Boris B. Hrovat: Čistilište

1.

Bruno Huntington iznenada osjeti snažno probadanje u očnim jabučicama. Bijaše to neobičan bol, koji nikada prije nije osjetio. Gotovo da se slab tračak njegove svijesti pokoleba, i on opet utone u neproničnu i bezvremensku tminu. Ali onda, upali se svjetlost iza poluodškrinutih vrata, nezadrživo, poput neke mliječne tekućine ispuni šupljinu između nedostatna praga i donje prečke tih istih dvokrilnih i vrlo teških vratiju, te potom jurne prema njemu začas silno obuzevši njegovo biće. Bol se ponavljla: u nekoliko navrata žestoko ga je stegla, tako da se posve bespomoćno koprcao, tresući se u svojoj kolijevci od kamenja i crvene prašine. Kad se konačno primirio, vidio je kako se golema vrata, smještena na nepoznatu zidu njemu nasuprot, polako otvaraju, puštajući da ga svjetlost zabliješti i prožme. Više nije ćutio bol, odijeljenu, nečovječnu i samosvojnu: ne, osjetila su primala prve, svježe, nevine dojmove, i Bruno Huntington je ponovo – mučnim i sporim procesom – sticao svijet o zasebnosti svoga postojanja.

Činilo se kao da svjetlost stiže odozgo, ali njezin izvor nije bio jasno raspoznatljiv. Prostoriju, koja se ukazala kad su se vrata sasvim rastvorila, Bruno prispodobi s klinikom, ali se odmah stade pitati zašto je to učinio. Svakako, postojali su instrumenti: uglačani čelični skalpeli, pincete, hvataljke, igle. Sve je stajalo nepomično i sjajno, uredno raspoređeno u staklenim ormarićima duž zidova, koji su opet bili obloženi bijelim pločicama od jednostavne keramike. Potom operacijski stol, raspremljen, s bijelim, koso navučenim prekrivačem na sebi, kao da nekoga očekuje, s usmjerivim reflektorima tek nevisoko ponad svoje jarke bjeline, nadohvat ruci imaginarna liječnika – zapravo, potpuno izlišno, jer je ona svenazočna, raspršena, strana svjetlost odasvud sjala. Ležeći u predvorju, sad već nepomičan, Bruno se pitao da li je pacijent, promatrač, ili liječnik? Prošlost, pomisli, da, prošlost, i grčevitost koja je dotad izobličavala tijelo, stade pomalo jenjavati.

Htio je otvoriti oči. Pronađe da su mu kapci čvrsto slijepljeni. Napregne se, ali, umjesto učinka, oćuti samo nekoliko slanih i mlačnih kapi, koje prostrujaše njegovim licem i zaustaviše se na orublju usana. Lizne. Krv, krv, pomisli gotovo s nekim čudnovatim uživanjem. Rastegne usta u grimasu koja bi se u nekoj drugoj prilici bila smatrana osmijehom, i pokuša pomaknuti ruku. Ruka mu je bila položena uz bok; on je s lakoćom digne, te dlanom prekrije oči. Njegov pokušaj bijaše uspješan preko svakog očekivanja. Ona se svjetlost naglo smrači, i Bruno još nekoliko trenutaka ležašemirno u tome položaju, odmarajući se od prethodnog naprezanja. S uživanjem je otkrio da je prikazanje kliničke odaje netragom iščezlo. Umjesto toga, u lagodnoj polutmini titrale su tek mnogobrojne blage boje. One nisu stvarale nijedan lik, koji bi se mogao ma s čime prispodobiti, ili ma kako nazvati. Bruno je znao da će u slijedećem pokušaju podići oteščale kapke, i ugledati svijet, ali svejedno nije osjećao znatiželje, pa nije ni žurio. Radije je polagano prstima otirao oči, u koje se uvukao pijesak, nošen olujom, te izazvao zapaljenje. Napokon stade odmicati ruku i pripuštati tako sve više svjetlosti, kako bi se oči prilagodile. Svjetlost se zaista doimala mnogo prirodnije nego prije. Pričeka još časak, zadovoljan svrsishodnošću i postupnošću svojih radnji, a onda naglo otvori oba oka.

Ležao je na leđima, tek s malim, jedva primjetnim otklonom prema desnome boku, tako da mu se okolina nije odmah ukazala u cijelosti, već samo djelomično, i to prilično škrto. Oštri bridovi stvari, koje je sunce, nisko nad obzorom, činilo da izgledaju kao da zadiru jedne u druge, te oblaci zakovitlani oko nepoznate osi – bilo je prvo što je primijetio. Sjetio se onda malopređanjih zbivanja, i odlučio biti metodičnim. Dakle, visoke, uspravne tvorbe crveno – sive boje i oštrih, nepravilnih rubova – bijahu stijene, porazbaane svuda naokolo. Strmina ga je užasavala, i on se pridignu malo na bok, te ugleda beskonačnu ravan sačinjenu od pijeska boje pečene opeke i oskudnih grmičaka požutjele spržene trave, pustinju koja je zaobilazila i okruživala osamljene stijene, pružajući se od obzora do obzora. Beznadno!, iznenada pomisli, i potaknut time, sjedne.

Nije mogao ustanoviti da li je jutro ili večer, i to ga je nekoliko trenutaka zbunjivalo, a potom se okrene. Nešto izdignutu nad ostalim tlom, i ponešto drugačije boje – vidio je dugu prašnu liniju ceste. Savršeno ravna protezala se vrlo daleko; nije znao radi li se o varci treperava zraka, ili zaista negdje na izmaku doglednosti zavija i nestaje u stjenjkaku. Gledao je u tome smjeru, i rekao bezglasno samome sebi: »Odande sam stigao.« Međutim, nešto je sasvim drugo iznenada privuklo svu pažnju Brune Huntingtona – činjenica koja je bila uistinu vrlo neobična, te je tako zasluživala izuzetnu pozornost. Cesta je, naime, nestajala, snižavala se do nivoa tla i gubila se u razornome pijesku, i to u neposrednoj blizini mjesta gdje se Bruno tada nalazio. Nije bilo moguće dalje slijediti njezin trag, jednostavno je prestajala povezivati čovjeka s prošlošću i podrijetlom, ulijevati osjećaj veze i kakve – takve sigurnosti, istodobno prepuštajući ga samome sebi i ne dovodeći ga nikamo: jer mjesto, gdje se Bruno nalazio, i gdje je cesta svršavala – ni po čemu nije bio izuzetno. Pustinja je naokolo pružala oku na ogled stotine i tisuće neobično sličnih mjesta, čija bi brojnost mogla zavesti i poznavaoca u bludnju i očaj. Drgačije rečeno, pustinja je bila vrlo jednolična, i opet beskonačno, ali vrlo rafinirano, raznolika. Nije imala određena ishodišta, i nije joj se mogao raspoznati kraj; svaka je njezina točka, potom, sličila bezbrojnim drugim točkama, a sve su zajedno činile, da je i njezino središte bilo neodredivo – posvuda i nigdje. Časak bi se pritajila, bila skoro beživotna i pretvorno mirna, potom bi se pijesak užario, a stijene oglasile zvukom prsnuća kamena i survavanja ubojitih lavina; zrak bi započeo svoj lelujavi ples, dižući se s goruće površine sve do oblaka, tvoreći vjetar, koji bi opet skupio snage da uzvitla pijesak i ubojitim naletima smrvi i prekrije svaki odveć drzovit izazov. Položaj Brune Huntingtona, dakle, mogao se smatrati beznadnim.

On međutim, osvježen slabim jutarnjim povjetarcem, opipa unutarnje džepove svoga kaputa.

Nije dugo tražio; iz lijevog džepa, smještenog negdje u nivou srca, izvuče krupan svežanj zelenkasto – sivih banknota. Sve je prošlo bez iznenađenja, gotovo makinalno: Brunini prsti, vješti tome poslu, brzo prebrojiše novac, da bi ga potom, nekom uvježbanom gestom, koja se očito u prošlosti bila mnogo puta opetovala, vratili na njegovo prijašnje mjesto. Besmisleno, pomisli Huntington, ali ne dopusti da se to primijeti u sustavnosti njegovih kretnji. Sve je bilo na svome mjestu. On ustade, malo zatetura, ali se odmah povrati, i polako pođe prema prevrnutim kolima.

Bila su to sasvim prosta kola, od one vrste uobičajene u tome kraju. Što se moglo dogoditi, pitao se Bruno, hvatajući se već sasvim trijezno za osovinu prednjih točkova, nevješto obrađeni komad obla drveta, koji je sad neprirodno stršao u zrak. Sve su sprege i uzde bile raskinute; konja nije bilo u blizini. Jedini točak, koji je još bio na svome mjestu, premda neznatno iskrivljen, veliki drveni kolut s mnoštvom rezbarenih žbica, malo se uz cvilež pokrenuo, kad ga je Bruno dotakao. Njemu se učini taj zvuk ugodnim: bio je artificijelan, razbijao je usijani muk pustinje, onaj nepodnošljivi zuj praznine, a ujedno ga je podsjećao i na daleko, prošlo postojanje drugih ljudi. Obišao je kola: zaista, stranice su bile vrlo grubo tesane, te su, onako napola slomljene, kloparale pri svakom doticaju, ili naletu nejakog vjetra. S druge strane, patetično ispruženih ruku, i lica uronjena u sipki pijesak, on pronađe g. Herreru, mrtva, prignječena nesretno nagnutim dijelom prevrnutih kola. Nešto se krvi bilo usirilo na tijelu tog kartaškog varalice i Brunina ortaka, ostatak je upilo tlo.

Bruno je gajio čudnovatu averziju spram doticanja mrtvaca: uvijek mu se činilo, da će se njihova hladna tjelesa, pod njegovim prstima, raspati u prah. Bila je to fobična primisao, koje se nije mogao osloboditi niti dok je izvlačio teško tijelo g. Herrere. Pokazalo se, međutim, da je g. Herrera, premda neosporno mrtav, ipak neobično kompaktan, štoviše, ukočenih udova. Bruno je žurio da tijelo tog pretilog iz zdepastog, oniskog šezdesetogodišnjaka, zavije u pokrivač (koji je pronašao u kolima), te što prije ukloni iz svog vidokruga. U tu svrhu otkine jednu pogodnu dasku s kola, i započne kopati. Pijesak je bio vrlo nepostojan, i stalno se zarušavao. Tijekom tog posla, čudio se manjkavosti vlastitih misli, i posvemašnjem izostanku osjećaja.

Razvedrilo se, a sunce je visoko odskočilo, kada je završio taj posao, mučen drhtavicom od umora i žeđi. Donio je, konačno, nekoliko krupnih kamena, i na taj način obilježio grob g. Herrere. Osušenih usana sklonio se u hlad, oslonio leđima o stranicu kola, i džepnim nožićem stao urezivati u onu istu daščicu kojom je kopao – znak križa i ime pokojnika.

Kad je ustao, da bi na grob odnio, i ondsje pričvrstio daščicu s križem i imenom, opazio je u kolima, sasvim u kutu, odbačenu staklenu bocu. Uspio je posrkati posljednje preostale kapi vrele tekućine. Potom je dovršio svoje djelo, te – stojeći postrance – nekoliko časaka pozorno sve motrio, spreman inače da pođe prema jugu. (Orijentirao se prema suncu, i ustanovio je da cesta stiže sa sjevera).

Pločica je odavala, da u grobu leži – tragično preminuli u trideset i petoj godini života – dr Bruno Huntington, putnik.

2.

Bruno je bio snažne stature, i lako bi podnio dvodnevni hod pustinjom do skloništa, u kojem se namjeravao pritajiti sve dok se afera s novcem, stečenim na prijevaru od izvjesnih lakovjernih provincijalaca tijekom jedne jedine kartaške večeri u gostionici daleka i zabačena mjesta, sve dok se ta afera, dakle, malo ne stiša, a možda i zaboravi, samo da ga nije tako morila žeđ koja se preobražavala u čudnovatu iscrpljenost i klonulost, pojačane još otvaranjem rana, koje je njegovom tijelu zadao način života, koji je vodio posljednjih desetak godina. Odavno je, stoga, izgubio radost i radoznalost sličnu nadi, osobine svojstvene mladome čovjeku – ostali su mu samo navika i strah.

Vjerovao je da će se skloniti u opskurne ruševine napuštena grada u neposrednoj blizini stjenovita brda, kojim se prije pedesetak godina bludjeli očajni bradati ljudi, prebirući prašinu, u uglavnom bezuspješnoj potrazi za zlatom. Gotovo nitko nije ništa iznašao, i, poslije problematične zlatne, ugasila se naskoro i životna žila toga grada. Njegove ruševine odavna već nitko nije pohodio, a polagano ih je i izjedalo vrijeme, kao što ih je prekrivao pustinjski pijesak. Ali ondje je bilo vode, govorili su Bruni, i on se sada odlučio tim glasinama poslužiti.

Hodajući, nastojao je u krinkama sumračja raspoznati slike svoje prošlosti. Rodio se u Londonu, u obitelji koja je življela točno na razmeđu onoga, što Englezi posprdno nazivaju svojom ordirnarnom građanskom klasom, i onoga, što aristokrati te iste nacije zovu svojim eksluzivnim i teško pristupačnim, ali zato u mnogom pogledu izvrsnim – Society. Njegov se otac obogatio bankarstvom, ali se potom preobrazio u savršena gentlemana, prestavši se zanimati ma čime, osim Ascot Gold Cup-om, Derby-jem u Epsomu, povremenom korespodencijom s »Times-om« (rubrika »Pisma čitalaca«), te premijernim izvedbama dramskih komada g. Oscara Wilde-a, zbog kojih je bio u stanju čak i oteti se svojem dostojanstvenom mrtvilu, i otputovati čak u Paris. Brunina majka, opet, sićušna, ženica mutnih, sanjarskih očiju, na svaki je mogući način nastojala ukinuti sadašnjost, i uvijek iznova proživljavati svoju čudnu (no sretniju) prošlost. Kuća u Curzon Streetu nije mogla zadovoljiti talijansku contessu: pozornice, koje su bile svjedokom burnih zbivanja iz njezine prošlosti, nosile su drevnija i strasnija imena. Tako je gdjekad, ali vrlo rijetko, pričala Bruni o Tarantu, o sunčanoj palači u Sieni, o mostovima ponad Arna, koji protječe Firenzom. Međutim, s nekog razloga nikad nije putovala u Italiju, premda ju je neumoljivo razdirala nostalgična čežnja. Bruno je sada shvaćao; u ono se doba, međutim, osjećao odbačenim i napuštenim. Nijednoj klasi nije u cijelosti pripadao, nijednoj naciji, i nijednom društvu; lutao je od jednog do drugog, i svagdje bio smatran suvišnim, ili nametljivim. Vlastitim roditeljima bio je jedina vezivna spona, koju su oboje osjećali poput nametnute uzde, koja sputava. Bili su ljubezni, i hladni. Udaljili su sina u intenrat, a potom u Oxford. U svojoj dvadeset i petoj godini, Bruno Huntington je odbranio svoju doktorsku tezu. Gosp. Arthur Huntington, Brunin otac, mlako je ispružio svoju žilavu staračku ruku, promrmljao »čestitam, čestitam«, i otišao u Bijou Theatre na senzacionalnu premijeru »Salomé« Oscara Wilde-a. Poslije predstave, pušeći cigaru u svome klubu, čuo je da se u Sjedinjenim Državama mogu povoljno nabaviti izvanredni konji, te je sutradan ponudio svome sinu jedno kratko putovanje preko oceana, (jer ionako nije znao što bi ubuduće s njime uradio). Bruno je prihvatio. Doplovivši u SAD, istoga je časa napustio svoga ne osobito zapanjena oca, i otputovao na jug. U St. Louisu je usavršio svoju tehniku kartaških prijevara, te se potom neprekidno kretao uzduž meksičke granice, boraveći čas u jednoj, čas u drugoj državi, no nikada ma u kojem većem gradu. Tajio je ime i podrijetlo, no s vremenom je postao poznat viđenjem i djelom. Udružio se s Hereerom i počinio nečuvene drskosti, sve vrijeme izvrgavajući zapravo ruglu bankarski poziv svoga oca.

Konačno, međutim, pošto je tako vješto izveo najveću svoju prijevaru, i domogao se upravo nevjerojatne svote novca, Bruno se iznenada našao uspred teškoća samotnika i bjegunca. Naizmjence bijaše jezikom doticao svoje oteklo i bolno nepce, te ispucale i zakrvavljene usne, nastojeći ih bar malo ovlažiti. Prepustio se sinoć – neoprezno, nevoljko bijaše prinuđen priznati – opijenom i oduševljenom starome Herreri, misleći da će ovaj, kao i obično u takvim prigodama, njihovu zapregu dovesti tek do kakva pusta imanja, gdje bi se u stočarskoj kolibi pritajili dan-dva, ili možda, s nešto više drskosti, do susjedna mjesta, gdje bi opet najčešće – zbog redovite pojave susjedske netrpeljivosti – bivali sigurnima. Ali, Herrera, kome se nabrano čelo orosilo znojem, a oči žarile u tmini, ništa ne govoreći nagnao je konje u suludi galop prašljivom i kamenitom pustinjskom cestom bez cilja. Bruno je tada još neko vrijeme zurio u neprozirnu tamu, (samo je šum vjetra, sjećao se, dokazivao kretanje), a potom su njegova čula postupno otupjela, sve dok se i on sam nije svalio u slamu, otpio još malo žestoka pića, i zaspao. Neposredno prije sna bijaše ga obuzeo osjećaj ravnodušja i beznađa, te je to više želio što prije usnuti.

»Što je preostalo? Što je preostalo«?, pitao se Bruno, gazeći s naporom pijesak, koji je – s nadolaskom večeri – bivao sve zagasitiji. Zaista: krnji, grubi lukovi neke stijene podsjetili su ga samo na sive gotičke svodove oxonijskog univerziteta; isprekidani trazi zmije, koja je bočno gmizala pijeskom, podsjetili su ga samo na podni mozaik u onoj velebnoj kući, koju su nekad njegovi roditelji držali na selu. Kao dječak, tamo je provodio školske praznike; skriven za masivnim razbarenim vratima, slušao je mučne dijaloge oca i majke. Očev talijanski bio je grlen i soptav; kad je bio srdit, taj bi se nedostatak potencirao.

»Non posso più sopportare quello tuo bastardo!«, vikao je, »Un giorno l`ammazzerò!«1 Izletio je iz sobe, i krenuo prema Bruni, koji se privio uz baršunastu zavjesu. Međutim, samo ga bijaše odsutno pomilovao po kosi, i otišao.Držao je, da Bruno ne razumije taj jezik, jer ga nikada nije javno upotrebljavao. Majka se, obično, nakon takvih scena dugo ne bi pojavljivala. Iz njezine odaje, gdje je nepokretno ležala na neraspremljenoj postelji, čuo bi se jedino pucketav i piskav glas gramofona: »O dolci baci e languide carezze…«2 Tosca.

No nikakav se glas nije uspio izviti iz Brunina grla, premda je arija briljantno zasvjetlucala u njegovu sjećanju. Stravičan ga je umor obuzimao. Pao je na tlo, potom se još malo sklupčao, i prekrio kaputom, ne imajući više niti toliko snage da izabere mjesto zaklonjenije, i tako prikladnije za noćenje.

3.

Probudio se slijedećeg jutra, sretnom slučajnošću, već vrlo ranom zorom, tako da je još zatekao, i požudno oblizao, ono malo rose što se bilo nahvatalo o njegovom kožnom kaputu i okolnim travkama. Nije hodao ni sat po izlasku sunca, kad su započele halucinacije. Isprva su ta priviđenja bila sasvim obična – ustreptale površine bistrih plavičastih jezera, pretvorne vode, koje nisu dopuštale da im se Bruno (niti ikad bilo tko drugi) primakne ni za korak bliže, no što su to same odredile. Odmah bi se odmicale, neopisivom, nijemom besćutnošću, u sigurnu, staru razdaljinu.

Potom su se zujanje tišine, i kliktaji rijetkih ptica, koje su visoko kružile, sližno prometnuli u neku osebujnu glazbu. Bruno se trudio prepoznati temu. Odavna nije slušao prave muzike, odavna. Ipak, jasno se mogao razabrati zbuk prve violine, koja je pronosila melodiju, umnogostručenu i variranu, ali vječito nazočnu, u stotinama koncerata Antonija Vivaldija. Poslije podne, Bruno se – posrćući – ogledavao za čudesnom glazbeničkom kapelom, ali je nigdje nije mogao vidjeti.

Predveče, ugledao je smeđokosu ženu u jednostavnoj bijeloj odjeći, pravilnih crta lica i ukočena pogleda koji ga nije zamjećivao, već je bio upućen nekome daleko za leđima Brune Huntingtona. Zastao je časak, i pružio obje ruke prema toj prikazi, koju nije poznavao, premda su se njegove usnice stale jedva primjetno pomicati.

Ali žena se uznese nevisoko ponad sumračnoga obzorja, i nestane. U tome je smjeru Bruno ugledao obrise ruševina Zlatnoga Grada, koji je bio krunjen suncem na zalasku. Pokušao je požuriti, kako bi tamo stigao prije potpune tmine, no to mu nije osobito uspijevalo.

Gotovo da se predmeti više nisu razaznavali, kada je ušao u široku glavnu ulicu napuštenog mjesta. Vjetar, koji se spuštao s obližnjeg brda, tvorio je nezadržive kovitlace prašine. Tjeskobna zrnca uvlačila su se u oči i pod odjeću. Konačno, Bruno nazre jednokatnu zgradu s trijemom, drvenu kao i sve oko nje, bez vrata i s otkinutim prozorskim kapcima. Prišao je bliže, i pročitao izblijedjeli natpis, koji je nekada bio crven – GRAND HOTEL EUROPA. Kako bilo, da bi se dospjelo unutra, trebalo se uspeti uztri stepenice. Stupivši na treću, Bruno ugleda unutrašnjost prizemne dvorane. Dobro je poznavao tu vrstu građevina, i nije se iznenadio. »Salon«, šapne, »na katu su gostinske sobe…«

Istoga časa rezak bol u lijevoj nozi oduzeo mu je svijest, i on se s treskom strovalio potrbuške na crvotočinaste daske trijema.

Probudio se u neko neznano, neodredivo doba dana. Nije bilo ni spomena sinoćnjeg rumenila; umjesto toga, nebo je bilo zastrto oblacima koji su pripuštali samo raspršenu bijelu svjetlost, i sličili golemim zavjesama od muslina. Nije više mogao ustati i hodati: opipom pronađe, da mu je lijeva noga slomljena negdje oko potkoljenice. Vjetar se stišao, ali je Bruno osjećao vatrene proplamsaje vrućice. Od iscijepana rukava košulje sačinio je nešto nalik zavoju, te – podigavši nogavicu – obmotao povrijeđenu nogu time.

Puzao je paučinastim parketom salona. Čuo je mnogobrojne ženske glasove, ali nije mogao raspoznati što kažu, slušao je odjeke sudara biljarskih lopti, i kucaje palica, ali nije mogao vidjeti partnere u igri, čuo je pucketanje stakla, ali nije znao koji se ljudi bratime pićem, slušao je pianolu koja je automatski izvodila vječitu temu svoga kružnog uloška. Sve je postojalo, i trajalo postojana kao i uvijek, ali ništa od toga nije mogao dohvatiti rukom, ništa osim oštroga praha, koji se tijekom pedeset pustih godina nahvatao o podu, kojim je bauljao. Nijedna od sjena, koje su nastavale ovaj hotel nije obraćala ni najmanje pažnje na nj – i nijednu od tih sjena on nije mogao vidjeti, niti ma kako upozoriti na svoje prisustvo. Glasovi su podrhtavali, a što god bi kušao zahvatiti rukom, sve bi učinkovito izmicalo.

Hotelske sobe na katu, kamo je dospio poslije mnogih sati uzastopnih muka, i gotovo u težnji da pobjegne od one uzbibane svirepe gomile, još su uvijek nosile svoje mjedene brojeve pričvršćene iznad dovratka. Brunu je zapahnuo težak miris pljesnive praznine, ali je napokon pronašao tišinu. Samo je jednom čuo kikot bludnice, i opori glas čovjeka, koji se s njom zaključao u sobu, a potom je sve zamuknulo, te se činilo, da je i uzduh prožela neka ukočenost slična iščekivanju.

Posljednjom snagom, Bruno Huntington uđe u prostoriju koja se nalazila na kraju dugog hodnika, i zdravom nogom zalupi vrata za sobom. Udarac je potresao trošnu građevinu, višestruko njome odjekujući. Bruno se ogleda oko sebe. U sobi se nalazio prosti ležaj od sklepanih dasaka, bez uloška od slame, pisaći stol, izvrnuta stolica, i, konačno, ormarić priljubljen uza zid. Bio je to ured vlasnika hotela.

Osjetivši kolebljivo uzmicanje svijesti, Bruno ruku za jednim predmetom, kojeg je mogao opaziti u ormariću. Začudo, knjiga uvezana u finu kožu nije izmakla poput ostalih stvari. No Bruno ne dospije vidjeti njezina naslova – zajedno s njime, pala je i ona, rastvorivši se:

»Dante: PURGATORIO, canto VIII
Era già l`ora che volge ili disio
ai navicanti é ntenerisce il core
lo di c`han detto ai dolci amici addio;
che lo novo peregrin d’amore
punge, se ode squilla di lontano
cha paia ili giorno pianger che si more; …«3

Zagreb, ožujak – travanj 1980.

Bilješke:
1 »Non posso più sopportare quello tuo bastardo!
»Un giorno l`ammazzerò!«
»Ne mogu više podnijeti ono tvoje kopile!«…
»Jednog ću ga dana ubiti!«
2 »O dolci baci e languide carezze…«
»O slatki cjelovi i varljiva milovanja…« (Giacomo Puccini: TOSCA)
3 Dante, ČISTILIŠTE, pjevanje VIII, 1-6:
»Već bješe čas, što čežnju u brodara
stvara i nježne budi uspomene
na dan rastanka od milih drugara,
i putnika što novom vlaži zjene
od milja, čuje l zvonce izdaleka,
Što ko da plače za danom što vene, …«

Pripovijetka objavljena u knjizi Guja u njedrima

Više od autora dostupno na njegovim mrežnim stranicama Boris B. Hrovat

Fotografija: minieffects @ morgueFile free photos

Paralelni slalom: Ana Lukšić & Blago Vukadin

Romani u nastanku, koji se u nastavcima objavljuju na društvenim mrežema, svakako su zanimljiva pojava. No, jesu li i novija? Naime, nekoć se s nestrpljenjem očekivao novi broj tjednika koji je objavljivao nastavke “Gričke vještice” Marije Jurić Zagorke. Gotovo svi poznatiji romani hrvatskog realizma najprije bili objavljivani u nastavcima časopisa. Jedan od takvih primjera jest časopis “Vijenac” koji je objavio prvi hrvatski roman novije književnosti “Zlatarovo zlato”. August Šenoa svojim je djelom toliko zainteresirao same čitatelje da je nevjerojatno podigao nakladu časopisa. Godine 1888. Ante Kovačić objavljivao je u “Vijencu” nastavke svoga romana “U registraturi”.

O tom svojevrsnom fenomenu reći će nam nešto više Ana Lukšić i Blago Vukadin, autori koji su se svojoj publici odlučili predstaviti upravo na takav način, samo kojih stotinjak godina kasnije.

Kako i zašto ste se odlučili na takav korak, odnosno objavljivanje romana u dijelovima na književnim fb stranicama?

Ana: Sasvim slučajno sam krenula u tu pustolovinu. Imala sam nekoliko priča i odlučila vidjeti kakva će biti čitanost. Nisam očekivala takav odjek jer sam se prvi put okušala u takvom žanru.

Blago: Živim u inozemstvu i fizički sam godinama odvojen od “scene”, a fb se pokazao kao praktična mogućnost povezivanja s čitateljima i drugim autorima. Sve se, međutim, događalo spontano i postupno. Nisam na početku planirao objavljivati duže tekstove, ali su me drugi autori s kojima sam u kontaktu ohrabrili svojim pokušajima, pa sam na kraju sam sebi rekao – zašto ne?

Koje su prednosti takvog objavljivanja?

Ana: Prednost je u brzoj povratnoj informaciji sviđa li se to čitateljstvu ili ne. Kako sam do sada već izdala neke knjige, ovaj način mi se čini dostupnijim mnogim čitateljima koji rjeđe posjećuju knjižnice. Gotovo odmah nakon objavljivanja nastavka dobijem povratnu informaciju i vidim kakve su reakcije čitatelja pa me na neki način to usmjerava.

Blago: Feedback autoru je brz i neposredan, a čitatelju, zahvaljujući mobilnim uređajima koje skoro uvijek imamo kraj sebe, tekst je dostupan tijekom cijelog dana. Kontakt između autora i publike je direktniji i brži jer je manje posrednika. Sve te prednosti, kao uostalom i u drugim područjima, ujedno su i nedostaci objavljivanja u nastavcima na fb stranicama jer jako ovise o našim očekivanjima, sklonostima i uravnoteženosti.

Pridonosi li to vašoj osobnoj autorskoj popularnosti?

Ana: Pridonijelo je, ali to mi nije bio cilj, već se to dogodilo usput. Često me poznanici zaustavljaju i žele razgovarati o mogućem ishodu. I tu se ponekad prijeđe granica tog mog osobnog prostora.

Blago: Pretpostavljam da je tako jer štivo brzo pronađe svoje čitatelje, a nije potrebno investirati puno vremena u marketinške aktivnosti. Medij je raširen i dostupan skoro svima pa je i početnicima i autorima koji su, zbog prilika na tržištu, pisali “samo sebi za dušu” idealna mogućnost prvog povezivanja s publikom.

Je li vaš roman već gotov rukopis ili pišete svaka dva-tri dana, slijedeći ritam objavljivanja nastavaka?

Ana: Roman u nastavcima “Usamljena” nije gotov. Ovome sam pristupila čista srca i nemam ni program ni ideju. To je više impresija, odraz trenutka, i to je ono što sam ja. Pišem svakih par dana i nastojim da sam barem dvije priče ispred onih objavljenih.

Blago: Roman “Nikola” je već godinama gotov u gruboj verziji, radnja je dovršena i likovi imaju svoje karaktere, no prije objavljivanja svakoga dijela posvetim se tekstu iz perspektive kritičara i, u pravilu, na kraju izgleda drugačije nego na početku – takoreći je to zadnja šansa za korigiranje. Nakon objavljivanja nema više ispravki.

Kako vaši čitatelji reagiraju na takvo što?

Ana: Kako koji. Neki su nestrpljivi pa me zaustavljaju jer žele čuti nastavak, dok drugi strpljivo čekaju dok se ne pojavi nastavak na fb stranici TiM-a. Kad bolje razmislim, to su uobičajene i očekivane reakcije.

Blago: Čini mi se, na osnovi reakcija onih koji mi se jave, da čitatelji rado prihvaćaju nastavke. Polazeći od sebe kao čitatelja tekstova drugih autora, rekao bih da je praktično jer nemam uvijek puno vremena, ali često imam nekoliko minuta na raspolaganju koje itekako koristim za čitanje. Najteže pitanje prije objavljivanja bilo je – koliko teksta podnosi nastavak? Dilemu sam riješio na osnovi vlastitih navika čitanja i odlučio se za desetak minuta.

Mislite li da bi objavljivanje moglo naštetiti kasnijem tiskanom ili elektroničkom izdanju?

Ana: Mislim da ovo objavljivanje ne može naštetiti kasnijem tiskanom ili elektroničkom izdanju. Mnogi su do sada pročitali moje dvije knjige u elektroničkom izdanju i sada poželjeli kupiti te iste knjige u tiskanom izdanju. Mislim da svatko ima svoje čitatelje; kako su došli ovi sada, tako će se pojaviti novi koje zanima ta tematika. Jedan dio čitatelja nikad neće posegnuti za tiskanim izdanjem i to ih i ne zanima. Drugi dio neće nikada čitati elektronička izdanja, nego će posegnuti za tiskanim. Vrijeme će pokazati kakav će biti omjer onih koji će jednako rado čitati elektroničku i tiskanu knjigu. Ovaj medij traži možda sažetije oblike i kratke forme. Mislim kako nije prikladan za široke epske forme, za romane s puno opisa, dugih rečenica i beskonačnih dijaloga, a hoće li izroditi i posve novu vrstu književnosti, to će se tek vidjeti.

Blago: Ne, dapače, uvjeren sam u sasvim suprotno, jer jedno je čitati u nastavcima, a drugo je posvetiti se cijeloj knjizi, imati je pred sobom. Polazim opet od sebe i svojih navika – knjige kupujem svjesno i radujem se kad imam dovoljno vremena udubiti se u cijeli roman ili u zbirku pripovijetki, utoliko više ako sam ranije čitao pojedine dijelove.

Možete li povući kakvu paralelu s nekadašnjim objavljivanjem u nastavcima?

Ana: Ljudi su oduvijek voljeti pričati jedni drugima priče i voljeli su ih slušati. Kada su bili nepismeni, prenosili su ih usmenom predajom, zatim su ih prepisivali pa tiskali. Danas smo dobili novi medij. Nije bitno kako. Bitno je da je priča tu i da je ljudi žele. Nekada smo imali samo knjige i one su nam bile gotovo jedini izvor zadovoljavanja naših čitateljskih interesa. Nije bilo moderne tehnologije koja nam odvlači pozornost i s nestrpljenjem smo očekivali svaki novi nastavak; štedjeli smo kako bismo ga mogli kupiti, a danas je, zahvaljujući novim medijima, to dostupno velikoj čitateljskoj populaciji. Pretpostavljam kako ovaj medij otvara prostor novom valu čitateljske publike i da oblikuje novu vrstu čitatelja. Ma koliko govorili da ljudi danas manje čitaju, vrijeme će pokazati je li to uistinu točno. Jer pisana je riječ sada dostupnija nego ikad.

Blago: Mislim da nema velika razlike, princip je isti, samo su uvjeti u kojima živimo nešto drugačiji. U devetnaestom stoljeću domaći su se autori mučili jer je hrvatski jezik bio, u usporedbi s njemačkim ili mađarskim, nebitan, pa je to bio prvi korak u pronalaženju publike. Danas je, kako zbog materijalnog i duhovnog osiromašenja društva, tako i zbog mnoštva medija i informacija koje okupiraju naše vrijeme, literatura, posebno ona pisana na malim jezicima, postala slično zapostavljena, pa je pisanje u nastavcima praktična mogućnost stvaranja prve grupe čitatelja.

Preneseno sa stranice Studija TiM

Fotografija: noesis @ morgueFile free photos

Nije književnost poligon za testiranje vlastite taštine

Ovaj se tjedan dogodila jedna književno-izvanknjiževna stvar koje je bila vrlo zanimljiva s puno aspekata, ali najbitnija je po tome da je izravno govorila /govori o nama. To je članak Maje Hrgović o taštinama, napuhanim veličinama, o “veličinama” s više ili manje pokrića, no koje se osjećaju izuzetno ugroženo ukoliko se takne u njihove brižno stvarane medijske profile. Stvar bi bila utoliko jednostavnija da se u ovom Majinom slučaju radilo o nekoj inače nedostupnoj, drskoj, javnosti poznatoj taštoj osobi, no radilo se, eh, sad, baš o Mirjani Krizmanić koja je imala/ima karizmu osobe koja je spremna pomoći čovjeku u potrebi, koja je spremna odgovoriti na zahtjev sad i trenutno one zajednice koja je inače podržava i koja očekuje od nje upravo takav odgovor – da dođe među njih. Osim ako se ne radi o spinu, igri staklenim perlicama medijske mašinerije u kojoj je eto, u biti jedna tašta gospođa postala velika dušebrižnica. Kako god, gđa Krizmanić je mogla procijeniti da će Maja Hrgović spomenuti na svojoj stranici upravo jedan takav događaj koji, ako ništa drugo, malo po malo gricka brižno stvaran imidž “dobre osobe s razumijevanjem”. Koje se, eto, rastopilo, nakon jedne jedine upućene kritike, nekada negdje. Da sam savjetnik gđe Krizmanić, svakako bih joj savjetovao da pokuša ovu stvar zagladiti, riješiti, nadoknaditi jer će joj stvarati nepotrebnu zalihu. Ali nisam savjetnik gđe Krizmanić, pa od toga ništa.

Prije nekoliko dana na svom sam FB profilu postavio neko posve neutralno i ne baš važno pitanje o Hrvoju Šalkoviću, a kako se radi o izuzetno popularnoj osobi na društvenim (i ne samo društvenim) mrežama, nije ni začudilo da se javilo jako puno ljudi (naročito žena) sa stavom pro (i nesrazmjerno puno manje contra). Međutim jedna je osoba bila rekla da je svojevremno u nekom komentaru na njegovoj FB stranici bila rekla jednu jedinu stvar kao komentar na post (da se razumijemo, on ima 120.000 ljudi na stranici i 22.000 koje pričaju o tome), da bi je on, odnosno njegovi administratori stranice blokirali. Eh, da, dakle, tako.

Dobro, jasno mi je da se javni profili sustavno grade, no postoji nešto što se zove prerevnost i prevelika taština.

Zacijelo se pitate kakve to veze ima s nama, sa mnom, s cijelim ovim projektom Književnosti uživo. Nemojte se začuditi, ali ima. Moja su osobna iskustva s nekim osobama koje sam zamolio/upitao/nježno pokušavao privoljeti na suradnju bila često slična ovom Majinom, nešto između ogorčenosti, cinizma, ljutnje, hinjene uvrijeđenosti, do ignoriranja, no koja su sva od reda, još jednom kažem, sva od reda, pokazala totalno nerazumijevanje biti stvari. S obzirom na činjenicu da naša zajednica Književnosti uživo raste i da zapravo ne znamo njezinu gornju granicu, tada vjerujem da ćemo se suočiti s još većom gorčinom onih koji ostaju iza.

No, nije, dakle, književnost, nikakav poligon za testiranje vlastite taštine. Ja sam prvi koji ću reći imidž je važan, komunikacija je važna, važno je znati se postaviti, ali nikako da je važno domoći se razine s koje se postaje nedodirljiv, postaje neka vrsta polubožanstva kojem se ne prilazi tek tako. To je djetinjasto.

Rezultat ove priče se trenutno možda ne vidi, ali ona će postati bjelodana istina za koju godinu, u vrlo kratkom vremenu. Naročito će postati bjelodana u smislu tehnološke nadmoći novih medija nad starim tehnologijama distribucije književnosti (čitaj tiskana izdanja, društva pisaca, sastančenja, tupljenje po starom, fejkane top liste itd.). Ovo nije samo turbulentno vrijeme  zbog krize, ovo je turbulentno vrijeme zbog ogromnih društveno-političko-globalnih-tehnoloških promjena paradigmi koje imaju samo dvije alternative: hiperdemokratsku komunikaciju koja uključuje svakoga ili antidemokratsko odašiljanje poruka iz nedodirljive centrale čiju karikaturu vidimo u sjevernoj Koreji.

Milan Zagorac

Fotografija: Karpati Gabor @ morgueFile free photos

Sadržaj proljetnog broja časopisa Književnost uživo

Sadržaj najnovijeg, proljetnog broja časopisa Književnost uživo ovdje vam je dostupan u cijelosti skupa s poglavljima i jedinicama koje su objavljene. Sav je sadržaj uređen od strane naše redakcije na čelu s glavnim urednikom Slavenom Jelenovićem, a s obzirom da je rađen na prekooceanskim relacijama, možemo ga smatrati našim torontskim brojem (jasno, da ne nabrajamo da su svi autori te više lektora, urednika, savjetnika itd. zapravo na svim stranama svijeta!)

I – LEĐA DO ZIDA, SJEĆANJA ISTO

Enver Krivac – Vježba iz krivo usmjerene ljutnje
Novica Stokić – Besnici
Dejan Todosijević – Potera
Ivan Zrinušić – Lakši putevi
Tamara Čapelj – Balkan
Radojka Sartori – Nemam ja noćas mnogo
Denis Kožljan – Lumbrija
Ivo Anić – Po njegovu
Snežana Vlajinić Kostić – Tragovi na putu jednog čoveka
Miloš Petronijević – Dnevnik beskućnika
Zoran Žmirić – Zdravica
Mladen Blažević – Preferans u zemunici
Vladimir Vuković – Neznan
Željka Bruk – Bijeg
Iva Rogić – Šta ima
Milan Knežević – Eto
Dončo Rumenov – Pored zida

II – STRATEŠKE SUPSTANCE

Alen Brlek – Rif
Alen Brabec – Lhasa Apso
Darko Cvijetić – Bunar s vukom punim kamenja
Miro Škugor – Ne pristajem na manje
Erika Reicher Gržin – Kajgod blueserica
Marko Marciuš – Putovanje
Robert Vrbnjak – El Lunatico
Marko Galić – In Vino Veritas
Denis Kožljan – U vrtlogu
Mladen Blažević – Granica, U magli, Prostranstva, Tišina
Barba Franko Bušić – Krckaju orasi kozmosa
Jovana Petrov – Predodređenost
Jelena Šimunić – Plotun, Horizont

III – PROLJEĆA I DRUGA BUĐENJA

Eugen Kinkela – Kapi
Jovana Đorđević – On
Livija Reškovac – Čišćenje
Florijan Hajdu – Rajopetovanja, Preplivao patak Tisu
Robert Vrbnjak – Fragmenti sjećanja
Miro Škugor – Načelo nikad dovoljnog razloga
Dončo Rumenov – Dosadan dan u ulici moje bake, Poslanikov dar

IV – ONAJ OSJEĆAJ KAD TI SE ODSJEKU NOGE

Vesna Krmpotić – Nemoj mi tako brzo oprostiti
Vladimir Vuković – Tijani Matevskoj, Gatanje po magli
Petar Gradević – Klijetke, pretklijetke
Ivan Zrinušić – Pjesma koja ima smisla
Milan Zagorac – Pobratimstvo lica u svemiru drugi put
Dončo Rumenov – Tajna gospođice T., Herčeva zaobilaznica
Ana Marić – Nastavljanja
Andrej Mehlek – Zdenki i njezinim sendvičima
Alen Brabec – Ljubavna
Ivo Anić – Stihoznamen
Miro Škugor – Ažuriranje kataloga spiralnih maglica, Soba za slaganje
Klara Lukačević – Noć bez boja, Rekvijem za ljubav

V – NOVI TRAG

Željko Maurović – Moj prvi mrtvac
Blago Vukadin – Tajna izgubljene čarape
Smilja Savin – Tarot majstor, Savršen neparni broj
Melinda Kostelac – Prekozemnost

VI – MANEŠTRA

Silvija Šesto – Gradska P.
Tamara Čapelj – Skretnica prijateljstva
Nada Topić – Budi mjesto
Leo Barišić – Hod
Edo Franjević – Mali oblak, lišće, Mjesec
Blago Vukadin – Važno i nevažno, Mačke
Mersed Ibrahimović – Kad bude vrijeme
Slaven Posavac – Budi knjiški heroj
Antonio Šiber – Ne tako davno
Davor Šurlan – Spoznaja

Broj je zaključen s krajem veljače 2014. godine, bit će objavljen 21. ožujka 2014.

Željko Jovović: Hodam

Danima hodam ovim jadnim ulicama
i gledam lica svih tih ljudi.
Gledaju i oni moje. Svaki njihov pogled kao
da ukrade nešto s mog lica,
sekundu ili dvije života. Gledam i u njihove oči.
Duboko zavirim u ono što se krije iza njihovih zenica.
I oni u moje oči gledaju, ali ja sam oprezniji
i spretniji u gledanju i zavirivanju od njih.
I sve je to božanstveno kao “Božanstvena komedija”.
Hodam satima i danima i gledam lica svih tih ljudi.
I oni gledaju moje. Gledam njihove ruke. I oni moje.
I sve je, naizgled, kako treba, a zapravo ništa nije
kako bi trebalo biti, osim što hodam i gledam u njih i oni u mene.
Gledam u njihovo prstenje i oni u moje,
ali to ne mijenja ništa sem razmjene pogleda.
I zato je sve tužno i ništa nijesam mogao uraditi
da ne bude tako sem da i dalje trpim to njihovo zavirivanje
i moje zavirivanje…

Hodao sam tako satima i danima…

Fotografija: DuBoix @ morgueFile free photos

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara