Bojan Tasić: Vreme je ku…

Vreme nam uvek naslika portret
Vreme se uvek našali sa odlukama našim
A onda nas zakuca za krst

Vreme je tužilac
Vreme je sudac
Zamoli nas da sednemo
Zamoli nas da saslušamo tihi šapat
I oštro presudi

——–

Ne bih ni primetio inje koje mi je prekrilo kosu
Da se nisi pretvorila u jedan zračak sunca
I prosula po sobi duše moje

Usnio sam san, prelep san
Rekoše mi da je to loš predznak
Ubiće me nečija predrasuda
Sreća se ne sanja
Udahneš je i ne ispuštaš
Živiš dok traje
Ja nisam imao poverenja
Samo sam želeo disati…

Foto: www.pexels.com

Dario Sorgent: Psi: ljudi za neznalice

Sivi smo.
I tupi.
Dobro, otupljeni.
S natruhom zločestoće.
Tako smo naučeni, tako da se uvijek možemo pravdati da nismo krivi. Barem sami sebi.
Svaki trenutak je potencijalni znak ravnoteže, sklada čovjeka s prirodom i sobom samim, moćne i pozitivne energije ili Milosti Božje.
Imali smo šesto čulo, pa su nas naučili da ga izgubimo, pa to sve lijepo ignoriramo. Zato (što) smo siromašni. U svakom smislu. Duhovnom, materijalnom i emotivnom. I postajemo sve siromašniji. Prirodno, želimo pobjeći od te činjenice i osjećaja pružajući si površne zabave, jedemo govna, tonući psihološki i materijalno u ista, a sve s prividnim ciljem,koji je zapravo opsesija, ‘da mi bude dobro pod bilo koju cijenu’, dok onaj realni cilj kojemu se i stremi, vodi u devijantni hedonizam. Posljedice su neizbježne.
Ono utječe na psihološki aspekt karaktera , volje i ciljeva čovjeka. Sila, energija ili Bog, kako sam rekao, uporno pokušava pomoći čovjeku, pruža mu ruku i daje znakove.
Svaki se alkoholičar, narkoman ili ovisnik drugačije vrste, nakon prvotnog bezbrižnog i lelujavog osjećaja, osjeća kasnije još gore. Čovjek koji je stvorio samo površnu viziju dobrog života,osjeća u nutrini da nešto nije u redu.To su znakovi. To će ga odvesti u tešku borbu samog sa sobom(a na tom putu zaista ima velike šanse za uspjeh jer će sve oko njega činiti da mu pomogne) ili u još veći ponor koji, nažalost, u velikom broju vodi i u psihičku i u fizičku bolest.
Čudi me čuđenje koje proživljavaju ovi potonji.
Uporno su dobivali signale koje su ignorirali. Bez osuđivanja, strah je normalan. Samo nije bilo motiva i snage suočiti se s njime. Vjerujem da je i važno koga smatraju odgovornim za svoje stanje. Mada nikada nije kasno za shvatiti, vjerovati i upustiti se u borbu.
Tu su i djeca.
Današnji način života, zabave djece i mladih ukratko je autodestrukcija i otuđenje, s tendencijom da neće biti bolje, osim na njihov način.
Govorim to ne kao konzervativac niti sam sklon generacijskom sukobu.
Smatram se mladim,mada to bas vise i nisam, živio sam ‘rokenrol’, svirao, nespavao, ludovao… ali znao sam i osjetio posljedice. Nisu mi se svidjele pa sam uspio i to riješiti u korijenu.
Vratimo se, svjesno, onime što su primili od svojih roditelja, muško i žensko obično, prenose na svoju djecu. To bi, kao, bio odgoj. Nesvjesno, i češće viđeno je da svoj način i viziju života također prenose na svoje potomke. To može biti neodgoj. Nevjerojatno je kako ljudi ne poznaju svoju djecu. Sve više vjerujem da se možda i boje ih poznavati. Ta ‘nova’ djeca čak izgledaju drugačije. Oni brzo rastu, hibridni, fizički napredni… Kao da su hranjeni koncentratom za djecu.
Psihološki, njima autoriteti ništa ne znače, niti ih imaju. Što znači da vrlo rijetko imaju i granice. Pokazuje se to u pubertetu, koji čini mi se, sve brže dolazi, pa je njihova faza buntovništva jako loša kombinacija s nepoznavanjem granica. Očituje se, što sve više čitamo i nažalost vidimo, u čestim nasiljima među vršnjacima, internetskim prijetnjama i maltretiranjima, pomaknutim načinima zabave (Rusi su fenomenalni. Njih ima puno pa se svašta može naći na internetu. Tamo je mladima in snimati selfije na čudnovatim lokacijama. Pa tako to rade obično na rubovima 37 kata nebodera ili viseći s istog iznad dvjestometarske provalije, pa to nerijetko, vjerujem, završi s fatalnim posljedicama). Hladni su i dalje žele sve i odmah. Naši su našli način kako da ostvare svoje ciljeve napuštajući domovinu koja im nije pružila ništa osim saznanja da znanje ne znači ništa. Štoviše, ono je nepoželjno. Živimo u svijetu koji nam prikazuju. Stoka mora biti mirna. Kako živimo u virtualnom svijetu, sve smo emotivno prazniji, voajeri vlastitog života. Podražaj tražimo u drugim stvarima. Nikad dosta adrenalina.
Sve hoćemo realno i životno.
Al’ na televiziji.Ne u svojoj kući.
Zato gledamo znane nam emisije… Čak je i sport postao gladijatorski. Osobno, to volim, ali vjerujem da nije za svakoga da gleda. Zato se i daje u kasnim noćim terminima.
Hoću reći da ne živimo.
Tu stagniramo, a svoju djecu oblikujemo i potičemo da se što brže unište.
Nismo krivi, napravljeni smo dobrima. Samo smo odgovorni za ono što činimo i što smo učinili.
Kako dalje… treba slušati sebe, prirodu, ravnotežu, energiju, silu, Boga…
Imam dva psa.
Obožavam ih. Moram sebično priznati da i oni mene. Pokazuju mi da sam im sve. Nije da to želim. Njihove oči govore umjesto jezika. Bezgranična ljubav, odanost, toplina, bliskost, prihvaćanje loše energije na sebe, žrtvovanje…
Nema toga u našoj vrsti.
Mi smo nebitni. Sami smo se doveli u tu situaciju da ne služimo svrsi.
Čak niti ne održavamo ravnotežu.
Počnimo učiti od drugih ono što je u nama dobro i što nas čini ljudima.
Možemo početi od pasa.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Zakrivljenost Zemlje (prizori i razmišljanja)

  1. BESPOMOĆNA i AKROBAT

Pritisnuo je elektrošoker na njezino tijelo. Trzala se. Pridržao ju je. Onako omamljena, ležala je bespomoćno u njegovim rukama. Uzeo je njeno tijelo u naručje. Ogledao se: nigdje nije bilo nikoga. Brzim koracima odnio ju je iza ugla. Tu je ispod zida bio ulaz u podrum.

… Od bakterije do čovjeka: koliko posrtanja! I sada konačno imamo čovjeka. A što je čovjek? Prljava životinja željna seksa, nadmoći, a iznad svega uspjeha … Da. Nadmoći. Sve se svodi zapravo na nadmoćnost nad drugima. U raznim vidovima.

On je bio sofisticiran i osjetljiv momak; više je volio izražavati svoju sposobnost i nadmoć u lagano submisivnom služenju, nego u grubom nametanju primjenom sile. Zapravo, volio je mijenjati pozicije i uloge … prelaziti iz jedne u drugu. I u tome je bilo njegovo umijeće: u sposobnosti promjene. Premda većina muškaraca u zapadnom svijetu želi u stvarnosti jaku i sposobnu ženu, koja će mu pomagati u životu, i biti svojevrsni motor njegove dobrobiti i razvoja … Pa ipak, u sebi, mnogi na trenutke priželjkuju ženu, slabu i bespomoćnu, kojoj treba pomoć i zaštita … Ženu koja će mu se predati. Ovisnu o njemu.

– Ku.o! Ku..o prljava! – cijedio je kroz polustisnute zube. Svaki puta izjavu je popratio strastvenim udarcem dlanom o njezinu stražnjicu. Zajecala je. Ako bi kojim slučajem malaksao ili prestao, obrecnula se na njega: – Udri! Još! Koliko ti puta moram govoriti … Iskreno, nije volio ovakvo nasilje i ovakvu primjenu sile tijekom seksa, ali činio je to da njoj udovolji …

2. ETIMOLOGIJA BATA

Pa tako gledam i razmišljam: postoje različiti bati; izo-bati, bataci, batci, batak, i postoji: bat. U šaljivom pučkom etimologiziranju složenica iz grčkog jezika: akrobat, bio bi, prema tome: bat koji dolazi s visina … U hrvatskom jeziku riječ bat definitivno je povezana s rječju batina. A batina stoji kao glavna stvar u onoj izreci: Batina je izašla iz raja. I stvarno, nema ničega bez batine. Stvarne i metaforičke. I oni koji je imaju, imaju moć. A što je najgore, istu stvar najčešće koriste i kao mrkvu i kao batinu. Ali najbolje je pustiti sve te prazne priče, otići na tržnicu i kupiti sezonske krastavce i paradajz …

3. ĆUDOREĐE PISCA I MENTALITET NARODA – OBRNUTO PROPORCIONALNA OČEKIVANJA

Batina je izašla iz raja. – Ma k…c je izašao iz raja! Pitate se čemu ove tri točkice i hinjena pristojnost, kada svi znamo koja je riječ zapravo upotrijebljena? No, te tri točkice su prijeko potrebne.

Ja si ne mogu dopustiti luksuz, kao Houellebecq u Francuskoj, pa napisati: …”golemi ljubičasti kaktus u obliku kurca, umjetnički posađen između dva manja kaktusa koji su predstavljali jaja.” (Lanzarote; Paris, 2002.) Takav način izražavanja definitivno nije u skladu s našim mentalitetom. Naime, naš mentalitet očekuje da pisac bude obrazovana i kulturna osoba, lišena svake vulgarnosti. No, iz vlastitog iskustva moram vam reći da su to čiste predrasude. Pisci su također ljudi kao i svi drugi. Povremeno psuju na glas, a neki se čak i seksaju. Mada vjerojatno manje nego ostali. U pitanjima morala primijenjenog na pisce, nismo još daleko odmakli od Matoševa doba. (Jedino je Milan Begović donekle bio izuzetak.)

Isti taj naš mentalitet ipak tolerira određenu razinu vulgarnosti (ali više u smislu žive narodne doskočice), i to upravo narodnim zastupnicima u parlamentu, gdje poneki zastupnik povremeno poželi ugurati mikrofon novinaru-sugovorniku u guzicu. Baš u stilu Prljavog Harryja.

4. PIJEVAC U VINU – izbor iz tv programa

Slovenci u posljednje vrijeme sve češće prikazuju igrane filmove s naglašenom erotskom i seksualnom tematikom. Po takvim svojim sklonostima ozloglašeni su na ovim našim prostorima. – Kok’u’van … ili Coq au vin; hrvatski rečeno: Pijevac u vinu. Upravo je to jelo što ga priprema sredovječna zgođahna profesorica francuske srednjovjekovne književnosti. Mijenjam program.

Ostarjeli frontmen Fantoma u lagano blještećem sakou crno-bijelih kockica gostuje u talk-šou. Sav se unio u razgovor s voditeljicom. Veseo, spontan, sretan. Upravo govori kako mu je najveći i trajni uzor Elvis. Bio je više puta u Gracelandu. Kaže kako je teško, vrlo teško iskazati se na jednom području gdje je ljestvica tako visoko postavljena.

Prebacujem natrag na slovenski kanal. Sredovječna profesorica francuske književnosti upravo je nagnuta preko kuhinjskog elementa, i ispušta zvukove zadovoljstva. Iza nje je, sav predan akciji, i lagano oznojen, jedan crnomanjast, bradati mladić. Telefon je zazvonio. Dogodilo se ubojstvo.

5. ZAKRIVLJENOST ZEMLJE

Često stvari koje se čine najlogičnijima i najočitijima zapravo nisu točne. Primjer je tome kako su ljudi nekada mislili većinom da je Zemlja ravna ploča. A to su misli jer zbog svoje malene veličine stojeći na Zemlji nisu mogli uočiti njezinu zakrivljenost.
Odgovor da tata i mama stvaraju dijete iz ljubavi (a ne Bog), ne objašnjava nastanak zvijezda niti procese u njima (od vodika preko helija pa nadalje) pri kojima naposljetku elementi bivaju izbačeni, baš poput spermija, u svemir. Kako je nešto nastalo – način, ne objašnjava uzroke i razloge niti motivaciju nastanka. Npr., djeca ponekad nastaju jer je tata bio pijan, a majka očajna i potrebita.

Foto: www.pexels.com

Florian Hajdu: Od pepela žar

Žar hoćeš od hladnog pepela da stvoriš
napraviš
iluzijom vulkan da izvajaš
amaterski profano
da prži ko Vezuh pre šesto godina
misliš
osećaš
da
monotona isceđena prošlost nepovratno izmiče gubi se rapidno
nestaje
ledi se
kao duplo golo
bez života osećanja majskog cveta
pupoljka mirisa ukusa sluzi razmnožitelja
samo
bazd
znojnih pora gorkog u ustima sve više jače neviđeno grubo
između
novog u nebo nabreklog srećnoga mišića
milovanja uzdaha jauka beztežinskog letenja
nestvarnom čigrom za dva glasa
srca
trepavica koje se u kike pletu uzbuđuju
dubinskog dugog plivanja gnjuranja mirisima stvarnosti u oazu gde se sve svršava šprica ispražnjava
zanos grčenja maženja urlika bika dvonogoga
kada kulja u stvarnosti lzmeđu
i
u
duboko duboko
sa
osećanjima sveukupnog ringišpila buktanja stvarnosti raja ukusa mirisa začeća nastanka rađanja…
Bojiš se budućnosti
jer ti više radosti seće blagostanja donosi,
nego bilo koja blska daleka prošlost na koju si navikla,
u pustama ljubavi
na obali Sive reke
vrelog seksualnog peska
mirisa ružičastih bagrema…
Sada
hodaš levo desno mozak vrenju teži
živce konjske sile u suprotno u suprotne pravce rastežu
Ti bi srce koje je na dlanu
oči koje budućnost sijaju
Ad proslosti te vuče mami plače preklinje ubija se kao
ti sa njim nestaješ
prestaješ da živiš
“sudbinu” preklinješ…
Kasno!
Ništa više ne vidiš
čuješ samo topot kopita andalurujskih bikova u daljini kako se udaljuju
na tebi ječe…

Foto: www.pexels.com

Miloš Petronijević: Beskućnici na sprovodu

Dve vucibatine i jedna baba mojih godina stajali su uza zid prodavnice s pogrebnom opremom ispred ulaza u groblje, čekajući da ih mimoiđe sprovod. Stao kraj njih i ja.
Sa nešto udaljenosti od ostalih, otpratismo i mi pokojnicu: ljudi su milosrdniji kada im neko umre, sete se da će i oni.
Bilo je dosta naroda i cveća, bogata sahrana, sa dva popa, za svaki slučaj, ako se jednom ne primi molitva.
Po završetku ukopa, do klupe ispod drveta gde smo, na dvadesetak koraka od blaženoupokojene, posedali, prišla nam je jedna mladica i pružila dve oveće kese s ponudama:
– Uzmite!… Moja sirota nana je za života uvek nesrećnicima delila – obrisala je suzu porubom šala.
– E neka joj je laka zemlja – prekrstismo se svi četvoro; a Ruža nadodade: – Sada je kod Boga, dobra gospođo – stade do nje. – A on sve vidi.
– Imate i pivo i sok, i mesa i kolača, i svašta – pokaza rukom žena. – Popijte i pojedite za pokoj njene duše: dugo je jadna bolovala, najzad se smirila.
– Nek počiva s mirom u Gospodu – rekoh, prihvatajući od Stojana flašu s pivom od koje, prekrstivši se, odasuh malko u zemlju. – Kada bi bilo i rakije… – tiho dodadoh.
– A i neka para za mene samu i sirotu: ne znate vi kako je ženi na ulici – kaza ona pizduljina Ruža.
Gospođa pođe od nas klimnuvši glavom, i iz skupine kraj groba gde su počinjali da se razilaze po jednom momku posla nam tek nešto otpijenu flašu vinjaka i 200 dinara koje dečko dade Ruži.
– E pa u zdravlje nas živih – kaza Đorđe. – I za upokoj mučenice koja nas možda odozgo gleda – dobrano otpi…
Isekli smo do pola perorezom kese da bi lakše uzimali, i kada se pratnja razišla doneli sa groba i ostale ponude kraj krsta, oteravši dve Ciganke gurbetarke s džakovima koje su se tu sjatile kao da se na groblju sreća može naći.
– Vide li ti šta je sveta i venaca, bog te tvoj? – primeti Stojan. – A šta misliš da li će neko i iza nas ovako ići kad dođemo na red, a?
– Plakati sigurno niko neće – gledah u kamenje po groblju. – A tu smo gde smo i šta je tu je, pobeći nemamo gde – rekoh.

Nikola Šimić Tonin: Maslina

U slanoj osami sjenovita škoja, burovitih mjena – škurih bura dalekih vremena, harmonija zemlje – težaka, loze i školja.

Poetika života težaka s lozom i tečnim kruhom – vinom, žednim bačvama.

Kapetan usidrenog broda – škoja. Bodul. Posadu mu čini: loza, maslina, tovar i koza. Otvrdlih ruku, svinutih leđa. Izlazi u polje. Izlazi na more očima zaklonjenih težačkim dlanom, obuhvaća pogledom svakodnevicu, podignutim prstom osluškuje vjetar, bolom u kostima ćuti promjenu vremena.

Tijek vremena s maslinama mladim, starim, bolesnim i zdravim. Žuljava ruka opipava grane, rane… traži lijek. Primi leđa, pred maslinu kleknu, pogleda u nebo, granama krošnje određuje život, jer maslina je stvorena za roditi plod.

Zvon crkvenoga zvona lino gre škojem. Morem. Bezglas motike. Vesla ne grizu ruke. Ruke težaka u molitvi. Čovjek, Bog, Kamen, Polje i More… čipkoliki krajolici suhozida, brazde zaorana mora.

U znakovlju vremena povijest življenja i opstanka. Duhovnim hraništem – Crkvom  održavan, žilom kucavicom. Težak, ulje i vino. Ulje na tanjuru – ulje u luminu. Dim ognjišta otima se smrti.

Živi prošlost, bori se sadašnjost i moli za plač diteta na škoju.  Gasi se dim za dimom ognjišta, a poneka hrabra duša upali novu vatru osnažena djedovinom. Dišpeti cilomu svitu, iz pota pije vino, toćajući svoje uje svoje prvo mlivo maslina i tiho ispod glasa piva:

Ispod stare žižule…

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara