Ljiljana Jelaska: Pepeljuga i četiri zvjezdice

prožimamo se pogledima
detektiramo mirisima
a bilo bi lijepo dovršit kavu
uz razgovor
pa neću valjda ja prva
dame to ne rade, to rade žene
one znaju što hoće
a ja sam mislila da nikada ne bih mogla
odgovoriti nakanom na nakanu
formalnost: prilaziš – Ne, ne smetate
dapače…
moja soba i tvoje ruke
Pepeljuga se noćas ne mora vratiti kući do pol noći
glačati, kuhati za sutra…
u inat vremenu usklađujemo pokrete
s otkucajima sata, grčevito stišćemo
dan u šetnji uz more
nećemo spominjati one kojih
ovdje nema, pričamo o ovdje, o sada
stalno mi se vraća stih Ma pusti nek’ traje
a znaš li da jednom Yoko i Lennon tri dana
nisu izlazili iz kreveta?
ma neka nisu, i neka jesu ono što jesu
ja dosada nisam, ali nećemo o tome
grčevito stišćemo dan u šetnji uz obalu
žena u moru, na stijeni, s pticom u ruci
ne ona sa stijene u Amsterdamu, Mala sirena
mi smo na Kvarneru
i otkriveni, otkrivamo se sakriveni
crnilom noći
ponijeti ću ovaj mali, bijeli sapun
što se jako pjeni a nema mirisa iako je hotel
s četiri zvjezdice
nije bitno, mirisat ću po tebi dok ne stanem
pod tuš u svojoj kupaonici
djeca su otraga glasna, pojačavam radio, dodajem gas
Ma pusti nek’ traje – Zašto plačeš, mama?
– Ne, ne plačem, samo… još traje
 

Fotografija: Sergio Lussino

Senka Staniševski: Astralna samoća

Ispričala sam mu san o dupinima koji me jure na motorima, a on je gledao u moje grudi i klimao glavom.
– Slažem se! – viknuo je kao da će riječi dobiti na značaju ukoliko ih čuju i slučajni prolaznici pod prozorom.
– Slažeš se da postoje dupini na motorima u nekom paralelnom svemiru?
– Da pobjegnemo i odjebemo sve ovo.
– Oh, dragi, kako si romantičan – pustim ton na liniju sarkazma koji mi inače oprašta.
Pogledao me tišinom. Pogled tišine je onaj koji pogodi kao indijanska strijela. Tišina, čovjekov najljući neprijatelj, agresivni emocionalni zlostavljač.
– Ne mogu pobjeći od sebe! Kako ću znati jesam li izgubila sebe dok sam tražila tebe? (Uvijek se izvučem na produhovljena sranja, ali ne i ovaj put.)
– Izgubila sebe? – histerično je hodao oko stola zatim podigao ruke kao da će na meni izvesti egzorcizam.
– Ove ruke su tu da te štite, ne da te slome! – zato je izašao na balkon i stao vikati. Da, vikati. (Škicnula sam prema van, na sreću samo jedan sredovječni starac je lagano išao prema trgu, nezabrinut ovom predstavom.)
– Dame i gospodo! Ona se izgubila! Gdje da te tražim? Pod stolom?! – stol je odgurnuo svom silom u stranu.
– Pod kaučom, možda? Jesi ti možda jebeni ključ od auta da se gubiš i tražiš? E pa ja sam te našao. Imaš vremena do večeras. Biraj. Ja ili dupin na motoru.
Zalupio je vratima i trgnuo me iz šoka. Možda tišina i nije bila tako strašna kakvom se isprva činila.
Opet su mi kroz glavu prošli autodestruktivni okidači.
 
– Sigurno je do mene, kad ne znam da ljubim k’o što čitav svijet ljubiti zna.

Predstavlja nam se… Ivan Glišić

Iznimno nam je drago, Ivane, što ste pristali na ovaj intervju i što imamo priliku predstaviti vas našim čitateljima. Za početak, možete li nam reći par riječi o sebi… nešto poput kratkog biografskog prikaza samoga sebe.

Poput mnogih, ni krivih ni dužnih, žrtva sam stalnih ratova i seoba na ovim prostorima. Moji su poreklom iz Mačve, ali su, bežeći pred vojskama u Prvom svetskom ratu, našli sklonište na krajnjem jugu Srbije, u Pirotu. Tamo sam i rođen 1942., a tek 1948. vratili smo se u Mačvu/Šabac. No, moja mati je potajno krstila mog brata i mene, što je tada bilo nedopustivo, religija je bila opijum za narod. Tako smo pali u nemilost. Mati, krojačica, nikada nije mogla da se zaposli. Moj otac, učesnik NOB-a, takođe, pa je postao stolar. A brat i ja smo bili izopšteni iz pionirske, potom i iz omladinske organizacije, te smo i mi, poput majke i oca, bili od detinjstva moralno-politički nepodobni. U Šapcu sam se školovao. Osnovna, pa Učiteljska, pa na izdvojenom odeljenju Filološkog fakulteta. Najpre sam završio engleski jezik i englesku književnost. Ali kako se početkom šezdesetih po školama još nije učio engleski, nego francuski i ruski, završio sam i srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Do 1987. radio sam u školi, osnovnoj, predavao sam najpre srpskohrvatski, potom i engleski. Onda sam premešten u Radio Šabac, za urednika programa za mlade, potom i noćnog programa.

Underground pisac intelektualac, pjesnik, tekstopisac, slikar, novinar, punker, anarhist… Kada je zapravo sve započelo?

uvan 2Počelo je 1958. kada sam gledao neki muzički film, engleski, glavnu ulogu imao je ondašnji roker Tommy Steel. Usledilo je slušanje rokenrola na Radio Luksemburgu pa kupovina prvog gramofona, prvih r’n’r ploča, osnivanje r’n’r bendova…

Od rock’n’rolla do punka… Kako je to odjeknulo u tadašnjoj državi? Je li se vaše djelovanje smatralo subverzivnim? Jeste li imali problema s ondašnjim vlastima?

U Šapcu u početku nije. Za razliku od danas, bio je jedan od retkih gradova u ex-Yu otvoren za novotarije. Zamislite, okupljali smo se i u Domu JNA, vojska nam je dala prostorije, instrumente, pojačala. Ni danas mi nije jasno zašto je vojska to činila. Mora da je neki general ili major u Šapcu bio u potaji ljubitelj rokenrola. No, omladinski aktivisti i partijski sekretari pokrenuli su akciju protiv nas, tobože rušimo establišment muzikom koja nije partizanska, rodoljubiva i brigadirsko-akcijaška. Škole nas nisu prihvatale kao rokere, nisu dopuštali da nosimo traperice, pa kose u stilu “Beatlesa” i “Stonesa”. Čak su nas na času razrednog brice šišale. Ko se pobuni, izbačen je iz škole. Ali, rekoh, uz Dom JNA podržavao nas je i Dom sindikata te su prvi Yu r’n’r bendovi gostovali u Šapcu: “Juniori” iz Makedonije, “Siluete” iz Beograda i mnogi drugi. Potom je establišment počeo da popušta, kada su i deca onih na vlasti i oko nje uletela u rokenrol i hipi pokret. Ponajpre u Hrvatskoj, tamo je bilo mnogo r’n’r bendova: ”Crveni koralji”, ”Delfini”, ”Roboti”… Počeli smo međusobno da se družimo tako da smo se svi rani rokeri iz ex-Yu poznavali. Pa je usledila u Beogradu, sredinom šezdesetih, prva i druga Gitarijada. A ja sam 1965. na takmičenju diskofila na Radio Sarajevu bio pobednik kolekcijom mojih r’n’r singlova i LP ploča koje sam nabavljao iz Engleske. Stavim papirni novac između indiga, pošaljem kompanijama u Englesku i, zamislite, dobijao sam pakete. Ali imao sam probleme. Ponekad su pakete pregledali u policiji. Pa su me zvali, ispitivali me, grdili, pretili, jednom sam dobio i šamare. Pakete su zadržavali, davali su ih svojim sinovima i kćerkama, a oni su moje ploče preprodavali.

Sredinom 70-ih definitivno ste se pronašli u punku. Što je “ono nešto” što vas je privuklo tom pokretu?

Bilo je to 1975. u Londonu, u Hyde parku sam video grupu punksa. Nisam znao tada ko su i šta su. Privukli su me martinkama i čiroki frizurama. Upoznali smo se, odveli su me u napuštenu fabriku, predgrađe Chelsea. Iznenadili su me kad su otpočeli da sviraju hitove mojih omiljenih r’n’r anarho bendova: “The Who”, “The Pretty Things”, “The Kinks”… obrade… Kad sam se vratio u Šabac, osnovao sam s mojim učenicima punk bend “Novi talas”. Svirali su u Domu omladine i bili atrakcija. Pisao sam im numere “Dete s druge planete”, “Vreme letećih tanjura” i tako redom. Ali kad je Sid Vicious iz “Sex Pistolsa” ubio svoju curu Nancy, stigla je iz Komiteta direktiva da nas izbace. Tito se razboleo, pa je potom preminuo, i opet su r’n’r i punk bili subverzivna muzika. Forsirali su Zdravka Čolića (“Druže Tito mi ti se kunemo”), Nedu Ukraden (“Drugarice posadimo cveće gde se vojska druga Tita kreće”) te Đorđa Balaševića (“Računajte na nas”, “Triput sam video Tita”).

Mislim da sam na Wikipediji pročitala da ste upravo vi najstariji punker ex-Yu. Stvarno?

Mislim da jesam. Uleteo sam u punk kad sam imao 33 godine. I još sam u njemu, punksi me zovu Matora Ajkula, ali sada su i oni matore ajkule, stariji su sada za 39 godina… ha, ha… Stigli me… No, u to doba bio sam veoma mladolik. Pa kad sam otišao kod punksa, roditelji njihovi me pitaju: “Dečko, koju srednju školu učiš?” Ja kažem da sam profa i godinu rođenja, a oni počnu da me vivkaju. A bili su srećni kad bih došao, nisam delovao destruktivno nego kreativno na mlade punkse.

Dva segmenta vašeg djelovanja – onaj literarni i glazbeni – gotovo da je nemoguće odvojiti. Koliko dugo traje ljubav prema književnosti?

Traje od kraja šezdesetih, kad me je Maja Perfiljeva upoznala s Rejom Ruićem, te sam pisao stihove za r’n’r pevače. Ali sam početkom sedamdesetih napisao roman “Jer znala je mama mene će skrckati levi elementi”. To je bio prvi r’n’r roman u ex-Yu. O nekoj vrsti naše Janis Joplin. Časopis “Džuboks” je najavio štampanje, objavio je i podlistak sa ulomcima i posterom Hendrixa i Janis, ali roman je zabranjen, slog je rasturen u štampariji i pojavio se tek 1986. Zabranjen je zbog naziva, fol, mislio sam na KPJ, da će me ona skrckati jer je – levica, a ja sam takav naziv uzeo jer mi je mati, misleći ne na KPJ nego na rokenrol muziku, govorila: “Skrckaće te ti tvoji levi elementi.” Sećam se, za ono što je bilo neobično u narodu se kazivalo da je – levo, kao na primer kad pišeš levom rukom, šutiraš levom nogom. A ja sam bio levak i po tome pa nisam mogao da budem u sportskim timovima. Svi dešnjaci, ja levak.

O čemu najradije pišete?

Ne izmišljam. Pišem o onome što sam doživljavao kao roker, hipik, punks. Što u Londonu, u Moskvi, Solunu, Ljubljani, Zagrebu… I glavni junaci su mi rokeri, hipici i punksi s kojima sam se družio. Tako imam i kultni punk roman o Ivici Čuljaku Kečeru i o našem druženju – “Čizme slobode”. Zajedno smo uradili prvu i jedinu antologiju punk proze i poezije – “Deca starog Bakunjina”, a on ju je likovno opremio svojim crtežima. A “Čizme slobode” je punks Ivan Velisavljević, sada diplomirani dramaturg, adaptirao 2009. u radio-dramu. Doživeli smo veliki uspeh na Drugom programu Radio Beograda. Ima je i internetu.

Knjige uglavnom objavljujete kao samizdat? Je li razlog to što nemate povjerenja u izdavače ili nešto drugo?

Rekoh, u ex-Yu izdavači nisu prihvatali romane s r’n’r i punk tematikom, a i sada ne prihvataju jer traže ulepšanu sliku života, a kod mene nema ulepšavanja, nema laži i prevare, nego je sve iz prve ruke, istinito. Ja sam poput Krleže, nepodoban za kapitalizam, nepodoban za socijalizam, jer sam svoj i furam svoj fazon. S prvom knjigom pesama takođe sam imao velike probleme. Zabranjena je jer ju je ilustrovao Milić od Mačve, tada nepodoban slikar, nije slikao revoluciju nego etno motive. Uz to, knjiga je bila ćirilična, a tada se ni to nije smelo. Forsirana je latinica. Sad ti isti ljudi forsiraju ćirilicu i kažu mi – nemam knjiga na ćirilici. Ali kad sam im ponudio ćirilične rukopise o Crnjanskom, Isidori Sekulić i Bori Stankoviću, nisu hteli da mi pomognu. Uslovljavali su da budem član stranke koja je u koaliciji na lokalnom ili republičkom nivou, a ja sam r’n’r i punk ratnik, dakle apolitičan, te sam opet štampao kao samizdat. Imao sam frke i s promocijama. U Šapcu je 1993. organizovana promocija moje punk knjige “Ura, ura, matura”. Došli su punksi iz mnogih gradova, ali ih policija izbaci iz knjižare. Onda su moje kolege iz Radija i Televizije organizovale u našem desku promociju u 17.00 časova, čak su punkse počastili prasetinom, pivom i kolačima. A na promociji iste knjige u Beogradu, u knjižari Srpske akademije nauka i umetnosti, bilo je oko 700 punksa iz mnogih mesta. Promocija je trajala od 17.00 do 22.00 časova. Nisu svi mogli da uđu pa se ulazilo u grupama, na svakih petnaestak minuta. I više nikad nisam imao promociju. Političke stranke su se menjale, a ja apolitičan. Istina, krajem devedesetih bio sam u Narodnom pokretu ”Otpor”, zadužen za kulturu mladih, a imao sam i Art Otpor Scenu sve do 2004., kad se Otpor iz meni nejasnih razloga ugasio.

ivan 3Ostvarili ste uistinu bogatu suradnju i s brojnim hrvatskim glazbenicima: Darko Domijan, Josipa Lisac, Dalibor Brun… sudjelovali na festivalima, osvajali nagrade… Gotovo da nema osobe koja ne zna za “Ulicu jorgovana”.

Zahvaljujući Maji Perfiljevi, upoznao sam Reja Ruića, basistu “Delfina”, “Robota” i “Weels of fire”. Komponovao je na moje stihove, a pevali su Dalibor Brun (“Trenutak sreće”), Josipa Lisac (“Večer u Luna parku”), Darko Domijan (“Ulica jorgovana”) i mnogi drugi… “Ulicu jorgovana” poslali smo na Zagrebački festival, ali su nas odbili, sa obrazloženjem da izbacim ono “gori zemlja, gori kamen, Sunce ugljen, nebo plamen”. Kakav kamen! Kakav ugljen! Ali kad smo je snimili, pokoplala je sve te pesme festivalske i, evo, traje već 40 godina. Bio je to jedan od najvećih u hitova ikada. Nažalost, tada se to nije plaćalo, nego dobijemo po paket ploča od svakog doštampavanja. Sredinom 1975. imao sam najmlađi ex-Yu r’n’r bend s mojim učenicima – “Mudra Sova”. Snimili smo singl za RTV Ljubljana. I rekoh već, Yu punk bend “Novi talas”, a krajem osamdesetih i alternativni bend “Bogalji”. Umesto instrumenata imali smo čaše, flaše, plastične cevi, limene table… Vidim, neko je te snimke postavio na Youtube…

Slikarstvo je samo hobi ili…

Hobi je. Mnogi slikari koristili su moje stihove da ih naslikaju: Milić od Mačve, Slobodan Jeremić Jeremija, Slobodanka Rakić Šefer, Slobodan Pajić Boce, Mihailo Gligorić Gliša… A počeo sam da slikam na preporuku jedne lekarke. Moji roditelji su bili teško bolesni, pa mi je rekla neka ne gutam tablete za smirenje, nego da slikam. Otuda na mom fejsu ima album My art. Neke slike sam koristio za korice mojih knjiga, o Pasoliniju, Michelangelu, Hendrixu, Janis Joplin…

Ako biste usporedili scenu nekad i sada, rekli biste…

Današnja scena je veoma slaba. R’n’r je skoro propala stvar, ali okrivljujem stare rokere, neće na svojim koncertima da predstavljaju mlade r’n’r grupe. I punk scena ima mnogo starih bendova. I svi su se pretvorili u Profit i Novac. Zaboravljaju kakve su muke imali kad su i sami bili mlađi. To zaista nije fer. Sem toga, danas je malo bendova iz siromašnih radničkih porodica, gde se punk i začeo. Sad je u modi da nam punk sviraju i pevaju deca onih na vlasti i oko nje. I tajkuna. Pevaju o teškom životu, a žive na visokoj nozi, usta im puna punka, a džepovi puni para, imaju palate, bazene, džipove. Stalno su na nekim dobro plaćenim festivalima, stalno u glamuroznim revijama za slavne i bogate. Nažalost, većina njihovih mladih obožavalaca kao da ne vide i ne znaju to, ili neće da vide i da znaju pa nasedaju, umesto da sami osnivaju prave punk bendove i fanzine, jer su gola sirotinja, roditelji i oni su bez posla… To me začuđuje. I to što prihvataju taj novi turbo-punk.

I danas ste još uistinu vrlo aktivni i prisutni na sceni. Imate i svoj fb profil. Kako doživljavate ove promjene, kada se velik dio aktivnosti seli u virtualni svijet?

Fejs mi je pomogao da nađem neke stare punkse, moje velike prijatelje, rat nas je razdvojio, fejs spojio. Tako sam pronašao mog najboljeg frenda iz ex-Yu, Denisa Čulinovića-Haša, pevača prve postavke bendova “Patareni” i “Buka”. Preko fejsa sam ponovo pronašao mog kompozitora i drugara Rujića koji je 1978. s familijom otišao u Australiju.

1238831_10201553841122211_1830075336_nS obzirom na vaše prebogato stvaralaštvo, imate li kakav savjet mladim autorima?

Imam, da se ne bave politikom. To je za kameleone i prevrtljice. Nego, neka svoje vreme iskoriste da pišu, slikaju, komponuju, sviraju… A kako danas može da se kupi skoro svaka nagrada, da ne cene umetnost po tim nagradama, sve je to uglavnom namešteno. Neka obnove fanzine koje smo mi imali u ex-Yu, gde smo objavljivali svoje radove. I da se okupljaju oko punka. Kakve političke stranke koje samo unose zlu krv među nama! Mi smo imali Punk Prisnu Porodicu. Nije nam bilo važno koje si narodnosti, koje vere. Bili smo kao braća i sestre i pomagali se. Meni su punksi, od njihovog džeparca, štampali knjige “RNR Warriors”, “Žuti ker”, “Deca starog Bakunjina”, “Mars punk strugle for life”, “Loši dečaci”, “La džungla”, “Diler”… Kad se knjige pojave, podelimo primerke po principu ko je s koliko novca učestvovao. Recimo, krajem osamdesetih pisao mi je iz vojske regrut Siniša Dugonjić. Kad je oslobođen daljeg služenja, upoznali smo se, upoznao sam ga s punksima te je od tada i on punks. Sad režira autorske igrane filmove. Nedavno sam glumio u njegovom filmu “Pojačalo i gitara”, po priči Slobodana Tišme, koji je posle mene najstariji punks. Glumio sam Tišminog oca koji se suprotstavlja da mu sin bude punks.

Planovi? U srpnju vas u Zagrebu očekuje promocija “Vodiča kroz Krležu” što ste ga objavili u koautorstvu s Danielom Radočajem.

Daniela Radočaja znam već 18 godina. U jeku ratova dopisivali smo se i, zamislite, njegova pisma su mi stizala, i moja njemu. Kaže, otpočeo je da piše čitajući moje knjige. Posle je opremio mnoge moje knjige. On i njegova majka opremili su likovno moj roman “Plastično lice”. A zajedno smo Raki ja objavili “Čizme slobode”, drugo dopunjeno izdanje, “Nuda Veritas” – naša punk/hc proza – te punk roman “Vodič kroz Krležu”. Imamo materijala i za “Vodič kroz Krležu 2”. Opremio je i neke moje knjige koje su prevedene u Americi.
Inače, meni je Zagreb ostao isti jer uglavnom kontaktiram s punk scenom. Imam s njima anegdote. Ne vole da ulaze u katedrale, a ja uđem, čisto informativno. Dugo je bilo zabranjeno ići u crkvu. A ja sam sredinom šezdesetih ušao u šabačku pravoslavnu crkvu pa me je neki omladinski aktivista optužio. Eto, kršten sam, eto, idem i dalje u crkvu. I pozovu me u Komitet na saslušanje. Kažu da više ne ulazim u tu našu crkvu. Ja iz šale pitam: “A mogu li u katoličku?” Šabac ima katoličku crkvu. Oni kažu da može, plašili su se valjda ako kažu da ne može, da razbijaju bratstvo i jedinstvo. Pa sam redovno odlazio u šabačku katoličku crkvu, slušao časne kako sviraju orgulje i pevaju, pa sam zavoleo orgulje. I kad je Rajmond Ruić komponovao na moje stihove i pitao koji bih instrument voleo da ubaci, ja kažem – orgulje!
Na kraju, zahvaljujem vam se što ste se setili mene i pružam vam podršku u vašem nastojanju da se umetnost ponovo izdigne iznad politike i politikanstva.

Želimo vam puno uspjeha u daljnjem radu i životu. Još jednom, veliko hvala.
Razgovarali: Ivan Glišić i Tamara Modrić
(fotografija: Siniša Dugonjić; portret u stilu Che Guevare: Panker Šoić, posljednja fotografija iz privatne zbirke)
Intervju prenesen sa stranice Studija TiM

Milan Zagorac: Plašt Dina Buzzatija

Posvećujem svima dragima koji su s one strane vječnosti

Sjećam se jedne pripovijetke poznatoga talijanskog pisca Dina Buzzatija pod naslovom Plašt (objavljenoj u antologiji talijanske pripovijetke koju je preveo i uredio Nedjeljko Fabrio pod naslovom Posljednji dio puta, 1984.) koja mi je ostala snažno u sjećanju: sin se nakon dugog rata vraća kući majci, zamotan u šinjel. Vani ga čeka neki čovjek, ne ulazi u kuću. Majka je vesela, razdragana, sin je napokon kući. Ali sin je neveseo, nekako tjeskoban, tužan, nevoljak. Majka ga nudi hranom, on odbija, majka ga nutka pićem, neće. Tada dolazi do naglog obrata, sin kaže da je samo u prolazu, da je došao s ovim čovjekom koji ga vani strpljivo čeka, samo kako bi pozdravio i da sada mora ići. Sada svi shvaćaju tko je bio čovjek koji je vani čekao.
Sada se mogu samo pitati nije li duh samo projekcija živih? Projekcija onih nedorečenih emocija, slutnja i strahova, nedovršenih poslova? To me opet podsjeća na jednu fantastičnu pripovijetku Ljube Wiesnera naslova Vihor iz bezdana (nemojte se ljutiti, možda sam pogriješio naslov) gdje se ljutiti duh upravo Milutina Polića vraća upozoriti na nedovršeni libreto samoga pripovjedača, a koja je ostala, posve neopravdano, nekako izvan fokusa ikakve pažnje, ne samo kritike i čitatelja.
No vratimo se na temu.
To je taj osjećaj, a ne znam kako bih ga bolje izrazio, da je sve to skupa samo jedan jedini kratki izlet. Na kojem smo se našli, lijepo družili, veselili, imali probleme, imali lijepe dane i jednom, a to ne znamo kada će biti, moramo otići, jedan po jedan, dovršili svoje zemaljske poslove ili ne. Nije da mi je stran osjećaj rastanaka, ali ovo je osjećaj one metafizičke tjeskobe koja nadilazi moje racionalno shvaćanje da svemu mora doći kraj. Kad tad, jednom. A bit će onda, kada, naravno, kao i na srednjoškolskoj prozivci kod najzaguljenijeg profesora, jednostavno nisam bio spreman. Jedino što ne bih tada volio ostati ljutit, povrijeđen i privezan za ovu zemaljsku sudbinu, već samo da mogu poletjeti.

Ilustracija: Josip Moretti Zajc, portret Milutina Polića, ulje na papiru, 1908., slika u vlasništvu obitelji Barbalić

Zoran Žmirić: Pet razina zadrtosti

Prvoga dana proljeća 1971. godine, gledajući ravno ispred sebe, gospođa Marija je žurno i bez glasa izjurila iz crkve sve­tog Nikole. Samo desetak minuta prije, nesigurno je prekoračala mra­morni pod do oltara, da bi nakon par razmijenjenih rečenica sa svećenikom punog i brzog koraka skoro pa istrčala iz župnog ureda. Iza nje je ostao namršteni don Ivan zbog kojega gospođa Marija idućih trideset godina nije prekoračila crkveni prag. Njezin muž koji je mjesec dana ranije poginuo na porinuću broda u 3. maju nije dočekao kraj Marijine trudnoće. Mjesec dana kasnije, mlada je udovica krstila sina u pravoslavnoj crkvi zatvorivši si tako još jedna vrata. Nakon toga sa svojim ocem više nikad nije progovorila niti riječ. Za Juru Bjeliša, kojemu je UDBA u par navrata odbila bubrege zato što je i nakon ‘45. na zidu svoje kuće u Metkoviću držao NDH domovnicu, zet, bosanski Srbin, nije bio ništa simpatičniji zato jer mu je s najmlađom kćeri živio daleko od očiju. Razilaženje s Marijom Jure je samo još jednom pokušao dovesti u red, i to na zetovom sprovodu, kada joj je po najstarijoj kćeri poručio neka ostavi dijete i vrati se u Metković. No, Mariji to nije padalo na pamet, isto kao što nakon svađe s don Ivanom nije potražila drugu katoličku crkvu u kojoj bi krstila sina. Na očevom sprovodu, Marija je progutala suze zašutjevši na puna tri dana. Progovorila je tek na mostu iznad Ne­retve ulazeći u autobus koji je, vozeći iz Dubrovnika, na tom mjestu skupljao putnike za zapad. Sa sinom Željkom u naručju, sjela je odmah iza vozača i prišaptala: Kartu do Rijeke.
Usred ljeta 1981. petoro sinova i kćeri Jure Bjeliša na ostavinskoj je raspravi podijelio zemlju. I prije nego su ušli u općinski sud u Metkoviću, Jurini su nasljednici znali da im je najmlađa sestra razbaštinjena. Nisu o tome iznosili mišljenje. Ni u godinama koje su dolazile, nitko od njih se nije odrekao ničega u sestrinu korist, samo je jedna od sestara za nju i Željka jednom godišnje autobusom slala paket mandarina. Najstariji brat kojemu je otac prepustio Marijin komad voćnjaka, prodao je tu parcelu procijenivši kako je ipak red da i sestri nešto pripadne. Toga dana kada je gospođa Marija poštaru potpisala izbrojane novčanice, po prvi je put sina uvela u jednu riječku trgovinu s instrumentima, istu onu pred kojom bi inače svaki put zastali ne bi li Željko na par minuta opet i iznova gledao u gitare koje godinama nisu napuštale izlog. Melodija Mengeš boje javora koštala je točno u dinar onoliko koliko je brat gospođe Marije procijenio da vrijedi njegova mirna savjest. Idućega dana gospođa Marija je po Željku poslala plavu kovertu za don Ivana. Njome je nakanila platiti misu za svog oca, no Željko se vratio neobavljenog posla. S oltara crkve svetog Nikole ime Jure Bjeliša nikada nije izgovoreno. Gitara je nadživjela gospođu Mariju.
U jesen 1991. Željko je u maskirnoj uniformi brazilskih specijalaca sjedio u planinarskom domu na Platku i s grupom vršnjaka čekao zapovijed o pokretu. Njegovom je odlasku prethodila žestoka svađa s majkom, no Željko nije kanio odustati od nauma. Gospođi Mariji je preko noći u susjedstvu porastao ugled. Samohrana majka koja je sina jedinca ispratila u dragovoljce postala je mitska veličina poput Bogorodice koja je za svojim hodala do Golgote. Ali za razliku od blažene imenja­kinje, gospođa Marija nije bila na toj razini prihvaćanja. Prošlo je desetak dana otkako je Željko otišao od kuće obećavši da će se javiti čim se dokopa telefona. No, otkako je ostala sama, telefon se niti jednom nije oglasio. Tko zna kako, gospođa Marija je nabavila broj gradskog zapovjedništva i danonoćno zahtijevala da joj se kaže na kojem te­renu se nalazi njezin Željko. Ljubaznost s druge strane samo je dodatno izluđivala zabrinutu majku koja nije birala riječi kako bi obranila svoje pravo da dozna gdje joj je sin. Jebem vam mater svima. Vi znate gdje su vaši sinovi. Jebali vas Tuđman i Milošević zajedno. Gdje je moje dijete… Gospođa Marija je mantrično ponavljala psovke kontrolira­jući suze naučenom, gotovo glumačkom vještinom. Idućih godina susjedi su iz crkve svetog Nikole dovlačili odjeću i hranu. Caritas je hranio čitav kvart, točnije sve katolike u kvartu. Osim gospođe Marije. Samo jednom don Ivan joj je po ministrantu poslao par najlona brašna, šećera i ulja. Gospođa Marija je kroz odškrinuta vrata kimnula glavom i protisnula: Ne treba. Sad sam bila u Bonaviji na ručku.
Usred siječanjske zime 2001. u opatijskom hotelu Kvarner mala grupa ljudi slavila je Željkovu i Sanjinu svadbu. Po licima slavljenika nitko ne bi pomislio kako je tek večer prije Željko s budućim tastom vodio vrlo otvoren i neugodan razgovor. Ti si u redu dečko, ali mi smo različiti ljudi. Kod nas se u Zadru kaže da se svoji trebaju držati skupa, a mi si nismo svoji. I nikada nećemo biti. Željko je dugo šutio grijući uho slušalicom, da bi na koncu kratko odrezao: S vama ili bez vas, svadba je sutra u šest. Samo koji mjesec kasnije, kao pred streljačkim vodom, Sanja je, držeći se za trbuh, stajala nasuprot obitelji koja se nije mogla pomiriti s time da netko odrastao može ignorirati liječnički savjet o pobačaju. Sanjini nisu prestajali urlati. Sad misliš tako, ali vidjet ćeš za koju godinu! Takvo dijete je teret i sebi i drugima! Cijeli život ćeš biti žrtva invalida! Čak se i Željko po prvi i jedini put složio s tastom i punicom. Gospođa Marija je šutjela gledajući bespomoćnu snahu, da bi na koncu us-tala i stala između Sanje i ostalih. Ona nosi i ona jedina ima pravo odlučiti. Nitko od vas, pa ni ti, sine, nemate je pravo na ništa nagovarati. Obitelj se rastala u svađi. Opet su se sreli tek pred Božić iste godine, u crkvi svetog Nikole, gdje je don Ivan krstio zdravu djevojčicu. Nitko od okupljenih nije mogao sakriti suze, pogotovo kada je Sanja s tek krštenom Katarinom u rukama zagrlila svoju svekrvu i naglas zaplakala: Da mi vi niste dali snagu, nje sad ne bi bilo… Gospođa Marija jedina nije plakala.
U proljeće 2011. sijeda glava gospođe Marije utopi-la se u bijelu jastučnicu s cvjetnim uzorkom. Izgledala je kao da joj ruže i bršljani rastu iz ramena tvoreći joj oko glave cvjetnu aureolu. Nakon što je, sporo dišući, dugo i nepomično ležala, konačno je otvorila oči i pogledom potražila sina. Sjedio je tik do njenog uzglavlja. Primakao se bliže ne bi li čuo kako joj može udovoljiti. Šapnula mu je nešto, na što se Željko okrenuo i Sanji dao znak neka s Katarinom izađe iz sobe. Kad su vrata tiho klapnula, gospođa Marija je progovorila. Kad riknem, otiđi kod svećenika. Željko se snuždio nabirući obrve. Kad rikneš? Mama? – Da, kad riknem. Otiđi u crkvu i pitaj ga hoće li mi doći na sahranu. Oči gospođe Marije napunile su se suzama. Uhvatila je sinov dlan i stisnula ga. Obe­ćaj mi! Željko je pomilovao majčino lice i blago se nasmijao: Obećajem, ali… Što ako odbije? Na licu gospođe Marije dvije su se duboke bore pretvorile u kanale kojim su debele suze natapale ulegnuće pod grlom. Znam i ja da neće doći, ali ti ga ipak pitaj. A kad ti kaže da neće, reci mu… reci mu da sam ga pitala tek redi reda. Reci mu da sam ga pitala samo kako bih čula da ne želi doći i kako bih mu mogla poručiti neka se jebe!

Enver Krivac: Levitatis Literis

Zoran je pisac znanstvene fantastike. Relativno dobar. Za ove prostore, čak i uspješan. Objavio je nekoliko romana, od kojih su mu neki prevedeni i na jezike drugačije od ovog. Mnoge pripovijetke i članke objavio je na Internetu, a neobično veliku popularnost stekao je u Srbiji i Litvi romanom “Tamna strana Zemlje”. Zoran već dugo hoda sa svojom djevojkom Lidijom. Sljedeće ljeto ženit će se u Gorskom kotaru jer to je Lidiji najljepši dio države. Zoran pristaje na sve Lidijine prijedloge jer ju iskreno voli. On nju zove Lidač, a ona njega Kapetane.
Zoran boluje od bolesti koja napada isključivo pisce znanstvene fantastike. Radi se o spontanom, nekontroliranom i nedobrovoljnom skoku u bestežinsko stanje zvanom Wakefieldov sindrom, Wellsova bolest ili najčešće levitatis literis. Ovu rijetku bolest prvi je uočio i opisao Herbert George Wells na jednoj od mnogih radionica kreativnog pisanja koje je organizirao do 1895. Nadareni polaznik, izvjesni Graham Wakefield jedne je večeri iz čista mira počeo lebdjeti i Wells je, nakon godinu i još pola godine proučavanja svog učenika objavio kao samizdat znanstveni članak imena “Levitatis Literis – A Phenomenal State of Grace of Mr. Graham Wakefield”. Daljnja istraživanja drugih pisaca, novinara, medicinara dovela su do otkrivanja da su mnogi poznati pisci žanra bili zahvaćeni manje ili više akutnim ili kroničnim levitatisom. Jonathan Swift i Robert Heinlein, između ostalih.
Bestežinsko stanje zahvaća i sitnije predmete unutar tridesetak centimetara od samog izvora levitatisa, tako da Zoran zna kad slijedi napad po tome što se mobitel, kutija Lucky Strikea, upaljač, jabuka ili knjiga krenu odljepljivati od stola. To predstanje zove se levitatis aura. Bolest nikad ne zahvaća predmete teže od nekoliko kilograma, osim u slučaju samog izvora antigravitacije. No, i to ovisi o čovjekovoj kilaži. Čim je čovjek teži, to ga levitatis teže diže. Evo, na primjer, Darko Macan se već godinama uspješno bori protiv te zanimljive, ali podmukle bolesti.
Zoran je prosječno mršav mladac. Laka meta. Ponekad, ljeti, kad zaspe pored otvorenog prozora, probudi se na sasvim drugom kraju grada. Pidžamom zapne za antenu i tako lebdi. Izgled Zoranovog lica u trenucima takvih buđenja je neprocjenjiv. Pravi problem je silazak sa krova, dozivanje upravitelja zgrade zbog ključa od krovnih vrata i povratak kući preko pola grada u pidžami ili samo u gaćama i majici na kratke rukave. Ponekad ova bolest i nagradi neočekivanom pojavom, pogotovo kad ga levitatis uhvati u seksu s Lidijom pa oboje počnu lebdjeti iznad kreveta i po stanu, vodeći tako slatku ljubav u zraku.
Kolikogod egzotično zvučala, kao i svaka druga bolest, Wellsova je prava gnjavaža. Zoran se već godinama navikava. I ne predaje se. I dalje većinu vremena predano radi na pričama i romanima, organizira radionice kreativnog pisanja za djecu, piše blog na engleskom za litvanski književni portal, radi u školi kao pedagog. Isto tako, većinu Wakefieldovih napada uspijeva savladati pravovremenim hvatanjem za stol ili ormar ili uličnu lampu ili nekog prijatelja, kolegu i najčešće Lidiju.
Zoran piše priču za prestižni SF natječaj. I samozadovoljno se smješka jer zna da ima pobjedničku priču. Zna tko je u žiriju i zna da će im materijal koji priprema i koji je skoro i završio sjesti kao poslovični šamar poslovičnoj budali. Zoran pripovijeda luckastu dovitljivost da Leonard Nimoy nije Leonard Nimoy već zaista Spok, pravi Vulkanac od zelene krvi i logičke misli, izvanzemaljac koji je stigao na Zemlju sredinom šezdesetih. Spok nije znao kako nam prenijeti poruke univerzalnog mira, a da ga ne hospitaliziraju pa je uzeo alter ego mladog glumca i suptilnim se metodama infiltrirao u društvo Gena Roddenberryja. Bivajući već dovoljno blizak TV scenaristu, vulkanskom mind meld tehnikom prenio mu je ideju o znanstvenofantastičnoj seriji.
To je prvi put da Zoran piše duhovitu priču, a da se ne odmiče od svog već razrađenog stila. Posebno je ponosan na dijalog između Spoka prerušenog u Nimoya i mladog Roddenberryja u kojem Nimoy govori rečenice tipa – Evo, ja ću glumiti Spoka. On je Vulkanac. Njih ćemo isfurati kao stamene, logikom tjerane moralne stupove koji će odsustvom emocija ukazivati na ljudsku impulzivnost. Uzmi još nekoliko različitih nacija na brod, ono, nekog Kineza. Obavezno crnkinju. To će bit povijesno. A ona budala će biti Kirk.
Zoranu je jako smiješna rečenica Ona budala će biti Kirk. Kad ju je prvi put pročitao Lidiji, toliko su se smijali da je smijeh prerastao u dodire, a dodiri u vođenje ljubavi na stropu.
Zoranova priča završava – Spokojni Spok, star i umoran, gleda epizodu već četvrte spin-off serije i razmišlja kako je Zemlja još uvijek daleko od prvog kontakta, no njegov život ipak nije bio uzaludan jer nas je barem malo pripremio na oblik stvari koje dolaze. Zoran jako voli način na koji je naslov žanrovskog klasika postao savršen kraj posljednje rečenice priče.
Klešući završne dodire i mičući posljednje viškove, Zoran je jedne noći zaspao nad svojim iBookom. Vrlo brzo sve je krenulo levitirati i Zoran i računalo i još jedna kemijska i pola sendviča uskoro su se našli iznad susjednog kvarta. Kad se probudio, licem zalijepljen za jednu od onih velikih “Ja volim nogomet” reklama što prekrivaju cijelu stranu zgrade, rukama je snažno zgrabio tkanje džambo plakata. Levitatis interruptus, obično kad se bolesnik probudi. Vatrogascima je trebalo dva sata da ga spuste na zemlju.
Zoran je te noći izgubio laptop. Odlaptopao je predaleko i pao na tendu balkona sisate netalentirane starlete koja je za tu i mnoge druge priče koje je pronašla unutra, dobila nacionalnu književnu nagradu.
Zoran je bio tužan, ali od tog dana za svoj je laptop vezao sidro. Kapetane, moj kapetane.

Ilustracija koja nema veze s tekstom, ali ima veze s autorom teksta: prioriteti / priorities
(isprintane glave stevea carella naljepljene na poster hrvatske nogometne reprezentacije / printed steve carell heads on croatian national football team poster)

Sva kivna brbljanja zločestih staraca neka ne vrijede za nas ni pola groša!

U posljednjih nekoliko dana zaredala su brojna pitanja u vezi naše Književnosti uživo.
Važno je znati sljedeće: ova je stranica zapravo neformalna skupina za potporu piscima bilo koje orijentacije, smjera, stila, svjetonazora itd. Osnovali su je autori niza knjiga, pjesnici, pisci posve nevezano uz bilo koju književničku udrugu ili skupinu kao privatne osobe. Objavljivanje na njoj je posve besplatno, dakle, nema potrebe da nas pitate “koliko to košta”. Štoviše, mi smatramo “uslugom” što ste objavili svoje stvari kod nas. Dakle, ama baš svatko može objaviti na našem FB zidu i za to ne postoji nikakav robno-novčani odnos. Ovo je odnos samo našeg uzajamnog povjerenja. I takav treba ostati.
Objavljivanje u časopisu i na webu je također povezano s objavljivanjem na FB zidu, ali je i jedno i drugo u ingerenciji redakcije koju čine admini. Dogovori admina oko uređivanja sadržaja su vrlo intenzivni. Ipak i nadalje ostaje osnovno pravilo, a to je da KU nije programatski ograničen, nemamo nikakav manifest niti društvo, stil ili prepreku kojom bi se ograničili samo na “pisce koji su objavljivali u relevantnim izdavačkim kućama” (uopće ne razumijemo što znači ta priglupa, tendenciozna i netočna sintagma!) niti “pisce koji nisu nikada ništa objavljivali”, niti “pisce s dugim nosevima” i sl. Iako izostanak manifesta može zbunjivati, mi smo svjesni da predstavljamo jednu novu snagu na “književnom bojnom polju” i da na neki način činimo “subverziju” postojećim “standardima”. Ipak, to je dio aktivnog književnog života i nemoguće je izbjeći stalno komešanje unutar jedne, po prirodi stvari, žive priče kao što je to književnost gdje su “imena”, “kanonizirane veličine” i sl. često samo stvar prolazne medijske kampanje, slučajnog ili neslučajnog interesa, interesnih skupina, raznih lobija i sve u svemu često imaju malo s književnošću. Stvar je u sljedećem: sudjelovanje na KU je sudjelovanje u živoj književnosti, u živoj stvari, u nečemu što se mijenja, raste, živi iz dana u dan, dobiva nove obrise i sazrijeva. Hvala vam svima na ovome sudjelovanju u eksperimentu koji to više nije, već je sada jedna vrsta pokreta koji želi doznačiti dvije stvari: prvo, književnost je živa i među nama je, i drugo, čitanje je, kao i pisanje, potreba bez koje ste kao drvo iščupano iz korijena.
Sve ostalo, taštine, nadmetanja, interesne skupine, borbe za premoć, dokazivanja, to bi se dalo nazvati efemernim događajima koji ne mijenjaju ništa na stvari.
Kako bi rekao pjesnik Katul: …sva kivna brbljanja zločestih staraca neka ne vrijede za nas ni pišljiva novčića! (oprostite na slobodnom prijevodu bez obaziranja na versifikaciju)
(Vivamus mea Lesbia, atque amemus,
rumoresque senum severiorum
omnes unius aestimemus assis!)
Milan Zagorac za KU team

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara