do samih kostiju.
Moram ti reći
da te više ne volim,
da te nikada
onako istinski, duboko,
do same srži nisam ni voljela,
ne mogu ti više lagati.
Pojest će me
ultraljubičasta,
ona ne poznaje šalu,
samo posesivnost u mrtvilu
i ljubomoru.
Moram ti konačno
priznati istinu koja će te
možda zaboljeti.
Ona je oduvijek u meni,
s njom dijelim noći i dane,
jedino nju istinski ćutim,
ljubim,
s njom u čvrstom zagrljaju
sve drugo je nebitno
i tako beskonačno blue.

Foto: www.pixabay.com

Andreja Malta: Vrijeme je za promjene

Kada sam prije nekoliko tjedana
servirala svome sada već
bivšem mužu
juhu od bundeve
koju voli kao malo dijete lizalice,
odjednom mi je prošlo
kroz glavu pitanje:
“Ma, kad smo se ono mi…
zadnji put ljubili?
O, Bože moj,
pa ja se toga uopće
više i ne mogu sjetiti!”
zaključila sam.
I dok je on blaženo
srčući tu svoju juhicu
gledao u tv ekran
svojim poznatim
telećim pogledom
nogometnu utakmicu,
u meni je konačno
sve popucalo.
Shvatila sam, napokon,
da mi je zapravo
svejedno
jer ga ne volim više,
već odavno…
Ukrašena prozirnim suzama
koje su odjednom
krenule poput slapova,
strgala sam sa sebe pregaču,
spakirala nekoliko krpica
i odlučila da ću se
napokon vratiti mami.
Obula sam štiklice,
uzela torbu s krpicama,
ključeve od auta
i viknula mu ljutito:
“Dosta mi je,
ostavljam te!
Došlo je vrijeme za promjene!”
Dok sam otključavala
ulazna vrata,
čulo se njegovo srkanje
uz nezainteresirano mrmljanje:
“Oprosti, draga,
bi li mogla ponoviti ono što
si maloprije rekla, ali glasnije!
Molim te, glasnije!!!”
“Ma, idite s vragom zajedno
ti, te tvoje bundeve
i utakmice!”
viknula sam na sav glas
zalupivši ulaznim vratima.
Dok sam se spuštala stubištem,
mislila sam da će možda
ipak potrčati za mnom,
ali on je, shvatila sam,
do kraja pojeo juhicu
i nastavio pratiti
nogometnu utakmicu.

Foto: www.pixabay.com)