Arhiva oznaka: Andreja Malta

Andreja Malta: Blue

Po sobi plešu slova
u parovima s brojkama,
na tv ekranu
se smiješi Vakula sa svojom
vremenskom prognozom.
Blue je i večeras
moja boja,
shvatila sam
kada sam čula
da će jutro biti kišovito.
Probudit ću se mrgudna,
možda ću ostati u krevetu
potpuno nepomična,
kao da sam upravo umrla,
u mojoj utrobi ionako
davno sve je mrtvo,
da ne pričam o svom mozgu
koji se ponaša kao da je
pod anestezijom.
Možda se ipak uspijem
pokrenuti,
trebala bih,
mislim da bilo bi nužno.
Morali bismo se vidjeti
ti i ja,
ne mogu više šutjeti,
to strašno boli,
svi oni dijelovi u meni
koji još dišu
unatoč kiši,
trebam te potražiti
pa makar se smočila
do samih kostiju.
Moram ti reći
da te više ne volim,
da te nikada
onako istinski, duboko,
do same srži nisam ni voljela,
ne mogu ti više lagati.
Pojest će me
ultraljubičasta,
ona ne poznaje šalu,
samo posesivnost u mrtvilu
i ljubomoru.
Moram ti konačno
priznati istinu koja će te
možda zaboljeti.
Ona je oduvijek u meni,
s njom dijelim noći i dane,
jedino nju istinski ćutim,
ljubim,
s njom u čvrstom zagrljaju
sve drugo je nebitno
i tako beskonačno blue.

Foto: www.pixabay.com

Andreja Malta: Vrijeme je za promjene

Kada sam prije nekoliko tjedana
servirala svome sada već
bivšem mužu
juhu od bundeve
koju voli kao malo dijete lizalice,
odjednom mi je prošlo
kroz glavu pitanje:
“Ma, kad smo se ono mi…
zadnji put ljubili?
O, Bože moj,
pa ja se toga uopće
više i ne mogu sjetiti!”
zaključila sam.
I dok je on blaženo
srčući tu svoju juhicu
gledao u tv ekran
svojim poznatim
telećim pogledom
nogometnu utakmicu,
u meni je konačno
sve popucalo.
Shvatila sam, napokon,
da mi je zapravo
svejedno
jer ga ne volim više,
već odavno…
Ukrašena prozirnim suzama
koje su odjednom
krenule poput slapova,
strgala sam sa sebe pregaču,
spakirala nekoliko krpica
i odlučila da ću se
napokon vratiti mami.
Obula sam štiklice,
uzela torbu s krpicama,
ključeve od auta
i viknula mu ljutito:
“Dosta mi je,
ostavljam te!
Došlo je vrijeme za promjene!”
Dok sam otključavala
ulazna vrata,
čulo se njegovo srkanje
uz nezainteresirano mrmljanje:
“Oprosti, draga,
bi li mogla ponoviti ono što
si maloprije rekla, ali glasnije!
Molim te, glasnije!!!”
“Ma, idite s vragom zajedno
ti, te tvoje bundeve
i utakmice!”
viknula sam na sav glas
zalupivši ulaznim vratima.
Dok sam se spuštala stubištem,
mislila sam da će možda
ipak potrčati za mnom,
ali on je, shvatila sam,
do kraja pojeo juhicu
i nastavio pratiti
nogometnu utakmicu.

Foto: www.pixabay.com)

Andreja Malta: AdaLina

Sporo prolaze dani bez tebe, moja ljubljena. Na izmaku je još jedan isprazan dan, nalik na prethodni i sve prije toga u nizu, sve od onoga dana kada si odlučila napustiti me.
Jutro u kojemu smo se s knedlom u grlu i neobjašnjivim strahom od onoga što nas je čekalo zadnji put zajedno probudile, pamtit ću dok sam živa.
Otvorile smo oči još u mrklom mraku i nevoljko se ustale. Stvari koje smo navečer uredno složile u malu crnu putnu torbu strpljivo su čekale naše ruke da ih podignemo i ponesemo sa sobom kada dođe vrijeme. Jutarnju kavu si nismo smjele priuštiti, čak ni cigaretu, ali ipak, nervoza koja je ključala u nama bila je jača od zabrane. Povukle smo nekoliko puta i pustile u još sivu proljetnu zoru velike nikotinske kolute koji su nestajali u zraku, kao što ćemo za nekoliko sati nestati bez svijesti ti i ja zajedno.
Nakon tuširanja i ostalih uobičajenih jutarnjih rituala navukle smo na sebe trenerku i patike te podigle crnu putnu torbu koja se jedina veselila odlasku i pozvale taksi.
Stigao je iznenađujuće brzo. Možda nam se to samo činilo jer je uz nas sjeo osjećaj kako vrijeme leti nepovratnom brzinom.
“Kuda?” upitao je pomalo pospani taksist i pokušavao sakriti svoj umor kroz ljubazni smiješak.
“Bolnica”, rekle smo kratko i beživotno, gutajući još ono malo sline što nam je ostala u ustima.
Počela je rominjati kiša pa smo se u sebi ljutile što nismo ponijele kišobran, ali dobro, nije bilo važno, ionako će nas iskrcati ispred glavnog ulaza.
Šalter za prijem u bolnicu upravo se otvarao i bile smo prve na redu za upis. Na pult ispred sebe stavile smo uredno složenu liječničku dokumentaciju, koju je zatim uzela službenica uz pitanje: “Ginekologija?” na što smo samo kimnule i počela unositi podatke u računalo ispred sebe. Kada je završila, sve nam je vratila i zadovoljno rekla: “Gotovo. Možete sada otići na odjel.”
Izašle smo i krenule prema zgradi ginekologije. Zajedno smo duboko udahnule. Otvorivši ulazna vrata, primijetile smo kako se upravo rodilo oblačno, otužno proljetno jutro. Jutro koje smo s bolnom strepnjom toliko dugo iščekivale.
Dok smo čekale na prijem, neprestano si mrmljala: “Strah me… Ajmeee… Možda ipak nismo trebale otići na taj zahvat. Možda smo…”
“Prestani, molim te. Ideš mi na živce. Misliš li da je meni svejedno?” pokušavala sam te smiriti. Bezuspješno. Počela si čak i cmizdriti. Morala sam iskopati iz torbice papirnate maramice i upijati ti njima sitne suze u strahu da se ne pretvore u potoke.
Srećom, ušla je još jedna žena i sjela do nas. Počele smo zajedno plesti priču i ti si, hvala svim nebeskim bogovima, konačno prestala plakati. Ubrzo je došla i medicinska sestra. Zaprimila nas je na odjel. Zatim je slijedilo presvlačenje, kratak pregled i zadnje upute doktorice. Sjedile smo sleđene od straha u toj ambulanti, sve dok konačno nije došla po nas medicinska sestra i odvela nas u sobu u kojoj smo se trebale oporavljati sljedećih pet dana nakon zahvata.
“Samo se vi polako smjestite, gospođo AdaLina. Malo ćete morati pričekati, imamo jedan hitan slučaj. Čim bude gotovo, vi ste na redu”, rekla je smireno. “I nemojte se plašiti, nije to ništa. Taj mali tumor u maternici će vam doktorica pod općom anestezijom odstraniti i sve će biti u redu. Budite sretni da ste došli na vrijeme! Zamislite samo da niste! Onda biste trebali izvaditi cijelu maternicu. Istina, nakon operacije ćete morati petnaest dana strogo mirovati, ali usput ćete se i odmoriti”, veselo je zaključila, a ti si me stisnula za ruku i vrisnula:”Ajmeee, slabo mi je… povraća mi se!”
Sjele smo na krevet i opet sam te smirivala iako sam i ja osjetila mučninu.
“Daj, prestani više!” dreknula sam: “Nije ni meni baš dobro nakon ovih njezinih riječi.”
“Ajmeee… ne mogu, ne mogu ja to… Kao da će nam kopati po duši! ” počela si ispočetka. Ovaj put ti nisam odgovorila. I mene je pošteno počela svojim nesmiljenim rukama hvatati panika. Legle smo na krevet, pokrivene tišinom.
Probudilo nas je sramežljivo sunce koje je virilo ispod tamnih kišnih oblaka zalijepljeno za bolnički prozor. Ubrzo je stigla i medicinska sestra noseći malenu plavu tabletu.
“Evo, gospođo AdaLina, popijte ovu tableticu s malo vode. Ubrzo će vas opustiti. Taman dok dođemo po vas!”
“Ajmmmeee…” opet si počela paničariti dok sam ja ulijevala vodu u plastičnu čašu, u namjeri da što prije popijemo tu čarobnu tabletu koja će nas napokon barem malo smiriti.
Nakon kraćeg vremena osjetile smo kako se pomalo, ali sigurno opuštamo uz laganu vrtoglavicu.
“Nije mi dobro! Vrti mi se!” jauknula si. “Mogle smo jednostavno pobjeći. Ja još uvijek mislim da nam ovo definitivno nije trebalo…” nastavila si omamljena.
Šutjela sam. Nisam ti htjela u ovim zadnji trenucima pokazati koliko se svega toga bojim i ja. Morala sam ostati jaka. Za obje. Uvijek sam bila i htjela sam takva i ostati. Trebala sam ti takva. Trebala ti je moja duhovna snaga. Bez nje ti bi se već odavno slomila, ovakva nježna i osjetljiva kakva si oduvijek bila.
Toliko smo bile omamljene od te čudesne plave tablete da smo potpuno izgubile osjećaj za vrijeme. Uopće se više ne sjećam koliko je prošlo kada su napokon ušle dvije sestre, skinule nam svu odjeću, polegle nas na krevet, pokrile ispranom plahtom naše nago tijelo i odvezle nas prema operacijskoj sali gdje nas je već čekala anesteziologinja.
Prebacili su nas na operacijski stol. Ostale smo zarobljene pod zasljepljujućim svjetlom reflektora koje je bezobrazno, bez imalo milosti, otkrivalo strah u našim očima.
Anesteziologinja nam je nježno uhvatila lijevu ruku, spremajući se da nam ubrizga anesteziju, dok je s druge strane njezina pomoćnica držala u ruci masku i čekala trenutak da nam je namjesti preko usta i nosa.
Tresle smo se poput šibe i bilo nam je nepodnošljivo hladno. I onda…
Onda si ti onaj posljednji trenutak pred sam početak nestajanja očajno, ali iznenađujuće odlučno kriknula: “Ja ovo ne mogu niti želim! Neću da nam se dira uterus, da nam se dira duša. Odlazim zauvijek. Ovo neće dobro završiti, vidjet ćeš! Oprosti!”
Zatim smo zajedno pale u najmračniji ponor bez sna.
Probudila sam se u sobi brbljajući kojekakve gluposti, dok su me sestre polijegale u krevet uz nepodnošljive bolove. Dobila sam injekciju i ovakva polusvjesna potonula u duboki prazan san.
“Dugo ste spavali”, rekla je tiho postarija žena sjedeći na suprotnom krevetu. “Ja sam upravo došla kada su vas odveli. Brzo su vas vratili.”
Nisam joj imala snage odgovoriti. Zatvorila sam oči. Tiho sam te zazvala: “Jesi li tu, Ada?” Odgovora nije bilo. Slušala sam tu tišinu i osjećala ponor praznine u sebi. Duboku, neopisivu prazninu, bez početka i kraja. Otišla si ipak, ostavivši me samu. Samu samcatu.
