Željko Funda: Popodne na terasi

Bilo je četiri sati, standardno vrijeme za popodnevnu kavu. Na terasi kafića nije bilo nikoga. Dva sata nije bilo nikoga. Sjedila je s nogama na stolcu i pušila svoju petu cigaretu od početka svoje smjene u dva sata. Dva metra udaljeno more bilo je potpuno mirno. Nije bilo ni daška vjetra. Sve kao da je obamrlo. Skupina njemačkih penzionera sunačala se stotinjak metara dalje. Ni jedna riječ se nije čula od njih. U uglu terase pojavila se ružna stara mačka. Konobarica je odbacila opušak i pokušala je primamiti. Čim je ustala nježno dozivajući mačku, ova je u strahu pobjegla. Glupa mačka! reče ljutito konobarica. Sjela i izvadila novu cigaretu. Morala je pet puta kresnuti upaljačem prije nego ju je zapalila. Duboko je udahnula dim pa ga naglo ispuhnula. Kad se dim razišao, opazila je starog svećenika u popodnevnoj šetnji. Jeste li za kavu? doviknula mu je. Molim? reče svećenik. Jeste li za kavu? ponovi konobarica glasnije. Pa, ne znam … reče iznenađeni svećenik. Ja častim reče konobarica. Dali vas ja poznajem? upita svećenik prilazeći. Ne, nisam vam ja baš neka vjernica reče konobarica. Ali ste čovjek, ali ste čovjek reče svećenik sjevši za stol. Požurila je do automata za kavu. Molim vas, recite mi da ima Boga! reče konobarica pripremajući kavu.

Fotografija: Darnok @ morgueFile free photos

Uvodnik novoga broja KU-a (u svakom slučaju oštri editors cut)

Do sada nismo ni imali web pa vam se nismo ni mogli javljati ovim putem. Sada smo tu, najavljujemo, obraćamo se i objašnjavamo naše postupke, “zašto je nešto ovako” i “kako je nešto”, i svakako nastojimo biti up to date, kako bi se to fensi šmensi reklo. Ovo je mala i kratka najava sutrašnjeg objavljivanja našega novoga broja tu, u 11.00 po srednjoeuropskom vremenu (da ne bi bilo zabune, ovaj je broj nastao 8000 km od Rijeke, u Torontu, na tko zna kojim putanjama niz ulice Dundas, Yonge i Bloor našeg glavnog urednika broja)  pa da obilježimo i proslavimo dolazak proljeća! (a ti, Jelenoviću, još malo uživaj u torontskoj zimi i nabavi Mitsubishi kućnu grtalicu)

Mi strasni udarači tipkovnica, možemo biti bilo tko. Isto nažalost ne vrijedi i za urednike. Oni bi tek htjeli biti bilo tko, no, zapravo, imaju tešku zadaću da s vanjskim svijetom, s leđima prema zidu, komuniciraju svakodnevno. Prvi uvodnik sam napisao u siječnju, drugi prije dva tjedna, treći jučer, a četvrti danas (dakle, 9. ožujka). Ako ga konačno ne pošaljem za pola sata, može mi se dogoditi da zauvijek ostanem za tipkovnicom u ukletom uvodniku. Stoga hitro! Iako je urednički svijet donekle sužen, nije posve izuzet od stvaranja. No, kao odmak od usredotočenosti na proizvodnju riječi, ovakav projekt ljubi se tek jednom godišnje. Odgovornost odbijanja veća je no što se čini, a to je ona vještina pri kojoj urednici sjaje i izgore. Preskočite li nečiji rad vjerojatno je da ste zahtjevnijim čitateljima učinili dobro djelo, no moguće je i da ste ubili entuzijazam pojedinca koji se tek počeo stvarati. Da idem u krajnost, ustvrdio bih kako si nitko na vrat ne može natovariti više knjigoljubnih antagonista od nemilosrdnog šefa izdanja, mrguda kojeg nije nimalo briga za vaše tužne priče u stvarnosti. Interesira ga tek vaša fikcijska vještina. Upravo zato, urednike s pozicija treba redovito mijenjati, a tako će biti i ubuduće. Moja tiranija tek je ovobrojna. Uostalom, više volim biti bilo tko. Svi vi preskočeni, nemojte se srditi. Između napisanih redaka kroz godine, prije ili kasnije stasat će dobri autori. Literatura u nastajanju treba više roditelja.

Slaven Jelenović, glavni urednik broja

Josip Špicar: Carl Saganov posljednji lijepi dan

Bi li iskoristio koketiranje do samog svršetka?
Bi li to učinio na Carl Saganov posljednji lijepi dan?
Bi li ostavio voljene same na proplanku da bulje u preveliko Sunce,
dok se ti provodiš sa svojom kratkotrajnom ljubavnicom?
Bi li to učinio na Carl Saganov posljednji lijepi dan?
Bi li napustila svog momka? Još bolje, bi li mu rekla zbog koga ga napuštaš?
Koliko bi lijepi mu dan tad bio Carl Saganov posljednji lijepi dan?
Isplati se biti nemoralno iskren na Carl Saganov posljednji lijepi dan?
Bi li sve ih odjebala na Carl Saganov posljednji lijepi dan?
Bi li izmlatio sve one koji su te mlatili?
Bi li to učinio na Carl Saganov posljednji lijepi dan?
Bi li osveta bila potrebna
na Carl Saganov posljednji lijepi dan?
Bi li se do kraja dana, dok bi se zvijezde trebale pojavljivati (a ne bi se, naravno),
pitao koja vrsta zadovoljstva je dozvoljena/najbolja na Carl Saganov posljednji lijepi dan?
Prema komu je zadovoljština dozvoljena (koji bi zakonodavci i svećenici smjeli to vikati)
na Carl Saganov posljednji lijepi dan?
Bi li se prežderala na Carl Saganov posljednji lijepi dan?
Bi li to učinila na Carl Saganov posljednji lijepi dan?
BI LI SE MOLIO ZA SPAS SVOJE DUŠE NA CARL SAGANOV POSLJEDNJI LIJEPI DAN?
BI LI SE POKAJAO DO OSAM NAVEČER NA CARL SAGANOV POSLJEDNJI LIJEPI DAN?
BI LI VJEROVALA SKEPTICIMA DA TO NIJE
CARL SAGANOV POSLJEDNJI LIJEPI DAN?
KAKVE BI PLANOVE IMALA ZA SUTRA KAD BI SMATRALA
DA TO NIJE CARL SAGANOV POSLJEDNJI LIJEPI DAN?
Bi li skužio da danas živiš kao da ionako jest posljednji dan?
Bi li se kajala što svaki dan nisi živjela kao da je
Carl Saganov posljednji lijepi dan?
Bi li to učinila na Carl Saganov posljednji lijepi dan?
Bi li znala biti najsretnija s onime/s onim što/koga voliš na Carl Saganov posljednji lijepi dan?
(Bi li trčao u zaklon pred koronom Sunca jer (misliš da ima šanse 1:1000000000000),
samo budala ne bi pokušala, pa što bude – bude?)
Bi li to učinio na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Ilustracija: Iz knjige Kozmos

Maja Marchig: Slaganje sastojaka

Jednom je Marin rekao: “Ne mogu zamisliti da poeziju ukucavam direktno u kompjuter.”
Ja sam je zamislila i bila je bijela i glatka, s okusom plastike.
Nema toga sto ne mogu zamisliti,
nema toga sto ne mogu stvoriti, kad uzimam sastojke iz sjećanja.

Utorkom, u mojoj se kuhinji razvija tjeskoba iz vrtića.
Još ne shvaćam zašto se kuhaju variva,
još ne vjerujem u povrće,
samo se ponekad pravim odrasla.
Kad sam bespomoćna.

Poput ogromne tvornice, dežurnog zagađivača,
zrak oko sebe obavijam dimom.
Prigušujem pozive, stišavam poticaje,
težim ujednačavanju podražaja.

Fotografija: Max Streaten @ morgueFile free photos

Mladen Machiedo: Grado… Putokaz

Možda nadasve samoća daruje trenutke sabrane, uzvišene sreće, jer samoću se – jedino nju – ne može izgubiti.

ne siječanjske nedjelje (kad se krajolik preobražavao iz zamagljena sjaja u olovo i obratno), neznan za rijetke šetače, koračao sam tako, zastajkujući, dugačkim pješčanim žalom između dva reda školjki što su ih onamo nanijeli valovi nejednakih dužina: kao vijugav simboličan putokaz do zatvorene vile u kojoj nekoć pjesnik bijaše strpljivo ispisivao tišine.

Fotografija: Michele Gerean Let gusaka kod Grada

Peter Semolič: Les casseurs

Doris Lessing je napisala da će kraj započeti
u predgrađu. Djeca će se prestati
oduševljavati motorima i prihvatit se
oružja. U naoružanim skupinama
krenuti će put središta grada, preko barikada od
bodljikave žice, preko španjolskih zidova i trupla
policajaca, kroz domove, trgovine, parkove…
Stizati će, naoružani do zuba, divljih, pijanih
pogleda, s walkmanima što nadglasavaju
jauke žrtava. Stizati će, gladni gradskog središta,
blještavih reklama, osvijetljenih izložbi,
restorana s pet zvjezdica i čistih
stolnjaka. Stizati će, besposleni, izgurani
u vlažne, raspadajuće vile predgrađa,
u betonske saće nebodera. Stizati će,
da bi uzeli ono što im pripada,
da bi uništili ono, čega su ih lišili.

Peter Semolič, u znak sjećanja na Doris Lessing, iz zbirke ‘Lice u Ogledalu’.

Preveo sa slovenskog Robert A. Vrbnjak

Fotografija prenesena s ABC

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara