Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 10. dio

VIKEND: Subota
“Nothing ever becomes real till it is experienced”
/John Keats/

Jutarnje zrake sunca prodrle su kroz prozor. Bruno se, još u polusnu, okrenuo na stranu kreveta na kojoj je trebala ležati Antonija. Njeno toplo tijelo bilo mu je okrenuto leđima. Disala je ravnomjerno. Pitao se, dok ju je tako promatrao, na trenutak: ima li među nama ljubavi? Ali, istinske ljubavi? Ona je mlada, ljupka; privlačna; poželjna. Volim li ja nju, zapravo? Ljudima ponekad takva pitanja padaju na pamet. Ljudi, a naročito mlađi, lako pobrkaju privlačnost, simpatiju, požudu, s ljubavlju. I privlačnost, i simpatija, i požuda su privremena, vrlo privremena stanja, koja lako i dođu i odu; vrlo su trenutna. A ljubav, ljubav prema određenoj osobi, prema određenom biću, ipak je trajniji stav; ljubav je odlučnost da se ustraje u naklonosti, dobru i odanosti prema određenom biću. Valjda.
Romantična ljubav, između osoba različitog ili istog spola, najčešće i mora uključivati elemente kao što su: privlačnost, simpatija, požuda. No, često je među njima izgubljena i zametnuta ljubav, ona prava ljubav koja se u nekim slučajevima razvije, a često se (čak i među ljudima koji su dulje vrijeme zajedno ili u braku) i ne razvije.
Prava ljubav, pomislio je Bruno, podrazumijeva one elemente Kristove ljubavi: odvajanje od sebe kako bi se dalo i živjelo za drugoga. Takva ljubav ne može se forsirati ni stvoriti pukom željom u glavi; ona ili dođe s vremenom ili ne dođe; ili ju otkrijemo, tu duboku ljubav prema određenoj osobi, ili ju ne otkrijemo. Za istinsku ljubav sigurno je ključna određena razina prihvaćanja, što nužno znači, i razumijevanja. Uz to nužno je razviti i suosjećanje. Da, razumijevanje i suosjećanje su ključni za istinsku ljubav. Bruno je zaokružio svoje razmišljanje, koje mu je u tom trenu palo na pamet i prekinulo njegove prvotno započete radnje.

Privinuo se uz Antoniju, dok je njegov nabrekli kurac, privremeno ometen razmišljanjem o istinskoj prirodi ljubavi, sada opet ozbiljno stršao u erekciji, i čak preko pidžame, ona ga je morala osjetiti. Zadovoljno se promeškoljio, i namjestio se tako da njegov pulsirajući ud bude što bliže njenoj maloj. Muškarci imaju tu neobičnu, ali prirodnu potrebu za seksom u ranim jutarnjim satima; potrebu koja se često manifestira spontanim i snažnim jutarnjim erekcijama.

Ona se lagano prenula iz sna. Živnuo je, i sada već poprilično budan, stavio je dlan lijeve ruke na njezinu guzu, lagano je milujući. Sve strastvenije i senzualnije prelazio je po oblinama njezinog dupeta. Čini se da je sada već i ona bila sasvim budna, ali je samo ležala i držala, dopuštajući mu da joj rukom masira stražnjicu. Činilo se da uživa. Bruno je krenuo odvažnije u akciju. Zavukao je ruku ispod njezine pidžame i gaćica. U tom trenutku iznenada se podigla Antonijina lijeva ruka (dok je ona još ležala na boku, okrenuta mu leđima) i spustila se odlučno na njegovu ruku u akciji i čvrsto ju zgrabila.
– Zloćko – prozborila je Antonija. Samo na to misliš …
Bruno, zaustavljen u akciji, osjećao se zbunjeno.
Izvukao je ruku ispod njezinih gaćica. Ona se potom okrenula prema njemu, prstićima ga poškakljala po bradi, i rekla umiljatim, ali odlučnim glasom:
– Mišiću, rekli smo da danas idemo na Sljeme.
– Ajoj, da …- promrmljao je Bruno. Pa imamo još vremena – rekao je pokušavajući spasiti situaciju.
– Kol’ko je sati? – upitala je. Bruno se okrenuo prema noćnom ormariću gdje je stajao sat: – Sedam i petnaest.
Antonija je već bila na nogama, nataknula natikače i zaputila se u hodnik. On je ostao još malo ležati u krevetu. Kroz otvorena vrata sobe čuo je kako je pustila vodu u wc-u. Definitivno, bilo je vrijeme za ustajanje.

U kuhinji Antonija je već pripremala jutarnju instant kavu Nescafe Classic, stavljajući po dvije male žličice u svaku od dvije velike šalice. Električno kuhalo za vodu lagano je šištalo. Nakon nekoliko trenutaka sjedili su tako, uz kuhinjski stol i ispijali prve gutljaje vrućeg napitka. Antonija je zapalila svoju prvu jutarnju cigaretu.

Bilo je prošlo osam, vjerojatno negdje bliže oko pola devet, kad su izašli iz zgrade. Na leđima su im bili ruksaci natrpani s po dvije boce: jedna od 1,5 litara vode te nekakav izotonični žuti napitak za sportaše i za brz povrat energije; sendviči zamotani u alu-foliju što ih je Antonija složila još sinoć; nekakve energetske štangice od žitarica, čokolade i tko zna čega; po banana i jedna jabuka u svakom ruksaku, rezervne majice za presvlačenje, papirnati ručnici, maramice, pravi ručnik. Još je samo nedostajao pribor za prvu pomoć.

Polupustim ulicama grada uputili su se u subotnje jutro prema najbližem tramvajskom stajalištu gdje su trebali sačekati broj četrnaest koji će ih odvesti iz centra grada sasvim na sjever, do posljednje regularne gradske tramvajske postaje. Magla, uobičajena u ovo doba godine u Donjem gradu, već se razišla i ukazalo se suncem obasjano plavetnilo neba. Plavi niskopodni tramvaj gotovo bešumno je klizio subotnjim ulicama. Premda je listopad ušao u svoj drugi tjedan, neobično toplo vrijeme bilo je primjerenije rujnu.

Bruno i nije bio baš nešto pretjerano entuzijastičan glede penjanja na Zagrebačku goru u subotnje jutro; ali to je bio Antonijin plan pa ju nije htio razočarati. Odlučio je zadatak odraditi smireno i rutinski, kao stari planinar. Na glavi mu je bila crna šilterica s velikim bijelim natpisom Malta i malteškim bijelo-crvenim križićem pored natpisa; uspomena s putovanja. Malteške otoke zapamtio je kao precijenjeno turističko odredište s visokim cijenama, sveprisutnom prašinom, oskudnom vegetacijom i lošim hotelskim smještajem s redukcijama vode, pokvarenim klima uređajem, itd.

Po dolasku na Mihaljevac trebalo se prebaciti na drugu, posebnu tramvajsku liniju koja će ih dovesti do Tunela.
Čim uđeš u mračan Tunel, planinarska pustolovina počinje. Priroda Medvednice zove. U ruksake su uzeli i velike, čvrste plastične vrećice, jer bi sada gore negdje, na putu prema Sljemenu, trebalo biti kestena.
Putem su susretali planinare: mlađe i starije, sijede parove, samce, skupine od po nekoliko ljudi. Ništa neobično; uobičajeni prizori. Mada i nevoljko, Bruno je morao priznati sebi da priroda ima opuštajući utjecaj na njega; utječe tako da zaboravlja neke od svojih tekućih preokupacija i premješta ga u ovu šumsku sadašnjost, među drveće, u sadašnji trenutak; trenutak opuštanja i smirenja, bez briga.

Iscrpljeni, pristigli su i do samog vidikovca na vrhu, odakle je pucao pogled na zagorsku stranu Medvednice, gdje su dolje, u daljinama, iza pojasa šume, ležala polja i livade. Umorni, zavalili su se na drvene klupe na terasi ugostiteljskog objekta, dok ih je sunčeva toplina ugodno grijala. Naručili su dvije duge kave i pojeli sendviče. Gužva je bila očekivana, ali srećom, ne pretjerana. Antonija je popušila tri cigarete, dok je Bruno polako i staloženo uživao u ovećem cigarillosu. Nisu mnogo govorili; bili su iscrpljeni pa su samo uživali u trenutcima ugode, odmarajući noge i leđa. Nakon 40 minuta bilo je vrijeme za pokret. Čekao ih je silazak. Mada naizgled lakši, ali zato često dosadniji i potencijalno opasniji dio planinarenja. Bilo je potrebno silaziti strmim šumskim stazama odmjereno i dostojanstveno, a ne dopustiti nizbrdici da diktira tempo. Planinarenje je ipak umijeće.

Na određenoj dionici silaznog puta prostirala se šuma jestivih kestena. Antonija i Bruno izvukli su velike plastične vrećice iz svojih ruksaka. Tumarali su pognuti, pogleda upiljenog u tlo, u potrazi za ljuskama i smeđim plodovima. U prebiranju i razgrtanju lišća nisu bili sami; naokolo se motalo još nekoliko parova ustrajnih berača i sakupljača. Dok je ustrajno i pažljivo, tako sagnut, sa štapom u ruci razgrtao lišće i prebirao po tlu, u glavi Bruno se bavio određenom mišlju. Naime, zanimalo ga je kakav bi, statistički gledano, bio bračni ili partnerski status subotnjih planinara. Jesu li to pretežno novi parovi, ili parovi čija je ljubav još uvijek u nastajanju, ili možda, potajni ljubavnici?
Planinarenje je čin prepun simbolizma: u sebi kao da sadrži određenu tajanstvenu inicijaciju: dvoje ili više ljudi dijeli zajednički napor do vrha i nazad. Osim toga, planinarenje je odlična prilika za promatranje partnera, naročito kod svježe ustrojenih parova. Može se vidjeti kako osoba funkcionira izložena višesatnom naporu i iscrpljivanju. Jako je lijepo vidjeti planinarski par koji je vedar i veseo prilikom silaska. Znak je to dobre kondicije, snažne izdržljivosti, i općenito vrlo obećavajuće.

Bruno je bio umoran i iscrpljen, ali to nije pokazivao niti verbalno izražavao. Antonija je mogla biti ponosna na svog osamnaest godina starijeg momka. Put ih je doveo do tramvajskog okretišta. Ukrcali su se u četrnaesticu. Nije bilo gužve. Tek dva crnomanjasta mladića, udaljeni nekoliko sjedala od Brune i Antonije. Jedan je bio naočit momak u ranim dvadesetima, očigledno pristojno nabildan. Snažne mišice ruku i prsa nazirale su se ispod crne majice dugih rukava. Bruno je nosio crne sunčane naočale što mu je omogućavalo da bezbrižno promotri Antonijine reakcije na primjerak mlađeg nabildanog muškarca. Reakcija je bilo: vjerojatno i protiv svoje volje, znajući da je Bruno ovdje, Antonija ipak nije mogla, a da ne baci nekoliko očitih pogleda na nabildanog mladića. Hormoni su u ljudima stalno prisutni, a naročito su snažni u toj mladenačkoj dobi – pomislio je Bruno. Jebi ga; tako je to. Teško je zamisliti da se mlada žena poput Antonije, u svojoj mladoj dobi, u sljedećih nekoliko godina ne bi prasnula ni s kim više, osim sa mnom – razmišljao je Bruno.

Foto: www.pexels.com

Lovro Katana: Virgo intacta

„Gonna give you all my love, boy“

„Hoo, like a virgin
Touched for the very first time“

Like a Virgin, Madonna; album Like a Virgin

Glave zamišljeno oborene nad kartotekom, tek limenim bridom ormara podržavajući leđa, listala je nalaze svojih pacijenata. Prelazeći prstima preko vrhova kartona, otvarala bi pretince i vadila papire pa, uspravivši se, čitala anamneze i latinske nazive dijagnoza.
Bilo je tu zbilja svega: od raznih tipova leukemije, srčanih bolesti, karcinoma, psihoza, križobolja, pa do svakakvih gluposti kojima treba potpis kada se gospodi pacijentima ne ide na posao ili u školu. Čitala je tako neko vrijeme, pa se na kraju, zasićena tim poslom, odmaknula od ladica i prišla stolu.
Napravila je pauzu mažući ruke kremom za osjetljivu kožu, iz tubice. Nakon nekog vremena digla se sa stolca i uputila ponovo dokumentima. Stojeći nad otvorenim ladicama, ponovo je listala nalaze.
– Ja svojim pacijentima uvijek savjesno određujem dijagnoze. Sve te dijagnoze posložene su u ladice kao u odjele, a svi ti odjeli mogu se dalje razdijeliti u svoje odjeljke, i tako je sve u ladicama na svome mjestu, i ja uvijek pazim da sve to bude dobro, posloženo, čisto i uredno, i onda sve to tako i jest… Pa valjda onda i ja zaslužujem nekakvu dijagnozu – OD NJIH! – uzvikne ljutito lupivši ladicom u ormar, tako da su se vrata i zidovi stresli, a prozor uz vrh plafona otvorio se na kip.
Hodala je sobom gore-dolje ozbiljna i hladna pogleda, pa prišla stolu. Sjela se za klupu i rastresenom kretnjom ruke uzela kemijsku olovku, pa zamišljeno prinijela prste blokiću papira. Par trenutaka tako je stajala, a potom, posve staloženo i mirno, kosom kretnjom ruke napisala na papir: virgo intacta. Osmijeh joj ozario je lice.
Uživala je u tome trenu i smješkala se, podcrtavala slova i ukrašavala ih, crtala im cofleke i htjela da taj tren potraje duže, duže, čim duže, ma, zauvijek, te je tako uživala u toj frazi oko 45 minuta.
Čula je da su joj se pacijenti već okupili pred ordinacijom u povećem broju, da su nemirni i da gunđaju… Ali stanje u kojem se ona nalazila nije imalo ništa zajedničkog sa bolesnom i smrdljivom bagrom vani. Oni ništa takvog nisu iskusili niti mogu išta sličnog tome iskusiti… U tome času tako za nju zbilja nije ništa postojalo na ovome svijetu osim nje same i papirića sa ispisanim riječima: virgo intacta.
Uzela je potom iz limene čaše za olovke jednu zlatnoga traga i počela ponovo uređivati slova… Zastala je.
– Ali ja to ne smijem! – izgovorila je ove riječi naglas i stavila ruku na usta.
– Joj, što bi mama rekla da sve to sazna i vidi… – rekla je, sada polutiho, suzdržane geste na usnama.
– Ali mama nije tu… Joj, ne, užas…
– Ne, ne smijem misliti na to… Iš to iz mozga! – i opet se zatreslo, ali ovaj put samo stol, kojega je nekako istovremeno udarila koljenima i zaustavila rukama.
– Možda bi mogla samo jednom… Pa kad se samo jednom živi, a sve je ostalo varka, onda bi stvarno i mogla! SAMO JEDNOM!
Prelazila je prvo dlanom po vratu i oko ključne kosti što joj se ocrtavala uz rub košulje. Uzdahnula, a kako joj se dlan spuštao prema grudima, drugom rukom raspustila je kosu. Još neko vrijeme ruka joj se kretala kraj vrata i grudi, da bi se, na kraju, konačnim pregibom dlana spustila prema pupku, a preko pupka isti čas k bedrima…
Najednom, vrata su se otvorila ocrtavši spodobu iza okvira. Kao prenuvši se od sna nakon par trenutaka, ugledala je biće pred sobom.
– Ma šta ti hoćeš! – vikne ljutito gledajući ženu u plavoj odori.
Žena u plavoj odori gledala je već s izvjesnim izrazom ozbiljnosti i strogoće ovu drugu, uneređene kose i raskopčane košulje. Tako se drugi čas okrene, dostojanstveno zalupivši vratima. Vrati se nakon pet minuta.
– Gospoda čekaju vani, pa su me zamolili ak bi bila tak dobra da im velim da li ste završila sa onim kaj ste radila prije… Nisam vas htela smetati kaj opet ne bi dobila packe. Ako bute se udobrovoljila, velim im da ih bude doktorica primila…
– Nema problema, Vidice, javim vam za koji čas kad možete puštati.
Svezala je tako kosu u rep, zakopčala i namjestila košulju, uredila još par detalja, odškrinula vrata pogledavši jednim okom kraj vratnice i rekla sestri neka pozove sljedećeg pacijenta.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: U ambulanti

Stajao je sred omanjeg prostora s nizovima crvenih plastičnih sjedalica uz sva četiri zida sa zatvorenim vratima na jednom od njih. Ono što ga je pomalo zbunjivalo bili su zidovi sačinjeni od bezbrojnih globusa koji su se vrtjeli različitim brzinama.
Iako se nije mogao sjetiti kako se našao na ovom mjestu, Dominik je nekako znao da se nalazi u čekaonici ambulante. Očekivao je veliku gužvu kao i pri svakom drugom specijalističkom pregledu. Sjedajući na prvu sjedalicu do vrata osjećao je kako mu početnu nelagodu zbog odsutnosti drugih pacijenata nadjačava nemoć da se prisjeti kada je, zašto i kod kojeg specijalista dogovorio pregled. „Mora da sam doista ozbiljno bolestan“, skrušeno je pomislio nadajući se kako nije došao prekasno.
Baš kad je dovršio misao, vrata ambulante bešumno su se otvorila. Zapravo, sve se odigralo tolikom brzinom da je Dominik bio posve siguran kako se vrata nisu otvorila već – nestala. Na njihovom mjestu pojavio se liječnik glave nagnute duboko prema prsima tako da mu Dominik nije mogao vidjeti lice.
Umjesto da ga prozove i pozove u ambulantu, liječnik se neobjašnjivo stvorio na stolici pored Dominika. Gledajući i nadalje negdje u pod, obratio se Dominiku blagim glasom. „Bože, ništa ga ne razumijem“, prestravi se Dominik. U istom trenutku liječnik zgrabi njegovu lijevu ruku prisilivši ga posve otvoriti dlan.
Dominik je u nevjerici promatrao dlan svoje lijeve ruke po kojemu su počeli izbijati ljubičasti znakovi slični hebrejskom alfabetu. Na donjem desnom dijelu dlana naglo se otvorio mali ekran. Odozdo prema gore redala su se imena, prezimena i adrese nepoznatih muškaraca i žena iz Nizozemske, Španjolske, Francuske, Portugala, Velike Britanije, Irske, Švedske, Norveške, Turske, Izraela i Iraka. Dok se lista još ispisivala, liječnik je naglo podigao glavu. „Zapamti i spasi“, zapovjedio je liječnik svakom neuronu Dominikova mozga. I stanici njegova tijela.
Dominik nije stizao pozornije pratiti listu. Zapamtio je tek nekoliko imena i adresa. Potpuno ga je blokirala kristalna frekvencija liječnikova glasa. A do kraja prenerazila praznina na mjestu liječnikova lica. Potom se probudio.

Foto: www.pexels.com

Slavica Gazibara: Neki novi materijali

Oduvijek mislim da se poezija gradi riječima. Da je to njezin osnovni materijal. Da su to različita geometrijska tijela, a osjećaji i misli vezivno tkivo koje građevini daje kompaktnost.
Također mislim da mora postojati neki nacrt, barem skica, te da uloga završnih radova ima značajnu ulogu da mi to što (g)radim ne bi sličilo kućicama iz priče “Tri praščića”.
U postupku gradnje, štednja je također nešto čemu dajem pozornost. Materijal je dragocjen i ima ga u mnogo varijanta pa treba biti pažljiv pri odabiru. Da se s najmanje – napravi najviše. Kvalitetnog, dakako. Ali – ne lezi vraže – sve ovo je krivo!
Poezija danas nije ista kao jučer, kao što se i kuće danas rade od drugačijeg materijala nego prije. Treba se pomiriti (čini se) s time da se sve mijenja. Ono promišljanje modernosti o miješanju književnih rodova i vrsta, Ich i Er forma i odbacivanje rečeničnih znakova, naravno da to bolje razumiju mlađi pjesnici. Iako bi moglo biti i obrnuto: to što oni pišu, ne uklapa se ni u jedan dosad poznat lonac pa definicija suvremenosti zapravo samo opravdava nemoć proučavatelja, odnosno njegovo nesnalaženje u modernome. Zašto? Jer su mu premise zastarjele, nisu primjenjive na ovo danas.
Proteklih dana pada mi na pamet da je sve ono što sam pročitala i što znam, suvišno. I neupotrebljivo. Danas pišu oni koji ne poznaju jezik, a što ne smeta ni njima, ni onima koji ih čitaju. Pjesnici danas ne čitaju gotovo ništa pa im je rječnik oskudan, no možda je to i dobro, možda je baš to kvaliteta koja se danas traži. Nema uzora, fond riječi odgovara tekstovima pjesama za rap, hip-hop i heavy metal grupe.
Neki pjesnici valjda otkrivaju izvorna značenja riječi, upotrebljavaju lekseme lišene bilo kakve konotacije. Zato koriste i stereotipne metafore koje u njihovoj uporabi imaju značenje fraze (“stope u snijegu”, “trag u pijesku”) i ustaljene motive (da ne kažem otrcane – nebo, sunce, ptice, vlak, voda, more, noć, vjetar). Kakve li zablude što mišljah da to djeluje jeftino!
Današnja poezija i njezini autori očito su sve prevrednovali. Često se može čuti ili pročitati na književnim portalima u komentaru kako je “divna ta poema”. Čitam, tražim – kakva poema? Gdje je? Onda shvatim da danas to znači drugo nego prije. Za mene je poema uvijek bila lirsko-epska vrsta izrazitog emocionalnog naboja i zna se što ima od lirike, a što od epike, i kako mora izgledati. No, i to je očito bilo pogrešno. Opet moja greška!
Ne-čitanje mladih je “ne” književnim autoritetima i uopće autoritetu. Taj osjećaj nadmoći samom biološkom činjenicom kasnijeg rođenja je frapantan. Možda upravo to ne-čitanje i rezultira tom sigurnošću u kvalitetu onog što mladi danas pišu. Jer “valjda ja znam što želim reći! I kako. A za to mi ne treba nitko i ništa sa strane. Fond riječi? Imam dovoljno riječi za ovo što želim reći!” I u pravu je. Samo što središta gradova građena davnih godina još stoje i plijene svojom ljepotom, a u stanovima najnovije izgrađenih zgrada ruši se zid ako postavljate viseću kuhinju.
Iako, ako je sve “u oku promatrača” – onda je glupo bušiti zid za viseću kuhinju ako se zna da on to ne može podnijeti. Da nije građen čvrstim, trajnim materijalom.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Neobični i obični ljudi

Neobični ljudi trče u zoru po nasipu,
čiste morske vale od smeća,
a ne moraju,
po snijegu hodaju planinom,
a ne moraju,
obraduju ti se kad te vide,
i žele čuti kako si,
a ne moraju,
srdačni su,
ustupe ti mjesto u tramvaju,
a ne moraju,
vole plavu boju,
uzgajaju cvijeće,
sade stabla noću,
a ne moraju

Spašavaju tuđu djecu,
dijele zimske jakne,
i tenisice broj četrdeset i pet,
nose hranu i deke izbjeglicama,
pruže ti ruku u nevolji,
spašavaju brodolomce,
a ne moraju

Neobični ljudi biraju obične ljude,
a ne moraju,
daju im moć,
domovinu,
povjerenje,
a ne moraju

Obični ljudi imaju državu,
ograđena dvorišta,
pse čuvare,
crne automobile,
brojače novca,
sustave,
resurse

Smišljaju zakone,
za neobične ljude,
i govore,
mi sve možemo,
nama je sve dozvoljeno,
jer bez nas se ne može,
mi stvaramo poredak,
mi krvarimo za vaše dobro

Majstore, ne gasi svijeću,
samo promiješaj karte
i zamijeni profile prije nego dođu
ozbiljna vremena

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara