Arhiva oznaka: Andreja Malta

Andreja Malta: Devet majčinih života

Moja je majka oduvijek na neki svoj osebujan način odstupala od majki mojih prijatelja. Ne samo po vanjštini, nego i u drugim stvarima. Bila je na neki svojstveni način živahna i zaigrana. Urbano divlja. Takva je i ostala. Unatoč svojim sada već srednjim godinama. U mnogočemu me svojim ponašanjem podsjećala na mačku. Ima sve njezine osobine. I devet života, naravno.

Prvi je život izgubila rađajući me. Bio sam njezino neočekivano, ali radosno iznenađenje. Bila je jako mlada i moje rođenje u velikoj mjeri promijenilo joj je njezin do tada bezbrižan život. Bio sam njezin prvi mačić, mačić od četiri i po kilograma. Rađala me je dva dana u teškim mukama i zamalo nije umrla. I ja sam bio loše. Spasili su nas u zadnji tren. Imam osjećaj da nas je ta zajednička bitka za život zauvijek povezala nekakvom nevidljivom, čvrstom niti. Tri mjeseca nakon mog rođenja ponovo je ostala trudna. Napokon se i udala za mog oca koji je četrnaest godina stariji od nje. Uvijek je voljela starije muškarce. Trebala je nekoga tko će se brinuti o njoj i njezinim mačićima. Poput mačke. Ubrzo sam dobio još dvije sestrice. Ukupno, bilo nas je troje mačića. Onako neiskusna, naša mama mačka, svojski se trudila oko nas. Na neki svoj način. Zapravo, kako je umjela i znala, onako mlada i neiskusna. Znao sam je uspoređivati s majkama mojih prijatelja. Njihove su majke bile drugačije. Često su nosile viklere u kosi i spremale čarobna jela s drvenom kuhačom u ruci. U njihovim je domovima vječno bajkovito mirisalo na upravo skuhani gulaš i pitu od jabuka. Ili na palačinke. Ponekada sam im zavidio.
E pa sad da ne ispadne da moja majka nije kuhala. Kuhala je ona ali nikada nije baš uživala u toj ulozi. A viklere ni u kojem slučaju nije nosila. Obično bi nosila kratku kosu, tek kasnije je pustila dužu, koju bi spretno skupila u veseli konjski rep. I bojala bi je u različite tonove. Oduvijek je nosila traperice i uske majice. I visoke potpetice u kojima bi se nesigurno ljuljala. I da, bez naušnica nikuda nije odlazila. Naušnice su joj oduvijek fetiš. Pokloniš joj naušnice i presti će poput zadovoljne mačke.
Da se vratim njezinim kulinarskim specijalitetima. Dakle, imala je nas troje, malih mačića i muža, pa je hoćeš – nećeš morala kuhati jer obitelj je trebalo kako tako nahraniti. Najbolje je spremala pečena jaja na različite načine. I goveđa juha joj je dobro išla od ruke. Šnicle je obično ispekla napola, u strahu da joj ne zagore. Često smo jeli i pečenu piletinu, tu je uvijek držala pećnicu pod svojim budnim okom, kako bi na vrijeme reagirala kako bi bar piletina izašla onakva kakva je trebala biti, hrskavo zapečena a krumpiri bi po običaju neočekivano rano izgorjeli. Tu i tamo bi nas razveselila kolačima u kojima nikada nije bila majstorica. Ako su lijepo izgledali, bili su skoro nejestivi. A ako bi izgledom ispali loše, onda su bili iznenađujuće ukusni.
Kasnije, kada se zaposlila, otkrila je mikrovalnu pećnicu i pregršt gotovih jela. To ju je spasilo. Uvijek bi nas iznenadila nekim gotovim novitetima iz tvornica konzervi, nekada čak i vrlo ukusnima, nekada nepodnošljivo odvratnim. Srećom, pa je otac volio tu i tamo ponešto skuhati i tako popraviti sveopću kulinarsku situaciju.

Svoj drugi je život izgubila kada sam doživio prometnu nezgodu. Jurio sam na motoru bez kacige i naravno, koje sam sreće, gadno me je zakačio automobil. Letio sam deset metara zračne linije zajedno s motorom i završio s prijelomom bedrene kosti i čudom s neozlijeđenom glavom na zelenoj travnatoj površini obližnjeg parka.
Dotrčala je u bolnicu i skoro se onesvijestila vidjevši me u lokvi krvi, u poderanim trapericama iz kojih je virila slomljena kost. Završio sam na operaciji i srećom je sve sraslo po propisima. Ali mama mačka se na smrt prepala, iako to nije otvoreno pokazivala.
Krajem njezinih tridesetih godina totalno je poludjela. Valjda ju je spopala kriza nadolazećih srednjih godina. Mislim, i dalje je radila, kuhala, prala i pospremala, zapravo držala na svojim leđima sva četiri kućna zida. Odjednom je počela s ekipom s posla izlaziti na raznorazne After partyje koji su u ono vrijeme bili u modi. A ona novitete nikada nije propuštala. Od kulinarskih, modnih, odgojnih i tako redom dalje. Pa se tako dogodilo u par navrata, da bi smo se sreli u diskoteci i kako je isijavala tu svoju luckastu mladolikost, moje potencijalne simpatije mislile su da mi je sestra, pa su se uplašeno povlačile. Napokon je prošla i tu fazu.
Sljedeće što je nakon toga uslijedilo, pošto smo bili nas troje već prilično narasli i uz njezin odgoj stekli određenu samostalnost te često izbivali iz kuće, bile su mačke. Ona ih naprosto obožava. Najprije je kupila perzijskog mačka, pod izlikom, kako najmlađa sestra jako želi macu, pa hajde da joj udovolji. Na kraju se ispostavilo kako je mačka zapravo kupila sebi. Bio je to prelijepi ali jako svojeglavi mačak. Poput nje. Između njih dvoje rodila se istinska, bezuvjetna ljubav. Razmazila ga je do neba i natrag. Sjećam se, kako sam jednom došao kući gladan uz otužne zvukove vlastitih praznih crijeva. Otvorio sam frižider i gle, unutra iznenađenja. Osim par kolutića salame, frižider je bio pun konzervi mačje hrane. Očajan sam krenuo prema njoj dok je ona opušteno sjedila na kauču i dragala svoje razmaženo mače i zaurlao: “Ima li nešto drugo za jelo osim ove jebene mačje hrane?”
Ona je na to odgovorila sasvim smireno: “A sine, morala sam pod hitno u dućan. Zbog Maksa. Sam znaš kako nezgodan zna biti ako nema njegove omiljene hrane. Evo, uzmi novce iz mog novčanika, pa idi, kupi si nešto za jesti, jednostavno sam zaboravila na sve ostalo.”
“Bemti mačka! Baš bi volio bih biti taj tvoj mačak!” rekao sam ljutito, pokupio novce i krenuo u dućan.
Kasnije je udomila još jednu mačku. Nazvali smo je Luna. Maks i Luna kroz neko vrijeme postali su ponosni roditelji dviju mačića. I tako smo u jednom trenutku postali velika obitelj s troje djece i četiri mačke. Ludo i nezaboravno, zar ne?
Treći život je izgubila kad se rastala od mog oca. Jednostavno više nije išlo. On je sve više vremena provodio s bocom, što je nju bacilo u ozbiljni očaj. Rastali su se nakon dvadeset i tri godine zajedničkog života. Na vrlo ružan i bolan način. Za sve nas. Tako to na žalost obično biva. Srećom pa smo starija sestra i ja već bili punoljetni. Ja sam se odselio s majkom. Za početak u podstanare. Starija se sestra udala. Mlađa je ostala po zajedničkom dogovoru živjeti s ocem. Majka je to teško prihvatila iako su se često viđale. Napuklog srca dugo se oporavljala od svega.
Napokon smo uselili u novi stan. Majka, mačak i ja. Ostala mačja obitelj ostala je kod oca i sestre. Majka se je polako oporavila. Opet je čvrsto stala na noge. Naravno, pa ona je poput mačke. Počela je pisati. Pjesme i priče. Tu je nalazila privremenu utjehu. Sve dok nije upoznala novog muškarca. I ovaj put četrnaest godina starijeg od sebe. Bila se nakon rastave zaklela da se više nikada neće udavati ali se ipak ponovo udala. Napokon se činilo da je sretna. Preselila se kod njega. Ostao sam živjeti u stanu sam i uživao u blaženom miru, bez njezinih nepredvidljivih iznenađenja. Povremeno bi dolazila u kontrolu, da vidi jeli se na svome mjestu.
Počela je čitati kuharice i sva se posvetila kuhanju. Konačno je uspjela i na tom području. Iznenađuje dobro je kuhala. Sjećam se, bila je jako ponosna na to.
I baš kada je sve krenulo da bolje nije moglo, dogodilo se nešto što ju je stajalo četvrtog života. Njezin se mačak ozbiljno razbolio. Nije mu bilo spasa. Nakon trinaest godina bezuvjetne ljubavi, morala se oprostiti od njega. Dala ga je uspavati. Pokopala ga je uz pomoć njezinog novog supruga, inače vlasnika jednog privatnog pogrebnog poduzeća. Ispratila ga je uz velike količine suza i sve moguće počasti kojih se sjetila. Dugo vremena je bila jako, jako žalosna. Čak mu je dugo svako večer palila svijeću, na sjećanje.
Nakon nekog vremena sjela je svog drugog supruga i ozbiljno mu se požalila kako joj nema života bez kućnog ljubimca. On na žalost baš nije volio mačke, pa su na kraju sklopili kompromis i kupili papigu tigricu. Jako pametnu ptičicu. I nije bila ženka kako su ispočetka mislili, nego mužjak. Ubrzo je slušajući njih dvoje naučio pričati. Pogotovo psovke. Morala mu je promijeniti ime. Od Eme, postao je Pero. Čak je naučio izgovarati svoje ime. Svojom zaigranošću, nepodopštinama i cvrkutanjem uljepšavao im je zajedničke dane.
Nakon sedam godina braka, moja majka odjednom više nije bila sretna. Dozlogrdilo joj je kuhanje i sve te dosadne kućanske obaveze. Potpuno se posvetila pisanju. U međuvremenu napisala je i izdala tri knjige. Počele su i bračne nesuglasice. Osjećala se sputanom, zarobljenom, depresivnom.
Peti život joj je otišao u nepovrat zajedno s tom drugom rastavom. Jednoga dana jednostavno je objavila svom drugom suprugu, da joj je više nego dosta svega, a pogotovo kuhanja i da ona više ne može ovako, jer je u svemu tome nesretna. I to jako. Zatražila je sporazumni prekid braka, završivši i tu ljubavnu priču. Slijedeće jutro pokupila je sve svoje krpice i zajedno s papigom vratila se natrag. U svoj stan.
Umjesto da napokon uživa u svojoj upravo stečenoj slobodi, ona se svojeglava, kakva je bila i ostala uhvatila čišćenja i uređivanja stana. Čistila je kad god je stigla, sve ono što je trebalo i ono što nije trebalo. Usput je u sebe ulijevala velike količine kave i pušila po dvije kutije svojih omiljenih tankih i dugačkih cigareta dnevno. Često je bila gošća raznoraznih gradskih kulturnih događaja, pa nije osim marende na poslu, uspijevala pošteno ni pojesti. Uz sve to mučila ju je i nesanica.
Kada je konačno sve počistila i uredila, uhvatila se interneta i društvenih mreža. Sate bi provodila na mobitelu uz kavu i cigaretni dim. I tako je upoznala nekog umjetničkog luzera iz susjednog grada i na kraju se spetljala s njim.
Jednog je dana iznenada ostala i bez šestog života. Nije se dobro osjećala, pa je između ostalog otišla i na neke ginekološke pretrage. Nakon mjesec dana zvali su je iz ordinacije i pozvali je da se hitno javi jer joj nalazi nisu dobri. Poludjela je. Danima je plakala i spavala. Htjela je pod svaku cijenu odgoditi tu preventivnu operaciju, jer ona je bila duboko uvjerena kako sve to ipak nije tako strašno i da doktori pretjeruju. U međuvremenu propala joj je i veza. Umjetnički luzer ostavio ju je zbog neke druge, njemu jako slične luzerice.
Jedva smo je zajedničkim snagama nagovorili da ode na tu operaciju. Čak i mogućnost da dobije rak nije je plašila. “Ionako sam gotova!” plačući bi govorila kroz slapove suza, koje su joj bez prestanka curile niz umorne obraze. Napokon je ipak nevoljko pristala, uz želju da se nakon operacije više nikada ne probudi. O Bože, što je bila tvrdoglava! Baš poput malog, razmaženog derišta.
Nakon povratka iz bolnice bila je prilično izgubljena. Mršava, umorna, poput limuna iscijeđena. Danima bi samo spavala. Sve što je pojela, pojela je da me ne bi naljutila. Svojski sam se trudio oko kuhanja i zdrave ishrane. Dugo nije ništa pisala. Jednostavno nije mogla. Večeri bi provodila u krevetu s knjigama svog najdražeg pisca Charlesa Bukowskog. U njega je potajno zaljubljena iako je mrtav već čitav niz godina. Često je govorila: “Gotova sam. Sad sam stvarno gotova. Ni pamet me više ne služi kao nekada.”
I onda je jednoga dana, poput izliječene mačke, ponovo stala na noge. Počela je mijenjati svoj život. Skoro pa iz korijena. Počela je jesti prirodnu, zdravu hranu. Istina, na početku joj se gadila ta promjena.. Ipak, još uvijek od svega najviše voli hamburgere. I nesanice se riješila. Nisam je pitao kako, ali vidim da spava ko’ top.
Sada živi svoj sedmi život. Muškarce i bilo kakve veze za sada uglavnom izbjegava. Ima previše loših iskustava. “Bolje biti sam, nego u lošem društvu.” često kaže. Ponovo se vratila pisanju i kulturnim događajima. Ali ovaj put umjereno. Više se ne uzbuđuje za svaku sitnicu. Sad živi po načelu: “Udri brigu na veselje.” I više ne čisti do iznemoglosti. Svako popodne se skutri na kauču i spava poput razmažene mačke, sve dok je njezina papiga svojim čavrljanjem ne probudi. Neki dan mi je priznala, kako je nakon svega konačno naučila voljeti samu sebe, što je po mom mišljenju najvažnije.
Jedino stvar u kojoj se nije promijenila su njezina kulinarska iznenađenja. Od onih kupovnih, tipa jeftinih čokolada, bez ukusa, šećera i mirisa. Ili preslatkih keksa i gnjecavih rolada. Gdje li ih samo pronađe? Baš moraš biti majstor za pronalaženje takvih nejestivih sranja. Neki dan je napravila salatu s mozzarellom. Kako je bilo taj dan jako vruće, mozzarella se ubrzo rastopila i salata je izgledala kao da je umočena u mlijeko. Uz lukavi se smiješak opravdavala: “Čuj, što ja sad tu mogu, kriva je vrućina. Sve se rastopilo. Nema veze, pojesti ćemo mi to!”
Uskoro se selim u svoj stan. Ostati će sama. Ma, snaći će se ona, u to nimalo ne sumnjam. Znam da će isti tren kada odem, udomiti neko mače s ulice i brinuti se uz papigu i za njega. Kako će se njih dvoje složiti, ostaje otvoreno pitanje s kojim se ona, vjerujem, previše ne opterećuje.
Želim joj najsrdačnije da ovaj i preostala dva života provede u miru, zdravlju i osobnom zadovoljstvu.

Roditelje i sudbinu ne možeš birati. To je tako. Baš tako. Ali da sam mogao birati, izabrao bi opet nju. Moju majku. Onakvu, tvrdoglavu, pomalo svoju, zaigranu, urbanu, luckastu divljakušu sa svim njezinim kulinarskim iznenađenjima zajedno, koja mi iskreno, neće ni malo nedostajati.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Spava li tvoja draga mirno u mojoj spavaćici?

Julija ga nije žalila. Sada, nakon svega, više ne. Nimalo.
Unatoč svim naporima koje je Romeo ulagao u sebe, u svoje bolje „ja“ nije mu išlo baš nešto naročito od ruke. Znala je da je teško sebi priznati pogreške, iako svi mi griješimo i često svojim ponašanjem povrjeđujemo druge, kojima je stalo do nas. Ponekad ipak svojim odlukama rušimo mostove za koje smo mislili da su toliko čvrsto sagrađeni, da se nikada, baš nikada neće moći srušiti. Ali, u nekim godinama, pogotovo njegovim, pomalo već poodmaklima, vjerovala je da bi kao muškarac trebao biti odgovorniji za svoje postupke, osjećaje i odluke.
Spojila ih je slučajnost. Vjerovala je kako u svakoj slučajnosti, ma kakva god bila, postoji prst sudbine.
U trenutku njihovog virtualnog susreta, oboje su bili emocionalno pogođeni prošlošću. Ranjeni. Razočarani. Pomalo ljuti. I nadasve usamljeni. A usamljeni ljudi u današnje doba, često provode vrijeme na društvenim mrežama. Poput njih dvoje. Julije i Romea.
Kroz zajedničko druženje na društvenoj mreži, stvorila je sliku o njemu. Ne fizičku, jer znala je kako izgleda. Pogledala je sve njegove fotografije koje je objavio na svojoj stranici. Privukla ju je njegova otvorenost, zajednički interesi i slična sudbina. Nježan odnos prema njoj, pozornost i vrijeme koje joj je poklanjao.
Napokon su se i zapravo upoznali. Jednoga dana, stjecajem okolnosti, Julija je poslovno doputovala u grad u kojem je živio. Uz piće i razgovor proveli su nekoliko sati zajedno. Bilo joj je uistinu drago. Oboje su bili rastavljeni. Ona je bila majka troje već odrasle djece, on otac dvoje, od koje je jedno bilo još maloljetno, pa bi često provodio vrijeme s njim. Juliji se svidjelo što joj je između ostalog priznao kako je prije otprilike nekih šest mjeseci izašao iz jedne veze, koja je trajala godinama. Zapravo, bio je ostavljen bez ijedne riječi obrazloženja, što ga je jako pogodilo. Razumjela je njegov očaj. Činio se tako savršenim, bilo joj je žao što mu se to dogodilo na način za koji je smatrala da nije bio korektan sa strane dotične žene.
Njihovo se druženje kroz pisanje nastavilo do sljedećeg, ovaj puta dogovorenog susreta. Bio joj je svakim danom sve draži ali nije bila zaljubljena. Još ne. U njoj je još uvijek stanovao oprez.
Jednog dana napisao joj je da je voli. Da je probudila nježne osjećaje u njemu. Bilo joj je lijepo pročitati tako nešto nakon dugo, dugo vremena. Napisala mu je da joj je drago te da je i njoj stalo do njega.
Prošao je tako možda mjesec, možda dva, nije se više sjećala točno koliko i njihovi su susreti postajali svu sve češći, bez obzira na daljinu koja ih je razdvajala. Možda je prvi put u životu zapravo shvatila kako ništa nije teško i neizvedivo ako ti je do nekoga uistinu stalo.
Viđali bi se uglavnom vikendima, kada bi oboje bili slobodni. Obično bi ona petkom ujutro prije posla spakirala nešto odjeće i sitni darak za njega, poput boce vina ili slatkiša, te bi nakon posla sjela na autobus gdje bi provela naredna tri sata. Ponekada bi bila premorena ali susret i slobodno vrijeme provedeno s njime, nikako nije htjela propustiti. Uvijek bi je čekao na autobusnom kolodvoru, pa bi potom zajedno prošetali do njegovog stana.
Ostatak večeri bi proveli uz jelo, koje je on pomno spremio netom prije njezinog dolaska i onda bi polako jeli uz čašu vina i razgovor. Ponekad bi čitali iz knjiga koje je imao u svojoj velikoj zbirci. Ili bi pričali o stvarima koje su ih mučile iz prošlih veza. I nakon svega, vodili bi ljubav, do kasno u noć. Nježno, strasno ili divlje, neobuzdano, poput tinejdžera, kao nekada u davnoj prošlosti. Juliji se učinilo kao da se vraća u dane mladosti.
Upoznao ju je i s nekim od svojih prijatelja, s kojima je ubrzo našla zajednički jezik, pa su tako i ta druženja postala obavezni dio njihovih vikenda.
Julija je napokon, nakon dugo godina osjetila da je sretna. Da je pronašla ono o čemu je sanjala cijeli svoj život. I Romeo se činio smirenim i sretnim. Zajedno bi se veselili svakom ponovnom susretu.
Sve dok se jednoga subotnjeg jutra nije dogodilo nešto neočekivano.
Julija se tog jutra probudila ranije nego uobičajeno. Skuhala je kavu, čiji je miris razbudio Romea i uz poljubac za dobro jutro, ubrzo joj se pridružio. Upravo su pravili planove kako će provesti dan, kad je Romeu zazvonio mobitel. Zagledavši se u broj, učinio joj se pomalo zbunjen. „Neću se javiti. Nepoznat broj.“ rekao je kratko prema Juliji i nastavio piti kavu. Nakon nekoliko minuta mobitel je ponovo zazvonio. I nastavio svako malo zvoniti dalje. „Daj, javi se.“ rekla je Julija. „Ovako te netko može gnjaviti čitav dan.“ Nevoljko se javio. Julija je čula ženski glas i nekoliko nejasnih riječi. Romeo je poblijedio i kratko rekao: “Nisam sam. Molim te, ostavi me na miru.“ i poklopio.
„Ma zamisli, tko je zvao. Ona! Nakon pola godine. Promijenila je broj. I tražila je da se nađemo.“ nastavio je ogorčeno. Julija je šutjela. Nije znala što bi rekla. Odjednom je jutro izgubilo sjaj. Romeo se činio nervoznim. Nakon pola sata njegov je mobitel ponovo zazvonio. Romeo se skamenio. Julija je pretpostavljala tko bi mogao biti. Opet Ona, naravno. Sjedila je i čekala što će sad učiniti Romeo. Pomalo već ljutit, javio se i nakon nekoliko sekundi zastiktao je u mobitel: “U redu. Vratit ću ti stvari. Sad ne mogu, rekao sam ti već da nisam sam.“
Vratio se za stol i počeo objašnjavati zbunjenoj Juliji, kako su na balkonu ostale neke njezine stvari, pa ih sad traži natrag jer joj trebaju.
Nastavak vikenda za Juliju bio je definitivno uništen. Nakon svega se nije osjećala dobro, unatoč Romeovim pokušajima da unese vedrinu nakon neugodnog i neplaniranog smetanja. Zapravo, jedva je dočekala povratak kući.
Odmah u ponedjeljak navečer Romeo je nazvao Juliju na kućni telefon. Ispričao joj je kako je skupio stvari svoje bivše drage i ostavio joj ih ispred ulaznih vrata njezinog stana. Nakon toga nazvao ju je i rekao joj da je u novoj sretnoj vezi i da je što se njega tiče, između njih dvoje definitivno gotovo, s čime se i ona složila.
„Jesi li siguran, da je između vas dvoje zaista gotovo?“ pomalo skeptična, upitala ga je Julija. „Jesam, draga, jesam. Volim te.“ odgovorio je odlučno.
Nakon tog razgovora, Julija se smirila. Vjerovala mu je.
Nekoliko dana prije sljedećeg susreta otišla je u robni centar i kupila malu čipkanu crnu, seksi spavaćicu, s namjerom da ga kod slijedećeg susreta iznenadi. Spavaćica joj je savršeno pristajala, kao da je sašivena baš samo za nju. Veselila se skorašnjem ponovnom susretu.
Sedmica je proletjela, u petak je sjela po običaju na autobus i nakon tri sata vožnje veselo je uletjela u Romeov zagrljaj. Prije lijeganja se istuširala i namazala mirisnim uljem te obukla spavaćicu, koja je više otkrivala, nego sakrivala. Romeo ju je već čekao u krevetu. Na vratima sobe na tren je zastala. Romeo se iznenađeno podigao ugledavši je u polumraku. „Dođi, ljubavi…“ rekao je nježno i kad je legla na krevet, laganim, sporim pokretima, počeo je skidati svilenu tkaninu s njezinog mirisnog tijela. Ovaj puta nisu vodili ljubav, ovaj puta su vodili divlju, neobuzdanu igru uzavrele strasti.
„Nemoj skidati tu spavaćicu.“ rekao joj je ujutro kad je sunce sramežljivo provirilo u sobu. „Skinuti ću ti ju je ja…“ šapnuo joj je tiho na uho i pokrio joj lice mokrim poljupcima. Zatim su se zajedno izgubili na valovima kreveta koji je tko zna po koji put strpljivo podnosio njihovo zajedničko stenjanje.
I sve je bilo tako lijepo, činilo se kao da će trajati zauvijek. Kao da su na ovome svijetu samo njih dvoje, ona Julija i njezin, samo njezin Romeo.
Kao i uvijek i ovaj je vikend prebrzo prošao. Julija se spremala za povratak i trpala stvari u malu crnu putnu torbu. Upravo je slagala spavaćicu, kada je naišao u sobu Romeo. „O, ne, ne, ostavi spavaćicu tu, nemoj je nositi natrag. Trebat će nam.“ rekao je s zavodničkim osmjehom.
„Dobro. Kako ti kažeš!“ uzvratila je mazno i stavila je na vješalicu u ormar.
Ovaj put rastanak joj je nekako teško pao. Na stanici ga je čvrsto zagrlila i rekla mu: “Mislim da sam zaljubljena u tebe, Romeo.“ Nasmiješio joj se.
Počeo je novi radni tjedan. Julija je jedva čekala petak.
U četvrtak se počela nekako loše osjećati, bila je sva malaksala s jakom glavoboljom. U petak ujutro probudila se je u groznici. Imala je visoku temperaturu. Javila je na posao da je bolesna. Kasnije je nazvala i Romea i tužnim mu glasom ispričala kako se razboljela i kako je žalosna jer se neće vidjeti ovog vikenda. Romeo ju je tješio kako će brzo ozdraviti i opet će se vidjeti i kako će opet biti sve po starome. Popodne je otišla k liječniku, dobila je lijekove i bolovanje.
Dani su joj sporo prolazili. I dalje se nije baš dobro osjećala. Romeo bi je nazvao u prolazu. Rekao je kako ima puno posla. Nadala se, da će ozdraviti do idućeg vikenda. Romeo joj je obećao kako će ovaj puta doći on kod nje ako još ne bude dobro. Ali to se na žalost nije dogodilo. U međuvremenu razbolio se i on. Isti simptomi, ostao je poput nje doma u krevetu. Rekao je kako se jako loše osjeća i da će se javiti kad bude malo bolje.
Nekoliko se dana nisu čuli, pa je Julija odlučila nazvati ga. Bio je nekako hladan, osjetila je to u njegovom glasu. Opravdavao se je kako mu još uvijek nije dobro i da je bez volje za bilo što. Da leži doma u krevetu i da će se javiti. Julija je još uvijek bolesna, strpljivo čekala na njegovo obećano javljanje. Ali ništa od toga se nije dogodilo.. Počele su je pratiti crne misli. Svašta joj je padalo na pamet. Negdje duboko u sebi osjećala je da se nešto događa.
Odlučila ga je nazvati i otvoreno pitati što se događa. Dugo se nije javio i kad se napokon javio, osjetila je ponovo onu hladnoću kao i neki dan u njegovom glasu.
„Molim te, reci mi što se događa?“ pitala ga je izravno, bez imalo oklijevanja. „Molim te, Romeo ali iskreno!“
„Pa…“ malo je zastao i onda nastavio: “Ovo mi je teško, ali u pravu si, Julija. Dok sam ležao bolestan doma, razmišljao sam o nama. I na kraju shvatio, da naša veza nekako nema budućnosti. Ta udaljenost, iščekivanje…sve to skupa jako je neizvjesno. I moram ti reći još nešto. Bivša je bila neki dan kod mene. Željela je razgovarati. Ispričala mi se i želi mi se vratiti. Usput mi je donijela i ručak, jer sam joj rekao da ležim doma bolestan.“
Juliji se učinilo da joj nestaje zraka. Mislila je da sanja, da sve to što je upravo čula nije istina. Suze su joj krenule niz lice ali nekako je uspjela zadržati normalan glas. „Ti želiš prekinuti, ako sam dobro shvatila?“ upitala je.
„Da. Mislim da je još uvijek volim. Volim i tebe ali na drugi način. Kao dobru prijateljicu. Želio bi da ostanemo prijatelji, možemo se i dalje čuti, pa čak i vidjeti ako nanese prilika. Žao mi je, Julija. Teško mi je, nisam te htio povrijediti.“
Sada već do kraja slomljena Julija nije bila u stanju reći ništa drugo osim: “Dobro. Kako ti želiš. Samo znaj, kao što sam ti već jednom rekla, ja se više nikada , ali baš nikada ne vračam svojim bivšim ljubavima. I molim te, pošalji mi samo one sitnice od kozmetike što su ostale kod tebe i spavaćicu. Kad stigneš, naravno.“ Poklopila je slušalicu bez pozdrava. Otišla je na balkon i zapalila cigaretu. U glavi joj se zavrtjelo. Povraćalo joj se. Osjećala se izigranom, izdanom, premorenom od svega. Nije više čula ni zvuk s ulice. Cijeli njezin svijet koji je izgradila s njim, nepovratno se srušio. Ostale su samo čestice prašine.
Tjedan dana nakon prekida, zdravlje joj se još više pogoršalo. Završila je u bolnici zbog upale pluća. Bila je do kraja iscrpljena i premorena. I tužna, da tužnija nije mogla biti. Veći dio vremena u bolnici, doslovno je prespavala. U par navrata zvao ju je Romeo. Vjerojatno zbog grižnje savjesti, pretpostavljala je. Nijednom mu se nije javila. Za nju je njihova priča završila. U svakom pogledu. Jedino što je željela bila je ona crna, čipkasta spavaćica koju je obećao poslati. Koja je mirisala na njih dvoje. Na njihove ljubavne tjelesne tekućine, s mirisnom notom njezinog orijentalnog parfema.
Nakon mjesec i po dana, napokon su je otpustili iz bolnice. Kuća je bila pusta, čak je i cvijeće u međuvremenu uvenulo. Skupila se prašina. Jedino društvo bila joj je neizmjerna tuga u noćima bez sna, u kojima bi zamišljala Romea kako se sad ljubi s drugom. Srce joj se doslovno paralo. Bila je to užasna, jedva podnošljiva bol.
Nakon nekog vremena, konačno se pribrala i vratila na posao. Više nije bila ona ista, kakva je bila u vrijeme kada je upoznala Romea. Još jedno razočaranje u nizu, urezalo je neizbrisive tragove u njezinu dušu. Ali, život ide dalje.
Prošlo je već više od četiri mjeseca od kada su se razišli a spavaćicu još uvijek nije dobila. To ju je sve više i više ljutilo. Njegov broj mobitela odavno je izbrisala. Pobacala je i sve njegove poklone, jer nije željela da je išta više podsjeća na njega. Ali tu spavačicu željela je natrag pod svaku cijenu. Ako ništa drugo, iz čistog ženskog inata.
Onda joj je sinulo. Otvorila je društvenu mrežu preko koje su se upoznali, te ga potražila na popisu svojih virtualnih prijatelja. Otvorila je chat i velikim mu slovima napisala: “Pitam se ponekada, spava li tvoja draga mirno u mojoj spavačici?“
Nakon nekoliko dana, stigao joj je maleni paketić. Velikim crnim slovima, bilo je čitko napisano njezino ime i prezime s adresom. Polako ga je otvorila. Unutra je bila pomno složena njezina mala crna, čipkasta spavaćica. Izvukla ju je iz omota i prislonila na obraze. Mirisala je na cvjetni omekšivač. Bilo je više nego očito da je nedavno oprana.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Tri očenaša i Zdravo Marijo

Petak 13.

Budim se nešto ranije nego obično. Pogledom na zidni sat u kuhinji primijetim da su kazaljke stale. Ne čuje se uobičajeno kuckanje. Pomislim kako je to baš čudno, pa tek sam nedavno promijenila bateriju. Očito ću morati na povratku s posla otići kupiti novu.
Dan je kao i svaki, prilično dinamičan. Za vrijeme pauze svratim na tržnicu i usput nehotice pogledam na obližnju ploču s osmrtnicama. Obično to ne radim, ali danas mi je pogled sam odlutao prema tamo. Preletim osmrtnice. S olakšanjem zaključim da između pokojnih nema meni nitko poznat.
Došavši kući, sjetim se kako sam zaboravila kupiti bateriju. “Sranje!” glasno razmišljam.
Navečer tog istog dana, kasno u noć, prije počinka, sjednem na balkon i pripalim zadnju cigaretu. Uživam u tišini i duhanskom dimu. Odjednom taj spokoj prekida hukanje sove. Neobično. Odavno nisam čula sovu. Sva se naježim. Sjetim se kako je moja majka uvijek govorila da će se nešto ružno dogoditi, da će možda netko blizak umrijeti ako čuješ glasanje sove u kasne sate. Gasim cigaretu i nemirna odlazim na spavanje.

Ponedjeljak 16.

Ona sova od prije neku večer mi nikako ne izlazi iz glave.
Prokletstvo, opet sam zaboravila kupiti bateriju. Nervira me što moram svaki put kad poželim znati koliko je sati otvarati mobitel. Stoga, uzimam sjedalicu, penjem se na nju i skidam sat s zida. Vadim bateriju, očistim je i ponovo je vratim na mjesto. Sat odjednom proradi. Ne vjerujem vlastitim očima i ušima. On savršeno radi.
“Je li to možda neki znak, možda poruka ili čista slučajnost?” pitam se poluglasno, pomalo zabrinuta.
Navečer uz zadnju cigaretu razmišljam tko od meni dragih je možda loše ili ozbiljno bolestan.
Pa se sjetim nje. Tete Mare. Starice koju sam povremeno znala posjetiti i kratiti joj dugačke sate. Ponekada bih joj nešto i pospremila. Uvijek mi je bila neizmjerno zahvala za te sitnice. A ja, ja sam to radila od srca. Za nju, koja osim brata i televizije nije imala više nikoga na ovome svijetu. Njezin mi se brat već dugo nije javio. Znam da u zadnje vrijeme nije bila baš dobro i da se preselila kod njega. Unatoč godinama i ne baš dobrom zdravlju, još je uvijek bila tako puna volje za životom. Kada sam se zadnji put čula s njim, napomenula sam mu neka mi javi ako joj bude nešto trebalo. Nije se javio. Pretpostavila sam da je sve u redu.
Ipak ću ga sutra nazvati, odlučila sam krenuvši na počinak.

Utorak 17.

Sunčani proljetni dan. S mirisom cvijeća u zraku. Pune gradske ulice, vrijeme pauze. Izlazim. Put me vodi prema gradskoj tržnici. Neka me nepoznata sila ponovo vuče prema ploči s osmrtnicama. Stanem ispred ploče.
Moje oči ne mogu vjerovati u ono što vide. Svijet oko mene se na trenutak zaustavi. Još ne shvaćam istinu, čitajući nedavno zalijepljenu osmrtnicu. Velikim crnim slovima na tom papiru napisano je njezino ime i prezime. Teta Mare je otišla. Zauvijek.
Čitam dalje. I ne mogu vjerovati. Sitnijim slovima piše: “Sprovod će biti u ponedjeljak 16. u 15.00 sati na gradskom groblju…” Tu stanem. Pa jučer je bio ponedjeljak 16. Kako, kako, kako mi je to promaklo, zuji mi u mislima. Nije me obavijestio. On. Njezin brat. A znao je koliko mi je draga. Znao je koliko sam joj bila draga. Nije u redu, nije u redu, nije u redu, odzvanja mi u glavi dok se suznih očiju vračam u ured.
Koliko sam potresena, shvaćam tek navečer, kada konačno nakon svih obaveza sjednem na balkon. Palim zadnju cigaretu uz odluku kako ću sutra kupiti svijeću i buket ruža te otići na groblje. Jako sam tužna.

Srijeda 18.

Odmah nakon posla krećem prema gradskom groblju. Kupujem svijeću i maleni buket tamno crvenih ruža.
Grobnica koja je sada njezin posljednji dom prekrivena je već pomalo uvenulim vijencima iznad kojih kruži roj muha. Previše je toplo, iako puše lagani proljetni povjetarac. Stavljam cvijeće u kamenu vazu i palim svijeću boje krvi.
Tiho je.
Pomolim se. Tri očenaša i Zdravo Marijo. Jedva. Ne ide mi baš najbolje. Osjećam neopisivu težinu ovog neizbježnog trenutka. Trenutka opraštanja.
“Teta Mare,” šapćem. “Ja sam. Došla sam se oprostiti od tebe. Tužna sam zbog tvog odlaska. Nismo se stigle oprostiti. Vidim, tu si s svojom majkom koju si toliko voljela, o kojoj si mi toliko pričala. Više te nitko neće žalostiti. Za tebe više nema patnje i briga. Samo spokoj i tišina. Šum borovih grana i cvrkut ptica iznad tvog zadnjeg počivališta. Uvijek ćeš biti tu negdje u meni. Ti si jedna od onih koji se zbog svoje blage naravi i dobrote, nikada ne mogu zaboraviti.”
Borove grane još se uvijek njišu, dok sunce već pomalo pada.
“Počivaj u miru!” Prekrižim se. “Zbogom, teta Mare.” Zatim krenem po stazi posutoj šljunkom, prema izlazu.
Dok čekam autobus na lokalnoj stanici, ćutim kako život dalje nemilosrdno bruji svojim ustaljenim ritmom.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Oooo, happy day!

Danas se zovem Sunčana. Ruža, koja spava pokraj mene upravo plovi na nemirnim valovima sna. Sinoć je opet dugo plakala. U zadnje je vrijeme zovem Uvela Ruža. Otkako smo se razboljele, neprekidno paničari, plače i prijeti samoubojstvom. Ide mi na živce s tim svojim žalopojkama, ali puštam je u nadi da će je to kad tad proći. Inače, ona je oduvijek takva. Pravi paniku, od muhe slona i tako u beskraj. Čovjek se u životu privikne na svašta, pa ga s vremenom takve stvari više ne pogađaju takvom snagom kao na početku.

Dižem se i upijam s radošću u sebe prve jutarnje sunčane zrake. Kuham kavu, palim cigaretu, na YouTubeu koji sam upravo pokrenula kreće Hladno pivo i njihova Nije sve tako sivo. Potpuno se slažem. Dobro da moja Uvela Ruža spava, sigurno bismo se posvađale.

Kava je gotova, cigareta popušena, pjesma je završila. Oblačim nešto prpošno, u bojama, poput svog veselog i optimističkog raspoloženja i krećem na posao.

„Zašto si danas tako vesela? Zar se nešto dogodilo?“ upita me u nevjerici kolegica Petra, šaljući prema meni znatiželjan pogled.

„Danas se zovem Sunčana!“ kažem joj veselo, na što ona iznenađeno odgovori: “Aaaa… je li?“

Za nekoliko sekundi, kada shvati da će biti zbog toga ovaj dan drugačiji od prošlih, veselo nadoda: “Baš, ali baš mi je drago! Ti si moja Sunčica!“

Krećem u dan s velikim, sigurnim, prpošnim koracima, odgovaram na telefonske pozive bez knedle u grlu, rješavam papirologiju kao od šale, smijuljim se šefovima i strankama, primjećujem stvari za koje pretpostavljam da ih Uvela Ruža obično zanemari. Za vrijeme pauze ispijam kavu na Trgu u središtu grada. Vrijeme prolazi nevidljivom brzinom i sve ide tako lijepo i glatko kao po špagi. Nevjerojatno! Poslije posla nalazim se s upornim iako oženjenim udvaračem i mislim si da to što je oženjen uopće nema veze i kako je život lijep, bez obzira na te neke moje godine i da sam zapravo sretna što postoji taj oženjeni udvarač, jer se napokon nakon dugo vremena opet osjećam tako živo i tako poletno.

Prije nego što krenem kući, svratim još u veliki trgovački centar i dok kopam po hrpi krpica, pronađem predivnu majicu s cvjetnim motivom, koja mi uistinu savršeno pristaje i uopće me nije briga ako će se Uvela Ruža naljutiti što sam neplanirano potrošila ono nešto novca koji nam je ostao do sljedeće plaće.

Već je mrak kad konačno stižem kući. Otključavam ulazna vrata, tiho, najtiše što mogu u nadi da se Uvela Ruža ne probudi. Zatim pravim smjesu za palačinke, stavljam veš u mašinu za pranje, pečem palačinke uz muziku na YouTubeu, mažem marmeladu i trpam u sebe upravo pečeno tijesto premazano slatkim namazom.

Ostavljam neoprano suđe u sudoperu, baš me briga i za to, oprat će se, ako ne sutra, onda prekosutra, dan je bio previše lijep pa ga ne želim s time pokvarit.

Pred odlazak u krevet uživam u otrovnim kolutićima zadnje današnje cigarete uz osjećaj savršene sreće.

Dan je nakon dugo vremena zaista bio lijep.

Uvlačim se u krevet pokraj Uvele Ruže koja još uvijek duboko spava. Osluškujem njezino spokojno disanje i nadam se da će spavati još nekoliko dana bez prekida.

Potom se lagano privijem uz nju i konačno ugasim svijetlo. Sklapam oči uz pomisao, kako je bilo lijepo danas čuti kolegicu Petru kako mi je uz smiješak viknula: “Ti si moja Sunčica!“

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Pismo

Nakon neočekivanog prekida
naše ljubavne veze
sjela sam povrijeđena
i počela pisati ti pismo.
Bez “dragi” naravno,
jer to bi sada zaista
bilo neprimjereno.
Pisala sam ono što
ti nisam stigla reći
a to je glasilo ovako:
“Znaš, neću si oprostiti
baš tako lako što potrošila sam
svoje dragocjeno vrijeme
na tvoj alter ego,
što su zavele me tvoje
smeđe oči u kojima se
laži sjaje poput zvijezda
usred crne noći,
da ne pričam o tvojim
nesređenim osjećajima,
jer ti nisi u stanju voljeti
osim samog sebe
nikoga čak ni pola sata.
A ni u krevetu mi baš nisi
bio nešto ali zbog tvojih
poodmaklih godina
to ću ti oprostit’.”
Htjela sam još nadodati
da ti često smrde noge
ali nisam jer je
sada za to kasno
i više nema veze.
Stavila sam to pisamce
u kuvertu i zalijepila
je pomno s nekoliko
zaostalih suza
i tek onda sam se sjetila
kako nikada nisam bila
u tvom stanu,
kako te nisam nikada čak ni
pitala za tvoju adresu.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Ptica

Zora je jutros zakasnila.
Nije narisana
Na prozoru ispod zavjesa.
Kavu ispijamo samo
mrak i ja.
Ptica u kavezu
Koju sam davno
Nazvala Nada
Noćas je umrla.
Nepomična leži
Već satima.
Više neće pjevati.
Neće više letjeti.
Kada svane
Pokopati ću je
U vrtu pokraj kaktusa.
Tješiti će me tišina.
Nebo će plakati.
Voljela sam tu pticu,
Zaista.
Dan će biti žalostan.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Opraštam se

Kazaljke na satu su stale
Zaledilo se zlato rumeno sunce
Na prozoru
Više se ne čuje zvuk automobila
S ulice
Ne miču se ljudi na trotoaru
Ptice na granama više ne pjevaju
Tišina je kraljica tog zadnjeg popodneva.
Sjedim i gledam u ponor praznine.
I mačka koja je sjedila uz mene
Zaspala je.
Moje ruke više ne drže olovku,
Više ne pišu malena slova
Po finom bijelom papiru.
Moje davno napisane zbirke
Poezije i proze
Umorne leže na pisaćem stolu
Pokrivene Užicima prokletih,
Bukowskog u kojeg sam beznadno
zaljubljena
I nekih boljih, prošlih vremena.
Tako je to tog zadnjeg dana
Na Staru godinu.
Čekati ću u tišini dok padne mrak
Opraštajući se od svega
Što se dogodilo
Sve dok se kazaljke na satu
Ponovo ne pokrenu,
Dok se ne oglase crkvena zvona
U blizini.

Foto: www.pexels.com