Luca Malatesti: Pojam normalnosti u psihijatriji osjetljiv je na društvene vrijednosti

Razgovor s Lucom Malatestijem

U Rijeci se od 12. do 16. listopada 2015. održava manifestacija “Pet dana za mentalno zdravlje”. Radi se o vrlo složenim temama, a jedan od govornika na okruglom stolu naslova “Treba li liječiti normalne?” bio je Luca Malatesti, sveučilišni nastavnik, filozof, posebno posvećen problematici normalnosti i nenormalnosti. Luca Malatesti radi na riječkom Filozofskom fakultetu, gdje između ostalog predaje i kolegoj “Filozofija psihijatrije”. Upravo s tim povodima razgovarali smo s njime u ovome kratkom intervjuu od svega četiri pitanja, ali s dosta odgovora.

M. Z.: Dakle, prvo pitanje odnosi se na shvaćanje normalnosti prema nenormalnosti – stvar je i u kontekstu vremena, zar ne? Uvijek pomislim da bi veliki duhovni autoriteti prošlosti danas možda bili smatrani ludima.

L. M.: Suvremeni filozofi psihijatrije, kao Bill Fulford i Derek Bolton, uvjerljivo tvrde da je pojam normalnosti u psihijatriji osjetljiv na društvene vrijednosti. Na primjer, depresija je u glavnim dijagnostičkim priručnicima koncipirana kao tuga neprimjerena okolnostima. U tom slučaju, morale bi postojati neke norme koje bi preporučivale kolike količine emocija treba doživjeti u određenom kontekstu.

S obzirom da norme o tome kako se ljudi trebaju ponašati, osjećati ili misliti u određenim okolnostima ovise o promjenema koje nastupaju tijekom vremena, u skladu s tim promjenjivim normama promatraju se i simptomi mentalnih bolesti. De-medikalizacija homoseksualnosti 1974. od strane Američkog psihijatrijskog udruženja je nedavan i, smatram, pozitivan primjer.

Ne znam kako bi stručnjaci za mentalno zdravlje reagirali na nekadašnje duhovne autoritete. Moja disciplina bi preporučila pažljivo razmatranje svih dijagnoza, uključujući dijagnoze “velikog duhovnog autoriteta”.


S obzirom da norme o tome kako se ljudi trebaju ponašati, osjećati ili misliti u određenim okolnostima ovise o promjenema koje nastupaju tijekom vremena, u skladu s tim promjenjivim normama promatraju se i simptomi mentalnih bolesti. De-medikalizacija homoseksualnosti 1974. od strane Američkog psihijatrijskog udruženja je nedavan i, smatram, pozitivan primjer.


M.Z.: Drugo pitanje, odnosi se na represivnost psihijatrijskog sustava i njegovu zloupotrebu tijekom 20. stoljeća, dakle, koliko je sustav aziliranja postao sredstvo isključivanja, odnosno koliko je opća demokratizacija svijeta povezana s demokratizacijom i humaniziranjem pristupu ljudima u potrebi?

L.M.: Nažalost, povijest potvrđuje da je na različitim zemljopisnim širinama i u različitim političkim sustavima psihijatrija podupirala i provodila represiju i nepravdu. Te zloporabe mogle su biti nemoralni rezultati devijantnih praksi pojedinih psihijatara ili institucija. Međutim, iz filozofske perspektive, trebali bismo istražiti oslanja li se ova disciplina na pretpostavkama koje se priklanjaju ovim ili onim oblicima zlostavljanja.

Jedan radikalni anti-psihijatrijski pogled, a koji je razvio slavni Thomas Szasz tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća, tvrdi da je većina simptoma psihijatrijske bolesti označena samo kao odstupanje od društvenih normi, a bez temelja na “objektivno poremećenim” neurološkim uzrocima. Po Szaszovu mišljenju, psihijatrija nije dio znanstvene medicine. Dakle, bez obzira na oblike tretmana koje može prepisati, oni se ne temelje na objektivnim medicinskim i znanstvenim spoznajama. Prema tome, pretpostavka po kojoj psihijatrija ima autoritet znanosti jest intelektualna zloporaba, a što bi moglo dovesti do drugih, još gorih oblika zloporaba.

Ipak, Szaszova pretpostavka da se psihijatrija treba temeljiti na objektivnom ne-normativnom pojmu neuralne ili biološke normalnosti je neodrživa. Psihijatrija sigurno treba težiti otkrivanju objektivnih neuroloških, psiholoških i socijalnih uzroka mentalnih poremećaja te ih, dakako, liječiti. Međutim, tvrdnje što treba smatrati mentalnim poremećajem, a prije nego što smo se prebacili na uistinu zadivljujuće skenere mozga i elektronske mikroskope, stvar je koja treba biti odlučena u procesu razrade i pregovaranja o društvenim vrijednostima.

Sada, neki su skloni skepticizmu i relativizmu čim se na sceni pojavljuju vrijednosti. Međutim, mi delegiramo u demokratske procese pregovaranja i druge vrlo važne odluke koje često uključuju izrazito suprotstavljene vrijednosti i sklonosti. Dakle, isto možemo učiniti s uspostavom pojmova normalnosti u procesima koji će uključivati te dati na vrijednosti i uvažiti sklonosti svih relevantnih zainteresiranih strana (pacijenti, njihove obitelji, stručnjaci, političari i tako dalje).

Dakle, odgovaram na pitanje; s fokusom na apstraktnom problemu kako odrediti normalnost, proizlazi da je neophodno da se, pri usklađivanju psihijatrijske klasifikacije, teorije i prakse, uključe i naše demokratske procedure i vrijednosti.

M.Z.: Treće pitanje odnosi se na mogućnost postavljanja nove kvalitete, tj. što znači deinstitucionalizacija za pojmove normalnosti i nenormalnosti, odnosno je li time izazvana norma, odnosno prekršen tabu?

L.M.: Deinstitucionalizacija je proces koji bi trebao biti opravdan i u odnosu na naše opće stavove o tome kako razumno odrediti normalnost. Takva odluka, međutim, ne može biti osjetljiva samo na opći ideal normalnosti koji bi uključivao sve, ili na sve više prisutan pogled da smo svi “ludi”. U stvari, funkcioniranje našeg današnjeg društva, dostupni resursi i konkretne mogućnosti promjene trebaju imati svoju težinu u našim odlukama.

Osim toga, medicinsko tretiranje određene vrste ponašanja i mentalnog života je često povezano s neprihvatljivim oblicima stigme i socijalne isključenosti, te se stoga moramo boriti. Ali medikalizacija može i poboljšati kvalitete naših odnosa prema nekim pojedincima.

Na primjer, disleksija je poremećaj u onom društvu koje cijeni pismenost. No, bilo bi neodgovorno, s obzirom na današnje stanje, povući status poremećaja s disleksije, te time, primjerice, u školi obilježiti djecu s disleksijom jer jednostavno ne mogu čitati kao i ostali.

M.Z.: Četvrto bi se odnosilo na to kako se današnje filozofije odnose prema ovim fenomenima, koji stav prevladava te naslućuje li se nešto novo?

L.M.: U posljednjih je dvadesetak godina nastala nova filozofija psihijatrije, osobito u Europi, a vjerojatno je to posljedica pritiska koji je došao s neviđenim i spektakularnim napretkom u neuroznanosti. Filozofi istražuju pojam mentalnog poremećaja te snažno podupiru, i teorijski i etički, samu psihijatrijsku praksu.

Velika Britanija je vodeća u upoznavanju budućih stručnjaka za mentalno zdravlje s filozofijom psihijatrije. Psihijatrija uključuje vrijednosti, odražava naše društvene prakse i bavi se vrlo teškim konceptualnim problemima. To se ne može naučiti niti prakticirati samo kao zbirku objektivnih činjenica.

Razgovarao: Milan Zagorac

Paula Knapić: Uma i ja

O ne, moja Uma nije ona koja pleše s John Travoltom, ona koja tako lijepo baca noge, lomi kičmu i trese kukovima na plesnom podiju. Ne. Moja Uma je ona koja s mačetom u krvavim rukama traži Billa. Uma ili kako ju drugačije svi zovemo – mama.

Koliko li sam se samo puta susrela s ”kill Bill” sjajem u njenim očima. Zašto? A tko će ga znati. Hodala sam bosa po pločicama, što ne bi bio problem da mi se stopala ne znoje. Lako za prehladu, nego ostavljam tragove svojih prstiju po podu! Ostavila sam ujutro krevet iza sebe nepospremljen i još sam joj uzela gutljaj kave iz njene pune šalice. Dobro, jesam li ja normalna? Rugala sam se njenom stablu masline na balkonu. Ne, nije bitno što imamo stablo na balkonu. Što se balkon nalazi na osmom katu nebodera. Stablo, neboder. Stablo, neboder. Vidim li samo ja ovu nelogičnost? Rekla sam joj da je juha možda malo bljutava. E pa mogla sam se sama uhvatiti kuhače i padele, pa napraviti bolje! Toliko razloga, njoj tako valjanih, da izvadi mačetu iz korica, da zaslužim ”kill Bill” pogled. Koji put se pitam kako sam ja još uvijek živa? Kako to da još uvijek nije ostvarila onu svoju vječnu prijetnju – ona rodila, ona ubila? Bit će da me voli. Bezrezervno, onako kako samo mame mogu voljeti. Ima neka tajna veza. Ona prava, iskrena i prirodna. Koja veže mamu i dijete neraskidivim sponama. Sponama koje ponekad znaju nervirati. I nju i mene. Ne možemo pobjeći jedna od druge i da hoćemo. A nećemo.

Nikada sa mnom nije pričala kao s djetetom. Čak ni kada sam bila dijete. Nikada s njom nije bilo – zato jer sam ja tako rekla. Tražila je da zahtijevam objašnjenje. Učila me da razmišljam svojom glavom, budem svoja. Danas zbog toga zna žaliti, kaže. Napravila je od mene koliko toliko pametnu osobu koja zna s riječima. Koja voli rasprave i argumente. I u tome uživam. A ona nije svaki put raspoložena za moje teorije. Voli mir i tišinu, što zbog mene ne može svaki put imati. Možda zato toliko uživa u svom vrtu na balkonu. Biljke slušaju, a ne odgovaraju. Uživa ih saditi, presađivati i uređivati. Kao zapravo i cijeli naš stan, zbog čega se posebno veseli mom iseljenju jednoga dana. Možda i puno više nego što bi jedna mama trebala. Uvjerena sam da negdje, u nekom skrivenom kutu stana, već ima nacrte kako urediti moju sobu za svoju biblioteku. Voli biti sam svoj majstor, zbog čega nas sve zna izluditi. Prošli put kada se toga igrala, završili smo u radovima cijeli mjesec. Kompletan remake stana. Spavali na kauču, budili se sa zvukovima bušilice, udisali prašinu. A krenula je samo presložiti knjige u dnevnom boravku. Bojim se pomisliti što će biti kada uđe u moju sobu. Što se tiče majstorstva, pravi majstor je i u kuhinji. Voli kuhati, izmišljati nova jela i usavršavati ona već dobro nam poznata. Mi se ne žalimo. Dapače. Naučila nas je uživati u hrani. Zbog nje su nam nepca postala razmažena. Postali smo gurmani koji veću sreću ne osjećaju nego kada jedu. A znate kako Julia Child kaže: ”Ljudi koje vole jesti su najbolji ljudi.”

Kažu nam sličimo. Da smo iste. Da imamo isti osmijeh, isti smijeh. Istim stvarima se smijemo. Sarkastične smo, ponekad morbidne. U tolikoj mjeri da ljudi oko nas rijetko to shvaćaju. Ali ne smeta. Znamo si biti dovoljne. Zna biti dovoljan i sam pogled. Znamo što ova druga misli. Nemalo puta nas te naše misli nasmiju. Kažu nam da imamo i isti hod. Pomalo čudan, ukrivo. Ne gledamo gdje hodamo, u svom smo svijetu. Znamo se zamisliti, pa završiti tamo gdje nismo planirale. Znaju nas i sažalno pogledati, pa reći da imamo isti nos. Glupani jedni. Ne znaju da je nos ponos. Dijelimo i ljubav prema ružnim cipelama, zbog kojih smo toliko puta ostale neshvaćene od ostatka svijeta. Obukle bismo ih i krenule na koncert. Ona i ja, naši nosevi i ružne cipele. Volimo sličnu glazbu. Još kao dijete me uvela u svijet bluesa i rocka. Koliko sam samo puta doma skakala na Claptonovu Laylu, zatvorila oči na B.B. Kingovu Lucille ili pjevala So Long Cohenovoj Marianne. Rugala sam joj se kako pleše. Prestala sam kada sam shvatila da plešemo isto. Uvela me i u svijet knjiga. Zbog nje ih gutam, jednu za drugom. S njom komentiram gotovo svaku. Volim slikarstvo. Zbog nje. Ok, koji put me od njega odbije. Ali čisto iz razloga jer Uma, sam svoj majstor, gotovo svaki drugi tjedan uzima bušilicu u ruke i počne premještati slike po stanu. Traži im novo mjesto, treba joj promjena. A tko je uvijek pri ruci da joj te proklete slike pridržava, dok ona iz daljine procjenjuje kako sve to skupa sada izgleda? Imate pravo samo jednom pogađati.

O da, postoji ta veza. Prava, iskrena, prirodna. Zbog tebe bi pomaknula planine. Ti radi nje šume i pridržala joj slike. Ljubav, bezrezervna. Ona tebe, ti nju. Ljubav je tu, čak i kada se ne volite. Čak i kada pokušavaš bezuspješno odvratiti pogled od njenog ”kill Bill” sjaja u očima. Kada te na vratima dočeka Uma s mačetom. Čak i tada.

Pa čak i sada, kada izlazim iz lifta. Kada se umornim korakom približavam stanu. Iznutra čujem ri rock taktove dobro mi znanog albuma koji mi odmah mami osmijeh na lice. Svaku notu, takt, rif, svaku riječ znam napamet. Album Fita. Koliko li ga je samo puta preslušala. Koliko li smo samo puta nabacile onaj naš ne baš reprezentativan ples na Mačku ili zapjevale Zaboravit ću sve. Jer rock’n’roll je kriv za sve, zar ne? Ulazim u stan. Ne čuje me, što zbog glazbe, što zbog godina. Sluh je oslabio. A budimo realni, uvijek joj je bilo draže ne čuti. Osvrćem se oko sebe. Ajme, ajme, ne opet! Ne opet! Vrištim u sebi. Dvije prazne kante boje na hodniku, prljava špatula, novine postavljene na strateškim mjestima. U zraku se osjeti miris farbe. Pa gdje me nađe opet?! Zovem ju. U kupaonici je. Popela se na škale, farba strop. Na moj upitni (čitaj: prestravljeni) pogled, odgovara: ”Ma samo sam išla ofarbati malo ove kantune zidova po kući koji su prljavi. I onda mi je u kanti ostalo još boje, pa što ne bih to potrošila do kraja! Da se napokon riješim ovih kanti, ionako nemamo mjesta u špajzi.” Srce mi počinje ubrzano tući, osjetim kako mi krv pulsira. Panika i živčanost mi istovremeno struje tijelom. Ali volim ju čak i sada. Čak i sada, dok ju gledam i vidim kako joj se misao nove špajze počinje motati po glavi. Mogu čuti metar u njenoj glavi. Vidim kako počinje mjeriti, kalkulirati i raditi računicu. Jače je to od nje. Ali čak i sada. Čak i sada Paula, nemoj zaboraviti. Izlazim poraženo iz kupaonice. Ostavljam ju okruženu farbom i pinelima. Ulazim u dnevni boravak, sjedam na kauč. Iz zvučnika dopire Lukasov glas. Pjeva o nemirnim godinama. O da, čujem te Lukase, čujem te. Dolazi nam nemirno doba u stan. Gledam u kauč. Odjednom mi izgleda premalen i neudoban… Zapjevam na sav glas. Dolaze nam nemirne godine. Sve je ludo, sve se, sve se okreće. Čujem ju iz kupaonice kako se nasmijala. Razumjela je. Ah Uma…

Foto: https://www.youtube.com/watch?v=ot6C1ZKyiME

Davorka Medved: Moja Đuli

Đuli i ja, žene, majke, prijateljice. Volimo Rijeku, njenu oronulu arhitekturu, njen postindustrijski štih, volimo Vodovodnu, volimo Industrijsku (ma znam, Baračevu), zaobilazimo Korzo alternativnom rutom. Ali volimo i Korzo, samo ne u podne kad svi kavopije vise na terasama. Kažem joj:
– Ma ja volim ponekad sjesti na kavu, osobito sa dragim ljudima koje nisam dugo vidjela, ali ne prečesto, tu i tamo.
– Ali kad je meni to dosadno, ja ne mogu dugo biti na jednom mjestu – ona će.
Vraga ne može! Kad nas dvije sjednemo na takvu kavu, pa kad se razvežemo o svojim temama, da vidiš kako može. Pola sata, tri kvarta od ure, prođu nam za čas. Naše teme su uobičajene. Primijenjena psihologija, odnosno što se kojoj dogodilo i zašto je netko postupio ovako ili onako. Đuli to začini sa astrološkim determinizmom:
– To je zato što imam mjesec u Blizancima pa sam nemirna.
– Pa što, imam ga i ja, pa opet nisam zvrk .
– Da, ali tebi nije u istoj kući. – pojašnjava mi ona.
– Ma znaš što, najlakše je razlog za krive postupke tražiti u nečem izvan nas, pa bio to i položaj planeta u trenutku kad smo se izlegli. Sama sam si kriva ako nešto krivo napravim, nitko me nije na to natjerao. Moja je greška i neka mi posluži za iskustvo, da drugi put bolje i pametnije biram svoje opcije.
– Ma je, draga, slažem se ja s tobom ali nismo baš sve sami krivi, nešto je i izvan našeg dosega – odgovara Đuli.
– Ma dobro, svakako je i to istina, ali ne volim stalno opravdavati vlastite greške vanjskim uzrocima. To je bolest slabića, a mislim da ih je jako puno oko nas – pojašnjavam joj.
– Je, je. Ma kad si ti meni draga, kužiš me, a ne ona Helga, ona bi samo sjedila satima, bila na nekim večerama i što ti ja znam.
Ustajemo sa kave, a prošlo je skoro sat vremena, ne vidi to moja Đuli.
Volimo mi i Trst. Pa i po Trstu tražimo druge rute, a ne one klasične, za šoping. Ma mi zapravo ni ne šopingiramo. Samo ako nam je usput. Smijemo se našim fiziološkim potrebama, pije se voda, pa se često mora na kavu da bi se dokopale toaleta.
– Hej, znam ti ja gdje nam je besplatno, znaš onaj parking, ima odličan WC….
Dok mi dođemo do parkinga, naši mjehuri bi rado platili i po pet eura za kavu. Ali tako je zanimljivije, napravile smo spačku, rekla bi ona. Samo dosadnjakovići bi postupili uobičajeno, očekivano, po propisu. Kao da smo napravile, ne znam što, a ne potražile besplatni toalet.
Kad se obučem prestrogo ili klasično ona me kori:
– Obukla si se kao općinarka! Ne idu uz ovu kombinaciju cipele na petu, trebala si staviti tenisice.
– Ma nema veze, to mi je danas bilo zgodno.
– Ali kad je moj znak vaga, pa mi je estetika jako bitna!
Dalmatinka Đuli, školovala se i živjela u Splitu, Šibeniku, Perugi, Beogradu. U Rijeci živi već trideset godina. Pitam je:
– Zašto nisi poprimila naš riječki govor ni nakon trideset godina? Još mi uvijek razvlačiš po dalmatinski.
– Ma nisam nikad ni probala. Volim ja riječki govor, ali to je mene bilo sram, kao da se pravim da sam nešto što nisam.
– A talijanski si govorila u Rimu i u Perugi?
– Ma to je drugo!
– Ma to je prvo! Biti u nekom gradu tri desetljeća i ne poprimiti naglaske, govor svoje okoline, ma stvarno to ne razumijem – ljutim se ja.
Malo mislim, kako da je zeznem.
– Znam, predložit ću Obiju da ti dodjeli nagradu Grada Rijeke za dugogodišnje očuvanje tuđeg dijalekta u okrilju našeg grada.
– To, to! Ha, ha ha! – viče Đuli i pridružuje se mom glasnom smijehu.
– To bi bila još jedna potvrda tolerantnog duha našeg grada. – zaključujem uz osmjeh.
Ona sluša Pearl Jam, Mikea Pattona, RHCP i sve to nešto tako, a ja kažem:
– Ma neka te, da si mi tako tvrda i energična, rokerice moja.
– Ma to ti je moj škorpion u podznaku, pa onda….
Nastavlja sa nekim kvadratima i kućama, kao, to dovodi do viška energije koju mora usmjeriti u takvo pražnjenje i u redovito svakodnevno višesatno hodanje.
Razumijemo se mi i nemamo nekih bitnih nesuglasica. Ona često traži moje mišljenje, a ja njezino. Kad se naljutimo jedna na drugu, ne traje dugo. Razbistrimo vodu i idemo dalje.
Ovnica i vagica. Koju ćemo danas spačku smisliti? Znam, idemo u parfumeriju isprobati svaka najmanje po 5 parfema, ali na sebi, ne na papiriću. Težak kriminal!
I tako nas dvije, dva do tri puta tjedno, aktivno negiramo depresivne kišne dane, uživamo u sunčanim danima, ali izbjegavajući dosadne načine, tražeći svoje staze i gradeći svoj svijet.
Ah, mi ljudi, uvijek si tepamo da smo posebni i drukčiji.

Milivoj Benigar: Pišući ovo promijenio sam izvršenje zadatka

Milan Zagorac: Kako ne bi ostali ovaj tjedan samo na jednom glasu, a nadam se da ćemo uskoro imati i 12 objava na tjedan (naravno, bilo bi previše preuzetno forsirati toliko objava u jednom tjednu i to već drugi tjedan, evo jednoga teksta koji će malo, barem malo ismijati i mene. Neka, baš me briga. Hoću čuda!


Ako ti padne na pamet da se –

nakon što si:
bio u pobjedničkoj ekipi pionirskog prvenstva Hrvatske u šahu,
zarađivao kao srednjoškolac na preprodaji karata za kino,
jednom u životu bio udarnik na gradnji nasipa Save kod Zagreba,
nosio oko vrata Holtomov znak mira u vrijeme djece cvijeća,
diplomirao na nekakvim faksovima,
studirao za magisterij i doktorat (i nikad završio, jer zaključuješ da biti doktor znanosti i nije baš nešto),
u vojsci izgradio jednu cestu, dva mosta, a jednom selu doveo vodovod, te izgradio navodnjavanje njihovih polja,
izradio stotine projekata i napisao nešto malo manje od stotine stručnih i znanstvenih članaka,
pisao scenarije, vodio snimanja i montaže, na prvoj privatnoj televiziji,
bio najdosadniji prodavatelj osiguranja (a prodavatelji osiguranja, ako niste znali, su zaista najdosadniji ljudi),
radio još i desetak drugih poslova,
odnosno ako se, nakon što si se bavio svim i svačim u životu, a što nema veze jedno s drugim, na kraju upišeš u jednu spisateljsku radionicu –
onda si zaslužio da ti se dogodi i prvo pisanje jednog ovakvog eseja u životu.
A, kao što vidite, to se upravo sad dogodilo meni!
I što sad?
Kao, znam ja što je esej! Ta pročitao sam ih puno u životu! Pa mogu valjda i ja napisati jedan običan esej?! No, da li sam siguran što esej jest u svojoj biti?
Nije mi preostalo ništa drugo nego da prvo posegnem za nekom definicijom: Što je esej?!
Otvaram Solarovu Teoriju književnosti, listam kazalo pojmova, nalazim na 224-toj strani: Esej je, naime, takva književna vrsta u kojoj biva ujedinjena znanstvena namjera u obradi životnog ili znanstvenog pitanja s težnjom da se ta obrada ostvari na umjetnički konkretan, živ, uvjerljiv i stilski dotjeran način, takav način u kojem dolaze do izražaja i sposobnosti pisca da ostvari umjetničke dojmove.
E sad znam. Lijepo rečeno. No moglo bi se sad postaviti pitanje: Tko je tu pisac eseja? Ups, pa to sam sad ja! Što mi je sad još i to trebalo?

No kako se nikad u životu još nisam uspio izvući iz ove moje kože, ne preostaje mi ništa drugo nego da počnem pisati. Da, ali što? K tome još i taj glupi naslov: Može li književnost promijeniti svijet?

Pa što ja znam o književnosti?! Doduše pročitao sam stotine, možda sad već i tisuće knjiga, ali pisanje?!

Istina, napisao sam nekoliko pričica, meditacija… no to je bilo samo za moj gušt. Nisam ja taj tko će pisati eseje, zar ne!? A i Milan je mogao izmisliti neki drugi naslov, nešto konkretnije, a ne baš neki svjetski problem. Možda oni koji su to trebali, još uvijek nisu pronašli odgovor na ovo pitanje. Vjerojatno ni Milan nije našao odgovor na to pitanje, pa hajde da se sad netko drugi, to jest ja – mučim s tom temom…

Kad nisam pronašao nikakav izgovor da esej ne napišem – hvatam se i tog „posla“!
Počnimo od njega, Milana. Da li je, prvo na primjer on, mogao nešto promijeniti u književnosti? Ono malo što sam pročitao, a što je on pisao – ako nije promijenio, a ono je sigurno započeo promjenu. Dakle s njim se nešto počelo događati. Možda je to lokalna razina, ali negdje se uvijek počinje. Lokalna razina se malo uzburka, pa malo nagrize i nešto širi prostor. I tako malo po malo, sve dalje i dalje…. i stignemo do razine svijeta. E sad nastaje novi problem – što svijet jest? Milan je vjerojatno mislio na ovaj naš Svijet na Zemlji, nije valjda mislio na Sunčev sustav, našu Galaksiju ili čak Svemir…?
Nije, siguran sam da nije. Vratimo se opet mi na naš Svijet na Zemlji.
Krenimo redom. Krenimo od pojedinca. Svaki pojedinac nešto radi, a time – ako nešto radi – onda nešto i mijenja. Ono što je bilo prije, mijenjanjem dobiva neki drugi oblik, značajku, vrijednost – u pozitivnom ili negativnom smjeru, ali sigurno nije isto kao prije. Kad se grupa ljudi udruže – mijenjaju nešto na većoj širini. A mijenjanje nužno dovodi do – promjene, zar ne?
Moglo bi se čak reći da i ja upravo sada nešto mijenjam. Pišem esej, a tko zna u kojem smjeru idem? Da li je to baš esej? Možda upravo mijenjam jedan (moj) esej u nešto drugo, nešto što bi trebalo biti esej, a ispadne tko zna što? Možda vi mislite da čitate esej, a na kraju ispadne da to uopće nije esej. A što je to onda? I to je mijenjanje, promjena!
Zaključujem.
Pišući ovo promijenio sam izvršenje zadatka. A pisao sam – dakle bavio sam se spisateljstvom – književnošću na određeni način. Malo sam promijenio pojam pisanja eseja – pa ako sam ja to uspio sa pojmom esej, što ne bi taj veliki pojam, kao što je književnost, mogla mijenjati sebe, a time i ono što je oko nje? I do kuda možemo doći do onog velikog pojma – Svijeta!
Moglo bi, zar ne? Dakle književnost može mijenjati okruženje oko nje same, pa tako i Svijet.
Doduše uvijek ima onih koji ništa ne mijenjaju. Koji uče u školi djecu da književnost počinje od Ilijade i Odiseje – i to isto godinama, stoljećima, a onda netko pronađe u nekoj špilji neke znakove isklesane davno, davno prije ovih epova?! I gdje smo onda? Hoćemo li promijeniti naše poimanje o književnosti? Da li je to klesanje bila prva književnost, doduše bez papira, na kamenu? Hoćemo li pisanjem blogova na internetu nešto promijeniti? Zamijeniti papir, knjige sa internetskom komunikacijom? Hoće li u budućnosti korištenje onih 90% ljudskog mozga, za koji danas znanstvenici još uvijek ne znaju čemu služi, zamijeniti Internet. Hoćemo li komunicirati ne slovima, riječima, novinama, knjigama, internetom – nego samo našim mozgovima? Hoćemo li onda napredovati i to počnemo nazivati naslijeđem književnosti?
Možda ćemo napredovati, a možda nazadovati. Ta ti jadni, primitivni Aboridžini već odavno koriste taj način komunikacije – komuniciraju mislima!
Da zaključim. Na pitanje: Može li književnost mijenjati Svijet, odgovaram sa: Ne znam! Jedino u što sam siguran – to je da se stalno nešto mijenja, a ako se mijenja, onda nastaje i promjena. A gdje se ona događa? Pa u Svijetu – baš tamo gdje se nalazi i književnost, zar ne?!
Dakle, odgovorite si sami, hoće li ili neće književnost promijeniti Svijet!?

PS. Uostalom i Pero Preradović jednom kaza: „Stalno na tom svijetu samo mijenja jest!“

Gordana Brkić Žagar: “Svijet mijenja književnost jer mi mijenjamo svijet, i književnost mijenja svijet jer mi mijenjamo književnost”

Klub 12 predstavlja:

Milan Zagorac: Neki dan sam na svojoj književnoj radionici zadao temu “Može li književnost promijeniti svijet?”. Ok, znam da je tema jako jako široka, ali zato sam je i postavio. Pa to i tražim od polaznika: da zarone i da se oslobode. Da ta složena književno-stvarnosno-kreativna priča nađe put i da oblikuje lice nečega novoga.

I da, rezultati su već tu, nakon dva susreta, očekujem da će u sljedećih tjedana i mjeseci biti još i još.

Gordana, prva si na redu. Nadam se da se neće primijeniti ono o mačićima i vodi (jadni mačići!)


Naravno da književnost može promijeniti svijet! I mijenja ga. Barem u istoj onolikoj mjeri u kojoj svijet mijenja književnost…

Oh, znam! Ta je njihova veza jedna od onih strašnih, zadatih, neizbježnih, sudbinskih. Jedna od onih u kojima se trenuci nevjerojatne strasti izmjenjuju sa trenucima neopisive mržnje, u kojima se čas šapuće čas vrišti. Išli su ponekad ruku pod ruku prateći jedno drugo, ponekad je on zakoraknu brže, a ona ga pratila. Ponekad ju je nagovarao na da promovira neke njegove sulude ideje što se obično pokazalo fijaskom – padala su zbog toga carstva, rušili se režimi – nije tu književnost svojom slatkoriječivošću mogla učiniti puno. Ponekad je pak ona , tako tipično ženski, nabacivala neke svoje sulude ideje koje je on prihvaćao pa čak i izgurao! – jer teško joj je tako slatkoj odoljeti. Filozofije su u tim slučajevima postajala pravila života, ideje općeprihvaćeni pokreti. No, znala je luđakinja i uprskati kada bi u svojim ludostima bila nejasna, pa bi ju on pogrešno shvatio i načinio sranje samo takvo. Jednom je savršeno naopako ubrao priču o natčovjeku…oh, to je fakat bila jedna od njihovih najgorih epizoda.
No, kako god, njihova je ljubav jedna od onih ljubavi u kojima lete stvari po kući i psovke po zraku, u kojima se čas siloviro grli i zaklinje na ljubav, a sutradan se bježi i plačući prijeti da se nikad više neće vratiti. Naravno, obično plače književnost jer je ‘ona’, a ne Svijet jer je ‘on’, muškarac. A koliko god se i jedno i drugo trudilo, uplakani dečki nikome baš nisu napeti. I osim toga, za privlačnost emotivnih muškaraca kojima nije teško pustiti suzu daleko više od književnosti napravila je modna industrija…
Nešto me drugo zapravo zanima, da ne kažem muči ili brine. Može li književnost izmijeniti ove naše male , lokalne, privatne svjetove?
Primjer prvi: Večernji sati, u krcatom prigradskom busu čitam onu Sejranovićevu ‘Nigdje, niotkuda’. Još i pozajem gada! Slomio me u prvih deset stranica sa onim svojim urođenim sevdahom, pa plačem…plačem mili bože! Cijeli mi se život trese jer piše kako mu je umrla mama. Ja prepoznajem djelove koje je u druženju na kavama znao prepričavati, stvarne događaje, pa zašto ne bi vjerovala kako mu je mama umrla! A nije umrla! Govno ju je zatuklo samo u romanu, priznao je kidajući se od smijeha nakon što smo mu na promociji svi davali saućešće. Dobro, nema to veze, nego vratimo se sceni u kojoj odrasla žena plače i suza suzu stiže, sunčane očale sam na nos stavila da se ne vidi kako suzim,što bi i bilo u redu da nebo nad Rijekom već nije obasjavala mjesečina. Ja tulim , a u busu sve poznata lica iz istog sela koja nemaju pojma što se događa… Uglavnom, znam da me bar dvoje ljudi sa te vožnje i dan- danas samilosno pogleda kad se sretnemo na vratima lokalnog dućana, klimnu i utješno me dirnu po ramenu. Kunem vam se u sve živo kako misle da mi glavi nije baš sve kako treba.
I? Što mislite ? da nisam plakala nad tom knjigom u busu bi li ti ljudi imali drugačiji odnos prema meni, možda mi postali bliski, ili bih se s njima svađala ? Bi li moj svijet bio drugačiji zbog ove epizode za kooju je direktno kriva književnost? Pa, ja vjerujem da bi.
Primjer drugi: Sjedim u dupkom punoj čekaonii i čitam Tomića. Ante Tomić , da ne bi bilo zabune. I hihoćem se na glas, jeba me pas kad se ne mogu suzdržati! Opet naravno dvoje gleda u mene sa strane i pogledava se međusobno onim pogledom koji se još zove i ‘jebate! lude babe!’. Ali, jedan mlađi muškarac bio je dovoljno hrabar i znatiželjan da me pita: „Ma što vi to čitate?“ Danas smo frendovi koji često sjede na kavi, i vjerovali ili ne, rijetko pričaju o književnosti. Da li je književnost izmijenila moj svijet? Apsolutno!
Meni koja ne volim putovati književnost je otkrila svijet. I onaj koje zovemo pravi i sve one predivne, zamišljene i izmišljene koji su zbog književnosti za mene stvarniji nego ovaj po kojem hodam.
Za mene recimo nema veće erotike nego kad Adson u Imenu ruže djevojci šapće Pjesmu nad pjesmama…uh! Onda, jedna iz djetinjstva – na brzinu sklepan sendvič bio je najslađi uz Razma u skitnji, odnosno uz onaj jedan dio kad tako slatko jedu … i danas volim točati crni kruh u bijelu kavu. Bih li bila dugačiji čovjek da se nisam kidala od smijeha uz Ćopćeve Orlovi rano lete, da nisam plakla uz Dedićeve pjesme, da nisam pilvala u Folknerovom Kriku i bijesu pogođena u trenutku baš tamo gdje treba? Ne bih bila isti čovjek, i svijet oko mene zbog toga bi bio drugačiji.
Danas već imam svoje favorite koji u svojim iznucanim koricama čuče kraj kreveta, od nekih drugih bježim k’o vrag od tamjana! Neka mi, recimo, oprosti veliki Lav N. Tolstoj, ali ubi me brate s onom Anom Karenjinom! Pa ipak, kad danas pomislim kako bi jedan pošten ljubavnik riješio sve moje probleme, sjetim se i Vronskog i kako je ova naša sirota skončala…ma izmijeni ti se svijet u sekundi!
Mogla bih tako čini mi se nabrajati u beskraj i naslove i na koji su mi način skretali, usmjeravali, ubrzavali ili usporavali život. I time mijenjali mene, a onda, naravno,i svijet.
Književnost i svijet imaju jedan zajednički početak i svršetak – čovjeka. Ne znam ja tko počinje, a tko završav promjene , ona ili on, ali sve je nekako inicirano od nas, i vodi prema nama…
Ok. Stat ću. Niti imam ambiciju uvaljivati se u dublje filozofije, jer sam u principu plitka, ajde, bolje zvuči – površna osoba. Nemam namjeru, također, čačkati po nekim teorijama kaosa koje bi možda i imale alate za otkrivanje toga tko pogoni akciju, a tko reakciju u ovom procesu.
Jedino u što sam sigurna je moja ljubav prema riječi. Pišući nešto , ovako sam napisala:
„Ta ljubav prema nekim knjigama koja nam se ponekad desi, to je jedna od onih predivnih, vjerojatno u stvarnim životima nepostojećih ljubavi koje samo traju i samo rastu i rastu sve veće, sve čvršće. Sve više jedno o dugom vi i te priče znate. Zatvorenih očiju, i samo sa prvom riječi u pasusu znate točno gdje ste, a samo čitanje postaje toliko više od pukog svladavanja slova . O, da! čitanje postaje maženje ljubavnika. To puteno prevrtanje riječi čiji redosljed uglavnom znaš napamet, ali godi ti osluškivati u vlastitoj glavi njihov žubor, a taj žubor samo pravi majstori znaju načiniti takvog da ti iskri u cijelom tijelu, pršti magličastim kapljicama u lice čineći te tako predivno živim! Osjeti kako joj se koža naježila, pa duboko uzdahne nastojeći se riješiti bajki.“
Nemam pojma , ali nekako mi se sve ovo najlakše čini sabiti u jednu kratku – svijet mijenja književnost jer mi mijenjamo svijet, i književnost mijenja svijet jer mi mijenjamo književnost. I hoćeš – nećeš, ispada da smo tu nekako prilično važni, iako nas u naslovu nitko ne spominje.

Foto:

Milan Zagorac: Tržište i književnost. Književnost i internet. Društvene mreže i književnost. A što uopće znaju DHK-ovski intelektualci o tome?

Ovaj su tjedan bile dvije književno-portalsko-kulturne teme koje bi se uvjetno rečeno mogle nazvati zanimljivima: prva je dodjela sredstava za elektroničke, recimo to tako, nezavisne medije (ali zavisne od javnih sredstava) Ministarstva kulture, koje, na kraju ima jako malo veze s kulturom, a više s nečim drugim (nema potrebe da zavlačim o toj temi, spomenula ju je Maja Hrgović u Arteistu u članku Ministarstvo kulture i drogirani majmun s katanom), dok je druga tema ona o književnosti u potrošačkom društvu na 36. zagrebačkim književnim razgovorima.

Kako rekoh, ove mi se stvari s nekompetentnim i aljkavim ministarstvom ni ne spominje, naime, nikakve vajde od ovih žalopojki, dotle me ova druga stvar pogodila kao šaka u pleksus: naime, književnici iz DHK su otkrili da postoji potrošačko društvo koje nas terorizora izborom i koje nastoji cijelu umjetnost podvesti pod konzumerističke kanone prodavljive robe.  Zaista veleuman zaključak, s otprilike 70-godišnjim zakašnjenjem, ali šlag na torti je ipak ovo: gospoštija su otkrili da postoje i društvene mreže i da se nekakva književnost odvija i na njima.

Zaista, ali zaista, čini se da su ovi ljudi, barem mislim na organizatore, ne na pojedinačne sudionike, otkrili da nakon 20 godina postojanja googlea i više od desetljeća postojanja upotrebljivih društvenih mreža, nakon svih ovih promjena koje su se dogodile u diseminaciji informacije, s time da uopće ne ulazim u kvalitetu samih informacija, nakon gotovo desetljeća razvoja platformi za čitanje i objavljivanje, kao i pripadajućih uređaja za čitanje, e sad su se ova gospoda, za koju smo odavno mislili da ih je prekrila akademsko-dehakaovska prašina, dakle, sjetila da ipak postoji neko tajno mjesto gdje je moguće da se premjestila ne samo trivijalna, nego i vrlo ozbiljna književnost, štoviše, da je samo rodilište književnosti postalo baš to što oni spominju kao čudo neviđeno i otkriće.

Pa sa se čovjek nasmije. To je istovremeno i tragično i komično, naime, sloj autora koji se nije pomaknuo dalje od električne Olimpije otkriva da postoji, eto, nešto što se zove Twitter ili Facebook (njega ni ne spominju, on je valjda previše konzumeristički) te da objavljivanje već odavno ne podliježe protokolima zastarjelih redakcija s tajnicom i fikusom.

Da se razumijemo, nije ovo samo grijeh dehakaovskih intelektualaca, nisu ništa bolji ni neki drugi, samo je simptomatično: govoriti kritički o nečemu što ne razumiješ i za što nema nikakve nade da ikada shvatiš i to sve skupa nazvati znanstvenim ili barem akademskim skupom.  Bojim se postaviti pitanje: ima li netko od organizatora skupa uopće društvenomrežni profil? Još bolje: zna li uopće otvoriti e-mail?

Pretpostavljam da je vrhunac ovih književnih razgovora objavljivanje tiskanog zbornika, jasno, u nakladi od 1000 primjeraka, koji nikada nitko neće kupiti, a niti posuditi, a kako nitko od organizatora ne zna ništa o objavljivanju na webu, a još manje o viralnom dijeljenju na društvenim mrežama, duboko sam uvjeren da će ova blasfemična ideja o dostupnosti sadržaja na mreži biti odbačena s indignacijom. Naime, to je čak i uvredljivo, nešto objaviti na webu. Pa nije to dobri stari papir.

Prepostavljam, na kraju, da će sljedeće godine sličan sastav razgovarati o nepostojanju kriterija i uništavajućem tupilu koje nam je donijela tehnologija. I kako se, naravno, teško odupirati tome, kada nam je mladež tako iskvarena.

O tempora, o mores! E, kako su bila divna ona stara vremena!

Nikola Leskovar:‎ inri

božji sin
zaposlio se kod nas
sjedi s desne
direktoru
ide da nam
pripravi mjesto

pored kontejnera
sa skupljačima hrane

a u kući njegova oca
mnogo je stanova
automobila i križeva
na zidu razapetih

leševa

prije spavanja
čitaju molitve
iz knjige statistike

oduzimaju lijene i bolesne
dijele bogate i siromašne
zbrajaju menadžerske bonuse

a nas bi množili

sa nulom

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara