Miloš Petronijević: Pasji život

Odavna je to vreme, kao nepostojanja ga se tek sećam, ostalo iza mene, kada sam obilazio tezge i ljudske noge na pijaci i s drugim štencima lunjao iza buregdžinice i kioska s pljeskavicama.
Čini mi se da je i tada nosio nekakav kačket, valjda me je pomilovao, i mašući repom zapristao sam iza njega, radoznao, do iza varoši, gde me je uzeo u ruke i poneo do šupe kraj građevine, gde sam ostao, vezan, i izrastao u kera i čuvara.
Sećanje, s kojim život počinje, bila je bol na vratu, ožiljak, frapantna jara s nebesa i zaustavljeno vreme u enormnoj žeđi, iskrivljeni kolac s lancem, i fantastično kapljanje česme kraj mešalice, namalo od mene; ostala je slika sablasne nemoći misli, i izvrnute šerpice, koju sam prosuo, nerazumno se igrajući, prethodno.
Život je dan, što traje, kretanje zvezda je tako usmereno, i tek je ponekad onako kako hoćemo. Retki doživljaji izdvajali su trenutke, kao kad sam se dva puta prejeo i dembelišući zaključio da je glad, kao permanentno stanje, ostala iza mene. Trpljenje je osnovni smisao čekanja – čekanja na izlazak sunca i dolazak vlasnika, na parče hleba i svežu vodu, blagoslovenu; čekanje jutra kada ću otići u daljine, terati kera i biti slobodan.
Jednom je i Ona prošla, riđodlaka, mirisala je i pre no što se na obzorju proplanka pojavila, na san, i nagradu, na radost koju sam čekao. Kerovi su ovijali za njom, i upirao sam sa sve četiri, grebao, otimao od lanca, lomeći kolac, i zaletao se kroz japiju i blokove, da podavim sitnuriju oko nje, da se probijem na čelo i udenem ga, i rascvetam se kao što niko nije. Ostao sam zapetljan u bodljikavu žicu, cvileći.
San je tek varka – „Izdržati još malo i biće bolje“ – opčinjava nas, i daje nam snagu da idemo dalje. Nikada nam ne može sve potaman biti. U danu koji je prolazio, kotrljao sam kamenčiće po prašini, i kiše i vetrovi odnosili su očekivanje radosnog jutra u kojem ću se probuditi na nekom drugom mestu.
Postajao sam drhtaviji, zimogrožljiviji. Češanje o dasku umirivalo je svrab, ali su mi kraste prokrvavile. Kroz izmaglicu sam sve manje nazirao proplanke i bregove s šumom, u koju neću kročiti. Jedno bedro sam pomalo vukao, od kada me je ono šutnuo nogom. Bilo je to kada sam postao strvina.
Pojavila se jedne noći, stajala preda mnom, spram punom mesecu, kao oličenje onoga što bi trebalo da bude. Njene mirne, bistre, prostrane oči sjale su razumevanjem i blagošću nedohvatnih tajni. Prolazila je, posle, noću, poljanom, kao san, i šapat, u kojem je sva bol ništa. Znao sam da će sve biti u redu, da su to samo ljudi i da nije uvek sve tako. U jednom jutru van vremena, s navučenim rukavicama, vlasnik me je odvezao. Sedeo sam kraj bureta, lenjo mrdajući repom, i nisam imao kud da idem.

Organizacija i sloboda kao dvije prve riječi

Ovaj su tjedan na našoj književnoj sceni dominirale dvije teme: prva je ona vidljiva, a tiče se organizacije, tiče se načina financiranja, preslagivanja same izdavačke industrije (eh, al’ volim taj izraz), a što je čak navelo i Ministarstvo kulture da se očituje o temi koja je dogorjela do noktiju, a to je financiranje nakladništva u 2014. godini: dakle, knjiga i časopisa. Sami procijenite o čemu se radi, a na nama je da vam dostavimo informaciju koja se tiče možda i vas. Jasno, sve to ostavlja brojna pitanja otvorenima, no stvar je jasna: počelo je ono što se godinama odlagalo. Možda će financiranje putem EU fondova biti alternativa, no iskreno, sumnjam da domaćoj književnoj produkciji može pomoći suplementarno financiranje EU fondova. Cijela je ta situacija pomalo bizarna i zaista se mnogo toga može iščitati iz Pavličićeve distopijske priče Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti.

Ipak, neke alternative stalno nastaju, možda se i izrodi neki dobar, sustavan prijedlog koji zaista može spojiti potrebu s mogućnostima, struku s publikom, možda zaista nastane kvalificirani menadžment u kulturi koji osobno uporno zazivam, a koji može odraditi ono što očito politike prema kulturi, pa samim time i knjizi, uglavnom nisu uspjele.

Ipak, naše autore kao da je više interesirala jedna druga tema, a ona je kratko i jasno sažeta u osvrtu Davora Šišovića Priče o tjelesnosti, izvorno objavljenom u Novom listu i nešto ranije Glasu Istre.

Tu se otvara ono najbitnije: pitanje slobode. Ovaj put ta sloboda nije oduzeta, ona nam nije zapriječena kaznama, niti je pitanje koje nas može stajati života. Ova je sloboda nešto drugo, nešto neimenovano, nešto čemu ne možemo ni sami naći zajednički nazivnik, nešto za čime čeznemo, što tražimo, a da nismo ni svjesni što tražimo, kao da smo zagubljeni u nekoj bajci prepunoj simbola koje ne znamo čitati, kao da smo u onoj parsifalskoj dvojbi dolaska pred sami graal, a da ne znamo uputiti pravo pitanje.

Samo alternativa nije odustajanje. Kao nešto što bi nas moglo odvratiti od polaganja prava na traženje te neimenovane slobode mogla bi biti baš ta organizacija koju spominjem ranije i koja je postala temeljno vanjsko pitanje cijele naše kulture (ne samo književne, da se razumijemo). O tome sam uostalom i govorio već ovaj tjedan u kolumni na Korzo.netu, ali ona predstavlja tek jednu distrakciju, jednu prepreku koja nas pokušava odvratiti od potrage za slobodom koju još nismo stigli locirati, ali za kojom uporno tragamo.

Sada su ta dva pitanja postala jedan veliki i težak zapleteni kompleks koji od nas traži beskrajne misaone petlje: kako nadvladati, nadrasti, prekoračiti, kako izaći iz petlje organizacijsko-sadržajnih dvojbi, kako sve te akcije, sve te pokušaje spojiti, pretopiti, preliti i u nešto smisaono i stvarno održivo, u živu scenu koja diše, daje, traži, uzdiše, živi svoj književni život punim plućima. Ne skrivam da je temeljni cilj Književnosti uživo upravo stvaranje žive književne scene, postavljene na najširim osnovama, koja je čitana, tražena i potrebna. Ako to predstavlja početak, neka je onda ovaj moj post upravo ona boca o brod uz želje za sretnom plovidbom.

Milan Zagorac

Ilustracija: Twin Peaks, preuzeta sa stranice Surrealism

Florian Hajdu: … Laja

U daljini do sunca bi se moglo doći. Patrljci šume akacija, posle seče, talasasto iznikli, zelenim uzburkanim, titrajućim bezukusnim morem, kao pučinom, razvučenim kao testo na stolu za povijaču, ukazuju maštovitu, nesigurnu putanju kojim se može, do, čak onamo stići. Čuju se duboko iznutra, odnutra, svekoliki zóv, pój, húk drhtaj tonova skladnih kao da su listovi dirke, tanke grane žice, a kosi zraci koji se premeštaju, na njima sviraju kao Rahmanjinov kada je u glavi komponovao. To je u meni, mojim očima, ušima, glavi…
Mirno je. Raznobojne, rodne, formne ptice ubrzano skakuću, uzleću, pikiraju, svađaju se ili se igraju. Plenovi im beže, zaklanjaju, sve liči na dijagram kao kod aparata za merenje života ili prestanka.
Između dve zgrade, paralelno sagrađene u razmaku deset metara, sa metarskim zidovima od naboja i nabijene zemlje, sedim na jeftinoj ne baš stabilnoj, plastičnoj stolici. Oko i pored mene su isečeni debeli kanadskotopolski balvani i sklepane daske za što i neudobno sedenje, koji neumitno jako prirodno deluju sa kameleonskim bojama za vreme i doba godišnje. Preko stola je izbledeli plastični rupičasti stolnjak koji imitira nečiji nepoznati narodni vez, a neznano koliko dugo se bori sa prirodom za opstanak. Na ivicama su rese različitih dužina neke i odpale. Za lepši izgled potrebovao bi jednog resara, ali pošto je udomljen, na balvanima, trpi snama dáće i nedaće.
Ispijajući čaj od nečega što sam na pólju skupio iz čaše Leonardo rasparenog, nekog, nečijeg servisa, sto sam onomad na buvljaku kupio, zbog poštovanja i divljenja Da-u, ne u mojoj zemlji, koju tada nisam ni imao, razmišljam kako nema i nije bilo komaraca…
Nije bilo ni muzike, festivala, kamernog udvaranja, ićanja i pićanja, džonivokeroziranja, dušu na mile vetrove i butine ostavljanja, uranjanja i ponovo iz Raja izlaženja, ni vremena ni doba godišnjega ni vode ni disanja… samo lája od Csokija.

Milan Zagorac: Izgubljeno u prijevodu

Jamstvo

Možda,
nažalost, ne mogu davati jamstva
(iako bi sigurno bila vjerodostojnija nego ona za banku),
samo onoga časa
kada naš neurološki sklop
klikne
padne
izgubi vezu
sa samim sobom
shvatit ću
da je moja duša
isto što i tvoja
i ova zemlja
isto što i mi
i sve to skupa
isto što i svemir
galaksije
zvijezde…
I sada, pazi dvojbe,
zar je moguće da smo samo
kad smo nenormalni
normalni
kad smo izvan sebe
u sebi?

Ovaj blog pišem za…

… sve one koji su se, hodajući šumom, izgubili…
… za sve one koji se osjećaju zarobljeno…
… sve one koji su ostali sami, a misle da nisu to zaslužili…
… za sve one koji su toliko zabrinuti da misle da zabrinutost nikada neće proći…
… za sve one koji su bolesni…
… za sve one koji se boje kraja…
… za sve one koji su nesretni jer misle da imaju malo…
… za sve koji su nesretni jer ne znaju kamo trebaju ići…
… i za sve one koji ne znaju što trebaju činiti…
… za sve one koji se osjećaju isključeno…
… za one koji misle da im je stavljen veliki teret odgovornosti…
eto, možda sam koga i propustio, ako jesam, sami dodajte…

Kako sam prispio ispod korijena stabla

Ne pišem pjesme
jer uvijek imam tako puno za ispričati
pa čak i ljudi koji bi me trebali slušati
kažu da sam malo zamoran
baš me briga za to
i stoga vam pripovijedam pejzaž mojega sna:
važno da sam prispio ispod stabla
ispod korijena
ispod jezera ispod stabla ispod korijena
gdje živi zmija
ali koja me neće čak ni pojesti
koja me ispljune natrag u šumu
gdje me čeka ona
a ona nije anđeo jer
ona nema krila
i ne može letjeti kao ni ja do krošnje
kroz koju se probija sunce
pa i dalje
samo zato
lutamo po šumi, pješke
bez staze
samo znamo da nismo
ni zmija ni anđeo
nego nešto na pola puta
izgubljeno
a što mora spojiti
svjetlo
od vrha do dna

Pobratimstvo lica u svemiru po drugi put

Jednom
kad se oslobodimo
te frekvencije
titranja struna
shvatit ćemo
da je
krivnja
bila iluzija
kao i sve ostalo

oh, kakva će tuga
uhvatiti
sve one
koji
su rado
svoju krivnju
denominirali
u tuđu
misleći
tako
lako
postati
sretni
za račun tuđe nesreće

ipak
njihova će tuga proći
tada
jednom
kada se
promijeni
titranje struna
shvaćamo
da postoji
samo
pobratimstvo
lica u svemiru

Na Veliki petak, mala religiozna refleksija

Oče svih nas, bića ovozemaljskih, svjesnih ili nesvjesnih
koji jesi na nebesima, onkraj svih dimenzija i svjetova
sveti se ime Tvoje, koje god da je, a ima ih mnogo
dođi kraljevstvo Tvoje, milosrdno i puno ljubavi
budi volja Tvoja, negdje duboko skrivena u nama
kako na nebu, tako i na ovoj našoj maloj, tvrdoj zemlji.
Kruh naš svagdanji daj svim svojim bićima danas,
i blagoslovi nas dužnike,
kako ćemo i mi blagosloviti dužnike naše,
i ne uvedi nas u napast, da ne budemo jalni, mali, sitničavi, ljubomorni, snishodljivi, zli, tašti, oholi i okrutni, gramzivi i bijesni.
nego izbavi nas od Zloga, a da pronađemo Tebe u sebi gdje obitavaš u bezvremenju
Amen.

Mačja žalost

Ne znam jeste li primijetili, ali kada neka mačka pogine na cesti, kada nema nikoga od ljudi u blizini, oko njezinog se tijela okupe mačke, kao u nekom zboru i njuše, zatim posve okruže tijelo i djeluje kao da je plaču i zavijaju, a zatim ispraćaju tako što se jednostavno okrenu i odu. Ovaj sam prizor vidio nekoliko puta, najčešće noću, na cesti, kada oko mene nije bilo nigdje nikoga.
A zašto su nas uvijek onda učili da su mačke neuračunjive i bezosjećajne životinje? Zašto nas onda uče da životinje nemaju nikakvu dušu?

Jučer sam doživio otkrivenje

Nije mi se obratio gorući grm
nakon prolaska
kroz utrobu zvijeri
samo je prhnula ptica
u sumrak
u guštari
i netom prije
podvukla se zmija
pod korijen
prvog stabla
koje raste do sunca
i tada sam
zavibrirao
u frekvenciji
muzike sfera
a da nisam uzeo bunike
Aleluja!

Danas sam osjetio blink

Danas sam osjetio,
blink,
onako…
da sam ja
zid
vrata
kuća
ona debela susjeda
onaj kreten od vlasnika biznisa
onaj zlostavljač pasa
ona zgodna lezbijka
ona pederčina od čovjeka, mamu li mu jebem
onaj crnac
onaj arapin u siriji koji kresne iz rpg-a i kaže allahu ekber
ono ubijeno dijete, negdje u africi
onaj dron koji ga je ubio jer se zabunio u softveru
onaj ptsp-ovac koji je u afganistanu iskupljivao grijehe
valjda za pljačku benzinske
u sjebanom predgrađu Detroita, Michigan, U.S. of A…
ona tetica
onaj starac
onaj slaboumnik
onaj invalid koji ide na dijalizu
one mačke na ulici
onaj opaki glupi moćnik
onaj prosjak
onaj otac
ona mama
onaj brat
grad
da se sve
baš sve
presijava u meni
da sam ja ono
što mislim da su drugi

O, kapetane

O, kapetane, moj kapetane,
ahabe,
ahasveru,
idemo za bijelim kitom, zar ne?
stavio si nam i jamstvo
obećanje u zlatu,
lijep iznos,
kako bismo vjerovali
da ćemo se
s putovanja
vratiti
živi
zdravi
veseli
čili
jednoga dana
donijeti ženama poklone
djevojčicama lutkice
dječacima najljepši gadget
ali
nismo sigurni,
kao što ni ti nisi siguran
hoćemo li to ikada stići
jer
bijeli kitovi
postoje samo u pričama
zar ne?
O, kapetane, moj kapetane!

Istočni grijeh

svaka žena zna
jednu jedinu istinu
da je
svako začeće
u svojoj biti
bezgrešno
kao što svatko zna
da smrt
nije kraj
nego
činjenje
novoga izbora
prema
bezgrešnom začeću
triput blagoslovljen onaj
koji ovu istinu spozna
aleluja
aleluja
aleluja

Bezbolan način samoubojstva

Sjećam se kao jučer
padala je proljetna kiša
bilo je to za prvi maj ili tu negdje
1986.
bili smo svi skupa
kod hitlera na piću
(tako su zvali tipa imenom adolf
koji je imao bircuz u đakovačkoj satnici)
luj iz gaja je rekao da mu je
lisica
poklala kokoši
išli smo u šumu
našli rupe
naoružani puškama
vilama
grabljama
motkama
lisice nije bilo
ali bilo je nas
nekolicina
luj, tata, šuma,
ja
i černobil
naravno
jebeš černobil
pa gdje je to?
uostalom, rekli su
da nas je oblak uglavnom zaobišao…
je li?
padala je kiša
i ja trideset godina kasnije znam
da to ima neke veze sa mnom.

černobil je bezbolan
način samoubojstva.

Gorući grm

kako li je smiješno to dijete
rođeno od majke s mjesečnicom
vezano na pupak svijeta
koje pita gorući grm
“jesi li ti gorući grm”
nadajući se da će odmah, sada, ovoga časa
bez truda, onako
doznati svoju ultimativnu istinu
preskočiti svoju dječju fazu
zaobići nužne korake,
prevariti na ispitu,
i odmah sjesti negdje gdje on jest
njemu s desna
“ne”, odgovori ovaj
“ja sam onaj koji jesam”
i ostavi dijete
rođeno od majke s mjesečnicom
vezano na pupak svijeta
u čuđenju
da se i dalje klanja
prema potrebi
zlatnome teletu
i da razapne tu i tamo onoga
svakoga, nekoga, bilo koga
tko pomisli da je on
sve oko nas i sve u svakome
a ne samo gorući grm
oh, kako li je dijete smiješno stvorenje.

Netom prije horizonta događaja

Netom prije
horizonta događaja
ne hvata putna groznica.
Bez obzira na sve prevaljeno,
naprotiv,
hvata težina na grudima
zbog nepoznanice
s kojom ću se sudariti
brzinom većom od svjetlosne

Vratih se iz Hada

Vratih se iz Hada
I ne, nije dolje
samo mrak, tama i škrgut zuba.
Krivo, posve krivo,
Had je kao tu
kod nas
samo neprosvijetljen ikakvim svjetlom
iz nutrine.

Kada pomisliš da si došao u stanje svjetla

Kada pomisliš
da si došao
u stanje svjetla
i poželiš tu ostati
samo za sebe
preostaje samo
sunovrat
u bezdan
u tvrdo
u mrak
u stotine
milijune
milijarde
duša
koje
žude
žele
hoće
moraju
nadaju se
imaju
čeznu
i tada padneš
u još veći mrak.
napokon
izgubiš snagu
odustaneš od svega
ne bojiš se ničega
ne nadaš se ničemu
ne misliš ni na što
i privučen si
ponovo
k svjetlu.

među mrtvima

ja govorim
mrtvima i sakatima
neka pokušaju
doprijeti
do ono malo
svjetla
koje imaju
onoga fragmenta
vječnog života
koji svatko ima
da shvate
ali ne
mrtvi i sakati
neće
e baš neće
čekaju da pojedu
još malo mesa
da još malo
egzistiraju
da još malo
cuclaju
ako na nešto nalete
jer oni nemaju
nikakvu svijest
ne znaju što su
oni samo jedu
i rađaju
mrtve i sakate
tko sam ja
da govorim
mrtvima i sakatima
u svijetu
mrtvih i sakatih
koji
nikakvo uskrsnuće
dočekati
ne mogu

Čudnovati slucaj dr. Mesmera

srdžbu, boginjo, pjevaj
nas, sretnika,
na benzodiazepinima
i selektivnim inhibitorima
pohrane serotonina
dok
crno mlijeko
sreće
pijemo
obdan
jutrom
večerima
/noću ne, blagotvorno umrtvljeni hipnoticima/
sa zaslona
proizvoda s jabukom
cinično jalovo
kljucajući
šta da
da ne da da
migajući okicama
šarenih leca
čekajući
da nas netko
društvenomrežno
klikne
da nas
nešto
itko
bilo što
izbavi
ove 
nepodnošljive lakoće
i samospasi nas
od kolektivne sreće.

knjiga mrtvih

jednog će dana
inteligencija
u obliku
elegantne plave svjetlosti
koja se prelijeva u prizmi
iz sazvježđa blizu
konjske glave
razumjeti facebook
kao ultimativnu knjigu mrtvih
ranog osvita svijesti.
naime, svi ćemo biti
jedan po jedan
mrtvi i odavno prah
dok ce naše slike
i nerazumljive riječi
očito
pjevati u slavu
vječnog života
onkraj digitalnog boga

Fotografija: Ljubaznošću teleskopa Hubble

Milan Zagorac & fotografi: Posve intimna Rijeka

Nisam odjednom mogao shvatiti svu tu količinu informacija kojoj sam bio izložen pri fejs streamingu, no sada je posve jasno: ovdje se ispisuje jedna posve intimna, osobna Rijeka, grad koji prelazi granicu samoga fizičkog grada, gdje prepoznatljive točke postaju najprije intimne, da bi se onda rasprsnule u bezbroj novih vlastitih i istovremeno univerzalnih značenja.
Premalo se govori o ovom fenomenu. Patimo od velikih motiva, remek-djela, patimo od kulture hitova i širokih zahvata, popularnosti, “važnosti” i utjecajnosti, a ne postavljamo pritom pitanje baze. Govorio sam o tim fenomenima već u nekoliko postova, čak sam i na Korzo.netu objavio kratki fotoesej, još uvijek premalen da bih obratio pažnju na sve ove intimne, male, osobne, svakodnevne doživljaje, a koji nam se pružaju na društvenomrežnom strujanju.
Slike sam izabrao prema osobnim afinitetima, no to ne znači da sam uvrstio sve, baš sve, jer to jednostavno nije moguće. Kako stvari stoje, vjerujem da ću uskoro imati još cjelovitiju, složeniju, još potpuniju sliku grada. To je priča koja nikad ne završava. U “gradopisu” se, preko manje ili više poznatih mjesta, konačno zrcali taj naš “ja”, a on je podjednako nestalan kao i zrcalna slika. Rijeka tada postaje grad svakoga, bilo njezinih stanovnika, bilo nekoga tko u njoj nije nikada bio.
Nema ovdje egzaltacija, “velikih” i “važnih” motiva koji igraju na našu estetsku slabost, na prvu emociju, na sviđanje i ne sviđanje. Ovo su slike koje zaslužuju dobar san, zapravo snove koji su ih spremni asimilirati. Samo takvi postajemo spremni na još širi i veći i dublji dijalog s drugim, drugačijim, onime koji, ako još i mislimo da nismo, baš jesmo… Ove su slike odrazi u izlozima, u staklima autobusa, fotografije fotografija, eksperiment, često vrlo osviješten, pokušaj, snimanje mobitelskom kamerom, prigušene emocije, a one su često nenamjerne.
Upravo je u toj slučajnosti, u tom trenutku, sažeto sve i ništa… Rijeka kakva stvarno jest…

PS

Kao što sam i najavio u jednom od zadnjih fotoeseja, nastavit ću s predstavljanjima novih autora fotografa. Danas dvije sasvim posebne autorice: Carmela Žmirić i Maja Mishaze. Obje iz Rijeke, obje relativno dobro poznate u svojim kružocima, no manje poznate široj javnosti, autorice su posebnih senzibiliteta, svakako dobrog oka za detalj, ali još više, kao i sve dobre fotografkinje, autorice su unutrašnjih stanja, onih intimnih trenutaka, doživljaja koji se reflektiraju u njima e da bi se ponovo vratili u obliku magične fotografije, psihograma koji inače u neočuđenoj, otuđenoj i tupoj stvarnosti jednostavno ne vidimo.
Carmela je već dugo prisutna. Za one koje zanima više, slobodno pogledajte njezin fotoprofil na Fotozineu. Od ove prve, gotovo ikoničke fotografije u postu jednog zapuštenog, napuštenog, ali svima znanog mjesta do onih infernalnih crvenila poput nekog grada Disa, Carmela diše s ovim prostorima koji se ponovo pretvaraju u vrlo jaka, asocijacijama bogate simbole, a koji će malo koga ostaviti ravnodušnim. Ima Carmela, doduše, i razgledničarskih fotografija, ima i izvanrednih portreta, no ove tu postaju duša grada ovoga trenutka u vremenu i prostoru. Stube koje ne idu nigdje, stube koje zavojito odlaze u ništa, ekstenzije iz ničega u ništa, to su asocijacije koje nas najprije naježe, da bismo ih tek poslije bili u stanju osvijestiti; prolaznici ispod vrpci koje lamataju na ledenom vjetru, odbljesak svjetla u staklenim strukturama… Da, sve su to duševna stanja grada kroz prizmu Carmele Žmirić, autorice koja vam rijetko dopušta da dođete do daha – istovremeno svečana i monumentalna, a s druge strane izrazito intimna – ne pušta vas, ostavlja vas da dvaput promislite poznajete li, ne samo svoj grad, nego i same sebe.

ana marija vizintin1

Ana Marija Vizintin

ana marija vizintin2

Ana Marija Vizintin

biba dunić1

Biba Dunić

biba dunić2

Biba Dunić

biba dunić3

Hazim Begović

borislav božić1

Borislav Božić

borislav božić2

Borislav Božić

borislav božić3

Borislav Božić

carmela ž

Hazim Begović

carmela žmirić

Carmela Žmirić

carmela žmirić2

Carmela Žmirić

dora 3

Dora Božanić

dora bozanic

Dora Božanić

dora bozanic 2

Dora Božanić

Hazim begović

Hazim Begović

hazim bekovic2

Hazim Begović

Jasana Surina

Jasna Šurina

jasna surina

Jasna Šurina

jasna surina2

Jasna Šurina

Maja sindičić

Maja Sindičić

maletić3

Željko Maletić

melinda kostelac

Melinda Kostelac

melinda kostelac 2

Melinda Kostelac

putovanje borislava božića

Borislav Božić

sandra černjul 1

Sandra Černjul

sandra černjul 2

Sandra Černjul

tamara

Tamara Modrić

tamara 1

Tamara Modrić

tamara 4

Tamara Modrić

tanja ljubojević1

Tanja Ljubojević

tanja ljubojević2

Tanja Ljubojević

tanja ljubojević3

Tanja Ljubojević

željko maletić1

Željko Maletić

 

Igor Večerina: Autogol

Živjeli smo u onoj najzajebanijoj varijanti: Ni u gradu, ni na selu. Naše malo “mjesto” nalazi se iza prvog zavoja poslije table “Rijeka”. U stvari zadnje mjesto prije table “Rijeka”. To su oni što se nešto kurče da su gradska djeca. Oni i ne govore čakavski. Tako su nas uglavnom kritizirali. Gradska su nas djeca opet gledala odozgo, kao one iza brda. Bili smo četvorka. Zvonko je bio najstariji i previše je htio vladati pa smo ga s vremenom odjebali. Ostali smo ona najgora varijanta – trica. Dva protiv jednog. Uvijek je jedan u banani. Najgora ekipa na najgorem mjestu. Sve pretpostavke da se razvijemo u ono što nam je ideal – u protivnike svega i uvijek. Uz sve ove karakteristike, mi smo još bili i prva ulica u kvartu. Od nas se počinjalo – na nama se završavalo. Doduše, u onoj debeloj Spomen knjizi našeg mjesta spominju se tek možda naši rođaci.
Imali smo potok; imali smo tri brda, od kojih jedno pravo; imali smo i prugu i izlaz na more, između brda. Nije da je Mississippi ali teče, nije da je Orijent expres ali se čuje. Uvijek smo dolazili, ma gdje trebali doći, s nekih čudnih strana. More smo vidjeli s balkona, ali smo do njega trebali pješačiti nekih 45 min. kozjim putevima između brda. Vraćali smo se ipak zaobilazno, koliko se već tko snašao: motori, autostopovi… Na prugu smo, na tračnice, postavljali čavle koje bi vagoni sprešali u prave male mačeve koji su, nabijeni na štap, postajali prava, ubojita koplja. Pod taj vlak su se lude babe i bacale pa smo ponekad bili i prvi očevici. Nemalo su te slike utjecale na naše snove. Na živote? Sjećam se da je stari naručio Stojadina. Bio je među prvima u mjestu. Već sam se svima pohvalio da stiže, kad su starcima javili da nisu upali u prvu turu narudžbi nego moraju čekati jer su N.N.- ovi na Silvestrovo kamenovali cijelu pošiljku Stojadina pa su isti vraćeni u Kragujevac na popravak.
Ne znam kako nitko od nas nije završio na arhitekturi jer kućice smo gradili baš svuda: od šikara, mostova, vrhova brda do, ipak najbizarnije nam kućice – na vrh kuće. Točno nasuprot moje kuće bila je neka vrsta montažne kuće. U njoj je živjela neka Mađarica koja je svake godine dolazila u drugo doba. Došla bi k mojoj mami i objašnjavala kako je baš to doba godine njoj idealno za provesti ovdje. Tog je kolovoza otišla nekako na brzinu. Fiki, Piro i ja već smo bili odjebali Zvonka. Na jednom od kupanja ful nas je sprdao pred svojima iz razreda i zakleli smo da ga, ni po koju cijenu više nećemo. Dosta. Nekako je bilo logično da netko od nas zauzme to njegovo šefovsko mjesto, ali nekako se nitko nije gurao. Nije se o tome, jednostavno više govorilo. Našli smo se kod mene u dvorištu i ustanovili da je teta Izolda stvarno otišla. Imala je ta baraka neku magiju. Bila je stvarno baraka, montažna brvnara usred šikare, a opet, imala je nešto fino. Ušli smo kroz prozor. Na guranje. Sve smo prekopali. U to doba o sexu se nije govorilo. Povremeno bi Fiki došao s idejom da se igramo doktora. Mama mu je bila doktorica pa valjda zato. Ipak, zanimali su nas samo pimpeki. Natezali bi kožice, do boli i zamatali ih u gaze koje je Fiki i donio. Taj bi pimpek bio spreman za akciju. Dok je Fiki stručno obrađivao mog velikana, Piro je pronašao teta Izoldine čipkaste tange. U plastičnu kutiju Cedevite nagurali smo mekanu spužvu i navukli na nju gaćice. Lupalo nam je u glavama, jednom po jednom. Na neku foru, uopće se nismo sramili pričati kako nam je. No, dosadilo nam je. Naša vila imala je poljski wc iza kuće. Bio je napravljen od jelovih dasaka. Klimav. To je bilo dovoljno da provjerimo koliko je zaista klimav. Bio je jako klimav i ubzo se srušio. Zaključili smo da to baš i nije neka građevina pa smo od tih dasaka krenuli graditi svoju kućicu. Bili smo se već dobro ispraksirali. Pogled nam je uvijek bio važan. Skužili smo da kuća ima ravan krov, a ima i dimnjak s antenom. Daske smo prebacili na krov i ubrzo je naša kuća na kući bila spremna. Taj naš uspjeh, ta superiornost – pa napravili smo bolju kuću na krovu kuće nego što je ona sama.
Dobro smo se zabavili i otišli doma. Baš kao i svaki put. Ništa loše nismo napravili. Barem smo mislili. Drugi dan čuli smo sirene i našli se kod mene.Bolje reći kod moje mame. Pod krilom. Čuvala nas je od naše prve sirene dok smo gledali kako murija rastura našu kuću na toj baraci i odnosi dasku na kojoj smo napisali – KUĆA. Uzeli su otiske, naše otiske koji su iz dana u dan rasli.
Narednih smo dana pričali o konjima, o psima, o tome kako bi si trebali nabaviti takve kompanjone i trčati po livadama. Znali smo da smo srali. Onih par pasa što smo ih bili kućama dovukli, tjedan dva hranile su mame, a onda bi ih tate noću odvezale s lanca da se ne pate.
Ja sam bio nestao na par dana. Nešto sam bio zabrijao s onim pederčićima iz razreda. Bilo je oko jedan u noći kad su na moj blindirani prozor zakucali.Moja je kuća bila prva u mjestu ili zadnja, a moj prozor prvi, ovaj put zadnji na redu. Bio je i Zvonko i to za volanom škode i s cigarom u zubima. Izgledao je kao Kvaka s predzadnje iz Modre laste.
– Ajde diž se, idemo – šapnuo je Fiki.
– Ma kamo? Šta ste pop… – nisam dalje pitao. Navukao sam traperice i zakoračio na prozor. Sjetio sam se kutije Chesterfielda iza knjiga na polici i vratio se po njih. Činilo se da smo ovaj put kompletni. I sigurni. Ma bili smo ful ekipa. Zvonko je odmah oderao po gasu. Nismo znali kuda idemo, ni zašto, ali se točno kužilo kako to radimo. Sigurno i zajebano. Škoda je isto zajebana s tim zadnjim pogonom. Već na zavoju na izlazu iz sela lagano nas je zanijelo. Počeli smo pizditi. Piro je htio voziti i govorio je da je bolji jer mu je stari mehaničar. Doduše na brodu ali i brod ima zadnji pogon. I ja sam htio, ali čim sam to rekao usro sam se. Znali smo da ne smijemo u grad pa smo pičili po selima. Počeli smo vrištati ko ludi. Neka predplodna sperma nam je pukla u glavu, neki adrenalin kog ne pamtim ni iz kakve kasnije droge ili alkohola. Tek sam onda, kad je Fiki počeo inzistirati da vozi, a Zvonko se sve slabije opirao, skužio da je smrad, Zvonko, ustvari maznuo ključeve Fikijevom starom jutros kad je došao po njega za na more i kasnije ga uspio nagovoriti da se idemo voziti. – I Zvonko ima starog – pomislio sam. Valjda me je skužio što mislim. Okrenuo se i počeo vrištat na mene: “Šta si se kurac usro. Nismo ni trebali doć po tebe… Fiki je vrisnuo: Paziiii! Kurac. Bili smo u lunaparku. Vrtjeli smo se valjda satima. Tako je barem izgledalo. Prvi šut je bio gadan, a onda smo se odbijali i urlali.
Stalo je. Šta sad?
– Bježmo, rekao je Zvonko i već bio vani. Tek smo onda skužili da je Fiki sav u krvi. Smrad Zvonko je zbrisao. Fiki je bio u šoku. Svi smo bili, a posebno kad je Fiki iz usta ispljunuo tri zuba. Izvukli smo se iz dobro rasturene Škode. Susjedi iz okolnih kuća su počeli paliti svjetla. Imali smo, preko livada i potoka jedno pet kilometara do doma. Jurili smo kao ludi. Ni sam ne znam kako, ali za nevjerojatno kratko vrijeme bili smo pred mojom kućom.
Šta sad? – Ništa – kaže Fiki – reći ću da sam pao na pločicama u WC- u. Bilo nam je najlakše ne komentirati. Zbrisali smo doma.
Ujutro je policija zvala Fikijevog starog i probudila ga. Bila je nedjelja.
– Gospodine, gdje ste bili noćas?
– Gdje i sada, u krevetu – odgovorio je i ne znajući tko ga zajebava rano ujutro.
– A vaš auto, gdje vam je auto?
E onda se probudio. – Pred kućom. Tu malo niže.
I tako je policija došla kod Fikijevih već za koju minutu. Stari je ušao u kupaonu. Fiki je, luđak, valjda facom namazao pločice. Ušli su u njegovu sobu i izvukli ga iz potpuno krvavih plahti. Tresao se, a stara se skučila između njega i starog. Svi su se tresli. Svako na svoj način. Poslije je stari trebao prijaviti maloljetnog sina, a to baš nije bilo popularno, a uz to, mali je bio dobrano sjeban: bez tri zuba i s devet šavova na usnici. Mada su svi znali, barem slutili da Fiki nije bio sam, nikad nije priznao. Zvonka smo sad stvarno odjebali. Dugo sam mislio da ni mi drugi nismo bili baš najbolji. No nisam baš imao vremena za razmišljanje. Tek dva dana kasnije došao sam Fikiju u posjet i u njegovoj sobi smo šaptali o svemu. Nije bio ljut na mene i to mi je puno značilo. Te su mu večeri, malom, išokiranom nećaku, u posjet došli barba i teta. Malo su popričali s njim, ne spominjući tragediju, po nalogu mame, naravno. Onda su otišli s njegovim starcima u dnevni boravak malo to prostudirati i vidjeti da li bi Fiki možda trebao kakvu stručnu pomoć. Da se ne zna.
U Fikijevoj sobi, u Fikijevoj glavi, u nekom zajebanom dijelu te glave nešto se jako zajebano tada dogodilo. Barba je bio zaboravio ključeve od svog Stojadina na Fikijevom pisaćem stolu. Fiki se obukao i onako zašiven iskrao iz kuće. Upalio je Stojadina i vozio se. Starci i barbe i tete su se zapili do kasna pa dugo nisu ni kužili da ga nema. On se vozio nekih sat vremena, a onda se sjetio. Zvonkov stari uvijek ostavlja ključeve od svog Opela u bravi jer zaključava garažu. No, prozor je otvoren, barem ljeti. Ušao je u garažu, tiho otvorio vrata, izgurao Vektru, ne paleći motor i tek na nizbrici zaverglao. Znao je kud ide. Znao je i kako i zašto. Sam. Došao je do iznad Bakra. Do provalije. Dvadesetak metara ispod bilo je nogometno igralište trećeligaša čiji je direktor bio Zvonkov stari. Izašao je iz direktorovog auta, spustio ručnu i izgurao ga na travnjak na kom je pionir Zvonko prošle nedjelje igrao na mjestu beka. Upisao se u strijelce. Autogolom.

Fotografija: Zoran Žmirić

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara