Milena Budimir: Na Marsu ima vode

Na Marsu ima vode! Fantastično! Život mi, napokon, ima smisla. Kada, jednom, presuši i posljednji izvor vode na ovoj jadnoj zemaljskoj baloti, fino ćemo se pokipat’ po svemirskim brodovima, tanjurima, raketama i – pravac na Mars. A tamo će tek biti rokenrol, blagostanje za sve, bez gladi, pića napretek, svako će imati krov nad glavom, političare ćemo, pak, ostaviti na Kugli, pa nek drmaju po žestiji, jer vode do tada, kao što rekoh, ovdje posve sigurno neće biti.
Ne seri, kaže Stari i okreće na film. Bolje je gledati tuđe pizdarije nego li slušati tvoje. Ima on pravo. Rijetko, doduše, ali ubode ponekad, ko ćorava kokoš. Piletinu, primjerice, smo imali za ručak, baš kao i dan prije, a i ostalo je za sutra… Stara kaže da je ona u «svoje vrime» sanjala meso, a mi se, sram nas bilo, bunimo što ga svaki dan gledamo na tanjuru. I gdje će svijet, uz nas ovakve?!
U pizdu materinu, eto, di će, opet će Stari, prebacujući na utakmicu. Neki su na mišićima karijeru napravili, a mi, jadnici, nikad balun nismo htjeli pogledati. Budale! Zato i jesmo neoženjeni, koja će nas manekenka pogledati? Ha? Mislite da one padaju na velebnu pamet i načitanost, moš’ mislit!
Ma, nađe se pokoja. Ženska, naravno, ne manekenka. Nije to nešto na duge staze, ali čovjeka veseli. Brat se smješka, on je trenutno «uparen», a ja soliram, nemam vremena za romansu, stvarno, radim na novom projektu.
Bilo bi bolje da sebi isprojektiraš kakvu garsonjeru, opet će Stari, nikako da vas izbacim iz stana. Do kad ću vas hranit, do četrdesete?!
A, krasno nas hraniš, Brat će sebi u bradu. Čuo ga je i opalio daljinskim o zid…
Proveo sam cijelo poslijepodne tražeći po trgovinama univerzalni daljinski upravljač, jer original za našu kantu se prestao proizvoditi još početkom devedesetih. Naravno, naš uređaj u boji nije reagirao na podražaj novog nam geđeta, ali zato je klima proradila dok si rek’o keks! Pošalji luda i za njim druga, rekao je Stari, ustao s fotelje i prebacio na Dnevnik. Pojeftiniti će gorivo! Genijalno! Još kada bi imali bokunić limenog ljubimca za natankati ga, sad je benzin gotovo gratis.
Di se gasiš, opet će Stari, on je prvi automobil zaradio s nepunih dvadesetipet, a ja, eto, s trideset i nešto u guzici, pa ni bicikle nemam.
Nemam, naravno da nemam, pa gdje si vidio da Splićanin bicikl vozi. Sve uzbrdica, za uzbrdicom, dušu bi ispustio.
A ti ajde nizbrdo, ne da se Stari, ionako si navikao da ti sve ide šoto. Ovo je zadnje promrmljao. Svejedno me zaboljelo. Nisam ja baš toliko loš. Taman sam se spremio odgovoriti mu, nisko, dakako, ionako misli da mi samo komunikacija na toj razini odgovara, kada je svratio Mali. Mali je susjedov sin, prva vrata desno, ima nekih desetak godina i miljenik je mog Starog. Svjestan je toga, i malo govno to koristi. Stari se raspameti kad ga vidi, stane se smješkati, tutne mu tu i tamo koju kunu u džep, na svoje sam oči vidio, natjera Staru da djetetu da štagod pod zub, podijelio mu je Bratove i moje igračke, a čuvali smo ih ko oči u glavi…
Kako je bilo u školi, Mali, pita Stari, a klinjo sve kao da neće, dobio pet iz ovog, dobio pet iz onog. Gledam ga i mislim se – donio sam kući barem šleper petica, nikad mi Stari «Bravo!» nije rek’o, a ovog klipana gladi po glavi, pa sve «Izvanredno!», «Genijalno!» , pa sve «Bravo!», «Tako i treba!»… Otrpim to dijete cijelih dvadeset minuta i kad je otišao pitam, a umro bih da nisam, što je, jel to neki Brat kojeg ne poznajem?
Kakav si ti to čovjek? Jesam li te odgojio da budeš govno? Vidiš to dijete, oca kao da i nema, pije tu pred lokalnim dućanom, ne brine o sinu, ne brine o ženi, samo se za svoju guzicu brine, a ti?! Tebi je sve u životu bilo servirano! Tko ti je školu platio? Tko ti je robu prao? Tko ti je ručak na stol stavljao? Ja! Ja i mojih deset poštenih!
A ja san te samo rodila, uvrijeđeno će Stara.
Eto, počeo još jedan rat. Gruzija i Rusija. Potaracat će ih Crveni, neće znat ni što ih je snašlo, oko čega li se ovog puta tuku? Osjetija? Gornja, donja? Di je to?
Između pizde i guzice, opet će Stari, ustaje, mijenja program. Film. Kad muškarac voli ženu. Ušuškala se Stara Starom pod rame, šmrće, potajice briše suze, a on je grli, vidiš, kaže, što smo mi (muškarci) budale spremni zbog vas (žena) napravit.
No, da. Barem dvojicu.

Budala.

Ilustracija: Voda na Marsu

Andrija Crnković: Žeđ trnave pećine

– Zvonku Bušiću
 
Znamo da je maslačak prototip zrakoplova
koji diše kroz kristalnu noć.
I zato je važno zakriliti ideju
bešumnom snagom najskladnije nemoći.
 
U peludnom svjetlu je Bog tvoje golotinje.
 
Bog tvoje golotinje ljubio je vinograd na svodu te pećine
u vrijeme dok je Sotona još bio čisti idealist.
 
Oprječost dvije nostalgije ne može biti tiša:
pećina – Hrvat – zavjetna euharistija
/na jednoj strani bića/
nepoznata zemlja – žena – gorka pozlata sreće
/na drugoj strani žeđi/

 
Srodne pripovijesti uviru
u žudište trnave pećine.
 
ne brini
dunje nisu odale
kako se samoća dokapitalizirala.

Umjetnička hiperdemokracija – odmah i sad

Tekst je prvu put objavljen na Korzo.net u lipnju 2013. godine

Najprije ću započeti s time da je nas pisce samrtni hropac papirnatog medija gotovo dotukao. Jadni, otužni, nevoljeni, moljakali ove ili one, no nikome to nije interesantno. Sve je to bez veze. Sve je to u mentalitetu u kojem je sve bez veze. Knjige ne kupuje nitko, poeziju ne čita nitko, izvan okvira institucija književnost je neželjeno dijete, trinaesto prase, nešto što nikome ni za što ne služi.

Kako se u tjedan dana dogodio pravi mali umjetničko-kulturni eksperiment na Facebooku, nazvan Književnost uživo, a koji je pokrenula nas nekolicina, smatram najpoštenijim da vam ukratko iznesem ciljeve takvog projekta, usput govoreći o radu u zajednici, ulozi nas tzv. kulturnjaka kao moderatora takve zajednice, poštivanju drugoga, autentičnosti i onome najbitnijem, pričanjem naše stvarne, ljudske, zajedničke priče.
Ono što je najbitnije jest da je Književnost uživo upravo to što kaže sam naziv, prava, aktualna, sadašnja, živa književnost u stalnom streamingu, bilo da se radi o ljudima koji su tek ljubitelji književnosti ili o profesionalcima, umjetnost bez tehničkih ograničenja nekih književnih časopisa, dakle, nedistribuiranih naklada, nečitanih članaka, netraženih primjeraka, dakle, književnost koju dobivate u izdašnim količinama sad i odmah, koju možete komentirati, koja vam se može sviđati (ili ne sviđati)… Riječ je o suradničkom projektu u kojem je svatko dobrodošao i svatko ima pravo i odgovornost staviti svoju književnost u živu struju, podnijeti eventulanu kritiku i biti procijenjen od potencijalne čitalačke publike. Jasno, nisu broj lajkova ili broj komentara ili gledanje jedini kriterij, ali možemo ih uzeti kao neke pokazatelje smjera. Konačno, trenutni cilj nije neko specifično forsiranje ove ili one kvalitete, već više jedan kolektivan čin suradnje, koja, zapravo, osim ako je riječ o humanitarnim gestama, gotovo uvijek izostaje, a naročito kada je riječ o kulturi.
Uostalom, gornja granica broja sudonika nije postavljena, iako, s obzirom na tematsko i interesno ograničenje, ne vjerujemo da smo u kategoriji “skupimo 100.000 lajkova ako volimo…”
Kvaka je u sljedećem: ovo novo doba uspostavlja nove komunikacijske kanale (kao što su društvene mreže), a ide na štetu starih kanala distribucije sadržaja, kao što je papirnata, tiskana knjiga. A s promjenom distribucije sadržaja, mijenjaju se i stare postavke. Ova umjetnička demokracija će biti suradnička, ili je neće ni biti (da parafraziram onu poznatu Bretonovu), uostalom, to je posve u skladu s onom Jacquesa Attalija o hiperdemokraciji koja je jedina alternativa mogućoj brutalnoj diktaturi vrloga novoga vremena kao nadomjestku za kaos koji je nastao u postdemokraciji (i kojem svjedočimo… vidi prošlotjedni post!)
Eh, sad, mogao bi se netko pitati kakve veze ima uopće demokracija s kulturom, a naročito umjetnošću, na koji su način te dvije karike povezane, kad je jedna u sferi politike, a druga u sferi, kako sam već ranije rekao, nečega tako “nebitnoga” kao što je kultura.
Da, istina je, većina nas misli da je kultura sama po sebi nešto izdvojeno, neki konzervirani Parnas koji nitko ne doživljava, ali ga se mora respektirati, većina nas zapravo misli da je riječ o nečemu što je neživo, što nije ni u kakvom odnosu s nama, nečemu što zaista nema nikakve veze s cijenom struje, operacijom kuka, vožnjom transatlantika, a kamo li izborima za načelnika te i te općine, ali stvar je upravo tako napravljena da se tako čini. Ona je izdvojena u vijestima, ona je izdvojena u mainstream medijima kao poseban odjeljak koji uglavnom svi preskaču, ona je u školi opterećena dosadnim i zastarjelim, ali i djeci neprilagođenim sadržajima bez konteksta, eto, to je stvar izostanka stvarnog života kulture s ljudima, stvarne povezanosti one naše duhovne, spiritualne, estetske i konačno kreativno-intuitivne komponente, a koja nam je svima dana kao ljudima. Pa umjesto da su nositelji kulturnih politika uočili taj smjer, svojevrsnu elitizaciju kulture u odvajanju u neke tanke i izolirane stratume bez autentičnosti, ali i vulgarizaciju na najprostačkije nazivnike poput nekih biografija “uspješnih i popularnih”, kultura je sama počela stvarati alternativne kanale. To znači da je kultura, pa tako i književnost, dio nas svih i da ne postoji način za njezino djelotvorno uklanjanje, koliko je god korporativna liberalna tehnocivilizacija prezirala s jedne strane ili elitna, vrhunska kultura s druge. I jedna i druga su dekadencija, a kojoj svjedočimo iz dana u dan. Najgori poremećaj kulture jest njezina neautentičnost. A ona nastaje kada se izgubi veza s ljudima koji u njoj žive. Kada se polomi zajednički mit.
Ona je rezultat novoga vremena, ali i neka vrsta unutrašnje internetske demokracije, zajednice koja ima svoje prednosti i svoja unutrašnja trvenja. Kako god, čini se da će se ovaj model organizacije kulture svakako širiti.
Dakle, izlaz za propadajuću tiskanu kulturu bio je u dva fenomena: dostupnosti i besplatnosti. I dok smo već svi skupa, uključujući i mene, mislili da je poezija mrtva, a pjesništvo tek povijesna kategorija u pluskvamperfektu namijenjena luzerima i zaljubljenim djevojčicama, eto nam je uskrsle i žive na društvenomrežnoj stranici! To znači sljedeće: i te kako ćemo morati svi skupa revalorizorati svoje stavove. Kako bi rekao Jesenjin “nema više povratka na staro”. Ovo tako postaje prostor nove demokracije, suradničke demokracije, kako bi rekao Attali, hiperdemokracije, a kao takav, on će zacijelo uspostaviti neke svoje paradigme, poljuljati dosadašnje kristalizirane umove i rasplinuti prašinu nakupljenu na tvrdo ukoričenim izdanjima koja su tražila čitetalje. Dobro, pa vrijedi pokušati, sve je bolje od ovoga limba u kojem je kultura zapela sada. A pred nama koji tu kulturu uglavnom profesionalno stvaramo nalazi se jedna posve nova uloga – uloga moderatora sadržaja u novom mediju. Mi smo novi pripovjedači.

Milan Zagorac

Ilustracija: Hilary Leading the People

Đurđa Mihić-Čivić: Blokada

“Gospođo, vi ste u blokadi”, rekao mi je to i još par sekundi promatrao ekran, a onda se zagledao negdje na dugme na mojoj bluzi; a onda mu se i to učinilo preblizu mojim očima pa se potpuno predao zavjesi na zidu.
“Gospodine, pa to sam ja vama upravo rekla, ali zanima me tko me ublokirao i zašto?” očima sam pokušala susresti njegove i vratiti ga sa zavjese na sebe.
“A valjda onaj kome ste dužni!” odgovorio mi je lik s uštirkanom košuljom koja je uska ramena probala raširiti, a glava na tim ramenima nije bila ružna, ni lijepa, jednostavno je stajala na vratu jer je tamo bila zasađena. Još uvijek sam pokušavala uloviti njegov pogled.
“Gospodine, ja znam kome sam dužna, ali svoj dug otplaćujem od MOJE plaće pa vas molim da mi kažete tko me ublokirao”, znam da sam se znojila i znam da sam njemu bila samo dosadna muha koja mu zuji na uho.
“KA banka”, rekao je to i što se njega tiče, završio sa mnom i mojim glupim pitanjima.
“Ne razumijem! Moja poslodavka svaki mjesec toj banci uplaćuje trećinu moje plaće pa ne shvaćam zašto bi me oni ublokirali”, moja upornost sad ga je već nervirala, no ja sam bila jedina stranka uz gospodina kojem je kolegica od “uštirkanog” polako objašnjavala kako da riješi svoj problem.
“A valjda im nije dovoljno, valjda imate malu plaću pa im to nije dosta”, na trenutak me pogledao s prijezirom što ga nije ni pokušao sakriti.
Ponovo se zagledao u zavjesu s tek primjetnim, zluradim osmijehom, kao da me upravo pobijedio u teškoj šahovskoj partiji.
Gledala sam u tu ljudsku nakazu prepunu arogancije, prepunu podcjenjivanja i bez imalo ljudskosti; i premda mi je bilo mrsko, pokušala sam ga vratiti još jednom:
“Dobro, što ja da radim? Ja znam da imam pravo na dvije trećine moje plaće, a ostalo ide za podmirivanje duga”, uporno sam pokušavala uloviti bar jedan pogled, bar jedan znak da ne stojim pred lutkom i bar jedan tren razumijevanja.
“Ma gospođo, vi imate ‘pravo’ samo podmiriti svoj dug, a do tada se snađite… pa kako ste se zadužili, sada lijepo vratite!” likovao je jer mu se učinilo da ću sad napokon odustati.
Malo je odgurnuo stolicu i dobacio mi moju osobnu iskaznicu, podigao kemijsku olovku kojom se nervozno igrao okrećući je među prstima i potpuno me ignorirajući rukom je pozvao gospođu koja se upravo pojavila u prostoriji, a meni su klecnula koljena i osjetila sam kako mi se suze nakupljaju u očima.
Bože moj, od čega ću živjeti, pomislila sam i nekako presporo izašla na vreli zvizdan.
 
Tek sada sam spoznala što znači biti mizeran i koliko nam je novac neophodan, za režije, kruh, kikiriki, za samo nedjeljni komad mesa, za jednu bananu.
Ali ja sam znala što zakon kaže, a to je da imam pravo na dvije trećine plaće, pa makar to bilo dvije trećine od dvije trećine koliko sam ionako dobivala. I baš to što znam zakon bacalo me još više u očaj, jer ako državne institucije ignoriraju zakon, što da radim?
Stajala sam okovana poput Prometeja, naslonjena na zid FINE, nesposobna da mislim, nesposobna da se maknem sa sunca, a ljudi koji su prolazili klizili su poput aveti koje ne raspoznajem. Neke sulude boje su me omamile i tek sam na trenutke shvaćala da su to parkirani automobili koji su isijavali boje na nemilosrdnoj žegi.
Noge su me polako spuštale pa sam čučnula dok ne prikupim malo snage pa ih uspravim, dok ne razbistrim taj šum u ušima koji je ponavljao da nema rješenja, koji me popljuvao u svojoj uštirkanoj košulji… i tko još danas uopće štirka košulje?
Nisam više mislila ni na što i ne znam u kojem trenutku, ali odjednom sam bila na Korzu i nekako usput mimoilazila prolaznike. Možda mi se učinilo, ali mislim da su mi se neki ljudi, možda samilosno, nasmiješili, a ja sam samo koračala usnulo, koračala napamet, koračala bez želje ili me nešto jednostavno guralo naprijed!
 
Kako bilo, po drugi put danas gledala sam prema šalterima u mojoj banci i shvatila da sam došla preklinjati, da sam progutala dostojanstvo koje mi je ustvari potopio onaj bezdušni ljigavi lutak u FINI.
Zaboravila sam uzeti broj, a čekala sam, premda zaista nisam znala što čekam jer mi je ljubazna djelatnica još prije petnaestak minuta objasnila da mi ne smije dati novac, no ja sam nešto čekala, iako mi se činilo da sam ušla u banku i da ću tu sjediti do kraja radnog vremena jer jednostavno nisam znala kamo da idem, kao što nisam znala ni što radim u banci; a opet i dalje sam čekala.
Znam da me djelatnica primijetila jer su nam se oči dvaput susrele na putu od stakla do stolice, dok je pred njom bio starac koji je vjerojatno upravo uzimao svoju penziju i gurajući par novčanica u novčanik, obješenjački se nasmiješio dami koja ga je toplim osmijehom ispratila, a tada mahnula rukom prema meni kao da me poziva; a ja sam u nevjerici upirala prstom prema grudima, na što je ona dobronamjerno kimnula glavom.
Kad sam se približila, jednostavno sam zanijemila i gledala dva smeđa oka kao da gledam dva izvora nade.
Pitala me što su mi rekli u FINI i natjerala me da se malo priberem i da joj prepričam moj susret s “dušmaninom”.
“Iako ne bih smjela, dat ću vam dvije trećine od zadnje uplate, ali onda obavezno idite natrag u FINU i napravite privremeni račun na koji će vam dolaziti dvije trećine plaće od kojih ćete moći živjeti”, smeđe oči su se zasjajile, a lagani osmijeh upravo me ganuo puno više nego prijezir one spodobe ljudskih ostataka.
Izbrojala je novac i lagano ga gurnula prema meni pa me još jednom uputila što trebam napraviti kako bih si osigurala dovoljno novaca da izdržim dok ne riješim dug.
Ruke su mi drhtale dok sam novčanice gurala u prazni novčanik, a onda još jedan dugi pogled do ona dva nježna izvora i jedno puknuto “hvala” koje sam ponovila još jednom, u sebi, kada sam joj s vrata uputila pogled, pogled nekoga kome je upravo spasila život, ustvari zdrav razum i ono najvažnije – vjeru da uza sve zlo na ovom svijetu ima i jednako toliko dobrog.
 
Nevjerojatno, ali nakon ovog susreta čiste, ljudske ljubavi osjetila sam još veću nemoć nego nakon onog pokvarenog, arogantnog šmokljana.
Sve ono što mi je rekla ljubazna djelatnica u banci znao je i on, no on je uživao gledajući moj očaj, za razliku od nje koja je prekršila vlastite ovlasti kako bi pomogla meni, potpunom neznancu.
Doista i anđeo i vrag postoje,a ja sam u samo deset minuta upoznala i jednog i drugog!
Već je prošlo dvadesetak minuta, no ja sam i dalje sjedila na klupi, ruke su mi još drhtale, a košmar oko mene kao da me nosio negdje daleko gdje je sigurno, negdje daleko gdje se pjeva, negdje daleko gdje se ljudi drže za ruke!
 
Na vratima FINE neki čovjek me gurnuo unutra i moj se pogled sukobio s vodnjikavim praznim očima u kojima sam na trenutak uočila bijes, no ja sam svoj pogled zaustavila tek na ženi koja je bila metar od njega i koja se nasmiješila rekavši:
“Izvolite, kako vam mogu pomoći?”
U samo pet minuta zahtjev za privremenim računom bio je napravljen i gospođa mi je ljubazno objasnila da će mi banka poslati karticu.
Htjela sam se obrušiti na lutka. Samo… bih li uopće osjetila olakšanje nakon toga? Ne, ne, bih!
 
Stisnula sam šake, ali samo zato da prestanem drhtati, i pomislila na klecanje koljena, na zamućen pogled, na očaj pa onda na dva izvora topline, na jednu riječ utjehe, na jedan čin ljudskosti i ljubavi, na jedan ukleti dan što ga je od kletve izbavila jedna čista duša!

Želimir Periš: Tablete protiv mržnje

samo to, bože, samo to
tablete protiv mržnje, dva puta po jedna, poslije jela
sirup protiv oholosti
mast protiv zavisti, utrljati duboko, duboko
cjepivo protiv zla, u obje ruke, dok su što manji
samo to, bože
moguće je
emocije su samo kemijski procesi, nisu li
kemiju kontroliramo, zar ne
sve kontroliramo
začeće, smrt, pošasti, epidemije
sve kontroliramo, sve smo osvojili
viruse suzbijamo, bakterije gnječimo
hormone usmjeravamo, emocijama upravljamo
medicina je otišla daleko, zbilja daleko
blizu smo kraja
još samo malo, još samo par koraka i bit će nam divno
divno, bože, divno
zamisli, tablete protiv mržnje
flasteri protiv pakosti
zamisli, čepići protiv boga
raj.

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara