Andrija Crnković: Žeđ trnave pećine

– Zvonku Bušiću
 
Znamo da je maslačak prototip zrakoplova
koji diše kroz kristalnu noć.
I zato je važno zakriliti ideju
bešumnom snagom najskladnije nemoći.
 
U peludnom svjetlu je Bog tvoje golotinje.
 
Bog tvoje golotinje ljubio je vinograd na svodu te pećine
u vrijeme dok je Sotona još bio čisti idealist.
 
Oprječost dvije nostalgije ne može biti tiša:
pećina – Hrvat – zavjetna euharistija
/na jednoj strani bića/
nepoznata zemlja – žena – gorka pozlata sreće
/na drugoj strani žeđi/

 
Srodne pripovijesti uviru
u žudište trnave pećine.
 
ne brini
dunje nisu odale
kako se samoća dokapitalizirala.

Umjetnička hiperdemokracija – odmah i sad

Tekst je prvu put objavljen na Korzo.net u lipnju 2013. godine

Najprije ću započeti s time da je nas pisce samrtni hropac papirnatog medija gotovo dotukao. Jadni, otužni, nevoljeni, moljakali ove ili one, no nikome to nije interesantno. Sve je to bez veze. Sve je to u mentalitetu u kojem je sve bez veze. Knjige ne kupuje nitko, poeziju ne čita nitko, izvan okvira institucija književnost je neželjeno dijete, trinaesto prase, nešto što nikome ni za što ne služi.

Kako se u tjedan dana dogodio pravi mali umjetničko-kulturni eksperiment na Facebooku, nazvan Književnost uživo, a koji je pokrenula nas nekolicina, smatram najpoštenijim da vam ukratko iznesem ciljeve takvog projekta, usput govoreći o radu u zajednici, ulozi nas tzv. kulturnjaka kao moderatora takve zajednice, poštivanju drugoga, autentičnosti i onome najbitnijem, pričanjem naše stvarne, ljudske, zajedničke priče.
Ono što je najbitnije jest da je Književnost uživo upravo to što kaže sam naziv, prava, aktualna, sadašnja, živa književnost u stalnom streamingu, bilo da se radi o ljudima koji su tek ljubitelji književnosti ili o profesionalcima, umjetnost bez tehničkih ograničenja nekih književnih časopisa, dakle, nedistribuiranih naklada, nečitanih članaka, netraženih primjeraka, dakle, književnost koju dobivate u izdašnim količinama sad i odmah, koju možete komentirati, koja vam se može sviđati (ili ne sviđati)… Riječ je o suradničkom projektu u kojem je svatko dobrodošao i svatko ima pravo i odgovornost staviti svoju književnost u živu struju, podnijeti eventulanu kritiku i biti procijenjen od potencijalne čitalačke publike. Jasno, nisu broj lajkova ili broj komentara ili gledanje jedini kriterij, ali možemo ih uzeti kao neke pokazatelje smjera. Konačno, trenutni cilj nije neko specifično forsiranje ove ili one kvalitete, već više jedan kolektivan čin suradnje, koja, zapravo, osim ako je riječ o humanitarnim gestama, gotovo uvijek izostaje, a naročito kada je riječ o kulturi.
Uostalom, gornja granica broja sudonika nije postavljena, iako, s obzirom na tematsko i interesno ograničenje, ne vjerujemo da smo u kategoriji “skupimo 100.000 lajkova ako volimo…”
Kvaka je u sljedećem: ovo novo doba uspostavlja nove komunikacijske kanale (kao što su društvene mreže), a ide na štetu starih kanala distribucije sadržaja, kao što je papirnata, tiskana knjiga. A s promjenom distribucije sadržaja, mijenjaju se i stare postavke. Ova umjetnička demokracija će biti suradnička, ili je neće ni biti (da parafraziram onu poznatu Bretonovu), uostalom, to je posve u skladu s onom Jacquesa Attalija o hiperdemokraciji koja je jedina alternativa mogućoj brutalnoj diktaturi vrloga novoga vremena kao nadomjestku za kaos koji je nastao u postdemokraciji (i kojem svjedočimo… vidi prošlotjedni post!)
Eh, sad, mogao bi se netko pitati kakve veze ima uopće demokracija s kulturom, a naročito umjetnošću, na koji su način te dvije karike povezane, kad je jedna u sferi politike, a druga u sferi, kako sam već ranije rekao, nečega tako “nebitnoga” kao što je kultura.
Da, istina je, većina nas misli da je kultura sama po sebi nešto izdvojeno, neki konzervirani Parnas koji nitko ne doživljava, ali ga se mora respektirati, većina nas zapravo misli da je riječ o nečemu što je neživo, što nije ni u kakvom odnosu s nama, nečemu što zaista nema nikakve veze s cijenom struje, operacijom kuka, vožnjom transatlantika, a kamo li izborima za načelnika te i te općine, ali stvar je upravo tako napravljena da se tako čini. Ona je izdvojena u vijestima, ona je izdvojena u mainstream medijima kao poseban odjeljak koji uglavnom svi preskaču, ona je u školi opterećena dosadnim i zastarjelim, ali i djeci neprilagođenim sadržajima bez konteksta, eto, to je stvar izostanka stvarnog života kulture s ljudima, stvarne povezanosti one naše duhovne, spiritualne, estetske i konačno kreativno-intuitivne komponente, a koja nam je svima dana kao ljudima. Pa umjesto da su nositelji kulturnih politika uočili taj smjer, svojevrsnu elitizaciju kulture u odvajanju u neke tanke i izolirane stratume bez autentičnosti, ali i vulgarizaciju na najprostačkije nazivnike poput nekih biografija “uspješnih i popularnih”, kultura je sama počela stvarati alternativne kanale. To znači da je kultura, pa tako i književnost, dio nas svih i da ne postoji način za njezino djelotvorno uklanjanje, koliko je god korporativna liberalna tehnocivilizacija prezirala s jedne strane ili elitna, vrhunska kultura s druge. I jedna i druga su dekadencija, a kojoj svjedočimo iz dana u dan. Najgori poremećaj kulture jest njezina neautentičnost. A ona nastaje kada se izgubi veza s ljudima koji u njoj žive. Kada se polomi zajednički mit.
Ona je rezultat novoga vremena, ali i neka vrsta unutrašnje internetske demokracije, zajednice koja ima svoje prednosti i svoja unutrašnja trvenja. Kako god, čini se da će se ovaj model organizacije kulture svakako širiti.
Dakle, izlaz za propadajuću tiskanu kulturu bio je u dva fenomena: dostupnosti i besplatnosti. I dok smo već svi skupa, uključujući i mene, mislili da je poezija mrtva, a pjesništvo tek povijesna kategorija u pluskvamperfektu namijenjena luzerima i zaljubljenim djevojčicama, eto nam je uskrsle i žive na društvenomrežnoj stranici! To znači sljedeće: i te kako ćemo morati svi skupa revalorizorati svoje stavove. Kako bi rekao Jesenjin “nema više povratka na staro”. Ovo tako postaje prostor nove demokracije, suradničke demokracije, kako bi rekao Attali, hiperdemokracije, a kao takav, on će zacijelo uspostaviti neke svoje paradigme, poljuljati dosadašnje kristalizirane umove i rasplinuti prašinu nakupljenu na tvrdo ukoričenim izdanjima koja su tražila čitetalje. Dobro, pa vrijedi pokušati, sve je bolje od ovoga limba u kojem je kultura zapela sada. A pred nama koji tu kulturu uglavnom profesionalno stvaramo nalazi se jedna posve nova uloga – uloga moderatora sadržaja u novom mediju. Mi smo novi pripovjedači.

Milan Zagorac

Ilustracija: Hilary Leading the People

Đurđa Mihić-Čivić: Blokada

“Gospođo, vi ste u blokadi”, rekao mi je to i još par sekundi promatrao ekran, a onda se zagledao negdje na dugme na mojoj bluzi; a onda mu se i to učinilo preblizu mojim očima pa se potpuno predao zavjesi na zidu.
“Gospodine, pa to sam ja vama upravo rekla, ali zanima me tko me ublokirao i zašto?” očima sam pokušala susresti njegove i vratiti ga sa zavjese na sebe.
“A valjda onaj kome ste dužni!” odgovorio mi je lik s uštirkanom košuljom koja je uska ramena probala raširiti, a glava na tim ramenima nije bila ružna, ni lijepa, jednostavno je stajala na vratu jer je tamo bila zasađena. Još uvijek sam pokušavala uloviti njegov pogled.
“Gospodine, ja znam kome sam dužna, ali svoj dug otplaćujem od MOJE plaće pa vas molim da mi kažete tko me ublokirao”, znam da sam se znojila i znam da sam njemu bila samo dosadna muha koja mu zuji na uho.
“KA banka”, rekao je to i što se njega tiče, završio sa mnom i mojim glupim pitanjima.
“Ne razumijem! Moja poslodavka svaki mjesec toj banci uplaćuje trećinu moje plaće pa ne shvaćam zašto bi me oni ublokirali”, moja upornost sad ga je već nervirala, no ja sam bila jedina stranka uz gospodina kojem je kolegica od “uštirkanog” polako objašnjavala kako da riješi svoj problem.
“A valjda im nije dovoljno, valjda imate malu plaću pa im to nije dosta”, na trenutak me pogledao s prijezirom što ga nije ni pokušao sakriti.
Ponovo se zagledao u zavjesu s tek primjetnim, zluradim osmijehom, kao da me upravo pobijedio u teškoj šahovskoj partiji.
Gledala sam u tu ljudsku nakazu prepunu arogancije, prepunu podcjenjivanja i bez imalo ljudskosti; i premda mi je bilo mrsko, pokušala sam ga vratiti još jednom:
“Dobro, što ja da radim? Ja znam da imam pravo na dvije trećine moje plaće, a ostalo ide za podmirivanje duga”, uporno sam pokušavala uloviti bar jedan pogled, bar jedan znak da ne stojim pred lutkom i bar jedan tren razumijevanja.
“Ma gospođo, vi imate ‘pravo’ samo podmiriti svoj dug, a do tada se snađite… pa kako ste se zadužili, sada lijepo vratite!” likovao je jer mu se učinilo da ću sad napokon odustati.
Malo je odgurnuo stolicu i dobacio mi moju osobnu iskaznicu, podigao kemijsku olovku kojom se nervozno igrao okrećući je među prstima i potpuno me ignorirajući rukom je pozvao gospođu koja se upravo pojavila u prostoriji, a meni su klecnula koljena i osjetila sam kako mi se suze nakupljaju u očima.
Bože moj, od čega ću živjeti, pomislila sam i nekako presporo izašla na vreli zvizdan.
 
Tek sada sam spoznala što znači biti mizeran i koliko nam je novac neophodan, za režije, kruh, kikiriki, za samo nedjeljni komad mesa, za jednu bananu.
Ali ja sam znala što zakon kaže, a to je da imam pravo na dvije trećine plaće, pa makar to bilo dvije trećine od dvije trećine koliko sam ionako dobivala. I baš to što znam zakon bacalo me još više u očaj, jer ako državne institucije ignoriraju zakon, što da radim?
Stajala sam okovana poput Prometeja, naslonjena na zid FINE, nesposobna da mislim, nesposobna da se maknem sa sunca, a ljudi koji su prolazili klizili su poput aveti koje ne raspoznajem. Neke sulude boje su me omamile i tek sam na trenutke shvaćala da su to parkirani automobili koji su isijavali boje na nemilosrdnoj žegi.
Noge su me polako spuštale pa sam čučnula dok ne prikupim malo snage pa ih uspravim, dok ne razbistrim taj šum u ušima koji je ponavljao da nema rješenja, koji me popljuvao u svojoj uštirkanoj košulji… i tko još danas uopće štirka košulje?
Nisam više mislila ni na što i ne znam u kojem trenutku, ali odjednom sam bila na Korzu i nekako usput mimoilazila prolaznike. Možda mi se učinilo, ali mislim da su mi se neki ljudi, možda samilosno, nasmiješili, a ja sam samo koračala usnulo, koračala napamet, koračala bez želje ili me nešto jednostavno guralo naprijed!
 
Kako bilo, po drugi put danas gledala sam prema šalterima u mojoj banci i shvatila da sam došla preklinjati, da sam progutala dostojanstvo koje mi je ustvari potopio onaj bezdušni ljigavi lutak u FINI.
Zaboravila sam uzeti broj, a čekala sam, premda zaista nisam znala što čekam jer mi je ljubazna djelatnica još prije petnaestak minuta objasnila da mi ne smije dati novac, no ja sam nešto čekala, iako mi se činilo da sam ušla u banku i da ću tu sjediti do kraja radnog vremena jer jednostavno nisam znala kamo da idem, kao što nisam znala ni što radim u banci; a opet i dalje sam čekala.
Znam da me djelatnica primijetila jer su nam se oči dvaput susrele na putu od stakla do stolice, dok je pred njom bio starac koji je vjerojatno upravo uzimao svoju penziju i gurajući par novčanica u novčanik, obješenjački se nasmiješio dami koja ga je toplim osmijehom ispratila, a tada mahnula rukom prema meni kao da me poziva; a ja sam u nevjerici upirala prstom prema grudima, na što je ona dobronamjerno kimnula glavom.
Kad sam se približila, jednostavno sam zanijemila i gledala dva smeđa oka kao da gledam dva izvora nade.
Pitala me što su mi rekli u FINI i natjerala me da se malo priberem i da joj prepričam moj susret s “dušmaninom”.
“Iako ne bih smjela, dat ću vam dvije trećine od zadnje uplate, ali onda obavezno idite natrag u FINU i napravite privremeni račun na koji će vam dolaziti dvije trećine plaće od kojih ćete moći živjeti”, smeđe oči su se zasjajile, a lagani osmijeh upravo me ganuo puno više nego prijezir one spodobe ljudskih ostataka.
Izbrojala je novac i lagano ga gurnula prema meni pa me još jednom uputila što trebam napraviti kako bih si osigurala dovoljno novaca da izdržim dok ne riješim dug.
Ruke su mi drhtale dok sam novčanice gurala u prazni novčanik, a onda još jedan dugi pogled do ona dva nježna izvora i jedno puknuto “hvala” koje sam ponovila još jednom, u sebi, kada sam joj s vrata uputila pogled, pogled nekoga kome je upravo spasila život, ustvari zdrav razum i ono najvažnije – vjeru da uza sve zlo na ovom svijetu ima i jednako toliko dobrog.
 
Nevjerojatno, ali nakon ovog susreta čiste, ljudske ljubavi osjetila sam još veću nemoć nego nakon onog pokvarenog, arogantnog šmokljana.
Sve ono što mi je rekla ljubazna djelatnica u banci znao je i on, no on je uživao gledajući moj očaj, za razliku od nje koja je prekršila vlastite ovlasti kako bi pomogla meni, potpunom neznancu.
Doista i anđeo i vrag postoje,a ja sam u samo deset minuta upoznala i jednog i drugog!
Već je prošlo dvadesetak minuta, no ja sam i dalje sjedila na klupi, ruke su mi još drhtale, a košmar oko mene kao da me nosio negdje daleko gdje je sigurno, negdje daleko gdje se pjeva, negdje daleko gdje se ljudi drže za ruke!
 
Na vratima FINE neki čovjek me gurnuo unutra i moj se pogled sukobio s vodnjikavim praznim očima u kojima sam na trenutak uočila bijes, no ja sam svoj pogled zaustavila tek na ženi koja je bila metar od njega i koja se nasmiješila rekavši:
“Izvolite, kako vam mogu pomoći?”
U samo pet minuta zahtjev za privremenim računom bio je napravljen i gospođa mi je ljubazno objasnila da će mi banka poslati karticu.
Htjela sam se obrušiti na lutka. Samo… bih li uopće osjetila olakšanje nakon toga? Ne, ne, bih!
 
Stisnula sam šake, ali samo zato da prestanem drhtati, i pomislila na klecanje koljena, na zamućen pogled, na očaj pa onda na dva izvora topline, na jednu riječ utjehe, na jedan čin ljudskosti i ljubavi, na jedan ukleti dan što ga je od kletve izbavila jedna čista duša!

Želimir Periš: Tablete protiv mržnje

samo to, bože, samo to
tablete protiv mržnje, dva puta po jedna, poslije jela
sirup protiv oholosti
mast protiv zavisti, utrljati duboko, duboko
cjepivo protiv zla, u obje ruke, dok su što manji
samo to, bože
moguće je
emocije su samo kemijski procesi, nisu li
kemiju kontroliramo, zar ne
sve kontroliramo
začeće, smrt, pošasti, epidemije
sve kontroliramo, sve smo osvojili
viruse suzbijamo, bakterije gnječimo
hormone usmjeravamo, emocijama upravljamo
medicina je otišla daleko, zbilja daleko
blizu smo kraja
još samo malo, još samo par koraka i bit će nam divno
divno, bože, divno
zamisli, tablete protiv mržnje
flasteri protiv pakosti
zamisli, čepići protiv boga
raj.

Mladen Blažević: Švicarska garda

Listajući stare novine prije podlaganja vatre naišao sam na već zaboravljenu temu o sumnji na financijske malverzacije u Vatikanu. Dugo se nisam maknuo iz Ćuki u zaokupljenosti pisanju pjesama i trebao mi je novi zadatak. Odlučio sam to istražiti. Kako zaviriti u financijsku dokumentaciju ugledne države? Dosjetio sam se vatikanske garde i njihovih šarenih uniformi. Eto načina, zaposlit ću se kao stražar. Treba mi za početak švicarsko državljanstvo. To je bilo lako. Nazvao sam u Švicu svog prijatelja bankara-pokajnika, koji je to sredio u tren oka. Dao mi je da potpišem neki papir kojim pod materijalnom i krivičnom odgovornošću potvrđujem da sam po vjeroispovijesti animist. Rekao je da su sve kvote za muslimane, katolike i ortodoksne kršćane ispunjene. Useljenički ured nije ni otvorio prostor za useljenje budista i hindusa, jer se veliki broj Švicaraca u retoromanskom kantonu odlučuje za ove religije zbog nedavne pedofilske afere katoličkog župnika. Tako smo pod „ostale vjeroispovijesti“ upali ja i jedan Vudu vrač. Upasti u gardu je bilo neznatno teže. Nisam mogao predati molbu dok nisam ishodio sve švicarske dokumente nakon uzimanja državljanstva. Tu mi je pomogao ljubazni kadrovik za gardu oduševljen što znam engleski, natucam nekoliko talijanskih riječi i viši sam od stošesdeset centimetara. Kratak kurs. Sličan strojevi korak naučio sam dok sam služio vojni rok u Sjevernoj Koreji. I bio sam spreman za službu. Prije spomenuti bankar-pokajnik uputio me na osobu koja je zadužena za financije u Vatikanu. Bio je to nepoznati nadbiskup talijanskog porijekla. Osvjedočio sam se da je zaista važan u vatikanskoj hijerarhiji kad je jedno jutro u ponedjeljak nakon nedjeljne mise na Trgu Sv. Petra vikao na nekolicinu kardinala koji su se branili da nisu oni krivi što hodočasnici ostavljaju po trgu plastične čaše za pivu. Nisam imao pojma kako se približiti nadbiskupu. Nije imao nikakvu rutinu. Dolazio je i odlazio uvijek u različito vrijeme, nikad u istom društvu, ili najčešće sam. Vozio je Fiat Pandu staru petnaestak godina, u duhu marketinga kongregacije za vjeru novog pape. Naposljetku sam primijetio jednu podudarnost. Uvijek je u lijevoj ruci nosio istu torbu. Ličila je na onu akten tašnu kakvu su nosili agenti „Croatia osiguranja“ u bivšoj državi. Kako zaviriti u nju? Prateći ga kad nisam bio u smjeni, saznao sam gdje živi. Skroman stan na sedmom katu u rimskom kvartu gdje obitava srednja klasa. Razmišljao sam da se upoznam sa susjedima ili pazikućom, ali stekao sam dojam da nadbiskup sa svima komunicira jedino pozdravom. Nije mi preostalo ništa drugo nego upasti u stan dok spava. Nije vrijedilo dok ga nema, jer sam bio uvjeren da ono što me zanima nosi u torbi. A nigdje čovjek bez torbe. Čekao sam ponoć. Svjetla su se već prije ugasila. S čeonom lampom i fotoaparatom oko vrata okretao sam kalauzom. Uz prizvuk noćnog prometa, u tišini hola škrgutanje metala je zvučalo kao da sam u bravarskoj radionici. Dugo je trajalo dok nisam pogodio. Desetak minuta. S vrata se ulazilo u dnevni boravak. Sa strane, na radnom stolu, pokraj kompjutora i printera, ležala je tašna. Osjetio sam uzbuđenje otvarajući je. Hrpa dokumenata. Listao sam. Bili su to financijski izvještaji. Poslovni računi tvrtki u vlasništvu. Prihodi i rashodi. Investiranje u izgradnju aqua parka u Turskoj, kupnja novog kitolovca za firmu u suvlasništvu iz Anadira na Čukotki, kupnja zemljišta za lanac restorana brze prehrane… Listao sam dalje i tražio račune na koje pristižu novci temeljem država potpisnica ugovora s Vatikanom. Evo ga. Pod stavkom „Hrvatska“ tražio sam rashod. Prihod me nije iznenadio. Aha, kupnja tri raketna bacača kratkog dometa i četiri bespilotne letjelice izraelske proizvodnje. Sve potkrijepljeno računima i potpisom primitka jednog od vođa pobunjeničkog pokreta u Siriji i donacija fosforescentne boje za marijanska svetišta na Mediteranu. Ali ništa sumnjivo. Sve po propisima. Ulazne i izlazne fakture se podudaraju. Iznosi štimaju u lipu. Ili cent. Čak i onaj račun sa izraelskim škudama i razlikama u deprecijaciji nije ukazivao ni na kakvu malverzaciju. Uzdahnuo sam razočarano. Dijelom zbog tog što nisam otkrio nikakvu nepravilnost, dijelom zbog svoje ozlojeđenosti senzacijskim temama medijskih kuća. Iz druge sobe se čulo škripanje kreveta. Pobjegao sam ostavivši papire na stolu. Kad sam stigao kući razmišljao sam o religijama. Kad bih vjerovao u više biće ne bih odabrao katoličku vjeroispovijest. Previše je moralno dvojbeno financijski sudjelovati u poslovanju lanca brze prehrane u vrijeme kad je problem pretilosti kod ljudi u sve većem porastu. Potvrđuje to i svjetska zdravstvena organizacija.

 

Miloš Petronijević: Dnevnik beskućnika

25. jun 2013.
Stigao u Beograd. Vele da je u njemu 3 000 beskućnika. Sada imaju još jednoga.
Ona aspida sigurno je već počela samu sebe da jede; da sikće po sobama. Budala misli da ću se vratiti. E – eve joj ga!
Idem prvo da napunim flašu i da bar negde ova znojna muda malo plaknem.
Uzmi iz korpe kraj česme taj nedojedeni sendvič što ga je bacio neko kome je bog više nego što mu treba dao. Ne skupljaj opuške po parku. Preko dva miliona njih je u ovoj prestonici i koliko ih još kroz nju prođe. Pogledaj samo tu gužvu i šta ih se nakotilo. Od njih deset da potražiš, cigaretu će ti bar jedan od njih dati. Ako da, potraži i neki dinar, jebeš zazor i stid.
Sloboda i jeste to kada te boli kurac za sve.
2:40 PM

Teškog li naroda, jebote. Pre ćeš im izbiti dva oka iz glave nego dva dinara iz džepa. – Idi pa zaradi, pizda ti materina! – kažu. Pa ja da sam hteo da radim ne bih ni bio ovde. Jedva isprosjačio 83 dinara. Cigarete doduše daju, imam i rezervu. Ni hrana nije problem, samo ovde pored autobuske i parka iz korpica začas skupio parčiće za skoro celu pljeskavicu i nekoliko okrajaka kobasica. Iz piljarnice maznuo krastavac, iz druge papriku.
Za spavanje mi je zasad dobra i ova klupa u parku. I laptop je u redu.
(Šta je kurvi unaokolo po ćoškovima, bog te tvoj.)
Ostalo mi je samo da se razbaškarim, da posmatram ovaj svet unaokolo i uživam u slobodi.
9:20 PM

26. jun 2013.
Jedva zaspao… Na klupi posle trećeg-četvrtog drveta neka budala trćila je jednu drugaricu pa su joj oči ispadale. – Uf, eh, oh, uf – dahtala je. – Pa ti me rasturi! – I butine joj belasahu pod neonkama, uzdignute ka nebu.
Probudio se, loman. Smrzao se kao pička. Moraću da obiđem širu okolinu, a negde na prizemnijem kanapu suše neko ćebe.
Pije mi se kafa, a i navikao sam čim ustanem da serem. Ono jeste da je ona guja bila zajebana, ali sam uvek šoljicu kafe zaticao kraj kreveta. I kenjao sam civilizacijski.
5:45 AM

Bar pastu za zube da sam poneo… I tablete za glavu, ubi me golo nebo noćas.
Još se adaptiram.
10:05 AM

U supermarketu stavio u korpu pakovanja kačkavalja i šunkarice; žiletom rasekao najlon. Šetao duž nedogleda polica s poslaganim materijalima za zadovoljenje osnovnih ljudskih potreba; prazne najlone i ostatak kifle spustio u korpicu kraj zida.
Kasirka mi za sapun tražila 63 dinara. Imao 46. – To nije dovoljno – rekla je, kao majski cvet se smešeći. Slegao ramenima. Izašao.
2:55 PM

Jedna dileja preko haube rasprostrla ribarsku kabanicu; sačekao da se s kofom po vodu udalji; obezbedio pokrivku.
Pred hotelom Moskva neki za ostatak čovečanstva značajan događaj, koji li moj. Kralja Milanovom prošli blindirani, sa nevidljivima koji umesto nas za naše dobro misao svoju upotrebljavaju. Možda u ovom svetu u kojem su svi Neko i Nešto uspem da postanem Niko i Ništa.
5:30 PM

Upoznao Gorana. Ima i žalosnijih slučajeva nego što sam ja. Slepca je Bog zajebao jer mu je dao sve a on je hteo još više. Kompanjoni mu udariše kajlu pri transakcijama oko jedne propale firme. Tada je otkrio ljubav najbližih. Žena mu je otišla kod švalera, za kojeg do tada nije ni znao da postoji. Sin i kćerka, kojima je prepisao kuće, ne htedoše ih staviti pod hipoteku. Ostao je sam sa sobom.
7:35 PM

27. jun 2013.
Trgao se malopre i iskobeljao ispod kabanice. U drugome uglu Goran je buncao rešavajući i u snu neke teške nesuglasice sa samim sobom. Seo na prag stočnog vagona i zapalio cigaretu, zagledan u beskrajna nedokučiva svetla Beograda.
3:15 AM

U niskoj sobici s razdrndanim krevetom iz bračnih snova i dvokrilnim šifonjerom, Goranova prijateljica skuvala nam kafu. Po ispucalim zidovima blistali su posteri sa zalascima sunca i romantikom držanja za ruku iz nekog drugog sveta. Žalila se na nekog kurajbera i pokazivala tragove od kaiša na ručnim zglobovima. Bližila se pedesetim, imala je tople prostrane pitome oči i dala nam je kutiju s preostalim cigaretama.
8:35 AM

Mahnuo Goranu rukom i seo na klupu u parku. Povremeno ustanem da isprosim koji duvan, pa ponovo sednem i gledam da li će neko u korpu preko puta baciti kakav okrajak pa da se stuštim na njega.
Sada bi mi u Knjaževcu Mirjana postavila tanjir, i sve bi mi dodavala, i pričala bi, pričala, pričala. Ili bi me sa stolice preko puta zaljubljenorazneženo gledala i gugutala: – Pa jesi li mi dobro, dušo?
10:25 AM

Malopre, policajac tražio da se legitimišem.
– Pokaži ličnu kartu.
– Nemam – rekoh.
– Šta radiš ovde? Ko si?
– Senka od čoveka – rekoh. – Ne radim ništa.
Kaza da se ne zajebavam sa policijom i pozva stanicu.
Zakonski, bio sam čist.
Kao bedu koja remeti uljudnu pristojnost civilizovanih, udalji me s platoa ispred hotela Bristol.
4:20 PM

Zasad vam ga eve na. Za ubuduće ćemo videti.
5:05 PM

28. jun 2013
Počinjem izgleda da kandišem, mirišljavi me zaobilaze.
10:50 AM

Javnog kupatila u Beogradu nema, pošto su i Bog i gradski oci digli ruke od beskućnika, sirotinje i Cigana. Išao na Adu da se operem, stekao 736 dinara. Lujka je stavila novčanik ispod peškira na kojem je guzicu sunčala, pa otišla u vodu da je rashladi. Novčanik s dokumentima joj je ispod brisača plavog Juga AO 138.
Poješću kao gospodin toplu jagnjeću čorbu na pijaci.
5:05 PM

– Ostavi tu štrklju, slatkišu! Pogledaj šta je meso – udarala se brineta po drusnim butinama.
– Spusti to krpče – odbrusi „štrkljava“. – I obuci gaćice. Pobiće nas kiselina iz te tvoje pizdurine.
– Otpale ti dabogda te tvoje kozje sisice. Šta misliš da si manekenka neka?! – ne osta joj dužna brineta…
– Da uđem, mače – uvijala se plavuša nad poluspuštenim prozorom Passata. – Nije ona krmača za takvog gospodina. Pusti me da te upoznam sa znanjem u pičkici kao dukat.

Ja navijao za druslu, mušterija bila sklonija krhkijim oblinama.
Brineta odvrluda niz pločnike… Možda će, ako joj se posreći ili ne posreći, svratiti i u neki kafić da u alkoholu sopstvene nade razgleda. Ostalo mi je za nekoliko rakija, i ja ću.
10:30 PM

29. jun 2013.
Stavio desnu nogu na branik Opela da vežem pertlu. Izuo patiku. Dok sam masirao prste i gulio znojavu štroku između njih i iznad pete, iz restorana izašla dvojica nabildovanih, kratkoošišanih. Veliki krst na teškom zlatnom lancu o vratu jednoga od njih sijao je svedočanstvom Tvorčeve mudrosti i milosti.
– Pa zar si ovde našao vaške da mi trebiš – šutnuo mi je patiku na ulicu pomazanik s lancem. – Đubre strvinarsko!
Okretao sam ranac s laptopom na stranu suprotnu od njih.
– Ceo ste Beograd preplavili i zagadili, majku vam rahitičnu jebem – vrhom cipele pogodio me je, dok sam polazio u samu bulju, onaj drugi.
Podigao patiku preko koje su prešla njihova kola. Ispravio odlepljenu petu. Pogledao u nebo. Ni On ni ljudi ne mogu mi više naneti udarac koji neću istrpeti.
11:50 AM

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara