Arhiva oznaka: Andreja Malta

Andreja Malta: Oooo, happy day!

Danas se zovem Sunčana. Ruža, koja spava pokraj mene upravo plovi na nemirnim valovima sna. Sinoć je opet dugo plakala. U zadnje je vrijeme zovem Uvela Ruža. Otkako smo se razboljele, neprekidno paničari, plače i prijeti samoubojstvom. Ide mi na živce s tim svojim žalopojkama, ali puštam je u nadi da će je to kad tad proći. Inače, ona je oduvijek takva. Pravi paniku, od muhe slona i tako u beskraj. Čovjek se u životu privikne na svašta, pa ga s vremenom takve stvari više ne pogađaju takvom snagom kao na početku.

Dižem se i upijam s radošću u sebe prve jutarnje sunčane zrake. Kuham kavu, palim cigaretu, na YouTubeu koji sam upravo pokrenula kreće Hladno pivo i njihova Nije sve tako sivo. Potpuno se slažem. Dobro da moja Uvela Ruža spava, sigurno bismo se posvađale.

Kava je gotova, cigareta popušena, pjesma je završila. Oblačim nešto prpošno, u bojama, poput svog veselog i optimističkog raspoloženja i krećem na posao.

„Zašto si danas tako vesela? Zar se nešto dogodilo?“ upita me u nevjerici kolegica Petra, šaljući prema meni znatiželjan pogled.

„Danas se zovem Sunčana!“ kažem joj veselo, na što ona iznenađeno odgovori: “Aaaa… je li?“

Za nekoliko sekundi, kada shvati da će biti zbog toga ovaj dan drugačiji od prošlih, veselo nadoda: “Baš, ali baš mi je drago! Ti si moja Sunčica!“

Krećem u dan s velikim, sigurnim, prpošnim koracima, odgovaram na telefonske pozive bez knedle u grlu, rješavam papirologiju kao od šale, smijuljim se šefovima i strankama, primjećujem stvari za koje pretpostavljam da ih Uvela Ruža obično zanemari. Za vrijeme pauze ispijam kavu na Trgu u središtu grada. Vrijeme prolazi nevidljivom brzinom i sve ide tako lijepo i glatko kao po špagi. Nevjerojatno! Poslije posla nalazim se s upornim iako oženjenim udvaračem i mislim si da to što je oženjen uopće nema veze i kako je život lijep, bez obzira na te neke moje godine i da sam zapravo sretna što postoji taj oženjeni udvarač, jer se napokon nakon dugo vremena opet osjećam tako živo i tako poletno.

Prije nego što krenem kući, svratim još u veliki trgovački centar i dok kopam po hrpi krpica, pronađem predivnu majicu s cvjetnim motivom, koja mi uistinu savršeno pristaje i uopće me nije briga ako će se Uvela Ruža naljutiti što sam neplanirano potrošila ono nešto novca koji nam je ostao do sljedeće plaće.

Već je mrak kad konačno stižem kući. Otključavam ulazna vrata, tiho, najtiše što mogu u nadi da se Uvela Ruža ne probudi. Zatim pravim smjesu za palačinke, stavljam veš u mašinu za pranje, pečem palačinke uz muziku na YouTubeu, mažem marmeladu i trpam u sebe upravo pečeno tijesto premazano slatkim namazom.

Ostavljam neoprano suđe u sudoperu, baš me briga i za to, oprat će se, ako ne sutra, onda prekosutra, dan je bio previše lijep pa ga ne želim s time pokvarit.

Pred odlazak u krevet uživam u otrovnim kolutićima zadnje današnje cigarete uz osjećaj savršene sreće.

Dan je nakon dugo vremena zaista bio lijep.

Uvlačim se u krevet pokraj Uvele Ruže koja još uvijek duboko spava. Osluškujem njezino spokojno disanje i nadam se da će spavati još nekoliko dana bez prekida.

Potom se lagano privijem uz nju i konačno ugasim svijetlo. Sklapam oči uz pomisao, kako je bilo lijepo danas čuti kolegicu Petru kako mi je uz smiješak viknula: “Ti si moja Sunčica!“

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Pismo

Nakon neočekivanog prekida
naše ljubavne veze
sjela sam povrijeđena
i počela pisati ti pismo.
Bez “dragi” naravno,
jer to bi sada zaista
bilo neprimjereno.
Pisala sam ono što
ti nisam stigla reći
a to je glasilo ovako:
“Znaš, neću si oprostiti
baš tako lako što potrošila sam
svoje dragocjeno vrijeme
na tvoj alter ego,
što su zavele me tvoje
smeđe oči u kojima se
laži sjaje poput zvijezda
usred crne noći,
da ne pričam o tvojim
nesređenim osjećajima,
jer ti nisi u stanju voljeti
osim samog sebe
nikoga čak ni pola sata.
A ni u krevetu mi baš nisi
bio nešto ali zbog tvojih
poodmaklih godina
to ću ti oprostit’.”
Htjela sam još nadodati
da ti često smrde noge
ali nisam jer je
sada za to kasno
i više nema veze.
Stavila sam to pisamce
u kuvertu i zalijepila
je pomno s nekoliko
zaostalih suza
i tek onda sam se sjetila
kako nikada nisam bila
u tvom stanu,
kako te nisam nikada čak ni
pitala za tvoju adresu.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Ptica

Zora je jutros zakasnila.
Nije narisana
Na prozoru ispod zavjesa.
Kavu ispijamo samo
mrak i ja.
Ptica u kavezu
Koju sam davno
Nazvala Nada
Noćas je umrla.
Nepomična leži
Već satima.
Više neće pjevati.
Neće više letjeti.
Kada svane
Pokopati ću je
U vrtu pokraj kaktusa.
Tješiti će me tišina.
Nebo će plakati.
Voljela sam tu pticu,
Zaista.
Dan će biti žalostan.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Opraštam se

Kazaljke na satu su stale
Zaledilo se zlato rumeno sunce
Na prozoru
Više se ne čuje zvuk automobila
S ulice
Ne miču se ljudi na trotoaru
Ptice na granama više ne pjevaju
Tišina je kraljica tog zadnjeg popodneva.
Sjedim i gledam u ponor praznine.
I mačka koja je sjedila uz mene
Zaspala je.
Moje ruke više ne drže olovku,
Više ne pišu malena slova
Po finom bijelom papiru.
Moje davno napisane zbirke
Poezije i proze
Umorne leže na pisaćem stolu
Pokrivene Užicima prokletih,
Bukowskog u kojeg sam beznadno
zaljubljena
I nekih boljih, prošlih vremena.
Tako je to tog zadnjeg dana
Na Staru godinu.
Čekati ću u tišini dok padne mrak
Opraštajući se od svega
Što se dogodilo
Sve dok se kazaljke na satu
Ponovo ne pokrenu,
Dok se ne oglase crkvena zvona
U blizini.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Maske

Umivam lice
Zadnjim ovogodišnjim kapima
Presušene slavine.
Usput skidam ožiljke
I prstima pažljivo
zaglađujem površinu
Naborane kože.
Nikad ne nosim masku
Za razliku od drugih.
Maske brzo padaju.
Čini mi se neprimjereno
Pomalo nepraktično
Svake godine ispočetka
Kupovati novu.
Ovako samo umiješ lice
Na kraju godine,
Skineš ožiljke,
Poravnaš bore,
Oprostiš se od stare
I kreneš u novu godinu.

Andreja Malta: Budna sanjam

Budna sanjam dok si ujutro umivam lice, dok pijem crnu jutarnju kavu, onako gorku bez šećera, i palim prvu, dugu, tanku cigaretu, dok se spremam na posao, dok otključavam auto, sjedam i palim motor, dok vozim po prepunoj prometnici, dok hodam prema uredu. Budna sanjam dok palim računalo, odgovaram na pozive, smješkam se strankama, ispunjavam formulare, za vrijeme pauze ispijam drugu kavu paleći drugu dugu, tanku cigaretu tog još jednog beznadnog dana, nanizanog u ogrlici od školjaka koje smo zajedno skupile u plićaku jednog vrelog ljetnog dana, dana bez početka i kraja. Budna sanjam dok umorna krećem prema domu, kasnije kupujem namirnice u prostranstvima prevelikog hipermarketa s mnoštvom reklama, dok spremam ručak postavljajući još uvijek dva tanjura, iako sam svjesna da ću jesti sama. Budna sanjam dok perem suđe, dok ispijam treću crnu kavu i palim treću dugu, tanku cigaretu tog istog dana, dok vješam netom opranu robu među kojom je i tvoja žuta majica oslikana mrljama krvi, nikad dovoljno oprana. Budna sanjam dok u tek rođenom mraku palim bijelu svijeću kao i svaku večer od kada te više nema, malena moja draga. Budna sanjam dok lijegam na počinak i kada zatvorim oči, ispred sebe vidim tvoje malešno tijelo ispod guma velikog sivog automobila ležećeg u krvi. Budna sanjam dok ponovo iz sjećanja izvlačim tvoj zadnji uplašeni vapaj: “Boli me, mama!” Budna sanjam tvoj sprovod koji je bio nalik na nijemi, do srži bolan pretužan film. Budna sanjam dok polako zatvaram od plača crvene beživotne oči. Budna sanjam san bez snova, ušuškana ispod toplog pokrivača tvog mirisa. Budna sanjam tvoje malene ručice oko moga vrata dok ti dijelim mekane puse pred san.
I tako iz dana u dan, budna sanjam i sanjat ću, malena moja, sve do onoga dana dok zauvijek i ja ne zaklopim svoje pretužne isplakane oči.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Most

Osjetila je nešto poput olakšanja na umornoj kičmi vlastitog života dok mu je porukom netom prije nego što je izašla na gradski trg, obasjan kasnim popodnevnim zlatnim sunčanim trakama, napisala da je između njih dvoje gotovo. Činilo joj se kako ta veza uistinu nema budućnosti. Još je umorna i ranjena od prošlosti, a on doma ima ženu koju nikada neće ostaviti. Ipak, instinktivno je osjećala da je govorio istinu kada joj je rekao kako je njegov brak još samo puka farsa na davno ispisanom crkvenom papiru.
Dok je koračala po kamenim pločama stare jezgre prema mostu koji spaja drugi dio grada, ispod kojeg teče živahna rijeka, još se jednom upitala je li postupila ispravno. Bio joj je drag, uistinu drag, onako nježan, miran, pun razumijevanja za sve što mu je ispričala o svom životu, bolesti i tuzi koja joj je oduvijek jedina i najbolja prijateljica. Njemu, uvijek veselom i punom života, sa zaraznim osmijehom na licu. Nedostajat će joj taj osmijeh, o da, zaključila je i zakoračila prema mostu.
Most je bio poluprazan, grlio ju je lagani povjetarac dok su ljudi ozbiljnih lica žurili prema kući nakon napornog radnog dana. Sunce se još uvijek smiješilo uz ples s povjetarcem.
Odjednom ga je ugledala. Hodao je brzim korakom, ozbiljnog lica, gledajući ispred sebe. Hoće li mu se javiti ili će samo projuriti pored njega, upitala se pomalo zbunjena, jer ovaj susret ni u snu nije očekivala. Ipak, nije si mogla pomoći. Bio je to trenutak, trenutak slabosti, trenutak koji budi nedavne uspomene. Stala je i zazvala ga, u strahu da joj se možda neće htjeti javiti. Ipak, na njezino iznenađenje, zaustavio se.
“Kuda?” upitala ga je jer jednostavno nije znala što bi drugo rekla.
“Na posao, nešto je hitno iskrsnulo pa…” rekao je uz lagani smiješak, milujući joj lice pogledom.
“Aha”, kimnula je i pitala: “Jesi li dobio poruku?”
“Jesam”, rekao je kratko. “Ako si sigurna u to što si mi napisala, složit ću se. Nemam pravo tražiti od tebe ono što bih najviše želio.”
“Aha”, rekla je pomalo nesigurno. “Ali ostat ćemo prijatelji, zar ne?”
“Svakako”, rekao je sad pomalo tužno i pružio joj ruku. “Oprosti, žurim.”
“Idem i ja. Čujemo se”, rekla je sad već nesigurna u svoju nedavnu odluku i stisnula mu dlan, topao i mekan kao uvijek do sada.
Krenuli su svatko svojim pravcem. Srce joj je lupalo svom snagom; od silnog uzbuđenja osjetila je sićušne kapi znoja na licu. Na samom kraju mosta zastala je i okrenula se. Stajao je na pješačkom prijelazu čekajući da se upali zeleno svjetlo. Kosu boje pepela mrsio mu je povjetarac baš onako kako mu ju je još nedavno mrsila ona svojim tanjušnim prstima. Slomila se. Zajedno sa svojom odlukom.
Prije nego što je sjela u auto, poslala mu je novu poruku. Nije mogla više čekati. Susret na mostu bio je presudan. Ipak neće moći bez njega i njegovog osmijeha, bez obzira na sve.
“Kvragu!” rekla je poluglasno i stisnula dugme za slanje poruke, u kojoj je velikim slovima napisala: “Susret na mostu promijenio je moju odluku. Shvatila sam kako ipak neću moći dalje bez tvog osmijeha.”
Za manje od minute stigao je odgovor.
“Mostovi su ruke koje spajaju ljude. Volim te!” pročitala je s olakšanjem dok je budućnost polako nestajala u beskonačnom svemiru.

Foto: www.pexels.com