Igor Petrić: Tko na nebu pali zvijezde?

„Jutro“ – pozdravi Albert.
„Kao i obično“ – pita Barbara, namještajući šalicu.
Albert je samo kimnuo glavom u znak odobravanja. Danas nije bio prvi. Poštari i nekoliko državnih službenika zauzeli su najbolje pozicije ispijajući svoje prve jutarnje kave. Samo da mu se nitko ne obrati. Uzeo je dnevne novine i prvo što je vidio bio je oglas novootvorenog frizerskog salona za kućne ljubimce. „Čemu?“ pomislio je onako sam za sebe, znajući da danas možeš prodati sve i svašta, a i ljudi moraju živjeti od nečega. Unatoč svemu upitnik je i dalje veselo lelujao iznad njegove glave. Možda zato što ni sam nije volio ići frizeru ili je jednostavno pobornik prirodnog izgleda kućnih ljubimaca.
„Magla se još uvijek nije digla, a skoro će podne. Još samo nekoliko sati do podneva i njoj se ne diže. Bože, glupog li jutra, glupog li prijepodneva“, nezadovoljno, onako sama sebi u bradu promrmljala je Barbara i pomisli kako bi bilo super nakon posla otići na vožnju biciklom, ali … Naravno uvijek neko „ali“ sve mora pokvariti. Vjerojatno će, baš danas neko svratiti. Onako bez veze. Najaviti se pola sata prije dolaska i upropastiti ovu „prekrasnu“ današnjicu koja je počela s maglom, a s njom će vjerojatno i završiti.
„Ne razumijem zašto ljudi imaju potrebu dosađivati jedni drugima. Recimo … svatko od nas ima barem jednog dosadnjikavog rođaka, poznanika koji želi postati prijatelj, prijatelja koji dolazi samo kada nešto treba, poznanika ili prijatelja koji želi nešto više od poznanstva, od prijateljstva, od … nečeg trećeg, četvrtog, petog, pedeset i petog ili pak susjeda u potrazi za žlicom šećera, kave, soli ili kakvim kućanskim pomagalom kojem niti on, niti vi ne znate ime, ne znate svrhu, ne znate u stvari ništa, osim da vam treba, jer svi, baš svi znaju da se baš s tim i takvim pomagalom može sve. Sve popraviti, zategnuti, stegnut, izravnati, izrezati, uvrnuti, izvrnuti, ma i potrgati ako se kojim slučajem što treba potrgati i još štogod štošta. Mislim, svi mi imamo nekog takvog, ili ćemo jednog dana imati. Pojavit će se od nikud i ostati. Ti i takvi ljudi i njihovi dolasci idu mi na živce. I ne … ne mogu si pomoći. Bljuje mi se od svih tih likova s kojima nemam ništa, nemam ništa blisko, ništa zajedničko i ne mogu si to objasniti. Ne vidim nikakvu svrhu njihovog postojanja. Kad bi svi, jedan za drugim nestali i ostavili prostora normalnijim pojedincima. Kad bi … pingvini govorili, sigurna sam da ne bi dolazili s Madagaskara … Glupave li gluposti …“ ljutila se Barbara na samu sebe i zaključila: „Danas nitko neće doći, neće najaviti svoj dolazak i neću morati smišljati glupave izlike, glupava opravdanja i onda se danima gristi misleći kako sam nekog povrijedila. Čim dođem doma isključit ću sve komunikacijske uređaje. Za svaki slučaj, jer nikad se ne zna, tko i kad može nazvati il’ poslati kakvu poruku. Kad su uređaji isključeni, isključeni su i tu nema pomoći, nema grižnje savjesti, jer nije do tebe, nego do uređaja. Znaš ono „baterija se ispraznila“, nestalo je struje i nisam resetirala uređaje, nisam ispraznila koš za smeće, a u njemu se nagomilalo poruka i propuštenih poziva i nisam ovo i nisam ono i baš me briga. „Sve je u redu. Smiri se. Samo polako. Duboko udahni. Diši, udahni, izdahni, diši duboko … – tješila se Barbara i pomislila kako će danas popodne sigurno pasti jebena kiša. Prvo magla, potom kiša, iako starci kažu kako nakon magle uglavnom dolazi sunce. Nekom će i doći, ali meni sigurno neće. Ne, ne i ne. Ponavljam NE! Više nikom ne vjerujem“, reče Barbara i nasloni se na šank.
„Koji dan! Koji blesavi dan. Danas će sve otići do vraga i bestraga. Danas će sve otići u nepovrat, a ja ću poludjeti ili možda neću, ili možda hoću? Možda i neću i hoću istovremeno. Ma boli me ona stvar. Nek’ sve crkne, neka svi crknu i odu u zečju rupu materinu …“ promrmlja Barbara i povuče se iza šanka.
„Stvarno danas je pretjerala. Mislim, ne Vi, nego magla kojoj se očito ne diže i sve je nekako tmurno i bez veze. Tmurno, jednolično, unaprijed prognozirano i kao takvo osuđeno na propast“, reče Albert, kojem je očito bilo stalo do Barbare. Stalo na onaj čudan i samo njemu svojstven način. Malo bi, pa malo ne bi i tako danima i tjednima još od prvog dana kad ju je ugledao.
Barbara ga samo ošine pogledom, onako prijekorno s prikrivenim značenjem „koji kreten“.
„Koji je vama … Što si dovraga umišljate. Komentirate moje mišljenje o vremenskim prilikama i ljudskim neprilikama. To što sam možda i rekla, komentirala, rekla sam sama sebi, ne vama. Moja razmišljanja ne tiču se nikoga.“
Albert ju je samo gledao. Nije razumio, nije čuo što govori. Bitno da mu se obratila i to prvi put njemu, samo njemu. Napokon čuje njezin glas. Glas upućen njemu osobno i pomisli: gotovo je, to je to, sad ili nikad. Ukazanu priliku treba pametno iskoristiti.“
„Može kava? Danas, poslije podne.“
„Može. Radim do pet. Čekaj me na klupi ispod sata i razmisli: Tko na nebu pali zvijezde?“
„Što pali …?“ začuđeno priupita Albert
„Pa zvijezde. Znaš ono. Pogledaš gore. Prvo ih nema, onda se počnu pojavljivati, jedna po jedna. Klik-klik-klik. Oduvijek me zanimalo ima li to veze s nekim nadnaravnim bičem, recimo bogom koji uz sve obveze nametnute iracionalnim zahtjevima nabrijanih vjernika pali i gasi zvijezde ili skupinom šaljivih vanzemaljaca koji uvjetno po preporuci nadležnog Intergalaktičkog suda odrađuju pali-gasi obvezu sa zvijezdama, kako ne bi završili u nekom od strogo čuvanih zatvora s onu stranu galaksije .“
„Provjerit ću. Provjerit ću“, izusti Albert, održavajući osmijeh na pristojnoj razini, da ne pukne, ne prasne poput balona od sapunice. Ubrzavajući korak, zaustavi se ispred izloga frizerskog salona za kućne ljubimce. Susjeda Ana je upravo raščešljavala nekog psa. Pas je bio miran, kao u nekom polusnu, omamljen nježnim pokretima Anine ruke. Mahnula mu je i prijateljski se nasmiješila.
„Pozdrav“, promrmlja Albert nezainteresirano jer Ana je bila susjeda i ništa više.
„Što sad i kako dalje“, mučio se Albert. Nevjerojatno, od svih ljudi na ovom svijetu, kud baš ja naletim na onu drugačiju, onu pomaknutiju, koja mi se uz sve to i sviđa i još se pritom zove Barbara. Stara gatara spomenula je neku Barbaru, ali je očito zaboravila napomenuti da je ista „malo“ drugačija, zarobljena u nekom samo njoj razumljivom svijetu u kojem očito za mene mjesta nema. Zašto zvijezde, zašto bogovi i vanzemaljci? Zašto baš sad kad sam napokon smogao snage uspostaviti kontakt, skupio taman toliko hrabrosti koliko je bilo potrebno za prvi korak. Zašto?“
„Susjed?! Susjed, ako si za čaj danas popodne, svrati kod Barbare“, rekla je Ana vješto vrteći škare oko kažiprsta.
„Mooože???“ oprezno će Albert, ni ne sluteći na što se sve svode te riječi utješne. Ta pitanja i odgovori, prijedlozi i dogovori. Čaj, popodne, kod Barbare? Ja stvarno nisam normalan. Danima ništa. Ma što danima, tjednima i onda dva dogovora istovremeno, koja su međusobno isključiva i potencijalno opasna.
Podne je prošlo. Magla se digla i naravno, sunce je zasjalo. Nema oblaka, nema kiše. Barbara će vjerojatno otići na planiranu vožnju biciklom nakon što otkanta sve one rođake, prijatelje, poznanike, a ja … Hmm … mislim da ću ipak sam otići na pivo – zaključi Albert i isključi sve komunikacijske uređaje.

Foto: www.pexels.com

Blanka Will: Jabuke nedjeljnog jutra

– Nakon nekog vremena više ne vidiš natpis ispod kojeg prolaziš. Prva tri tjedna smo stanovale tamo, u arealu, u zgradi bivše komandanture, onda smo se preselile u grad pa smo putovale.
– Četiri mjeseca radile smo u sklopu studentske razmjene u Memorijalnom muzeju: arhiv, knjižnica, izložbeni, konzervatorski odjel, edukacijski, svjedočanstva, pisma, video-zapisi, intervjui.
– Skoro sve su uništili. Ostalo je samo oko sedam posto dokumentacije. To je unutarnji dio Memorijalnog muzeja. Za posjetitelje je otvoren samo vanjski. Godišnje ih je oko tri milijuna. Kao tiha rijeka teku kroz blokove.
– Fotografije su više indirektne, fragmenti prostora i prirode.

Crno mlijeko zore
pijemo ga s večeri
pijemo ga u podne i ujutro
pijemo ga noću
kopamo grob u zraku
tamo ne leži se tijesno.

Ruševine obrasle u korov i poljsko cvijeće.

Viče zagudite violine
nek sviraju dublje
vinut ćete se u nebo kao dim
imat ćete grob u oblacima
tamo ne leži se tijesno.

– Čitale smo sjećanja preživjelih.
– Svjetlost i magla. Nazvale smo izložbu tako zato što je to najčešći motiv u sjećanjima zatvorenika.
– Htjele smo prikazati kontrast između poetičnosti fotografskog zapisa i svjedočenja preživjelih.

Kratko su mahnule.
Zamirisalo je po cvijeću i jabukama.

(Marija Poplaša i Sara Ranogajec iz Osijeka dobitnice su nagrade “If not for Those Ten” za 2017. godinu koju Memorijalni muzej Auschwitz-Birkenau dodjeljuje najboljim studentima volonterima).

Nikola Šimić Tonin: Petra

Petra, suvremeni makedonski roman, autor: Petko Šipinkarovski

Filmičnost pripovjedačkoga pleta priče, (dolazak na željeznički kolodvor glavnoga lika, Petre – Pogleda oko sebe kroz svoje tamne naočale svijetlih srebrenih ručki…) Petra, glavni lik romana Petka Šipinkarovskog, donesena slika, slika povratnica, vraćena iz sjećanja, kao da se pisac – pripovjedač nalazi na samoj crti buđenja, s one strane ruba noći, otimajući je zaboravu, ulazi s njom i toliko drugih slika u budno stanje, oživljavanjima riječima, neupitnoga umjetnika riječi – pjesnika, sav život oko sebe, iz sebe, iz sjećanja, nakupina duše… ocrtava, oštrinom svoga spisateljskog pera sjedinjuje sve sa stvarnim životom i život živi pred nama, stvarnim, punim plućima, sigurni da ćemo koji od tih likova ugledati na ulici pomaknemo li zastor na prozoru.

Tog su jutra, sa visina iznad istočnih planina sunčeve zrake zapljusnule grad.

Blješte pjesničke niti u pripovjedačkome tkivu Petkova romana. U mozaičnosti toga tkanja, znalačkog tkanja priče, upliće se život Makedonije, Makedonaca, sve te veličine malenih, ljudi iz puka, sa svim njihovim strahovima, običajima, tradicijom i ponosom onim što jesu, poštenjem, ljudskom crtom, dignutom glavom koja ih drži iznad vode. Odnos muškarca i žene. Muškarca – domaćina, a opet – Muško je glava kuće, a žena vrat. Glava ide gdje je vrat okrene.

Iz višeslojnosti romana saznajemo o svakodnevnici makedonskoga seljaka koji okrenut licem gradu, mašta o životu. Životu u gradu.

Ostvaruje svoj san Petrin otac…

Onda sve te živote svojom životnom pričom i pričama oko nje ponese, ponesena „zlom“ sudbinom Petra. Mladalačka ljubav – Stojan. Bijeg u veliki grad – Zagreb.

Zagreb je žmirkao okićen snijegom koji je pokrio drveće oko Starog Grada i autobusnog kolodvora, Šalatu i ostale dijelove grada. Oštri je vjetar zavijao dok su širokim bulevarima vozili tramvaji i auti, kamioni, bicikli… po pločnicima je bila masa ljudi, svi nekamo žureći.

Roditelji uhvaćeni u gvožđa običaja. Modrice na dušama. Boli. Iščekivanja. Osude zbog bijega s mladićem koji je tu služio vojsku. Oprosti – bez oprosta. Jezičarenja. Osude sredine, koje više govore o toj i takvoj sredini. Doneseno tako upečatljivo, znalački i uvjerljivo od strane Petka Šipinkarovskog, da te na momente zaboli duša. Mnogima će se vjerujem oteti i suza i to ne samo jedna.

Tuga je uselila u dom Trajkovskih… slomljenih srca i s bolom u duši, očekivali su bilo kakvu vijest o njihovoj Petri…

Individualna zasebnost pripovjedačkoga dara Petka Šipinkarovskog karakteriziranje je likova, koje pažljivo i vješto, upečatljivog efekta, iz situacije u situaciju, skoro pa sostificiranim pripovijedanjem u okruženju naglašene senzualnosti donosi.

Nesreća i stradanje Stojana.

(…)

Smrskani auto izrezan strojem koji je pištao. Dijelovi putnika su izvučeni  i umotani u plahte. Policajac se približi i pogleda brzinomjer čija je kazaljka stajala na sto trideset i osmom kilometru.

 – Prebrza vožnja! Vozač nije prilagodio brzinu uvjetima na cesti…

Život u crnini boli. Hrabar zakorak u novi život. Bojan.

 – Jadan čovjek! – kako su nam slične sudbine! – pomisli i nastavi razmišljati o njemu, ponukana lijepim riječima koje je o njemu čula od direktora. Razmišljajući tako, osjetila je kao da neki oklop oko nade puca, kida se, i da iz nje opet zrači neka ženstvenost, neka nada.

Igra sudbine ili prijepis stvarnoga života – ili jedno i drugo – sukreacija pisca života. Stvarne stvarnosti. Nevjerojatan – trilerski obrat, romana lika, zavičajnoga romana, romana sudbine… sve je to i još toliko toga Petra – roman Petka Šipinkarovskog. Mogao bih jednako tako reći da je ovo i ispovjedna proza, ali čini mi se da svakom kvalifikacijom u jednoj mjeri pogađam i promašujem bit, svrhu ili pripovjedni oblik ove knjige.

– Eto mog sna! Selo, crkva, Bojanova sjena… – okrene se ka policajcu i odgovori:

–  Da! ja sam!

– Danas je, po naredbi Interpola, vaš suprug lišen slobode. Uhićen je na radnom mjestu pod sumnjom da je skrivio smrt nevjenčane supruge u Njemačkoj, sustavno trovanje toksinima, a sve to iz koristoljublja…

Uistinu bi bili uskraćeni, siromašni i prazni života oživljenih u ovoj knjizi koju je neupitno trebalo oknjižiti.

Po sklapanju korica romana Petra Petka Šipinkarovskog ostanemo dugo u gospodstvu tišine sami sa sobom.

Čovjek postoji na taj način što se stalno otkida od onog što je. – Jean – Paul Sartre.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić: Fotografija II

Fotonskim slikopisima duše
pod camerom obscurom
lutaju začahurene spore
sentenci praduše
Čuvaju pod crnim filcom
odraze sna
bilježe esencije mokrih otisaka
Dišu u nama
vibriraju usoljenim valovima
nestaju u Svemiru opijeni odrazima
Sanjaju rijeku stihova
zatočenih u nabujalim estuarijima.
Na fotografiji hiromantijskim kodom
ukotvljen leži labirint sjena
U fokusu se šepuri koltrina
protkana prvim jutarnjim zrakama
U ogledalu odraz toplog ugriza
na rubu usana
Sobom se lijeno provlači
miris duhana
okus arancina i slane krvi
Izvan njega u bluru
sivi klobuk i odbačene rukavice
kao nasukane batane
Pjenušavi oblaci
ispisuju kaligrafske kodove
fermentiranih emocija
Zakrabuljena četvrta dimenzija
ostavlja otiske
konzerviranim suzama.

Foto: www.pexels.com

Miloš Petronijević: Misliti pozitivno

Postoji samo jedna istina, ta istina smo Mi
I tako sam, u poodmaklim godinama svojim, kao devojče sela u autobus i pošla da ga upoznam. Tog beskućnika, koji to i nije. Iz intelektualnih pobuda, da bih napisala priču „Dan i noć s beskućnikom“. Jer članica sam esnafa književnog, iza mene su sedam knjiga proze i poezije, objavljenih o svome trošku i mahom neprodatih, a bavim se i malanjem slika, i slobodni trenuci ispunjeni su mi uzletima svih žanrova duhovnog i stvaralačkog čina. A možda me je i zasvrbela, ne znam. Usled dugogodišnje apstinencije. Tek život je zavrzlama, i u vremenima izvan vremena ostavila sam za sobom tri promašena braka, od dve, pa pet, pa godinu dana, ali možda je tu krivica i do mene, oduvek sam bila svojeglava i opsednuta sopstvenim svetovima, kapriciozna i samoživa, i kod nekadašnjih supružnika, prvog i drugog, s kojima sam ostala u prijateljskim odnosima, obilazila sam povremeno svoja dva mališana, koji su odrastali uz bivše mi svekrve (jer nemoguće je pokraj dece baviti se i umnim stvaralaštvom), i sinovi su mi, hvala Bogu, dobro, odrasli su i sazreli bez trauma i oženili su se, dobila sam i četiri radosti, tri unuke i unuka, ljubi ih baka, za koje vredi živeti…
Ima nečeg većeg u nama, to je nesumnjivo, možda je to sudbina, tek mada sam nepristrasno sagledavala život i sebe u njemu, verujući da sve znam i da sam ljubav kao mogućnost ostavila u bespućima za sobom, nešto u meni nije mi davalo mira, i tako sam u večernjim i noćnim šetnjama po fejsbuku, po tom korzou taštine gde se usamljenost mimikrijom skriva i gde je moguće i pametan biti, i upoznala sunce moje i ljubav mog života – tamo smo oboje prezentovali svoju ličnost iznoseći vlastite misli o raznim egzistencijalnim temama u obliku književnom, pisali smo i pesme, komentarisali ih jedno drugome, i reč po reč, s obostranim simpatijama, počeli da se zagleđujemo i da otkrivamo duševne bliskosti.
Ja sam u svojim pesmama o pejzažima duše pevala o ljubavi i iznosila zanose emotivnih raspoloženja, dotičući beskrajnu i čudesnu lepotu sveta, koju često ne primećujemo, i čistotu našega srca kada se raduje i voli, a bavila sam se i istraživačkim radom i u svojim statusima-skicama pisala o bračnom nesaglasju, tako čestom u životu udvoje, pokušavajući da ga prevaziđem blagonaklonim savetima o obostranom razumevanju, popuštanju i usaglašavanju, što sve, ako smo razumni, postoji kao mogućnost – a moja duhovna simpatija pisala je Dnevnik beskućnika, na osnovu vlastitih iskustava, kako sam tada mislila, ne mareći za uljudnost i psujući u njemu sve oko sebe (što nije lepo i što mi se nije sviđalo), ali je istovremeno objavljivao i čežnjivo-nežne stihove o nekakvoj nimfi i vili Ravijojli, dotičući njima proplanke sna u blesku ljubavi i nedogleda, time me je zaintrigirao, imao je pedeset i šest godina, na fotosima je izgledao pomalo kao klošar, sa dugom kosom do niz ramena, bez drugih vidnih falinki.
U životu ponekad ne biva sve onako kako smo zamislili, i mada sam tek samo htela da ga vidim, da napišem priču o beskućniku i da mu iz bogobojažljive saosećajnosti nenametljivo pomognem i kao nesrećniku koji nema nigde ništa udelim neki dinar, sve je bilo drugačije, naša su predviđanja ništavna, sačekao me je na autobuskoj stanici u Beogradu, kao što smo se i dogovorili, gledala sam ga kroz prozor, nije izgledao kao dripac i uličar (mada nije bio ni daleko od toga), i čim sam izašla prišao mi je raširenih ruku, sa bleskom u osmehu očiju, zagrlio i poljubio u čelo, a potom su nam se i usne dodirnule, u šapatu traženom kroz ceo život, zaneli smo se momentalno, sve što sam sanjala istina je, kada se dve duše nađu život je bajka, shvatala sam to dok sam koračala kraj njega, popili smo kafu tu na stanici i on nije odvajao ruke od mojih, a njegove oči, prelivene nežnim beskrajem u dnu lepih tamnih zenica, plamsale su vatrama ljubavnim, i njemu su moje bile takve, priznao mi je kasnije da imam najtoplije smeđe oči na svetu i da ga je ljubav kao viša sila prožimala što me je duže slušao i gledao, kao da me je tražio kroz sve godine u prazninama iza njega, posle smo šetali, i u Pionirskom parku, gde smo dugo sedeli, izneli smo jedno drugom sve o nama, ispričali naše živote, iskreno, bez kompromisa, prikazujući sebe crnjim no što jesmo, shvatio je koliko sam neshvaćena u životu a i ja sam videla da je i on to isto, bio je bez igde ikoga i nigde ničega, zanesenjak i neradnik, prodavao je čiviluke po vašarima kako bi imao za leb, cigare i rakiju, mučena duša (ali moj dragi sad sve manje pije, ljubav ga je fundamentalno promenila), i mada to nije priličilo našim godinama celo vreme smo se na toj klupi u parku lomeći se privijali jedno uz drugo, ne hajući za one što su kraj nas prolazili, a od koji su neki s čuđenjem zastajkujući usporavali korake gledajući u starca i babu zanetih ljubavisanjem, treperenje naše ljubavi obasjavalo je Beograd, i padao je sumrak, kupili smo na kiosku po burek, on sa mesom ja sa sirom, zajedno smo prvo jeli njegov a posle moj, i stalno se ljubili i smejali, zagrljeni, u onolikom Beogradu, zbog nekakvog sajma, jedva nađosmo nezauzetu sobu u jednom hostelu, pali smo u čežnju i zanos, šaputao mi je svašta, da sam njegova lepotica, kraljica, i osećala sam se tako, njegove ruke i usne bile su svuda po meni, vreme je otišlo u vanvremena, nežno mi je razmaknuo kolena i isprepletosmo se, bilo je to jače od ljubavi, bila je to sudbina…

***
Moj dragi i ja sada smo već sedam godina u braku, srećnom u svakom pogledu, i još onda, na početku naše veze, uvideli smo da nismo za ovaj svet ovakav kakav je, da smo od njega različiti i da nas on sa svojim htenjima i pretenzijama više ne interesuje, ostavila sam posao frizerke, nisam više mogla da se blesavo osmehujem i ulagujem svim onim uspijušama i opajdarama, prihvatila sam ruku mog čoveka – „zbogom, sudbino raspuštenice“, rekla sebi – i tako smo se moj muž i ja udaljili od civilizacije i otišli na Hajdučku goru, u jedno polunapušteno selo na obroncima planine odakle su njegovi, gde je imao zapušteno imanje na kojem decenijama niko nije boravio, tu smo, uz neke subvencije i podigavši kredite, oformili stado od dvadesetak ovaca, moj suđeni vodio ih je na ispašu i plastio seno a ja sam ih muzla, spočetka smo živeli u jednoj potleušici, u kući od nepečene cigle koju je još 1932. godine podigao njegov deda, bila je malo nakrivljena, ali smo imali struju, telefon i bunar sa elektro pumpom i sprovedenom vodom, a onda je moj soko od čoveka u toku druge godine našeg braka postavio temelje i kasnije snagom vlastitih ruku izdeljao borove i svojeručno nam sagradio prekrasnu brvnaru, remek-delo nauma i stremljenja naših, sa najlepšim doksatom ikada mojim očima viđenim, okitila sam ga puzavicama i muškatlama i posadila perunike i cveće sve do same gradine, gde uzgajamo povrće za naše potrebe, krastavce, paradajz, paprike, lukac, krompiriće, promenila sam se i ja, definitivno, zbog onog kojeg volim, zbog onog koji me voli, ostavila sam za sobom lujku zagledanu u nebesa i oblake kakva sam bila i upregla se u kecelje, naš ovčji sir iz kačica pročuo se među gospodom i državnim činovnicima u obe po tridesetak kilometara jedne na sever a druge na jug udaljene varoši, potražnja nam je veća od proizvodnje, ali ljubav moga života i ja sve radimo ponajlak i tek samo onoliko koliko nam treba, u duši smo ostali pesnici i umetnici (i u zabiti planinskoj može se bivstvovati i pri tom se umnim stvaralaštvom baviti, dokaz za to smo nas dvoje), i tako smo za astalom pod vinjagom moj voljeni i ja, zagledani u ljubav u nama i jedno u drugo, napisali i zajedničku poetsku zbirku Blesak nedogleda, o beskrajima u onima koji vole, u onima koji se vole, napisali smo i po dva romana, o svetu u kojem živimo, moji su emotivno razumni a njegovi su tuga od pesimizma, on voli tako da filozofira, trenutno je zanet razradom priče o trivijalnosti zla kod uobražene dobrote samozaljubljeno uverene u svoju malu istinu, postavila sam štafelaj da ga nacrtam kako sa klupe smejući se zavitlava petla Ostoju pujdajući ga na kokoške ispod kajsije, s bardakom vina kraj njega (u znoju lica svojega oporavio je moj delija njegovog dede vinograd da imamo vina kada nam dođu gosti, mada nam retko ko dolazi), ponekad crtam i okolne planinske vrhove, i ptice, jastrebove, drozdove, čvorke, slaveći lepotu života i slobodu koja je svuda a koju ljudi ne vide, i radost, koju sam otkrila dok je moja ljubav koračala kraj mene kroz svetove moje, kao što sam ja kraj njega i s njime prolazila niz livade njegovih čežnji, u danima ovozemaljskim kakvi treba da budu, jer onaj koji se rodio na ovaj svet a nije upoznao sreću uz drugog kraj sebe zaludu je živeo i proćerdao dane, znam da ga mnogo volim i da ćemo biti srećni do kraja života, a i posle, kad sa ovog sveta odemo – na jednom proplanku posadili smo magnoliju, koja se već razgranala, ispod koje ćemo smešanih kostiju biti u istom grobu, bez onog besmislenog kamenja koje zovu spomenicima – tek i posle, kada se ovi dani završe, bićemo zajedno, to je nesumnjivo, i sve dok postoji bivstvo, koji ne može ne postojati, kao anđeli ćemo se na nebesima držati za ruke, u svim vremenima posle ovog vremena.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Paradigma (ne)bitnog

Čovjek je zagonetka samom sebi. Zašto tražimo? Tražimo da bismo se osjećali živima; da bismo živjeli. Što tražimo? Tražimo mogućnost, oblik postojanja, što ga najčešće nazivamo slobodom. Gdje ju nalazimo; tu slobodu? Nalazimo ju u promjeni.

Premda je život, sve u svemu, polagan proces (sazrijevanja), radost i zadovoljstvo životom ovise o mogućnosti intelekta/inteligencije da dovoljno brzo provodi kreativne promjene, da donosi lucidne i utemeljene u stvarnosti, konkretne i praktične zaključke koji osiguravaju, opet, dinamiku života. I opet je riječ o subjektivnom osjećaju dinamike. Slično je kod pisanja. Pisac koji zbog umora, ili rastrzanosti drugim, tekućim preokupacijama i problemima, nije dovoljno lucidan, odmoran i pribran – ne može osigurati dovoljnu dinamiku svom tekstu jer uslijed umora gubi sposobnost sažimanja.

Dinamika smjene odlomaka ili prijelaza na drugu temu; skok iz situacije u situaciju, povezan je s fokusom i održavanjem koncentracije. Onaj tko osigurava dinamiku svom tekstu, osigurava mu i zanimljivost. A dinamika teksta ili života, je opet u vezi s idejama, rješenjima, načinom mišljenja. Bezidejnost je najgori neprijatelj dinamike. Također, mnogo je drugih stvari koje ubijaju dinamiku; nedovoljna discipliniranost; neracionalnost; nedostatak osjećaja za minimalizam riječi i izraza. Međutim, kako bi se ostvarila dinamika, nije dovoljno samo biti discipliniran, fokusiran i dovoljno racionalan u prosudbama i sklon minimalizmu i redukciji (što će zasigurno naglasiti brojni urednici). Nužno je biti i dovoljno opušten, vjerovati u mogućnost igre, dopustiti sebi, prema potrebi, mogućnost preokreta. Pisac koji nije u stanju iznenaditi sebe, teško da će moći iznenaditi čitatelja. U svakom slučaju, predvidljivost teksta, kao i života, ubija … Neizvjesnost je neophodna.

Ne znam zašto sam uopće sve ovo pisao … Život je igra koja nalazi zadovoljstvo u sebi samoj, za vrijeme svojeg trajanja; slično kao i književnost. Sve ostalo je: paradigma nebitnog.

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara