Željko Jovović: Hodam

Danima hodam ovim jadnim ulicama
i gledam lica svih tih ljudi.
Gledaju i oni moje. Svaki njihov pogled kao
da ukrade nešto s mog lica,
sekundu ili dvije života. Gledam i u njihove oči.
Duboko zavirim u ono što se krije iza njihovih zenica.
I oni u moje oči gledaju, ali ja sam oprezniji
i spretniji u gledanju i zavirivanju od njih.
I sve je to božanstveno kao “Božanstvena komedija”.
Hodam satima i danima i gledam lica svih tih ljudi.
I oni gledaju moje. Gledam njihove ruke. I oni moje.
I sve je, naizgled, kako treba, a zapravo ništa nije
kako bi trebalo biti, osim što hodam i gledam u njih i oni u mene.
Gledam u njihovo prstenje i oni u moje,
ali to ne mijenja ništa sem razmjene pogleda.
I zato je sve tužno i ništa nijesam mogao uraditi
da ne bude tako sem da i dalje trpim to njihovo zavirivanje
i moje zavirivanje…

Hodao sam tako satima i danima…

Fotografija: DuBoix @ morgueFile free photos

Enisa Angie Milinović: Poeta ulice

Prasak!
U ludačkoj košulji kidam snove
na rubu izgubljene civilizacije.
Vrijeme je za reinkarnaciju.
Moj vjetar je raspršio
revoluciju naših učmaralih snova.
Transfuzijom ljubavi
golim rukama kidam
sve omče mraka i tuge.
Podignite očne kapke
i gledajte u svijetlost.
Kako je samo žarka!
Neonske reklame na soliterima
lažnim i gnusnim božanstvima
su samo odraz naše gluposti.
Prava vrijednost leži
u mojim i Vašim suzama,
u ranjivosti besmrtnika smrtnika,
u kapima kiše na toplim licima,
u kikotu djece po školskim dvorištima,
u zametenom slovu na bloku papira,
u srcima urezanim na klupama ispod Banje.
Još tračak nade
na mednim usnama,
umrljanim pekmezom od jabuke
koja leži pokraj mene slomljena.

Fotografija: deegolden @ morgueFile free photos

Robert A. Vrbnjak: Mrtvačnica (iz Abecede nestajanja)

Grad me je samljeo i ispljunuo, kao i tolike prije mene.
Žena mi je pobjegla, sreća na kocki me napustila. Razbolio sam se, uvalio u dugove, samo zlo i naopako.
Već sam spremao torbu s namjerom da se vratim u svoje selo, kad me nazvao Cvitan iz mrtvačnice. Trebao im je noćni čuvar, jer je čovjek koji je na tom mjestu radio prošlih dvadeset godina – umro!
– Rode, bil’ ti to pri’vatija? – pitao je.
– Može – rekoh.
Prve sam večeri došao pola sata ranije, loše obrijan i psujući sudbinu kletu.
Šef mi je predao ključeve, objasnio proceduru i rekao: Uživaj! – ostavivši me samog.
Zoru sam dočekao prepirući se sam sa sobom, pokušavajući valjda na taj način razbiti jezivu tišinu i osluškujući kao preplašena zvijer u strahu da će mi neki mrtvac zakucati na vrata portirnice
Sljedećih sam noći već bio opušteniji.
Smjene su proticale mirno. Vrijeme sam prekraćivao gledanjem TV-a, ili bih sjeo u izlizanu fotelju, dignuo noge na radijator i spavao.
Krajem prvog tjedna postalo mi je savršeno jasno da je ovaj posao kao stvoren za mene.
Vremena sam barem noću imao na pretek, pa se u meni opet javila želja da nastavim pisati ovu, već davno započetu knjigu: Ali, ništa od toga jer riječi nisu dolazile. Osim toga, mislio sam, zašto pisati? I kome? Ovoj umrloj, šutljivoj čeljadi koju ništa ne zanima i o ničemu ne govori, ovoj hladnoj publici koja svoje priče odnosi sa sobom tamo kuda odlazi?
I nisam pisao.
Radije bih, samo tako, sklopio oči sanjareći o nekom drugom mjestu.

Fotografija: Richard Bryant/Library of Congress

Petra Čargonja: Ako me gusjenice prime u klan

Svemir ne nosi cipele
I sasvim sigurno nema chest of drawers.
*
Spuštam pogled
Među svoje noge
Koliko je zmija zapetljano dolje
I kad bi se izvile
Koju bi svemirsku čakru nastanile,
Probile mi glavu.
Spuštam pogled
među svoje misli
koliko je pljuvačke tamo
da budu dobro utabane
da budu dobro ušutkane
da pište kao čajnik
kao svinja
dok netko ne kaže dobro je,
ugasi plin.
*
Nemoj mi govoriti da sam spašena
Jer ja nisam poznavala Isusa
I što se mene tiče
Mogao je biti sasvim ljigavi lik.
Svoje spasenje ću proglasiti ja
Ako me gusjenice prime u klan
I ako leteći medvjedići spase šumu.
Prestani govoriti da mi ništa ne fali
Dok ne hodaš u mojim cipelama
A svemir nema cipele
I sasvim sigurno
Nema chest of drawers.

 

Fotografija: jeltovski @ morgueFile free photos

Beatrisa Stošić: Napisah pesmu o tebi

Napisah pesmu o tebi
i o ljubavi naravno,
beše nešto u njoj
o metafizici i svemiru.

Onda izbacih
jedan stih prenaglašeni,
zatim i drugi
naslonjen na njega
pa još jedan
zajednički svim ljubavnim…

Zatim i celu strofu sledeću
jer bila je samo vezivno tkivo
poslednji stih kao kruna svega
a bio je baš lep, takođe otpade,
ne beše više ničeg
da se kruniše.

Na kraju – početak,
naslov, samo osta,
odrekoh se i njega

I odjednom shvatih
da savršenu pesmu o tebi imam
pesmu bez reči
na praznom papiru

I sad je čitam i beskrajno se divim
svom poetskom umeću.
I stavljam tačku tamo gde beše
onaj poslednji, najlepši stih.

Fotografija: anitappers @ morgueFile free photos

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara