Maja Šiprak: Sanjam pod pokrivačem mojih želja

želiš li znati kako mi prolazi dan
dok posljednjim izduženim sjenama utječe u noć
mislim na tebe
pa sklapam oči
ne bih li utonula u san
jer najljepše te snivam
ispod pokrivačem mojih želja
u kojima si tako stvaran
tako moj
možda nikad nećeš saznati
kako se osjećam
dok otpuštam misao na tebe
tu bol tijela za tobom
blizinom tvojom
u takvim trenucima
osjećam dah tvoj na svojim usnama
i moji snovi postaju stvarnost
dok mislima razmazujem tvoje dodire
po svakom djeliću sebe
gladna sam te i žedna istovremeno
sanjam pod pokrivačem mojih želja
koliko mogu oči držati zatvorene
onoliko
koliko vjerujem da je stvarno

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Vozač vremeplova

do kraja dana svijet mi se posve sruši
noću iz ruševina slažem sve skromniji dom
kao zaglavni kamen što iz novog neba strši
iznova se budim u nemirnom snu tvom

niti u ovom životu mi još uvijek nismo svoji
kako onda išta od sudbine može biti naše
srce je sprava što bolje od sata vrijeme broji
misli su modni kroj da nam bol ljepše paše

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Definicija čovječanstva, ušporkane gaćice i vizija raja

Ljudi su mala, odvratna, prevrtljiva bića, zaokupljena uglavnom sobom i svojim glupostima, a na kraju ispadnu krajnje dosadni i beskorisni. Vau! Ovo mi je jedna od najboljih definicija čovječanstva ikad!

Ja sam, uglavnom, odustao od drugih ljudi davnih dana, i sada sam zaokupljen većinom sobom. Na neki način, uklopio sam se u vlastitu definiciju čovječanstva.

Pun mi je kufer svega, a naročito ljudi. Uostalom, susrećem ih svakodnevno na televiziji i na internetu. Jedino ispunjenje i utjehu nalazim još u fizičkim radovima u prirodi, i noću, dok sanjam nekakve napaljene ženske. Noću, u snovima, navode me da im radim svašta; a ujutro, kad se probudim, čudom se čudim, kako sam uspio “ušporkati” još jedne gaćice …
Naime, tol’ko su dobre, da se userem.

Otkad sam prestao piti, nestao je i zadnji razlog za odlazak u grad, među ljude. Ne da mi se razgovarati ni sa kim. Još samo, tu i tamo, odem u ambulantu na vađenje krvi. Ako mislite da izmišljam, lažem ili pretjerujem, onda nemate pojma što je moja stvarnost.

Jednom me jedan prijatelj pitao kako zamišljam raj. Naravno, to je bio test. Kasnije mi je otkrio da kroz to, naizgled sasvim benigno pitanje, zapravo otkrije što je osobi važno. Mislim da ga je moja vizija raja pomalo iznenadila. Naime, oduvijek me doživljavao kao humanistu. Valjda.

Na pitanje: – Reci mi, kako zamišljaš raj? Koja je tvoja slika raja? – Pa, ovoga … Misliš na onaj Raj s velikim R? – Da.

– Pa, zamišljam ga kao nekakav predivan prostor, dimenziju iznad ove, gdje postojim ja, u nekakvom laganom tijelu od energije, i lebdim. Oko mene se nalazi prostor ispunjen bijelom sumaglicom. Tamo, u tom prostoru, smo Bog i ja; u osjećaju bliske povezanosti, ispunjenosti i razumijevanja. On ima oblik, obličje nalik na onog sijedog, bradatog starijeg muškarca, kako ga je naslikao na onoj freski Michelangelo, i također lebdi. Takva je barem moja percepcija; obličje u kojem ga ja vidim.

Ja sam u stanju potpunog znanja i razumijevanja svega što postoji: života, univerzuma; samog postojanja. Lebdim tako naokolo tim prostorom, i mogu se kretati gotovo brzinom svjetla, s jednog mjesta na drugo. Obilazim svemir, galaktike, Zemlju i brojne druge planete i svjetove. Promatram ih iz daljine, iz nebeske, zračne orbite, kao što i priliči jednom takvom biću kao što bih bio ja, u Raju.

Začuđen pomalo mojom vizijom, prijatelj je primjetio: – Zanimljivo. U tvojoj viziji, nisam čuo da si spomenuo druge ljude. Sami ste, ti i tvoj Bog, u tom beskrajnom, izvantjelesnom, magličastom natprostoru.

– Hmmm – primjetih. Njegov komentar zvučao je zapravo kao kritika. Drugi ljudi … hmmm … Nikada mi to ne bi palo na pamet. Raj bi barem trebao biti stanje blaženstva, mira i sreće … – pomislio sam uznemireno, ali siguran u sebe i u svoje stavove.

Pitao sam se kasnije, nakon rastanka s prijateljem, što ta vizija doista otkriva o meni? Vizija Raja bez ljudi; gdje smo samo Bog i ja; sami. Hmmm … Najvjerojatnije otkriva i više nego što sam u početku bio u stanju pretpostaviti i pojmiti. Jedno takvo, sasvim jednostavno pitanje: – Zamisli da si sada, recimo, u Raju. Kako zamišljaš Raj? – Opiši mi ga.

Foto: www.epexel.com

Miloš Petronijević: Pile

Ja se zovem Oli. Moje drugarice su Doli i Moli, a sa nama su još i Sani i Fani; mi u isto vreme koristimo pojilicu i hranilicu i čavrljamo posle o Tomi i Momi što nam se nabacuju i hoće da se igraju s nama. Ponekad se među nas ugura i Ćora da kljucne koju granulu, ali je mi uvek složno izbacimo jer je mnogo ružno pile.
Kad su nas kao male i nedoučene istresli u hangar i još malo neki dan dok nismo videle kako je svet blistav, znale smo da ćemo čim pustimo krilca otkriti i ostale radosti što smo ih u krvi nosile i poći putem na kojem ćemo ispuniti svoju sudbinu. Sećam se malo bola dok su nam kljun u lepotu dovodili, što je moralo biti – ili je to tek samo legenda umišljenih brbljivica i verovatnije je da smo se ovako lepe i rodile.
Miš, što se ponekad provuče između mene i Fani, doneo je priču da s one strane prozorčića iznad nas postoje bića slična nama koja povazdan čeprkaju po osunčanim proplancima i rade svoj posao. Fani ga zamišljeno sluša dok pokušava da joj objasni šta su to crvići i videlo na nebu, ali ja samo žmirnem očima i više volim što sam ovakva i uvek ovde i sada.
Negde na sredi hangara i prema vratima, u nerazumnom htenju da umaknu ili šta već, iznenada je nastalo besomučno divljanje i neki su načisto pošandrcali i počeli da se do krvi sakate i tamane. Vele da nismo stvorene za ovu teskobu i dahtanje i da ćemo i sami završiti kao proteini ovih što nas hrane i poje, i da je sva razlika među nama što će po prevashodstvu neki biti posluženi na stolnjacima uvaženije gospode te postati deo njihovog tela.
Ja i Doli pribile smo se uza zid i drhtale, i kad je prošao užas i ostala tek samo potmula jeka prebirale smo po pameti da li će nam zaista glave doći ovi što se oko nas ovoliko trude i lome, i potrvši tu besmislicu očiglednom istinom da dobrota isključuje zlo, smirivale smo srca svoja i vraćale se svetu u kojem je sve u najboljem redu i onako kako treba da bude.
Ono, ja nisam naivna i slepa, i znam da život nije lak i da se pokadšto štošta mora istrpeti – meni je perje na leđima otpalo, ali to je zato što ih uvek maloumno okrećem ulevo da bih kljunicu hladila – i ako su sve stvari povezane i ako je sve ljubav, to ne znači da i nama mora sve potaman biti, jer svet je širi od moje male glavice i neiživljene želje mora da odu i sreća je daleko.
Od jutros u nas nahrupi strah i strepnja nam preplavi zdrave misli… I govorim samoj sebi i svima oko sebe da je zasad sve u redu i kako treba da bude, samo mi srce ludački udara, i sijalice se polako gase i sve nas je manje i manje. Pribijala sam se uz Doli i Sani i povlačila u senku i snatrila o nevidljivosti, ali me ruke dohvatiše i iznesoše, i upoznah plavetnilo dana, i s otkinutom glavom kroz treperenje gledah kako mi telo u ključalu čegrtaljku bacaju, a onda sam zaćutala.

Sanja Kobasić-Bužimkić: Ludi ritam (ritmičnost ludila)

Heksametri otrovnih iglica
promjenjivih nepouzdanih
sjećanja
već
paraju
zrak
budućega
života
koji počinje
upravo sada.
Previše knjiga
o samopomoći
(premalo pomoći),
previše pseudo-psihologije
u ovo malo vremena.
Ipak,
Ako pomaže,
ako na tren
zaboraviš
da ti je
melankolija
mati,
a bijeg –
tvoj
neprilagođeni otac,
why
the
heck
not?!

Foto: Asja Bužimkić, 2018.

Suzana Matić: Moja ulica je kao otok

Moja ulica je kao otok
Na kojem su ostali živjeti samo starci
I među njima – moja kći i ja
Tu su tri Marice
Pa susjed Bosanac
Tako se preziva
Astrofizičar
Koji je napravio kaos kad je doselio na brdo
Bar u mom životu
Jer su do tada mog starog zvali Bosanac
I sad ne znam, tri Marice očigledno možemo imati
Ali dva su Bosanca bila previše
Pa je moj stari, k tome zaljubljenik u astrofiziku
Morao postati – Matić, u svojim srednjim godinama
Onda je tu Alica
Koja furi paradajze koliko traju dva očenaša
Tako mi je rekla
Pa u kući ispod nje – Danko glazbenik
Faca samo takva
A to su samo ovi prvi susjedi
I eto, moja kriza srednjih godina je već davno
Napravila i svoj diplomski
Ali za starce iz moje ulice ja ću uvijek biti “mala Suzi”
I kad me vide, obraduju mi se zaista
Kao malom djetetu
A i ja njima
A kako su ljeti uglavnom svi vani
U vrtovima
Ovih se dana viđamo non-stop
Kad parkiram, kad isparkiravam
Kad jurim u šumu
Kad se vraćam iz nje
Guraju mi cvijeće, jagode, štrudle
I nekako to ipak djeluje na mene na neki čudan način
Skužim to naknadno
Kad se popnem u svoj stan
Pa odrastam skidajući cipele koje me žuljaju
Ili pod tušom, poslije trčanja
Skužim kako s njima zaista postanem mala
I dok kroz prozor čujem Dankovu gitaru, mislim
Eto, čudo je ta astrofizika
Ali čemu se uopće čudiš
Još davno ti je to govorio tvoj stari
A i onaj drugi Bosanac zna biti zanimljiv
Kad se dotaknete te teme

Foto: www.pexels.com

Osmi povjerenik

S Renatom Baretićem razgovarao je Nikola Šimić Tonin

Renato Baretić (Zagreb, 12. travnja 1963.), hrvatski novinar i književnik, studirao fonetiku i komparativnu književnost. Godine 1983., zapošljava se kao novinar i piše za brojne hrvatske novine i magazine. Surađivao je u TV projektima. Bio koscenarist TV serije Novo doba, te sastavljač pitanja za TV kvizove. Za roman Osmi povjerenik dobio mnogobrojne književne nagrade. Posljednjih desetak godina živi i radi u Splitu. Otac je dvoje djece. Zajedno s Ivicom Ivaniševićem, Antom Tomićem, Juricom Pavičićem i Alemom Ćurinom pokreće kulturni časopis Torpedo, klicu iz koje je kasnije izrastao FAK. Od pisanja živi već 33 godine, objavio je tri romana, dvije zbirke poezije, jednu slikovnicu i nekoliko tisuća autorskih kolumni u vodećim hrvatskim glasilima. Od 2007. do 2016. urednik programa splitskog festivala pričanja “Pričigin”, radi još i kao kvizovođa te učitelj kreativnog pisanja.

Ima li Reno nešto da nisam rekao u uvodu ovom razgovoru a trebao bih reći?
Ima, ali onda ne bi bilo prostora za razgovor.

Uvriježilo se kad kažemo Renato Baretić – kažemo i da nismo rekli – Osmi povjerenik, izuzetno književno djelo – a i film snimljen po njemu. Kao što neke glumce bilježe i određuju neke uloge, tako je Vas obilježio ovaj roman?
Jest, i to mi je sve manje drago. Napisao sam poslije Osmog povjerenika još dva romana, nimalo slabija, bili su i finalisti za neke ozbiljne nagrade, prevedeni su na nekoliko jezika, nisu im ni prodane naklade bile baš za bacit’, ali o njima me nitko ništa ne pita. Sve mi teže pada to što su pojmovi Osmi povjerenik i Renato Baretić postali skoro pa sinonimi.

Toliko je toga neobičnoga vezano za ovaj roman, što mu je prethodilo i dovelo do njega.
Duga je to i dosadna priča, a usto i banalna. Nema iza tog romana nikakvog višegodišnjeg mukotrpnog istraživanja, ni poetičkog promišljanja, niti programatske nakane. Jednostavno, pala mi je na pamet potencijalno dobra priča za TV-seriju, ali onda su neki moji prijatelji, također novinari krenuli pisati i objavljivati romane, pa sam pomislio – zašto da ne probam i ja. Nisam, srećom, imao previše tog scenarija u rukopisu, pa ga je bilo relativno lako “prevesti” u prozu, u prvih dvadesetak stranica romana.

Milijuni se novih knjiga objavljuju diljem svijeta svake godine, ali možda tek desetak tisuća njih doživi uspjeh kroz prijevode, ekranizaciju, ili visoku prodaju. Zakon velikih brojeva govori vam da tu ne može biti riječ samo o kvaliteti knjiga, da valja imati i podosta sreće. Nisam nezadovoljan svojom količinom književničke sreće, ali kad god spoznam koliko je ona imala udjela, pomislim – pa zar je nije moglo biti malčice više?

U jednome neformalnome razgovoru rekli ste mi kako ste kroz ovaj roman u njegovom nastajanju skoro pa u nasluti dali događaje koji su se poslije dogodili.
Da, jedan se lik sklon laganju i pretjerivanju, građanin BiH, u knjizi hvali kako je spavao sa Severinom, par mjeseci nakon izlaska knjige iziđe i onaj Severinin privatni video s jednim građaninom BiH. Sredozemne medvjedice vratile su se u Jadran također tek nakon izlaska tog romana, Ratzinger je ubrzo postao papa… Ima toga još i, sve u svemu, bio sam se malo uplašio samog sebe.

Istaknuli ste koliko je značajan faktor sreće za autora.
Da, postoji cijeli niz primjera kojima bih vam to mogao ilustrirati. Milijuni se novih knjiga objavljuju diljem svijeta svake godine, ali možda tek desetak tisuća njih doživi uspjeh kroz prijevode, ekranizaciju, ili visoku prodaju. Zakon velikih brojeva govori vam da tu ne može biti riječ samo o kvaliteti knjiga, da valja imati i podosta sreće. Nisam nezadovoljan svojom količinom književničke sreće, ali kad god spoznam koliko je ona imala udjela, pomislim – pa zar je nije moglo biti malčice više?

Naglasili ste ulogu urednika, u Vašem slučaju Krune Lokotara, ako se ne varam.
Angažirani urednik za finalni je rezultat važan gotovo jednako kao i sam autor. U Kruni Lokotaru našao sam (što je također uklopivo u priču o nužnosti sreće, ali nemamo mjesta) savršenog urednika i suradnika, čovjeka koji živi u nastajućem rukopisu istovremeno sa mnom. Svaki njegov savjet ili sugestija zlata mi vrijedi, a kad se oduprem i ne poslušam ga – pokaže se da sam bio u krivu. Nenametljiv ali uvjerljiv, Kruno će zauvijek biti moj urednik, a i doživotni prijatelj.

Značajni naši književnici su novinari i obrnuto – egzistencijalno vezani za novine.
Pisanje je zanat, i novinarsko i književno. Jedanput su prijatelju Borisu Dežuloviću postavili slično pitanje, a on je odgovorio, citiram po sjećanju: “Pa što je tu čudno? Zašto se nikad ne pitate kako to da među vaterpolistima ima toliko ljudi koji znaju plivati?” Tome mogu pridodati samo još jedan detalj: novinari koji su i pisci u pravilu su dobri u obje uloge, neki i odlični. Kažem vam, gradnja teksta, struktura rukopisa, sve ono što nazivamo autorskim pisanjem, i u novinama i u knjigama, to je samo zanat. Zanat kojeg se najbolje uči čitanjem boljih od sebe.

Povezuje nas ljubav prema Makedoniji i makedonskome puku.
Da, pa i upoznali smo se nas dvojica zahvaljujući Makedoncima, odnosno udruzi Hrvatsko-makedonska tangenta koju vode sjajni Milena i Sašo Georgievski. Moje veze s Makedonijom nisu duge, traju tek desetak godina, ali su izuzetno čvrste. Sva su mi tri romana objavljena na makedonskom jeziku, bio sam i sudionik Struških večeri poezije, lani sam proveo mjesec dana u Skopju, na književnoj rezidenciji. Stekao sam moćnu gomilicu prijatelja koji me stalno zovu da opet dođem, a meni je teško svaki put kad se ne mogu odazvati.

Najdublji korijen svake umjetnosti, čak i apstraktne likovne ili suvremeno-plesne, zapravo crpi snagu iz nečijih napisanih riječi. A pisci su i dalje na dnu hranidbenog lanca, najmanje ih se cijeni. Nemojmo dalje o tome, znate da ne volim baš previše kukati.

Znano je da živite za pisanu riječ, kako se živi od pisane riječi, vi tako živite 33 i … godine?
Za koji mjesec bit će točno 35 godina otkako živim od pisanja. Bilo je i sjajnih godina, ali mnogo je više onih napornih, provedenih u grčevitoj borbi za (u financijskom smislu) elementarno građansko preživljavanje iznad granice siromaštva.

Položaj književnika u RH?
Ponižavajući. Najdublji korijen svake umjetnosti, čak i apstraktne likovne ili suvremeno-plesne, zapravo crpi snagu iz nečijih napisanih riječi. A pisci su i dalje na dnu hranidbenog lanca, najmanje ih se cijeni. Nemojmo dalje o tome, znate da ne volim baš previše kukati.

Obično se govori i piše o „Dalmošima“ u Zagrebu, kako se osjeća „Zagrebčanac“ u Splitu?
Nakon skoro 25 godina ovdje – sasvim domaće. Više se ne osjećam kao Zagrepčanin u Splitu, nego kao Splićanin iz Zagreba.

Izuzetno me se dojmila anegdota koju ste podijelili sa mnom o sudjelovanju Roma na Pričiginu.
Niste jedini, kutinski su nas Romi počastili nizom bizarnih dogodovština, ali nemamo ovdje mjesta za prepričavanje cijele te komedije, iz koje su se rodile ne samo nezaboravne uspomene, nego i neraskidiva prijateljstva.

Ima li nešto da Vas nisam pitao a rado biste odgovorili na to?
Hvala na ponudi, ali zaustavimo se na vrijeme. Znate i sami da mogu mljeti do sutra, nisam slučajno suosnivač festivala pričanja “Pričigin”.

Foto: http://www.journal.hr/lifestyle/kultura/film-kazaliste/pogledali-smo-novi-hrvatski-hit-film-osmi-povjerenik/

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara