Eh, kad bi bili u ičemu tako žustri kao u osnivanju vijeća

… zacijelo bi bilo sve jednostavnije jer se ne bismo morali truditi dokazivati očito, a to je da je osnivanje vijeća samo po sebi nešto što ima male ili gotovo nikakve šanse da pomogne u spašavanju izdavaštva ili pisanja i čitanja ili čitalačkih navika u našoj zemlji.

Zašto sam toliko malodušan po tom pitanju?

Zato što su prošle godine i godine krize, a nije se učinio nijedan korak u smjeru koji bi uopće locirao probleme, a kamo li da bi ih riješio. Zato što je cijela kulturna birokracija usmjerena samo na to da očuva svoje stečene pozicije, a ne da omogući ikakvo prodisavanje nečega što već odavno kuca na vrata. A to je promjena cijele društvene paradigme u kojoj čitanje – pisanje – rad na tekstu – rad na mrežama – rad na novim medijima itd. nisu nikakva sitna ili periferna promjena koja će proći našim sustavnim deklarativnim iskazivanjem ljubavi prema mirisu tiskarske boje i ljepila. A činjenica jest da u Hrvatskoj nitko baš ne ljubi, unatoč svim frazama, ni tiskarsku boju ni ljepilo, a rezultati posuđivanja knjiga iz narodnih knjižnica ne govore ni jotu o tome kakvo je stvarno stanje čitalačkih navika našeg naroda.

Ono je loše, kao što je loša i književna kultura, a tome su krivi mnogi, ponajprije politike koje su se vodile prema knjizi, a koje nisu uvažavale ni čitatelja, ni pisca, pa u krajnoj liniji ni nakladnika, koje su zdušno radile na tome da je cijela kultura na 0,49% proračuna i da je cjelokupni sektor a) podfinanciran, b) personalno katastrofalno kadroviran, c) nemotiviran i da se pod d) sve to nalazi u dugotrajnoj depresiji kojoj nema ni kraja ni konca i koja se neće riješiti jednim vijećem.

Zapravo, jedino bi rješenje bilo restrukturiranje cijele kulture u državi: promjena načina financiranja, transparentan tok novca, nagrađivanje rada i rezultata, kažnjavanje opstruiranja, nerada, javašluka, neodlučnosti i glumatanja, pomaganje u nalaženju novih načina financiranja, inzistiranje na sudjelovanju cijele društvene vertikale u rekreiranju kulturne politike, jasno i nedvosmisleno naplaćivanje poreza (poput HRT-prostojbe, ali na civiliziraniji način) u postotku od telekom operatera koji prodaju uslugu sa sadržajem, ali da pritom ne proizvode niti plaćaju sadržaj, ciljanje na medijsku promidžbu konzumiranja sadržaja u kulturi kao društveno prihvatljivog i, štoviše, pozitivnog ponašanja koje je jednako društveno prihvatljivo kao i, primjerce, ekološka osviještenost, i jasno, pomoć svim dionicima u kulturi da značajno povećaju svoje prihode izvan proračuna: prodajom roba i usluga, davanjem povoljnijih zajmova – kreditiranje poduzetništva u kulturi (svi znamo da za jedno jedino radno mjesto treba između 50.000 i 100.000 eura ulaganja, ovisno čime se bavite, koje resurse imate itd.), nekim kolektivnim financiranjem (samodoprinosom zajednice) i tako dalje i tako dalje.

Ali to ne mogu učiniti ni vijeća ni samo ministarstvo kulture, kao ni zajednica nakladnika tonuće priče o domaćoj kulturi (dakle, ne samo u nakladništvu). To može učiniti agencija, operativno tijelo koje može donositi odluke sad i odmah, koje je sastavljeno od stručnih, a ne od onih koji su bili blizu, i koje je smjenjivo ukoliko ne donosi nikakve strateške poteze.

Upravo zato sam toliko malodušan. Vidim koliko je potrebno malo, a s druge strane, vidim da je to previše za tražiti. Zato sam javno i višekratno naglasio da ako u dvije, gotovo tri godine, nije pokazana nikakva volja, zašto bi bila pokazana sada?

Kultura će podijeliti sudbinu cijeloga društva, ona je već sada prešla u drugu operativnu liniju, ona je već u stanju unutrašnjeg disidentstva, ona se već sad odvija na nečijim društvenomrežnim zidovima jednako, ako ne i više, nego u nekoj konkretnijoj društvenoj zbilji, i jedino čemu se možemo nadati jest da će ta, sada podzemna struja off off kulture biti dovoljno pribrana u pravom trenutku pokazati dovoljno organizacijske sposobnosti kako bi artikulirala manistream iz početka, iz nule.

Tu će se kultura generalno naći na najvećem testu vlastite sposobnosti: kako zaista iz ničega stvoriti nešto.

Milan Zagorac

Fotografija: pippalou @ morgueFile free photos

Ivan Zrinušić: Pjesma koja ima smisla

Tražeći neke potvrde na polici
dohvatio sam knjigu pokojna hrvatskog emigranta
i u njoj našao datum
otisak njezina ruža za usne
i broj 1
kojim je trebao biti označen početak iznimna
možda čak dosmrtna niza
ljubavnici si znaju darivati takve stvari
valjda vjerujući u njihovu dokaznu moć
i priznajem
zaboljelo me
oštro pa gmizavo tupo
kao ziherica kroz meso
kao ruptura ligamenta
naposljetku, i ja imam srce
ma što lijevi ili desni Božji sin mislio o tome
i otvorivši je na 128. stranicu
na Studiju o strukturalizmu
pomislio sam
sjajno posložene riječi
ovako bi trebala izgledati poezija
pa je gotovo savršenim desnim volejom
zabio u zid
na što je ni kriva ni dužna
tako pokorno jauknula
da umalo osjetih
i žalost.

 

Fotografija: potbelly11 @ morgueFile free photos

Livija Reškovac: Čišćenje

u kantu za smeće
bacila sam
ljuske od jaja, televizijske programe, tetrapak od mlijeka,
lošu literaturu i loše prijevode, nefilozofe, ostatke od ručka,
“mudre” savjete, stari kruh, masovnu kontrolu, diktatore, neuspjele odnose,
sve slijepe dogme, neslušljivu glazbu, E-330, E-417 i ostale e-ove i zaslađivače,
neodgovorne političare, prežvakane ljubavne priče,
“normalne” ljude, znanstvena »rješenja«, tračere, anoreksičare, materijaliste,
nezdravu hranu, ufurane likove, loše profesore,
pedofiliju, mržnju, emotivne ovisnike,
pokvareni telefon, najbolje prijatelje koji nikad nisu tu kad ih trebaš,
Vrazove Đulabije (koje su mi uvijek bile zamorne), pozitivizam,
strogo određene kronološke odrednice, glupane, omot od čokolade,
umjetno cvijeće i umjetne sise
Treba cijeniti život

Fotografija: clarita @ morgueFile free photos

Sandra-Anina Klarić: Susrećemo se u paralelnom univerzumu

Raj

Zov daljine
zvuci tišine
put ka beskraju
snovi o raju

Put ka zvijezdama
let ka visinama
dodir s nebom
oproštaj sa zemljom

Novi raj
put u beskraj
u nebeski svijet
vječni život
besmrtni let…

Poetske duše

Susrećemo se
u nekom paralelnom
univerzumu
duboko ispod razine
ovovremenske sljednosti

Nalazimo se
na uzdignutoj frekvenciji
daleko iznad
moguće slušnosti

Vidljivi smo u
polutami sna
onostrane priče
osjetilno povezani
linijom sudbinske niti

Prepoznajemo se
u tišini riječi
ispisanih jezikom
naše poetske duše…

U sjecištu vremena

Srest ćemo se
jednom
u sjecištu vremena
spojeni
vertikalom trenutka
stajat ćemo
uprizoreni
sudbinom

Nadolazeći
tračak vremena
snubit će nas
u jedno
i pretvoriti
u žrtve
samih sebe
i svojih osjećaja…

Fotografija: Carina Nebula s Hubble Space Telescope

Jovana Đorđević: On

Na livadi, bio je jedino drvo, visoko, razgranate krošnje. U pustinji, bio je izvor. Sve trulo i suvo jednom iskrom pretvarao je u pepeo. A ja sam se grejala na toj vatri, pila vodu sa tog izvora i krila se pod krošnjom od sunca i oluja. Danas me je silno zabolelo kada sam videla da se on sasušio i da je pakleno sunce nagorelo listove njegove krošnje i da će svakog časa zapaliti veliki platan. Zato sam ga zalila. I gle! Posle nekog vremena, povratio je svoju snagu, pružio mi je hlad, a oluje ga nisu mogle iščupati iz korena.

Fotografija: yareckl @ morgueFile free photos

Vladimir Vuković: Tijani Matevskoj

Devojka iz Svetog Stasija
porasla je, do korenja duboko.
Zbog nje moje srce samuje u izlozima,
namiguje mi njenim očima iz duplih
stakala na zgradama ogledalima u ponoć,
i govori da su mi dlanovi
za trun pretvrdi, da se sunce u
januaru baš zato zbunjuje i
zamiče u plavet.
Zbog smešne i divne istorije
naših spojenih sudova,
mora biti, obustavljeno je
zidanje ružnog hotela s jeftinim
užicima i s moga prozora nazire se
reka što i pri oseci lepo miriše,
da, mora tako biti,
da su baš zbog toga stale teške kiše,
polovi, glave i stopala zamenili mesta,
mora, mora
da zbog toga bivam radostan
u sva mutna jutra i da mrvim
stari hleb,
hranim golubove, kao moj
otac, kao njeno dete.

Fotografija: clarita @ morgueFile free photos

Klara Lukačević: Noć bez boja

Uloga
prevarenog poštara
pripala je liku
bez imena

Zamaskirana gomila
ukradenih osmijeha
gleda
na platnu oslikane

Suze od safira
obojane bojom
koju ne vide

Beštije
usana razvučenih
u smiješak,
odbačeni akteri
ukradenih iluzija

Pljesak se lomi
izgubljenim kazalištem
sa sjedištem
u vrtlogu vremena

Polazi satenski vlak
sa perona dva,
kondukter
zašivenih sjećanja
zakasnio na podjelu uloga

Gomila žičanih umova
ukrca se na
plavičasti voz,
plavičast za one koji vide

Boje
ograničene na žute
crvene i zelene,
koji čekaju stanicu
razbacanu na papiru od misli

Dok sanjare daltonisti
razlijeva se u eho zvuk
nepoznat uhu
bez mašte i tona

Simfonija kišnih pitanja
odjekuje
praznom čekaonicom
izmišljenog kolodvora

Jedno lice
na peronu za sanjare
priča besmislice

Ne vjerujući u granice,
u boju i zvuk,
u pravila loše režiranih predstava

To sam ja
u onoj šarenoj noći
bez boja

Kad bio si
samo moj,
kad bila sam sve
osim tvoja

Fotografija: danielito @ morgueFile free photos

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara