Kristina Posilović: O umijeću jahanja

Jedan je čovjek glas, dvoje su ljudi promjena. Jedna lasta ne čini priču kratkom, u Berlinu čaj piju na tašte, neki je čovjek pojeo proljeće.
Bijeli aluminijski okviri, sedamdeset centimetara širine i metar i osamdeset visine, ručka se može okrenuti u tri smjera; gore, dolje i desno. Gredica zvana balkončić mramorna je i postavljena s unutarnje strane. Na narančastom su zidu dvije mrlje od gipsa koje nitko neće prebojiti jer se ne vide golim okom.
 
I.
Ne ide gore. Ni dolje. Vučem prema sebi. Ne ide. Guram prema van. Ne ide. Ni desno ne ide. Škljoc i stane. Ne pomiče se. Samo stane. Desnom rukom vrtim ručku, lijevom lupkam po okviru. Ne ide nikako. Zrak se uvukao u dvije rupice u ručki. Objema rukama primam okvir i tresem ga. Stoji na mjestu. Ne ide nikako. Grabim ručku i mrdam je, ali se zaglavila prema dolje. Puštam je. Desnom nogom pritišćem okvir s gornje strane, a lijevom se rukom pridržavam za zaglavljenu ručku. Sve stoji. Ne ide nikamo. Puštam ruke. Puštam noge.
Ma ne tako. Rukama ga izvuci iz ležišta.
Dižem se na prste i jagodicama lovim za rub gornje strane okvira. Ne ide. Skliznem i ostanem visjeti, jagodice popuštaju, a noktima se držim da ne padnem. Dobro da ih nisam odrezala.
Pusti se. Pusti se i probaj ponovno.
Padam na pod, ali odmah ustajem. Gledam u nokte. Neki su pukli. Drugi krvare. Pljunem u dlanove i protrljam ih. Natežem ručku, guram je prema naprijed pa natrag. Ne ide. Nikako. Primičem glavu rupicama u ručki, no presitne su pa vidim samo svoj nos. I na nosu konja malenoga rasta. Oko 1.45 cm dužine mi skače po vrhu nosa pa počinjem kihati. Otpuhujem ga s nosa. Neeeeee, odbija se od zidova.
Kraljica Nefertiti imala je velik nos i vozila je konjsku zapregu koju je njezin otac Juja, zapovjednik bojnih kola, donio u Amarnu. Nije sigurno je li se njezin suprug, faraon koji joj je, po nekim svjedočanstvima, bio sestrična, vozio u njima. Mogu li dvije odrasle osobe stati u kola koja su upregnuta malim konjem? Vjerojatno da ako su niskoga rasta.
Nije to važno. Prestani misliti. Probaj ponovno. To sam ja, tvoj Thumbelin. Otpuhala si me s druge strane. Poslušaj me pa ćeš uspjeti. Ajde, probaj ponovno.
Puhnem u desni dlan za sreću. S njega poleti listić mente koji se zalijepi za staklo. Rukama obavijam okvir i potpuno se naslanjam na njega. Možda će ga znoj otvoriti. Stojim tako nekoliko sekundi. Mirna sam. Čujem svoje udahe kako se uvlače u rupice na ručki. I tu ostaju. Nikud ne idu. Na svijetu živi šezdeset milijuna konja i nijedan od njih nije moj.
Ne tako. Tako neće ići. Možda je najbolje da odustaneš.
Hetiti su bili preveliki ljudi za premale konje. Konja se prvo treba promatrati i nikada ga se ne smije uzjahati prije nego što ga se nauči stajati mirno. Ksenofontovo umijeće jahanja nije per (i) hippikēs jer hipiji ne jašu, njih jašu bez uzda.
Pusti sad to. Tako neće ići.
Skačem i lupam rukama po okviru. Trgam ručku koja ne se ne miče. Vojnik ne pita koga će zajahati. On jaše i jaše malenoga konja sve do Berlina gdje uzima pauzu za ispijanje čaja od mente. Konja veže za stablo. Na stablo slijeću dvije laste. Okrenu se jedna prema drugoj i ona malo veća proguta drugu, malo manju.
Prestani misliti. To sam ja, tvoj Thumbelin. Ajde, prestani.
Nefertitin muž bi zadigao haljinu pri vožnji u konjskoj zaprezi. Podižem rub spavaćice, stanem na desnu nogu i zagledam se u list mente na staklu. Grci su stalno nešto pisali pa se poslije nikome nije dalo ništa dopisivati jer su oni sve već rekli. Gledanje u sunce ne šteti očima, ali ni ne pomaže smirivanju konja zavezanoga za stablo. Lasta slijeće konju na vrat, spušta mu se po grivi do usta, sve do ždrijela i trbuha. Trojanskom lastom su Hetiti ušli u Egipat.
Daj prestani misliti. Boljet će te glava. Prestani misliti.
Čajem od mente Grci su smirivali živce kad su ih Egipćani zajahali pa su im Grci za osvetu poubijali sve malene konje. Na svijetu živi šezdeset milijuna konja, ali nijedan od njih nije moj.
 
II.
Brže, brže to izvucite. Nemamo puno vremena. Vidite da krvari. Nikada nisam vidio ovoliku glavu. Brže, rekao sam, brže, sve je više i više stakla u njezinoj glavi.
Nisam do kraja pročitala priču. Kako završava?
Dajte mi gazu. Moramo zaustaviti krvarenje. Nije mi samo jasno otkud ovo silno staklo.
Neću imati vremena ako brzo ne odem. Zašto im treba toliko dugo. Pa to je samo nekoliko komadića sjećanja u mojoj glavi.
Ručnik mi dodajte. Neće biti dosta gaza. Što da radimo? Ne prestaje krvariti. Svi su šavovi pukli. Ne možemo riskirati s novima. Pritisnite joj ručnik na glavu. Možda zaustavimo krvarenje. Lako ćemo staklo poslije izvaditi.
Požurite se, nisam pročitala priču do kraja. Neću stići. Što je bilo s Nefertiti i konjem?
Ovo je sve gore. Ne staje, a i stakla je sve više. Najbolje da ju pustimo. Što kažete?
Nemojte me puštati. Ne još. Ali požurite se da stignem pročitati što je bilo s Nefertiti i konjem. Požurite se, sve je više sjećanja.
Ma najbolje da je pustimo. Vidite da joj ne možemo pomoći. Stakla je sve više, glava joj se ne raspoznaje, a iz ušiju joj stalno izlijeću nove laste. Nemamo dovoljno gaza da pokrije sve rupe na njezinom tijelu.
Zašto me puštate? Još mi samo malo pritisnite glavu. Možda ugušimo sjećanja.
Ne dirajte nas. Odite sada. Pustite nas na miru. Otiđite. Jebala vas vaša kratka priča.
 
III.
Malo mi se vrti. Gegam se i teško dišem. Kao da su mi leđa aluminijski okvir za koji su privezana dva mrtva konja. Moram prijeći svega dvadesetak centimetara do postolja gdje ću se odmoriti. Ne mogu gledati u stranu, samo ravno jer se pri pokušaju pomicanja tijela poskliznem i padnem, a ne mogu ustati jer sam glatka.
Malo mi se vrti. Još deset centimetara i bit ću doma. Ometaju me laste koje mi se zabijaju u leđa i zbog kojih posrćem nekoliko puta. Ona najdosadnija stalno viče: Dajte mi kavu i cigarete! Vratila se po mene, kaže, nedostaje je još jedna osoba u priči.
Molila bih vas da mi se pridružite na šalici čaja. Ja ne pijem čaj, ali sam se zadužila kod Grka za novu vrećicu, posebno spremljenu za vas.
Još pet centimetara i bit ću doma. Još samo kad bi prestala govoriti. Vrti mi se od njenoga cik cikanja. Što je s vašim konjem?
Ah, pokazalo se da nije bio konj, nego kobila.
Još samo centimetar i doma sam. Teška su mi aluminijska leđa i puno se znojim. Valjda se neću poskliznuti na balkončiću. Evo,… tu sam, vidim odavde da sam stigla. Samo da ispustim zrak iz rupica i doma sam. Fijuuuuuu, škljoc. Sjela sam u utore jer sam potpuno mokra od znoja.
Sad kada ste se napokon smjestila molila bih vas da pođete sa mnom na šalicu čaja.
Brdo konjskih kostura, izgrižena kopita od napasnih lasta i njihovih statista koje su preplavile grad. Sada konačno gledam u stranu. Ali gdje je proljeće? Ne volim putovati po zimi.
Čovjek koji je pojeo proljeće, per (i) hippik
Što da vam kažem, nije mi lako, svi me prozivaju da sam pojeo proljeće. Nikako da im objasnim da nisam namjerno. Nefertiti me zamolila da joj pomognem oko izbora božanstva pa sam od predugoga buljenja u sunce naglo ogladnio. Bilo mi je žao pojesti njezinu kobilu pa sam na brzinu dohvatio proljeće koje je čuvala ispod nubijske perike.
Na svijetu živi šezdeset milijuna konja, a nijedan nije moj. Napokon sam doma, jedan listić mente zalijepio mi se za staklo pa me smiruje. Njemačka je vojska u rat ušla s 514 tisuća konja od kojih nijedan, ali baš nijedan nije bio moj. Predugo gledanje u božanstvo može oštetiti vid. A i priču.
Prestani već jednom pisati tu priču i dođi na čaj. Nikud ti neće pobjeći. Priča, ne čaj.

Slika: Canaletto, Bečka Španjolska škola jahanja

Robert Blažević: Karl Jaspers (1883–1969)

Jaspers je po obrazovanju liječnik (psihijatar);1 utemeljitelj je filozofije egzistencije.2 Budući da mu je supruga bila Židovka, prinudno je umirovljen 1937. godine, a 1938. zabranjeno mu je objavljivanje u nacističkoj Njemačkoj. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, obasipan brojnim ponudama, prihvatio je posao sveučilišnog profesora u Švicarskoj, u Baselu. Švicarsko državljanstvo uzima 1967. godine kada njemački kancelar postaje nekadašnji član nacionalsocijalističke partije.

Jaspersovu filozofiju karakteriziraju trodiobe: on piše o tri načina transcendiranja: u svjetovnom orijentiranju, rasvjetljavanju egzistencije i u metafizici. Tomu su posvećena tri sveska njegova glavnog djela Filozofije (1932).

Kao što je prethodno istaknuto, filozofijski način promišljanja zbilje javlja se u tzv. graničnim situacijama, onima koje je teško svladati pomoću racionalnog mišljenja te stoga izazivaju skepticizam i nihilizam. „Filozofija egzistencije u biti je metafizika. To su Jaspersove riječi. Ta metafizika pokazuje svoju zamisao strukture cjeline iz koje treba odrediti bit ljudskog postojanja, koje je uvijek ispunjeno strahom i brigom. Baš u osvjetljenju toga stanja vidi Jaspers izvor filozofije“ (Bošnjak, Sv. III., 1993:472).3 U djelu Atomska bomba i budućnost čovjeka (1958), Jaspers zastupa tezu da „čitavo čovječanstvo“ stoji u jednoj graničnoj situaciji. „Ova gotovo univerzalna granična situacija proizlazi iz dvije mogućnosti koje su u sadašnjosti postale realnim opasnostima, a kojih još u dosadašnjoj povijesti čovječanstva nije bilo: 1. iz mogućnosti totalnog samouništenja čovječanstva atomskim ratom, i 2. iz mogućnosti uspostavljanja svjetskog totalitarnog sistema vladavine u kojemu bi se uništilo sve ono što znači navlastiti čovjekobitak (sloboda, samoodgovornost, ljudsko dostojanstvo, ljubeća komunikacija itd.). Obje ove opasnosti koje su nastale u slijedu znanstveno-tehničkog razvitka, koji Jaspers ni u kom slučaju ne ocrtava jednostrano negativno, izazvale su krizu sveukupnogčovječanstva kakve još nije bilo u dosadašnjoj povijesti“ (Salamun, 1988b:235-236).4

U djelu Pitanje krivnje (Schuldfrage) Jaspers razdvaja krivnju, koja ne može proizići iz puke pripadnosti naciji zločinaca, i odgovornost ostalih pripadnika neke nacije.5 „Narod kao cjelina ne postoji. Stanja stvari nadilaze sva ograničenja koja provodimo da bismo ga odredili. Jezik, državljanstvo, kultura, zajedničke sudbine – ništa se od toga ne podudara, već presijeca jedno drugo. Narod i država se ne poklapaju, kao ni jezik i zajedničke sudbine ili kultura. Od naroda se ne može napraviti pojedinac. Jedan narod ne može herojski propasti, ne može biti zločinac, ni djelovati ćudoredno ili nećudoredno, to uvijek mogu samo pojedinci. Narod kao cjelina ne može biti ni kriv, ni nevin, kako u kriminalnom tako i u političkom (odgovornost uvijek snose samo građani države) i u moralnom smislu“ (Jaspers, 2006:29).6 Hitlerovu državu nazvao je „razbojničkom“. Čudilo ga je da u njemačkom narodu „vlada ravnodušnost (Bošnjak) prema masovnom ubijanju Židova. Uživao je veliki prestiž s obzirom na svoju antinacističku prošlost. Ali je u dijelu njemačke javnosti baš zbog toga nosio stigmu izdajnika. „Protivnici su ga nazivali političkom svinjom, zagovaračem komunizma, Nato-filozofom, i, razumljivo, izdajnikom domovine, no on je to sve mirno podnosio“ (Bošnjak, Sv. III., 1993:469). Jaspers je s pravom percipiran kao savjest Njemačke.

Djelo Duhovna situacija vremena napisao je prije dolaska nacista na vlast. Odnosno, 1931. godine. U njemu on polazi od konkretnih uvjeta opstanka ili egzistencije. Osvještava činjenicu da mase vladaju u svijetu tehničke racionalnosti. U tom svijetu došlo je do niveliranja, do mehaniziranja; time individue postaju uzajamno zamjenjive. Prirodne znanosti su svojom racionalizacijom i matematizacijom dale odlučujući doprinos mehaniziranju svijeta. Počinje se osjećati pustoš opstanka kakve nikad nije bilo (Jaspers, 1998:21). Ono izvana vidljivo novo jest razvitak tehničkog svijeta.7 Prvi put je započelo zbiljsko ovladavanje prirode; čovjek je sada upleo cijeli planet u mrežu svoje aparature. Planet se preobražava u „jednu jedinu tvornicu“ radi iskorištavanja njegovih tvari i energija (Jaspers, 1998:22).

S druge strane, na djelu je kretanje „uniformiranog“ životnog usuda. Živimo u svijetu u kojem se gubi individualnost, masovnost je bitno obilježje epohe. „Mase pučanstva ne mogu živjeti bez ogromnog djelatnog aparata u kojemu one sudjeluju kao kotačići, kako bi omogućile svoj opstanak“ (Jaspers, 1998:37).8 Kako bi u masi došao do izražaja, čovjek se mora pokazivati, držati predavanja i govore, poticati buđenje senzacija. U tu svrhu služi reklama. Poredak mase izgrađuje jedan „univerzalni aparat“ opstanka, koji razara istinski ljudski svijet opstanka (Jaspers, 1998:44-45).

U svijetu prevladava osrednjost, čovjek je još „nekakav bitak“ samo kao „mi“. „Čini se da svijet mora zapasti u ruke osrednjosti, ljudi bez usuda, bez dostojanstva i bez istinske čovječnosti. Čini se da je postvaren, iz svoga korijena istrgnut čovjek izgubio ono bitno. Ne tiče ga se ništa što je transparentnost istinskog bitka. U radosti i nelagodi, u naponu i zamoru, on je ono što mu je trenutna funkcija. Živeći od dana do dana, kao cilj iznad trenutnog radnog učinka preostaje mu jedino to da ima što je moguće bolje mjesto u aparatu“ (Jaspers, 1998:53). Svaki je individuum, htio-ne htio, „upregnut“ u aparat.

„Tehničko prevladavanje vremena i prostora dnevnim novinskim priopćenjima putovanja, masovnost preslikavanja i reproduciranja pomoću kina i radija omogućili su dodir svega sa svime. Ništa nije udaljeno, tajnovito, čudnovato. U zbivanjima koja slove velikima mogu biti nazočni svi ljudi koji upravo zauzimaju vodeće položaje, poznati su nam kao da ih susrećemo svakodnevno“ (Jaspers,1998:49). Dakle, značaj pojedinca kao vođe ne prestaje pod vladavinom mase u aparatu; ali tko može biti vođa, piše Jaspers, to je sada podložno posebnom izboru. „Veliki se ljudi povlače pred spretnim ljudima“ (Jaspers, 1998:56). Jaspersu je, dakako, pritom stalo poglavito do egzistencijalno-ontologijske,9 a ne politologijske analize.

Ukoliko se čovjek izgubi u masi, on gubi svoj ljudski bitak. U kontekstu državne krize, krize kulture i raspada svega duhovnog na djelu je i kriza samog ljudskog bitka. Sve je uzdrmano; svijet je lišen „začaranosti“. To je pogodan milje za pojavu raznih demagoga, koji „neko vrijeme zanose mase“.10 Osvijestiti položaj modernog čovjeka to je zadaća filozofije. „Filozofiranje je postalo temeljem pravog bitka čovjeka“ (Jaspers, 1998:148).11

Aparat je u „u sebe upleo“ svekoliki opstanak. Ljudi većinom postaju „radnicima i namještenicima“; nije stoga moguće da čovjek u zvanju i zarađivanju kruha poželi biti posvema upućen na sama sebe. Kako bi zaštitio vlastiti opstanak, pojedinac mora sudjelovati u nekom „interesnom savezu“. Zbog toga je prisiljen raditi u svrhu i pod uvjetima što dolaze izvana. Za gotovo sve u aparatu je „neumoljivost“: da valja raditi u pogonu ili propasti (Jaspers, 1998:188-189).12

Jaspersu je poglavito stalo da se sačuvao mali broj onih najboljih. On ih naziva „plemenština“ (Adel) ljudske egzistencije. Dakle, riječ je o aristokratskoj eliti. To su oni najbolji u smislu plemenštine ljudskog bitka. „Oni drugi imaju na desetke ljudi za prijatelje, koji to ipak nisu, a ovi su doista sretni kad imaju jednoga“ (Jaspers, 1998:200).

Čovječja „plemenština“, dakako, može značiti filozofski život. „Tko nekom autoritetu doduše prepusti što on sâm jedino može biti, taj gubi plemenštinu“ (Jaspers, 1998:203). Samo malobrojni imaju šansu za uzlet. „Takvi nisu predstavnici mase kao vrhunci njezine biti; nego prije njezin mračan prijekor“ (Jaspers, 1998:202).

Jaspers postavlja i pitanje ljudske slobode. Čovjekov je bitak u zahtjevu da bude slobodan. Je li još uopće moguć neovisan čovjek? Može li čovjek biti slobodan? Prema Jaspersu, povijest čovjeka je uzaludan pokušaj „bivanja slobodnim“ (Jaspers, 1998:214). On ipak ostavlja mogućnost da se „uzdigne“ neovisan čovjek, koji bi „faktički uzeo stvari u svoje ruke i značio istinski bitak“.

Jaspers stoji na gledištu da ne smije biti nikakve „dogmatsko-fiksirane, perfekcionističke idealne slike istinskog čovjeka“ ili „jedinog pravog političkog uređenja“. Predodže o tomu mogu biti samo „orijentacijski ideali“ kojima se uvijek može „gradualno“ približavati. Kao što čovjek u svom „individualnom samoozbiljenju“ nikada nije „dovršen“, isto tako on, kao „moralno biće“ (koje djeluje privatno i javno), ili, kao „znajuće i politički misleće biće“ (koje planira i uređuje društvene i političke institucije) nikada ne može biti savršen. Priznavanje „principijelne nesavršenosti i pogrešivosti ljudskog bića“ ima, između ostaloga, sljedeće posljedice za liberalni svjetonazor koji zastupa Jaspers slično kao i njegov „veliki uzor“ Max Weber: „1. odbacuje se svako dogmatsko fiksiranje u perfekcionističku idealnu sliku čovjeka ili određenog društvenog oblika, kao što to često predočavaju politički ekstremisti; takvo se fiksiranje pojavljuje kao nerealistično i u krajnjoj liniji ‘nečovječno’; 2. u suprotnosti prema defetističkom i pasivnom političkom vjerovanju pledira se za nužnost aktivnog i dosljednog angažiranja za višeindividualne slobode, pluralitet, otvorenost i demokraciju, za ostvarivanjekomunikacije na svjetskom planu i stanje svjetskog mira“ (Salamun, 1988b:238).13

Bilješke
1 „Upita li se s obzirom na Jaspersov život koji su to najvažniji čimbenici i događaji koji su odlučno obilježili njegovo mišljenje i filozofiranje, tada se prije svega mora imati u vidu da on svoju profesionalnu karijeru nije odmah započeo kao filozof, nego da je ponajprije studirao medicinu i da je nakon završetka studija medicine nekoliko godina radio kao znanstveni asistent na sveučilišnoj klinici za psihijatriju u Heidelbergu. Godine 1916. Jaspers postaje najprije izvanrednim profesorom psihologije na Sveučilištu Heidelberg, a tek 1920. profesorom filozofije“ (Salamun, 1988b:227). Prema Salamunu, ovaj je biografski detalj važan, budući da je Jaspers tijekom svoje djelatnosti kao psihijatar i psiholog stekao „niz vrijednih saznanja“ o psihičkim fenomenima i procesima koji su „mnogo značili“ za razvitak dvaju središnjih pojmova njegove kasnije filozofije egzistencije: pojma granične situacije ljudskog života i pojma egzistencijalne komunikacije. Dva daljnja čimbenika u Jaspersovom životu, koji su „snažno utjecali“ na koncepciju obaju pojmova, bili su „po život opasna bolest“ i njegov „vrlo sretan brak“ s Gertrudom Mayer, sestrom prijatelja sa studija. „Permanentna konfrontacija“ s mogućnošću smrti zbog bolesti (ekstaze bronhā i „sekundarna srčana insuficijencija“) utjecala je znatno na koncepciju „filozofsko-egzistencijske predodžbe“ da je doživljavanje graničnih situacija, npr. smrt, patnja, borba, krivica, „temeljno za ljudsku egzistenciju“. Brak s Gertrudom Mayer, pak, bila je „duboko emocionalna“, ali i „duhovna veza“ koja je u bitnim aspektima „suodredila“ Jaspersovu koncepciju pojma „međuljudske egzistencijalne komunikacije“ (Salamun, 1988b:227-228).

2 Filozofija egzistencije se u Europi javlja u tridesetim godinama 20. stoljeća, a francuski egzistencijalizam na čelu sa Sartreom, pak, četrdesetih godina.

3 Jaspers je postavio sljedeći problem: što je uopće čovjek i kako treba misliti ljudsko biće? Rješenje bi trebalo biti u tomu da čovjek iz svakodnevne izgubljenosti dođe do svoje egzistencije. Odnosno, trebao bi se osloboditi utjecaja vremena i sâm izgraditi svoje biće. Dakle, ne moć države i društva, nego vlastiti put. Jer, bit se čovjeka ne iscrpljuje u onomu što mu nameću društvo i vrijeme. Umjesto sile valja postaviti um, jer samo tako možemo izgraditi međusobne ljudske odnose. Kad spoznamo svoja granična stanja (dokle dopiru naše mogućnosti) ujedno smo otkrili i svoje duhovno stanje, a time i svoju egzistenciju. Tek u tomu može biti sloboda pojedinca, gdje čovjek može ostati čovjek (Bošnjak, Sv. III., 1993:471).

4 „Da bi se ona mogla svladati potrebno je osvještavanje i egzistencijalno prisvajanje te univerzalne granične situacije od strane što je moguće više ljudi, i konačno, potreban je ćudoredno-moralni zaokret, radikalna promjena ‘ćudoredno-političkog načina mišljenja’. Moralno-politički zaokret kojemu je on smjerao zahtijeva odvraćanje od ‘stare politike’ koju Jaspers slijedeći Maxa Webera razumijeva u prvoj liniji kao politiku moći“ (Salamun, 1988b:236).

5 „Tako on eru nacističkog režima u Njemačkoj tumači kao graničnu situaciju za svakog njemačkog građanina i za njemački narod u cjelini. Ova se granična situacija ne može prevladati pomoću površnih strategija potiskivanja, premazivanja ljepšim bojama, iluzionističkom samoobmanom itd. Za to je štoviše potreban pošten proces samorefleksije koji mora biti odlikovan beziluzornom istinitošću i spremnošću da se preuzme odgovornost za ono što se zbilo, a u kojemu se historijske, socijalne, privredne i psihičke pretpostavke razvitka prema nacističkom režimu moraju razraditi u jednom ‘unutarnjem djelovanju’“ (Salamun, 1988b:235).

6 Jaspers razlikuje četiri pojma krivnje: kriminalnu, političku, moralnu i metafizičku krivnju (odgovornost). Kriminalna krivnja odnosi se na zločine koji su „objektivno dokaziva djelovanja“; njima se krše „jednoznačni“ zakoni. Instanca je sud; on u formalnom postupku određuje činjenična stanja i na njih primjenjuje zakone. Politička krivnja postoji u djelovanju državnika i pripadnosti nekoj državi, uslijed koje moram snositi posljedice za djelovanje te države, čijoj sam sili podređen i čiji poredak omogućuje moj opstanak (politička odgovornost). „Svaki čovjek odgovoran je za način na koji se njime vlada.“ Moralna krivnja: za djela koja uvijek činim kao pojedinac, snosim moralnu odgovornost i to kako za svoje političko, tako i za vojno djelovanje. Nikad ne vrijedi pojednostavljeno „naređenje je naređenje!“ Zločini ostaju zločini i kad su naređeni, doduše sukladno mjeri „opasnosti, ucjene i terora“ vrijede olakotne okolnosti. Svako djelovanje podliježe moralnoj prosudbi. Pritom je instanca vlastita savjest i komunikacija s prijateljem i bližnjim, čovjekom „koji me voli i zainteresiran je za moju dušu“. Konačno, metafizička krivnja: postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, napose za zločine počinjene u njegovoj prisutnosti ili s njegovim znanjem. „Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku krivnju za njih. Ako nisam uložio svoj život da spriječim ubijanje drugih, već sam mu prisustvovao, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv. To što još živim, a dogodilo se nešto takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja. Kao ljudi, ako nas sreća ne poštedi takve situacije, dospijevamo na granicu na kojoj moramo izabrati: ili ćemo, bez svrhe, a s obzirom da nema izgleda na uspjeh, bezuvjetno staviti život na kocku ili ćemo, zbog mogućnosti uspjeha, radije ostati na životu. Supstanciju ljudskog bića čini bezuvjetno načelo da ljudi mogu živjeti samo zajedno ili uopće ne, ukoliko se nad nekim čini zločin, odnosno ukoliko je posrijedi podjela fizičkih životnih uvjeta. Ali činjenica da to načelo ne postoji u solidarnosti svih ljudi, državljana, pa čak ni manjih skupina, već ostaje ograničeno na najuže veze među ljudima, predstavlja krivnju sviju nas. Instanca je samo Bog“ (Jaspers, 2006:20). Riječ je, dakle, o krivnji egzistencije pred transcendencijom. Kad bi se ljudi mogli osloboditi svake metafizičke krivnje, bili bi anđeli. A preostala tri pojma krivnje ostala bi „bespredmetna“.

7 „Danas se na opstanak u opće raširenom samorazumijevanju gleda kao na opskrbu masa u racionalnoj proizvodnji na temelju tehničkih izuma“ (Jaspers, 1998:35).

8 „Tehnika i masa proizvele su jedna drugu. Tehnički poredak opstanka i masa pripadaju zajedno. Velika mašinerija mora biti usklađena sa svojstvima mase: njezin pogon s masama radne snage, njezina proizvodnja s vrijednosnim ocjenama mase potrošača“ (Jaspers, 1998:40).

9 Za Jaspersa bitak je cjelina; da bi došli do istinskog bitka moramo poznavati cjelinu u kojoj određujemo gdje stojimo danas (Jaspers, 1998:26)

10 „Politika i filozofija su univerzalne i ništa ne postoji što se njih ne bi ticalo. Nema nikoga tko bi tome mogao izbjeći. Jaspers je svoju filozofiju popularno izlagao u diskusiji i preko televizije. On je naglašavao: tko misli, taj mora izići na ulicu“ (Bošnjalk, Sv. III., 1993:469). Tu leži razlog zašto je Jaspers bio omrznut kod političara. On nije ostajao isključivo u predavaonici, već je govorio „svakom biraču“. Dakako, takvim diskursom da ga je „svatko“ mogao razumjeti. Jaspers, dakle, poučava i prosvjećuje ljude. Zbog toga su ga uspoređivali sa Sokratom.

11 „Filozofija egzistencije je filozofija ljudskog bitka, koja opet nadilazi čovjeka“ (Jaspers, 1998:155).

12 „Tehnifikacijom je čovjek kročio putem kojim se mora ići dalje. Ukinuti ga značilo bi otežati opstanak do nemogućnosti. Ne pomaže nam da kudimo, nego da prebrodimo“ (Jaspers, 1998:191).

13 „Jaspersu se sigurno s pravom može prigovoriti da je u svom kasnijem političkom mišljenju ostao relativno uopćen i apstraktan, jer nije dao nikakve konkretne prijedloge rješenja za prevladavanje političkih problema i da u svojim razmišljanjima nije pravilno sudio o kompliciranim mehanizmima odlučivanja u realnim političkim procesima. No, ti prigovori koje su protiv njega iznijeli politolozi, političari i novinari, grdeći ga kao moralista koji ne razumije svijet, gube iz vida okolnost da je uvijek iznova nužno pitati i za moralne vrijednosne standarde i principe vodilje politike a političko djelovanje mjeriti prema tim vrijednosnim standardima. A ovome je zadatku Jaspers sigurno dorastao“ (Salamun, 1988b:238-239).

Ljubaznošću autora knjige Uvod u povijest filozofije

Fotografija: Thomas Hoepker, 1968., Karl JASPERS i njegova supruga

Đurđa Mihić-Čivić: Ples sivoga goluba

Nebo je bilo bijelo, mliječno, zgusnuto, a maglica treperavog zraka se šuljala između starih zidova pa preko usijalih krovova automobila i preko privezanih barčica spajala s mutnim morem u kojem su hrabro plivali cipli. Na leđima sam osjetila škakljanje znoja koji se oslobodio iz moje kože, a sunce me štipalo po obrazima pa se preko grudi upijalo u trbuh i onda se okomilo na moje noge koje su se olovno vukle preko vulkanskog asfalta do gorućeg kamena. Zakoračila sam na Korzo koje je lebdjelo u fatamorgani i sudarala se s ostalim nesretnicima koji su bježali na desnu stranu gdje je sjena nudila onu blagoslovljenu mrvu olakšanja, a razum me pitao kako je moguće da sam devetnaestog srpnja došla u grad u podne; onaj izudarani dio tijela koji je gorio ljutio se na mene, a to predbacivanje samoj sebi izrodilo je neki prkos koji me lagao da sam baš htjela osjetiti pakao za kojim ću žudjeti zimi. Pogledala sam rijetke goste koji su sjedili na terasama pod ogromnim suncobranima, a po lijevoj strani Korza, tamo gdje je neumoljivo žarilo, laganim korakom šetala se starija dama pod dražesnim čipkastim kišobrančićem, dok su ljudi na terasi vukli rukave na ramena, brisali potoke s čela, trzali nogama i onako rumeni od nemilog ognja oblizivali su sladoled koji se svemirskom brzinom pretvarao u kašu. Na ulazu u banku dotaknula me nečija vlažna, ljepljiva, blijeda ruka i otjerala me u sam kut vrata, a osjećaj mučnine smirio se tek kada sam ušla. To! Klima! Svježina boje jorgovana, milovanje umjetnog povjetarca i poljupci ohlađenog metala na stolicama. A u redu ispred mene samo jedna osoba. Uvijek ih je bilo bar pet i sada kada meni odgovara da dugo čekam red, već se pojavio moj broj, a ja još nisam dovoljno odahnula. Ma dobro, novac! “Hvala Vam najljepša i doviđenja!” Djelatnica u banci ljubazno se nasmiješila i već se zagledala u starca koji je dolazio. Iz oaze mramornog pulta zakoračila sam u plazmu kovačeve peći na brački kamen koji je tamo, malo dalje, vibrirao i micao se u blještavilu pa vraćao suncu dodir u svjetlucanju svojih bora. Pasja žega! Novi spas bio bi bijeg u robnu kuću, no u tom mi je trenutku stigla poruka na mobitelu. “Ej, draga! Gdje si?” “Nasred Korza…” Dok sam pisala poruku, uzmicala sam prema robnoj kući. Mobitel se opet oglasio: “Ajme super! Evo ja kod Mc’Donaldsa. Hoćemo popiti jednu kavicu?” Čitala sam retke na ekranu s nevjericom i odgovorila: “Što na ovom paklu?” “Ajde nemoj biti kukavica, dolazi i ništa te ne pitam.” “Ok…” Ne znam zašto sam pristala jer sam se već pokajala. Zbogom, hladovino, odoh ja jačati živce. Moja susjeda već se zavalila u sjenu suncobrana i dok sam išla prema njoj, gledala sam je kako povlači nogavice hlača sve do koljena. “Vesela sveska” je počela pričati dok sam se ja još provlačila između stolova. Svi su već bili na moru, a ovo malo ljudi koji su uzdisali odljepljujući robu s tijela spadali su, vjerojatno, u onaj mali broj koji je morao raditi pa su iskoristili prazne urede da izađu malo van i obave kupovinu u koju obično idu nakon posla. Tu i tamo nailazili su i mladi turisti u japankama i s ruksacima na leđima. Sunce i more! Zato su i došli u “Lijepu našu” pa su se hrabro suočili sa Zvizdanom smijući mu se u lice. A nas dvije lude, u sjeni suncobrana, ogovarale smo same sebe! Kavu sa šlagom i macchiato te dvije velike čaše vode s ledom platile smo odmah kako bismo ionako besposlenom konobaru dopustile da se i dalje hladi u klimatiziranoj unutrašnjosti. Ispod kose me lokva vrele vode tjerala da se raščupam, a izvor među grudima uporno sam brisala crvenom majicom. Susjeda mi je rekla da mora do bankomata, da je pričekam jer ona će začas! Sada me još ostavila samu da se praćakam u vlastitom znoju kao riba u brodetu. Lijepi sivi golub na čijem se vratu sjajilo ljubičasto blago, kljucao je pored mojih nogu videći ono što ja nisam vidjela. Mrvice! Kao da mi je dao neki važan znak, natjerao me da se zagledam u ta divna stvorenja koja ima svaki grad, koja u svakom gradu prate čovjeka, koja u svakom gradu netko hrani, koja svakom gradu daju posebnu draž i to još od vremena pretpotopnog Noe pa do dana današnjega. A evo, ja sam tek danas postala svjesna tih divnih ptica kojima je čovjek najbolji prijatelj. Njihova je mudrost i sposobnost da se prilagode čudesna pa od pamtivijeka prate ljude jer znaju da tamo gdje ima ljudi, ima i ostataka hrane. I njima dosta. Divlji, samostalni i skromni, a opet privrženi i postojani. Gledala sam kako tapkaju pored stolova, sivi, bijeli, šareni sa smeđim flekama, tamni, svi odreda obučeni u svileno ruho koje se zlatilo, prelijevalo i sjajilo na njihovom vratu. Stalno mi se činilo da će ih netko zgaziti, ali oni su se spretno izmicali velikim tabanima, muvali se lijevo, desno, naprijed, nazad… I uza sve to vrludanje neumorno su kljucali po kamenu pronalazeći ostatke, mrvice koje su njima bile dovoljna gozba. Jedan ljepotan s dva crna pera na leđima počeo se vrtjeti plešući nekoliko krugova lijevo pa nekoliko krugova desno, zaljubljen u samoga sebe, pokušavao se umiliti nekoj nježnoj golubici. No, dodirnuo je moje srce (umjesto njezino) svojom ljepotom, gracioznošću, ljupkošću u kojoj su po zraku lepršale boje pa se kamen zarumenio od njegovih nožica, a zrak se razmaknuo da prsne u zlatno-zelenoj, orošenoj, sivoj, kraljevski ljubičastoj pa modroj i crno-bijeloj, sve dok se nije zaustavio i bez odmora nastavio kljucati kao da je cijeli život bio tako pognute glavice prema podu, a još do maločas je plesao sambu uz zvuke brojnih auspuha. Nastavila sam gledati to neumorno vrzmanje malih tijela, poneko lepršanje, kimanje glavicama, tapkanje po usijanom kamenu i ljupki ples pokojeg Don Juana. Bijeli je snažno zamahnuo krilima i rasjekao mutni zrak, a to je, valjda, bio znak cijelom jatu pa se u trenu podigoše, svjesni da imaju moć da nestanu kad požele, a ja sam ih poljubila zjenicama, mahnula im srcem i zapamtila ih dušom. Susjeda se s velikim osmjehom vratila s bankomata jer sada je i njezin novčanik bio pun, baš kao i moj nakon odlaska iz banke, a nevidljive strune kipućeg kamena ispraćale su naše korake, spremne da dočekaju novi par nogu pa još jedan, drugi, treći… Naravno, dočekat će opet i moje stope, ali neki drugi dan i neko drugo podne!

Fotografija: Biba Dunić

Grčevita ljepota nastanka ovoga magičnog projekta

Dragi prijatelji, čitatelji, pratitelji ove stranice, napokon smo napravili sve konture ovog našeg velikog projekta Književnosti uživo, od društvenomrežnog rada gdje okupljamo sve veći i veći broj autora do časopisa koji četiri puta godišnje “probire vrhnje”, do ove stranice koja je izbor najboljeg od najboljeg po sudu naše prilično velike i difuzne redakcije (naime, ne nalazimo se fizički na jednom prostoru, štoviše, tu smo u 6 vremenskih zona, no internet je dokinuo prostorno-vremenske rupe, dokinuo je klasične podjele na narode i države, ostao je još jedino jezik, no ako je gledati budućnost, tada je već čitanje ruskih ili izraelskih novina na hrvatskom na googleu događaj sam za sebe bez presedana! – ostala je jedino umjetnost, i to ne bilo kakva, nego autentična umjetnost koja nadire i koju samo urednik-žongler- čarobnjak može uhvatiti u jednu struju) koju čine i mladi i još mlađi i koja odražava velike razlike u stavovima i ukusima, no u jednoj stvari je jedinstvena: dobra književnost uvijek na kojem god jeziku “znači”, to jest vibrira u nama, prelijeva se, slobodno nas asocira, povezuje naizgled ili privremeno prekinute sinapse.

Prepoznata za sada samo od Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, nadamo se da će ova stranica, odnosno ovaj složeni projekt postati prepoznat i od drugih sponzora i same zajednice te da će uspjeti očuvati dvije stvari: slobodan duh i slobodan prostor djelovanja, da ne kažem volonterski entuzijazam koji ispada bolji i autentičniji od usiljene (pseudo)profesionalnosti.

Stoga nismo ni izlazili ni sa kakvim programom. Možda nismo sigurni poput francuskih nadrealista u to kakvu umjetnost želimo, no znamo da su u jednome bili u pravu: umjetnost neće biti ni jednostavna ni laka, već će prije to biti grčevita borba.

Milan Zagorac

Fotografija: Jung Lee, preneseno sa stranice La Revolution Surrealiste 

 

Vlado Vava Simcich: Duboka ljubičasta

Rana joj je na srcu sporo zarastala. Mislim, nije da Ksenija nema nijedan ožiljak otprije. Iza nje su već dvije operacije – slijepo crijevo koje je pod teretom sočnog pršuta gotovo puklo u dućanu gdje je svojedobno, netom prije magisterija, prodavala jeftinu a zgodnu odjeću, te otklanjanje bazocelularnog karcinoma koji joj se godinama sporo razvijao na desnoj sljepoočnici u obliku male ranice, promjera tri centimetra. Srećom, na-stali rez s nekoliko šavova nije osobito naštetio njezinom blijedom prelijepom licu. Ali ovo sad s defibrilatorom u trideset i, hmm, dakle, nekoj, nije joj se uopće dopadalo! Mala potkova ušivena ispod ključne kosti tišti je svaku noć kad god se okrene spavati na lijevi bok! Tako da uglavnom ono malo sna što ga doživi, provodi vrijeme u krevetu ispružena na leđima.
Inače, luda je za gljivama otkako je u operacijskoj sali gotovo otegnula papke! Čim se dovoljno oporavi, i sama će u berbu po šumi, ali za sada se mora zadovoljiti i ovim primjercima kupljenima na placi. Kuha instinktivno, bez pomoći literature, a dok kuhačom miješa sadržaj – po povratku iz bolnice je otkrila još jednu novokomponiranu strast – pali cigaretu. Godi joj dim u plućima. Uzalud joj Leksi, koji je ponosni nositelj titule zaručnika, prijeti novim zloćudnim alienom. Oduvijek je bio čistunac, štreber, ali zgodan, odlazi redovito u teretanu, provjerava napredak – taštiji je i samouvjereniji i od samog Lucifera – svoje muskulature na velikom zrcalu u hodniku. Što ga je dao, navodno, instalirati zbog nje. Ha, ha. Još mu to nije rekla, ali prekrižila ga je iz svog života. Pretpostavljala je da će joj ključeve stana jednostavno ostaviti na stoliću. Jednom kad mu priopći svoju emocionalnu nedvosmislenost.
Upravo je izlazila iz obamrlosti nakon poslijepodnevnog odmora. Čvrsto je stiskala kapke sklopljene u svrhu bonus spavanca još desetak minuta. Ponavljala je u sebi gramatičke vježbe iz francuskog, to ju je oduvijek zabavljalo i opuštalo, a i vremenske su jedinice pritom dobivale na ubrzanju kao da lete konkordom. Baš poput Phila Collinsa ‘85. kad je jurio iz Londona u Philadel-phiju ne bi li stigao odsvirati svoj prvi i posljednji nastup sa Zeppelinima! Polovično je odškrinula prozorčiće na svojim očima. Nitko se još uvijek nije ukazivao pred njezinim rekonvalescentskim prostorom. Hej! Heeeej? Nikakav odgovor nije uslijedio. Suprotno očekivanju, uopće nije paničarila. Štoviše, obožavala je provoditi vrijeme potpuno sama. Pridigla se, veselo ugurala stopala u japanke, ljeto je cvjetalo vani, zavirila najprije u hodnik. Nikoga. Kupaonica također prazna, ali kad je već tu, provjeri stanje frizure. Nimalo zadovoljavajuće. A što je mogla očekivati? Dnevni boravak je također patio od manjka ljudske nazočnosti tako da je isključila mogućnost neočekivanog susreta s misionarima Mansonove crkve. Okrenula se oko sebe kao derviš želeći se uvjeriti kako je nitko zaista neće gnjaviti. Sjela je za radni stol, ukopčala komp. Po glavi su joj se motali neki mravci koji su nalikovali na nesređene kaotične misli. Kad je u takvu stanju, najlakše joj se artikulirati kroz poeziju ili kroz kakvu neuspješnu pričicu. Tipkala je, završila, pročitala sedam puta i konačno sejvala tekst u fajl Moje pjesme, ničiji snovi. Nije bila nezadovoljna, ali svakako to nije bilo ni blizu Yeatsu ili Dylanu, no sasvim dostatno za kraće zadržavanje pred Svetim Petrom. Kad bi u njega vjerovala, no. A sad, pravac – kuhinja!
Očistila je nekoliko vrganja, ubacila u lonac i prodinstala ih s mrkvom, krumpirom, šparogama, graškom. Mljac! Pojela je bućkuriš od maneštre i primijetila kako joj crijeva uopće nisu napuhana. Preko tanjura je izvrnula prekjučerašnje novine, zvjerala po starim vijestima, riješila križaljku na engleskom (to je bilo bizarno – domaće novine na stranom jeziku!) bez greške, istresla tri mrvice sa stolnjaka kroz prozor te se vratila udobnosti madraca. Onesvijestila se brzo, efikasno. Ništa je nije pomaknulo s mjesta satima kasnije, kada se probudila uz škripu ulaznih vrata i nekakvo neodredivo komešanje, ležeći na lijevom boku. Mama ili Leksi, pretpostavljala je.
Mjesecima se nije ovako naspavala! Ustala je, osjetila neobičnu snagu u tijelu. Napredovala je u oporavku ubrzano, poput kakve civilizacije pri susretu sa superiornijim miroljubivim posjetiteljima! Ispružila je ruke visoko iznad glave, tako još dvaput ne bi li se uvjerila da je stvarnostvarno ništa ne zateže niti boli. Baš ludo, pomislila je. Danas jesi, jučer nimalo, a sutra – jebiga!
Na potencijalnog uljeza od maločas više nije obraćala pažnju; uostalom, brzom inspekcijom prostora ionako ga je neuspješno locirala, a to joj je ionako bilo posljednje na top listi briga. Jer nakon što je već doživjela kliničku smrt – prilikom ugradnje ovoga pulsirajućeg aparatića – nije joj bilo jednostavno razlikovati javu od snenih doživljaja. A da – nije svjedočila nikakvoj svjetlosti u tunelima u limbu, uopće ne. Ugašena lampa u mozgu, pa onda crnilo i spoznaja koliko je fragilno naše tijelo.To je sve.
Prišla je ormaru, počela češljati po kolekciji haljina, ali zapravo je precizno znala koju želi vidjeti na sebi, pa ju je izvukla i položila na krevet. Pod tušem je malo kasnije zapjevala, otkud joj samo to, pitala se, ariju iz Carmen. Uredila si je kosu, ispeglala je, našminkala se nimalo diskretno, a opet decentno, ogledala se s lijevog pa s desnog profila. Nikad si nije bila ljepša! Uvukla se u onu ljubičastu ljetnu haljinu, nataknula cipele s petama od sedam centimetara istovjetne boje. U torbicu je stavila kutiju cigareta, nešto novca i već sjeda u vozilo, pravac – grad. Ja sam uskrsnuće, zadovoljno je primijetila u vožnji. Besmrtnica, još si je dodala u nominaciju. Retrovizor joj je nasmiješeno potvrdio izrečeno.
Noć je bila ugodna, vibrantna. Šetkala je uz more, vjetar je neznatno vitlao oko nje. Nitko joj nije prilazio, nudio joj neodoljivu večer uz klapsku pjesmu, samo je zurila prema otvorenoj pučini i ništa nazirala iz daljine. Sjećanje joj se pretvaralo u najbolji nizozemski ementaler, brisala je sve iz sebe, posljednjih desetak, petnaestak, dvadesetak godina. Kao u transu gledala je u pjenu mora uvijajući pramen kose oko kažiprsta i palila cigaretu za cigaretom. Na svjetlu izašlog sjajnog Mjeseca ukazao joj se visoki muškarac, običan i ružnjikav, blagog pogleda, primio je za lakat i vukao nježno po rivi, vodeći je do njezinog auta. U maniri klasične bečke škole otvorio joj je vrata, pričekao da smjesti svoje koščate bijele noge ispod volana i pažljivo škljocnuo bravom pozdravivši je izvana bezglasnim kimanjem. Odsutno mu je odmahnula, stavila mijenjač u brzinu i krenula kući.
Ušla je u stan i skljokala se na kauč. Sjedila je ondje najmanje pola ili pet sati, tko će znati. Potom je oteturala do spavaće sobe polegavši se. Htjela je plakati, ali su suze, izgleda, proglasile elementarnu nepogodu, jednostavno presušivši u svojim izvorima. Čudan kratkotrajni bijes zahvatio je njezinu utrobu, ali znala je da nije vrijedilo buniti se. Posegnula je za cigaretama na noćnom ormariću, no prsti su joj, kao da su načinjeni od zraka, prošli kroz kutiju. Bit će da je začinila gljive s malko previše papra i soli, a ni pedeset i tri praksitena smljevena u fini prašak svakako nisu pomogla u obnavljanju njezine vitalnosti. Stoga je konačno mogla i službeno proglasiti vlastitu smrt pravovaljanom. Zaštozaštozaštozašto? čitala bi s usana samo da je mogla vidjeti oko sebe svečano okupljene mamu, tatu, Leksija i zakašnjelu ekipu zaduženu za ispumpavanje želuca.

Pavao Pavličić: Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti

Iako smo na našim društvenomrežnim stranicama već ranije objavili ovu viralnu distopiju Pavla Pavličića, ipak nam je zadovoljstvo objaviti je još jednom. Jer to znači razgovarati zaista o smislu književnosti i povezanosti s današnjim trenutkom. I to ne samo u nacionalnom, nego u smislu čovjeka i njegove povezanosti s istinosnom pričom u sebi.

redakcija

Istina oslobađa

Vrijeme je da se napokon glasno i jasno kaže: hrvatsku književnost treba ukinuti.

Dosta je bilo licemjerja, dosta je bilo okolišanja, treba pogledati istini u oči i nazvati stvari njihovim pravim imenom, pa reći i ponoviti: hrvatsku književnost treba zbrisati s lica zemlje. Mnogi tako misle, tek što se ne usude kazati, a stanje je takvo da više ne trpi odgode. Svi se moramo složiti, svi moramo upregnuti sve svoje snage da se oslobodimo toga tereta i da napokon počnemo disati punim plućima. Postoje tisuće razloga da se hrvatska književnost dokine, a ni jedan razlog da se i dalje održava na životu.

Jer, kao prvo, nju nitko ne čita. Dobro je poznato da je prosječna naklada u nas tisuću primjeraka, a i od tih pišljivih tisuću primjeraka dobar dio ostane neprodan. Prosječan Hrvat, kad jednom izađe iz škole, ne uzme više do kraja života u ruke ni jednu hrvatsku knjigu. Hrvatske knjige trunu zaboravljene po posudbenim bibliotekama, pa kad ih skinete s police i pogledate one štambilje, onda vidite da su posljednji put čitane još u sedamdesetim godinama. Većina Hrvata ne zna navesti ni jednoga hrvatskog pisca, a imena koja znaju bude im asocijacije na dosadu i nerazumljivost. Većina Hrvata odavno je zaključila da u hrvatskoj književnosti nema ničega za njih, pa je zato izbjegavaju.

Pa, je li onda pravedno tražiti od njih da knjigu poštuju i financijski podupiru? Hrvatska književnost, naime, ima i tu neugodnu osobinu da se širi poput gljivične infekcije i nikad joj nije dosta prostora. Jer, kad bismo mi mogli imati samo romane, drame, eseje, pa čak, hajde, i zbirke pjesama, sve bi bilo u redu. Ali, književnost traži da je ljudi proučavaju: silom je čitaju djeca u osnovnoj školi, muče se s njom gimnazijalci, a u svakom malo većem gradu postoji studij književnosti, s katedrama, knjižnicama, administracijom. To je golem pogon i strašan trošak, i to samo zato da bi se dokazalo kako je onih tisuću primjeraka zapravo velika brojka. A gdje su onda još i kojekakvi instituti za književnost, gdje su mnogobrojni skupovi na kojima se govori o hrvatskim piscima, gdje su prigodne publikacije, nagrade, televizijske emisije, monografije i kojekakva druga čuda! Imate li vi pojma koliko sve to košta? To je novac, ljudi, strašan novac! Ukratko, manja je nevolja što  nam je hrvatska književnost dosadna, mnogo je nezgodnije što njezino širenje može pogubno utjecati na našu privredu, a time i na naš opći društveni razvoj.

Pa kad bi još to bilo sve, nego ljudi koji se oko književnosti motaju stalno stvaraju nekakve probleme. Ili im je malo novaca za te njihove knjige, ili se pletu u aktualna politička pitanja, ili izigravaju savjest društva i napuhuju se do neukusa. A ako nemaju nikakva drugog posla, onda se međusobno svađaju, vrijeđaju i sramote, pa se to prenosi u novinama iz dana u dan. A naša djeca sve to čitaju i upijaju, umjesto da od književnosti dobiju nešto dobro i poučno, što im može poslužiti u životu.

Moglo bi se tako nabrajati do sudnjega dana, ali i ovo je dovoljno da se vidi: od hrvatske književnosti imamo veliku štetu a nikakvu korist. Ona je luksuz koji mi sebi ne možemo dopustiti, i zato treba od nje odustati.

Zdrav razum nuka nas da se ugledamo na privredu i da od nje nešto naučimo. Ima li Hrvatska automobilsku industriju? Nema. A ima li u Hrvatskoj automobila? Ima. Automobili se proizvode u drugim zemljama, a u Hrvatsku se uvoze. Odavno se pokazalo da je tako najbolje. Bilo bi rastrošno i neracionalno osnivati vlastite tvornice, kad već drugi proizvode vozila bolje i jeftinije. Pa neka tako bude i s književnošću: neka je pišu i izdaju drugi, a mi ćemo lijepo tu i tamo ponešto prevesti, za one koji bez knjiga baš nikako ne mogu. Ništa logičnije!

Tako ćemo ostvariti goleme uštede. A s vremenom će nam trebati i sve manje prijevoda, jer danas naša djeca uče i po tri strana jezika. Možete li zamisliti koliko će nam novca ostati kad ne budemo više trošili na izdavače, na biblioteke, na institute, na sve te nepotrebne stvari? I možete li zamisliti koliko ćemo mirniji biti kad nam hrvatski pisci prestanu dodijavati sa svojom lažnom veličinom?

Ukratko, hrvatsku književnost treba ukinuti. Ali, valja od prvog časa znati da to neće biti lako, jer ona je uhvatila duboke korijene i trebat će se pomučiti da se oni iščupaju. Još više, nužno je da u vezi s tim ciljem ostvarimo opći društveni konsenzus, pa da se onda zajednički angažiramo na ostvarenju. Istom tada – istom ako svatko odradi svoj dio posla – možemo se nadati rezultatu.

Ovo što slijedi i nije drugo nego podsjetnik što bi tko trebao učiniti da bi se taj veliki i važni zadatak sretno priveo kraju. U tom slijedu prvi su na redu

Pisci

Već čujem dobacivanje kako pisci neće pristati na suradnju, jer oni nešto znače – i nešto zarađuju – samo dotle dok i hrvatska književnost postoji. Ali, znam to i ja, pa zato i predlažem da se pisci na tu suradnju ne pozivaju izravno; dapače treba stvari urediti tako da oni i ne opaze da surađuju. A to se može vrlo lako učiniti: treba ih samo poticati da se ponašaju onako kako su se i do sada ponašali, treba im sugerirati da u tome ponašanju idu do kraja, do ekstrema. I, rezultat neće izostati.

Ovo piscima treba utuviti: nikada neka ne misle ni o čemu drugome, nego samo o sebi. Neka ih, dakle, ne muči to što njihove tekstove netko treba da čita; neka pođu od pretpostavke da pišu za sebe i o sebi i neka to bude jedina svrha njihova posla. Neka, dapače, što češće ističu i naglašavaju kako ih nije nimalo briga hoće li ono što pišu koga zanimati ili neće. To će kod njih samih stvoriti dojam kako su strašni junaci i samodovoljne veličine, a čitatelje će odbiti od njihovih knjiga i od književnosti uopće. Jer, čitatelj, dakako, ne želi čitati o piščevim problemima, nego o svojim vlastitima, pa će zato – kad mu se takvo štivo popne na glavu – odustati od dotičnog pisca. A kad vidi da je i drugi pisac sličan, odustat će i od njega, a i od svih drugih, ako su hrvatski.

Jer, svemu tome treba pridodati još jednu pretpostavku, koja u klici također već postoji. To što pisac piše za sebe i što ga nije briga za čitatelje, nipošto ne znači kako on treba da piše za ladicu. Obratno, potrebno je da pisac na sav glas traži da država potpomogne izdavanje njegovih knjiga, te da mu osigura što veće honorare, a po mogućnosti i nagrade i stipendije. A pri tome on treba da najgorim riječima vrijeđa našu sredinu kako je zaostala i nekulturna, čim ne razumije njegovu važnost i ne daje mu onoliko novaca koliko on misli da je zaslužio. Čitatelja  će, dabome, i to razgnjeviti, te će mu malo trebati pa da digne ruke i od takvih pisaca i od takve književnosti.

Ipak, ni uz takvo ponašanje – kojemu se ne može poreći znatna efikasnost – neće hrvatski pisac postići sve što treba, nego postoji još jedan uvjet koji mora ispuniti. Taj je uvjet ovaj: neka se iz njegovih tekstova uvijek jasno vidi da mrzi i prezire zajednicu kojoj se obraća, pa dakle i čitatelja koji drži u rukama njegovu knjigu. Neka u sadašnjosti te zajednice vidi samo glupost i zaostalost, a neka u njezinoj prošlosti prepozna samo zločin i totalitarizam. Pri tome neka uvijek tvrdi da piše tako kako piše zato da bi zgranuo naše ljude, da bi im bacio nemilu istinu u lice, te da bi šok-terapijom pridonio napretku cijeloga društva. To će mu pak biti dovoljno pokriće za druga dva cilja koja se tiču njega osobno i mnogo su važnija.

Prvo, na taj će način pisac proglasiti eksteritorijalnost, u svojim očima i u očima drugih, u smislu: eto, vidite, takvi su oni, a ja sam nešto sasvim drugo. A drugo, govoreći tako o svojoj domovini, on će ponekome – u svijetu, u regiji, pa i u samoj Hrvatskoj – kazati ono što taj netko želi čuti, a to piscu može otvoriti poneka vrata i namaknuti poneku crkavicu.

Bude li pisac dosljedan i uporan, uspjet će i sama sebe uvjeriti kako je to što on prakticira zapravo sloboda stvaralaštva i kako su stavovi što ih zastupa njegova najintimnija uvjerenja. A čitatelj će neminovno zaključiti kako mu je dosta toga da se u knjigama vrijeđaju i njegova uvjerenja i njegov zdrav razum, pa će odustati i potražiti štogod drugo, što nije hrvatska književnost. A to se i htjelo postići, zar ne?

To već sada nastoje postići – moram s odobravanjem reći – i mnogi hrvatski pisci. To su oni koji su razumjeli da će, ako  budu pisali ovako kako im ovdje preporučujem, mnogo bolje proći i mnogo više zaraditi nego da zamišljaju hrvatsku književnost kao neku našu zajedničku kuću, pa da – kao prave romantične budale – rade na njezinu održavanju i obnovi. Rušenje je mnogo isplativiji posao. A osim toga, taj posao je – kako smo rekli – i dugoročan, pa dok se hrvatska književnost uništi, pametni naši pisci već će biti svjetski pisci, te im hrvatska književnost neće ni trebati. Ukratko, njihov trud neće ostati nenagrađen. Zato se i nadam da će se mnogi pridružiti ovoj inicijativi.

A ni inače neće biti osamljeni, jer rame uz rame s piscima stajat će

Kritičari

Njihova uloga u ovom projektu bit će golema, a od njih će se tražiti i prilične žrtve. Jer, njihov će zadatak biti dvojak: jedno, da ponište razliku između vrijedne i nevrijedne književnosti, i drugo, da ponište vlastiti autoritet.

Prvo je potrebno zato što književnost u kojoj nema vrijednosnih razlika postaje i sama bezvrijedna, pa odlazi na društvenu marginu i spremna je da bude ukinuta. Drugo je važno zato što ne smiju postojati osobe kojima se u stvarima književne vrijednosti vjeruje, jer bi te osobe mogle postati temeljem vrijednosnoga sustava, a njegov nastanak svakako želimo izbjeći. Neka, ukratko, ne bude ni vrijednosti ni njezinih zagovornika.

Pri poništavanju razlike između dobrih i loših knjiga kritičari najprije treba da usvoje jednu temeljnu pretpostavku bez koje ne može biti napretka. Ona glasi: ne smiju se pisati negativne kritike. Jer, čim postoje loše knjige, to odmah znači da postoje i dobre, a onda smo opet tamo gdje smo i prije bili.

A kako kritičar može izbjeći da piše negativne kritike? Na čemu da utemelji svoju etičku poziciju? Meni se čini da mu stoje na raspolaganju dva načina.

Jedno je da sve knjige o kojima piše hvali i u svakoj da nalazi ponešto vrijedno. Moralni mu je oslonac pri tome uvjerenje kako se autor zacijelo namučio da napiše knjižurinu, kako su mu namjere svakako bile časne, a ako nije uspio, bože moj, treba honorirati barem njegov trud. Jer, taj autor se možda, pišući makulaturu, naradio više nego netko tko je napisao remek-djelo bez napora, i pitanje je onda tko je tu zaslužniji.

Druga je mogućnost da kritičar posve prestane pisati kritike, te da se tako izmakne obavezi da stvara vrijednosne hijerarhije. Ako već mora govoriti o suvremenoj hrvatskoj književnosti, neka to čini u obliku eseja ili u obliku marketinške poruke. Jer, u oba se slučaja knjige neumjereno hvale, a kritičar je tu potreban samo kao ime, samo kao onaj koga bije glas da je sve pročitao, pa će zato i njegova riječ imati stanovitu težinu. A inače se podrazumijeva da kritičar ne mora pročitati ni one knjige koje će prešutjeti, ni one koje će pohvaliti. Jer morao bi pročitati samo one knjige koje bi eventualno kudio, ali takve ne postoje; tako kritičar, hvaleći sve po redu, ugađa piscima i izdavačima, a sebi olakšava posao.

Bude li tako postupao redovito i nepokolebljivo, kritičar će automatski postići i drugi svoj idealni cilj, to jest potkopati vlastiti autoritet. Jer, nakon što bude nekoliko godina pišući o knjigama sladio i preslađivao, pa preko maslaca mazao još i pekmez, nitko mu više neće vjerovati. Ako onda tome doda još ponešto kompromitantnih detalja – što će najlakše učiniti kao član raznih povjerenstava i žirija – može biti siguran da više nikakva autoriteta nema i da je učinio sve što je mogao da poveća metež i zabunu u hrvatskoj književnosti. A to će pak tu književnost zakonito odvesti u propast, o kojoj ovdje sve vrijeme i govorimo.

Jer, pojavit će se tu i cijeli niz popratnih efekata koji će našem projektu i te kako ići naruku. Na primjer ovaj: čitatelji će zaključiti da, ako već ne mogu vjerovati kritici, moraju vjerovati drugim čitateljima, te će zato gledati kako koja knjiga stoji na bestseler-listi i za tim se povoditi. Kad im pak te liste postanu jedini kriterij prema kojem se orijentiraju, bit će sasvim dezorijentirani. A to smo i htjeli.

Ni kritičari, naravno, neće biti sami, jer projekt se ne može ostvariti ako se u njega ne uključe

Mediji 

A mediji bi se morali i formom i sadržajem prilagoditi cilju što ga ovdje imamo u vidu, to jest ukidanju hrvatske književnosti. Pri tome treba voditi računa da su i forma i sadržaj podjednako važni, i u elektronskim i u pisanim medijima.

Počnimo od pisanih. Kad je riječ o formi, onda se mnogo može učiniti promjenom kvantitete: kulturne rubrike treba svesti na onaj minimum koji dopušta da se kaže kako u dotičnom listu kultura postoji, a da pri tome kulture zapravo ne bude ni u tragovima. Nužno je, na primjer, ugasiti tjedne kulturne priloge koji imaju lijepu tradiciju u svim našim novinama, a donose na šest ili osam stranica napise o raznim aktualnim pitanjima. Ako želimo ukinuti hrvatsku književnost, onda ne treba ni kulturu kao takvu stalno gurati čitatelju pod nos, pa su ti dodaci štetni. A da se i ne spominje kako u takvim prilozima književnost ionako dominira, pa je zato njihovo ukidanje za ovaj naš pothvat sine qua non.

Kad se ti prilozi poukidaju, valja dobro pripaziti da se književnost ne infiltrira u dnevne kulturne rubrike. Osobito treba suzbiti svaki pokušaj da se u te rubrike plasiraju recenzije novih knjiga. Recenzije, naime, već samim svojim postojanjem podsjećaju na književnost, dok su recenzenti skloni silno precijeniti važnost knjiga o kojima pišu. Najviše što se može dopustiti, to je izvještaj s kakve promocije, pod uvjetom da nakladnik uzvrati prikladnom protuuslugom, bilo redakciji, bilo novinaru osobno. Takvi su izvještaji opet dobar način da se književnost pomiješa s estradom, a tada od nje doista neće više ostati ništa.

Slična je stvar i s formom elektronskih medija. Ondje treba rubrike o književnosti gurnuti na televiziji duboko u noć, a na radiju ih staviti oko šest ujutro. Tako ćemo zagorčati dan i onima koji kasno liježu i onima koji su rano ustali. U tim emisijama pak treba za prikaz birati tzv. provokativne knjige, a ne one koje su dobro napisane ili one koje govore o čemu važnom. Tako će slušatelj i gledatelj već u prvoj minuti promijeniti program. A ako ga ne uspijemo odbiti temom, moramo to učiniti stilom: treba u tim emisijama koristiti stručni žargon književne teorije, filozofirati, esejistički metaforizirati ili naprosto lupetati, pa će uspjeh – rastjerivanje slušatelja i gledatelja – biti zagarantiran.

Kad smo tako uredili formu, sadržaj će doći sam po sebi: književnost će izgledati kao blazirana zabava nekakvih dokonjaka, gdje običan čovjek nema što tražiti. O hrvatskoj književnosti, dakle, treba pisati samo onda kad se u njoj može naći kakva bizarnost ili – još bolje – politička pikanterija. Ali, još je važnije da mediji što češće izraze svoj prijezir prema hrvatskoj književnosti kao instituciji: ako se dogodi da bude pronađeno koje do sada nepoznato izdanje nekoga našeg važnog pisca (recimo Držićevo), onda takvu vijest, koja bi svuda u svijetu došla na prve stranice novina, treba plasirati kao kratku bilješku među zanimljivostima iz svijeta. Tako ćemo postići da svi povjeruju kako ništa naše ne može biti važno, i kako je onaj tko tvrdi suprotno – a to je po svom normalnom ljudskom refleksu svaki običan čitatelj novina – bilo glupan, bilo reakcionaran tip.

U skladu s tim, treba u medijima podržavati svaku inicijativu koja je usmjerena protiv hrvatske književnosti. Kad se, recimo, đaci bune da su im maturalna pitanja iz književnosti silno teška – jer da ne razumiju što je jur i što znači traviti – onda ih treba na sva usta podržati, a prostote što ih oni izvaljuju treba prenositi integralno i višekratno. Tako će se pokazati da u ovom društvu postoje snage kojima nije dovoljno da hrvatsku književnost ignoriraju, nego je žele razobličiti kao napast i gnjavažu. A to opet samo pridonosi našem glavnom cilju.

Što se sve može učiniti na internetu, neću ovdje ni spominjati. Reći ću tek toliko da ondje treba do kraja razviti onaj smjer djelovanja što ga novine, radio i televizija razvijaju tek djelomično: govorim o sporovima među književnicima. Važno je, naime, da se književnost prikaže kao izvorište stalnih konflikata, a pisci kao budale koje nemaju pametnijega posla nego da se međusobno pljuju. Zato njihove prijepore treba poticati, jer to će publici ogaditi ne samo pisce, nego i književnost.

Ali, dakako, ni to nije sve, jer u cijelu se stvar moraju uključiti i drugi. Kad smo već kod medija, treba se sjetiti da oni često daju književna priznanja ili bar o njima izvještavaju. Po tome se vidi da će važnu ulogu u našem projektu imati

Nagrade

Može zvučati paradoksalno, ali je istinito: ako želimo ukinuti hrvatsku književnost, onda je potrebno da imamo što više književnih nagrada.

Zato neka ih bude od svake ruke: državnih, županijskih, općinskih, a i takvih koje dodjeljuju pojedine javne ili privatne firme. Uvjet je samo jedan: da među tim nagradama ne bude nikakve hijerarhije. Neka, dakle, običnim ljudima nikako ne bude jasno koja je od njih važnija, koja manje važna, koju dodjeljuje struka, a koju netko drugi. A sve to s jednim ciljem: da se svaka nagrada što brže zaboravi, a da nagrade jedna drugoj smetaju. To njihovo ujednačavanje – što znači poništavanje –  može se postići na dva načina.

Jedan je taj da u svim žirijima sjede uvijek isti ljudi, ali da njihove odluke budu svaki put drugačije. Konkretno: kad sjede u jednom žiriju, neka dadu nagradu knjizi X, a kad sjede u drugom žiriju, neka tu knjigu ne puste ni u uži izbor. I obratno: knjigu Y, o kojoj još jučer nisu htjeli ni razgovarati, neka danas ovjenčaju nagradom. To će svaku nagradu učiniti sumnjivom i nitko više neće vjerovati da tu postoji pravda i poštenje, nego će se misliti da je posrijedi kuhinja, čak i onda kad se postupa čestito i po savjesti.

Druga je metoda ova: neka se nikad ne zna kad se koja nagrada dodjeljuje i gdje. Za nagrade je, naime, važna tradicija, pa se mora točno znati datum i mjesto, jer jedino će se tako dodjela sa zanimanjem očekivati. Jasno je, dakle, što nam je činiti: neka se datum dodjele nagrade pomiče mjesec ili dva ovamo i onamo, neka se mjesto dodjele mijenja iz godine u godinu i neka sama ceremonija bude svaki put drugačija. To je najsigurniji način da nagrada izgubi identitet i da više nikoga ne bude briga tko ju je dobio i zašto. A ako budemo tako postupali sa svim nagradama, rezultat, vjerujte mi, neće izostati.

Neće izostati pogotovo ako i pri izboru laureata budemo postupali mudro. A postupati mudro, znači prije svega ovo: kriterij nikada ne smije biti vrijednosni, a dopušteni su svi drugi kriteriji. Ne smije, dakle, nagradu dobiti knjiga koja je dobra kao literatura, nego neka druga knjiga, koja ima neke drugačije, neknjiževne kvalitete. Jedanput to može biti činjenica da se bavi nekom zanemarenom temom. Drugi put može biti to što je aktualna. Treći put može biti to što ju je napisao autor koji istom stupa na književnu scenu, pa mu je nagrada poticaj. Četvrti put može biti to što ju je napisao autor koji je jednom nogom u grobu, pa je nagrada način da mu se ispričamo što smo ga do sada zakidali. Peti put može nagradu dobiti pisac koji ju je trebao dobiti još prije dvije godine, ali je nije dobio, jer su je dali nekome drugom, tko se u tom času činio važniji.

Zašto se pak taj drugi činio važniji, posebno je pitanje: možda zato što je politički blizak dodjelitelju nagrade ili članovima žirija, možda zato što je njegovu knjigu objavio utjecajan nakladnik, a možda i zato da nagradu ne bi dobio ovaj pisac koji je dobiva ove godine, premda sad za mnogo slabiju knjigu. A ima i drugih kriterija: nagradu može knjiga dobiti zato što je zabavna (ili zato što nije), zato što je jedina svoje vrste (ili zato što nije), zato što se bavi politikom (ili zato što se ne bavi).

U svakom slučaju, važno je da se stvori dojam kako je nagrada nešto efemerno, pa joj ne treba pridavati preveliku važnost, niti mučiti svoju savjest moralnim i estetskim dilemama. Zato je sveta obaveza svakog laureata da izjavi kako se nagradi veseli, ali mu ona nije odviše važna. Tako će i sam pridonijeti dojmu kako je sve to skupa zapravo prazna slama, pa kad ne znači mnogo onima koji u tome sudjeluju, zašto bi nešto značilo publici? A taj dojam treba pojačati tako što će se nagrada u medijima prikazati prije svega kao društveni događaj, pa novinari neće pitati kandidate kakvu su knjigu napisali, nego što će obući za svečanost dodjele.

A kad jednom nagrade postanu nevažne, postat će nevažne i knjige kojima se dodjeljuju, a i sama književnost kojoj pripadaju. Kad pak jednom književnost postane nevažna, postojat će svi uvjeti da se ona ukine.

Ukratko, važno je stvoriti dojam da je književnost stvar marginalna i slučajna i da se tiče samo tamo nekih usijanih glava, dok drugi mogu na nju odmahnuti rukom. Tom dojmu mogu znatno pridonijeti

Nakladnici

Oni, naime, mogu pridonijeti pod uvjetom da postupaju sustavno i promišljeno. Glavna pretpostavka njihova rada neka bude ova: hrvatska književnost treba njih da zbrine, a oni se o njoj ne moraju brinuti. A to pak – rečeno jednostavnije i izravnije – znači ovo: nakladnici moraju u svakoj prilici stavljati do znanja da je hrvatska knjiga za njih isključivo teret i trošak, pa da zato, ako ima nekoga tko želi da se ta knjiga ipak izdaje, taj netko mora onda i tresnuti kesom. Obično je to država ili koja niža razina vlasti, pa zato nakladnici neka od tih instanci traže da ih posve zaštite od kužnoga utjecaja hrvatske književnosti.

U praksi to može izgledati ovako: nakladnik ne izdaje domaćega pisca sve dotle dok ne bude siguran da na tome ne može ništa izgubiti. On, dakle, piščev rukopis – opskrbljen recenzijama i ostalom bižuterijom – šalje na državni natječaj za poticanje nakladništva. Ondje dobije dovoljno novca da pokrije svoje troškove. Potom, kad knjigu izda, opet je šalje državnoj komisiji, ovaj put onoj koja otkupljuje knjige za javne biblioteke, pa tako i tu nešto zaradi. Nakon svega, zapravo mu i neće biti važno hoće li knjiga stići u knjižare i kako će se ondje prodavati. Neka se ni za živu glavu ne upušta u onakve tržišne rizike u kakve ulazi sa stranim piscima: hrvatska knjiga a priori je nešto na čemu se gubi.

A to da se gubi, mora nakladnik stalno ponavljati u javnosti, a i u neposrednom kontaktu s autorom. Dapače, slobodan je da autora izvrgne raznim oblicima torture, sve u nadi da će ovaj – u svojoj neizmjernoj taštini – odnekud sam smoći novac za izdavanje knjige, pa se izdavač neće morati ni oko toga truditi. Može nakladnik tome autoru ponuditi da mu objavi knjigu bez honorara, može mu umjesto novca dati sto primjeraka, može se naprosto napraviti lud.

A i onda kad nakladnik ipak nešto plaća, neka to bude što manje i to tek onda kad više ne može izbjeći da plati. To znači da se najprije moraju namiriti tiskare, pa akviziteri, pa opremači knjiga – osobito oni, jer njihov je honorar po pravilu veći od piščeva – a tek na kraju može se nešto dati i autoru. Takva politika neminovno vodi prema rezultatu koji je etapa na putu do glavnoga cilja, to jest do ukidanja hrvatske književnosti: na kraju će nakladnicima svoje rukopise nuditi samo autori kojekakvih kupusara koji umiru od želje da vide svoje ime na koricama. A tada će nakladnici moći otvoreno reći da dobrih domaćih knjiga zapravo i nema, te da bi država morala potpore namijenjene knjizi davati za svjetske hitove koji se krčme po šoping-centrima.

I još samo jedna stvar, kad smo već kod prodaje: neka se nakladnici pobrinu da u izlozima knjižara domaće knjige nikad ne budu u prvom redu niti na vidljivom mjestu, nego neka ih nekamo zature, na policu ili ispod nje. To će čitatelje naučiti da s vremenom prestanu tražiti domaće knjige, a možda ih – uz malo sreće – uvjeri da te knjige i ne postoje.

A tada smo na konju. Tada će nam smetati još samo oni koji podsjećaju na hrvatsku književnost makar i kao na povijesnu činjenicu. A to su tipovi koji književnost proučavaju, pa ćemo zato i od njih tražiti da nam se pridruže i daju svoj doprinos. U projekt se, prema tome moraju uključiti

Znanstvenici

Mogao bi netko zdravorazumski upitati: a zašto bi proučavatelji hrvatske književnosti pristali na njezino ukidanje, pa još na tome i radili, kad oni od te književnosti žive, te zato, ako itko, upravo oni imaju najviše razloga da je brane i održavaju na životu? A ja ću takvome pitaču odgovoriti da tu zdrav razum ne pomaže mnogo, nego treba poznavati činjenice.

A činjenice su ove. Već danas europski fondovi i upriličitelji velikih simpozija silno zaziru od dvije stvari: jedno je književnost, a drugo nacionalna kultura. Ako je, dakle, skup o – šta ja znam – Goetheu ili Leopardiju, onda se ne očekuje da sudionici govore o djelima tih pisaca, nego o koječemu drugome: o stanju školstva u njihovo doba, o knjižarstvu, o ulozi čitanja u obiteljskom životu, o javnim bibliotekama i o drugim temama bez ikakve izravne veze s tekstovima dotičnih autora. A drugo, nije poželjno da se o Goetheu i Leopardiju govori kao o pripadnicima njemačke odnosno talijanske književnosti, nego treba zboriti o njihovu europejstvu, o važnosti drugih kultura za njihov razvoj, o njihovim stvarnim ili izmaštanim putovanjima u daleke zemlje i o sličnom stvarima. Očito je: organizatori tih simpozija žele da se znanost uključi u nastojanje da se destimulira svaki oblik nacionalizma, pri čemu se književnost shvaća kao glavno žarište nacionalističke opasnosti. A budući da je taj proces nezaustavljiv, i budući da ćemo mi u Hrvatskoj uskoro, kao pravi Europejci, ovisiti prije svega o europskim fondovima, ni proučavateljima hrvatske književnosti ne piše se dobro ako nastave raditi kako su do sada radili. Ukratko, i njima bi bilo pametno da se okane hrvatske književnosti i porade na njezinu ukidanju, jer jedino tako mogu spasiti i sebe i svoju struku.

Na koji bi način oni mogli pridonijeti tome cilju? Jednostavno: polazeći uvijek od pretpostavke da je hrvatska književnost beznačajna. Da je beznačajna kao cjelina, pa da zato ni unutar nje ne može biti nikakvih velikih raspona ni ikakvih velikih dometa. Hoćemo li se onda baviti Matošem ili tamo nekim zakutnim piskaralom, zapravo je svejedno, jer u očima Europe oni su isti, pa treba da budu i u našim očima. Takvo svoje uvjerenje proučavatelji književnosti mogu pokazati na razne načine, a možda ipak najbolje tako da se bave bizarnim i posve neočekivanim temama: neka, na primjer, proglase Janka Matka velikim piscem, pa neka onda uz pomoć najsuvremenijega instrumentarija dokazuju kako je Matko napisao grandiozna djela. Budući pak da se to ne može dokazati, nastat će vrijednosna dezorijentacija: i Matko i Krleža bit će veliki pisci, pa dakle neće nitko biti velik, a uskoro nitko neće biti ni pisac.

Neka proučavatelji književnosti tako postupaju i onda kad svojim studentima zadaju seminarske radnje i onda kad svojim asistentima zadaju teme za doktorate: što beznačajniji problem o kojem će se pisati, to bolje. I, neka prema tim kandidatima ne budu oštri, nego neka ih propuštaju i onda kad su njihovi radovi šupljikavi ili sasvim krivo usmjereni. Uvijek će se naći neko opravdanje: ovaj kandidat ima bolesnu ženu, ona kandidatkinja ima dobre noge, ovaj kandidat ionako će predavati negdje u provinciji, ova kandidatkinja ionako se sprema preseliti u inozemstvo. Zato neka te pristupnike mirno unapređuju po akademskim stupnjevima, bez obzira na kvalitetu njihova rada. A kad pristupnici potom postanu dekani i rektori i stanu arbitrirati u javnosti, njihovi mentori neka se prave ludi.

I neka tako postupaju godinama, uporno i sustavno. Mali pomaci neće se ni opaziti, samo će se nakon stanovitog broja godina ustanoviti da se razina srozala i da smo u gabuli. A tada više neće biti daleko ni zaključak kako ne samo da ne vrijedi književna znanost, nego kako zacijelo ni njezin predmet nije bogzna što.

I neka se znanstvenici ništa ne boje, jer imat će snažnu podršku. Tu podršku dat će im nitko drugi nego

Država

Zadaća države bit će u ovom projektu ključna, ali ta zadaća neće sama po sebi biti ni teška ni složena. Najkraće rečeno, država će se morati samo potruditi da našu kulturu – pa time i književnost – održava u stanju permanentne tranzicije. To znači: da se nikad ništa u kulturi – a pogotovo ništa u vezi s književnošću – posve ne ustali, nego da sve bude podložno stalnoj mijeni. Dakle: danas ne vrijedi ono što je vrijedilo jučer, a sutra neće vrijediti ono što vrijedi danas. Svaka nova vladajuća ekipa neka započne graditi kulturu i književnost ispočetka. Koji će biti učinci toga stanja, nije teško razabrati.

Ponajprije, ono sprečava da se stvore institucije. A kad kažem institucije, onda ne mislim samo na ustanove s pečatom i internetskom adresom, nego mislim i na autoritet pojedinih osoba ili skupina. Ljude, zato, treba stavljati na ključne položaje i s tih položaja ih skidati bez ikakva vidljivog kriterija i bez ikakva obaziranja na stvarne mogućnosti tih ljudi. Jer, cilj cijeloga zbivanja i nije da institucije što bolje funkcioniraju, nego da bude stalna mijena i revolucija koja teče. Osobito se treba potruditi da se zagorča život starim ustanovama poput Matice i Akademije, jer one inzistiraju na kontinuitetu, a upravo je kontinuitet ono što nama smeta.

Čim se nešto imalo ustali, treba to ukinuti, pa uvesti nešto novo, što će se ubrzo također ukinuti. Treba se pobrinuti da ni jedan projekt ne bude doveden do kraja, bez obzira na to zvao se on Sabrana djela Miroslava Krleže ili kako drugačije. Hoće li se to stanje stalne mijene objasniti kao Tržište ideja, kao Dinamika kulturnog života, kao Živost ili kako drugačije, nije važno, važno je tek da na stvaranju toga stanja zdušno radi i lijeva i desna vlast i da ono bude jedini kontinuitet za koji znamo.

U skladu je s tim i potreba da država spriječi da se uspostave ikakvi vrijednosni kriteriji u potpori književnim djelima i u financiranju pojedinačnih projekata. Neka se jednak novac dade proučavanju klasika kalibra Nazora ili Marinkovića i proučavanju nekog autora regionalnog dometa, a to neka se onda obrazloži podsjećanjem na napredne političke stavove dotičnog autora, ili pak tvrdnjom da o njemu znamo malo, a o klasicima da ionako znamo sve. A kad dijeli potpore izdavačima – o čemu je ovdje već bilo riječi – država neka te potpore daje tako da svi budu izjednačeni, da svatko dobije po malo i da se nikakva vrijednosna razlika među nakladničkim programima ne vidi. Najviše što se može, to je dati veću sumu nekome nakladniku koji je blizak članovima povjerenstva, a i tada za projekte koji nisu ni po čemu bitni. A ako se uzme u obzir da u tim povjerenstvima sjede ljudi za koje smo i prije ustanovili da im je zadaća rušenje kriterija – kritičari i književni znanstvenici – uspjeh ne može izostati.

Ne može izostati pogotovo ako se upotrijebi i treća metoda za održavanje stanja neprestane tranzicije: država treba da se ponaša pomodarski, pa da slijedi trendove kao zadnji snob. A to znači: treba da prati ono što se piše u novinama i govori na televiziji i da se prema tome ravna. Čim mediji nekoga izviču kao genija, država neka mu odmah ponudi funkciju, čim neki kolumnist raspali po nekoj inicijativi, država neka tu inicijativu povuče. I, tako je revolucija osigurana: mediji trebaju uvijek novu hranu, pa i prave uvijek nove senzacije, jedne ljude izdižu,  druge bacaju u blato, pa će i država – potrkujući za njima kao dijete za svatovima – sasvim sigurno proizvesti opću zabunu u kojoj razliku između vrijednog i efemernog neće više moći razabrati ni filozofski instituti. A to će onda najviše pridonijeti onom cilju o kojem ovdje i jest sve vrijeme riječ, a to je ukidanje hrvatske književnosti.

I tako je sad pred nama

Zaključak

A on bi morao započeti jednim objašnjenjem. Ovdje se među onima koji treba da porade na ukidanju hrvatske književnosti ne spominju čitatelji. To se nije dogodilo slučajno: čitatelji doista u ovom projektu nemaju nikakvu zadaću, i to zato što se oni sasvim sigurno ne bi htjeli u njega uključiti. Naime, smjesta bi osjetili da taj projekt i jest usmjeren protiv njih. I, taj njihov osjećaj ne bi bio pogrešan.

Jer, inicijativa za ukidanje hrvatske književnosti pokreće se zato što hrvatska književnost danas služi izrazito malenom broju ljudi, a ni od njih ni od nje nema nikakve koristi, nego samo trošak i neprestane glavobolje. Teško da bismo te malobrojne fanatike mogli uvjeriti kako ne treba da čitaju hrvatsku književnost, pa nam tako ne preostaje drugo nego da im tu mogućnost naprosto uskratimo. Ako baš moraju čitati, neka čitaju prevedene knjige, i neka se pomalo navikavaju da ne čitaju ništa.

Jer, postoji i jedan temeljni razlog zbog kojega je potrebno da se ne čita hrvatska književnost, i on stoji u pozadini cijeloga ovog projekta. Stvar je jednostavna: hrvatska književnost tjera nas da mislimo o sebi, a to nas uvaljuje u neizmjerne načelne komplikacije i nemale praktične probleme.

Jer, što znači misliti o sebi? To znači uspoređivati se s drugima i sam sebe definirati, pa odrediti vlastite vrijednosti i vlastite prioritete.  A jasno je da je to i teško i komplicirano, i da to ne može svatko, pa mi kao mali narod zacijelo i ne treba da to pokušavamo. Valja, naime, znati da definicija samoga sebe nikad nije jednokratna i jednostavna, nego ona podrazumijeva posao koji se stalno iznova radi i nikada zapravo nije gotov. Ne samo da treba procjenjivati i vrednovati nove fenomene, nego to treba uvijek ispočetka činiti i s vlastitom poviješću. Svemu što se pojavi treba odrediti mjesto na vrijednosnoj ljestvici, a to znači da valja stalno izgrađivati kriterije i stalno preuzimati odgovornost za izrečene sudove. Ukratko, treba mnogo misliti, mnogo se truditi i treba to činiti sam, bez ičije pomoći. A to je naporno i to se ne isplati, baš kao što se ne isplati ni osnivati automobilsku industriju. Zar nije jednostavnije sve te stavove i mišljenja – o sebi i o svijetu – naprosto uvesti, za jeftine pare kupiti od drugih i tako skinuti brigu s vrata? Jedino to je racionalno i zato se to ovim prijedlogom i zagovara.

Ali, ona šačica čitatelja, dakako, ne želi na to pristati: oni hoće sve po svojoj glavi, oni u sve sumnjaju, o svemu se pitaju, i žive u uvjerenju da im u tome pomaže hrvatska književnost. A što je još gore, imaju želju da doznaju više, pa posežu za sve novim i novim knjigama. Oni nikada neće moći živjeti mirno i zadovoljno i nikad neće prestati sa svojim zanovijetanjem. Zato ih treba neutralizirati.

A budući da smo humani, nećemo progoniti njih, nego predmet njihova interesa. Kad jednom ukinemo hrvatsku književnost, kad pozatvaramo sve one institute i fakultete i izdavačke kuće, bit će mnogo više novca, pa će se taj novac moći uložiti u nekadašnje čitatelje, moći će se i njima naći kakva nova zabava. Siguran sam da će oni tada i sami uvidjeti kako je sve to bolje za njih.

A neće ni moći drugačije, jer sve će im o tome svjedočiti: ljudi oko njih bit će sretni, društvo će biti skladno, neće postojati nikakva otvorena pitanja, neće trebati odgonetati prošlost niti se brinuti za budućnost. A sve će se to postići tim tako jednostavnim, a tako važnim zahvatom, to jest ukidanjem hrvatske književnosti.

Ta vizija buduće sreće tako je lijepa, da bi kakva staromodnog autora mogla navesti da je uobliči u umjetničko djelo. Ili takvo djelo već i postoji? Nekad je bio vrlo popularan film u kojem se prikazuje društvo bez knjiga. Na kraju filma, oni koji ne mogu bez čitanja uče napamet cijele romane. Eto, to treba da bude naš cilj. Ako budemo postupali pametno, moći ćemo ga dosegnuti. Dapače, čini se da je on već sada nadohvat ruke.


prethodno objavljeno u časopisu Forum br. 5-6/2013.


© Pavao Pavličić 2013
uz ljubazno odobrenje autora teksta

Robert Bebek: kao da će netko doista doći

Iz zbirke Vulkano

dvije su stolice okrenute prema suncu
iz jutra u jutro
u ovoj ogromnoj kući prazne

čini se svjetlost nas
nikoga od nas
/a toliko je prostrana!/
više ne dotiče

četrdeset sam godina na ovoj zemlji
i ne mogu se više
praviti da ne vidim

četrdeset sam godina na ovoj zemlji
a dvije su stolice okrenute prema suncu
iz jutra u jutro
iz noći u noć

kao da će netko doista doći
i zasjesti u njihov mir

Ilustracija: Biba Dunić

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara