Ivan Zrinušić: Pjesma koja ima smisla

Tražeći neke potvrde na polici
dohvatio sam knjigu pokojna hrvatskog emigranta
i u njoj našao datum
otisak njezina ruža za usne
i broj 1
kojim je trebao biti označen početak iznimna
možda čak dosmrtna niza
ljubavnici si znaju darivati takve stvari
valjda vjerujući u njihovu dokaznu moć
i priznajem
zaboljelo me
oštro pa gmizavo tupo
kao ziherica kroz meso
kao ruptura ligamenta
naposljetku, i ja imam srce
ma što lijevi ili desni Božji sin mislio o tome
i otvorivši je na 128. stranicu
na Studiju o strukturalizmu
pomislio sam
sjajno posložene riječi
ovako bi trebala izgledati poezija
pa je gotovo savršenim desnim volejom
zabio u zid
na što je ni kriva ni dužna
tako pokorno jauknula
da umalo osjetih
i žalost.

 

Fotografija: potbelly11 @ morgueFile free photos

Livija Reškovac: Čišćenje

u kantu za smeće
bacila sam
ljuske od jaja, televizijske programe, tetrapak od mlijeka,
lošu literaturu i loše prijevode, nefilozofe, ostatke od ručka,
“mudre” savjete, stari kruh, masovnu kontrolu, diktatore, neuspjele odnose,
sve slijepe dogme, neslušljivu glazbu, E-330, E-417 i ostale e-ove i zaslađivače,
neodgovorne političare, prežvakane ljubavne priče,
“normalne” ljude, znanstvena »rješenja«, tračere, anoreksičare, materijaliste,
nezdravu hranu, ufurane likove, loše profesore,
pedofiliju, mržnju, emotivne ovisnike,
pokvareni telefon, najbolje prijatelje koji nikad nisu tu kad ih trebaš,
Vrazove Đulabije (koje su mi uvijek bile zamorne), pozitivizam,
strogo određene kronološke odrednice, glupane, omot od čokolade,
umjetno cvijeće i umjetne sise
Treba cijeniti život

Fotografija: clarita @ morgueFile free photos

Sandra-Anina Klarić: Susrećemo se u paralelnom univerzumu

Raj

Zov daljine
zvuci tišine
put ka beskraju
snovi o raju

Put ka zvijezdama
let ka visinama
dodir s nebom
oproštaj sa zemljom

Novi raj
put u beskraj
u nebeski svijet
vječni život
besmrtni let…

Poetske duše

Susrećemo se
u nekom paralelnom
univerzumu
duboko ispod razine
ovovremenske sljednosti

Nalazimo se
na uzdignutoj frekvenciji
daleko iznad
moguće slušnosti

Vidljivi smo u
polutami sna
onostrane priče
osjetilno povezani
linijom sudbinske niti

Prepoznajemo se
u tišini riječi
ispisanih jezikom
naše poetske duše…

U sjecištu vremena

Srest ćemo se
jednom
u sjecištu vremena
spojeni
vertikalom trenutka
stajat ćemo
uprizoreni
sudbinom

Nadolazeći
tračak vremena
snubit će nas
u jedno
i pretvoriti
u žrtve
samih sebe
i svojih osjećaja…

Fotografija: Carina Nebula s Hubble Space Telescope

Jovana Đorđević: On

Na livadi, bio je jedino drvo, visoko, razgranate krošnje. U pustinji, bio je izvor. Sve trulo i suvo jednom iskrom pretvarao je u pepeo. A ja sam se grejala na toj vatri, pila vodu sa tog izvora i krila se pod krošnjom od sunca i oluja. Danas me je silno zabolelo kada sam videla da se on sasušio i da je pakleno sunce nagorelo listove njegove krošnje i da će svakog časa zapaliti veliki platan. Zato sam ga zalila. I gle! Posle nekog vremena, povratio je svoju snagu, pružio mi je hlad, a oluje ga nisu mogle iščupati iz korena.

Fotografija: yareckl @ morgueFile free photos

Vladimir Vuković: Tijani Matevskoj

Devojka iz Svetog Stasija
porasla je, do korenja duboko.
Zbog nje moje srce samuje u izlozima,
namiguje mi njenim očima iz duplih
stakala na zgradama ogledalima u ponoć,
i govori da su mi dlanovi
za trun pretvrdi, da se sunce u
januaru baš zato zbunjuje i
zamiče u plavet.
Zbog smešne i divne istorije
naših spojenih sudova,
mora biti, obustavljeno je
zidanje ružnog hotela s jeftinim
užicima i s moga prozora nazire se
reka što i pri oseci lepo miriše,
da, mora tako biti,
da su baš zbog toga stale teške kiše,
polovi, glave i stopala zamenili mesta,
mora, mora
da zbog toga bivam radostan
u sva mutna jutra i da mrvim
stari hleb,
hranim golubove, kao moj
otac, kao njeno dete.

Fotografija: clarita @ morgueFile free photos

Klara Lukačević: Noć bez boja

Uloga
prevarenog poštara
pripala je liku
bez imena

Zamaskirana gomila
ukradenih osmijeha
gleda
na platnu oslikane

Suze od safira
obojane bojom
koju ne vide

Beštije
usana razvučenih
u smiješak,
odbačeni akteri
ukradenih iluzija

Pljesak se lomi
izgubljenim kazalištem
sa sjedištem
u vrtlogu vremena

Polazi satenski vlak
sa perona dva,
kondukter
zašivenih sjećanja
zakasnio na podjelu uloga

Gomila žičanih umova
ukrca se na
plavičasti voz,
plavičast za one koji vide

Boje
ograničene na žute
crvene i zelene,
koji čekaju stanicu
razbacanu na papiru od misli

Dok sanjare daltonisti
razlijeva se u eho zvuk
nepoznat uhu
bez mašte i tona

Simfonija kišnih pitanja
odjekuje
praznom čekaonicom
izmišljenog kolodvora

Jedno lice
na peronu za sanjare
priča besmislice

Ne vjerujući u granice,
u boju i zvuk,
u pravila loše režiranih predstava

To sam ja
u onoj šarenoj noći
bez boja

Kad bio si
samo moj,
kad bila sam sve
osim tvoja

Fotografija: danielito @ morgueFile free photos

Blago Vukadin: Tajna izgubljene čarape

Na televiziji baš prikazuju nekakav holivudski film, puno scena u kojima netko nekoga mlati, bježi ispred svakojakih čudovišta i na kraju uspije svladati sve tajne agente KGB-a i CIA-e, a o UDBI da i ne govorimo. Fotogenični heroj blagoga pogleda u filmu „Tajna izgubljenog štajaznamčega“ na kraju uspijeva pobijediti zlo, poljubiti svoju princezu i postati bogat. Ne volim baš takve filmove, ali su praktični dok slažem rublje.
Nakupilo se u našem stanu puno svega – gaća, košulja, hlača, majica, ručnika, krevetnine – da te glava zaboli od nepregledne hrpe. Mašina je sve pouzdano oprala, ja sam jučer onako usput strpao veš u košaru, i onda mi je večeras sinulo kroz glavu da je sutra ponedjeljak, a da nemam čiste potkošulje. Prokleo sam i zimu, i svoju reumu, ali mi nije bilo druge nego započeti sa slaganjem.
A kad već krenem s poslom nema smisla prekidati ga, pa sam se s filmom u pozadini, upustio u avanturu.
Složio sam ono što ne moram peglati – znači nakon drugog, podrobnog i stručnog promatranja skoro sve osim dvije košulje – na veliki stol nakon što sam istoga očistio od masnih fleka (moja djeca su stvarno katastrofa, ne znaju čemu krpa služi).
Na kraju su mi ostale čarape. Ukupno 73 komada!
Prije nekog vremena sam čak napisao pjesmu o izgubljenim čarapama, očajan zbog činjenice da nakon svakoga pranja bude barem pet-šest komada koji nemaju svoga bračnog druga, takoreći ostavljeni su na cjedilu jer se je njihova druga polovica izgubila bez traga. Ništa mi tada nije bilo jasno, postavljao sam razne hipoteze, ali mi moj znanstvenički i avanturistički duh nije dao mira, pa sam nakon teškog razmišljanja smislio strategiju kako pronaći materijalne dokaze za očiglednu teoriju zavjere.
Pretpostavljao sam doduše da ili masoni, ili mormoni stoje iza svega, ali nisam htio optuživati nevine organizacije, te sam se dao na posao.
Otežavajuća okolnost prilikom moga djelovanja bila je činjenica da sam rođeni Hercegovac, a o nama diljem prosvijećene, napredne i moderne Hrvatske kruže teorije kako smo malo neobrazovani, te da između ostalih zlodjela svi nosimo bijele čarape. Dobio sam zbog toga gadne komplekse i odlučio da čak i kad idem na trčanje oblačim isključivo crne čarape. Sada ih u navedenoj boji imam bezbroj, a bilo bi mi puno lakše da ima i drugačijih, ali mi je također jasno da napredak i civilizacija imaju svoju cijenu, te sam se počeo mučiti prilikom sparivanja.
Zaboravih međutim napomenuti da sam neposlušnim čarapama napravio gadnu zamku – one pojedinačne nisam htio bacati, nego sam ih sve posložio u jednu kutiju od cipela, a istu pospremio na tajnom mjestu na kojem kojekakvi špijuni nemaju šanse otkriti moje namjere i dojaviti ih više navedenim tajnim službama.
Kad mi je od spomenutih sedamedesetitri komada opet ostalo njih jedanaest, osamljenih i bez rupa na petama, sjetio sam se i kutije, i zamke, i poslao svoga sinčinu, šapućući mu da mačke ne čuju gdje se nalazi tajno skrovište, po ranije napuštene primjerke.
On je glasno protestirao, ali nakon prijetnje da će sljedećega puta sam slagati svoje gaće, ipak se je zaputio na dugi put prepun zamki, i poslije pola sata – kad sam po stoti put povikao da konačno dođe – pojavio se ozarenoga lica i donio na dlanovima tajanstvenu kutiju.
Sve sam razbacao po kauču i onda mojoj sreći nije bilo kraja!
Ostalo je doduše još uvijek ukupno sedamnaest pojedinačnih čarapa, ali od današnjih jedanaest napuštenih uspio sam spariti sedam, dok je bračni drug osmoga bio nepopravljivo razvaljen i izgažan pa sam ih bacio mačkama na igranje, a ostali nestrpljivo iščekuju sljedeću nedjelju – da prije novoga pranja i postavljanja teorije o zavjeri pogledam detaljno ispod dječjih kreveta, u školskim torbama i u zamrzivaču – svugdje se naime nađe ponešto.
A meni za otkriće stoljeća pripada velika nagrada?

Fotografija: cohdra @ morgueFile free photos

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara