Moris Mateljan: Likovni

Mali Ratko ima jedanaest godina i požudu u očima.

Mali Ratko sjedi u prvoj klupi, i triput mu je pala olovka na pod. Svaki put mi je ispod katedre dodirnuo noge; prvi puta stidljivo, drugi puta hrabrije, treći put usnama.

Drugi dan smo imali likovni. „Pažljivo pokupite sve komadiće kolaž-papira ispod stola“, rekla sam dobrih petnaest minuta prije kraja sata,  „ništa ne smije ostati.“

Nisam se micala.

 

Fotografija: FidlerJan @ morgueFile free photos

Kristina Posilović: Ručak

zašto me baš sad zoveš. nemam vremena. rekla sam ti da me više ne zoveš. žao mi je što sam došla. na metar udaljenosti izgledaš još i ružnije. dugačkim prstima miješaš gulaš, iz lonca se puše komadići srnetine, a meni se povraća od mirisa. ružan si i ne znam kako da ti to kažem pa stojim na metar udaljenosti kako ne bih morala vrištati i plakati jer sam ovdje. a ne želim biti. gledam kako žlicu približavaš usnama. dlake padaju u gustu smjesu. povraća mi se od mirisa i dlaka koje nikako da skinem sa haljine. mljackaš pohlepno. dobro da si došla, sad će gulaš. nisam gladna, hvala. zašto si me zvao. nisam te zvao, sama si došla. nisam došla jer nisam htjela doći. ti si me zvao. ne laži, urlaš, ispada ti žlica iz ruke, meso se krčka na visokoj temperaturi, jedna srnica pada ti na košulju, ne laži, nikada ne nisam zvao da dođeš.

ružan si i nikada mi nećeš biti drag i žao mi je što sam došla. čak ni ne volim srnetinu. tvoje mi se dlake gade. nokti su mi napukli od čupkanja haljine. dah mi je kraći od puhanja u tvoja leđa. košulja ti se nadima kao balon. moj dah je topliji od plamena koji bi naš balon mogao pokrenuti. žao mi je što sam ovdje i što mi jednom godišnje guraš žlicu srnetine u usta, a onda me ljubiš tako masnu i govoriš: sad si lijepa.

tvoji su tekstovi jebeno tužni. tužniji nego moji pa sam ljubomorna jer si prema njima pažljiviji. dok me ne gledaš, na samo metar udaljenosti, uzimam ti s police knjige i bacam preko prozora. na zvuk treska knjiga o beton, puštaš lonac i kreneš prema prozoru. naginješ se u grču. crven u licu, ružan, dižeš me s kuhinjskoga poda. grizeš mi obraze i vičeš: nema ručka za tebe! ližeš mi ušnu školjku, stišćeš stražnjicu dok srnetina bježi iz lonca prema kupatilu. povraća mi se od boli. ali jebi ga, nikada nećeš pročitati ovaj tekst jer ti je mučno od mojih slova. s njima ne mogu voditi ljubav, pišeš mi u poruci. mogu te samo jebati, ako želiš, nastavljaš u sljedećoj.

svaki put kada se vidimo, dvaput godišnje kako piše u jednoj od tvojih pjesama, kažeš nešto pogrešno. uvijek započinjemo na isti način. ne mogu te pogledati jer si mi ružan. ne možeš me pozvati na kavu jer sam ti draga. pa završimo susret uvredama i psovkama.

ležim na podu i žderem tvrdu srnetinu. košulja ti je prljava i miriše na smrt. životinjsku. sad si mi konačno lijep. to je zato jer sam te pozvao na ručak. oprosti, dragi, već sam jela.

Olivera Olja Petrović: Ukus čelika ili utisak posle čitanja romana Blockbuster Zorana Žmirića

Mi smo se trudili, koliko god nam je ovo tjeskobno mjesto to dopuštalo, ponašati se što približnije normalnom životu.

Navedeni citat je nesumnjivo izneo onu suštinsku stvar kojom se svakodnevno rukovodimo. A da li je moguće imati tu suštinsku stvar u ruci dok prsti drže oružje u trulom  ratu odgovara nam u romanu Blockbuster Zoran Žmirić. Čitala sam ga tri puta do sada, dva puta prošle godine  i još jednom pre nedelju dana. Svaki put imam isti osećaj jeze koja je slična onom podmuklom zvuku devedesetih kada je zbog loše politike ginulo na hiljade ljudi ne ostavivši za sobom trag. Lični doživljaj teskobe, nedostatka vazduha i emotivnih sankcija razapet je na svakoj strani knjige sa onom belom zastavom među zubima koju junaci romana gutaju kao sopstevu samopredaju. U toj samopredaji nestaje čovek dok “seče slaninu tanko“ kao sopstvenu savest, štedeći ukus koji može utoliti glad za životom.

Roman koji je napisao Žmirić nije samo priča o ratu, već duboka psihološka priča o borbi čoveka za “ljudskim” koja se ostavlja na prvim borbenim linijama kao zmijska košuljica. Realan presek stanja koje utopijski prodire kroz smetlište ljudskog ludila, bolesnog stanja svesti koje vodi ka “preživeti”. Neki delovi knjige mogu se koristiti kao kliničke slike patoloških ponašanja u udžebnicima psihologije. Čovek u ratu gubi sve, identitet, cilj, optimizam, orjentaciju prema vremenu, kontrolu nagona, pa je neminovno pitati se: “Da li rat vredi  preživeti? I da li se uopšte može živeti posle preživljenog rata u normalnim uvjetima bez sećanja koja kao večiti jaz ostaju u ljudskom biću i od kojih se ne možeš osloboditi u celosti ?!” Kladim se da većina u čitalačkoj publici  kada zatvori knjigu dugo ili šuti ili ćuti u zavisnosti od toga kojim jezikom govori. Nemoguće je odabrati  “stranu”, ne može se odabrati ni “jezik”, nema nacionalne solidardnosti niti pokazivanja u metu ka jednoj zastavi. Svi su u istim govnima i svi su gubitnici. Nema ni određenog  pobednika ni etiketiranog krivca. Svi su izgubili sebe, smisao života jeftino zamenili jedinim otporom onim crnim smislom za humor pošto je rat napravio tešku zajebanciju i paralisao svaki vid napredovanja na duže vreme. Zato je dovoljno ćutati utisak.

Ja sam ga  ćutala satima… Gledala zatvorenih očiju scene koje su u svojoj srži imale vrisak, jauk i uzdah. Što sam jače zatvarala oči jasnije sam ih videla. Smrt mi je kroz tih nekoliko serija prejakih utisaka  izgledala laka i spasonosna u odnosu na život koji je besmisleno potrošen između pucnja i urinranja  u odeći. Kada bi rat  imao specifičan miris ličio bi na mešavinu urina, krvi  i baruta.To je onaj miris od kojeg se prevrće želudac i zagadi uljudnost. Dok ga osećaš pokušavaš da se kloniš od korica knjige, ali on se zadržava u nozdrvama protiv tvoje volje. Umiješ se, popiješ čašicu rakije da ispereš grlo i dok gutaš posle tog ljutog ukusa pljuvačku, jasno osećaš ukus čelika u ustima. Taj ukus se veže za “Blockbuster” i ne popušta. Ostaje tu, i traje uslovljen.

Emotivna teška stanja koja imaju “nevid” u svojoj biti, kažem “nevid” jer se ne može uočiti nikakva zdrava tvorevina u gomili beznadežne nemoći kada se ogoli ljudska psiha. Ja nisam imala vlastiti prikaz rata dok nisam pročitala ovaj roman. Poznavala sam i sada poznajem ljude koji su bili akteri borbenih redova. Sa nekima koji su imali izražene trauma radila sam u svojoj ordinaciji u kojoj je izgledalo moguće krenuti normalno živeti kada se počne mirno spavati sa smrću na duši kao sa simpatičnom ženom. Izgladi se taj odnos , na čudan način se napravi ravnoteža posle odbacivanja prošlog vremena, a okidač se spakuje u pandorinu kutiju pa ko ima sreće on nastavi dalje…

Sa nekima od tih aktera povremeno i pijem kafu za stolom u letnjim baštama, ali nisam imala prikaz koji bi jasno oslikao teskobnu zatrovanost uma. Posle čitanja Zorana Žmirića imam vlastiti prikaz. U tom prikazu je najdominantniji lik jedne žene koja nije lik u romanu. Lik  žene koju sam upoznala 1993. godine i koja mi je pokazala delove granate koja ju je zamalo ubila u Pakracu. Sa tom ženom nisam razgovarala o ratu; rekla je samo jednom prilikom sledeće: “Išla sam drugi put da bih poginula, da sam znala da ću se vratiti ne bih odlazila. Treći put nisam otišla jer sam imala strah da ću opet preživeti, a preživlajavanje ne bih mogla da podnesem.” Sada je  razumem.

Kao što je Žmirić u jednom delu romana napisao: “Rat je jako dobar film. Fino su ga režirali, svatko sebi piše scenarij i to na licu mjesta pa izgleda uvjerljivije, strani su ulagači u njega gurnuli velike pare, glumaca na svakom koraku, a i pozera. Nema kaskadera, nema dublera, i kad god i kako god na kraju završio, na njemu će se još godinama dobro zarađivati.”

Ako se neko osmeli pa napravi film po romanu Blockbuster imaće posla, a možda i dobro zaradi. Bio bi to izazov koji ne bi uneo dilemu “da li je bolja knjiga ili film” već onu hamletovsku “biti ili ne biti” tako da bi rivalstvo između dva fronta književnosti i filma bilo izbegnuto, a ljubiteljima umetnosti dao bi se komad gnjilog čovekovog koraka ka životu zbog kojeg shvatiš da svako od nas ima u životu po jednog Marka.

Roman preporučujem svima koji ga do sada nisu pročitali, vredi otvoriti korice i uložiti deset sati čitanja. Treba imati u sebi taj ukus čelika, on nas može naučiti kako se treba odnositi prema ljudskom beznađu, na koje pitanja treba dati odgovore, a koja pitanja treba ostaviti bez njih u ovom vremenu u kojem se generacije oporavljaju od rata koji  im je trajno umanjio mogućnost da svojim korisnim umetničkim  delanjem doprinesu istoriji čovečanstva.”

Ilustracija: Zoran Žmirić, ilustrativ za knjigu Blockbuster

Iva Rogić: Posljednja žetva

jezik u grlu
pileći file
uhvaćen usnama
ubijen iz nehaja
trebala bih se abortirati
ne promatrati
pristojni smo
brineš
objašnjavaš
podsjećaš na ono
što ne želim ponavljati
uredno namještene tenisice
predugo čekaju da ih se
zagrije
zagađujem zrak nervozom
nalazim isprike za šale
povraća mi se od
neosjećanja
želim u krevet
gledam te i ne osjećam 
uzbuđenje 
trebam ga najviše kad sam 
sa drugima
poput tebe
jedini smo na cesti
gledam u nebo i
psujem mjesec
ne razumiješ
a i kad bi
ne bi bilo 
dovoljno

Fotografija: antonandreas @ morgueFile free photos

Mersed Ibrahimović: Kad bude vrijeme

“Ponekad zaboravljam da brojim godine, pa naprosto više ne znam ni gdje sam stao, ni šta sam uradio sa njima. Još uvijek sjedim na zemlji okružen autima, koje vozam jednom rukom, dok drugom jedem jabuku, koja mi je već dva puta ispadala. Pored mene sjedi moj najbolji prijatelj i smije se; lijep je dan. Prolazi svijet, tako to oni nazivaju. Ja ću da krenem onda kada bude vrijeme za to, ozbiljno stresem prašinu sa odijela, spremim igru i osmijeh u desni, a šaku zemlje i prijateljstva mog djetinjstva pomiješam u lijevi džep, da ustanem i napravim nešto veliko.” 

Fotografija: www.morguefile.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara