Blanka Will: Ja

…kao ljuske koje voljno pucaju
čim iznutra djelovanje naraste
i drukčije se omeđi….

(Rainer Maria Rilke)

Lijepa je šetnja gradom u ove dane kad dani Božića prođu, a Nova godina još nije pred vratima. U miru razgledaš njegovo lijepo skrojeno svečano ruho, što dosad nisi ni istinski opazila. Prolazila si gradom užurbano budući da od puste buke nisi mogla vidjeti ništa. Buka je nadglasavala sve.

Šetataš s noge na nogu, prebireš malo po sebi, malo po lampicama razasutim po krošnjama stabala, božićnim drvcima i pročeljima zgrada i čini ti se kao da se grad vratio na svoju stvarnu, ljupku veličinu, bez napuhanosti i lažnoga praha.

Razmišljaš kako prolazi godina u kojoj nisi znala ni kako sa sobom ni kamo sa sobom. Nevolju si utapala bjegovima, prijeđenim i proputovanim kilometrima, novim licima i krajolicima juga ljupkih čempresa, gradova od svile, onima okovanim vječnošću i onima gdje život kulja i vri. Ali sve od čega bježiš sa sobom nosiš, pa si opet kao ono stablo što roni gorku smolu.

Mislila si, stvari se rješavaju postupno. Možda treba biti dovoljno strpljiv (što inače ne spada u tvoje vrline), proći će. Sve prolazi. I zastaneš u to blago predvečerje maltene na sred ulice i shvatiš da kad nešto sazori, ono se raspukne u hipu, raspadne poput prezrele voćke, a da nisi osjetila ni da je sazrijevalo ni kako je sazrijevalo.

Nešto su ipak pokrenula ta tvoja snoviđenja, ti bjegovi, te tuge u koje si se okućila, zatvorila, začahurila tako da je do tebe tek u fragmentima dopirao vanjski svijet. Drukčije su te omeđile, i otišle tog predvečerja, iznenadno i tajanstveno kao što su se pojavile.
Ali u pričama ostaviše
trag.

Foto: www.pexels.com

Ilija Aščić: Budi ljut na sve

Telefon je zazvonio. Bilo je 8 sati navečer i Karlo je sjedio sam u svojoj sobi, ne znajući što da zapravo radi sa sobom. Bio je to jedan od onih beskrajnih dana, koji nikako da prođu.
– Halo, majmune! – zaurlao je glas iz slušalice, kad se javio. – Samo da znaš, jebat ću ti mater, idiote jedan! Ubit ću te, pička ti materina, da ti pička materina! Jel ti jasno, govno jedno? JEL TI JASNO!?
Karlo je prekinuo vezu, ne progovorivši ni riječ. Bio mu je poznat taj glas, ali nije znao odakle mu njegov broj. Stvarno, odakle tim ljudima uopće njegov broj? Nitko ga od njih nije nazvao deset godina, ali ipak su imali broj. Nitko ga nije nazvao da ga pita kako je, čak ni kad je mjesec dana ležao u bolnici, vjerujući da će umrijeti, a sad su odjednom svi navalili, poput čopora bijesnih, krvožednih vukova.
Okrenuo se i pogledao svoje lice u velikom zrcalu s druge strane sobe. Povremeno bi se tako pogledao i nacerio se sam sebi. Godine su ga gazile, nemilosrdno su orale po njegovom licu. Prije ili kasnije će ga ubiti. Neka je sjena zasjela u njegove oči. Podočnjaci, bore. Lice se poružnilo, postalo grublje, tvrđe. Opakije. Bili su to samo obrisi nekadašnjeg njega. Bio je užasnut tom mišlju. A kako će tek izgledati kad bude imao 70, ako je sad ovako ružan, iscrpljen! Kako će se osjećati, o čemu će misliti o i čemu će pisati? Sa 70 je samo smrt pred tobom i moraš se spremiti za nju, jer se ona sigurno sprema za tebe.
Knjiga je bila tiskana, napokon. Popodne su mu dostavili paket iz tiskare i sad je nekoliko primjeraka knjige ležalo na stolu kraj monitora koji je svijetlio u polumraku. Naslov knjige bio je ispisan debelim crnim slovima, gotovo prijeteći: BUDI LJUT NA SVE. I njegovo ime i prezime ispod naslova. Dugo je gledao u taj naslov i u svoje ime. Bila je to ozbiljna, teška knjiga, knjiga o gnusnim stvarima i gnusnim ljudima. Pisao ju je 5 godina i bio je to završetak jedne ere u životu. Sad je to pojmio, nekako neočekivano, iako je misao o tom prijelomnom trenutku uvijek lebdjela negdje. Bilo je to nešto što je trebalo donijeti zadovoljstvo, ali sam je bio pomalo začuđen vlastitom ravnodušnošću kad je raspakirao paket i izvadio knjige. Kad je počeo pisati svoje prve priče, sjedeći u nesanim noćima za mehaničkom pisaćom mašinom postavljenom na stari drveni stol ispred prozora, mislio je da je pisanje mističan, religiozan poziv, da je to neka sveta tajna koja je dostupna samo rijetkima. Tada je imao 18 godina i sve se činilo jednostavno. Samo treba govoriti istinu, bez obzira na sve. Ali s godinama je shvatio da je sve samo mučan, naporan hod kroz mrak i priče su s godinama bile sve teže, lišene ljepote, ali ispunjene ogorčenjem, sve dok u njima nije ostao samo bijes. I sad, kad je očekivao navalu emocija, pri pogledu na naslov i svoje ime na koricama, ostao je nekako ravnodušan, kao da to i nije ono što je htio. Ali drugi nisu bili ravnodušni. Godinama je silazio u mračne i hladne podzemne rudnike, rudario je golim, krvavim rukama da bi iskopao te priče iz podzemlja i donio ih na svjetlo dana, a kad ih je donio i objavio, ljudi koji su ih pročitali bili su zgađeni. Znao je da to tako ide, ali ipak je bio nekako začuđen. Ali što je zapravo očekivao? Da će uslijediti gromoglasan pljesak publike, da će ga žene salijetati kako bi tražile autogram i nudile mu seks? Da će rulja navaliti u knjižare, da će lova sjedati na račun i da neće više morati ići na svoj užasni posao u skladište obuće? Nije znao ni sam.
Noć prije nego što je paket stigao iz tiskare, ležao je sam u svojoj sobi. Tri dana nije izlazio van. Bio je nekako razdražljiv, nije želio nikakvo društvo i rolao je joint za jointom, gledajući usput neki film u kojem je Johnny Depp glumio pisca koji živi u kući kraj jezera i suočava se s pitanjem autorstva priče i pomalo klizi u ludilo. Ah, američki pisci i njihove kuće kraj jezera i njihove besmislene dileme! Moraju se uštipnuti za guzicu da bi ih zaboljelo, pa onda pišu dramatične drame o boli. Ali poslije mu se pridrijemalo i tek je napola pratio radnju, a onda je u sobu ušao stric Nikola. Nije čuo otvaranje vrata sobe, čuo je samo korake koji su prilazili krevetu. Karlo se uspravio. Prepoznao ga je isti čas. Nikola je ispružio ruku, a u ruci je bio golemi bunt novca raznih valuta. Većina je bila zgužvana, kao da je upravo došao iz kockarnice, gdje je pobijedio kakav stroj.
– Ovo je za tvoju knjigu – rekao je.
Karlo je ustao i gledao u taj novac. Knjiga, kakva knjiga, pomisli. Bio je pomalo začuđen njegovim noćnim posjetom. A onda se sjeti svoje knjige.
– Zar ja zaslužujem toliko para? – upitao je.
– Da, zaslužuješ – odgovorio je stric Nikola.
– Hvala ti – rekao je Karlo i uzeo novac.
– Nazovi oca – rekao je Nikola i izišao iz sobe.
To je bilo to. Karlo se vratio u krevet i zaspao. Ali bili su to mučni snovi, sanjao je da hoda po mračnim šumama, punim čudnih bića koja su izlazila iz svojih rupa i išla za njim, a sanjao je i o zmajevima, a on je bio zmaj koji je letio iznad livada i šuma, mračnih, crnih, spaljenih, a mali ljudi su ga odozdo pokušavali pogoditi strijelama i kopljima.
Ujutro je ležao budan i malko mamuran, kao da se previše napušio, ali jasno se sjećao noći. Što je ono bilo? Stric Nikola bio je jedan od rijetkih ljudi u njegovoj široj obitelji koga je Karlo cijenio. Bio je visoko obrazovan, ali postao je propalica i pijanac i predmet sprdnje svih i jednom je došao kući iz noćne smjene u tvornici cigle, legao u krevet i više se nije probudio. Bilo je to prije 15 godina. „Nazovi oca.“ Odlučio je da će ga nazvati, ali odgađao je to cijeli dan, kao što se do zadnjeg trenutka odgađa nešto neugodno, sve dok napokon nije zazvonio njegov telefon. Nakon godina razdvojenosti između njega i starog se ispriječilo nešto golemo i nevidljivo i nisu znali što da si kažu i obično su zvali nekim povodom. Ovaj put povod je bio taj da je jedna Karlova priča uznemirila cijelu rodbinu. Bila je to jedna od njegovih prvih objavljenih priča, kratka pričica o nekim sitnim obiteljskim razmiricama, djelomično utemeljena na činjenicama, a uglavnom izmišljena i iskarikirana. Bila je objavljena prije tri godine na nekom beznačajnom web portalu i nitko nije mario, ali neki od njegovih brojnih nećaka naletio je nedavno na tu priču, pročitao je i podijelio sa svima na Facebooku, zgrožen onim što je pročitao, i za pola su sata svi znali za to. Sva rodbina i svi poznanici pričali su samo o toj priči. Nikoga zapravo nije bilo briga ni za njegove priče ni za pisanje, a ni za njega, većina tih ljudi nije u životu pročitala ništa, za njih su knjige bile naprosto bezvezarija, ali sad je to odjednom svima bilo životno važno.
– Priča se da si oklevetao materinu rodbinu, da si ih dao u novine – reče stari. – Je li istina?
U Karlovoj široj obitelji neobrazovanih, polupismenih seljaka i bauštelaca poluimigrantskog porijekla nitko nije imao pojma o razlici između književne fikcije i novinarskog teksta niti bi imalo smisla objašnjavati im tu razliku. Nikad im ne bi mogao objasniti da je riječ o dramatizacijama života. Stvarao je lažnu legendu o sebi, širio je opsjene i mitove, kao i svi drugi pisci koji su htjeli zadiviti svijet, a posebno žene, ali svi su to shvatili kao autobiografiju. A možda je bila, na nekoj podsvjesnoj razini.
Stari je već bio star i bolestan. Da je bio deset godina mlađi, Karlo bi se posvađao s njim, žestoko bi branio svoje pravo da smije reći što god želi i inzistirao bi da ti ljudi na kojima je temeljio svoje likove i jesu nakaze. Ali sad mu se to činilo djetinjasto. Nije želio ući u tu raspravu, znao je da to ne vodi nikamo i da će se bez razloga posvađati s ocem. Želio je da pričaju o nečemu drugome, samo ne o tome. Ali bio je svjestan da su njegove prljave priče, besramno nabijene seksom, nasiljem i opačinama, krajnji čin iznevjerenja, čin finalnog otpadništva, kraj ideje o dobrom sinu koji je u mladosti samo malo skrenuo s puta, ali će se prije ili kasnije, kad se izdivlja u svijetu, ipak vratiti kući i živjeti kao svi ostali, a to znači posao, žena, djeca i obiteljska druženja subotom popodne kod rođaka i prijatelja, mala seoska ogovaranja i tračevi, poneko pijanstvo tu i tamo, sve dok ne umre ili dok ga ne ubiju dosada ili netko od tih ljudi. Sve je bilo nepovratno! Možda možeš vratiti izgovorenu riječ, al ne možeš napisanu. Riječi su kao otrovne strelice koje odapinješ i zabadaš u prsa svojih neprijatelja. Riječi su metafora drevnog, divljačkog nagona da kamenom sjekirom nekome raskoliš lubanju. Nije imao kamenu sjekiru, imao je samo te riječi. I Karlo ih je nemilice odapinjao! Bio je poput ratnika smrti koji jaše na konju i gađa sve što mu se ne bi svidjelo. A najmanje mu se sviđalo ono s čim je bio odrastao, ono što ga je formiralo kao čovjeka. Svi ti ljudi! Ujaci, tetke, nećaci, bratići. Previše je puta vidio pravo lice tih ljudi koji su ga okruživali kad je bio dječak. Što je postajao stariji, bivao je sve svjesniji njihovog pogubnog utjecaja na svoj razvoj. Godinama se nije bio u stanju maknuti od njih, paraliziran primitivnom energijom njihovog krda. I zato je morao reći svoju riječ o prošlosti, da bi se oslobodio. Prema očevoj rodbini je bio indiferentan. Ti su ljudi uglavnom bili zatvoreni u svoje male obiteljske svjetove i slabo zainteresirani za bilo što drugo izuzev puke osobne egzistencije. Ali majčina rodbina je bila tiha jeza. Primitivci, zlostavljači žena, ubojice, provalnici trgovina, lažovi, kriminalci, jednom riječju ološ najniže vrste. Mogao si bilo što očekivati od bilo koga od njih, a kotili su se poput najezde ogavnih skakavaca i uvijek su bili tu negdje, sveprisutni.
Dok je slušao starog kako mu priča o obitelji i kako bi se svi trebali „držati zajedno“, sjetio se jedne zgode od prije 20 godina, kad je u gradu sreo ujaka Niku, pa ga je ovaj pozvao na cugu. Niko je bio nezaposlen cijeli život, imao je petero djece, ali nekako je kuburio. Ali tek što su ušli u birtiju, sreli su neke Nikine pajdaše, pa je ovaj s njima započeo partiju pokera. U to vrijeme poker se normalno igrao po birtijama, i to za lovu, a gazda bi svako malo donio novu rundu rakije i sira. Niko je brzo izgubio sav svoj novac na pokeru, a kad je došao do nule, preklinjao je Karla da mu pomogne da se izvuče, obećavajući da će mu vratiti duplo čim bude mogao. Karlo mu je dao jedinih 200 kuna koje je imao. Tada je imao 14 godina i nije znao kako reći ne. Nikad više nije vidio te pare. Nikad ih Niko nije spomenuo, kao ni lovu koju je godinama ranije „posudio“ od njegove stare da bi mogao otići na posao u Sloveniju, na koji nikad nije otišao. Ponašao se kao da se ništa od toga nije dogodilo, dolazio je i dalje na nedjeljne ručkove i svraćao usput kad god bi mu nešto trebalo. Ali redovito se hvalio kako nije lud da se zaposli, sve dok od države može izmusti socijalnu pomoć i dječje doplatke za svoju mnogobrojnu dječurliju.
Karlo se naježio razmišljajući o tome. Sve te užasne nakaze, sav taj polusvijet koji je zarivao svoje prljave kandže gdje god je mogao! Još zarana je shvatio da bi ga bilo tko od tih ljudi udavio u bunaru, ako bi imao bilo kakve koristi od toga, ili čak i bez koristi, iz puke seoske zlobe. A poslije bi skupa sa svima ronio suze nad njegovim grobom i proklinjao nesretnu sudbinu. Svaki put kad bi susreo nekog od tih ljudi osjećao se poniženo, iscrpljeno, kao da su mu isisali pola duše. Uvijek je sebe smatrao miroljubivim, nenasilnim čovjekom, ali njihova je pojava u njemu budila bujice najotrovnijih, nasilnih misli, za koje ni sam nije vjerovao da postoje. O tome, a i o drugim, još gnusnijim stvarima, je pisao u pričama i to je bilo neoprostivo. Da je bilo koga od njih prebio ili prevario, da je oteo penziju staroj baki na izlazu iz pošte, da je uništio život bilo kome, sve bi to bilo zaboravljeno za mjesec-dva, ali govoriti istinu o takvim prljavštinama, zapisati to i objaviti, da bude u knjizi zauvijek – e to se ne oprašta. Zato ih se klonio kad god je mogao, zato je zarana otišao u ovaj otuđeni grad, daleko od njih. Ti su ga ljudi nagnali u knjige, oni su od njega učinili frika koji po cijele noći sjedi za računalom s napetim prstima na tastaturi i pokušava ispričati nešto svijetu kojem nije stalo. Ah, kakva perverzija! Tim je tupavim idiotima i njihovom prostaštvu dugovao više nego plemenitima i svim magičnim knjigama koje je pročitao. To je napokon shvatio. Ali to nije bilo važno.
Što da kaže ocu? Njegov je otac vjerovao u obitelj, u kult svojih predaka, u pojednostavljenu, romantičnu predodžbu o drevnoj zajednici i nije želio vidjeti ništa od onog što je Karlo već kao dječak vidio i zbog čega već odavno nije vjerovao ni u što. Više nije bilo povratka nazad, u sigurnost bez riječi, strelica je bila ispaljena, možda nepromišljeno, možda hrabro, ali ne može se povući.
– Ma pusti budale, to je obična fikcijska priča – reče Karlo. Usta su mu bila suha i teško je prevaljivao riječi preko usana. – Sve je to izmišljeno.
– Jesi ikog od njih osobno imenovao? – upita otac.
– Sva imena su izmišljena. Ma velim ti, budale i smradovi. Mrze me pa izmišljaju koješta.
– Zašto ne napišeš neku pozitivnu priču? – reče stari, kao da mu čita misli. – U tvojim pričama nema ništa lijepo. Svi su pokvareni. Pa nije moguće da su svi baš takvi?
Doista, zašto je uopće pisao te ogavne priče, te surove priče o surovim, nasilnim ljudima, priče u kojima su se ljudi prepoznavali i koje su ih vrijeđale? Zašto nije pisao o ljepšim stvarima? Zašto nije potpuno izmišljao svoje likove, zašto ih nije pravio od magle ili od praznih riječi? Zašto nije pisao SF i izmišljao nove svjetove? Zašto nije pisao hermetične priče s filozofskim dilemama i metaforama ili tankoćutnim priče o ljubavi i lijepim osjećajima? Zašto nije pisao o pticama i cvijeću na livadama i ljepotama zvjezdanog neba? Zašto nije pisao o apstraktnim egzistencijalnim mislima? Ili bilo što drugo, bilo što osim onog što je pisao! Ni sam nije bio siguran. Ali sjetio se riječi Hermana Melvillea koje je pročitao negdje, davno: „Napisao sam grešnu knjigu, ali osjećam se nevin kao janje.“
Pričali su još nekoliko minuta, pa su se pozdravili. Ovo je bilo loše, pomisli Karlo kad je prekinuo vezu. Ostao je sjediti kraj prozora, začuđen vlastitom nesposobnošću da kaže išta suvislo. Eh, pročitao je previše knjiga i ostao zaveden podmuklom idejom da mora govoriti istinu, unatoč svemu. Ali što je istina? Koga je istina oslobodila? Što je postigao svim tim besmislenim pričama? Je li promijenio svijet? Je li ikoga opametio i učinio boljim čovjekom? Je li barem sam postao bolji čovjek? Ne, ništa od toga. Pa što onda hoće? Nije znao ni sam.
Pola sata nakon starog nazvao je ujak Martin. Karlo se nije čuo s njim barem 10 godina.
– Trebao bih Karla.
– Karlo spiking.
– Vidio sam ono što si napisao u novinama. Kako možeš pisati takve klevete o pokojnom djedu i o rođenim ujacima? Kako te nije sram!
– Misliš na ujaka Peru koji je godinama zlostavljao moje roditelje? Ili na ujaka Borisa koji je mojoj staroj krao lovu iz kuće dok je ona kuhala ručak? Na ujaka Brku koji je dojavljivao muriji da imamo drogu u kući? Kojeg sam točno ujaka oklevetao?
Ovaj je opsovao bijesno i zalupio slušalicu.
A zatim su zvali i ostali, redali su se jedan po jedan, zapjenjeni od bijesa i nepatvorene mržnje koja se osjećala u svakom glasu. Ujak Andrija. Ujak Niko. Bratić Milan koji je upravo bio izišao iz zatvora, gdje je ležao zbog pljačke benzinske. Sestrična Ivana, koja je do dvadeset pete okotila petero djece, a muž joj je crnčio dva posla da ih prehrani.
Ah, kvragu, pomisli on, pomalo cinično, slušajući bujicu uvreda i psovki, pa ovo je zapravo zanimljivo, fenomenološki gledano ovo je poput zanimljivog filma, opskurni peep show u psihopatologiju malog čovjeka. Ali shvatio je i da nikome ništa nije dužan, da nikome nije zahvalan. Zahvalan je jedino samome sebi što je izdržljiv kao bik, pa je izdržao sve te luđake, umjesto da ugine od tuge, poput strica Nikole, ili postane čuvar ovaca ili kriminalac ili nešto još gore, što su sudbina i društvo namijenili ljudima njegovog porijekla. Sve te sablasti koje su ga godinama držale u kavezu i od kojih je nekako pobjegao, sad su odjednom izronile pred njim, onakve kakve jesu. Nije želio ništa od njih, želio je samo slobodu da govori ono što misli. Ali shvatio je da nema duševnog mira, ima samo privremenih trenutaka predaha. Kad je bio klinac kupovao je knjige o Americi, knjige s fotografijama američkih krajolika s crvenim stijenama, gradova u Kaliforniji, kauboja i Indijanaca, i bio je uvjeren da će, kad odraste, promijeniti život, da će živjeti na nekom lijepom, sretnom mjestu, poput Los Angelesa, gdje su plaže beskrajne, a noći tople i djevojke bezbrižne, slobodne i sretne. Ali s godinama je postajao svjestan da je ovo stvarnost, a ono samo filmska laž.
Trideset i šest mu je godina. Još uvijek nije star, ali nije više ni dječak koji sanja o budućnosti, dalekoj i ispunjenoj mogućnostima. Ta je misao bila depresivna, ali i oslobađajuća. Nema više očekivanja, nema nade. Ako je ovo taj život, pa neka bude.
– MAJMUNE JEDAN, MISLIŠ DA SI PAMETAN! – urlao se bratić Milan. Mogao je zamisliti njegovo tupavo lice kako se pjeni negdje, dok njegova krezuba žena dobacuje uvrede. – NAĆI ĆEMO TE I RAZBIT ĆEMO TI TU ODVRATNU NJUŠKU! TI SI IZROD! POGLEDAJ SE SAMO NA ŠTO LIČIŠ! POČUPAT ĆU TI BRADU! DŽABA TI ŠKOLA KAD SI IDIOT! KAKO MOŽEŠ PISATI TAKVE STVARI O SVOM ROĐENOM DJEDU I O MAJČINOJ BRAĆI?
– Da ste bili bolja rodbina, pisao bih bolje priče o vama. Zadatak pisca je da govori istinu.
– KAD TE MI DOHVATIMO, VIDJET ĆEŠ TI ŠTO JE ISTINA!
– Samo pazite da se ne izgubite u Zagrebu. Nemojte zvati da dođem po vas na kolodvor.
Prekinuo je vezu.
Pozivi nisu prestajali, ali više se nije javljao. Stišao je zvuk mobitela da ne čuje. Znao je da je sasvim moguće da ga bilo tko od tih primitivaca dočeka negdje u mraku i prebije. Treba li sad paziti gdje se kreće, treba li se osvrtati na svaki zvuk iza leđa? Na trenutak je pomislio da ne bi bilo loše kad bi imao pištolj. Znao je ljude koji bi ga mogli nabaviti.
Nekoliko minuta prije ponoći frend mu je poslao link na raspravu na Facebooku o njegovoj priči. Komentari su tekli iz minute u minutu, bili su sve jedan gori od drugog. Bili su to uvrede, izljevi mržnje, bijesa, pozivi na nasilje i prijetnje.
– Sramota! Njegov ujak se borio za ovu zemlju i bio ranjavan na ratištima, da bi on mogao ići u školu, a vidi kakve stvari on piše o njemu! Odričem se tog govna! – bljuvala je ujna Marija.
– Bolesnik!
– Gnjida!
– Psihopat!
– Idiote jedan, odi djedu na grob i zapali mu svijeću!
Uvrede i prijetnje su se nizale u nedogled. Iako su to bile samo riječi ispisane na ekranu, mržnja je bila stvarna. Zatvorio je računalo i samo sjedio u polumraku, gledajući kroz prozor na praznu noćnu ulicu, sam u ovom velikom, otuđenom gradu, nimalo spreman na ono što dolazi, ali svjestan da ne pripada više nikome, da nije više ničiji sin, ničiji brat, ničiji prijatelj.

Foto: fotografija iz filma Maratonci trče počasni krug Slobodana Šijana

‎Vanja Parača‎: Prvim izdahom

U zalihama fraza,
zbivanjima saputnik trajni
neka trag
ponekad nas sjeti,
da nikada
spoznaji sopstva,
priuštiti nećemo, znam
istekle čežnje sjaj.

Večerašnje zvijezde
prvim izdahom ugasi
a sumraku u susret
tamne kapke osvijetli,
lakim vihorom
na ovoju slutnje.

Sasvim hladno,
bez već viđenih osjeta
u suštinu razglednice,
izgubljene kod starog puta
zanemari odjek i uđi,
sa pticama, noću oživljenim
tad možeš podijeliti strah.

U zalihama nadolazećih tajni,
drhtajima i prazninama,
nek’ nestane svaki okovani ram
u noći bez koraka,
i poslednji kad ode
da svima izbriše trag.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Dužnosti

Tijekom života čovjek se hrva s nekoliko velikih tema i one nikada ne prestaju.
Prva je rođenje. To je šok od kojeg se manje-više nikada ne oporavimo. Napuštanje amnionskog raja u zamjenu za tvrdi, nemilosrdni svijet u kojem s vremenom sve moramo sami. I da, sve nešto moramo. Sve postaje dužnost, obaveza, rad.
Drugo je odvajanje. Moramo se naučiti odvojiti od materine sise, od roditelja, od partnera, na kraju i od samih sebe.
Treće je pobuna. Moramo se pobuniti protiv starih autoriteta, sustava, što je najteže, protiv svojih najbliskijih. To znači borbu i sukob.
Četvrto je ljubav. Teško je razumijemo. No ona je veća od života. Za nju smo spremni istoga časa poginuti. Ljubav i borba su naizgled u sukobu, ali se nadopunjuju. To je luda ljubav.
Peto je žrtva. Povezano je s prethodna dva. Ukoliko nismo spremni žrtvovati nešto blisko, kao da nismo postali punokrvni ljudi.
Šesto je spremnost na pomirenje. Ona proizlazi iz nadonosne vjere da je dobro ipak bez adekvatne alternative.
Sedmo je smrt. Koliko god je susretali, vidjeli i čitali o njoj, ne znamo ništa. Znamo samo da je ona neminovna i nepovratna i da uz postanak predstavlja mjesto na kojima sve čovjekovo znanje ne predstavlja ništa i u čemu smo svi jednaki. Ona je najsvetiji vrhunac čovjekova života, ne zbog kulta smrti same po sebi, već zbog misterija koji stoji iza nje. Mrtvi zauvijek žive s nama.
Konačno, osmo, život je u cijelosti misterij, a svijest je misterij u misteriju. Čovjekova je jedina dužnost spontano kročiti ovim životom i otkrivati taj misterij. Sve ostalo su zapravo nebitnoće.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Kakve romane volim čitati?

“Jednog dana će i čitava Zemlja nestati, a život je igra koja sadrži smisao jedino unutar sebe same. Baš kao i književnost. Smisao se uvijek nalazi tek na rubu besmisla.”

Pun mi je kufer već romana s fabulom. Oni po samoj svojoj prirodi tjeraju prvo čitatelja da dođe do kraja, a potom, pošto je završio, sama ta činjenica daje mu alibi da ih što prije zaboravi. Pisci nisu niti svjesni u kakvu kolotečinu tu upadaju, niti kolika su im konkurencija filmovi. A srcedrapateljne priče bome su već ofucane i imaju vrijednost jednokratne upotrebe.

Ono što me zanima kod romana je mozaik raznolikih opažanja i ideja koje potiču na razmišljanje, a glavno oruđe takvog romana je elegancija izraza, duhovitost koja proistječe iz stvarnosti i ističe njezinu kontradiktornost i grotesknost života. Govorenje istine koje razotkriva čovjeka i društvo. Tko je i što je? Eto, to me privlači, i zato čitam Houellebecqa. Taj pisac zapravo i nije radio ništa drugo, nego je samo poslušao Baudelaireov i Lautreamontov zahtjev o potrebi da se suvremenog čovjeka-građanina suoči s njegovom vlastitom gnjusobom.

Istina da i kod H. postoji fabula, ali ona djeluje više kao izlika za pisanje. Sviđa mi se to kod njega što fabula koja postoji nije neka akcijska, posebno kriminalistička, nije fantastična, nego je uzeta neka posve normalna situacija iz prosječnog života; npr. odlazak uredskog zaposlenika na odmor u neku od turističkih destinacija … Uglavnom, sviđa mi se to seciranje normalnog, prosječnog, muškog samca, i duhovitost, zajedljivost i humor vezan uz to.

U njegovim romanima nisu napeti događaji, nego zapažanja i misli glavnog lika, vezano uz vanjske pojave. Njegov glavni lik je komentator i narator, što u velikoj mjeri odražava i samog pisca, naravno … A sve je prožeto dubokom ironijom, a mjestimice i izvrsnim humorom. Da nije duhovit, ne bih ga čitao. A i sviđa mi se sloboda koju si uzima kao pisac, i dopušta; razmišljanja glavnog lika (kakva uostalom i svi imamo povremeno) zapravo su smišljena često kao društveno angažirana provokacija, npr. kad njegov lik zaposlenici u turističkoj agenciji kaže: “Ne volim arapske zemlje” … “Zapravo ….Ono što mi se ne sviđa nisu arapske zemlje, nego muslimanske zemlje” … ili … “Naposljetku, arapske bi zemlje možda i vrijedile truda kad ne bi bilo te njihove usrane religije.” (M. H.; Lanzarote i drugi tekstovi; Litteris, Zg., 2007; izvornik: Librio, Paris, 2002.) Ili kad usred društveno angažirane provokacije (koja je dio razmišljanja njegovog lika) umetne, sasvim lagano, stranicu – dvije čisto pornografskog sadržaja.

Osim toga, ne baš sasvim određen i dorečen završetak romana, uvijek oduševi: u Braći Karamazovima, Dostojevskog, Aljoša na kraju poziva sve na palačinke, a junak Širenja područja borbe biciklira planinskom stazom kroz borovu šumu prema vrhu.

Jedini tragični kraj koji mi se usjekao u pamćenje jest kada su Josefu K., nakon mučnog procesa, zabili nož u srce. I on je umro, sam k’o pas. Činjenica smrti možda i izaziva nekakve emocije, ali ih, zapravo, čini sasvim beskorisnima i nepotrebnima.
Jednog dana će i čitava Zemlja nestati, a život je igra koja sadrži smisao jedino unutar sebe same, za vrijeme svog trajanja. Baš kao i književnost. Smisao se uvijek nalazi tek na rubu besmisla.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Duboki zaron

– Govoriš li engleski?
– Neeeee! Upravo govorim hrvatski. Zašto? U čemu je tvoj problem. Razgovaram s tobom već dvadesetak minuti i ti ne raspoznaješ jezik kojim govorim.
– Nisam mislila na to. Nego onako. Govoriš li engleski? Znaš!
– Ne, ne znam i opet ponavljam. Govorim hrvatski, a ako je to tebi neki problem, samo daj, navali. Pričaj jezikom kojim hoćeš. Ma ne moraš ni jezik koristiti. Koristi ruke. Koristi noge samo ih prije toga operi jer miris, odnosno smrad koji proizvode i nije baš nešto za poželjeti.
– Ti si stvarno blesav. Koji ti je …?
– Meni…? Meni…? Koji je tebi vrag!? Što si umišljaš? Što znače ta pitanja kojima me opterećuješ. – Iznerviran pitanjima Albert je jednostavno udahnuo poveću količinu zračne mješavine, uzeo nešto molekula kisika, a ostalo… ostalo bacio, pardon ispuhnuo od sebe u pravcu Barbare koja je i dalje nezainteresirano gledala u prazno. Mislim, gledala kroz prozor, jer joj Albert nije odgovorio s kim to razgovara, pretpostavljajući da zna, jer …
– Zašto ne prekineš. – Promrmljala je nezainteresirano.
– Koja gnjavaža. Ja bih sklopila već nakon nekoliko sekundi. – Mrmljala je Barbara, gledajući još uvijek zelenu krošnju pajasena u susjednom dvorištu. Ljeto je na izmaku, ali lišće se još uvijek zeleni kao da je kasno proljeće.
– Možda zbog kiše, koja je napokon pala. – Promrmljala je.
– Molim? – pitao je Albert začuđeno.
– Oprosti! Čekaj malo, Barbara me nešto treba. Čekaj!
– Ništa, ništa. Samo ti brbljaj s kim već brbljaš.
– Ali … vidiš da sad ne mogu. Znaš i sama kakav je sugovornik.
– Neeee. – Odbrusila je Barbara, izgovarajući onako poludugo ironično NE kojim se daje do znanja da te baš briga za opravdanja, baš briga za sve.
– Zašto bih ja to morala znati. Ne znam. Ne znam s kim raspravljaš već pola sata. – Odgovorila je i razočarano, i ljutito, srdito i pomalo prkosno. Rekla i duboko udahnula nataloženi bijes i ljutnju. Naime, trebali su otići van na kavu, prošetati, a on brblja već pola sata. Ustala je i otišla u pravcu kupaone. Albert ju je začuđeno gledao, mašući rukom u kojoj je držao slušalicu, dajući joj do znanja da je, eto nemoćan. Nešto je kao govorio, ali zvuk nije izlazio iz njegovih usta. Kao da je rekao – imaj razumijevanja, samo što nije završila, još samo malo. Barbara je mahnula rukom i otišla do kupaone. Zatvorila je vrata i zaključala se, što je radila samo kad je bila jako, jako ljuta, bijesna, i ljuta i bijesna istovremeno. Umila se i to nekoliko puta, jer voda je u ovo doba godine još uvijek mlaka. Odmaknula se od lavaboa i sjela na rub kade. Ne trepnuvši desetak minuta gledala je kroz svoj odraz u ogledalu. Kroz svoju siluetu, besadržajnu ljušturu golog tijela. Možda je danas jedan od onih dana kad … ma što poduzeli, što napravili, ništa neće ispasti dobro i tad je bolje odustati od svega, svih unaprijed smišljenih zadataka, svih unaprijed dogovorenih dogovora za zajedničke izlaske, druženja, unaprijed isplanirane posjete prijateljima ili jednostavne susrete s drvećem u parku, jer danas je danas, jednostavno jedan od onih dana kad treba ostati doma, treba preživjeti bez upadica sa strane.
– Treba preživjeti još jedan dan. – rekla je razočarano, kao da ne vjeruje svojim riječima. Kao da ne vjeruje svojoj važnosti u svijetu, svom razumu.
– Treba, treba … – drhtavim glasom pokušala si je objasniti situaciju u kojoj se našla, ali ništa ju nije moglo vratiti na početak, resetirati na tvorničke postavke, jer tvornice više nema. Pokopana je u zajedničku grobnicu snova o nekom tamo životu, neke zamišljene persone kojoj sve od ruke ide i ništa joj ne može stati na put.
– Treba, treba … ponovila je još nekoliko puta, stišćući rabljeni žilet kažiprstom i palcem lijeve ruke. Kapljice krvi, nevjerojatnom lakoćom, padale su svuda. Malo prema gore, malo prema dolje, prateći suze, jer kupaona se počela okretati nevjerojatno brzinom, dovodeći gravitaciju u stanje mirovanja i nevjerojatne tišine. Tišine u kojoj su se jedino kapi čule. Kap… kap po kap … sad na plafon, sad na podne pločice, odzvanjale su tupo, tup tup, tup tup, sve dok se nisu u jezero pretvorile. Veliko i duboko crveno jezero krvi i suza. Skočila je! Zaronila duboko u more sna. Velikog, crvenog i plavog, bistrog sna o kojem je sanjala još kao mladunče delfina.
– Barbara! Barbara otvori. Samo što nisam završio. Spremi se! Idemo?! – reče Albert držeći ruku na mikrofonu slušalice, dok je Barbara u dubini duše vlastitog jezera sna plivala slobodno. Plivala i ronila duboko, iskakala na površinu prskajući bijele zidove kapljicama života. I okretala se kao list na vjetru, kao mjehurić zraka u uzavreloj tekućini. I padala je duboko i uzdizala se visoko iznad oblaka. I sve je mogla u tom trenutku sna, dok je, iritantan glas nije prekinuo.
– Što hoćeš? – rekla je glasnije no inače.
– Pusti me na miru. Vidiš gdje sam.
– Vidim vidim … Me ne tebi. Tebe ne vidim. Da mama! Dobro mama. Razumio sam mama. Čujemo se mama. Pozdravi baku i susjedu Đurđu. Znam, znam i jaaa teeebe … vo…hmrm-lj, mrmlj, kaš-lj, kaš-kaš kaš-lj … – Promrmljao je kašljući Albert čudnovatim, iskrivljenim glasom, opušteno, nezainteresirano i ushićeno, istovremeno smijući se kao dječarac i mršteći svoje lice do neprepoznatljivosti, ali zadovoljan. Napokon će završiti razgovor s jedinom ženom koje se, recimo to diplomatskim rječnikom „bojao“, kojoj nikad nije spustio slušalicu, nešto suvislo i otvoreno rekao. Netko će reći iz poštovanja, netko će reći da se još nije odlijepio od njezine suknje, ali njega to nije diralo, jer uglavnom je nosila hlače i da … bila mu je mama i neka govori tko što hoće. Mama je mama. Nije joj puno toga ostalo od kad je stari umro. Jedino još njega može nazvati. Sreća što je predaleko jer da bi došla, a on joj, iz taktičkih razloga, iako je više puta obećao, neće poslati novac za avionsku kartu. Jednom mjesečno može otrpjeti tih sat vremena monologa. Dosadnog, ponavljajućeg, uvijek istog monologa koji ponekad prekine nekom upadicom, ne bi li usmjerio razgovor svršetku, ali efekt je drugačiji. Uvijek drugačiji i priča se tad samo razlomi i počne ispočetka.
– Barbara. Idemo.
– Meni se sad baš i ne ide. Idi sa svojom mamom.
– Da! Naravno! Samo ti provociraj. – reče Albert.
Barbara je otvorila vrata i Albert je, isprva oklijevajući, ipak ušao.
– Što? Što ti je to s rukama? Što to držiš? Super, posjekla si se sa žiletom.
– Upssss! – rekla je Barbara, još uvijek držeći žilet kažiprstom i palcem koji je pronašla na podu kupaone pored lavaboa.
– Vjerojatno mi je jutros ispao, htjela sam ga spremiti, ali sam … znaš već zadrijemala. Kratko! Stvarno. Vjeruj mi. Skroz maaalo, malo, malo, a ti si pričao i pričao sa svojom mamicom i ja sam … – Naravno! Još je jednom, onako po prave, širom otvorenih usta zijevnula „iz petnih žila“ kako bi nadoknadila kisik potrošen u snovima i rekla:
– Idemo!

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Sretan Božić!

Emigrantska
Jučer sam čula da si stigao jutarnjim vlakom. Znam da sada stojiš pod našim prozorom. Oči su ti velike, navikle na mrak. Trljaš dlanove, pušeš u promrzle prste, ne bi li bar malo zagrijao ruke. Premještaš se s noge na nogu i nastojiš biti što tiši. Uvi jek si volio snijeg, a ja sam govorila da te bjeline treba prekriti nečim, zagrijati starim razglednicama, suvenirima, snovima, tihom pjesmom.
Hajde završi tu priču! Volio si završiti svaki započeti posao. Lagano lupi po staklu ili pokucaj na vrata! Vrata su ionako stalno otvorena, još od onog vrelog srpanjskoga jutra.
Možeš i gumicom i prebrisati naše živote! Prebriši sve godine i možda svakoga od nas!
Padaju pernati jastuci i čuju se mekane mačje šape po snijegu. Spokojna je bjelina pod prozorom, bez zvukova svijeta budnih.
Sve još spava ispod bijelog pokrivača i samo se čuje naš crni mačak koji frkće. Često je stajao ispred tebe leđa izvijenih u luk i nakostriješene dlake. Njega nikada nisi mogao prevariti.
Još nema jutarnjeg svjetla, samo iz kuhinje dolazi blijeda svjetlost, pucketanje vatre i pomiješani mirisi mente i cimeta.. Topla kava širi nosnice i otvara vrata novom danu, još jednom Božiću.
Možda bismo uz jutarnju kavu mogli razmijeniti nekoliko dobrih riječi. Možda bi razgovor krenuo bez stanki, upitnika i gutanja neizgovorenog.
U kući je već toplo. Na stolu je bijeli stolnjak, onaj heklani, koji smo od tvoje bake dobili, a na njemu četiri crvene svijeće dogorijevaju na adventskom vijencu.
U zdjeli zlatni orasi i jabuke božićnice.
Miriše jelka i diše pahuljama snijega koji se još nije otopio.
Pokrivam djecu, namještam usnule glave na jastuk. Polako im mičem kosu s čela.
Tako su sitni i bespomoćni. Bdijem!
Sonosim kolače na stol. Gusti i slatkasti miris božićnih kolača i borovine širi mi nosnice, a kožu dodiruje daleka, otegnuta pjesma u najtišoj noći.
Bila su teška vremena. Ništa tada nismo imali, ali naučila sam ja držati glavu iznad vode i znala sam od ničega napraviti dom.
Sjećam se kako si toga jutra iznenada bio potpuno spreman za put. Preko ramena si prebacio crni ruksak, polako otvorio vrata i tiho, pognutih leđa i spuštena pogleda izašao iz kuće. Bacio si na tepih samo: – Brzo ću se vratiti!
Riječi su ostale tamo poput kamenja. Kao da ostavljaš, tepih ili ormar.
Što ćeš brzo? Što?
Sve je urlalo u meni, ali šutjela sam. Što sam ti mogla reći?
Mislila sam boljet će, mislila sam bit će to mala smrt, ali bilo je bezbolno to odvajanje, samo sam dugo sanjala tvoje cipele. Tražila sam tvoje smeđe cipele posvuda. Mislila sam naviknut ću se već na prazninu, na nenastanjenost soba. Naviknut ću se na jednoličnost i rutinu, na tišine. Sve praznine mogu popuniti prašnjavim suvenirima, blijedim fotografijama i razglednicama s nečitkim rukopisom.
Oči su mi bile pune tame i pekle me, a noge sam jedva podizala. Ne znam koje je doba dana bilo. Zastori su bili navučeni, ali dobro vidjelo se da je soba u neredu. Gazila sam bosa po svojoj odjeći i razbacanim papirima kroz uski hodnik do kupaonice.
Police i ormari prazni, a na podu i po krevetu ležali su šareni dijelovi odjeće poput leševa nakon bitke.
Otvarala sam ormariće i ladice u kupaonici i nisam znala točno što tražim. Jedva sam čekala da zatvorim vrata kupaonice i vratim se u krevet. Povraćala sam.
Neko nepoznato, tuđe lice, izbrazdano mrežom isušenih rijeka, mrežom, lepezom sitnih bora, dubokim borama okomito na usnice gledalo me u zrcalu. Jesam li to još uvijek ja, ona jučerašnja?
Skidam staru kožu i odlažem je pored kreveta i sanjam kako trčim po mekanom snijegu. Ostavljam komadiće sebe u neizrečenom.
Suze klize, dlanom ih neprimjetno brišem. Samo da nitko ne vidi.
Neke slike su ostale urezane. Sjediš za računalom, razgovaraš, smiješ se.
Ne znam jesam li sačuvala prave slike za prepoznavanje. Možda te neću moći prepoznati. Neću jednoga dana znati tko si. Ne znam hoću li ti znati sve reći. Neću znati odgovoriti na jednostavna pitanja. Bit će mi najteže odgovoriti ako me budeš pitao :“ Kako si?“ Ne znam kako sam.
Još uvijek ne znam zašto sam te tražila na mjestima gdje više nema ničega?
Tvoj mobitel je bio mrtav još od poruke noć prije putovanja: „Ne mogu više!.“
Od tada sam se osam mjeseci sam se sastavljala i rastavljala. Oslobađala sam se nevažnih stvari postajala jača. Nitko me nije pitao mogu li, znam li?
Dugo sam tražila izlaz i razlog da ujutro ustanem i pogledam kroz prozor. Tražila sam neka vrata koja se daju otvoriti.
Svi koje sam pustila blizu, povrijedili su me. Navikla sam na obmane.
Sad više nikome ništa ne moram dokazivati. Ne moram ja više ništa. Nikome ništa ne dugujem. Niti tebi.
Trebalo je popunjavati prazne dijelove slike u mraku, sama, bez pomoći drugih, jer drugih nije bilo.
Slagalica se još uvijek sastavlja, ali samo moj dio.
Malo sam znala o tebi i nisam razumjela puno. Nisam shvatila kada si rekao da smo u ratu i u kakvom smo mi to ratu?
Kako je sve počelo, više ne znam. Od traženja posla, ulice, države. Nisam naučila kako se čitaju lica ljudi na karti svijeta.
I onda nove zgrade, kilometri, autobusi, vlakovi, obilaznice, kašnjenja.
Sada si tu, šutiš ispod našeg prozora. A godinama niti glasa o tebi. Kao da ne dišeš, ne hraniš se, samo vegetiraš. Spavaš li ti uopće? Bez imena i prezimena, s nečitko ispisanom adresom, s razlivenim i umrljanim žigovima gradova iz kojih si slao razglednice. Gdje si bio, gdje si živio sve te godine?

Čovjek je rukom lagano otresao snijeg s kaputa, na otiraču su ostali tragovi cipela, a vrata su bila lagana, lagana.
– Sretan ti Božić!
– Znala sam da ćeš doći. Na stolu su dvije šalice tople kave.

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara