Sanjina Marochini: Malo je kasno “željeti postati”…

Malo je prekasno „željeti postati“ bilo što u godinama u kojima jesam. Pola stoljeća i nije tako malo, kao što, uostalom, nije ni puno. Međutim, možda je ispravnije reći da „želim postati“ nikako nije moguće u našoj zemlji.

U našoj zemlji vrlo malo ljudi i razmišlja o tome što žele postati. Žele samo raditi da bi preživjeli. I to najčešće ono što nisu završili bilo srednjom ili visokom školom i ono što stvarno ne vole i ne žele. Ovo je „Ne, ne želim postati zemlja…“. I kakva može onda biti privreda takve zemlje. Zemlje u kojoj gotovo svi rade na pogrešnom ili nevoljenom mjestu.

Ja sam samo željela postati stručnjak. Stručnjak u onome što sam završila ili eto, dobila da radim. Nikada nisam težila nekoj poziciji u poduzeću tj. šefica, direktorica i slično. Nije mi nikad bila privlačna moć. Puno privlačnije mi je bilo da netko kaže: „Idi k njoj. Ona ti je stručnjak u tome, sve zna što se o tome može znati.“


U našoj zemlji vrlo malo ljudi i razmišlja o tome što žele postati. Žele samo raditi da bi preživjeli. I to najčešće ono što nisu završili bilo srednjom ili visokom školom i ono što stvarno ne vole i ne žele. Ovo je „Ne, ne želim postati zemlja…“. I kakva može onda biti privreda takve zemlje. Zemlje u kojoj gotovo svi rade na pogrešnom ili nevoljenom mjestu.


Možda bih danas i izabrala nešto drugo za studij. Ima neke logike što Zapad često primjenjuje da prvo mladi ljudi rade u zanimanju koje žele studirati, a potom ako vide da im to ide i sviđa im se, idu studirati. Često ih i sama poduzeća upućuju na to. Definitivno bi izabrala nešto drugo npr. agronom, mikrobiolog, zoolog, veterinar, šumar, pisac, povjesničar umjetnosti, muzičar …

Moj otac je jako želio da postanem liječnica i stvarno sam imala dara za to. Ali, eto problema, nisam nikako mogla podnijeti pomisao na seciranje. Moja mama uopće to nije željela. Iako djeca definitivno sama moraju odabrati što žele raditi, nikad ne treba zanemariti da svatko dijete ipak želi udovoljiti svom roditelju.

I tako sam ja po vlastitom nahođenju diplomirala ekonomiju. Činilo mi se da je to baš ono pravo, iako pojma nisam imala što ću raditi i što oni ustvari rade. Bio mi je to studij-mješavina svega onoga što volim i što mi odlično ide. Ima matematike, ima stranih jezika pa tu su i putovanja koja obožavam, zemljopis. Sve se složilo točno kako je trebalo. Međutim, u stvarnosti sve je nekako krenulo naopako i ništa nije bilo onako kako sam smatrala da će biti i kako je trebalo biti po svim ekonomskim teorijama. Bilo je tu svega i složenih radnih odnosa i složene privredne situacije i privrednih kriza i sve to je doprinjelo da danas ne radim. Ah, da, danas radim sve što samo ja hoću.

Ne raditi ništa, u onom klasičnom smislu kad ste nezaposleni, zapravo je kao da vam netko amputira ruke i oslabi vezu prema središnjem živčanom sustavu. Ali, ja sam to riješila vrlo brzo. Završila sam puno tečajeva od klasične masaže, jezika, brzog čitanja do dizajnera interijera. Samo pitajte za neki tečaj, sigurno sam ga prošla i to s najvišom ocjenom. Što se tiče ruku, opet malo pišem, samo za razonodu. Ruke se moraju kretati, to je svima jasno, zar ne? A, tu je i moj predivni vrt. Uposlila sam žestoko i noge. Prije nekoliko mjeseci otrčala sam polumaraton i ozbiljno razmišljam o maratonu. Nezaposlenost mi je, vjerovali vi to ili ne, puno toga dala.

Kaže se da Bog uvijek da nešto što ne očekujemo. Ja sam mu zahvalna na svemu. Dao mi je puno, puno toga što sam mislila da će biti problem, oduzeo mi je nešto o čemu uopće nisam brinula, dao mi je nešto da se borim žestoko i da uspijem u tome i nešto što koliko se god trudila neću nikada uspjeti.

Kad još jednom razmislim što bi stvarno željela postati… Željela bi postati astronaut i uživati u ljepotama Svemira lebdeći u bestežinskom stanu. Da, bestežinsko stanje je još jedina stvar koja mi nedostaje.

 

Milan Zagorac: Prozor u… Drenje

Luka Bekavac, Drenje, Profil, 2011.

Malo je koji roman domaćeg autora koji sam pročitao u posljednjih nekoliko godina imao ovakav radikalan utjecaj na moje trenutno stanje svijesti. Je li to zbog specifične ugođenosti na tematiku koja ako ništa drugo, onda barem okvirno slijedi one teme, znate na koje mislim, one koje ćemo, primjerice, gledati u Mišakovim emisijama Na rubu znanosti, a koje, iako često djeluju sluđeno, bez ikakvog smisla, a kamo li “znanstvenog diskursa”, doznačuju vrlo kompleksne činjenice koje olako marginaliziramo ili preskačemo.

Dobro, pustimo sada Mišaka, to je tema za sebe, ima i on svoje uspone i padove, možda je i Mišak tek “mula” neke druge agende koju za sada ne možemo spoznati.

Možda je na mene utjecala ta geografska podudarnost, naime, moja je prabaka Eva Kajtar, rođena Pek pokopana na pustom seoskom groblju na neoznačenom grobnom mjestu, tj. označenom drugim imenima, ali u stvarnom Drenju, ono drugom Drenju u koje je Marta, glavna junakinja Bekavčeva Drenja, “jutros otputovala , presjedajući u Đakovu”, a koje je geografski dijametralno suprotne pozicije u odnosu na ono u kojem se odvija radnja romana. Moje je Drenje, tamo, kada krenete od Đakova prema Satnici pa skrenete kod Bijele Vile na cestu prema Mandićevcu. Bekavčevo je Drenje u Baranji, u svojevrsnom rasjedu, tektonskom poremećaju koji je mogući “uzrok” puzajuće “katastrofe”. Ima još tih geografskih podudarnosti, Paljevine, primjerice, još jedan lokalitet koji zaziva vukojebinu, mjesto koje jest, a nije, mjesto koje je u totalnom raspadu, ispunjeno tek zombijima, alkoholičarima i njihovim suprugama bez ikakve perspektive.

Ne, nije slučajna ova podudarnost s Romerom i njegovom “Noći živih mrtvaca”, oni su ovdje malo manje opasni, rekao bih više nelagodni besmisleni ljudi (čak se na jednom mjestu sam pripovjedač osjeća nelagodno zbog te eugeničke prispodobe), a više simptom kompletne trulosti, unutrašnje raspadljivosti, unutrašnje dezintegracije mjesta u koje možete samo (u)pasti (“pad u Drenje”) nekim nesretnim slučajem, nizom nesretnih događaja, nikako namjerno stići, mjesta koje je odvojeno od svijeta ne samo fizički, nego i telekomunikacijski, kojem nitko ne zna uzrok propasti (“cementara” i tko zna tko je kriv za propast, “komunisti, četnici ili ratni profiteri”), no čini se da taj uzrok nije ni lako ni jednostavno spoznati. Dakle, mogli bi ga čitati i u tom socijalno-političkom registru, no ovaj roman to nije, malo je tu bavljenja takvim stvarima, iako tangencijalno ispipava bilo besmislenih financiranja sveučilišnih projekata u nedogled, kao i prepuštanje pojedinaca, zajednica pa čak i cijelih kolektiva dugoj, polaganoj, propadajućoj agoniji koja se manifestira u urušenim socijalističkim industrijskim kompleksima, u propalim zgradama bivših robnih kuća, naseljima u ubrzanom stanju devastacije i gutanja od strane podivljale elementarne prirode (čitaj, sindrom Pripjata) koja u ovom romanu mahom predstavlja prijetnju i opasnost, ona je besvjesna i djelujuća za razliku od svega što ima svijest, a to je čovjek, djelomično i životinje, što nastoji pobjeći iz ovoga bezdana, tj. informacijske crne rupe.

Ima i ona pučka egzorcistička crta, dakle, onih likova u seoskim odijelima i bijelim košuljama koji dolaze  iz Habjanovaca, samozvanim radiestezistima tj. rašljarima koji se okupljaju oko časopisa “Duh i rašlje”, ospkurnog glasila, uvjetno rečeno razuma u degenerirajućem i sve iracionalnijem ambijentu koji se s vremenom samo dodatno distorzira: zapravo priroda snimana i zatim obrađivana minimalnim tehničkim sredstvima pokazuje napukline u konzistenciji, neki “bijeli šum”, ono nešto što ne pripada ni ljudima, ni živom svijetu, pa čak ni samoj, recimo to tako, neživoj prirodi. Moguće, taj se “bijeli šum” čini kao posljedica neke katastrofe, no za njega je teško naći dokaze. Upravo se tome, kao kontrapunkt “znanstvenom”, a zapravo nekonvencionalnom istraživačkom duhu profesora Markovića postavljaju ovi pomalo protudemonski rašljari. Pučki egzorcizam, sumnja u zloduhe, suspektne magijske čini koje remete prirodnu ravnotežu. Film Bijeli šum dodatna je zanimljiva poveznica, naime, predstavlja tu natprirodnu vezu sa onim svijetom, što god taj svijet bio, no ovdje je dominantan osjećaj snomorice.

Marta (Vaszary) uz profesora Markovića predstavlja jedini bitan lik u tijeku uvjetno rečeno radnje jer radnje nema u klasičnom smislu riječi, ona je rudimentarna i dala bi se sažeti u nekoliko riječi: aposolventica Marta svoj završni dio studija mora odraditi na stručnoj praksi kod profesora Markovića u Drenju na projektu koji se javno zove “Utjecaj Domovinskog rata na bioaktustičku sliku Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema”, a sastoji se od niza snimki koje treba napraviti, analizirati, katalogizirati, razlučiti, dovesti u stanje pogodno za sustavnu analizu. I da, to se i čini, tijekom cijeloga romana, no prepreke koje se postavljaju pred Markovića i njegovu još uvijek neodlučnu suradnicu Martu, daleko nadilaze fizičke, a postavljaju sve teže i teže mentalne granice koje postaju sve nepodnošljivije što je slika “katastrofe” i “Novog Bezdana” sve jasnija i, naravno, sve manje znanstvena. Čini se kao da je Drenje ne samo negativ Viljeva, kako se implicira u romanu, nego negativ određenog duševnog stanja u kojem se nalaze kako Marković (o kojem manje više ne znamo ništa, osim što možemo reći da je to jedan manje prosperovski, a više lik poput Fabijana u Ritmu zločina, ludi genije za kojeg nismo sigurni je li manipulator) i Marta (o kojoj znamo da je bolovala od neke nedefinirane bolesti no s jasno izraženom duševnom tj. psihičkom patnjom).

Općenito Bekavac je sinestetičar, tj. njegove su bogate slike vrlo zanimljive unatoč statičnost, zapravo, po cijeloj je toj fakturi sličan modernoj inačici Blechera i njegovih Događaja u neposrednoj irealnosti,  s istom temeljnom postavkom: naime, cijeli je naš svijet, cijeli život, tj. sva svijest tek jedna manifestacija nečega toliko monumentalno neprispodobivog da zapravo izaziva jezu. Ne, dakle, toliko ta atmosfera zombijevske tuposti, ne ta prijeteća sila iza bijeloga šuma, ne dakle, nekakva strašna neman ili duh, vampir ili prikaza (toga nema), već ta moćna potmula buka autentičnog postojanja koja se krije iza naše zavjese koju percipiramo kao stvarnost jest sama po sebi jeziva, od nje se ježimo i nju osjećamo kao moćnu distorziju naizgled razumnog svijeta.

“Treba se pomiriti s tim, mozak je samo filter, krajnje primitivan filter: on inhibira taj tijek koji postoji mimo njega, a zatim tu inhibiciju, ili ono što se kroz nju uspije probiti, naziva ‘stvarnošću’ ili ‘svijetom’. To je, zapravo, jedina svrha ljudskoga mozga: konverzija visokofrekventnih signala od kojih je tvoren taj famozni šum oko kojega se prepiremo, transformacija te buke u niže frekvencije naše vremenske zone”, navodi Marković u svojem pledoajeu na tzv. konzultacijama Marti, zapravo, vrlo precizno govori, štoviše, pomalo apodiktički o nečemu što bi psihijatri nazvali perceptivnim inhibitorima i njihovom eventualnom kolapsu što se, dakle, naziva psihoza. Stvarnost je budna svijest ograničena cijelim nizom inhibitora. Bijeli šum je jedan od mogućih proboja tog nasumičnog nesvjesnog neartikuliranog sadržaja u naše prostorovremensko polje, naime, nesvjesno ne podliježe zakonitostima ni prostora ni vremena, ono je izvan toga, zapravo čini se da je ono taj potencijal svega postojanja, dok je svijest, što kaže Marković, tek linija olovke čija širina predstavlja raspon svijesti, a duljina tijek, tj. duljinu života.

Bekavac naizgled govori vrlo sigurnim znanstvenim (meta)jezikom te je pomalo zamagljena granica između ironije i ozbiljnog iskaza, no jedno je sigurno: ovaj roman obrađuje temu složene psihodinamike svijesti, nesvijesti (iako nije eksplicitno rečeno) i uvjetno rečeno stvarnosti. Vjerujem da, uz Viljevo, ovo nije jedino djelo u kojem otvara ovaj kompleksan korpus tema koje se očekuju više u procijepu fizikalne ezoterije (i, naravno, vrlo ozbiljne primjerice, kvantne mehanike), psihijatrije, teorije svijesti, struna, tzv. teorije svega te, naravno, umjetnosti, no ne i naše, zacijelo zbog niza ograničavajućih faktora lokalne intelektualne scene, da ne kažem, sveprisutnog intelektualnog deficita.

Konačno, kako sam započeo s pomalo autobiografskim momentom, tako ću ovaj kratki osvrt i završiti: naime, sve se čini, u romanu Drenje naravno, da je taj epicentar negdje u bezdanu, u jezeru koje je navodno umjetno no kojem se ne zna koliko je duboko dno, da je tu negdje izvor tog zbunjujućeg šuma, te uznemirujuće pozadinske buke koja nekako posve slučajno korespondira s mojom snovitom vizijom tzv. Sotoninog bunara, tj, podzemlja (ne)svijesti do koje do jedne razine naša racionalna svijest ima pristup, no nakon nekog vremena taj je pristup onemogućen. Tko zna, možda upravo kako bi  nam zaštitilo taj krhki, osjetljivi, svjesni aparat kojim stvari oko sebe uspijevamo složiti u inteligibilne pojave?

Milan Zagorac: Važna misao često je skrivena u kaosu

Kratka opaska o poslu urednika

Tijekom svoje sada već gotovo dvodesetljetne uredničke i paralelne autorske prakse, uočio sam nekoliko zakonitosti koje pri svakom uređenju knjige (tj. bilo kojeg materijala za javnu objavu) moram uzeti u obzir. Tu ima, dakle, više različitih razina i dimenzija na koje treba obratiti pažnju, a one su od čisto sadržajnih (dakle, kada se bavite ovakvim stvarima, gotovo je sigurno da će vam povremeno dopasti u ruke primjerice medicinska, pravna, tehnička, ekonomska ili humanistička stručna knjiga, znači ne samo beletristika, proza i poezija, primjerice, ili esejistika, ali jednako tako i dječja knjiga, pa čak i slikovnica), uređenosti materijala (ima materijala koji kao da su pisani od osoba nevještih u jeziku, ima tzv. kockastih prijevoda, tekstova koji su do bola nepismeni, zbrčkanih rukopisa kojima ni uz najbolju volju ne možete otkriti koji je skriveni smisao itd.), tekstova koji jednostavno nisu čitki (jer su prehermetični i postavlja se legitimno pitanje trošenja resursa na njih), tekstova koji nisu literatura nego psihoterapijski zapisi kao i novinarsko-političkog pamfletizma koji se predstavlja kao književnost. Također, postoje namjerno ili slučajno (podsvjesno) skrivene namjere i misli koje u ambalaži beletristike morate uvažiti kao literarnu stvarnost, iako i te kako znate da se ne radi o ugodnim spoznajama (koliko obiteljske boli, nesreće, zločina, trauma i neriješenih čvorova dostojnih najbolje tragedije leži kamuflirano u tekstovima koji su naizgled krimići, ljubići ili dramuleti), naročito kod pisaca s manje iskustva; oni s više iskustva to će učiniti vještije, pa će se taj autodijegetski biografski moment jednostavno manje vidjeti. To je u sferi profesionalne tajne, štoviše, to nije tajna, ali jest, što znači još kompleksniji odnos: naime, vi znate da autor zna, ali treći, dakle, čitatelj možda sumnja, možda ni ne sumnja i ne zna, iako je očito u samome sadržaju. Malo grahamgreenovski, ali je tako.

No sve je to dio ovoga posla. Temeljna stvar koja s godinama počne nervirati je tzv. neobjavljivi tekst, ovdje mislim u pojmovima jezične i tipografske (ne)uređenosti kao što podrazumijevam eventualnu zbrkanost misli te susljedno samoga diskursa. Sve to u suradnji s autorom jednostavno morate urediti, ponekad čak i po cijenu da zapravo pišete novu knjigu, što drastično poskupljuje sam postupak, no važna ideja, zanimljiva radnja, važna misao često je skrivena u kaosu. Upravo kao što vas izuzetno korektno pripremljen tekst može zavesti na krivi put, pa zapravo začarani njegovom tehnikom ne obraćate pozornost na njegovu ispraznost, tako će vas neuredan, polupismen tekst odbiti iako je sadržajem stostruko veći i važniji. No tu se radi o autentičnosti i točnosti koja se traži i koja je viši zahtjev od stilske ujedančenosti, jezične korektnosti i tipografske urednosti.

Spomenuo sam da se tematski možete baviti svime i svačime: urednički je posao prekarni i osobno zacijelo profesionalno pokrivate jedno, dva ili najviše tri područja, no brojna druga su vam jednostavno manje poznata.  Zaista bi bilo preuzetno očekivati da dobro i jasno poznajete rad bubrega, gorivne ćelije ili da su vam kristalno jasne koncepcije teserakta kao i valna funkcija. No slično kao i novinar, morate se upoznati s biti stvari koju uređujete, jer, htjeli-nehtjeli, ne želite da vas pamte kao urednika koji je otok Krf smjestio u Albaniju, ne želite da vas se netko prisjeti kao onoga koji nije primijetio da je Idi Amin Dada bio ugandski, a ne zairski diktator, nikako ne želite da česminu zamijenite s čempresom, da je Kaspijsko jezero slano, iako niskog saliniteta na sjeveru i višeg na jugu, kao ni to da je bezgrešno začeće vezano uz Djevicu Mariju i njezinu majku Anu, a ne uz nešto što se jednom dogodilo, naime, prevedeno je kao “bezgrešna koncepcija”, pa ispada da se ne radi o teološkom pojmu i općem mjestu kulture, nego pojmu iz Star Treka.

Kako bilo, ovakve će vam se pogreške dogoditi. Neće, ako ne radite, ako radite intenzivno, hoće i moraju.

Naime, ovo pišem jer sam svjestan da široj zajednici nedostaje urednika. Ne samo onih urednika koji pišu u impresumima, dakle, proforma urednika i ljubitelja knjige, nego ljudi na terenu koji od kaosa sadržaja grade nove sadržaje, koji biraju, vode računa o detalju, od jezične do najsitnije grafičke pojedinosti kao i samoga plasmana toga sadržaja, koji su u stanju povezati same ekonomske zahtjeve s onima sadržajne naravi, koji nisu samo puki izvršitelji niti provoditelji agendi – dakle, bruto primatelji javnoga novca te samo delegati nečije tuđe volje, nego aktivni sudionici u artikuliranju za sada amorfnoga, često nesvjesnoga sadržaja u smisaone blokove koji živo korespondiraju s vanjskim svijetom. Uvjeren sam da takvih ljudi zaista nedostaje jer vidim previše epigonstva i previše agendi koje imaju malo veze s slobodnim intelektualnim kapacitetima, a koje se ne može poništiti, već samo i jedino nadrasti.

Ipak, ovaj posao se ne uči u školi. On je izrazito izvaninstitucionalan jer jednostavno ne može biti naučen u školskom sustavu: radi se o živom materijalu koji stalno mijenja svoje oblike i tehnološke zakonitosti, da o ekonomskim ne govorimo, pa je škola jednostavno po definiciji u kašnjenju. Za njega je jedini funkcionalni način obnavljanja profesionalnog osoblja upravo praksa. Ne postoji formalni doktorat iz izdavaštva, kao ni formalna specijalizacija, a ako i postoji, sumnjam da je jamstvo preuzimanja konkretne odgovorne funkcije. Naime, urednik je više poziv, štoviše, vrlo traženi posao, no jedan od onih koji morate učiti u hodu. Doista, pomislite malo, sve je oko vas dizajnirano, editirano, uređeno. Štoviše, smatramo to samorazumljivim. Ipak, urednika je i više nego premalo. A da bi se dobilo priliku za takvo što, jednostavno morate ući, uskočiti u posao. Zajahati ludoga bika. Pa čak i ako govorimo o uređivanju književnih i srodnih sadržaja.

To opet predstavlja priču za sebe i svakako nešto o čemu bismo morali jednom skorom prilikom porazgovarati.

Foto: www.morguefile.com

Sandra Polić-Živković: Zašto je čaša vina s vanjske strane prozora?

Cijeli smo dan radili k’o luđaci. Rokovi, obveze, dogovori, stres, borba za preživljavanjem. Napokon otišli na ručak i tek nakon jela osjetili umor. Odmora nema. Idemo dalje. Obećala sam sinu trampolin, a mladom Nizozemcu koncert na kojem nastupa zajednički frend. Muž umoran, ne želi ići, njurgav odlazi prošetati psa koji je jučer srušio njegovog nonića. S tri bajpasa. Zaustavlja se kod susjeda, alkoholičara kojeg je ostavila žena. Namjerno ga tješi: moja žena ide van s tri tipa, a danas nam je točno petnaest godina veze. Dolazimo u Malinsku, bankomat ne radi, žicam frenda dvjesto kuna. Sram me, al’ prevladavam. Ribarska fešta. Šetamo. U trideset prvoj prvi put skačem na trampolinu sa svojim sinom kojem je sedam. Poslije igramo odbojku na suhom sa škartocom od bureka zgužvanim u kuglicu. Vraćamo se kući, malac spava, a frend kaže ja ću kod vas, da me ne voziš kući.
Muž budan čeka, nije svaki dan petnaesta godišnjica. Kuhamo meso (koje je odleđeno predugo stajalo i hitno se trebalo pripremiti). Liježemo. Pričamo. On odlazi u kuhinju. Uzima sa stola čašu za vino, otpije do kraja i natoči još malo. Frend spava na kauču u dnevnom boravku. Donosi i Xanax. Dijelimo bratski popola. U nekom trenutku piše poruku na mobitelu. Kreće spika. Konačno je na red došao seks. Meni se piša. On lud. Neću kroz dnevni boravak. Pišam u čašu. Gdje da ju sad stavim? Otvaram prozor. Super. Svršili. Smijeh. Napokon. Samo što je pet ujutro. I cijeli ćemo dan raditi ko luđaci.

Foto: www.morguefile.com

Ružica Gašperov: Biro, kafić, kuća

Bila bi savršena večer da ona moja luda ne friga srdele. Jebale je srdele! Usmrdila je cilu kuću, a onda se još mala sprema za vanka, pa se našpricala s nekin govnon. Dođe mi ih obe istirat. Nema čovik mira od njih ni po danu ni po noći. Uvik nekog vraga klapaju, šuškaju, viču, pivaju, a meni je već na vrh glave i posla i familje i obaveza.
Jutros san uru vrimena izgubija na birou, slali me ovamo, slali me onamo, da bi mi na kraju rekli da nemaju za mene ništa. Odahnija san. Već san se vidija u nekoj jebenoj robijašnici, a nisan ja više za to. Ostarija san. Godine stigle, penzija ni na vidiku. A kako ću objasnit onoj mojoj raži da ne mogu? Ona odma’ privede u Neću i eto ti pizdarije.
Radi toga san svratija u kafić malo se naštimat uz pivu. Gladija san orošenu čašu dok san namišta facu. Triba mi malo dok se ufuran. Ne mogu joj doć na vrata s cerekom. Odma će me pročitat. Kad san se nagladija čaše, diga san je i prinija ustima. Pjenila se ka piva, mirisala je ka piva, bila je gorkasta ka piva, ali nije bila piva nego jebeno bezalkoholno sranje. Zabranija mi je doktor pit pravu pivu uz tablete.
Vidija san Ivušu kako prelazi ulicu, pa san mu mahnija. Sija je kraj mene, ispriča mi šta ima novoga na kladionici, dâ nekoliko savjeta i popija pivu sa mnom. Ko jebe doktora i njegove savjete! Priša san i ja na pravu i napokon se ositija ka čovik. Druga već nije bila gorka ka prva, a treća je bila taman. Dotle su došli Tomo i Arči. Radili smo skupa u Ingogradu, OUR Visokogradnja. Skupa smo i dobili otkaze. Sad skupa tražimo posal. I molimo Boga da ga ne nađemo, ali ko će to objasnit onoj mojoj. Triba za struju, triba za spizu, triba u frizera, triba majicu za malu, triba cipele za malu. Pa, kupi, bogati! Radiš. Imaš plaću. Ja neman plaću.
Uz četvrtu pivu san o tome govorija ovin mojin lapanima. Oni su klimali glavama i govorili da mi je svaka dobra ka sucu. I njima je skoro pa isto tako. Naručili smo još jednu rundu , jer san mora bit fer pa poslušat i njihove jade iako su isti ka i moji. Žene, dica, biro. Stalno u krug i da se ovako ne nađemo uz čašicu razgovora, odavno bi nas vrag odnija. Triba čoviku povremeno odušit, olakšat dušu, pa ako triba, i suzu pustit. To ona moja ne razumi. Samo zna vikat na mene ka da san ja kriv šta me poslalo na biro, a posla nima.
Poslin šeste, Tomo je reka da mora ić kući. Uzeja je jutros ribe na peškariju, pa ide dok se nije usmrdila. Krenija san za njim i puten namišta facu za onu moju doma. Dočekala me na vratima s podignutin obrvama. Odma san zna koja je ura, a znala je i ona. Odglumija san koliko san moga tugu i nemoć i uputija se prema kauču. Drača je išla iza mene i brojila. Ja san brojija svoje. Obaveze, presing, jebene nepravde, porezi, korupcija. Iman spiku za ovakve situacije. Riči dolaze same. Onako iz duše.
Onda san se zavalija na kauč i zapritija da budu tiho, jer ću popizdit. Dosta mi je i moje muke, a ona me još pegla. Tu se gestapo povuče za špaker, a ja malo otkunjan dok ne spremi štagod za u kljun. Posli san se opet zavalija do navečer. Navečer budu sranja na televiziji, ali bolje mi je i to gledat nego nju slušat.
Gledan Ples sa zvijezdama. Lipo je digod bacit oko na mlado meso iako ona moja ne misli tako. Uostalon, jebe mi se šta misli! Dosta je meni i moje muke.

Foto: Melinda Kostelac

Gordana Brkić Žagar: On i ja

U našem Klubu 12 koji nikada nije Klub 12 nego uvijek manji, ali to ne znači ništa posebno, stvari se odvijaju sve brže i brže, sada već moram priznati da kaskam u praćenju rada polaznika. Pa da barem malo nadoknadim gubitak, evo još jednog priloga naše radiofonične voditeljice Gordane Brkić Žagar koju, eto, poznam skoro 20 godina, a tek u zadnjih mjesec-dva znam da povremeno piše. Pa dobro, ako je to poanta, dakle, da se izađe iz ormara, ako se to uopće može nazvati tako, onda je svaki pozitivan poticaj dobrodošao! Kao dokaz da se stvari odvijaju jako brzo i jako dobro tu je jedna jako intimna priča! M.Z.

Ne pitajte me, ne sjećam se više, jesu li crtice u prozorčiću bile plave ili ružičaste, okomite ili paralelne. Sjećam se samo kako sam prigušeno ciknula u kupaoni kada se na kućnom testu za trudnoću pojavila ona potvrdna kombinacija.
Sjećam se da sam se pogladila po trbuhu i rekla: „Hej, mali, bok!“
Sjećam se i da je bilo nešto prije sedam, jer u uputstvima stoji kako je ujutro test ipak najprecizniji. Sjećam se još i da sam njemu u krevetu, u koji sam se nekao opreznije uvukla, šapnula s osmjehom da će postati tata. Sjećam se i kako nismo mogli vjerovati da će se neke stvari tako jako promijenit…
Ja, na primjer.
Ja sam se počela mijenjati. Taj život u meni odmah me dohvatio na fizičkom planu. Baš odmah. Nije tu bilo ni časa zadrške, nekakvog perioda privikavanja na činjenicu da moj struk više nikada neće biti isti. Ne. Sve je krenulo odmah i naglo, širio me na svim tjelesnim meridijanima i mijenjao svjetlost u mojim očima zbog koje su svi koji su se u njih zagledali odmah znali da se pripremam biti mama. Sililo me odmah to nevidljivo nešto u meni da mu posvetim svu svoju pozornost.
„Tko si ti? Kako ćeš izgledati?“, bila su moja prva pitnja, moje prve misli upućene tom malenom nečem što još nisam ni osjećala kao bebu. Zanimljivo, skoro sam sigurna da se nikad nisam pitala da li je muško ili žensko. I to ne zbog toga što me nije zanimalo, nego zbog toga jer sam bila tako sigurna da je dečko. Zašto? Nemam pojma. Kad sam pogledala u onaj spmenuti test za trudnoću, kad sam ga pogladila i rekla mu „Bok!“ ja sam to napravila „njemu“, a ne „njoj“. Šaputala sam mu koješta. Pričala sam s njim ne zato jer sam mislila kako će to utjecati na njegov intelekt kako nas uče mudre modrerne knjige o trudnoći i koječemu što se roditeljstva tiče, nego zato jer sam bila sama doma, i on je bio sjajan kompanjon koji je slušao moje beskonačne monologe ničemu. Pjevali smo zajedno, plesali, trčali na wc, smijali se, veselili se proljeću koje te godine nikako nije dolazilo i prvim šparogama koje od hladnoće nisu mogle niknuti. Šetali smo i pričali, slušali buru kako lupa i pričali. Ja njemu riječi, a on meni nježni dodir, ili manje nježni dodir, ili žestoki udarac od kojeg se pitaš što to točno nosiš u svom tijelu.
Tamo njegdje na polovici devet mjeseci duge priče jedan od ginekologa u KBCu posvetio mi je puno vremena kako bi malo ublažio muke čekanja u onoj neudobnoj čekaoni.
– Želite li da vam otkrijem spol? – pitao je mrljajući na ultrazvučnom pregledu po onom mom ogromnom trbuhu. Nasmijala sam se pitanju koje je smiješno djelovalo ovako nedorečeno.
– Pa ja vam cijeli život vjerujem da sam žensko.- smijala sam se i dalje, čak i pomalo neumjesno jer „Želite li da vam otkrijem spol?“ izrečeno u ginekološkoj ambulanti zapravo nema drugo značenje. Ali, mene stvarno nije zanimala rodna opredjeljenost moje bebe.
– Pa, ‘ajde kad se već nudite – pomirljivo sam spuštala loptu – recite.
– Cura.
– Stvarno?!
– Aha, skoro sto posto.
– A ja bila sigurna da je dečko – rekla sam polako prihvaćajući mogućnost da sam ipak mama jedne djevojčice, što mi se odmah pčelo činiti nekako cool.
– Ma znate što, sad kad kažete, stvarno je lako moguće da je ipak dečko… – doktor je i dalje skrolao s onim neobičnim jojstickom po mojoj trbušini koja se sada tresla od smijeha.
– Nemoje mi zamijeriti, ali izgledi su mi, dakle, pola-pola? – konstatirala sam. Odmahnuo je glavom smijući se.
– Baš vam je svejedno, jel da? – kimula sam potvrdno. – Ma, imate pravo. Doznat ćemo sve na vrijeme – dodao dok sam ja brisala gel sa sebe.
I doznala sam to na jedan bivši, stari , zaboravljeni blagdan koji je bio posvećen mladima. Da, u svibnju, na Dan mladosti. Noć uoči tog dana, koju sam cijelu probdjela, pun mjesec polako se micao riječkim nebom.
Gledala sam u taj pun mjesec dok mu svjetlost nije rastočila prvo zora, pa onda i jutro…
Sve što je uslijedilo potom, ostavit ću uspomenama jer zapravo i nema veze s ovom pričom.
Bilo je tri i dvadeset popodne. Ili dvadeset pet… ne sjećam se. Ne sjećam se više niti tko mi je rekao da je ipak momak, jer mi ni tada nije bilo važno, jer sam eto ipak znala da je on“, a ne „ona“.
Onda sam ga prvi puta uzelau ruke, ali važno je ono što se dogodilo kad smo prvi puta ostali sami. Nas dvoje. Držala sam ga za ruku jer nisam ni znala ni mogla drugačije. A on je u mene škiljio s jednim na pola otvorenim okom jer nije ni mogao ni znao drugačije. Gledali smo se tako, nas dvoje, bez riječi, i bez plakanja. I bila sam sigurna da ga znam od nekud. Tako sam intenzivno osjećala tada da mali čovjek pored mene nije tek zbroj genetskih zadatosti koje smo mu prenjeli. Ne. Donio je sa sobom nešto što je bilo samo njegovo, i tada sam, u tom našem usamljenom satu kada smo gledali jedno drugo, tako silno osjećala da je taj mali osoba sama sa sebe, bez obzira na to tko sam ja i što sam. Da ima neki svoj put na kojem ću ja biti njegov vjerni Sancho Pansa.
Nestala je ta čarolija, ne baš sasvim ugodna, onog časa kad nas je uhvatila mašina bolničke rutine, pa kućne rutine, pa rutine nicanja prvog zuba, temperature…krenuli smo prema naprijed pogurnuti u život.
Onaj osjećaj, znate, da je on biće za sebe, zauvijek je ostao. I svako malo na neki čudan način davao bi mi do znanja kako je na njega uzaludno pokušavati ljepiti svoje ambicije, naguravati i podvaljivati mu nešto što mi mislimo da bi bilo dobro za njega… nikada tako nije išlo.
Ni danas ne ide. Gledam ponekad u njemu sebe i ljutim se na svoje mane koje prepoznajem, zaljubljujem se u one vrline za koje misli da su moje vrline, prisjećam se zbog čega je njegov tata izabran da bude njegov tata. Tražimo se oboje u njemu, ali ja tako često nalazim nešto što nikamo ne pripada, nešto samo njegovo, nešto što je donio sa sobom. Ima jedna neobična epizoda koja me uvijek kopka…
Mogao je imati tri, tri i pol godine. U marku sam ga uspavljivala na krevetu, a nikad nije volio, niti sad voli, spavati. Igrali smo se one tupaste igre „Tko koga voli više!“
Bezbroj smo puta jedno drugom dobacili : „Ja tebe!“ dok meni nije bilo dosta igranja pa sam mu kratko odrezala: – Ja tebe volim više jer sam te poznala još dok si mi bio u trbuhu i nisi znao tko sam!
Bio je to klasični šah-mat nakon kojeg nema nastavka igre. A onda se maleno dijete od tri, tri i pol godine, okrenulo na bok, stavilo mi dlan na lice i reklo: – Ne, ja tebe volim više jer sam još i prije znao da ćeš ti biti moja mama.
Naježila sam se gledajući u nasmijano lice jedne bebe . Jesam li se dok ovo pričam naježila ponovo? Jesam. Treba li tome pridavati ikakvo značenje? Ne treba. Je li to čarolija? Za mene da. Čarolija skrivena u pamćenju, podsjetnik da sam samo pratitelj, satelit u njegovoj orbiti, oslonac, vjerni suputnik. Sve to – i samo to. Njegov vjerni Sancho Pansa.

Foto: www.morguefile.com

Prvi broj časopisa Underpass za prevedenu književnost donosi hrvatsku prozu

Kolegica Terra Chapek iz američkog časopisa Underpass.co javila nam se s novim prilozima novije prevedene hrvatske književnosti u Sjedinjenim Američkim Državama. Njihovo priopćenje za medije stoga u cijelosti prenosimo, budući da bi svakako moglo biti zanimljivo i mnogim našim autorima na portalu Književnost uživo. Ujedno, vjerujemo da su mnogi od naših autora i čitatelja svjesni da je samo proširenje čitateljske publike ujedno i put prema novoj kvaliteti te da će se svakako još netko odlučiti za objavu na engleskom. Naglašavamo da se za svaki pojedinačni upit obratite redakciji časopisa Underpass.co
“Prevedena književnost našla je svoj internetski dom na Underpass.co. Nedavno pokrenuta publikacija promicat će prozu i eseje iz svih krajeva svijeta, a poseban naglasak bit će na engleskim prijevodima djela koja potječu iz manjih i marginaliziranih jezičnih skupina. Underpass će tako postati prečica mnogim čitateljima engleskog govornog područja za upoznavanje s novim i neistraženim kulturama i književnostima.Underpassov prvi broj bavi se Hrvatskom. Premijerno izdanje sadržava raznoliku zbirku pisanih djela iz ove zemlje, kako već iskusnih i nagrađivanih autora, tako i  novih nada hrvatske književnosti. Izbor uključuje dovitljive priče o modernim navijačkim obračunima u Dalmaciji i neprilagođenim osobama u suvremenoj Dalmaciji do one koje se bave ratnim devedesetima, te povjesnu fikciju s početka dvadesetog stoljeća.
“Šarmirane smo i zadivljene ovim hrvatskim pričama i iznimno smo sretne što ih djelimo s čitateljima engleskog govornog područja,” navela je Terra Chapek, urednica Underpassa.Sljedeći su autori doprinjeli prvom broju časopisa: Tomica Bajsić, Boris Beck, Miroslava Buljan, Nada Crnogorac, Ksenija Kušec, Zoran Malkoč, Gordan Nuhanovic, Luka Ostojic, Sanja Pilić, Dinko Relkovic, Tomica Šćavina, Ivana Šojat Kuči, Dinko Telećan, Zoran Tomić, Vedran Volarić i Zoran Žmirić.Underpass će i u budućnosti objavljivati prijevode priča i eseja, s naglaskom na one koji čitateljima mogu predočiti specifičnost  područja iz kojeg dolaze. Njegov blog i Facebook stranica donosit će vijesti i informacije o međunarodnoj književnosti kao i razgovore o spisateljskom zanatu te resurse za autore koje žele objaviti svoja djela na engleskom i za prevoditelje u potrazi za svojim sljedećim projektom.Nakon svog premijernog izdanja, Underspass će objavljivati dvije do tri nove priče svakog mjeseca, te je uvijek u potrazi za kvalitetnim tekstovima. Posebno su nam od interesa engleski prijevodi manjih te marginaliziranih svjetskih jezika, a detalji se mogu pronaći na Submissions Guidelines.

Dok časopis prihvaća pisane doprinose sa svih strana svijeta, trenutno će se koncentrirati na one iz Hrvatske i njene šire regije, sve dok se ne pojavi kritična masa kvalitetnih tekstova neke druge zemlje na koju će usmjeriti pažnju.”

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara