Miloš Petronijević: Dobar dan, gospodine Jordimoviću

Opusti živce i uživaj, Milivoje Jordimoviću. Ako možeš. Čivije su podglavljene, nek’ zavijaju seronje kao gladni štenci, ‘ko ti šta može. Sve se postiže novčanicama, svaka iluzija kupuje, samo se smrt ne može pobediti.
Pošašolji te maserke po mindžama i pusti mozak na otavu.
Koji je smrad onaj Pantelijević. Podmukla gnjida. Nafiluj, pričekaj, zgnječi.
Prespavaj u Ambasadoru, obezbeđenje nek’ drema pred Olimpom.
Kako se ove maserke smeše. Meni se svi smeše.
Zadrži konce u rukama i ne daj se.
Na lažima svet počiva, respekt je sve, takav je život: moć koju veštiji grabi.
Ne znam da li da popijem vijagru pa da na ovih 15 santima nabijem neku od ove dve, a plavu, a riđu, i da s trećim infarktom crknem uzdignuta kurca. – Ožalošćena porodica, naš dobrotvor.
– Prija li vam, gospodine Jordimoviću?
Svi organi u meni rade protiv mene.
Skovrdžao mi se izdajnik kao dudinjka, nigde ga nema.
– Ne, nisam zaboravila, dragi gospodine, saću i oko mudanca!
Šta sam ja ovih čavki pojebao. Uživao… Samo na spratu oko mene imam ih osamnaest kratkosuknjastih, s onim držačima čarapa na gaćama, pojasu li, halterima li ih zovu, i malne sam ih sve prcao. Postane nezanimljivo. Umori se čovek… Pa onda skrene u devijacije. U sodomiju, perverzije… Jer nije caka samo da ga zbijaš do koren nego i da osetiš kako je kada te jebu. Kad ti ulazi.
– Najlepše hvala, gospodine Jordimoviću, veoma ste darežljivi!
– Dođite nam opet!
A i što da ne? Možda i otidem kod onog tankovijastog Arapina, pa da mi naćera onih njegovih 25 santima i da razdragan iz kičmene moždine zanjištim, s oči na drške. Ili u Crveni fenjer, kod Eve, da me kao štrojenog veprića timari i mazi i radi sa mnom šta hoće. Onako vezanom za krevet, s onom đavolijom međ’ zubima od koje ni beknuti ne mogu.
Bezbrižnost je kad te nameste da nemaš kud i kad si nezavisan od odlučivanja.
Gde li se izgubi vreme kad sam se učtivo javljao ljudima i gledao ih u oči!?
Šta li mi sada radi gospođa Jordimović…? S onim njenim semenkama i vitaminima, još se drži skot, nadživiće me duplo. Preporučili su mi zavrzlamu s točkovima i kočnicama ili eksploziv, a Nena zelenu pupavku. Samo što ta pizda zna šta joj mislim. Dobro je što se nisam šlagirao kad mi kučka pokaza koje sve i čega fotokopije i snimke ima. Obostrano razumevanje. Milu joj majku jebem, ne mogu da joj dohakam. Više me košta nego radnici dva supermarketa. Rđa! Prema svima je tako učtivo nasmešena, srdačna, reklo bi se da na kurac i ne pomišlja, a šta li u glavi krije – jebem li ga? Licemeran je pogled njen − ja je bar znam, iz vremena kad sam mogao, kurcolomka je i jebulja, zanese se i vrišti, hoće i da grebe, i njoj je bar lako, samo preokrene tabane ka nebu i uživa, a ti ga treba i udrviš, a silne obaveze imaš i kako? I bar da ume da ti priđe onako ljudski, saosećajno, nego te uvek ispod oka gleda, kao da nešto očekuje. Nimfomanka… Ko zna…? Možda se sada i raširila pod nekim… Ili je dovela dvojicu-trojicu pa orgija… A sumnjiv mi je i onaj njen ker, kurjak. Medeni. Otkad ga još kao štene znam, počeo je da reži i da se kida i arlauče i pre nego što u dvorište uđem. Sav zapeni. Preživeo je mišomor, ili šta li mi već Nena dade. Kod nje spava. Čim je spazi da odnekud dolazi, njemu se zaburgija. Možda si maže pičku paštetom ili ga pripušta i da je zajašuje. Sve je moguće…
Šta li sam hteo u ovom urnebesu okretanja ruleta, gde se novac uprezanjem drugih oplođuje? Da uspem, da budem poštovan, ugledan, da me svi hvale, zavole?! Da budem neko i nešto! E moj sokole, Milivoje Jordimoviću, zajebao si se. U pustinjama si bez izlaza, i to se samo ljubazno klanjaju, iskeženih osmeha, zbog koristi i straha, svi od tebe strepe, ulaguju ti se i dodvoravaju, s rukama na srcu cvrkuću, ne govoreći ti šta stvarno misle, mrzeći te od srca i svom dušom i zavidljivo ocrnjujući i opanjkavajući iza leđa. – Ljudski rod je najpodmuklija semenka zemlje.
– Sve je pod kontrolom, gazda!
Po vas dan ova dvojica vežbaju kako da ispred ili iza mene golim grudima pred metak namenjen meni stanu. Telohranitelji! Ko li im dade to blesavo ime kad ih ja hranim. Ako se ne bi kao vrapci razbežali čim zapuca, eve ‘de sam. Pa se ti sad odmori, saberi i opusti, i uživaj u slobodi, legalnosti, i u onome što imaš i što možeš da imaš. Ako možeš. A vremena više nema i nikad ga nije bilo. I svi jedva čekaju da posustanem i zakovrnem ili da me negde paklenom mašinom dignu u vazduh da ni koščica od mene ne ostane. Jebem ti takav život. I onog ko me ovakvog napravi.
Čak i ona moja deca i unuci. Ni trunke zahvalnosti u njima nema. Onolike zgradurine Milici nakupovah, ama bar da me poljubi i Hvala tata reče. Jok. Svi oni misle da je to što imaju s neba palo i da je točak koji im pravi pare sam od sebe pokrenut. Pa i onaj moj DNK, naslednik… Odavna se već šepuri kao glavni. Sreća te je lapot zaboravljen.
Čovek je tako sam, to je njegova najvećanesreća –­gde li sam to čuo?
– Evo vaših tableta za spavanje, šefe!
Jebem ti ove jastuke, lakše bih zaspao s kamenom pod glavom.
Nije ovo ono što sam hteo…
Čovek se rađa glup, i sudbina je takva da ko istinu ne zna ni ne može da pogreši.
Vele da leptiri negde umiru srećni.
Bilo bi lepo, kad bih se probudio u nekoj pustojebini, pred kolibom, da sačekam izlazak sunca i slušam cvrkut ptica, i da si nakrivim patku i sve zaboravim.

Foto: www.morguefile.com

Blago Vukadin: Najveći je kukavičluk prebacivanje odgovornosti na drugoga, navodno jačega

naslovnica blago-page-001

Naslovnica romana Nikola Blage Vukadina

Razgovor s Blagom Vukadinom uz novoobjavljeni roman Nikola

Blago Vukadin, jedan od naših najaktivnijih autora uskoro će nam se predstaviti s novim romanom jednostavnog, ali znakovitog naslova – Nikola. U kratkom razgovoru  upravo smo se zato fokusirali na sam roman, iako smo se dohvatili i drugih tema: propast Jugoslavije, tzv. miješanih brakova, mentaliteta klimala i uhljeba, opće i pojedinačne izgubljenosti, a sve se to zrcali i u samome romanu.

No Nikola je roman koji vas kapilarno potapa i, dobro, možda zvuči patetično, navodi k nekoj katarzi, koliko god to sada zvučalo nepopularno.


Glavni kukavičluk tzv. „maloga“ čovjeka nije dakle skriven u njegovoj nemoći, nego u lijenosti i prebacivanju odgovornosti na druge, na „jače“


M.Z.: Roman Nikola je pripovjedna proza koja ide po najintimnijim šavovima poraća Drugog svjetskog rata, socijalizma i raspada Jugoslavije. Vaš glavni junak je stoga gubitnik jer je razapet između višestrukih identiteta: nacionalnog, socijalnog i intimnog. Usudio bih se reći da je paradigma tzv. miješanog braka ono po čemu se vidi šav, napuklina? U romanu se eksplicitno prikazuje taj proces raspada koji je mnogo duži no što to mnoge generacije danas poimaju, zar ne?

B.V.: Kao u svakoj priči – a ovo je ipak samo priča, čija osnova je doduše stvarna osoba koju sam upoznao radeći na sudu – čitatelj je uvijek u pravu. Glavna napuklina prema kojoj sam se orijentirao pišući o Nikoli skrivena je u njegovoj intimnosti, u nepoznavanju vlastitih potreba, što pak zahvaljujući unutarnjoj praznini završava u priklanjanju naizgled životnim suputnicima, koji mu objašnjavaju njega samoga. Nikola skoro nikada ne uspijeva biti Nikola, doživljava sam sebe onako kako ga drugi vide, a ne onako kako bi to možda u drugom vremenu i drugom podneblju učinio.

Miješani brak je apstrakcija sama po sebi u koju i Nikola na kraju počinje vjerovati, iako poteškoće koje ima s Marijom nemaju nikakve veze s tom „miješanosti“ –  one su svakodnevica mnogih drugih brakova, no Nikola, kao i velika većina drugih ljudi, nastoji pronaći odgovor za svoje neuspjehe u nečemu jačem od njega, takoreći prebacuje odgovornost na druge.

Sam proces raspada počinje već rođenjem nekoga ili nastajanjem nečega, budući da ništa nije vječno. Tako je i s državama, posebno s onima nastalima na povijesnim ruševinama i „nepodmirenim“ računima. U Jugoslaviji je previše toga godinama prešućivano, skrivano pod tepih ili uljepšavano, da bi na kraju eksplodiralo  u svoj njegovoj brutalnosti.

M.Z.: Nisu imenovani narodi, iako ćemo jasno prepoznati i Malo Mjesto i početak Domovinskog rata, no vi ga dajete, uglavnom s druge strane u svoj njegovoj groteksnosti. Tu se nameće pitanje: jesu li tzv. pasivni krajevi bili cijelo vrijeme sustavno pasivizirani jer su služili kao rezervoar mogućeg unutrašnjeg sukoba ili je riječ o zaostalim plemenskim kulturama? Naime, kroz cijeli je roman jasno naznačeno pripadnost “mi” i “naše” kao najbitniji označitelj u odnosu na ono drugo

B.V.: Rekao bih da je cijeli svijet, naša civilizacija za koju ponekada mislimo da je napredna i superiorna u odnosu na prethodne ili susjedne, jedan veliki „pasivni kraj“ – naučili smo kupovati i jesti, pa smo sebi umislili da smo pametniji ili humaniji od drugih. Brutalnost laganja samoga sebe očigledna je u bilo kojoj, manjoj krizi, čim neke od privilegija koje ničim nismo zaslužili, dođe u pitanje – aktualna izbjeglička kriza stravično pokazuje tu dimenziju laži. Dakle, sve je više-manje pitanje životnog standarda i kupovne moći.

Ne bih dakle rekao da su određeni krajevi sustavno, odnosno planski pasivizirani, još manje da su služili kao rezervoar mogućeg sukoba, ali je njihova  „pasivnost“ svakako osobina koja ubrzava proces otkrivanja laži – što manje alternativa ljudi imaju, to je lakše objasniti im svijet i pronaći neprijatelja, koji je „za sve kriv“. Očito veliki broj ljudi teži trpanju u kojekakve torove, pa plemenske kulture ostaju naš vjerni suputnik, njihova prisutnost tek ponekada prividno nestane, no čim bilo kakva privilegija dođe u pitanje one izbijaju na površinu.

M.Z.: Ne amnestirate nikoga, no intimni šavovi nose i intimne posljedice. Kao da se veliki događaji u kojima je nitkov morao pokazati da je netko manje bitan od intimne, grube, teške priče pojedinca. Nikola je upravo takav antijunak: konačno, sve što on čini je posljedica nedostatka odlučnosti kada je odlučnost trebala… Je li on na neki način kastriran od samopouzdanja?

B.V.: Nikola je cijelo vrijeme, posebno u ratu, „sutrkač“ – on ide tamo gdje ga drugi povedu. Glavna prednost koju takvi ljudi ostvaruju je odbacivanje bilo kakve odgovornosti, oni bi na svakom sudu sasvim jednostavno mogli dokazati da nisu krivi, uvijek su zavedeni ili čak prevareni. Opet se vraćam na aktualnu izbjegličku krizu – dovoljno je samo na nekom „običnim“ ljudim dostupnom mediju staviti bilo kakvu smiješnu poluinformaciju i u roku od nekoliko minuta imat ćete masu sljedbenika koji spremno „navlače uniforme i pucaju po naredbi“. Glavni kukavičluk tzv. „maloga“ čovjeka nije dakle skriven u njegovoj nemoći, nego u lijenosti i prebacivanju odgovornosti na druge, na „jače“.


Kao što rekoh ranije mi smo sebi uglavnom umislili da smo napredovali u duhovnom smislu, a tu duhovnost mjerimo brojem kalorija koje progutamo tijekom života i koje omogućimo našem proždrljivom „podmlatku“ – čim međutim ta naša udobnost dođe u pitanje gube se svi principi humanosti, a još više kršćanstva na koje se oni glasniji među mnogobrojnim manipulatorima tako rado pozivaju. Nadam se da sam u zabludi, no razum mi veli da nisam.


M.Z.: Marija je histerična ljubomorna žena i jasno je da taj prvi brak iz niza razloga nije imao „blagoslov“, no vrhunac sreće za Nikolu nastupa u paradoksalnom trenutku, u trenutku potpunog kolapsa svega društva u vjenčanju s lijepom ali hromom ženom? Čini se da ovdje Blago Vukadin kao autor intervenira s fascinantnom peripetijom koja najavljuje mogući fatalni ishod, zar ne?

B.V.: Milica je baš zahvaljujući svom tjelesnom nedostatku uspjela ostati lijepa, inače bi se „usrećila“ s nekim moćnijim, bogatijim i uglednijim od Nikole, budući da žena u našem društvu prije svega predstavlja „robu“. I po cijenu da ispadnem nemoderan u smislu jednakosti spolova, žene smatram jačima i bližima stvarnom životu od muškaraca – njihova odgovornost za produžetak vrste ne nudi im često mogućnost skrivanja iza nekoga drugoga, prebacivanja odgovornosti na jače i moćnije. Stoga Milica – poput Ruže, Goce i jednim dijelom Marije – u mojoj priči dobiva ulogu pozitivke, no ona se svojim „malim mirom“ nikako ne uklapa se u „veliko vrijeme“, pa po nekoj logici događanja to može, a nekada i mora, završiti tragično.

M.Z.: Iako je ishod donekle očekivan, na koji način Blago Vukadin zamišlja mogućnost osvještenja, otrežnjenja, recimo to tako, civiliziranja na Balkanu? Postoji li put ka razrješenju?

B.V.: Bojim se da ne postoji mogućnost otrežnjenja, ne samo na Balkanu, nego općenito, a kod nas još teže nego u drugim, bogatijim dijelovima Europe. Kao što rekoh ranije mi smo sebi uglavnom umislili da smo napredovali u duhovnom smislu, a tu duhovnost mjerimo brojem kalorija koje progutamo tijekom života i koje omogućimo našem proždrljivom „podmlatku“ – čim međutim ta naša udobnost dođe u pitanje gube se svi principi humanosti, a još više kršćanstva na koje se oni glasniji među mnogobrojnim manipulatorima tako rado pozivaju. Nadam se da sam u zabludi, no razum mi veli da nisam.

M.Z.: Možda nije najvažnije za roman, no Jugoslavija je prikazana kao zapravo tek izvana modernizirano društvo, no zapravo prikrivena plemenska zajednica s malom ili nikakvom građanskom klasom, uglavnom klimala i kako bi se danas  suvremeno reklo, “uhljeba” podložnih svojim ženama. I tu se pretapa ta intimna i kolektivna (pri)povijest… Jesam li to dobro iščitao?

B.V.: Točno. Iz svega više navedenoga proizlazi logičan zaključak da ni Jugoslavija nije bila nikakva iznimka u svjetovima dvadesetog stoljeća, dapače, zahvaljujući svojoj „pasivnosti“ u odnosu na bogatije zemlje bila je još sklonija varci o postojanju sklada, napretka ili humanih vrijednosti – idealno tlo za „uhljebe“ i druga klimala. Završio bih otvorenim pitanjem samom sebi i nama – Što se promijenilo nakon Jugoslavije?

Razgovarao: Milan Zagorac

Mrakobran by Non-stop lift & Miro Škugor

Mrakobran“ je drugi po redu uradak Danka Krznarića i Mire Škugora u sklopu realizacije projekta „Non stop lift“.

„Ljubav je priča koja nema kraja. Svatko od nas svakodnevno ispisuje nove stranice priče o ljubavi“: poručuju iz „Non stop lifta“ pridodavši „Mrakobranom“ novu joj stranicu.

Non stop lift autorski je projekt Danka Krznarića, multiinstrumentalista koji je zanat kalio u rock grupama Majke, Cota G4 i Positivo i Mire Škugora, pjesnika i diplomata, poznatog i kao scenarista prvog hrvatskog youtube filma.

Snimano na imanju Marincel, Zagreb

Fotografija: Lejla Bužinkić
Montaža: NadaVisual

mrak na ništa ne voli pasti

visi na rubu moje duše

noć je za njeg’ tek pitanje časti

ovih dana što u me se ruše

naš početak bio je i kraj

za novi svakim te stihom molim

što izgubiš najviše se voli znaj

godinama za nas oboje volim

 

(dok je)

tišina snijegu davala težinu

prozor nebu davao visinu

peta vjetru davala brzinu

udah svijetu davao širinu

misao ljubavi davala dužinu

naš početak bio je i kraj

što izgubiš najviše se voli znaj

 

(dok je)

tišina snijegu davala težinu

prozor nebu davao visinu

peta vjetru davala brzinu

udah svijetu davao širinu

misao ljubavi davala dužinu

 

(a)

smrt nam uzimala blizinu

mrak na ništa ne voli pasti

visi na rubu moje duše

noć je za njeg’ tek pitanje časti

ovih dana što u me se ruše

Od mraka brane: Danko Krznarić (glazba, aranžman, vokal, instrumentarij), Miro Škugor (tekst), Lejla Bužinkić (fotografija), Damir Šomen (bubnjevi) i Antonino Šimić (suradnik u produkciji).

Poslušajte!

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Sinegdoha Nabokov

Nada Grubišić: Kadulja – u zaklonu s Nabokovom

Naizgled se čini jako teško ući u poetsko tkivo pjesnikinje Nade Grubišić – naime, gusti, simbolima prenaseljeni stihovi, rizomski zakutci koji ponekad dovode u zabludu, nestvaran svijet, složene usporedbe koje evociraju čas patos, dok ga već u drugom času isijecaju oštrim rezovima – sve to čini poeziju Nade Grubušić teškom, ali dostojnom puno ozbiljnijeg razgovora, puno šireg i dubljeg eseja no što ću izložiti u ovome kratkome osvrtu.

Naime, s njezinim se pjesništvom, koje jest vapaj na rubu, na granici, na samom rubu ekstinkcije, ali je još uvijek ovdje, zapravo zahtijeva neka vrsta literarnog spasenja, nje kao lirskog subjekta, a samim time i cijeloga čovječanstva, poput one iz prethodne zbirke Bolesna ruža. Ta se eshatološka crta djelomice prenosi i na ovu, donekle još neprozirniju, gušću i kondenziranju poetsku minijaturu, tako reći, do razine svijeta u svijetu, svojevrsnu točku singulariteta. Kadulja je stoga hologramski film teorije svega koji tek pod punim svjetlom i pravom optikom postaje to što jest – pjesništvo u totalu, pjesništvo koje jest sam život, same suze erotike i bola, pisanje koje više nije samo jedan čin, već cijeli život postaje pisanje.

Neka čitatelja ne zanesu poetske slike koje će prizvati s jedne strane aristokratsku studen petrogradskog spleena kao i s druge strane američke pedesete, šezdesete, hippie kulturu te (navodno) babyboomerska opća mjesta. To je samo krinka, kamuflaža nečega dubinskoga što se krije iza Raklja, djetinjstva, mirisa kadulje, KADulje i Nabokova – sve od reda pojmova koji ne donose patetični mir nevinosti i mladosti nego snažnu distorziju. Štoviše, rekao bih da je već sama početna igra riječima kadulja – neka vrsta enkodirane poruke, neka čitulja, koja dolazi od ovoga KAD u naslovima – dakle, već tu započinje igra riječima koja se odvija do samoga kraja, do onog zadnjeg smislenog znaka u knjižnome bloku. A ta je enkodirana poruka, slično kao i u Bolesnoj ruži neka vrsta diskursa s nevidljivim opresorom, moguće simbolički danom u notornom Nabokovu (dakle, ovo bi bila „sinegdoha Nabokov“, ako ćemo aluzivno prizvati „Sinegdohu New York“, kad već nismo načisto s temeljnim sadržajima), ona se zrcali iz stihova: Priroda je zapravo ravnodušna na nas / naše konje na livadi leptire je li pošteno / gubiti tolike ljude biti opsjednut njima sjećanjima / na djetinjstvo pedofile koji se bore protiv / pedofilije that slow slow words / zato je za tobom potekla izvorska voda.

Tu je mračni lik situiran u prijetećem, iskrzanom ambijentu poluotoka i podivljalog bilja odraženog u opasnu, muljevitu jezeru: znači napitak kuhan od kadulje s poluotočkih makadama / Raklja Stancije Grgur Skitače neprovjetrenih / malih madona izmišljenih moći / crne rupe zjape u noći kada se pije čaj / motri sebe s neudobnog stolca tamno svoje lice / odraz na vodi opasna muljevita jezera.

Ovo je u temelju poezija dviju energija, najlakše bi bilo reći erotičko-tanatičke, no može se reći i one muške, snažne, prodorne, koja čini prekršaj pa je stoga mučna na jedan način i one druge, ženske, koja je bolesna, koja treba izlječenje, spasenje. Te dvije energije jedna drugoj nanose bol, patnju, ta moćna muška intuicija / osjetljiva na bolesne krajolike svijeta / planeta koji se ponaša uzorito poput spoznaja, tj. jer rekao si Nabokove: Genij, to je nonkomformizam / duboka brazda čovječnosti te nam se tako nadaje spasenje negdje u pomirenju, nesvarljivoj ljubavi između opresora i žrtve, između jakog i slabe, u nekom samoekskulpirajućem činu posvemašnjeg oslobođenja užasavajućeg (neimenovanog) tabua.

Pa iako evidentno evocira nešto strašno, ono se ne događa, no spoj, taj nužni hermafrodizam kojim se mora oprostiti muškarcu na počinjenju i ženi na slabosti svakako je moment čudesne transformacije, magije, alkemijskog čuda, dakle, nakon sagorijevanja, pada i izgaranja do crnoga, slijedi bijelo i žuto, slijedi graal, kamen mudraca, mogući nagovještaj spasenja.

Zbirka kodnoga imena i još više kriptične fakture Nade Grubišić upravo će se ovim simbolički prenabijenim stihovima posve zaokružiti, uhvatiti o vlastiti rep i ostaviti nas i dalje s pitanjima. Ta pomalo parsifalska uloga čitatelja kao da i jest samo dovršenje djela koje se proteže možda u beskraj, dakle u sebi sadrži onaj ranije spomenuti „pad u singularitet“, a simbolički nam je dana konačno otvorenim prolazima: bloody professor pogledima dodiruje stegno / učenica čaj je okružen stolom zatim morem istim / ljetom kad nismo starjeli već se obostrano prepoznavali /… političke znanosti sjede u klupi do tebe Vladimire / daješ mi vremena da postanem djevojčica / sjećam se Europe nemirnih tragova broda na Atlantiku / tvoje sjene / vrata uvijek ostavljaš otvorenim.

O autorici

Nada Grubišić rođena je u Puli 23. svibnja 1954. godine. Pohađala je pulsku Gimnaziju te je diplomirala na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Piše poeziju, epove i poetsku prozu. Objavljuje u hrvatskim, slovenskim, makedonskim i američkim časopisima.

Do sada je objavila sljedeće knjige: Apokaliptična avenija, Djevojčica iz porječja, Djevičanstvo ili The Moralizing Florist, Metropola praznine, Čitanje Dubrovnika, Akvarel /poetski roman bez interpunkcije/, Putovanje u mjestu, Oralne teme, Bolesna ruža i Kadulja – u zaklonu s Nabokovom.

U pripremi za tisak su: Magnesium beach, Gibraltar, Tusculum, Romeo u pustinji, Povijest nepostojećeg grada /ep/, Rendez vous, Bologna i Erosova košuljica.
Članica je Društva hrvatskih književnika. Živi u Zagrebu.

Ilustracija ovitka: Branko Gulin

Marijana Stanković: Buđenje

Vetar je pomerio zavese i hladan vazduh je ušao kroz prozor.
Otvoreno je.
Budi je hladnoća. Volela je tako da se budi.
Ne shvata, ali ovaj dan biće drugačiji, teži. U njemu će prvi put biti nova ona, ni nalik staroj.
Ustaje. Mala, bela prikaza gleda kroz prozor. Ogrće veliku maramu preko pidžame i stoji. Gleda ljude. Naslanja se na prozor. Oči su joj snene, lice blago, još nenaviknuto na dnevnu svetlost. Ona nekog čeka.
Gleda iza ugla, očekuje uobičajene korake, koje prate sveži mirisi peciva i kafe, samo za nju. Gotovo da se smeje. Već zamišlja poljubac u vrat, blago će skloniti njenu maramu, neće se buniti. Iako je hladno. Zatim će uslediti lak, neobavezan razgovor. I neizbežno ispijanje prve jutarnje kafe. Udvoje. Najlepši početak dana. Sanjarenje joj prija.
Gleda ulicu, ljudi su joj zanimljivi. Posmatra ih, traži u licima drugih njegove obrise. Nema ih. Kasni. Tako čudno, nesvojstveno njemu.
I hladan vazduh prodire kroz maramu. Trza se. U trenu shvata. Sama je. Neće doći, otišao je.
Ulica više nije zanimljiva, samo masa bezličnih ljudi. Polako zatvara prozor da njihov miris, hladnoća i miris hrane ne uđu unutra.
Nije više gladna. A kafa ionako više nije ista. Kasnije će skuvati čaj.
Crni čaj je dobar za buđenje.

Foto: www.morguefile.com

Slavica Gazibara: „Književnost uživo“ postala je najpopularnija stranica za objavljivanje poezije

Intervju s našom autoricom Slavicom Gazibarom iz zimskog broja časopisa 2014. na neki je način samopropitivanje našega djelovanja. Znamo da smo dosta zamutili vodu, ali još uvijek ne znamo dokle nas ova priča može dovesti. Slavica Gazibara dala nam je ponešto smjernica.

Predstavite nam se ukratko vlastitim riječima, odakle je počelo vaše spisateljsko putovanje i kako je izgledalo?

Više od dvadeset godina radila sam kao novinar, a već dosta sam godina profesorica u srednjoj školi u svome gradu Varaždinu, gdje i živim. Kako sam iz miješanog braka, za vrijeme Domovinskog rata bilo je svima teško, ali ni meni lako pa sam godinu dana u Stuttgartu prala suđe u jednom talijanskom restoranu. To zovem svojom studijskom godinom (humor me često spašava).

Kad sam se vratila, ratna se euforija ipak smirila, ljudi su počeli razmišljati da zlo ipak nije nacionalna kategorija i dobila sam radno mjesto najprije u Čakovcu u Gospodarskoj školi, a potom u Varaždinu u Elektrostrojarskoj, gdje radim i sad. Kako sam sama brinula o kćeri, a ona je planirala studirati, godinama sam radila po barem dva posla: uz školu sam  pisala za razne novine, agenciju HINA, za Jutarnji list itd.

Kao gimnazijalka slobodno vrijeme provodila sam u kazalištu družeći se mnogo s mladim kreativcima. Tada sam željela na Kazališnu akademiju, a kako sam poeziju voljela i sama pisala, nastupi Enesa Kiševića i Darka Čurde dodatno su me motivirali u radu. Moju ideju o akademiji roditelji nisu podržali i život je krenuo drugim putem

Iako pišete i poeziju i prozu, vaš rad ipak broji više pjesama. Što je za vas osobito u poeziji, a što u odnosu na prozni izričaj?

Ja naprosto obožavam poeziju! Čitanje pjesme i dodavanje vlastitih opservacija datostima u pjesmi za mene su uživanje. Mislim da me poezija čini boljom osobom. Čini mi se da je ona šira od mogućnosti proze. Znam da zvuči paradoksalno, ali u pjesmi mogu obuhvatiti sve, apsolutno sve, a dodati i glazbu ako želim. U prozi netko to mora svirati ili upaliti radio.

Zapravo mislim da avangarda kao sveukupnost postmodernističkih izričaja traje i danas, stotinu godina poslije prvih krikova i manifesta. Današnja poezija teško da se može podijeliti tematski – sva je ona izrazito refleksivna. Još ima onih koji pišu pjesme satkane od povezanih pjesničkih slika – spoja osjetilnosti, osjećajnosti i fenomena prirode, ali i to je refleksivna poezija. Sinestetički postupci postaju uobičajeni, što samo govori o složenosti percepcije egzistencije čovjeka, vlastitog postojanja, doživljaja prirode, sredine – u pravilu urbane jer se ona od ruralne više gotovo i ne razlikuje.

Današnju razlomljenost čovjeka, njegova života i svijeta te odvojenost od prirode, svemira, drugog čovjeka i samog sebe već su raspredali filozofi i sociolozi, ali nisu našli rješenje. Naravno – onda je i umjetnost, pa i književnost, takva. Miješaju se književne vrste, tehnike pisanja, rodovi; u poeziji definitivno prevladava slobodni stih, a pjesme su sve kraće. Taj gotovo aforistični pristup izražava čovjeka današnjice: on nema vremena, volje ni unutarnje potrebe da dnevno dva-tri sata odvoji za čitanje. On traži kratko, intrigantno štivo pa je zato danas najpopularnija prozna vrsta kratka priča.

Govorim li o poeziji – pjesma postaje sve zgusnutija, stih je ogoljen, značaj epiteta kao ukrasnog pridjeva gotovo da se gubi, često je on u funkciji pojačavanja kontrasta ili paradoksa. Epitet danas daje efekt začudnosti. Ima još narativne poezije, a ako govorim o ovim našim prostorima – onda mi se čini da – kako idemo prema istoku – to je ima više

Kakva je, po vašem vlastitom mišljenju, narav vašeg književno-umjetničkog izričaja, čemu stremite?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Sve ono što volim u pjesništvu… Nadam se da djelić toga ima i u mojim stihovima. Znam da su pitanja poput onih tko sam, kamo idem, koje je moje poslanje, pitanje osamljenosti fizičke, ali i one u društvu – elementarna pitanja svakog čovjeka. U svojim pjesmama postavljam pitanja, a tek ponekad odgovor. Sebi. Ako se i drugi nađu u njima, onda sam na dobrom putu

Možete li izdvojiti neke kolege iz časopisa „Književnost uživo“ čiji rad osobito cijenite?

Svi koji objavljuju ovdje pišu dobro. Kao da je nekim čudom selekcija već obavljena. Meni se naročito sviđa način pisanja Nevena Lukačevića, Franje Leotkaia i Vergilija Franizza – valjda zato što imaju sličan koncept poimanja pjesništva kao i ja – pišu minijature, baš mi je blizak njihov način pisanja. Julijana Plenca, Tomislav Cindrić i Predrag Šneler pišu malo drugačije, ali sjajno to izgleda. Pa onda Denis Kožljan, Branka Ricov… Posebno bih istakla još i ljude iz drugih sredina – Tamaru Čapelj, Beatrisu Stošić, Reu Sartori i naravno – Zorana Piljevića.

Zapravo u vašem časopisu nema loših pjesnika, to je činjenica, a valjda i jeste zato najbrojniji po autorima, najcjenjeniji među njima i najutjecajniji pjesnički portal u zemlji.

Imate li omiljenu pjesmu ili autora, možda kolegu pisca? Kojim se piscima iznova vraćate u potrazi za inspiracijom ili naprosto oduškom?

Jedan kolega uputio me u izdavačke vode. Otad objavljujem na nekoliko pjesničkih portala, među kojima je i „Književnost uživo“. Velikom pjesniku i velikom čovjeku Zoranu Piljeviću sam duboko zahvalna na podršci i to ističem ovom prigodom s obzirom da se nismo upoznali. Iako čovjek s vremenom stvori neke rigidne stavove o ljudima, još uvijek ima i divnih ljudi! Otad – oko dvije godine – objavljujem najčešće baš na portalu „Književnost uživo“.

Volim i čitam od poezije sve do čega dođem, ali posebno volim ruske i francuske pjesnike: Jesenjina, Ostrovskog, Ahmatovu, Baudelairea, Verlainea, Lorcu, Nerudu, Poea… Od prozaista  Dostojevskog, Camusa, a od suvremenih obožavam Franzena, Gryttena, Shea mi je dobar, Handke, novi naraštaj Skandinavaca, mladi Goran Vojnović iz Slovenije… Ipak, uvijek se ponovno vraćam Selimoviću, Andriću, Dostojevskom i Tolstoju. Možda zato što sam s njima odrastala, a od pjesnika prije svih volim Ujevića pa Matoša, Šimića, Miljkovića, Desanku Maksimović. Kod njih pronalazim mnoge odgovore na vlastite dvojbe i svako malo zavirim u njihove stihove.

U mome viđenju poezije Tin Ujević nije samo veliki pjesnik i pisac, već i kao čovjek zauzima posebno mjesto. On mi je nešto poput biblije u književnosti. Njegove i Matoševe rečenice najljepši su stihovi i najljepše stranice na hrvatskoj književnosti. Oni su postavili standarde pisanja koji ni danas nisu nadmašeni. Kad ih po ne znam koji put ponovno čitam, ne samo da im se divim, već uvijek nanovo otkrivam ljepotu svog jezika.

Postoji li za vas negativna tendencija u poeziji/prozi? Postoji li literatura koju ne volite čitati?

Pravi problem danas su vrijednosni kriteriji. Pripadam starijoj generaciji koja je u mladosti doista osjećala slobodu u izražavanju mišljenja, promišljanju svijeta, čovjeka, mi smo se stvarno borili promijeniti svijet i mijenjali smo ga. Danas mlade ne zanima gotovo ništa, osim novi tip mobitela ili kompjutera i filmovi – bajke, a sve zbog najnovijih tehničkih dostignuća. Kada sam djeci na nastavi htjela pokazati kako su ljudi  u starom vijeku množili višeznamenkaste brojeve samo pomoću sjecišta linija, oni su počeli brbljati, potpuno nezainteresirani! Na pitanje zar ih to ne zanima, odgovorili su – što će im to kad ionako imaju sve na kalkulatoru! Tako je i s odnosom prema znanju.
Ipak, nisu oni krivi, mora da je upravo moja generacija negdje pogriješila kad smo ih rodili u ovakav svijet, dali im takve igračke u ruke… Možda smo se trebali više družitis njima, razgovarati, igrati, čitati, možda se nismo trebali oduševljavati svakom tehničkom i tehnologijskom novotarijom i poželjeti je u svome domu, a možda smo mi preživjela kategorija ljudi, a baš oni ta novost koja će iznjedriti neki bolji svijet…
Naravno, da se odraz ovoga vidi i u umjetnosti, pa i u književnosti.

U poeziji ne volim prostakluk niti me zanimaju erogene zone pojedinih ljudi, kao ni njihov način vođenja ljubavi. Iako je to danas u modi i erotske pjesme pišu mnogi, meni su odbojne. Za mene je čist papir, bijeli papir na kojem će nastati pjesma ili biti upisana neka dobra misao – svetinja, imam pred njim neku tremu i želim dati najbolje od sebe kada pišem. Jer to je moja JA, moj lirski subjekt koji je mnogo više od banalnih riječi leptirići u trbuhu i tragovi poljubaca na vratu. Naprosto me ubija ta banalnost, prizemnost kad čitam…

Smeta mi i nepismenost djela onih koji pišu. Najviše mi je žao kad vidim dobru pjesmu, sjajno napisanu, a ni elementarno pismenu. Znam da ne mora svatko znati savršeno pravopis i gramatiku, ali ipak smatram da iz poštovanja prema poeziji, prema pjesmi i prema samome sebi mora prije objavljivanja to pokušati urediti.

Kakva su vaša razmišljanja o projektu i časopisu „Književnost uživo“? Uspijevamo li povezati autore i pružiti im polje kreativnog izričaja? Imate li savjete za nas?

Kako to da nema kod nas više prostora za objavljivanje? Ima portala, naravno, ali ako otvorite i vidite posljednju objavu od prije godinu dana ili šest mjeseci, onda se tu nema što tražiti! Osim toga te stranice njihovi timovi koriste za promidžbu, reklamiraju svoja izdanja i neke aktualne događaje. Kad to odrade, a ne događa se ništa drugo i nitko ne objavljuje svoje radove, zadnja objava nekad traje mjesecima. Uglavnom – upravo „Književnost uživo“ postala je najpopularnija stranica za objavljivanje poezije, u Hrvatskoj definitivno, ali i šire – mnogi ljudi koje poznam preko poezije s drugih portala – iz Beograda, Sarajeva, Novog Sada – objavljuju upravo ovdje. Ovaj portal postao je nekako prestižni kulturološki centar onog što danas možemo nazvati širom regijom.

Osim što na ovoj, ali i još nekim stranicama objavljuje puno ljudi, vlada svugdje dobra atmosfera, administratori brinu da nema neugodnosti ili provokacija bilo koje vrste, tolerancija je maksimalna i to mi se sviđa. Kao što ima eminentnih imena, ima i onih koji su početnici, ali se vrlo brzo iskristalizira tko i kako piše. Iako je ovaj način plasiranja poezije nov, on već zauzima značajno mjesto uz one uobičajene klasične načine – tiskane knjige i povremene promocije. Knjiga stoji na polici u knjižnicama ili domovima i uglavnom se ne čita, dok se na portalima čita sve objavljeno, tako da su mnogi koji ovdje objavljuju čitaniji od onih velikana u knjižnicama. Upravo je to bitna karakteristika Fb-poezije, koju posredovanu internetom možemo čitati, čak i prosuđivati javno, a sve iz svog doma. Naravno – to je i njezina najveća prednost. A „Književnost uživo“ po mom dubokom uvjerenju ispunjava sve ovo.

Znam da je danas teško financirati tiskovinu, a još teže ju prodati, ali vaš časopis je toliko avangardan, toliko različit od svih ostalih, toliko kvalitetan i po sadržaju, i po likovnim prilozima i po grafičkom oblikovanju – to je kultni časopis – i trebalo bi ga tiskati. Da bude savršen, da bude za budućnost otisak jednog vremena, to bi svakako trebalo napraviti.

Razgovarala: Tea Marković

Tamara Čapelj: Bijeg na kraj svijeta

Hoćeš li sa mnom na kraj svijeta?
Ostavimo vremenske prognoze i hirove,
ustajanja na lijevu nogu i sastanke
s kiselinom u stomacima,
zaboravimo ograničenja brzine i lajkove
i hajdemo,
nek’ nam mjesec bude za leđima,
a pred nama ništa,
samo duboka provalija
jednog zaluđenog svijeta
i ozonska praznina
sa sjećanjem na rupe.
Tamo ćemo hladiti potrošačka lica
zelenim listovima umjesto lepeza,
brčkati noge u plićaku potreba
i rukom tjerati sve izmišljene standarde
kao dosadne muhe.
Jesti ćemo svaku petu ulovljenu ribu,
a ostale uz pozdrav vraćati u vodu
(za sjeme svakovrsnom životu)
i neko samoniklo sočno voće
kad nam crijeva zasviraju gajde
il’ kad nam se hoće,
i ja ću ti svakog dana u travi ubrati
pune šake slatkih crvenih osmijeha,
a ti ćeš predvečer sakupljati
po naramak toplih pogleda
da nas grije u našem domu
s krovom od zvjezdanog neba.
Hoćeš li sa mnom na kraj svijeta
da se nikad ne vratimo
ili da se ušunjamo u prošle živote
samo ako poželimo
provjeriti koliko smo sretni?
Drugi će o nama nagađati
gdje smo to naprasno nestali
i kakve su to mračne tajne
ukrale naše korake
šarenim izlozima lutaka bez srama,
a mi ćemo mirom dane krečiti
i negdje na kraju svijeta srećiti
zbog svega što je ostalo za nama.

Foto: www.morguefile.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara