Arhiva oznaka: Andreja Malta

Andreja Malta: Budna sanjam

Budna sanjam dok si ujutro umivam lice, dok pijem crnu jutarnju kavu, onako gorku bez šećera, i palim prvu, dugu, tanku cigaretu, dok se spremam na posao, dok otključavam auto, sjedam i palim motor, dok vozim po prepunoj prometnici, dok hodam prema uredu. Budna sanjam dok palim računalo, odgovaram na pozive, smješkam se strankama, ispunjavam formulare, za vrijeme pauze ispijam drugu kavu paleći drugu dugu, tanku cigaretu tog još jednog beznadnog dana, nanizanog u ogrlici od školjaka koje smo zajedno skupile u plićaku jednog vrelog ljetnog dana, dana bez početka i kraja. Budna sanjam dok umorna krećem prema domu, kasnije kupujem namirnice u prostranstvima prevelikog hipermarketa s mnoštvom reklama, dok spremam ručak postavljajući još uvijek dva tanjura, iako sam svjesna da ću jesti sama. Budna sanjam dok perem suđe, dok ispijam treću crnu kavu i palim treću dugu, tanku cigaretu tog istog dana, dok vješam netom opranu robu među kojom je i tvoja žuta majica oslikana mrljama krvi, nikad dovoljno oprana. Budna sanjam dok u tek rođenom mraku palim bijelu svijeću kao i svaku večer od kada te više nema, malena moja draga. Budna sanjam dok lijegam na počinak i kada zatvorim oči, ispred sebe vidim tvoje malešno tijelo ispod guma velikog sivog automobila ležećeg u krvi. Budna sanjam dok ponovo iz sjećanja izvlačim tvoj zadnji uplašeni vapaj: “Boli me, mama!” Budna sanjam tvoj sprovod koji je bio nalik na nijemi, do srži bolan pretužan film. Budna sanjam dok polako zatvaram od plača crvene beživotne oči. Budna sanjam san bez snova, ušuškana ispod toplog pokrivača tvog mirisa. Budna sanjam tvoje malene ručice oko moga vrata dok ti dijelim mekane puse pred san.
I tako iz dana u dan, budna sanjam i sanjat ću, malena moja, sve do onoga dana dok zauvijek i ja ne zaklopim svoje pretužne isplakane oči.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Most

Osjetila je nešto poput olakšanja na umornoj kičmi vlastitog života dok mu je porukom netom prije nego što je izašla na gradski trg, obasjan kasnim popodnevnim zlatnim sunčanim trakama, napisala da je između njih dvoje gotovo. Činilo joj se kako ta veza uistinu nema budućnosti. Još je umorna i ranjena od prošlosti, a on doma ima ženu koju nikada neće ostaviti. Ipak, instinktivno je osjećala da je govorio istinu kada joj je rekao kako je njegov brak još samo puka farsa na davno ispisanom crkvenom papiru.
Dok je koračala po kamenim pločama stare jezgre prema mostu koji spaja drugi dio grada, ispod kojeg teče živahna rijeka, još se jednom upitala je li postupila ispravno. Bio joj je drag, uistinu drag, onako nježan, miran, pun razumijevanja za sve što mu je ispričala o svom životu, bolesti i tuzi koja joj je oduvijek jedina i najbolja prijateljica. Njemu, uvijek veselom i punom života, sa zaraznim osmijehom na licu. Nedostajat će joj taj osmijeh, o da, zaključila je i zakoračila prema mostu.
Most je bio poluprazan, grlio ju je lagani povjetarac dok su ljudi ozbiljnih lica žurili prema kući nakon napornog radnog dana. Sunce se još uvijek smiješilo uz ples s povjetarcem.
Odjednom ga je ugledala. Hodao je brzim korakom, ozbiljnog lica, gledajući ispred sebe. Hoće li mu se javiti ili će samo projuriti pored njega, upitala se pomalo zbunjena, jer ovaj susret ni u snu nije očekivala. Ipak, nije si mogla pomoći. Bio je to trenutak, trenutak slabosti, trenutak koji budi nedavne uspomene. Stala je i zazvala ga, u strahu da joj se možda neće htjeti javiti. Ipak, na njezino iznenađenje, zaustavio se.
“Kuda?” upitala ga je jer jednostavno nije znala što bi drugo rekla.
“Na posao, nešto je hitno iskrsnulo pa…” rekao je uz lagani smiješak, milujući joj lice pogledom.
“Aha”, kimnula je i pitala: “Jesi li dobio poruku?”
“Jesam”, rekao je kratko. “Ako si sigurna u to što si mi napisala, složit ću se. Nemam pravo tražiti od tebe ono što bih najviše želio.”
“Aha”, rekla je pomalo nesigurno. “Ali ostat ćemo prijatelji, zar ne?”
“Svakako”, rekao je sad pomalo tužno i pružio joj ruku. “Oprosti, žurim.”
“Idem i ja. Čujemo se”, rekla je sad već nesigurna u svoju nedavnu odluku i stisnula mu dlan, topao i mekan kao uvijek do sada.
Krenuli su svatko svojim pravcem. Srce joj je lupalo svom snagom; od silnog uzbuđenja osjetila je sićušne kapi znoja na licu. Na samom kraju mosta zastala je i okrenula se. Stajao je na pješačkom prijelazu čekajući da se upali zeleno svjetlo. Kosu boje pepela mrsio mu je povjetarac baš onako kako mu ju je još nedavno mrsila ona svojim tanjušnim prstima. Slomila se. Zajedno sa svojom odlukom.
Prije nego što je sjela u auto, poslala mu je novu poruku. Nije mogla više čekati. Susret na mostu bio je presudan. Ipak neće moći bez njega i njegovog osmijeha, bez obzira na sve.
“Kvragu!” rekla je poluglasno i stisnula dugme za slanje poruke, u kojoj je velikim slovima napisala: “Susret na mostu promijenio je moju odluku. Shvatila sam kako ipak neću moći dalje bez tvog osmijeha.”
Za manje od minute stigao je odgovor.
“Mostovi su ruke koje spajaju ljude. Volim te!” pročitala je s olakšanjem dok je budućnost polako nestajala u beskonačnom svemiru.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Budućnost je nestala u svemiru

Jučer u kasno doba popodneva
ti i ja susreli smo se
inkognito u nekom
zabačenom kafiću
uz zubato sunce na umoru i
tihu ptičju priču.
Ispijali smo čaj,
ja zeleni, ti crveni
od šipka.
Stigla je jesen
pa nam se učinilo nekako primjereno.
Preko stola su frcala
već pomalo otrcana
srca i neostvareni dodiri,
dok su poljupci uspravno
stajali na čekanju.
Uz nas je iznenada
sjela gospođa Budućnost
i zabrinuto nas pogledavala.
Naravno, ti je nisi ni primijetio
jer si upravo nekome slao sms poruku.
Ja sam je, naravno, pozdravila i ljubazno
joj se nasmiješila.
“Hmmm…” rekla je gošća
pomalo neodlučno.
“Malo sam zabrinuta.
Pratim vas već neko vrijeme
i sve više mi se čini da zajedno
samo gubite vrijeme.”
“Aha”, potvrdila sam.
“U pravu ste, on doma ima ženu
koju nikada neće napustiti,
a ja ljubomornog psa.
I shvatila sam nedavno,
za razliku od njega,
da ova naša veza zaista
nema nikakve budućnosti.
A sad ste i vi, gospođo Budućnost,
napokon to potvrdili.”
“Drago mi je da ste bar vi shvatili
ako već gospodin nije”, rekla je i
odlepršala prema svemiru.
“Idemo li, draga?” pustio si prema meni
pitanje s okusom upravo popijenog
šipkovog čaja.
Krenuli smo u zagrljaju mladog mraka
ispod tisuću tek rođenih zvijezda
prema obali uz more Mediterana.
“Zagrli me”, šapnula sam ti.
“Jako, najjače što možeš,
odmah ovdje i sada,
jer mi, shvati već jednom,
ionako nemamo budućnosti.”
A ti si me bez riječi
ušuškao u svom snažnom zagrljaju,
uz šapat morskih valova
i slatkim poljupcem
nježno zalijepio naše usne
kao i uvijek do sada.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Blue

Po sobi plešu slova
u parovima s brojkama,
na tv ekranu
se smiješi Vakula sa svojom
vremenskom prognozom.
Blue je i večeras
moja boja,
shvatila sam
kada sam čula
da će jutro biti kišovito.
Probudit ću se mrgudna,
možda ću ostati u krevetu
potpuno nepomična,
kao da sam upravo umrla,
u mojoj utrobi ionako
davno sve je mrtvo,
da ne pričam o svom mozgu
koji se ponaša kao da je
pod anestezijom.
Možda se ipak uspijem
pokrenuti,
trebala bih,
mislim da bilo bi nužno.
Morali bismo se vidjeti
ti i ja,
ne mogu više šutjeti,
to strašno boli,
svi oni dijelovi u meni
koji još dišu
unatoč kiši,
trebam te potražiti
pa makar se smočila
do samih kostiju.
Moram ti reći
da te više ne volim,
da te nikada
onako istinski, duboko,
do same srži nisam ni voljela,
ne mogu ti više lagati.
Pojest će me
ultraljubičasta,
ona ne poznaje šalu,
samo posesivnost u mrtvilu
i ljubomoru.
Moram ti konačno
priznati istinu koja će te
možda zaboljeti.
Ona je oduvijek u meni,
s njom dijelim noći i dane,
jedino nju istinski ćutim,
ljubim,
s njom u čvrstom zagrljaju
sve drugo je nebitno
i tako beskonačno blue.

Foto: www.pixabay.com

Andreja Malta: Vrijeme je za promjene

Kada sam prije nekoliko tjedana
servirala svome sada već
bivšem mužu
juhu od bundeve
koju voli kao malo dijete lizalice,
odjednom mi je prošlo
kroz glavu pitanje:
“Ma, kad smo se ono mi…
zadnji put ljubili?
O, Bože moj,
pa ja se toga uopće
više i ne mogu sjetiti!”
zaključila sam.
I dok je on blaženo
srčući tu svoju juhicu
gledao u tv ekran
svojim poznatim
telećim pogledom
nogometnu utakmicu,
u meni je konačno
sve popucalo.
Shvatila sam, napokon,
da mi je zapravo
svejedno
jer ga ne volim više,
već odavno…
Ukrašena prozirnim suzama
koje su odjednom
krenule poput slapova,
strgala sam sa sebe pregaču,
spakirala nekoliko krpica
i odlučila da ću se
napokon vratiti mami.
Obula sam štiklice,
uzela torbu s krpicama,
ključeve od auta
i viknula mu ljutito:
“Dosta mi je,
ostavljam te!
Došlo je vrijeme za promjene!”
Dok sam otključavala
ulazna vrata,
čulo se njegovo srkanje
uz nezainteresirano mrmljanje:
“Oprosti, draga,
bi li mogla ponoviti ono što
si maloprije rekla, ali glasnije!
Molim te, glasnije!!!”
“Ma, idite s vragom zajedno
ti, te tvoje bundeve
i utakmice!”
viknula sam na sav glas
zalupivši ulaznim vratima.
Dok sam se spuštala stubištem,
mislila sam da će možda
ipak potrčati za mnom,
ali on je, shvatila sam,
do kraja pojeo juhicu
i nastavio pratiti
nogometnu utakmicu.

Foto: www.pixabay.com)

Andreja Malta: AdaLina

Sporo prolaze dani bez tebe, moja ljubljena. Na izmaku je još jedan isprazan dan, nalik na prethodni i sve prije toga u nizu, sve od onoga dana kada si odlučila napustiti me.
Jutro u kojemu smo se s knedlom u grlu i neobjašnjivim strahom od onoga što nas je čekalo zadnji put zajedno probudile, pamtit ću dok sam živa.
Otvorile smo oči još u mrklom mraku i nevoljko se ustale. Stvari koje smo navečer uredno složile u malu crnu putnu torbu strpljivo su čekale naše ruke da ih podignemo i ponesemo sa sobom kada dođe vrijeme. Jutarnju kavu si nismo smjele priuštiti, čak ni cigaretu, ali ipak, nervoza koja je ključala u nama bila je jača od zabrane. Povukle smo nekoliko puta i pustile u još sivu proljetnu zoru velike nikotinske kolute koji su nestajali u zraku, kao što ćemo za nekoliko sati nestati bez svijesti ti i ja zajedno.
Nakon tuširanja i ostalih uobičajenih jutarnjih rituala navukle smo na sebe trenerku i patike te podigle crnu putnu torbu koja se jedina veselila odlasku i pozvale taksi.
Stigao je iznenađujuće brzo. Možda nam se to samo činilo jer je uz nas sjeo osjećaj kako vrijeme leti nepovratnom brzinom.
“Kuda?” upitao je pomalo pospani taksist i pokušavao sakriti svoj umor kroz ljubazni smiješak.
“Bolnica”, rekle smo kratko i beživotno, gutajući još ono malo sline što nam je ostala u ustima.
Počela je rominjati kiša pa smo se u sebi ljutile što nismo ponijele kišobran, ali dobro, nije bilo važno, ionako će nas iskrcati ispred glavnog ulaza.
Šalter za prijem u bolnicu upravo se otvarao i bile smo prve na redu za upis. Na pult ispred sebe stavile smo uredno složenu liječničku dokumentaciju, koju je zatim uzela službenica uz pitanje: “Ginekologija?” na što smo samo kimnule i počela unositi podatke u računalo ispred sebe. Kada je završila, sve nam je vratila i zadovoljno rekla: “Gotovo. Možete sada otići na odjel.”
Izašle smo i krenule prema zgradi ginekologije. Zajedno smo duboko udahnule. Otvorivši ulazna vrata, primijetile smo kako se upravo rodilo oblačno, otužno proljetno jutro. Jutro koje smo s bolnom strepnjom toliko dugo iščekivale.
Dok smo čekale na prijem, neprestano si mrmljala: “Strah me… Ajmeee… Možda ipak nismo trebale otići na taj zahvat. Možda smo…”
“Prestani, molim te. Ideš mi na živce. Misliš li da je meni svejedno?” pokušavala sam te smiriti. Bezuspješno. Počela si čak i cmizdriti. Morala sam iskopati iz torbice papirnate maramice i upijati ti njima sitne suze u strahu da se ne pretvore u potoke.
Srećom, ušla je još jedna žena i sjela do nas. Počele smo zajedno plesti priču i ti si, hvala svim nebeskim bogovima, konačno prestala plakati. Ubrzo je došla i medicinska sestra. Zaprimila nas je na odjel. Zatim je slijedilo presvlačenje, kratak pregled i zadnje upute doktorice. Sjedile smo sleđene od straha u toj ambulanti, sve dok konačno nije došla po nas medicinska sestra i odvela nas u sobu u kojoj smo se trebale oporavljati sljedećih pet dana nakon zahvata.
“Samo se vi polako smjestite, gospođo AdaLina. Malo ćete morati pričekati, imamo jedan hitan slučaj. Čim bude gotovo, vi ste na redu”, rekla je smireno. “I nemojte se plašiti, nije to ništa. Taj mali tumor u maternici će vam doktorica pod općom anestezijom odstraniti i sve će biti u redu. Budite sretni da ste došli na vrijeme! Zamislite samo da niste! Onda biste trebali izvaditi cijelu maternicu. Istina, nakon operacije ćete morati petnaest dana strogo mirovati, ali usput ćete se i odmoriti”, veselo je zaključila, a ti si me stisnula za ruku i vrisnula:”Ajmeee, slabo mi je… povraća mi se!”
Sjele smo na krevet i opet sam te smirivala iako sam i ja osjetila mučninu.
“Daj, prestani više!” dreknula sam: “Nije ni meni baš dobro nakon ovih njezinih riječi.”
“Ajmeee… ne mogu, ne mogu ja to… Kao da će nam kopati po duši! ” počela si ispočetka. Ovaj put ti nisam odgovorila. I mene je pošteno počela svojim nesmiljenim rukama hvatati panika. Legle smo na krevet, pokrivene tišinom.
Probudilo nas je sramežljivo sunce koje je virilo ispod tamnih kišnih oblaka zalijepljeno za bolnički prozor. Ubrzo je stigla i medicinska sestra noseći malenu plavu tabletu.
“Evo, gospođo AdaLina, popijte ovu tableticu s malo vode. Ubrzo će vas opustiti. Taman dok dođemo po vas!”
“Ajmmmeee…” opet si počela paničariti dok sam ja ulijevala vodu u plastičnu čašu, u namjeri da što prije popijemo tu čarobnu tabletu koja će nas napokon barem malo smiriti.
Nakon kraćeg vremena osjetile smo kako se pomalo, ali sigurno opuštamo uz laganu vrtoglavicu.
“Nije mi dobro! Vrti mi se!” jauknula si. “Mogle smo jednostavno pobjeći. Ja još uvijek mislim da nam ovo definitivno nije trebalo…” nastavila si omamljena.
Šutjela sam. Nisam ti htjela u ovim zadnji trenucima pokazati koliko se svega toga bojim i ja. Morala sam ostati jaka. Za obje. Uvijek sam bila i htjela sam takva i ostati. Trebala sam ti takva. Trebala ti je moja duhovna snaga. Bez nje ti bi se već odavno slomila, ovakva nježna i osjetljiva kakva si oduvijek bila.
Toliko smo bile omamljene od te čudesne plave tablete da smo potpuno izgubile osjećaj za vrijeme. Uopće se više ne sjećam koliko je prošlo kada su napokon ušle dvije sestre, skinule nam svu odjeću, polegle nas na krevet, pokrile ispranom plahtom naše nago tijelo i odvezle nas prema operacijskoj sali gdje nas je već čekala anesteziologinja.
Prebacili su nas na operacijski stol. Ostale smo zarobljene pod zasljepljujućim svjetlom reflektora koje je bezobrazno, bez imalo milosti, otkrivalo strah u našim očima.
Anesteziologinja nam je nježno uhvatila lijevu ruku, spremajući se da nam ubrizga anesteziju, dok je s druge strane njezina pomoćnica držala u ruci masku i čekala trenutak da nam je namjesti preko usta i nosa.
Tresle smo se poput šibe i bilo nam je nepodnošljivo hladno. I onda…
Onda si ti onaj posljednji trenutak pred sam početak nestajanja očajno, ali iznenađujuće odlučno kriknula: “Ja ovo ne mogu niti želim! Neću da nam se dira uterus, da nam se dira duša. Odlazim zauvijek. Ovo neće dobro završiti, vidjet ćeš! Oprosti!”
Zatim smo zajedno pale u najmračniji ponor bez sna.
Probudila sam se u sobi brbljajući kojekakve gluposti, dok su me sestre polijegale u krevet uz nepodnošljive bolove. Dobila sam injekciju i ovakva polusvjesna potonula u duboki prazan san.
“Dugo ste spavali”, rekla je tiho postarija žena sjedeći na suprotnom krevetu. “Ja sam upravo došla kada su vas odveli. Brzo su vas vratili.”
Nisam joj imala snage odgovoriti. Zatvorila sam oči. Tiho sam te zazvala: “Jesi li tu, Ada?” Odgovora nije bilo. Slušala sam tu tišinu i osjećala ponor praznine u sebi. Duboku, neopisivu prazninu, bez početka i kraja. Otišla si ipak, ostavivši me samu. Samu samcatu.
Dani oporavka u bolnici bili su dosadni i tužni. Jedva sam se kretala. Većinu sam vremena provela gledajući kroz prozor, odakle su mi u pozdrav mahale zelene grane drveća koje su radoznalo virile prema prozoru. Ostatak sam prespavala, zazivajući i tražeći te u snovima. ali ti se i dalje nisi odazivala.
Peti dan nakon zahvata pustili su me kući.
“Sretno i brzi oporavak vam želim, gospođo AdaLina! Vidimo se za mjesec dana na kontroli”, nasmiješeno je rekla doktorica i dodala mi otpusno pismo.
“Hvala”, rekla sam nastojeći djelovati ljubazno. “I ne zovem se AdaLina nego Lina. Doviđenja.”
“Doviđenja”, uzvratila je pomalo začuđeno.
Sljedećih mjesec i pol dana provela sam kući, uglavnom odmarajući se u krevetu, uz knjige, glazbu i posjete moje najbolje prijateljice Dore. Noći su bile najgore. Osjećala sam se tako usamljena, izgubljena bez tebe, ljubljena moja Ada. Nikako nisam mogla shvatiti činjenicu da si me zaista napustila, otišla, nestala. A opet, s druge strane, potpuno sam te razumjela. Sve ovo je trebalo preživjeti, prihvatiti, izdržati. Nije bilo lako. Nedostajalo mi je tvoje razmaženo kukanje, tvoje mrvice nihilizma koje si držala u sebi, nedostajao mi je taj pomalo majčinski instinkt kojim sam te smirivala. Ti si zauvijek ostala nedoraslo dijete u meni, dok sam ja morala odrasti za obje.
Prva kontrola nakon zahvata prošla je dobro. Doktorica je bila zadovoljna. Dogovor je bio da se vidimo ponovo za četiri mjeseca.
Vrativši se na posao, molila sam kolegice i kolege, kao i prijatelje, da me više ne zovu AdaLina. Samo Lina. Objasnila sam im da mi je tako zgodnije, jer je kraće.
Sve se vratilo u uobičajenu kolotečinu, barem naizgled. Trudila sam se održati u kako-tako dobrom raspoloženju, iako mi je teško padalo. U meni je sve više zjapila ta praznina, koja se noću pretvarala u ponor iz kojega bih se ujutro jedva izvukla. Nedostajala si mi, ljubljena moja, sve više i više. Tek sam sada zapravo počela shvaćati koliko sam te voljela i koliko si mi značila.
Prije nekoliko dana otišla sam na dogovorenu kontrolu u bolnicu. Dan već od samog jutra nije nosio ništa lijepoga u sebi. Rominjala je kiša, uz jako jugo, loše sam se osjećala. Ne samo taj dan nego već neko vrijeme.
Doktorica se nakon pregleda i ultrazvuka zabrinuto zagledala u mene.
“Žao mi je, Lina. Nemam baš dobre vijesti. Opet vam je izrastao tumor na istom mjestu. Čak je i veći nego onaj koji smo vam odstranili. Morat ćete ponovo na operaciju. Radi preventive, ovaj put morat ćemo vam napraviti histeroktomiju. To znači da vam moramo izvaditi maternicu. Drugog rješenja više nema.”
Vijest sam naizgled primila mirno, s razumijevanjem, iako mi se polako počeo raspadati svijet. Zakazale smo datum ponovnog zahvata.
Na bolničkom stubištu sam se slomila. Ovaj put, do samog kraja. Suze na licu miješale su se s kišnim kapima dok sam vani očajnički pokušavala zapaliti cigaretu. Na kraju sam ipak uspjela.
Do auta sam stigla potpuno mokra, kako od suza, tako od kiše koja se slijevala poput otvorene slavine. Nebo je plakalo zajedno sa mnom. “Bila si u pravu, Ada…” promrmljala sam sebi u bradu, sjetivši se tvojih posljednjih riječi prije zahvata.
Sada strpljivo brojim dane koji nas razdvajaju do ponovnog susreta, ljubljena moja. Brzo će. I nema više rastanka. Dosta je bilo. Nemam više snage ni za što. Čekam još samo taj čarobni trenutak našeg ponovnog susreta. Ti i ja opet ćemo biti ono što smo oduvijek bile. Dvije duše u jednom tijelu, imena AdaLina.

Foto: www.pixabay.com

Andreja Malta: Srušeni rubovi

Na trošnoj kamenoj
Stazi uz obalu
Sunce pruža vrela ticala 
Po mojoj blijedoj koži
Dok more na trenutke 
Mijenja paletu boja 
I zaziva me pjenastim
Prozirnim valovima.
Zrak je ljuljačka mirisnim travama 
uzavrelog Mediterana.
Nastavljam dalje po samom rubu 
Dugim koracima
Jer naučila sam
Davno hodati po rubovima…
U smiraj dana
Dok pada tama
Ležim naga na plahti
Satkanoj od morske soli
Ušuškana uz šapat borova
Koji se grle svojim tankim granama.
A jugo divlja sve brže
I snažnije
Nevrijeme će.
U zoru me budi
Čarobna slika
Sunca čiji odsjaj se
Blista u pospanom moru
A nosnice gladno upijaju
Miris tek skuhane zobene kaše…
Kasnije
Šećem po šumi
Opet po rubu
Slabo prohodnog puta.
Odjednom,
Put mi presječe
Velika debela zmija.
Uplašenu,
Hvata me smrtni strah…
Stanemo na trenutak duži od vječnosti
Zmija i ja
Srce mi viri iz grudi
A ona smireno sikće prema meni
Svojim tankim dugim jezikom:
‘Nemoj hodati po rubovima.
Uvijek hodaj samo po sredini,
ravno i uspravno.’
Zatim odgmiže
Ostavivši me ukočenu.
Vraćam se.
Istim putom
Prema kući.
Oprezno i polako.
Zastavši ispred male crkve
Pomolim se nakon dugo vremena…
U zraku osjećam prolaznost vremena.
U meni se nešto ruši
Osjećam
Ruše se rubovi
Po kojima sam uvijek hodala.
Iza njih
Ostaje samo još prah.
Noćas će
Na plahti satkanoj od morske soli
Zaspati zagrljeni
Moja spokojna duša i tijelo.
U mladu, još nevinu zoru probudit ću se
Potpuno nova
JA.

Foto: www.pixabay.com