Milan Zagorac: Jedna jako intimna o edipovskoj misiji čovjeka na temu dvaju filmova – Kralj Edip i Drvo života

tumblr_lol7ei8bvB1qbdju7

Pasolini u ulozi u filmu

Pier Paolo Pasolini, Kralj Edip

Nije kralj Edip samo priča o mladom muškarcu koji žudi za majkom. To je redukcionistički pogled. To je puno složenija priča, znači: strah oca od preuzimanja moći, znači strah prethodne roditeljske skupine od svojih vlastitih potomaka, znači pasivnost majke koja pristaje na to, znači da sinovstvo preživljava neprijateljstvo oca, ali nailazi na oca na putu. Znači očev kanibalizam. Znači pobunu protiv autoriteta koja je nužna. Otac poviče: miči mi se s puta, a sin na to odnekud, iz neke dubinske sfere svoga duha uze kamen i pobi i pratnju i oca za kojeg nije znao da je otac.
Riječ je o krivnji sina za ubojstvo oca i oca za urođeni kanibalizam. Riječ je o majčinu grijehu beskrajne i ustrajne ljubavi za sina, ali za kojeg ne čini ništa.
Ta je priča u sebi duboko saturnovska, sin je mladi bog koji mora zauzeti svoje mjesto u svijetu prirode, ali se samo i jedino može realizirati kroz sukob s ocem. Da se sukob ne dogodi kojim slučajem, sin bio ostao mlitavac, bezgrešnik, blijedo i bezlično stvorenjce.
Stvarni se čovjek, onaj punokrvni, istinski rađa iz furije, zločina, bijesa, pobune protiv autoriteta. Edip – sin – mora ubiti oca – autoritet – ne bi li preuzeo njegovu funkciju. Zacijelo je riječ o kasnijoj moralnoj nadgradnji koju je već Sofoklo usvojio, da sin prihvaća krivnju i osakaćuje samoga sebe zbog toga čina i povezanog rodoskvrnuća.

Edip je nositelj autentične krivnje. Laj je autentični otac, a Jokasta je autentična majka. Tiresija je autentični moral, on ne vidi, ali zna sve o svemu.
Ove mitske relacije su bitne za svakoga. Za mene, za tebe, za vas, za bilo koga, bio muškarac ili žena. To nema veze s time, kao što nema veze ni s našim kasnijim nadgradnjama, svim tim Perzefonama, Arturima, Parsifalima, Hadovima ili Arijadnama… Ima ih beskrajno puno, ali sve te priče leže upravo na temelju Edipa, Laja i Jokaste.
Zato Pasolinijev film mogu gledati po stoti put.

Put milosti ili put prirode (nakon gledanja Drva života Terrencea Malicka)

U početku bijaše Riječ
i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga
Sve postade po njoj
i bez nje ne nastade ništa.
Svemu što postade
u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo; 
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.

Nema slučajnosti koja bi bila baš takva da tih dana, kada je moj um posebno senzibiliziran na temu o kojoj govori ovaj dijelom kontroverzni film, pogledao to evanđeosko čudo u kojem je objava dovedena do krajnjeg pojednostavljenja: sve se sastoji od puta milosti ili puta prirode, ali i jedno i drugo je čovjekov put i ni jedno ni drugo nije podložno osudi, jer život, sam po sebi, nije vječna maternica, utočište od brige i nesreće, već je dapače, nepredvidljiv, i koliko donosi sreće, toliko se iznenađujuće pojavljuje s nesrećom baš kada nismo spremni.
Smještena u idilu američke provincije u Wacou 50-ih, radnja je mogla biti bilo gdje, u bilo kojem kutku ovoga svijeta u tom trenutku, u Đakovu, u Rijeci, u Moskvi, bilo gdje, jer ništa o čemu se u njemu govori, mimo vanjskih manifestacija i stila života, ama baš ništa nije nešto što se ne odnosi na svakoga čovjeka: na svakoga sina majke koja je odabrala put milosti i bezgranične ljubavi za svoje sinove i svoju sakrosantnu obitelj i svakoga oca koji je odabrao put prirode, koji je tjeskoban od svoje egzistencije i brige za svoju obitelj… Ni jedno ni drugo nije tako jednoznačno, no priča je ispričana iz perspektive dječaka, najstarijeg sina, odraslog uspješnog arhitekta, tvorca svjetova, majstora, graditelja, koji u jednom trenutku života, odjednom, iznenada prosvijetljen jednim neodređenim svjetlom shvaća svoju ulogu u drvu života koje nemilosrdno raste na tom tlu punom milosti i prirode, koje se prosvjetljava i nastoji se izdići iz prirode i postati milosrdno, milosti puno, koje je simbolički dano u onome prvome činu milosrđa kada dinosaur mesožder pošteđuje svoju žrtvu.
Pubertetski sin ne podnosi očevu tiraniju i vidi u majčinim mokrim nogama naznake nečega što će postati seksualnost (vrlo vrlo moćna edipalna želja, krivnja i žudnja dana u krađi izrazito feminilnog odjevnog predmeta), naravno, nema tu prelaska incestuozne granice, ali ima naznaka, ima naznaka želje za detronizacijom oca tiranina kojeg shvaća u punini tek u godinama kada ga može shvatiti, kada ga je pobijedio (pretpostavljam smrću, jer sin očevu saturnovsku ulogu nadrasta tek biološkom smrću oca), kada je nadrastao njegove očinske tiranske moći, kada je i sam u srednjim godinama i kada je svjestan punoće tragedije majke i oca koji su izgubili devetnaestogodišnjeg sina, odnosno njegova brata. Ta je smrt i pogibija označila prekretnicu, označila je to da ne postoji utočište od zala, da je čovjek nezaštićen i gol, koju god žrtvu prinosio i koliko god bio krepostan i milosrdan i što god činio da se zaštiti od nesreće koja je čovjekov usud izvan raja.
Konotacije su biblijske, o tome nema dvojbe, jobovske su muke i imanentno i eksplicitno dane, Bachova i Smetanina glazba potencira, dok Lacrimosa Zbigniewa Presinera plačuće majke (milosti pune) nad umrlim sinom dovodi do ekstaze boli i spoznaje o svepovezanosti kozmičkog i embrionalnog, egzistencije i esencije, realnosti kao nužnog iskustva i transcendencije koja vodi prema izgradnji nebeskog čovjeka, Adama Kadmona, čovjeka koji predstavlja sintezu svih iskustava, jedinstvenu Božju sliku.
Razumijem da je dio kritičara označio film kontroverznim i da je dio zaključio da se radi o prevelikom dociranju i vrlo skupim “screensaverima”, možda bih i ja osobno iz njega izbacio one eksplicitne dijelove povezane s nastankom života, a više naglasio vezu embriogeneze i kozmogeneze, no ne mogu se oteti dojmu da je film nastao iz duboke potrebe autora i redatelja, iz duboke spoznaje koje je potekla iz onoga stanja svijesti koje je neposvećenom, banalnom, čovjeku okamenjenom i zabetoniranom u materijalnom neprispodobivo jednako kao što je jednodimenzionalnoj točki neshvatljiv naš svijet.
Svjetlost/svetost je jedino što nas izvlači; to je ona mistična svjetlost koja se pojavljuje između pojedinih dijelova filma. Ona predstavlja onu početnu riječ. Svjetlo istinsko / koje prosvjetljuje svakoga čovjeka / dođe na svijet; / bijaše na svijetu / i svijet po njemu posta / i svijet ga ne upozna.
Film završava time i prethodnim susretom u vječnosti. Majka svoga sina predaje uz riječi: “Dajem ti ga. Dajem ti svoga sina”. To je ultimativna žrtva.

Mirela Fuš: Kalibriranje na proljeće.

Kalibriranje na proljeće.
ludo.
Znat će ih naći po mostovima pa uzvodno Dunavom.
Trčat ćete, trčat.
ludo.
Kakva bi to bila carica Sisi da je se ne traži po krivim kvartovima?
I gomolji bi vaši bili savršene ruke.
ludo.
Kažu u Narodnom parku svaka ruža niče iza poznatog lica.
Vaš je život Cafe Central.
ludo.
Pešta je bila njihov Paris i tamo mravi jedu losose u travi.
Ovi su gladni vojnici na krovovima Beča bile vaše rimske ptice.
ludo.

Foto: stara fotografija Budimpešte, ulica Rakoczy

RI LIT na Noći knjige

Neformalna književna skupina RI LIT po drugi puta ove godine nastupa u Rijeci. U sklopu Noći knjige, u četvrtak 23. travnja 2015., s početkom u 20 sati, u prostoru Sveučilišne knjižnice, devet će autora posljednje postave RI LITa predstaviti svoje najnovije uratke, ali i podsjetiti na neke svoje prethodne uspješne prozne uratke.
Broj sjedećih mjesta u prostoru knjižnice je ograničen stoga nemojte kasniti na ovaj novi susret s riječkim piscima Igorom Belešom, Željkom Horvat Čeč, Zoranom Krušvarom, Enverom Krivcem, Izetom Medoševićem, Davorom Mandićem, Milanom Zagorcem, Teom Tulić i Zoranom Žmirićem i njihovim sugestivnim pričama!
Foto: Carmela Žmirić

Alen Brlek: Noćne teorije

1.
Zapravo nitko ne govori ništa važno. Svijet – binarna ludost urušavanja na svim jezicima.
2.
Najveća je udaljenost od nula do jedan. Kada samoća postaje svakom dnevna, vakuum pinneale, postaje novo kolektivno. Konac.
3.
Bog je ožiljak. Koža je uvijek jednaka.
Religija je konac u igli razdvajanja.
4.
Kada ljubav staviš pred žlicu nema gravitacije. Treba jesti rukama.
5.
Zapravo nitko ne govori ništa važno. Jer ništa nije važno otkako je kornjača prvi put zagrizla plastičnu bocu i otkako ribe žive u veš mašinama na dnu mora.

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Zašto je čovjek prije “stroj za proizvodnju samoobmane” umjesto lučonoše ljubavi (poslije čitanja Brisanje. Raspad Thomasa Bernharda)

Nije lako o ovome razgovarati puna srca kad se pola toga ne smije izgovoriti jer čovjek riječi krivo shvaća i izvrće. Sve je to tada samo cinizam i pokvarenost, a trebam pristupiti čovjeku, doći do njega, ne ga odbiti svojim vlastitim cinizmom i pokvarenošću. Čovjek je, pa tako i ja sam, ciničan i pokvaren jer se boji da ga se ne razotkrije, pa je od svega toga straha radije jadan i zao, ali, avaj, što će meni razotkrivanje drugoga kada ga ionako uvijek vidim razotkrivenoga. Ako si jadan i nesretan, ja to vidim mimo odijela i vanjske forme, mimo lažnog smijeha i laganja o tome kako si sretan i zadovoljan. Ono što mene najviše muči jest zašto je čovjek takav, zašto nije dječje naivan i zaista sretan i zašto ne ide kroz život s vjerom u sebe, nego sa samim cinizmom i laži. Zašto čovjek laže? Ne drugoga, to nije toliko važno (jer drugi vidi da prvi laže, to nije teško shvatiti), nego sebe, zašto na kraju vjeruje u tu obmanu koja se sastoji od samih banalnosti: gdje je bio, što je jeo, s kim je, kakav auto vozi, kako je odjeven? Zašto je današnji čovjek mahom lažljivac koji i sebe i drugoga uvjerava da je sretan, a nesretan je zbog odijela, zbog toga što on nije onakav kakav je drugi, zbog položaja, zbog plaće, zbog statusa, zbog osjećaja nepriznatosti? To su pitanja koja me muče, a na koja već i znam jedan radni odgovor: jer nije spreman otkriti dijete u sebi i jer nije spreman svemu tome dati stvarno značenje, a ono je krajnje jednostavno. Jedino je pravo značenje vjera u ljubav, a ono je jedini smisao koji može biti nešto. Sve ostalo je najobičnija utvara, obmana i laž.
Fotografija: www.morguefile.com

Alen Brabec: Od kostiju svirala (fragment)

Ukupanipo! Ukupanipo! – dozivao me s čamca. Pljeskao je veslom po površini i po pučini tražio poznatu sivu leđnu peraju. Svi seoski ribari lovili su na drugoj strani otoka, tako da sam ga zaista morao čuti. Nije bilo nadvikivanja i lupe koji bi zagušivali njegove povike. Sunce je stalo pržiti oko sredine dana, tako da je svako malo zaranjao ne bi li si ohladio glavu. Moje ime nije moje lice. Moje oči su nebo. Moje peraje režu podmorske struje koje erodiraju grebene i kovitlaju pijesak na dnu arhipelaga. Prizivam svjetlucave srebrne ribe koje zatim vrtložim i dok lijeno kružim promatram igru svjetla na tijelu jata.
Ulazim mu u um. 
Priđi sada, dijete.
Gledao sam kroz njegove oči, jezik mi je bio višak u ustima, gutanje sline neprirodno, čudno. Druge boje činile su svijet oko mene nepotpunim i tupim.
– Mahu, tvoj put račva se u ovom trenutku. Zareži dlan i ruku položi na moju glavu. Zatvori oči. Isprva ćeš osjetiti blago peckanje u sljepoočnicama. Ne otvaraj oči, to je prolazno. Kada začuješ zvuk, visok ton poput zvonjave u ušima, otvori oči. Ruke drži uz tijelo. Udahni. Izdahni. Zaboravi kukove, izvij se i pokušaj spojenih gležnjeva i koljena pomaknuti noge. Kasnije će ići lakše. Sada zaboravljaš kako je biti čovjekom. Prenut ćeš se iz tog majmunskog sna i jurnuti ka prvom jatu od srebra i krvi. Vrhom nosa ćeš odrediti pravac. Vodit će te glad. Hemoglobin će ti slati željezne odjeke kroz vodu. Ne trepći. Živi u svjetlosti, upijaj zrake koje se lome svuda oko tebe. Misli na plijen. Prvi zagriz probit će krljušt i kožu, pustiti crveni sok, natopiti tvoja čula. Slano. Slano. Slano. Meso se koprca, palaca ti repom po nepcu, škaklja ti grlo, bodu te kosti. Ocean je put kojim tvoji majmunski bogovi ne hode. Žar ne pluta. Magma tone. Vjetrovi zibaju kolijevke ribara u krvavim snovima od zubi i pjene, vabeći njihove unutrašnje zvijeri da izađu. Prizivaju reptilske očnjake, gule kože i tjeraju u trk. Ova voda koči ih, nikada ne oprašta krzno, klijetke i tanušne opne kojima svjetuju. Tako krhki.

Foto: www.morguefile.com

Miro Škugor: Moja misao duga je devedeset i pet centimetra

Ne ištem srca.
Niti zlato.
Ne lijevam bakar, broncu ili čelik.
Ne krešem kremen.
Ne stružem kost.
Ne siječem granu javora, tise, breze, brijesta, gloga ili lijeske.
Ne režem rogovlje.
Ne trebam kožu, volujske žile, biljna vlakna, konjsku dlaku, svilu ni životinjska crijeva.
Ne spravljam biljni ni zmijski otrov.
Moja misao duga je devedeset i pet centimetra.
Lisnog oblika.
Promjera 2-5 riječi.
Na kraj joj obično zalijepim četiri jednorječne primisli.
Pa vrhu prišapnem ime.
Potom je otpustim.
U bilo koji dio nečije duše.

Foto: www.morguefuile.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara