Arhiva oznaka: Andreja Malta

Andreja Malta: Tvoja šićušna šarena školjka

Jednom
Ne sjećam se više kad
Puno je vremena prošlo
Od tad’
Izvukao si me iz plićaka
Uzavrelog mora
Svojom malešnom
Debelom ručicom.
Divio si se
Meni, sićušnoj šarenoj školjki
Od radosti si vikao:
‘Gle’, mama, što sam našao!’
Nosio si me u kantici
Zalijevao me morem
Kruhom si me hranio
Sjenu si mi pravio.
Navečer sam spavala
Ispod tvog prugastog jastuka
Bila sam samo tvoja
A ti si bio samo moj
Sve do jednog dana
Kada si me uplašen
Od velikog morskog vala
Nehotice ispustio
Iz te svoje mekane
Malene, nježne
Dječje ručice.
I dok sam tonula u dubinu
Čula sam tvoje plakanje…
Kroz neko vrijeme
More me konačno
Izbacilo na žal.
Nadala sam ti se
Dječače
Ali tebe više nije bilo.
Sada sam sama
Na žalu
Među kamenčićima
I sitnim pijeskom
Poput broda usidrena
Miluje me sunce
Miluje me povjetarac
Miluje me more
Svojim nježnim valovima.
Ali ni jedno od njih troje
Nema ruku poput tvoje
U koju bi stala
Sićušna školjka poput mene
Malešnu, toplu,
Nježnu, punu
Nevine dječje ljubavi
I topline
Kao ti.
Sada plačem ja
Tvoja sićušna
Šarena školjkica.
Nedostaješ mi
Sve do bola
Dječače moj maleni…

fotografija: pixabay.com

Andreja Malta: Jutro poslije

Sinoć sam kasno, premorena, nakon posjeta tati, iznenada zaspala na kauču s upaljenom svjetiljkom i otvorenom knjigom u rukama. I onda me jutros iznenada, na moje čuđenje, probudila sivo-plava, tek rođena zora, nalik na onu od prije tridesetak godina. Nehotice, u jednom trenutku navrla su sjećanja. Vratila su me u ono jutro poslije, kada sam bila jedanaestogodišnja djevojčica.
Sivo-plava, tek rođena zora narisala se iza zavjesa trošnog prozora. Nisam bila sigurna što me zapravo tog jutra koje se tek stvaralo iznenada probudilo. Možda je to bio taj sivo-plavi dodir što je nježno dotakao moje, od plača otečene očne kapke ili ipak tatino neujednačeno poluglasno disanje koje je tiho dopiralo kroz pritvorena vrata spavaće sobe i uvlačilo se ispod mog toplog pokrivača.
Zatvorivši ponovo bolne oči, još sam se neko vrijeme meškoljila u krevetu. Nekako mi se više nije spavalo. Kad sam ih ponovo otvorila, pozdravila me prva sramežljiva sunčana zraka i činilo mi se kao da me poziva na druženje.
Tiho, najtiše što sam znala, digla sam se iz kreveta i bosonoga krenula prema hodniku. Dok sam navlačila gumene čizme i zamotavala se u meni preveliku majčinu pletenu maramu, osluškivala sam tatino disanje koje se nije mijenjalo.
Otvorila sam ulazna vrata, izašla i ostavila ih pritvorena. Da ne probudim tatu.
Sada se zora već pretvorila u sunčano kasno travanjsko jutro, baš onakvo kakva sam voljela. Zagrlio me miris zelene trave, pomiješan s mirisom sjena koji je dopirao iz obližnje štale u kojoj smo držali samo kokoši. Smeđe i šarene. Za njih se uvijek brinula mama. Tek kada sam malo narasla, pomogla bih joj, ponekada. Istina, najviše od svega voljela sam naganjati kokoši i beskrajno u tome uživati. Kad bih napokon koju od njih uspjela uhvatiti svojim sitnim dječjim rukama, bila bih presretna i glasno bih se smijala. Majka se nikada ne bi ljutila zbog tih mojih malih nestašluka. Ona je jednostavno bila takva. Draga, topla i mekana.
Jutro je izgledalo baš kao i svako drugo, iako to nije bilo tako. Danas ne moram ići u školu, odjednom mi je sinulo. 
Zagazila sam putem kroz rosnu travu i s boli koju sam tek upoznavala prisjetila se jučerašnjeg dana.
Jučer sam napunila jedanaest godina. 
I…
Umrla mi je mama.
Dok smo baka i ja poslije škole kod nje pekle kolač, nenadano se na vratima pojavio tata. Nasmiješila sam se pomislivši kako me došao zagrliti, poljubiti i čestitati mi rođendan. Umjesto toga zastao je na vratima. Oči su mu bile nekako tužno oslikane, primijetila sam. Nije se micao. Samo je stajao tamo, naslonjen na štok, i trebalo mu je neko vrijeme dok je progovorio. 
Napokon je suho izustio: “Magdalena, jutros ti je u bolnici umrla mama.”
Baka je kriknula dok sam ja šutke stajala pokraj nje. U kuhinji su vlast preuzele tišina i bakino tiho jecanje. Tata mi se polako približio i zagrlio me.
A ja… Ja sam odjednom osjetila kako mi se ruši sav moj dječji svijet u kojemu sam godinama rasla i voljela ga. O, kako li sam ga voljela! Svu tu bezbrižnost spojenu u majčinoj ljubavi za svoju malu djevojčicu za koju se brinula najbolje što je znala i mogla.
Sve do onog dana kada se razboljela. Dugo je ležala blijeda i slaba u krevetu. Nije se više smiješila. Nije me više nježno dodirivala i plela mi kosu u debele pletenice koje bi na kraju vezala crvenom trakom kako se ne bi rasplele. Nije mi više čitala priče iz knjiga prije lijeganja. Mislila sam kako je to možda nekakva upala pluća koju je jednom imala moja prijateljica. Onda su mi objasnili da je ta njezina bolest puno ozbiljnija, da boluje od zloćudne bolesti imena rak. Da će možda ozdraviti. Možda. Taj “možda” dugo je visio u zraku. Brigu o meni preuzeli su tata i baka. A ja nisam baš previše razmišljala o njezinoj bolesti. U meni je stanovala nada. Nada koja je lažno obećavala kako će sve dobro završiti. Prije nekoliko tjedana stanje joj se naglo pogoršalo i morali su je odvesti u bolnicu. Od tada je više nisam vidjela.
Hodajući kroz rosnu travu u ovom jutru koje više nije bilo kao što su bila jutra prije, krenula sam prema obližnjoj šumi. Razbarušenu dugu kosu lagano mi je gladio povjetarac koji mi se pridružio na putu. Imala sam osjećaj kako me, osim što mi je gladio kosu, lagano uhvatio za ruku. Kao što je to znala napraviti mama dok bismo ponekada zajedno šetale. Dodir uz koji sam se osjećala sigurnom i voljenom.
U šumi je bilo tiho i prohladno. Spavaćica koju sam imala na sebi bila je tanjušna pa sam se još jače umotala u preveliku majčinu maramu. Mirisala je na nju. Nježno i veselo, kao što je uvijek mirisala ona sama.
Odjednom sam osjetila kako mi niz lice opet kližu suze i kako te suze nalikuju na sitne bisere s majčine ogrlice. Ponekada bi mi, dok sam se igrala, posudila tu svoju ogrlicu koju joj je jednom davno poklonio tata, a ja bih cijelo to vrijeme jako pazila da je ne oštetim.
Ispred mene se ocrtala litica. Koliko puta sam prošla kroz tu istu šumu, a nikada prije je nisam primijetila.
Krenula sam prema njezinom rubu i zastala. Ispod mene je zjapio ogroman ponor kojemu se nije nazirao kraj. Čula sam cvrkut ptica. Vlažni slijed suza na licu polagano se sušio. Više nisam mislila ni na što. Na trenutak, ostali smo samo litica, ponor koji je mamio svojom nepovratnom dubinom i ja.
S majčinim odlaskom za mene je sve nestalo. Stajala sam tako dugo, ni sama ne znam koliko, iznad tog ponora, izgubivši osjećaj za vrijeme i sve oko sebe. Više mi ništa nije imalo smisla.
Trgnula sam se tek kad me je netko uhvatio za ruku. 
“Magdalena, što radiš tu?” pitao me poznati glas. Pokraj mene stajao je Darian. Darian, dječak iz mog razreda.
“Ništa…” rekla sam tužno.
“Trebala bi se vratiti kući…” šapnuo je. “Žao mi je zbog tvoje majke”, nastavio je i poljubio me u obraze, uplakane i isprane od tragova suza, slanih poput mora negdje uz obalu.
“Znaš, Magdalena, svima u razredu je jako žao zbog tebe i toga što ti se dogodilo. Svi ćemo doći na sprovod. I pozdravila te učiteljica. Samo sam htio da znaš da mislimo na tebe.” Netom prije nego je nestao, još jednom mi je ljubaznim, ali odlučnim glasom naredio: “Magdalena, vrijeme je da ideš kući. Sada više nisi dijete. Odrasla si prije svih nas. I ne zaboravi… nisi ostala sama. Uz tebe su tata i baka. Ajde… sad… Pokreni se!”
I tako sam krenula prema kući, izgubljena u prostoru i vremenu, gazeći i dalje travu prekrivenu rosom, upijajući njezin miris, a povjetarac se i dalje trudio srediti moje duge, nepočešljane svijetle vlasi boje pješčane obale.
U daljini sam ugledala Mopsa, našeg psa, kako trči prema meni. Kad me sustigao, nije se, kao i obično, popeo na mene, izluđujući me tim svojim ponašanjem. Privio mi se uz noge i potiho cvilio sve dok nismo stigli do kuće.
Ušla sam tiho, kao što sam i izašla. Mops je ostao ležati pred vratima.
U kući se srećom još uvijek družila tišina s tatinim neujednačenim disanjem.
Skinula sam gumene čizme oprane rosom, pomirisala šal prije nego sam ga skinula i objesila natrag na vješalicu, nastojeći što duže zadržati taj miris u nosnicama.
Odjednom sam osjetila kako mi je hladno. Unatoč suncu koje je ukrašavalo dan, promrzla sam. Tihim korakom krenula sam prema spavaćoj sobi i još tiše otvorila vrata kako ne bih probudila tatu. Stajala sam tamo nepomično nekoliko trenutaka. Onda sam krenula prema njegovom krevetu i uvukla se ispod toplog pokrivača. Svom snagom koja mi je još ostala privila sam se uz njegovo tijelo i lijevom rukom ga zagrlila.
“Magdalena… pa ti se treseš, dijete…” promrmljao je tata u polusnu, okrenuvši se prema meni, ostavivši mi poljubac na hladnom čelu.
Osjetila sam kako me opet zove svijet sna. Prije nego što sam mu se predala, osjetila sam neopisivo zadovoljstvo. Unatoč svemu… shvatila sam. Nismo ostali sami. Imamo nešto što će nas držati zajedno dok god budemo na ovome svijetu. 
Sjećanje na majku i svu ljubav jedan prema drugome. 
Moj tata i ja.
Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: U zagrljaju Šume Striborove

Ti, moj nerođeni brat blizanac
i ljubavnik,
ja, tvoja nerođena sestra
i ljubavnica,
jednom začeti, plodovi incesta
u utrobi naše nesuđene majke,
pamtiš li, poput mene,
koliko smo puta predvečer
lutali Šumom Striborovom,
zaigrani u pomalo čarobnu nadu
našeg istinskog postojanja,
u jezivom svijetu
gdje se nismo plašili ni duhova,
ni onih zlih, ni dobrih uplakanih duša
koje su izgubljeno lutale
između drveća uz šuškanje
otpalih listova.
Sisao si mi krv u žilama,
kao što sam tvoju sisala i ja,
tako smo se hranili ne bismo li preživjeli
u nagovještaju mračne slutnje
kako nikada nećemo biti rođeni.
Jedne noći,
iznenada,
pogodila nas je hladna oštrica
željeznog noža
i iscurili smo zajedno u mlazu krvi
iz iskasapljene utrobe
uz očajnički krik naše nesuđene majke
čija je slabašna, krvava ruka
iskopala mali humak
i stavila nas zajedno, natopljenima krvlju
u hladnu zemlju,
pokrivši nas otpalim lišćem
koje je mukom skupila s poda.
Nije se pomolila, nije se prekrižila,
nije se od nas oprostila.
Od tada ti i ja
živimo u toj šumi, stoljećima.
Ni rođeni, ni mrtvi
još uvijek u krvi,
volimo se poput Pirama i Tizbe*,
u zabranjenoj ljubavi
između grana, između lišća,
u crnim noćima i danima bez
zrake rumenog sunca,
u vječnosti,
u bajkovitom majčinskom zagrljaju
tajanstvene šume,
Šume Striborove.

———

* Mitološki ep rimskog književnika Publija Ovidija Nazona

foto: www.pixabay.com)

Andreja Malta: Ranjena duša uterusa

Sam u svojoj sobi, dok se svijet prelijeva preko mene.

Charles Bukowski

Od našeg posljednjeg susreta
na tvom imanju u Rodmellu*
ja samo još ležim i spavam
u bunilu,
a kada ne spavam,
mislim samo na tebe,
draga moja, Virginia!**
Bivam sama u svojoj sobi
ranjenog uterusa***
koji je ženina duša
kao što ti to znaš i sama.
Iz mog, sada već neko vrijeme
kaplju kao vino crvene kapi
slatkaste krvi
i rišu mi ispod tijela
velike neravnomjerne krugove
na bijeloj lanenoj plahti.
Sati, **** ti sati
tako sporo prolaze
praćeni bolom,
dok se svijet prelijeva
preko mene.
Sada beskrajno žalim,
Virginia draga,
što sam onoga dana
na rijeci Ouse*****
pustila tvoj dlan
u trenutku kada si me htjela
povući sa sobom
u hladne dubine,
u namjeri da potonemo zajedno,
da me poštediš svega
što me snašlo.

Ali nikada nije kasno,
osjećam svoj kraj,
sigurna sam da ćemo
se uskoro ponovo sresti
na pragu vječnosti
ti i ja,
dvije žene povrijeđene duše.
Ne brini, dolazim,
brzo će to.
A ti, mila…
Ti me samo čekaj,
čekaj me strpljivo.
Kada konačno dođem,
držat ćemo se za ruke,
ljubiti se u obraze
i više nikada
nećemo biti same.

Čekaj me,
samo me čekaj,
najdraža moja Virginia!

_________________

* imanje pokraj Sussexa
** Virginia Woolf
*** maternica
**** naslov filma iz 2002. godine povezan s romanom Virginie Woolf Mrs. Dalloway
***** rijeka Ouse nalazi se pokraj imanja u Rodmellu, Sussex

foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Pljuska

JEDAN
Tijelima i licima priljubljeni jedan uz drugoga, na trotoaru, čekamo taksi koji smo netom pozvali.

DVA
Zažmirim i namještam ti usne…

TRI
Navlažim ih jezikom. Očekujem poljubac…

ČETIRI
Zapravo… Želim ga, poput sunca, onako, jebeno žarko!

PET
Ne odazivaš se… Nekako nisi više onaj isti, od jutros, dok smo se nezasitno ševili…

ŠEST
Dodirnem tvoje usne svojima. Pomalo napaljeno.

SEDAM
Čekam i dalje… Poput jutarnje rose, dolje postajem sve vlažnija.

OSAM
Tvoje su usne hladne. Poput sante leda. One s Antarktika. I dalje stojiš, nepomičan. Sve više podsjećaš na željezni kip. Na onaj koji godinama stoji u mom parku.

DEVET
Pomakneš se. Konačno. Odgurneš me. Kažeš mi hladno, hladnije od zimskog zraka koji nas okružuje: “Ma, daj! Neću se valjda ljubiti s tobom tu, na ulici? Poljubio sam te jutros. Što ti je, pobogu?”

DESET
Ostajem bez riječi. I bez poljupca. Svom snagom nastojim zadržati suze koje samo što nisu krenule… Shvaćam. Tvoja maska je pala. Ti me zapravo i ne voliš onoliko koliko te volim ja.
“Nije mi ništa!” odgovaram ti kratko dok ulazimo u taksi, koji je napokon stigao. Potpuno svjesna da sam umjesto toliko željenog poljupca, upravo od tebe dobila jednu običnu, ali jebeno bolnu pljusku. Tješim se, koliko mogu, citatom Bukowskoga:
“Srce, ima još muškaraca.
Zaboravi tog tipa.
Razvi jedra za nekog novog.”

I sad mi se upravo riše maleni smiješak na tužne obraze.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Sama

Prije dan,
možda čak i dva
ostala sam opet
bez frajera.
Ništa novo,
iza mene je
još jedna
nepovratno
sjebana ljubavna veza.
I sad, nakon
neizbježne tuge,
osjećam se usamljena.
Stoga sam odlučila
večeras nabaciti
malo šminke i spustiti
se do bara na kraju
ovog sivog grada,
gdje ću sigurno pronaći
staro društvo
koje mi treba.
Bar je trošan,
neugledan, star,
savršeni spoj
izgubljenih umjetničkih duša,
alkoholičara i
istrošenih kurvi,
što mi nikako ne smeta,
dapače,
oduvijek mi se čini
kao da smo svi iz nekog drugog svijeta.
U oblaku dima cigarete
odmah sam nabasala na Chinaskog,
što ga je neizmjerno obradovalo
i poslije nekoliko whiskeyja
počeli smo se besramno pipkati
ispod drvenog šanka.
Tko zna kako bi to završilo
da sudbina nije iznenada nacrtala
uz nas Prousta, pa sam se odazvala
njegovom pozivu, da malo popričamo
i popijemo si jedno piće…
Ahhh, joj!
Nekako si nisam
mogla pomoći, kao ni on,
pa smo se napokon zažvalili,
sve dok nisam shvatila
da cijelo vrijeme gleda
u jednog pedera i njegovog
tetkastog švalera…
“Jebi se, Marcel!” rekla sam
mu ljuto i potražila si novi stol.
“Draga moja Lady Chatterley,
jeste li za piće?” ponudio mi je
ljubazno i sjeo uz mene
nitko drugi nego moj bivši dragi,
David Herbert Lawrence.
I dok smo ispijali piće,
bacila sam mu se oko vrata
plačući mu za ovratnik
jer sam još uvijek osjećala
neizmjeran bijes i ljutnju
zbog onog pedera, Marcela.
Već je stvarno bilo kasno
kad se napokon
iz zadimljenog zraka
pojavio i Jacques Prevert.
“E! Baš mi je drago!”
rekla sam ostavivši Lawrencea
uz srdačni zagrljaj
i sjela malo ćaskati s Jacquesom.
“Znaš, Jacques…
E! Ne znaš
koliko sam puta odlazila
na tržnicu
u namjeri da kupim
krletku za sve moje ljubavi,
da bih na kraju shvatila,
kao i ti, kako to
nema baš nikakvog smisla…”
“Drago mi je, Barbara!”
odgovorio je blago Jacques
poljubivši me nježno u obraz.

Odjednom mi je sijevnulo
da sam zapravo pijana ko’ letva
te je, bez obzira na Chinaskijevo
namigivanje,
za mene najbolje
da uzmem svoju torbicu
i krenem prema kući,
kao što sam i došla,
koliko god mi teško palo,
bez pratnje, sama.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Tek toliko o ljubavi

Sjedile smo jedne noći
nakon dugo vremena
zajedno,
ona kuja što zove se Ljubav
i ja.
Prekrižila je ruke
i samo me sa smiješkom na licu
promatrala kako se
gušim u
soli vlastitih suza.
U jednom trenutku
sam vrisnula:
“Kog’ si vraga opet svratila?
Zar se ne sjećaš
da ti je to već davno zabranjeno?”
Ona se i dalje smješkala.
“Odjebi odavde, kujo pokvarena!
Svaki put kad se pojaviš,
napraviš mi totalno sranje!
Hoćeš li,
hoćeš mi uzeti još ono
malo pameti
koja mi je nakon svega
što si mi servirala
ostala u glavi, ha?”
I dalje je samo mirno sjedila.
“Ili si došla samo vidjeti
jesi li mi uspjela slomiti srce, što
kažeš na to, kujo, a?”
Sjedila je i smiješila se i dalje bez riječi.
Kada sam isplakala
sve suze koje sam imala,
tad sam se sjetila!!!
Rekla sam samo još
jasno i glasno
što je jednom napisao Bukowski:

“Nisi mi slomila srce,
al’ živcima si jebala mater.”

Odjednom je,
ostavši bez
smiješka na licu,
pobjegla kroz zatvorena vrata,
glavom bez obzira.

Foto: www.pexels.com