Arhiva oznaka: 10. dio

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 10. dio

VIKEND: Subota
“Nothing ever becomes real till it is experienced”
/John Keats/

Jutarnje zrake sunca prodrle su kroz prozor. Bruno se, još u polusnu, okrenuo na stranu kreveta na kojoj je trebala ležati Antonija. Njeno toplo tijelo bilo mu je okrenuto leđima. Disala je ravnomjerno. Pitao se, dok ju je tako promatrao, na trenutak: ima li među nama ljubavi? Ali, istinske ljubavi? Ona je mlada, ljupka; privlačna; poželjna. Volim li ja nju, zapravo? Ljudima ponekad takva pitanja padaju na pamet. Ljudi, a naročito mlađi, lako pobrkaju privlačnost, simpatiju, požudu, s ljubavlju. I privlačnost, i simpatija, i požuda su privremena, vrlo privremena stanja, koja lako i dođu i odu; vrlo su trenutna. A ljubav, ljubav prema određenoj osobi, prema određenom biću, ipak je trajniji stav; ljubav je odlučnost da se ustraje u naklonosti, dobru i odanosti prema određenom biću. Valjda.
Romantična ljubav, između osoba različitog ili istog spola, najčešće i mora uključivati elemente kao što su: privlačnost, simpatija, požuda. No, često je među njima izgubljena i zametnuta ljubav, ona prava ljubav koja se u nekim slučajevima razvije, a često se (čak i među ljudima koji su dulje vrijeme zajedno ili u braku) i ne razvije.
Prava ljubav, pomislio je Bruno, podrazumijeva one elemente Kristove ljubavi: odvajanje od sebe kako bi se dalo i živjelo za drugoga. Takva ljubav ne može se forsirati ni stvoriti pukom željom u glavi; ona ili dođe s vremenom ili ne dođe; ili ju otkrijemo, tu duboku ljubav prema određenoj osobi, ili ju ne otkrijemo. Za istinsku ljubav sigurno je ključna određena razina prihvaćanja, što nužno znači, i razumijevanja. Uz to nužno je razviti i suosjećanje. Da, razumijevanje i suosjećanje su ključni za istinsku ljubav. Bruno je zaokružio svoje razmišljanje, koje mu je u tom trenu palo na pamet i prekinulo njegove prvotno započete radnje.

Privinuo se uz Antoniju, dok je njegov nabrekli kurac, privremeno ometen razmišljanjem o istinskoj prirodi ljubavi, sada opet ozbiljno stršao u erekciji, i čak preko pidžame, ona ga je morala osjetiti. Zadovoljno se promeškoljio, i namjestio se tako da njegov pulsirajući ud bude što bliže njenoj maloj. Muškarci imaju tu neobičnu, ali prirodnu potrebu za seksom u ranim jutarnjim satima; potrebu koja se često manifestira spontanim i snažnim jutarnjim erekcijama.

Ona se lagano prenula iz sna. Živnuo je, i sada već poprilično budan, stavio je dlan lijeve ruke na njezinu guzu, lagano je milujući. Sve strastvenije i senzualnije prelazio je po oblinama njezinog dupeta. Čini se da je sada već i ona bila sasvim budna, ali je samo ležala i držala, dopuštajući mu da joj rukom masira stražnjicu. Činilo se da uživa. Bruno je krenuo odvažnije u akciju. Zavukao je ruku ispod njezine pidžame i gaćica. U tom trenutku iznenada se podigla Antonijina lijeva ruka (dok je ona još ležala na boku, okrenuta mu leđima) i spustila se odlučno na njegovu ruku u akciji i čvrsto ju zgrabila.
– Zloćko – prozborila je Antonija. Samo na to misliš …
Bruno, zaustavljen u akciji, osjećao se zbunjeno.
Izvukao je ruku ispod njezinih gaćica. Ona se potom okrenula prema njemu, prstićima ga poškakljala po bradi, i rekla umiljatim, ali odlučnim glasom:
– Mišiću, rekli smo da danas idemo na Sljeme.
– Ajoj, da …- promrmljao je Bruno. Pa imamo još vremena – rekao je pokušavajući spasiti situaciju.
– Kol’ko je sati? – upitala je. Bruno se okrenuo prema noćnom ormariću gdje je stajao sat: – Sedam i petnaest.
Antonija je već bila na nogama, nataknula natikače i zaputila se u hodnik. On je ostao još malo ležati u krevetu. Kroz otvorena vrata sobe čuo je kako je pustila vodu u wc-u. Definitivno, bilo je vrijeme za ustajanje.

U kuhinji Antonija je već pripremala jutarnju instant kavu Nescafe Classic, stavljajući po dvije male žličice u svaku od dvije velike šalice. Električno kuhalo za vodu lagano je šištalo. Nakon nekoliko trenutaka sjedili su tako, uz kuhinjski stol i ispijali prve gutljaje vrućeg napitka. Antonija je zapalila svoju prvu jutarnju cigaretu.

Bilo je prošlo osam, vjerojatno negdje bliže oko pola devet, kad su izašli iz zgrade. Na leđima su im bili ruksaci natrpani s po dvije boce: jedna od 1,5 litara vode te nekakav izotonični žuti napitak za sportaše i za brz povrat energije; sendviči zamotani u alu-foliju što ih je Antonija složila još sinoć; nekakve energetske štangice od žitarica, čokolade i tko zna čega; po banana i jedna jabuka u svakom ruksaku, rezervne majice za presvlačenje, papirnati ručnici, maramice, pravi ručnik. Još je samo nedostajao pribor za prvu pomoć.

Polupustim ulicama grada uputili su se u subotnje jutro prema najbližem tramvajskom stajalištu gdje su trebali sačekati broj četrnaest koji će ih odvesti iz centra grada sasvim na sjever, do posljednje regularne gradske tramvajske postaje. Magla, uobičajena u ovo doba godine u Donjem gradu, već se razišla i ukazalo se suncem obasjano plavetnilo neba. Plavi niskopodni tramvaj gotovo bešumno je klizio subotnjim ulicama. Premda je listopad ušao u svoj drugi tjedan, neobično toplo vrijeme bilo je primjerenije rujnu.

Bruno i nije bio baš nešto pretjerano entuzijastičan glede penjanja na Zagrebačku goru u subotnje jutro; ali to je bio Antonijin plan pa ju nije htio razočarati. Odlučio je zadatak odraditi smireno i rutinski, kao stari planinar. Na glavi mu je bila crna šilterica s velikim bijelim natpisom Malta i malteškim bijelo-crvenim križićem pored natpisa; uspomena s putovanja. Malteške otoke zapamtio je kao precijenjeno turističko odredište s visokim cijenama, sveprisutnom prašinom, oskudnom vegetacijom i lošim hotelskim smještajem s redukcijama vode, pokvarenim klima uređajem, itd.

Po dolasku na Mihaljevac trebalo se prebaciti na drugu, posebnu tramvajsku liniju koja će ih dovesti do Tunela.
Čim uđeš u mračan Tunel, planinarska pustolovina počinje. Priroda Medvednice zove. U ruksake su uzeli i velike, čvrste plastične vrećice, jer bi sada gore negdje, na putu prema Sljemenu, trebalo biti kestena.
Putem su susretali planinare: mlađe i starije, sijede parove, samce, skupine od po nekoliko ljudi. Ništa neobično; uobičajeni prizori. Mada i nevoljko, Bruno je morao priznati sebi da priroda ima opuštajući utjecaj na njega; utječe tako da zaboravlja neke od svojih tekućih preokupacija i premješta ga u ovu šumsku sadašnjost, među drveće, u sadašnji trenutak; trenutak opuštanja i smirenja, bez briga.

Iscrpljeni, pristigli su i do samog vidikovca na vrhu, odakle je pucao pogled na zagorsku stranu Medvednice, gdje su dolje, u daljinama, iza pojasa šume, ležala polja i livade. Umorni, zavalili su se na drvene klupe na terasi ugostiteljskog objekta, dok ih je sunčeva toplina ugodno grijala. Naručili su dvije duge kave i pojeli sendviče. Gužva je bila očekivana, ali srećom, ne pretjerana. Antonija je popušila tri cigarete, dok je Bruno polako i staloženo uživao u ovećem cigarillosu. Nisu mnogo govorili; bili su iscrpljeni pa su samo uživali u trenutcima ugode, odmarajući noge i leđa. Nakon 40 minuta bilo je vrijeme za pokret. Čekao ih je silazak. Mada naizgled lakši, ali zato često dosadniji i potencijalno opasniji dio planinarenja. Bilo je potrebno silaziti strmim šumskim stazama odmjereno i dostojanstveno, a ne dopustiti nizbrdici da diktira tempo. Planinarenje je ipak umijeće.

Na određenoj dionici silaznog puta prostirala se šuma jestivih kestena. Antonija i Bruno izvukli su velike plastične vrećice iz svojih ruksaka. Tumarali su pognuti, pogleda upiljenog u tlo, u potrazi za ljuskama i smeđim plodovima. U prebiranju i razgrtanju lišća nisu bili sami; naokolo se motalo još nekoliko parova ustrajnih berača i sakupljača. Dok je ustrajno i pažljivo, tako sagnut, sa štapom u ruci razgrtao lišće i prebirao po tlu, u glavi Bruno se bavio određenom mišlju. Naime, zanimalo ga je kakav bi, statistički gledano, bio bračni ili partnerski status subotnjih planinara. Jesu li to pretežno novi parovi, ili parovi čija je ljubav još uvijek u nastajanju, ili možda, potajni ljubavnici?
Planinarenje je čin prepun simbolizma: u sebi kao da sadrži određenu tajanstvenu inicijaciju: dvoje ili više ljudi dijeli zajednički napor do vrha i nazad. Osim toga, planinarenje je odlična prilika za promatranje partnera, naročito kod svježe ustrojenih parova. Može se vidjeti kako osoba funkcionira izložena višesatnom naporu i iscrpljivanju. Jako je lijepo vidjeti planinarski par koji je vedar i veseo prilikom silaska. Znak je to dobre kondicije, snažne izdržljivosti, i općenito vrlo obećavajuće.

Bruno je bio umoran i iscrpljen, ali to nije pokazivao niti verbalno izražavao. Antonija je mogla biti ponosna na svog osamnaest godina starijeg momka. Put ih je doveo do tramvajskog okretišta. Ukrcali su se u četrnaesticu. Nije bilo gužve. Tek dva crnomanjasta mladića, udaljeni nekoliko sjedala od Brune i Antonije. Jedan je bio naočit momak u ranim dvadesetima, očigledno pristojno nabildan. Snažne mišice ruku i prsa nazirale su se ispod crne majice dugih rukava. Bruno je nosio crne sunčane naočale što mu je omogućavalo da bezbrižno promotri Antonijine reakcije na primjerak mlađeg nabildanog muškarca. Reakcija je bilo: vjerojatno i protiv svoje volje, znajući da je Bruno ovdje, Antonija ipak nije mogla, a da ne baci nekoliko očitih pogleda na nabildanog mladića. Hormoni su u ljudima stalno prisutni, a naročito su snažni u toj mladenačkoj dobi – pomislio je Bruno. Jebi ga; tako je to. Teško je zamisliti da se mlada žena poput Antonije, u svojoj mladoj dobi, u sljedećih nekoliko godina ne bi prasnula ni s kim više, osim sa mnom – razmišljao je Bruno.

Foto: www.pexels.com