Dani oporavka u bolnici bili su dosadni i tužni. Jedva sam se kretala. Većinu sam vremena provela gledajući kroz prozor, odakle su mi u pozdrav mahale zelene grane drveća koje su radoznalo virile prema prozoru. Ostatak sam prespavala, zazivajući i tražeći te u snovima. ali ti se i dalje nisi odazivala.
Peti dan nakon zahvata pustili su me kući.
“Sretno i brzi oporavak vam želim, gospođo AdaLina! Vidimo se za mjesec dana na kontroli”, nasmiješeno je rekla doktorica i dodala mi otpusno pismo.
“Hvala”, rekla sam nastojeći djelovati ljubazno. “I ne zovem se AdaLina nego Lina. Doviđenja.”
“Doviđenja”, uzvratila je pomalo začuđeno.
Sljedećih mjesec i pol dana provela sam kući, uglavnom odmarajući se u krevetu, uz knjige, glazbu i posjete moje najbolje prijateljice Dore. Noći su bile najgore. Osjećala sam se tako usamljena, izgubljena bez tebe, ljubljena moja Ada. Nikako nisam mogla shvatiti činjenicu da si me zaista napustila, otišla, nestala. A opet, s druge strane, potpuno sam te razumjela. Sve ovo je trebalo preživjeti, prihvatiti, izdržati. Nije bilo lako. Nedostajalo mi je tvoje razmaženo kukanje, tvoje mrvice nihilizma koje si držala u sebi, nedostajao mi je taj pomalo majčinski instinkt kojim sam te smirivala. Ti si zauvijek ostala nedoraslo dijete u meni, dok sam ja morala odrasti za obje.
Prva kontrola nakon zahvata prošla je dobro. Doktorica je bila zadovoljna. Dogovor je bio da se vidimo ponovo za četiri mjeseca.
Vrativši se na posao, molila sam kolegice i kolege, kao i prijatelje, da me više ne zovu AdaLina. Samo Lina. Objasnila sam im da mi je tako zgodnije, jer je kraće.
Sve se vratilo u uobičajenu kolotečinu, barem naizgled. Trudila sam se održati u kako-tako dobrom raspoloženju, iako mi je teško padalo. U meni je sve više zjapila ta praznina, koja se noću pretvarala u ponor iz kojega bih se ujutro jedva izvukla. Nedostajala si mi, ljubljena moja, sve više i više. Tek sam sada zapravo počela shvaćati koliko sam te voljela i koliko si mi značila.
Prije nekoliko dana otišla sam na dogovorenu kontrolu u bolnicu. Dan već od samog jutra nije nosio ništa lijepoga u sebi. Rominjala je kiša, uz jako jugo, loše sam se osjećala. Ne samo taj dan nego već neko vrijeme.
Doktorica se nakon pregleda i ultrazvuka zabrinuto zagledala u mene.
“Žao mi je, Lina. Nemam baš dobre vijesti. Opet vam je izrastao tumor na istom mjestu. Čak je i veći nego onaj koji smo vam odstranili. Morat ćete ponovo na operaciju. Radi preventive, ovaj put morat ćemo vam napraviti histeroktomiju. To znači da vam moramo izvaditi maternicu. Drugog rješenja više nema.”
Vijest sam naizgled primila mirno, s razumijevanjem, iako mi se polako počeo raspadati svijet. Zakazale smo datum ponovnog zahvata.
Na bolničkom stubištu sam se slomila. Ovaj put, do samog kraja. Suze na licu miješale su se s kišnim kapima dok sam vani očajnički pokušavala zapaliti cigaretu. Na kraju sam ipak uspjela.
Do auta sam stigla potpuno mokra, kako od suza, tako od kiše koja se slijevala poput otvorene slavine. Nebo je plakalo zajedno sa mnom. “Bila si u pravu, Ada…” promrmljala sam sebi u bradu, sjetivši se tvojih posljednjih riječi prije zahvata.
Sada strpljivo brojim dane koji nas razdvajaju do ponovnog susreta, ljubljena moja. Brzo će. I nema više rastanka. Dosta je bilo. Nemam više snage ni za što. Čekam još samo taj čarobni trenutak našeg ponovnog susreta. Ti i ja opet ćemo biti ono što smo oduvijek bile. Dvije duše u jednom tijelu, imena AdaLina.

Foto: www.pixabay.com

Andreja Malta: Srušeni rubovi

Na trošnoj kamenoj
Stazi uz obalu
Sunce pruža vrela ticala 
Po mojoj blijedoj koži
Dok more na trenutke 
Mijenja paletu boja 
I zaziva me pjenastim
Prozirnim valovima.
Zrak je ljuljačka mirisnim travama 
uzavrelog Mediterana.
Nastavljam dalje po samom rubu 
Dugim koracima
Jer naučila sam
Davno hodati po rubovima…
U smiraj dana
Dok pada tama
Ležim naga na plahti
Satkanoj od morske soli
Ušuškana uz šapat borova
Koji se grle svojim tankim granama.
A jugo divlja sve brže
I snažnije
Nevrijeme će.
U zoru me budi
Čarobna slika
Sunca čiji odsjaj se
Blista u pospanom moru
A nosnice gladno upijaju
Miris tek skuhane zobene kaše…
Kasnije
Šećem po šumi
Opet po rubu
Slabo prohodnog puta.
Odjednom,
Put mi presječe
Velika debela zmija.
Uplašenu,
Hvata me smrtni strah…
Stanemo na trenutak duži od vječnosti
Zmija i ja
Srce mi viri iz grudi
A ona smireno sikće prema meni
Svojim tankim dugim jezikom:
‘Nemoj hodati po rubovima.
Uvijek hodaj samo po sredini,
ravno i uspravno.’
Zatim odgmiže
Ostavivši me ukočenu.
Vraćam se.
Istim putom
Prema kući.
Oprezno i polako.
Zastavši ispred male crkve
Pomolim se nakon dugo vremena…
U zraku osjećam prolaznost vremena.
U meni se nešto ruši
Osjećam
Ruše se rubovi
Po kojima sam uvijek hodala.
Iza njih
Ostaje samo još prah.
Noćas će
Na plahti satkanoj od morske soli
Zaspati zagrljeni
Moja spokojna duša i tijelo.
U mladu, još nevinu zoru probudit ću se
Potpuno nova
JA.

Foto: www.pixabay.com

Andreja Malta: Tvoja šićušna šarena školjka

Jednom
Ne sjećam se više kad
Puno je vremena prošlo
Od tad’
Izvukao si me iz plićaka
Uzavrelog mora
Svojom malešnom
Debelom ručicom.
Divio si se
Meni, sićušnoj šarenoj školjki
Od radosti si vikao:
‘Gle’, mama, što sam našao!’
Nosio si me u kantici
Zalijevao me morem
Kruhom si me hranio
Sjenu si mi pravio.
Navečer sam spavala
Ispod tvog prugastog jastuka
Bila sam samo tvoja
A ti si bio samo moj
Sve do jednog dana
Kada si me uplašen
Od velikog morskog vala
Nehotice ispustio
Iz te svoje mekane
Malene, nježne
Dječje ručice.
I dok sam tonula u dubinu
Čula sam tvoje plakanje…
Kroz neko vrijeme
More me konačno
Izbacilo na žal.
Nadala sam ti se
Dječače
Ali tebe više nije bilo.
Sada sam sama
Na žalu
Među kamenčićima
I sitnim pijeskom
Poput broda usidrena
Miluje me sunce
Miluje me povjetarac
Miluje me more
Svojim nježnim valovima.
Ali ni jedno od njih troje
Nema ruku poput tvoje
U koju bi stala
Sićušna školjka poput mene
Malešnu, toplu,
Nježnu, punu
Nevine dječje ljubavi
I topline
Kao ti.
Sada plačem ja
Tvoja sićušna
Šarena školjkica.
Nedostaješ mi
Sve do bola
Dječače moj maleni…

fotografija: pixabay.com

Andreja Malta: Jutro poslije

Sinoć sam kasno, premorena, nakon posjeta tati, iznenada zaspala na kauču s upaljenom svjetiljkom i otvorenom knjigom u rukama. I onda me jutros iznenada, na moje čuđenje, probudila sivo-plava, tek rođena zora, nalik na onu od prije tridesetak godina. Nehotice, u jednom trenutku navrla su sjećanja. Vratila su me u ono jutro poslije, kada sam bila jedanaestogodišnja djevojčica.
Sivo-plava, tek rođena zora narisala se iza zavjesa trošnog prozora. Nisam bila sigurna što me zapravo tog jutra koje se tek stvaralo iznenada probudilo. Možda je to bio taj sivo-plavi dodir što je nježno dotakao moje, od plača otečene očne kapke ili ipak tatino neujednačeno poluglasno disanje koje je tiho dopiralo kroz pritvorena vrata spavaće sobe i uvlačilo se ispod mog toplog pokrivača.
Zatvorivši ponovo bolne oči, još sam se neko vrijeme meškoljila u krevetu. Nekako mi se više nije spavalo. Kad sam ih ponovo otvorila, pozdravila me prva sramežljiva sunčana zraka i činilo mi se kao da me poziva na druženje.
Tiho, najtiše što sam znala, digla sam se iz kreveta i bosonoga krenula prema hodniku. Dok sam navlačila gumene čizme i zamotavala se u meni preveliku majčinu pletenu maramu, osluškivala sam tatino disanje koje se nije mijenjalo.
Otvorila sam ulazna vrata, izašla i ostavila ih pritvorena. Da ne probudim tatu.
Sada se zora već pretvorila u sunčano kasno travanjsko jutro, baš onakvo kakva sam voljela. Zagrlio me miris zelene trave, pomiješan s mirisom sjena koji je dopirao iz obližnje štale u kojoj smo držali samo kokoši. Smeđe i šarene. Za njih se uvijek brinula mama. Tek kada sam malo narasla, pomogla bih joj, ponekada. Istina, najviše od svega voljela sam naganjati kokoši i beskrajno u tome uživati. Kad bih napokon koju od njih uspjela uhvatiti svojim sitnim dječjim rukama, bila bih presretna i glasno bih se smijala. Majka se nikada ne bi ljutila zbog tih mojih malih nestašluka. Ona je jednostavno bila takva. Draga, topla i mekana.
Jutro je izgledalo baš kao i svako drugo, iako to nije bilo tako. Danas ne moram ići u školu, odjednom mi je sinulo. 
Zagazila sam putem kroz rosnu travu i s boli koju sam tek upoznavala prisjetila se jučerašnjeg dana.
Jučer sam napunila jedanaest godina. 
I…
Umrla mi je mama.
Dok smo baka i ja poslije škole kod nje pekle kolač, nenadano se na vratima pojavio tata. Nasmiješila sam se pomislivši kako me došao zagrliti, poljubiti i čestitati mi rođendan. Umjesto toga zastao je na vratima. Oči su mu bile nekako tužno oslikane, primijetila sam. Nije se micao. Samo je stajao tamo, naslonjen na štok, i trebalo mu je neko vrijeme dok je progovorio. 
Napokon je suho izustio: “Magdalena, jutros ti je u bolnici umrla mama.”
Baka je kriknula dok sam ja šutke stajala pokraj nje. U kuhinji su vlast preuzele tišina i bakino tiho jecanje. Tata mi se polako približio i zagrlio me.
A ja… Ja sam odjednom osjetila kako mi se ruši sav moj dječji svijet u kojemu sam godinama rasla i voljela ga. O, kako li sam ga voljela! Svu tu bezbrižnost spojenu u majčinoj ljubavi za svoju malu djevojčicu za koju se brinula najbolje što je znala i mogla.
Sve do onog dana kada se razboljela. Dugo je ležala blijeda i slaba u krevetu. Nije se više smiješila. Nije me više nježno dodirivala i plela mi kosu u debele pletenice koje bi na kraju vezala crvenom trakom kako se ne bi rasplele. Nije mi više čitala priče iz knjiga prije lijeganja. Mislila sam kako je to možda nekakva upala pluća koju je jednom imala moja prijateljica. Onda su mi objasnili da je ta njezina bolest puno ozbiljnija, da boluje od zloćudne bolesti imena rak. Da će možda ozdraviti. Možda. Taj “možda” dugo je visio u zraku. Brigu o meni preuzeli su tata i baka. A ja nisam baš previše razmišljala o njezinoj bolesti. U meni je stanovala nada. Nada koja je lažno obećavala kako će sve dobro završiti. Prije nekoliko tjedana stanje joj se naglo pogoršalo i morali su je odvesti u bolnicu. Od tada je više nisam vidjela.
Hodajući kroz rosnu travu u ovom jutru koje više nije bilo kao što su bila jutra prije, krenula sam prema obližnjoj šumi. Razbarušenu dugu kosu lagano mi je gladio povjetarac koji mi se pridružio na putu. Imala sam osjećaj kako me, osim što mi je gladio kosu, lagano uhvatio za ruku. Kao što je to znala napraviti mama dok bismo ponekada zajedno šetale. Dodir uz koji sam se osjećala sigurnom i voljenom.
U šumi je bilo tiho i prohladno. Spavaćica koju sam imala na sebi bila je tanjušna pa sam se još jače umotala u preveliku majčinu maramu. Mirisala je na nju. Nježno i veselo, kao što je uvijek mirisala ona sama.
Odjednom sam osjetila kako mi niz lice opet kližu suze i kako te suze nalikuju na sitne bisere s majčine ogrlice. Ponekada bi mi, dok sam se igrala, posudila tu svoju ogrlicu koju joj je jednom davno poklonio tata, a ja bih cijelo to vrijeme jako pazila da je ne oštetim.
Ispred mene se ocrtala litica. Koliko puta sam prošla kroz tu istu šumu, a nikada prije je nisam primijetila.
Krenula sam prema njezinom rubu i zastala. Ispod mene je zjapio ogroman ponor kojemu se nije nazirao kraj. Čula sam cvrkut ptica. Vlažni slijed suza na licu polagano se sušio. Više nisam mislila ni na što. Na trenutak, ostali smo samo litica, ponor koji je mamio svojom nepovratnom dubinom i ja.
S majčinim odlaskom za mene je sve nestalo. Stajala sam tako dugo, ni sama ne znam koliko, iznad tog ponora, izgubivši osjećaj za vrijeme i sve oko sebe. Više mi ništa nije imalo smisla.
Trgnula sam se tek kad me je netko uhvatio za ruku. 
“Magdalena, što radiš tu?” pitao me poznati glas. Pokraj mene stajao je Darian. Darian, dječak iz mog razreda.
“Ništa…” rekla sam tužno.
“Trebala bi se vratiti kući…” šapnuo je. “Žao mi je zbog tvoje majke”, nastavio je i poljubio me u obraze, uplakane i isprane od tragova suza, slanih poput mora negdje uz obalu.
“Znaš, Magdalena, svima u razredu je jako žao zbog tebe i toga što ti se dogodilo. Svi ćemo doći na sprovod. I pozdravila te učiteljica. Samo sam htio da znaš da mislimo na tebe.” Netom prije nego je nestao, još jednom mi je ljubaznim, ali odlučnim glasom naredio: “Magdalena, vrijeme je da ideš kući. Sada više nisi dijete. Odrasla si prije svih nas. I ne zaboravi… nisi ostala sama. Uz tebe su tata i baka. Ajde… sad… Pokreni se!”
I tako sam krenula prema kući, izgubljena u prostoru i vremenu, gazeći i dalje travu prekrivenu rosom, upijajući njezin miris, a povjetarac se i dalje trudio srediti moje duge, nepočešljane svijetle vlasi boje pješčane obale.
U daljini sam ugledala Mopsa, našeg psa, kako trči prema meni. Kad me sustigao, nije se, kao i obično, popeo na mene, izluđujući me tim svojim ponašanjem. Privio mi se uz noge i potiho cvilio sve dok nismo stigli do kuće.
Ušla sam tiho, kao što sam i izašla. Mops je ostao ležati pred vratima.
U kući se srećom još uvijek družila tišina s tatinim neujednačenim disanjem.
Skinula sam gumene čizme oprane rosom, pomirisala šal prije nego sam ga skinula i objesila natrag na vješalicu, nastojeći što duže zadržati taj miris u nosnicama.
Odjednom sam osjetila kako mi je hladno. Unatoč suncu koje je ukrašavalo dan, promrzla sam. Tihim korakom krenula sam prema spavaćoj sobi i još tiše otvorila vrata kako ne bih probudila tatu. Stajala sam tamo nepomično nekoliko trenutaka. Onda sam krenula prema njegovom krevetu i uvukla se ispod toplog pokrivača. Svom snagom koja mi je još ostala privila sam se uz njegovo tijelo i lijevom rukom ga zagrlila.
“Magdalena… pa ti se treseš, dijete…” promrmljao je tata u polusnu, okrenuvši se prema meni, ostavivši mi poljubac na hladnom čelu.
Osjetila sam kako me opet zove svijet sna. Prije nego što sam mu se predala, osjetila sam neopisivo zadovoljstvo. Unatoč svemu… shvatila sam. Nismo ostali sami. Imamo nešto što će nas držati zajedno dok god budemo na ovome svijetu. 
Sjećanje na majku i svu ljubav jedan prema drugome. 
Moj tata i ja.
Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: U zagrljaju Šume Striborove

Ti, moj nerođeni brat blizanac
i ljubavnik,
ja, tvoja nerođena sestra
i ljubavnica,
jednom začeti, plodovi incesta
u utrobi naše nesuđene majke,
pamtiš li, poput mene,
koliko smo puta predvečer
lutali Šumom Striborovom,
zaigrani u pomalo čarobnu nadu
našeg istinskog postojanja,
u jezivom svijetu
gdje se nismo plašili ni duhova,
ni onih zlih, ni dobrih uplakanih duša
koje su izgubljeno lutale
između drveća uz šuškanje
otpalih listova.
Sisao si mi krv u žilama,
kao što sam tvoju sisala i ja,
tako smo se hranili ne bismo li preživjeli
u nagovještaju mračne slutnje
kako nikada nećemo biti rođeni.
Jedne noći,
iznenada,
pogodila nas je hladna oštrica
željeznog noža
i iscurili smo zajedno u mlazu krvi
iz iskasapljene utrobe
uz očajnički krik naše nesuđene majke
čija je slabašna, krvava ruka
iskopala mali humak
i stavila nas zajedno, natopljenima krvlju
u hladnu zemlju,
pokrivši nas otpalim lišćem
koje je mukom skupila s poda.
Nije se pomolila, nije se prekrižila,
nije se od nas oprostila.
Od tada ti i ja
živimo u toj šumi, stoljećima.
Ni rođeni, ni mrtvi
još uvijek u krvi,
volimo se poput Pirama i Tizbe*,
u zabranjenoj ljubavi
između grana, između lišća,
u crnim noćima i danima bez
zrake rumenog sunca,
u vječnosti,
u bajkovitom majčinskom zagrljaju
tajanstvene šume,
Šume Striborove.

———

* Mitološki ep rimskog književnika Publija Ovidija Nazona

foto: www.pixabay.com)