Florian Hajdu: Kapi kiše počeše

Brinu li se Anđeli o tebi kao što su kad si sa mnom bila. Voli li te onaj posle mene onoliko jako iskreno iz daha života, vode, vazduha i nasušnoga prvopečenog devičanskog hleba mišicama, znojem jaucima Raja i novog rađanja umešanog, kao što sam ja voleo volim. Lete li i sada leptiri u duši, jure li ti i riču bikovi u krvi u Aorti ispod pupka gde svevišnji na dva glasa otvara predvorje Rajskih vrata. Imaš li i sada, osećaš li dva srca u ruci kad ti priđe, zagrli, stegne oko bedra, robu skine, pretvori se u željeno ono, što umećem snagom voljom rogom letećega Boga razmnožitelje uđe u Raj jaucima i igrom drhtaja otvori Karneval Rajski za dvoje.
Il je samo to leto činilo zarad mora, soli sa stidnjaka i sunca što dvostruko diže i uveličava?

Foto: www.morguefile.com

Vid Sagadin Žigon: Na istoku

Na iskonskom istoku
gdje trepere stabla višnje
sve je daleko ali nikad
nije bilo tako blizu.

Na iskonskom istoku
gdje nema hljeba ali ima
votke na usnama glada
i tuge izrisuje se osmijeh.

Na istoku iskonskom
mrtve duše sahranjuju
žive a onda idu da se
okupaju u crno more.

Tamo negdje istočno
od istoka još ima vatre
ali je crna kao boja
krumpira ispod peke.

Istočno je tamo gdje
prestaju snovi i počinje
java uz noći vječito bijele
i drhtanje zraka na pijaci.

Na istoku gdje sunce
nikad ne zalazi valja
samo iskonsko ime
kao Istok ili Svemir.

Sve ostalo ustavši nadu
umire na zapadu i to
brzinom suncokreta
kao smrknutog sunca

na obali koju su napustile
sjenke i gdje majka
još uvijek pere rublje
na iskonski način

u svetoj rijeci bez imena.

Foto: www.morguefile.com

Slavko Ledić: Pjesnička Večer na šterni

Književnik Mladen Blažević ponovno nas je iznenadio organizirajući u subotu, 22. kolovoza 2015. u Vižinadi PJESNIČKU VEČER NA ŠTERNI. Na taj način naša povijesna šterna oživjela je žuboreći pjesničkom riječju desetak renomiranih pjesnika iz Hrvatske i Slovenije. Po tri svoje pjesme pročitali su Vid Sagadin Žigon, Emilija Dević, Borut Petrović Vernikov, Gaetano Benčić, Tomislav Milohanić, Jaka Železnikar, Zoran Žmirić, Peter Semolič i Mladen Blažević, dok pjesme odsutne Katje Kuštrin čitao Peter Semolič, a Roberta Vrbnjaka Mladen Blažević.
Posjetitelji ovog uspjelog pjesničkog druženja pjesme koje su čitane na slovenskom i talijanskom jeziku mogli su pratiti uz prijevod na hrvatski jezik s velikog platna postavljenog na šterni.

Foto: Slavko Ledić, FB

11866275_483607361810358_6752976277753060498_n

S večeri na šterni

11870856_483607795143648_6249009862900312159_n

Jaka Železnikar

11885383_483607635143664_648152151404026302_n

Borut Petrovič Vernikov

11899954_483607891810305_3810259890732096418_n

Zoran Žmirić

11935022_483607751810319_1371281728079003671_n

Tomislav Milohanić

11949369_483607491810345_6625815235682624429_n

Emilija Dević

11953141_483607141810380_7215594910069719850_n

Vid Sagadin Železnikar

11953169_483607168477044_3232753493538400136_n

Mladen Blažević

11895941_483608208476940_2938390184522833438_n

Peter Semolič

11873802_483607355143692_3825340886790740866_n 11880590_483607285143699_7229475438018157754_n 11923621_483607098477051_1258008910452689376_n

 

 

 

 

 

 

Sonja Smolec: Pekmez od dunja ili dan kad sam postala baba

Sjedim na zidiću pored tramvajske stanice, pod starku sam stavila novine da me štite od hladnoće nadajući se da, ako budem još malo sjedila, prolaznici neće hodati za mnom kako bi pročitali najnovije vijesti. U krilu držim torbu da ju ne bi kakav drski džeparoš potegnuo. Iznenadio bi se njenim sadržajem. No, možda mobitel. Moram paziti na kartice. Novčanik je ionako prazan.

Gledam dječicu koje njihove mame za sobom vuku poput polupraznih kofera. Koliko je godina prošlo otkad sam ja svoje klince vodila u jaslice i vrtić? Bit će više od trideset. Kamo su nestale te godine? Ja sam svoje uvijek nježno privila k sebi da se ne razbuđuju.

Piskutav glasić trgnuo me iz razmišljanja.

– Maaamaaaa, gladan sam…

– Evo, još samo malo. Strpi se.-

– Hoću sad! Daj!

– Evo, samo minutu…

– Neću minutu! Sad! – Nogama je lupao po asfaltu.

– Čuj, nemam strpljenja za te gluposti. Sad će doći policajac, pa da vidiš…

Krasno, gospođo, autoritet vam je na visini.

– Ne bojim se ja policajca! – Vrisnuo je klinac. Nekoliko srednjoškolaca nasmijalo se na sav glas. Većina je tipkala po svojim pametnim telefonima. Neki su spavali. Stojeći.

– Ako ne prestaneš, ostavit ću te kod ove babe nek ona brine o tebi. Meni je dosta. – Majčica ga je primila za kragnu i protresla.

Malac je zašutio i kriomice pogledao u mom smjeru. Faca mu se iskrivila. Šapnuo je nešto kao Bitćudobar.

– Tomislave, ako budeš dobar, dat ću ti mobitel da se igraš. – Istresla je iz rukava novi biser.

Podigao je glavu i pogledao mamu kao da procjenjuje hoće li izvršiti obećanje. Tišina je potrajala. Kupila ga je bar na kratko. Tomislav je pružio ruku prema maminoj torbi, otvorio je i iz nje izvukao šarenu vrećicu. Majčica na to nije reagirala. Pustila ga je da žvače keksiće. Polovina je, na radost golubova, završila na cesti.

Upssss. Rekla je baba? Koja baba? Nigdje nema nikakve babe. Pogledam ženu. Ona gleda mene. Gleda me i klinac, šuti i žvače. Baš divno! Žena se lagano zarumeni, lijevi kraj usana joj se razvuče u nekakav, nazovi sorry osmijeh i povuče malenog za ruku kako bi ušli u tramvaj.

Baba. Ne baka, babuška, bakica… Baba. Dobro da nije rekla Baba Roga. No, Babe Roge su živjele u moje doba. Ne mogu se sjetiti kad su izumrle. Čak se ni moja djeca nisu srela s njima. Je li netko, možda, podigao spomenik Babarogama? A što je Babom Jagom? Uostalom, ja sam još uvijek dobrodržeća baba.

Bore su tu gdje jesu. S njima se sasvim dobro nosim. Bez botoksa. Kosa je ofarbana, odjeća je u redu. Doduše ne po posljednjoj modi. Pamučna majica i svijetle traperice. Sportska jakna. Tenisice. Što tome fali? Možda bih trebala novu torbu. Veću. Ne radi mode. U ovu mi više ništa ne stane.

Tramvaja nema. Nikamo mi se ne žuri pa sam krenula pješice. Uhvatiti malo sunca. Potrošiti vrijeme. Spuznula sam sa zidića i otresla stražnji dio. Za svaki slučaj.

U obližnjoj pekari kupila sam pecivo s punjenjem od višnje. Pojela sam na brzinu a mrvice ostavila pticama. Sunce se izvuklo iza hrpe sivih oblaka i ugrijalo. Ljeto još uvijek nije došlo a proljeće je prevrtljivo. Strese me zimica. Zatvaram cif na jakni i gledam izloge, tek toliko da budem informirana.

Nakon deset minuta zaboljele su me noge. Počela sam brojati korake. Jedan dva, jedan dva, dva tri, dva tri… Samo mi još i to treba! Brojanje! Pa da zaplešem nasred ulice! Nedavno sam čitala kako ljudi koji broje…

Bum! Baba. Bum! S druge strane ulice jedna baba, dvije babe…Odustajem. Počela sam umjesto baba brojati prozore. Prvi kat dvadeset i pet prozora, dvostruka stakla. Ukupno pedeset stakla. Drugi kat dvadeset i dva prozora. Četrdesetičetiristakla, ukupno pedesetičetiri.

Stani!Krivo!

Manična baba.           

Četrdesetisedamprozora je devedesetičetiri stakala.

Op-se-si-ja. Opse-sija. Opsesi-ja.

Tap tap, tapa tap… Oprezno sam se osvrnula. Nikoga u blizini. Krenem. Stanem. Slušam.

Manično-paranoična baba.

Ne, krivo…Opsesivno-manična paranoična baba.

Za dvije minute bit ću na uglu. Stojim pred izlogom prodavaonice rabljenih predmeta, kad se u glavi dogodi onaj drugi veliki bum! Putovanje kroz vrijeme! Ne vjerujte onome tko kaže da to ne postoji. A, ne, ne! Kod mene to uvijek pali. Nije baš da mogu upravljati vremenom kako hoću. Vrijeme dođe samo. Nađe me.

Gledam keramičku zdjelu kakvu je imala moja baka. Bijela, okrugla, duboka, oblikovana poput latica velikog tulipana. S jednako takvim poklopcem. Na njoj uzorak malih plavih cvjetića.

*

Stojim na ulaznim vratima bakine kuhinje. Iz nje dopire miris palente i gulaša.

– Bako, ima li još onog finog pekmeza?

– Tamo je u komodi. Zemi si jen kućarin i zapamti, to je lijek za drob. Si me čula? Jedan i dosta.

– Jesam, jesam…

Čim baka ne bi gledala, ja bih zagrabila dvije žlice i na brzinu ih progutala. Bile su to zapravo čajne žličice. Nije baka bila škrta, nego, čuvala je pekmez od dunja za posebne prilike. A dunje nisu rasle u bakinom vrtu.

– San te vidla, san. – Rekla bi.

Bila je ozbiljna ali od mene nije mogla sakriti osmijeh.

*

– Hej! Budite ljubazni, želim u trgovinu…

Glas pored mog uha me prenuo taman kad sam progutala drugu žlicu.

– Ispričavam se… – Odgovorila sam i maknula se kako bi mlada žena, od najviše tridesetak godina, ušla u trgovinu. Kad ono, evo nje, kreće prema zdjeli, nešto govori i pokazuje prstom.

Samo to ne!

Iznenada sam dobila želju da baš tu zdjelu moram imati sad, odmah. Utrčala sam u prodavaonicu i zgrabila je.

– Ova baba je luđakinja! – Uzviknula je mlada žena, prekrižila se kao da je u najmanju ruku srela vampira, odmaknula se od mene i natraške izjurila na cestu.

Danas sam postala Luda opsesivno-manična paranoična baba.

Prodavačica nije paničarila. I zašto bi? Ako nešto razbijem, morat ću to i platiti. Ona neće biti na gubitku. Ljubazno je pitala.

– Želite li da vam upakiram?

– Molim. – Promucala sam ne pitajući za cijenu.

*

– Klara? Je li spiš? – Bio je to glas moje bake. – Znaš, kad mene ne bude, ostavit ću ti ovu terinu i s njom još kakovu stvar.

– Ne, bako, ne spavam više. Sanjala san da je baš ta terina šla na prodaju.

– Ma si čudna. A zač bi? Da je nečeš ti prodavat? To je obiteljska dota. Me razumiš?

– Razumim, razumim.

Mnogo godina kasnije sjetila sam se da zdjelu nisam nikad dobila. Baka je umrla a zdjela je, u obiteljskoj raspodjeli dobara, nestala.

*

– Zdjela je u kutiji. To je dvije tisuće i šesto kuna. Želite li da je umotam u prigodniji papir, kao poklon?

– Dvijetisućeišesto? Ne, ne treba. Sebi kupujem.

– Nešto nije u redu?

– Ne, ne. Sve je u redu. – Lagala sam. – Mislila sam da je skuplja.

– Nije original, ali je vjerna kopija. Kao da je baš vaš čekala.

Platila sam kreditnom karticom. Čula sam kako iza mojih leđa prodavačica govori da je upravo nekoj čudakinji prodala artikl. Da baš je rekla artikl, koji na polici stoji izložen više od šest mjeseci i nitko ga nije ni pogledao. Danas ga je stavila u izlog ode odmah! I to za koju cijenu!

Eto, sad sam već Lažljiva čudakinja i luda opsesivno-manična paranoična baba.

Ovaj put tramvaj je došao brzo. Nije bilo pospane djece i drskih majki. Ugurala sam se i sjela na prvu slobodnu stolicu. Za danas je bilo dosta. Nisam popila ni sok koji sama sebi obećam svaki put kad izađem. Sitne radosti.

Kod kuće sam pažljivo razgledala svoj današnji ulov.

– Bok mama! Odakle ti ovo?

– Kupila sam.

– Čekaj malo. Pa to je… To ti je teta Amalija donijela za rođendan, prije dvije godine.

– Meni? Teta Amalija?

– Ma, da! To je ostalo nakon bake. Mislila je da će tebe veseliti. Nisi ništa rekla. Našla sam to u podrumu pa sam je odlučila prodati. Ima tamo još toga.

– Teta Amalija? Ja sam kupila vlastitu zdjelu?

– Nema veze. Vratit ću ti novce.

– Jesi li sigurna da je to ta ista… – Zavapila sam.

– No, daj mama, pa nisi valjda postala senilna?

Senilna, lažljiva čudakinja, luda opsesivno-manična paranoična baba koja kupuje artikle iz vlastitog podruma.

Sve u istom danu.

Rasplakala sam se.

– Oprosti, nisam tako mislila.

Ma, da, kako da ne. Nisi mislila.

Zdjelu sam uzela u ruke i pregledala je. Htjela sam biti sigurna. Bijeli, teški starinski porculan oslikan plavim cvjetićima. Da, to je ta zdjela. Sama je, doduše uz pripomoć moje kreditne kartice, ponovo našla put do mene. Vratila mi se.

Podigla sam poklopac. Stara, poznata napuklina, jedva vidljiva, po kojoj sam kao mala prstom prošla toliko puta, bila je ovdje. Poput dobro poznate rijeke na zemljopisnoj karti. U uskoj udubini koja se s vanjske strane pretvorila u držač, nešto je bilo ugurano. Uzela sam pincetu i počela polako izvlačiti smotuljak. Bio je to stari papir, iskrzan i požutio a ja sam ga još i dodatno oštetila. Oprezno sam ga odmotala. Šiljatim rukopisom bila je ispunjena cijela stranica. Skinula sam naočale da bolje vidim. Kvragu i ova dioptrija! Recept za pekmez od dunja. Bakin! U glavi su mi se počeli vrtjeti stihovi pjesme Svirajte mi, jesen stiže dunjo moja.

Na jeziku sam osjetila trpko sladak okus dunja iz prošlosti.

*

Glas bake govorio je.

 – Znala sam ja da ćeš samo ti ovo cijeniti. Znala sam…

– Hvala, bako! – Prošaputala sam.

*

Mama? Opet pričaš sama sa sobom?

Foto: https://www.flickr.com/photos/36106399@N04/6089449598

Milan Zagorac: “Sezona pisanja prijava za javne potrebe”

U gotovo dvadeset godina koliko se bavim ovim poslom, nema mi mučnijeg razdoblja od ovoga kada se popunjava te prijavnice za javne potrebe. I dok sam mislio da će se s vremenom razviti sustav koji će biti manje podložan formalnoj papirologiji, koji će više cijeniti konkretne rezultate, biti predvidljiv u realnim očekivanjima (dakle, ne napuhanim i nerealnim), zapravo sam se iz godine u godinu morao razuvjeravati od ovog naivnog očekivanja. Jer zašto bi sustav bio predvidljiviji? Zašto bi bilo manje papirlogije, kada može više – sada ima puno sustava gdje se dvojno prijavljuje – i elektornički i papiranto. Zašto bi sustav bio jasniji s nedvosmislenijim pravilima? Kada može i ovako. S EU nije došlo ništa bolje, štoviše, podiglo je ljestvicu birokratskog sljepila na višu razinu, ono sada, da se izrazim opisno, umjesto pisaca promovira pisače prijedloga, umjesto kreativnosti, financirat će vrlo dvojbene projekte koji gotovo ni na koji način neće popraviti krvnu sliku domaće nakladničke scene, a kamo li pomoći ukupnoj lokalnoj umjetničkoj produkciji. A zašto i bi? Na našim nositeljima javnih politika u kulturi je da uoče probleme i nastoje ih riješiti, a ne da to čini neka anonimna birokratska struktura unutar sustava EU koja do sada nije iznjedrila ništa baš pametno, osim papirologije i javnih poziva, usput, isključivo na engleskom jeziku – toliko o transparentnosti, u kojima nema nikakve stvarne evaluacije umjetničkog djela.

Dakle, loptica oko tzv. javnih potreba je uvijek na našem terenu. Kako se mi odnosimo prema našim stvarima, takve rezultate i žanjemo, kako se odnosimo prema domaćoj produkciji, sve više je opterećujući papirologijom i birokracijom, a sve manje nagrađujući kreativnost i konkretan rad, tada se nemamo čemu nadati. A zašto bi birokracija, kao glavna nositeljica politike i financiranja umjetnosti, uopće trebala podupirati kreativnost i konkretne radove kada to već ne čini ni program ironičnog naziva Kreativna Europa koji s kreativnošću ni s Europom nema pretjerano veze (to bi sada zahtijevalo poduži elaborat), pri čemu je jedina sreća da ta Kreativna Europa u ostatku EU nije najbitniji financijer (nije ni u nas, već je to država), niti jedini podupiratelj ikakve kreativne industrije. Jer kad bi bila, jadna bi bila ta europska kultura, zacijelo zaglavljena između raznih samoosvrta na europsko jedinstvo i primjera dobre prakse tek uz nešto umjetnosti koja uvijek miriši na birokratski jezik i koja uvijek, ali uvijek dokazuje kako je politika EU u ovom području više nego dobra – opća je zamjerka da su ovi programi zapravo bazično nepoticajni i u funkciji EU politike, a ne nikakve kreativne industrije.

Dakle, sada osim trovremenskog tafta u obliku prijava jedinici lokalne samouprave, županiji i državi možemo pisati prijave javnih potreba i EU koje su izdašnije, ali neprilagođene stvarnoj infrastrukturi, koje, naravno, ne daju neke osobite rezultate osim samoodržanja već postojećega i koje ni za nanometar nisu povisile vidljivost domaće produkcije u realnom kontekstu, osim što su nastavile podgrijavati ionako već zamrlu scenu na rubu ekstinkcije.

Sve je to prostor koji zahtijeva puno ozbiljnije preslagivanje, koji je nužno podložan kritici i koji je nužno posložiti daleko bolje no što on sada funkcionira, ali to se opet neće dogoditi dok se ne okrene sustav naopako, dok se ne zareže s druge strane, dok se ne uspostavi sustav koji cijeni samo i jedino kvalitetu, rad s publikom i ljudima, a ne papirnata opravdanja i obrazloženja. Jer papir trpi zaista svašta.

Ima ipak jedna stvar koja mi je još mučnija od pisanja prijava – to je pregledavanje dobitnika i gubitnika tih listi čekanja za kulturnu subvenciju, naglašeno, malih vrijednosti. Jer u njoj se vidi sva učmalo-provincijalno samodopadna slika neinventivnosti i sustavnog podupiranja svega što će kulturu na kraju učiniti još manje kulturom, a više gluhonijemom tragičarkom od koje svi žele dići što prije ruke i pobjeći glavom bez obzira, kamo god, važno da nije ni “kreativno” ni “kulturno”.

Milan Zagorac: Nakon 9 sezonskih brojeva, rezultati se nižu sami od sebe

naslovna ljeto 2015Dragi naši čitatelji, do sada je u devet sezonskih brojeva objavljeno više stotina autora, a posebno nam je zadovoljstvo to što je upravo ovaj projekt omogućio mnogima sudjelovanje na književnoj sceni uz već uobičajene kanale – naše su prednosti posve izravna komunikacija autora s brojnom čitateljskom publikom, velik broj čitatelja i fanova stranice koji kontinuirano raste, a ono što je najvažnije, uočavamo i trend porasta broja autora kao i same kvalitete radova. Ovogodišnja je novost tiskano izdanje časopisa od ove godine dostupno pretplatnicima kao i narodnim knjižnicama.

S ovim brojem napravili smo puni dvogodišnji ciklus našega postojanja, a iz broja u broj se sve više potvrđuje važnost i utjecaj virtualnih projekata na književnu scenu, ne samo Rijeke koja ovime postaje književno relevantnija u organizacijskom smislu, već i na planu cijele Republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Crne Gore. Sve ovo što smo u posljednjih dvije-tri godine napravili možemo ponajprije zahvaliti dvjema stvarima: samoorganizaciji i društvenim mrežama.
Svi su naši brojevi časopisa kao i pripadajućih naslova čitani, listani ili dijeljeni više tisuća puta te je ukupan zbroj posjeta našim stranicama (Issuu, knjizevnostuzivo.org) više od pola milijuna, što za male književne projekte nastale na periferiji zaista predstavlja respektabilnu brojku. Cilj je povećati broj fanova na procijenjenih 100.000 na FB stranici sa sadašnjih četrdesetak tisuća, što predstavlja vrlo ostvariv plan.
Može se činiti da nije puno, no zaista je cijeli niz autora oknjižen (primjerice, samo u posljednjih godinu dana to su Dulce et decorum est Nevena Lukačevića, Moebiousova vrpca Željka Maurovića, Zapisano metkom Zorana Žmirića, Vražji prolaz Milana Zagorca, Leti, leti i Anatomija Ljiljane Jelaske, Ida Jovanović je objavila Blizinu susreta, tu je i izvrstan Ilirik Mladena Blaževića, Lica i naličja ljubavi zadarske autorice Andreje Malte, Poslije ovog života Nataše Kovaljev Opatić, u pripremi su i romani Blage Vukadina kao i Floriana Hajdua, ostvarene su dobre suradnje s Poiesisom Petera Semoliča u Ljubljani, kao i skore realizacije suradnje s Balkanskim književnim glasnikom, a da ne spominjemo cijeli niz individualnih objava kod različitih nakladnika brojnih autora koji su svoje prve radove objavili upravo na KU, a danas su već čitani autori s vlastitim kolumnama), mnoge prve reference su stečene, brojni su autori dobili novi prostor i prije svega poticaj.
Neosporna je činjenica da ovaj sustav objavljivanja i prije svega potpore autorima daje rezultate, štoviše, nadoknađuje one manjkove koji nastaju zbog nedovoljnog ili izostajućeg financiranja, slabih medijskih tretmana ili organizacijskih nedostataka na planu rganizacije nakladničke industrije u nas, i općenito, suprotstavlja se atmosferi općeg književno-izdavačkog kolapsa u nas zahvaljujući blagotovornom i paradoksalnom utjecaju tehnologije.
Nastojeći se izboriti za još više čitatelja i autora, što i jest primarna misija Književnosti uživo, pozivamo još jednom brojne potencijalne autore na sudjelovanje u maloj virtualnoj demokraciji koju želimo učiniti još plemenitijom.
U ovome su broju objavljeni radovi Vergilija Franizza, Mislava Bartoša, Tatjane Beuk-Laćak, Martine Grbeša, Mladena Blaževića, Enise Angie Behaderović, Sare Mrak, Slavice Gazibara, Tamare Čapelj, Ivane Pavić, Nevena Lukačevića, Edite Brkić, Roberta Vrbnjaka, Melinde Kostelac, Blage Vukadina, Nikole Leskovara, Floriana Hajdua, Ive Anića, Donče Rumenova, Željke Kovačević Andrijanić, Julijane Plenča, zatim razgovor s Peterom Semoličem, Andreje Malta, Željka Maurovića, Predraga Kisić, Miloša Petronijevića, Maje Marchig te putopis Zorana Žmirića po Crnoj Gori u vezi predstavljanja riječke književne scene u Podgorici.
Nastavljamo dalje, nema nam druge. Mala gruda je već zakotrljana…

Zoran Žmirić: Povijesni roman koji slavi život

Mladen Blažević: Ilirik, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2015.

Ilirik je povijesni roman smješten od 5. do 9. godine naše ere u vrijeme ilirskih ustanaka protiv Rimskog carstva kroz koji nas autor vješto vodi stvaranjem snažne atmosfere života onog vremena. Čitajući Ilirik uvučeni ste ne samo u doba Batonskog rata, već i u uvjerljiv svijet običaja, sklonosti, uvjerenja i vjerovanja ondašnjih naroda. Upoznat ćete se s ritualima, prehrambenim navadama, odnosima s vlašću, željama i potrebama naroda na prostorima Augustovog carstva. No to je tek pozornica Ilirikove priče jer Ilirik je i roman ceste.


Dramaturški Blažević je složio napet i potentan roman u kojemu neprekidno ljulja emocije čitatelja. Ilirik je zavidan, gladuje, mrzne, proklinje, mrzi, siluje, abortira, ubija i umire na nezamislive načine, ali i slavi život, voli, vodi ljubav, smije se, sanja, čezne i dostiže.


Pod nogama glavnog protagonista prostire se put od točke A do točke B unutar kojeg se događa čitav niz izazova na koje će naš (anti)junak (ne)adekvatno odgovoriti i time do kraja postići određeno iskustvo. U tome mu ponekad pomaže, a ponekad odmaže, šareno društvo sličnih luzera s kojima će do konca priče stvoriti specifičan odnos.

Iako je to u povijesnom romanu popularno, radnju Ilirika ne nosi veliki vojskovođa, ratnik ili političar. Glavni je lik trgovac Krum, tip koji se s nekoliko pogrešnih poteza doveo u situaciju zbog koje je primoran sa suprugom pobjeći iz Akvileje. Taj bijeg bi mu trebao omogućiti da se na svaki način oporavi te pronađe način da vrati dugove i poljuljani ugled. No kao i svaki antijunak, pogrešna procjena u poslovnom životu za Kruma će biti tek okidač koji će ga lansirati u vilovite događaje koji će uslijediti na političkoj karti Rimskog carstva. Gubitak imovine za ovog će trgovca tako postati najmanji problem. Putujući Ilirikom, inače zemljom svog porijekla, Krum u pokušaju da iza sebe ostavi dovoljan broj kilometara, susreće svakojake spodobe, (ne)tipične predstavnike Histra, Japoda, Dalmata, Liburna, Breuca, Kolapijana… s njima se svađa, sklapa saveze i prijateljstva, odriče ih se, kalkulira, ali i razmišlja srcem i dijeli posljednji komad hrane. Pristaje čak i ostaviti voljenu suprugu s kojom je u bijegu, a sve kako bi obavio povjereni mu zadatak procijenivši to najboljom mogućom opcijom.

Dramaturški Blažević je složio napet i potentan roman u kojemu neprekidno ljulja emocije čitatelja. Ilirik je zavidan, gladuje, mrzne, proklinje, mrzi, siluje, abortira, ubija i umire na nezamislive načine, ali i slavi život, voli, vodi ljubav, smije se, sanja, čezne i dostiže. Autor nas stavlja u situacije da budemo voajeri, da se nad nekim odlukama likova smijemo, da se zapitamo što bi mi učinili u sličnoj situaciji, nekima će se pojedine scene i smučiti, a ima mjesta na kojima toliko snažno ulazi u karakter likova i njihovih odnosa da će se svatko moći poistovjetiti s njima i tako postati aktivni element priče. Za takvu rabotu aktera je dovoljno, svakojaki su i gone ih različiti motivi.

Poznavanje davnašnje povijesti nije uvjet za ugodno praćenje radnje Ilirika, no povremeno otvaranje Wikipedie i Google Mapsa neće odmoći u snalaženju. Dapače postati će tim privlačnije kada se primijeti da Krumova družina putuje prostorima na kojima mnogi od nas danas žive.

Ma koliko Ilirik bio zavodljiv, teško se na koncu othrvati emociji tuposti i osjećaju probadanja u pleksusu. Ilirik nam pruža uvid u to da se političke intrige i strategije za manipuliranje ljudima nisu promijenile do danas. Iako radnja počinje i završava u zoru Nove ere, nemoguće je ne primijetiti sličnost s novijom povijesti Europe, posebice Balkana. Vojskovođe zaraćenih strana ispijaju vino u termama dok vojska ratuje za šaku novaca, narod pati, brat je bratu vuk, a uz to kao po nekoj ukletoj računici skoro svaki je rat od Batonskog do Domovinskog ljude mrcvario po četiri godine. Ljudska priroda odolijeva svim promjenama, čitamo to između redova Ilirika i to nas teško može učiniti zadovoljnima.

Na koncu teško je Ilirik ne usporediti s trenutno aktualnim (pseudo)povijesnim pričama. Tu prvenstveno mislim na one koje su zadnjih godina postale dio pop kulture – TV serije Vikinzi i Igra prijestolja. Ilirik je odličan temelj za sličan projekt, ima sve što jedan takav narativ traži; dobru priču, napetu radnju, karakterne likove, intrigantne odnose, dobre dijaloge… sve ono zavodljivo što želimo gledati (i čitati). Tko zna.

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara