Milan Zagorac: Vrijeme striženja ovaca ili I, Pet Goat II

Prije otprilike dvije godine objavljen je jedan jako mističan i neobičan animirani film iz neke ne baš posve transparentne kanadske produkcije, vrlo znakovitog naslova I, Pet Goat II (jasno, to je aluzija na onu knjigu koju je djeci u trenutku napada na Twinse u New Yorku čitao George W. Bush, naslovaThe Pet Goat).
Sad, filmić je već na prvi pogled produkcijski jako dobar, nema tu nikakvih slučajnosti, nema nekih amaterskih interpretacija, čak i kada se nude kao naizgled amaterske, one to nisu, štoviše, taj nas strašni, metaforički i metonimijski crtani vodi, meandrira, teče, od današnjeg vremena do prastarih vremena, do neke neodređene budućnosti koju svu spaja jedan psihodelični neohipijevski Krist u transu koji po završetku prestaje, a time kao da završava i samsara u kojoj se u međuvremenu nalazio čitav svijet: politika kao oruđe demona, mediji kao sredstvo nadzora i kontrole, jalove bune zbog materijalne oskudice ili uvjeta rada, uvrijeđeni i poniženi narodi svijeta, deprivirane skupine, ubijanje kao jedini smisao, crkva kao stara Europa, ova opet kao stara i opaka bludnica kojoj se ponovo vraća menstruacija. Ne, nije u ovom animiranom filmu ništa slučajno: ni jedan znak, ni jedan simbol, ni jedna sitnica ovdje nisu slučajno i u tome jest vic – razumijete li nešto, tada nikako ne razumijete cjelinu. Razumijete li cjelinu, izostaju sitnice koje su relevantne, jer, vrag se krije u sitnicama, zar ne?
Pa, konačno, zar nije tako? Zar razumijete te dronove, zapise Al-Efesbija, komore za deprivaciju, odjele za ezoterijeske djelatnosti obavještajnih zajednica, Komitete 300, razne vrhove piramida 33 stupnja s 13 najmoćnijih obitelji (osoba), moć koja se skriva iza moći, iza maski, znate li išta o (ljudskim) napadima iz svemira, išta o vatikanskim astronomskim opservatorijima, navodno najsloženijima i najvećima na svijetu, išta o izazivanju potresa, razumijete li išta o biti krize, išta o sirijskom ratu, turskoj pobuni, o tzv. arapskom proljeću, o kineskoj “stabilnosti”, o demokraciji, o slobodi, o pitanjima ljudskih, životinjskih, ikakvih prava, o odgovornostima? Naravno, razumijete ih podjednako kao i ja: vidite konfuzno, zbunjujuće, klupko informacija u kojem nema više ni pravih ni krivih, ostajemo samo goli mi, nema saveznika, nema jasnog neprijatelja, nema rata, a rat je… rat 21. stoljeća je medijski rat, rat s informacijama i rat informacija, samo da to ne bi imalo neke još dublje implikacije. Nekad sam se smijao ovoj izjavi, sad me podilazi jeza.
Tada počinjemo shvaćati vrle nove svjetove, 1984., Matrix, Alicu u zemlji čudesa, Kafku… Kosinskog, Lema, počinjemo shvaćati da je život literatura, a litaratura život, da, da je riječ o autentičnmim zapisima streaminga nesvjesnog koje sadrži sadašnjost, budućnost i prošlost kao posve žive, sadašnje, aktualne.
Naravno, netko će od vas reći da sam šenuo, ali razmislite malo o toj šenutosti: vidite li ovu zemlju oko sebe, ove zemlje oko sebe, vidite li kako se kaos lijepo sklapa u jednu gotovo psihotičnu sliku svijeta. I da, nema više mi smo tu, u Hrvatskoj, znate nas se ovo ili ono ne tiče: sve se tiče svih nas, ovo je naša ljudska priča, a koju ako ne shvatimo, postajemo samo nove ovce za striženje.
Pogledajte animirani film u prilogu, i volio bih čuti vaša razmišljanja, u svakom slučaju.

I, pet goat II from Heliofant on Vimeo.

Moris Mateljan: Kamen

Gradski golubovi su sve drskiji i sve se više usuđuju; nisu ni izbliza plahi kao prije dvadeset godina, primjetio je. Oni golubovi koji slijeću na ispuste prozora bolničkih soba gradskog KBC-a još su i gori. Znaju čak i ući u sobu. (Jedan se baš jučer starom šinjor Načinoviću posrao na cijev infuzije.)

Nije ni čudo. U bolničkim sobama su većinom starci koji otplaćuju danak dosadi hraneći golubove mrvicama bolničkih obroka, i tako godinama. Golub zna gdje može.

Ponekad dođu vrapci. Ponekad i koji galeb, ali to je rijetkost.

Galebov zov kad se pari  podsjeća na ljudski smijeh. Ali tog jutra, galeb je stajao na bolničkom prozoru i smijao se, sam. Smijao se Sanelu u njegovoj gluposti koja ga je i dovela  ovdje, na odjel traume, s omotanim batrljkom stopala zdrobljenih kostiju.  Galeb na prozoru je imao jednu nožicu ozlijeđenu, i smijao se, balansirajući poput flaminga Sanelu, u istoj nevolji.

U Sanelu je od rođenja bio neki tik; neki nemir. Vele da je majka svaki puta klanjala namaz sa djetetom u naručju dok nije prohodao.

A kad je stao na svoje noge, mali je Sanel počeo gaziti kamenje. I nije mogao prestati.

Isprva je bjesomučno gazio i utiskivao oštre kamenice na rasutim gradilištima gornjeg Zameta; do odlaska u osnovnu školu prebacio se na oblutke razbacane po asfaltu. Morao je ugaziti kamen u kolnik; svaki ispupčeni kamen ga je zvao, djevičanski; morao ga je taknuti tri puta đonom tenisice i usaditi u površinu ceste.

Znao je uzrok; sjetio ga se godinama kasnije. Kad je tek prohodao, asfaltirali su cestovni prilaz ispred njegove kuće; ostao mu je u sjećanju čudovišni stroj i miris vrelog asfalta. Sjećao  se netom zaglađene površine, poput mirnog jezera, i kamena s ruba kaldrme koji je pao na netom zaglađeni asfalt. I amidže Ibre koji je rekao “auh, šteta, bogati”. Uto se mali Sanel probio do ruba ceste, usprkos povika majke na onoj ljetnoj jari i ugazio kamen u meki asfalt kao u puding. Papuča mu je ostala zamrljana crnim.

Vremenom se njegovo gaženje kamenja po cesti istančalo. Znao je, isprva s klinačkom mudrošću a potom i sasvim izvjesno, da je njegov ritual glupost i da ne utiskuje kamen u cestu gumenim potplatima; govorio je sebi da ga ipak pritisne makar na mikroskopskoj razini. I njegov proces da ga tri puta tapne je ostao samo u njegovoj glavi; naprosto bi ga barem dodirnuo cipelom.

I svuda tako i uvijek tako. Naučio je to raditi diskretno, bez da ga opaze. Pokatkad bi izgledao kao da šepesa i malo čudno hoda; ali mogao je to činiti i istovremeno pozdraviti susjeda bez da ga proglase čudakom.

Osim kada bi bio u situaciji da se ne smije micati a zgrabila bi ga opsesija; to bi bile paklene muke. Kao onomad na školskoj priredbi, na igralištu; trebali su stajati mirno i recitirati pjesmice o maršalu. Poslije se pravdao razrednici i ocu da je taman ispred njega prolazio žohar.

Ili u vojsci; stajao je u stavu pozor, na straži, pred rampom, nasred ceste ga doziva veličanstveni oblutak a on ne smije ni prstom mrdnuti. Kad je želja postala neodoljiva, istrčao je i zgazio kamen. Na nesreću, baš u tom trenutku se okrenuo zapovjednik i ugledao ga; Sanel je brže-bolje skinuo pušku s ramena i uperio je prema grmlju. “Učinilo mi se da se netko miče u šipražju, gospodine poručniče.”

Znao je, njegova kompulzija bi ga jednoga dana mogla stajati glave. Ili barem teže ozlijede.

Prekjučer je Sanel otišao korak predaleko, korak koji je skrenuo s njegove putanje odlaska na posao, skrenuo s pločnika na cestu kojom su bauljali auti u gradskoj gužvi.

Najbolje ugažen kamen njegova života; noga gazi oblutak a kotač folksvagenova kombija drobi i stopalo i kamen u prah. Nije ni osjetio bol od količine zadovoljstva što se kamen pod njime mrvi i pegla do savršenstva; nikad nitko u prometnoj nesreći nije zgrčio lice u tako jeziv kez, samozadovoljan. Potom je s lica nestala svijest.

Dan nakon operacije, ležao je u sobi. Smrvljeno stopalo ga je luđački svrbjelo. Sanelova je opsesija prestala. Ne zato jer mu je smrvila nogu i dovela ga u životnu opasnost, već zbog galeba koji se na prozoru smijao  – znao je – Sanelovom budalastom običaju.

Poželio je da pored sebe ima kamen i pogodi prokletu pticu.

Odsada će kamenje koristiti drugačije.

Fotografija: Penywise @ morgueFile free photos

Novica Stokić: Besnici

Vrebno na kost čeonu
Psi nesiti od neznani
Neumovima na umove neprelazne
Na gubnike zloblju svikle
Da zatru grabno strvinarski
Iz nemanije rđe bezimene
Klicu plemno životvornu
Koren žilni pitomuše milolisne
Rabni nedojedi alosni
Ugnuti razlivajući nezakonje
Tragove utiru uskovitlano
Ljudskosti pravdaške od vajkada
Do melema pelinskoga
Lelekanja Telalskoga crnoslutnog
Netraga nedođije nedovidne
U rasulo.

 

Fotografija: click @ morgueFile free photos

Darko Cvijetić: Oda lijesodjelji

Iz biografije:

mladi redatelj, rat je, godina 1993. režira DUPLO DNO Gorana Stefanovskog, u Prijedoru,
godinu nakon logora.
U kabinetima za biologiju gradskih osnovnih škola traga za vještačkim kosturima, koje kani
vješati u dnu scene, na zadnje cugove, kao aktivni dio scenografije.
Nalazi jedan
u kabinetu za biologiju Osnovne škole Mira Cikota.
Potpisuje revers.
Nosi kostur kroz čaršiju, do pozorišta.
Na ulicama svi bježe od njega.
 
Od obojice.
 
Nakon rata sav je fundus s rekvizitom pretražio.
Nigdje kostura iz DUPLOG DNA.
Kojega je dužan OŠ Mira Cikota.
 
Pa je škola promijenila ime.
Potom su oko grada počeli pronalaziti hiljade njih;
kostura.
 
U riječima za opisivanje nema dovoljno joda.
Nema ni kalcija u vještačkim kostima.
Ničijeg DNA nema.
 
Kosti Mire Cikote, koje su bile obješene dok su bile ona, odmah su iza rata (prošlog, svjetskog)
prenešene na
Partizansko groblje.
 
Lijesodjelje su u Bosni, usljed toliko exhumiranja i lažnih kostiju – nepoželjni.
Kao neki Đepeto koji je napustio drvodjeljanje i ušao u biznis s mesom.
 
Zauvijek neozbiljan pred svakom piljevinom.

Ivan Glišić: Da sam ja Bog

Da sam ja Bog,
nikada ne bih dozvolio
Da se to desi mom sinu, da se rodi
među leproznima umom i duhom.
Da među živima, i živ,
Živi pun ljubavi, a bez ljubavi.
I da ga tek mrtvog i među mrtvima
Ljudi shvate i zavole. Da sam ja Bog,
Nikada ne bih dozvolio da se to desi
Mom sinu. Da sretne Tebe i da te zavoli,
Kao što sam ja sreo i zavoleo tebe,
A ti da me shvatiš i zavoliš
Ne živog među živima,
Nego tek kad budem mrtav
I među mrtvima. Da sam ja Bog,
Nikada to ne bih dozvolio mom sinu.
Ali, s obzirom na to da nisam
Ni Bog ni Božji sin,
Neću sebi dozvoliti takav sunovrat,
Da umrem zbog neuzvraćene ljubavi.
Ako ne nađem nikoga
Ko će da me voli, voleću samoga sebe,
Ma koliko to nekome izgledalo samoživo
I narciziodno. Jer, bolje je da budem
Novi Narcis, živ i bez ljubavi,
Nego Novi Isus,
Mrtav, i s ljubavlju.
Šta će mi takva ljubav. Ljubav živih
Prema mrtvom, a ne živih prema živom.
Da sam ja Bog, nikada ne bih dozvolio
Da se to desi mom sinu.

Ilustracija: I, Pet Goat, La Pieta, vidjeti više na stranici Heliofanta

Riječka književnica Tea Tulić objavila glazbeni album

Tea Tulić, autorica nagrađenog i hvaljenog romana Kosa posvuda (Algoritam, 2011.) , ponudila je književnoj javnosti iznenađenje  – objavila je album!

Tekstovi sa EP-ja Albumče su prozno-poetski narativ nastao u listopadu 2012. tijekom autoričinog boravka u Beogradu povodom manifestacije Krokodil.

Glazbenu produkciju potpisuje riječki autor i naš dragi prijatelj Enver Krivac, svestrani autor – glazbenik, strip-crtač i književnik (objavio nagrađivane romane Ulica Helen KellerNišta za pisati kući o).

Krivčev glazbeni kolektiv Japanski Premijeri, (čiji je član i naše uređivačke gore list i književnik Moris Mateljan) gostovao je u kompoziciji Bijeli Bicikl. Video-uradak vam poklanjamo u prilogu.

Ni prvi ni zadnji puta, riječki književnici kroče stazama rocka, dokazujući kako su im i pop-glazba i književnost podjednako važna artistička tekovina.

Teino Albumče možete poslušati ili besplatno skinuti s njezine bandcamp stranice.

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara