Tihomir Dunđerović: Ledeno doba (izbor iz poezije)

ledeno doba

danas mi je bio jedan čovjek,
govorio mi je kako bih uskoro mogao umrijeti,
kako bi me mogao pregaziti automobil,
pasti cigla na glavu, srušiti se drvo,
progutati rijeka, ubiti grom, otpuhati vjetar.
sve mi se to može dogoditi, ali jedno je sigurno,
mojima bi bilo lakše ako bi za to dobili šaku novaca
od kojih bi zasigurno mogli kupiti novu perilicu rublja, perilicu suđa, mikser, električnu drobilicu oraha
ili već nešto što bi me dostojno zamijenilo.
govorio mi je to pred mojim trogodišnjim sinom
pred čijim se očima topio posljednji veliki ledenjak,
pred čijim su očima mamut, sabljasti tigar i možda ljenjivac
upravo spašavali svijet.

 

kretanje

voziš se na biciklu.
tvoja mama zasigurno ne bi
imala ništa protiv,
samo da si ju pitala jedan krug.
okrećeš pedale brzo,
čini ti se da ćeš poletjeti.
onda kočiš.
bicikl se zanosi u stranu,
kamenčići lete u zrak.

hvatam te u letu, trenutak prije
no što ćeš dodirnuti zemlju.
onda te zavrtim nekoliko puta,
jer ne mogu odmah stati.
energija je čudna stvar.

 

nitko se tome nije ni malo čudio

ostavio sam ga tisućudevetstodevedesetdruge
tamo negdje na šanku.
sreo sam ga ponovo, desetak godina kasnije,
tamo negdje na internetu.
tisućudevetstodevedesetdruge smo bili vršnjaci,
sada je bio duplo stariji od mene.
nitko se tome nije ni malo čudio.
koliko smo samo puta pročitali da na internetu
vrijeme puno brže prolazi.
razmijenili smo nekoliko kratkih poruka;
žena, djeca, posao, kriza.
chatali do kasno u noć, dok su te žene i ta djeca spavali,
u isto vrijeme sretni i žalosni zbog godina
koje su tako brzo prošle.
onda su se ti naši susreti prorijedili,
da bi s vremenom sasvim zašutjeli.
naše je novoobnovljeno prijateljstvo
potrajalo upravo onoliko
koliko mi je trebalo da se sjetim zašto sam ga
te tisućudevetstodevedesetdruge
ostavio tamo negdje na šanku.
znao sam da je tu, znao je da sam tu.
svakodnevno  sam viđao malu izdajničku zelenu točku
kako treperi na ekranu pored njegove slike,
ali bih svejedno okrenuo glavu.
bilo je to baš kao kad na ulici
naletite na nekoga poznatog,
svrnete pogled
i prijeđete na drugu stranu ceste.

 

crni ker

šetali smo jučer grobljem
i čitali natpise sa spomenika.
redaju se nama nepoznata imena,
kao da nasumično otvaramo telefonski imenik.
mogli smo tako,  jer mi na ovome groblju
nikada nismo plakali.

iza reda čempresa proviruje crni pas.
crni ker ciganskog kneza,
čuva gazdu, bogatog kreza.
gazda je sve ponio sa sobom.
i zlatni prsten i zlatni lanac i crni mercedes.
njegova djeca nikada nisu naučila trošiti.

tu je i njegova žena, uvijek je znala slušati.
na tacni nam nudi kavu,
evo baš je zavrila, sjednite da se ne ohladi.
imamo i stolić i stolice.
sjednite, što se bojite,
ionako nam naši više ne dolaze.
ima mjesta,  slobodno je.
sjednite, što se bojite?
garo ne grize, on samo gleda umjesto nas.
garo ne laje, on samo čuje umjesto nas.

 

više ne pišem

više ne pišem.
bilježim samo mobitelom
ili fotoaparatom sličice
u kojima uočim ono nešto
oko čega bih mogao omatati riječi.
volim ih zvati predpoezijom
i misliti o tim sličicama
kao o sirovini.
skladištim ih tako i čuvam
za neke bolje dane.
izlasci sunca, zalasci sunca,
mačke na krovu u jednom češkom gradiću,
šarena sarajevska ulica,
opustošeni osječki željeznički kolodvor,
lutke u izlogu,
sjene, odrazi,
prozori, stakla.
sve je prepuno svjetlosti.
čeka me lijepa budućnost!

 

više ne pišeš

više ne pišeš – kažeš mi.
više ne pišem – kažem ti.
zar ne vidiš da je poezija umrla?
barem u meni.
dugo je bolovala
i onda me jednoga dana
jednostavno napustila.
baš kao i ti, ono jednom – sjećaš se?
ali sam se vratila.
vidiš, poezija ne može umrijeti – kažeš mi.
može – kažem ti.
ostanu samo slike,
kao duhovi.
uhvatim ih onako u prolazu,
u automobilu koji
zakoči onako iznenada,
u uhvaćenom slučajnom pogledu
kroz prljavo staklo
isluženog tramvaja,
u odlomljenoj grani
koja izviruje
pa ponovo nestaje
u mutnoj dravi.

 

više ne piše

više ne piše, barem mi je tako rekao.
kaže, poezija je u njemu davno umrla.
kažem ti, poezija u njemu nije ni živjela.
ona jedna knjiga, to je bila slučajnost.
nesretan spoj trenutka i uzaludnog truda.
to može svatko!
objavljuje neke sličice po blogovima
i još ih naziva predpoezijom.
nada se, kaže, da će ih jednoga dana
kanalizirati u poeziju.
kao da to ide tako lako,
možeš si misliti.
a fotografije?
fotografije mutne, neizoštrene,
fotografirane valjda mobitelom,
nikakve, sve same početničke greške.
objektivom u sunce, sve neki odrazi, sjene,
mačke po krovovima, gole lutke u izlozima.
ajd, da su gole ženske, a ovako, ništa od toga.
nikada od toga poezije!

Iz zbirke pjesama , trag crveno – slobodni pokret, zagreb, 2013.

Milan Zagorac: Hoće li Amazon uništiti nakladnike?

Za divno čudo, u našem se dnevnom listu prije koji dan pojavio članak o odnosu digitalne i tiskane knjige, toj temi svih tema. Naslovljen spektakularno “Hoće li Amazon uništiti nakladnike?” prenesen je u Novom listu iz Deutsche Wellea i kao takav izazvao je jedan komentar i možda koje čitanje, no sumnjam da se radi o nekoj hajp temi. Pa zašto i bi? Kod nas prevladava zdravrazumska logika da je kultura nebitna, dakle, time se ionako bave neki lezilebovići koji kradu vrijeme, a o knjizi, pa… o njoj nemamo što govoriti, ona je tako bez veze, pase, tako nešto… nezanimljivo. Ipak, da ne skrećem s teme, čak i kada se priča o knjizi, mnogi u nas će jednostavno odmahnuti rukom i reći “pa meni je uvijek draža tiskana, prava, papirnata knjiga”, kao da ono što je napisano i vjerojatno pročitano na webu nije “prava knjiga”. Dakle, dok smo mi naizgled eonima udaljeni od te revolucije koja jednostavno kulturu tiskanog izmješta u kulturu digitalnog, a samim time i kulturu materijalnog u kulturu nematerijalnog, dotle se ipak nešto napredniji Nijemci brinu što će se dogoditi s malim nakladnicima i knjižarima (btw. za koje kažu da su poslije SAD-a drugi na svijetu po važnosti, što je zacijelo tek djelomično točno, naime, valjda se zaboravlja da se izdavačka zajednica ne mjeri veličinom zemlje, nego veličinom jezika i njegova prestiža, a tu Nijemci i nisu baš nešto u odnosu na romanske zajednice, a kamo li u odnosu na anglizirani svijet, možda tek druga ili treća liga), jasno, navijajući da Amazonova inicijativa propadne.
A Amazonova je inicijativa sljedeća: direktno ili preko njihovih agregatora skupljaju se materijali koje autori direktno objavljuju na webu, konvertibilni u sve formate, a naročito za njihov Kindle, te se sva zarada ostvaruje putem pretplata ili “dugoga repa” prodaje koja će uvijek i samo uvijek ovisiti o prisutnosti, utjecaju, težini, popularnosti, o prestižu samoga autora, dakle, ne skrivenom iza nakladnika. Nakladnik je zapravo u toj inicijativi preskočen, svi urednici, sve nakladničko osoblje je isključeno (ne znači da sam autor nije imao svog privatno angažiranog urednika, grafičkog za naslovnicu i sl.), a Amazon je neka vrsta superagregatora sadržaja na superplatformi koji je glavni nositelj svega nakladničkog zbivanja. Gdje je tu prihod? U pretplatama, zacijelo će se naći i neki drugi oblik financiranja u obliku sadržajnih paketa korisnicima drugih internetskih sadržaja (poput interneta, televizije itd.), zacijelo još nešto… Naravno, sve se to odnosi na SAD, zacijelo i Kanadu s kojom ima vrlo vrlo specijalne odnose (to bih opisao kao neku vrstu EU, s dva tijela), ali još uvijek ne i na EU. Ali sve je to previše njemačkom autoru članka koji je odlučio braniti male izdavače i male knjižare u njemačkoj koji prodaju papirnate knjige.

Da, činjenica jest da se odvija jedna specifična promjena: sadržaj postaje viralan, dostupan netom, posvudašnji, svevremen, a tiskana knjiga ostaje kao neko slijepo crijevo. Gotovo je nemoguće reći da neće biti tako jer će biti tako: to je predikcija u nivou CIA-inih analiza zbivanja u svijetu koje uzimaju u obzir mnoštvo toga, a još više ono što će postati budućnost jer mora postati budućnost. I tako će biti dok se ne pojavi suvisao i artikuliran odgovor na ovaj problem, a ne samo svakidašnje tužaljke, naročito ove hrvatskih ovisnika o proračunskom financiranju. Žalopojke su tu od male ili nikakve važnosti, neke “socijala priče” o propasti malih nakladnika, o nekoj melankoliji koja je time izazvana, o ovome ili onome, sve je to luzerski narativ koji gubi svoj dah i smisao. Knjiga će biti nešto što će postojati kao tiskano za one koji to žele platiti kao tiskano, a za ostale će biti digitalne, dio nekog pretplatničkog paketa, izuzetno jeftine, čak često i besplatne.

Često se ovdje pozivam na vlastiti primjer. Prije nego što sam počeo aktivno sudjelovati u blogovsko/društvenomrežnoj zajednici, bio sam jedan prosječno slabočitan autor kojeg je poznavala samo najuža zajednica. Nisam zarađivao ništa od svojega pisanja, nisam imao niti neku prepoznatljivost, nije postojala nikakva relevantna zajednica koja je pratila moj rad. Od kada sudjelujem u svemu tome, i dalje ne zarađujem ništa od toga (jer jednostavno ni okvir ni zakona ni pravilnika ni načina i održivih modela financiranja ne govori ništa o tome), ali sam sudionik zajednice od otprilike nekoliko tisuća čitatelja, s posjećenošću od otprilike 100.000 klikova na godinu. Ništa od toga nije nešto fascinantno niti nešto što bi moglo biti nevjerojatno ni nedostižno. Zahtijeva nešto ekstra rada, zahtijeva dosljednost rada u zajednici, zahtijeva vođenje računa o javnosti s kojom komuniciram i što je najvažnije od svega, stalnu i stalnu prisutnost na netu. Zahtijeva i onaj dio posla koji smatram “radom u zajednici”, a to je da za najmanju moguću cijenu kolegama, suradnicima, autorima do kojih mi je stalo za najmanji mogući iznos napravim profesionalno napravljenu knjigu.

Svojevremno sam bio napisao/prepisao članak o tome što bi Google napravio s nakladništvom s mojim komentarima, kasnije sam dodao još jedan kometar na knjigu Jacquesa Attalija i tri godine kasnije sve se čini da stvari idu baš tim smjerom. Iako svi naši sudionici u knjižnom poslu već odavno znaju da je cijela priča kvarna, ove vrlo vrlo jasne preporuke uzimaju na znanje i ne čine ništa. Bez obzira koliko osobno govorio o svemu tome, čini mi se da na razini sustava još uvijek ne nailazim na inteligentan odgovor.

Što je najbolje od svega, nisam jedini u tome, niti sam usamljen. Samo je to još uvijek rubna tema prekrivena zastarjelim pričama i umrlicama tiskanoj knjizi i apokaliptici koja proizlazi iz nje. Amazone, samo ti što prije to odradi, da agonija ne traje predugo.

Luka Murina: Intervju s političarem (II)

INTERVJU S POLITIČAREM[15]

 

Zvonim…

Nitko se ne javlja.

Zvonim opet…

Čuje se nešto živo unutra. Koraci… i otključavaju se vrata.

„Ej…drago mi je da te vidim.“ Zlatko me dočekao raširenih ruku.

„Ej…“ zakoračio sam naprijed. Samo da me ne zagrli…

„Dođi da te zagrlim.“

„Do – bro….“ tapšao sam ga po ramenu.

„Uđi, uđi… jesi za kavu?“

„Može.“

„Sad ću je staviti… Raskomodi se.“

Ušao sam u dnevni. Koferi su i dalje bili u istim položajima. Kabeli i dalje po svuda…

„Sabina opet nije kupila kavu… Može ona iz vrećice?“ iz kuhinje je dopirao glas.

„Može“, stajao sam nasred dnevnog boravka i nisam znao što bi sa sobom.

„Sjedni na verandu, sad ću ja…“ u pozadini se čula mikrovalna koja je odradila svojih dvadeset sekundi kuhanja kave.

Minutu kasnije stigao je i on.

Nelagodno sam se osjećao. Kao dijete koje se našlo u predstavi, a nije imalo što raditi.

Sjeo je. Laganim pokretom preko stola mi je gurnuo kavu.

„Hvala.“

„Nema na čemu, u moju kuću si uvijek dobro došao.“

„Hvala ti na tome. Nego, Zlatko… jel’ postoji neki konkretni razlog zašto si ti mene zvao na kavu? Jer što se tiče onog, mislim da sam bio jasan“

Iznenadio sam ga. Ili se samo pravio.

„Pa susjedi smo… Što mi treba razlog da te zovem na kavu?“

„Pa ne… Nego znamo se cijeli život skoro, a ti me sad odjednom zoveš na kavu.“

„Daj opusti se… Hoćeš zapaliti?“

„Neću, hvala.“

On je zapalio. Cigareta se nakon prvog dima vrtila po rubu pepeljare. Gledao je malo u žar, malo u polje pred njim.

„Zlatko… Što ti mama nije zalijevala ove jagode?“

„Jagode? Kakve jagode?“

„Pa ove jagode koje ti stoje pored prolaza.“

„Nemam pojma.“

„Prije par mjeseci nama je donijela par istih tih sadnica… Ima masu jagoda na njima.“

„A eto, ova je usahnula… Tako ti je to kod nas… Nikad se nema vremena.“

„Pa što je nisi ti zalio? Ti imaš vremena.“

„Ja?“

„Da.“

„Ne pada mi na pamet.“

„Zašto?“

„Imam pametnijeg posla.“

„Kakvog?“

„Što kakvog?“

„Pa kako ti provedeš dan?“

„Molim?“ uz politički pogled.

„Što ti radiš po cijele dane?“

„Nemojmo sad o tome…“ okrenuo je glavu.

„Nego o čemu?“

„Opusti se…“ ispio je gutljaj i šarao cigaretom po pepeljari. „Jesi razmislio malo o čemu smo pričali prošli put?“

„Ne. Rekao sam ti da…“

„I?“

„Pa rekao sam ne.“

„Dobro, ali…“ zastao je. Uzeo je dim. „Sigurno ti je prošlo kroz glavu.“

„Je.“

„I?“

„Odgovor je ne.“

„Tvrd si. To mi se sviđa“, mahao je s prstima po zraku.

„Jesmo završili s tim?“

„Tek smo počeli…“

„Tebe se baš ne da uvjeriti?“

„Po tome smo slični.“

„Zlatko, rekao sam ti. Ne zanima me i gotovo. Jel’ možemo o nečemu drugome?“

„Ne. Nisi dovoljno upućen, tako da ćemo morati još malo o tome. Mi… političari smo poznati po tome. Uvijek odradimo posao do kraja.“

„A da?“

„Da. Gledaj, mogu ti ponuditi nešto što nećeš moći odbiti.“

„Možeš, ali nećeš?“

„Mogu i ‘oću, ali moram prvo znati da li si zainteresiran.“

„Pa kakva je to ponuda koju ja neću moći odbiti, a da za nju prvo moram biti zainteresiran? Što se ne sporazumijeva da…“

„Nemoj sad cjepidlačit… Jesi zainteresiran?“

„Što da ti ja sad kažem? Kako bi mogao biti ne zainteresiran za nešto što ne mogu odbiti?“

„Mogu ti…“ stišao se. „Mogu ti srediti što god hoćeš. Uz minimalne troškove.“

„Ti to mene zajebavaš?“

„Najozbiljni sam.“[16]

„I to je ta tvoja ponuda.“

„Da“, ponosno se cerekao.

„Ok. Odbijam je.“

Iznenadio sam ga. Opet. „Kako to misliš?“

„Odbijam ju. To ti je ono kad nešto ne želiš i onda to odbiješ…“

„Pametnjakoviću… Dobro, reci mi, što te zanima?“

„Puno toga.“

„Reci nešto.“

„Recimo… volio bi ići na paraglajding.“

„Ok. Rješeno.“

„Ali za to mi ne trebaš ti. Imam skupljene pare, samo moram otići…“

„Dobro, nemoj sad ti mene zajebavati, što želiš?“

„Ništa ne želim od tebe…“

Stisnuo je usnice i klimao glavom.

„Zlatko, daj ti meni reci nešto?“

„Štogod.“

„Koji ću ti ja kurac?“

„Kako to misliš?“

„Što ću ti ja tamo?“

„To sad ne možeš shvatiti.“

„Ok. Ništa onda. Idem ja…“ dizao sam se od stola.

„Ne, ne… sjedni, molim te.“

„Mislim… nemamo što pričati, ako je ne mogu ništa shvatiti, a ti mi ne možeš ništa reći.“

„Ok, fer…“ uzeo je zadnji dim cigarete i ugasio ju uvježbanim pokretom. Gledao je kroz prozor.

„I?“ pravio se da me nije čuo. „Zlatko?“

„Molim?“

„Daj koji kurac, hoćeš pričati ili što?“

„Razmišljam malo…“

„O čemu?“

„Pa o odgovoru.“

„Znači ti ne znaš što ću ti ja tamo?“

„Ma znam to…“ zamišljeno je gledao van, „… nego ne znam kako da ti to sročim.“

„Ovo mi ne miriše na dobro.“

„Opusti se…“

„Opušten sam.“

Palio je novu cigaretu.

„Ali bi se ti mogao malo opustiti“, trznuo se kad sam to izgovorio.

„Ne pričamo sad o meni…“

„Možda bi trebali.“

„Zašto?“

„Ako već inzistiraš na ovome čemu inzistiraš, o čemu ćemo pričati ako ne o tebi?“

„Zašto?“

„Pa kako drugačije da ja dobijem uvid u sve to, ako ne preko tebe?“

„Nisam ja to tako zamišljao…“

„Pa radije počni…“

„Ok. Rođen sam…“

„Daj odjebi, stvarno ću otići.“

„Nemoj, slušaj me… Nismo s Marsa pali, jel’ tako? Tako je“, zauzeo je politički stav.

„Dobro…“

„Treba mi netko takav.“

„Kakav.“

„Takav. K’o ti.“

„Ok. Zašto?“

„O tome sam već prije razmišljao, ali nisam znao kako to isfurati.“

„Daj, Zlatko, o čemu ti pričaš?“

„Gledaj, ti možda znaš nešto politici, ja sam ti nešto rekao… Ali nije to ni blizu tako.“

„Nego?“

„Treba preživjeti, zato mi je to tebi teško opisati.“

„Ma o čemu ti?“

„Zajebana je ta politika. Treba opstati, a stvar je da je svima tako. Svi žele na vrh.“

„Dobro, i?“

„Pa ja to želim malo više…“

„Jebi me ako je vidim kakve to ima veze sa mnom.“

„Ima vjeruj mi.“

„Kakve?“

„Gledaj… Mi se znamo skoro cijeli život i znam da me ti ne bi zajebo…“

„Kako bi ja tebe mogao zajebati?“

„Teško, ali opet… nikad ne znaš kad ti slijedi nož u leđa.“

„Zar i ti, sine Brute?“

„Molim?“

„Nema veze. Dobro,i?“

„Pa to je dovoljno.“

„Daj, ne seri. To opet nema nikakve veze sa mnom.“

„Kako nema?“

„Pa za to možeš naći bilo koga ‘ko je u stranci već.“

„Da, ali nije to tako jednostavno.“

„Opet ti…“

„Ma da, ali nije…“ gasio je do pola popušenu cigaretu. I odmah zapalio novu.

„Daj, molim te, objasni mi.“

„Pa upravo to. Što ne znaš. Svi u stranci znaju zašto nije jednostavno“, šarao je pepeljarom.

„Slušaj. Ako ne prestaneš govoriti u tim tvojim… političkim kodovima, ja ću stvarno otići.“

„A, jebiga… Profesionalna deformacija“, nasmijao se i uzeo dim. „Ne znam drugačije.“

„Ajde, imaj obzira prema nama nepolitičarima. A? I reci mi što ću ti ja.“

„Stvar je u tome…“, dim cigarete. Naglašeni politički stav, „… da ti pitaš pitanja, stalno… i znaš postaviti pitanje koje zbuni sugovornika…“

„Ej, stani… rekli smo da nećemo o meni, nego o…“

„Ma da, ali… i pričamo o meni…“

„Kako?“

„… jer Meni treba jedan takav…“

„… ali, rekao si da nije dobro postavljati previše pitanja…“

„… da, ne stalno, ali pravoj osobi postaviti takvo pitanje u pravom trenutku… Neprocjenjivo.“

„Ma šta?“

„Pa to… neprocijenjivo.“

„Pa što ga onda ti ne postaviš?“

„Pa jer mi ne bi palo na pamet, a i bitnije od toga… E jebote ovo je teško za objasniti, ali… poanta i je u tome da ga je ne pitam to pitanje…“

„Gubim te…“

„Recimo, ako ti postaviš nekom takvo pitanje, taj netko najvjerojatnije neće znati odgovor…“

„I?“

„I pada mu priča u vodu.“

„I?“

„Pa daj skuži više…“

„Što?“

„Pa mene nećeš pitati ta pitanja i moja priča ne pada u vodu. Kužiš?“

Iznenadio me. Ali, ono, stvarno me iznenadio. Ostao sam bez riječi u najdoslovnijem smislu riječi.

„Jel’ kužiš sad?“

„Ma kužim, ali…“ zastao sam.

„Reci…“

„Ne znam što da ti kažem…“

„Što nije jebeno?“

„I nije baš…“ zamislio sam se. „Nisam se predomislio, ako te to zanima.“

„A jesi neki… Dobra je ideja…“ i njegov pogled je nestao u polju. „A ti?“ prekinuo je tišinu i rukom krenuo prema kutiji cigareta.

„Što ja?“ i dalje sam gledao u polje.

„Pa ono, koja je tvoja priča?“

„Nemam ja priču“, stvarao mi je osjećaj neugode.

„Svi imaju priču. Znam da ti nije san biti političar, k’o i meni, ali što ti želiš?“[17]

„Puno toga, ali ništa ne uključuje takve slične ambicije, poput tvojih.“

„A sad si mi sve rekao“, zapalio je cigaretu.

„Kakvo pitanje, takav odgovor.“

„Dobro, koji ti je dugoročni plan?“ djelovao je isprovociran.

„Nemam plan uopće. Radim što mi se u tom trenutku isplati.“

„Pa ne možeš tako.“

„Mogu.“

„Možeš, ali će te uvijek netko jebati“, ispuhnuo je dim.

„Vrlo vjerojatno“, ispijao sam zadnji gutljaj kave.

„Pa jesi ti lud?“

„Možda i jesam. Ali bolje biti lud, nego ludi političar.“

„Zajebavaj se ti, ali znaš da sam u pravu.“

„Ok, kužim što želiš reći. Prošli posao su mi bile klime i šef me dobro izjebao. Prijavio sam ga inspekciji i možda ćemo na sud. Svakoj budali svoje.“

„Opa, zajeban si ti igrač“, gasio je cigaretu.

„Ma i nisam, ali taj kreten Mladen je stvarno uspio isprovocirati najgore iz mene…“

„Mladen? Mladen Totić?“ nasmijao se.

„Naježim se kad čujem to prezime. Da. Odkud ga ti znaš?“

„Ne znam ja njega, ali sam čuo svašta. On je bratić jednog starijeg kolege.“

„Što si čuo?“

„Ma stalno je u nekim problemima. Pa mu prijete, pa sudovi, pa sve to mora Vinko rješavati.“

„Vinko?“

„Stariji kolega.“

„Čekaj malo? Znači inspekcije, sudovi sve to zakurac?“

„Pa više manje da.“

„Daj nemoj me jebati.“

„A što si mislio?“

„Pa kako?“

„Uvijek se nađe načina. Malo tu, malo tamo, malo žalba, malo tužba, protutužba, troškovi, zastara… Nešto će upaliti.“

„Pa pička mu materina, ta konjina će se na kraju izvući.“

„Uvijek se možeš izvući, o tome ti ja pričam, to je bit politike.“

Zašutio sam. [18]Šutio je i on. Netom zapaljenu cigaretom vrtio je po rubu pepeljare.

U meni se zakuhao osjećaj bunta. Gledao sam ga dok je piljio u pepeljaru. Znao sam da nije on ništa direktno napravio, ali za mene je bio kriv. Morao sam mu vratiti.

„A koji je tvoj dugoročni plan?“ privukao sam stolicu i lagano se nagnuo prema naprijed.

„Molim?“ trgnuo se.

„Koji je tvoj plan?“

„Nije bitno. Koji god bude, to ću s Tomijem dogovoriti.“

„I to je to?

„Što?“

„Znači, recimo da mene zanima, ta vaša politika? Kako bi ja tamo, šta?“

„Ti bi regularno ušao u stranku, mi bi se pravili da se ne znamo, preuzeo bi pomalo strančke dužnosti i tokom vremena počeo provocirati određene ljude u određenom trenutku, a mi bi ti čuvali leđa.“

„Ali što bih ja to točno radio u međuvremenu?“

„Ma zaboravi na rad, kakav rad? Pa ne ideš zato za političara“, djelovao je uznemireno.

„Ali nešto moram raditi.“

„Ma lako za to…“ ispuhivao je dim.

„Ali što je to uopće?“

„Ma zaboravi na to… Imaš ti još puno toga za naučiti.“

„Znači, moram naučiti kako nešto ne napraviti. Zanimljivo.“

„Evo vidiš… radi ovakvih stvari mi trebaš. Ovako nešto plasiraš nekome tko nam ne paše i nakon toga svaka ideja ispada izvrsna. Eto, slučajno naša…“

„Tko ste to vi ?“

„Pa Tomi i ja, više manje… I? Jel’ ti sad to malo bolje zvuči sve skupa, jel’ mogu računati na tebe?“

„Ne.“

„Stvarno si u kurcu tip. A rekao sam ti sve što si htio čuti.“

„Dobro, nazovimo to tako. Ali stvarno, ne vidim se nimalo u tome, i dalje stojim iza svoje odluke.“

„Ne znaš što propuštaš… Tomi ima neke izvrsne ideje.“

„A koja je Tomijeva funkcija ono?“

„On je nećak od… ministra“, nasmijao se.

„Da, dobro, nego u stranci?“

„Pa rekao sam ti. On je nećak od ministra, gdje ćeš bolju funkciju.“

„Ali što on radi?“

„Sto mu ćoškova, opet ti s tim radom. Više si puta spomenuo tu riječ u ovom razgovoru nego što je inače čujem u mjesec dana. Objasnio sam ti kako to funkcionira i ti to i dalje ne možeš shvatiti, jer nisi još u politici. Ne znam zašto toliko inzistiraš na tom radu?“ klimao je glavom i duboko disao.

„Pa ne znam, počeli smo pričati o tvome poslu i normalno mi je da te pitam ‘Što vi točno radite’. Samo nikako da dobijem odgovor. Ili barem nešto slično odgovoru. Svako pitanje mi je završilo u slijepoj ulici, pa, eto, inzistiram na tome da mi kažeš što vi tamo točno radite. Osim ovih pizdarija…“

„Vi radnici stvarno ne možete…“

„Čekaj malo. Si to rekao: ‘Vi radnici…’?“

„Da.“

„A tko smo to mi, radnici?“ prekinuo sa ga.

„Pa vi… kako se ono zovete…. radnička klasa, proleteri“, otvorenim dlanom je pokazao na mene.

„A ti si…“ uputio sam na njega.

„Pripadnik buržoazije“, podignuo je bradu ponosno.

„Daj, Zlatko, ne seri opet.“

„Što ne seri?“

„Pa sereš.“

„Možda ja serem, ali to je tako. Najviše para imaju oni koji najmanje rade i obrnuto. Pa ti samo radi…“ pogledao me.

„Izvrtio si riječi do maksimuma…“

„Pa što ti je tu čudno?“

„Oprosti, ali mi je jako čudno da ti pričaš išta što ima veze s marksizmom.“

Trgnuo se.

„Kakvim marksizmom?“

„Pa nego o čemu si pričao?“

„Pa o politici, proleterima i… buržoaziji. Nisam ni spomenuo taj… marksizam.“

Dok je izgovarao riječi buržoaziji i marksizam, pokretom ruke bi mahnuo po zraku i pogledom pratio to nešto.

„Ali…“

„Slušaj, nemojmo sad ulaziti u neke duboke teme, ne da mi se više o poslu.“

„Sad ti se više ne da?“

„Ne.“

Osjećao sam se isprovociranim.

Naslonio se na stolicu i pogledom opet letio preko polja koja su se prostirala ravno ispred njega. Gledao sam u njega i pokušao shvatiti što zapravo on gleda. Nakon desetak sekundi sam shvatio što radim i oblio me val tjeskobe pa sam prekinuo radnju.

„Čitaš li ti novine?“ pitao sam ga.

„Pa i ne baš.“

„Internet portale?“

„Ne.“

„Knjige?“

Skupio je obrve i s polugađenjem klimao glavom lijevo-desno.

„Zašto me to pitaš?“

„Pa zato jer ne znaš ništa o politici…“ pokušao me je prekinuti, “…dobro, o politici u užem smislu riječi, nisi nešto previše informiran, nemaš fakultet, ne želiš raditi…“

„Što želiš reći?“ prekinuo me.

„Pa koje ti kvalitete nudiš na tržištu rada, ajmo to tako nazvati. Koje je tvoje znanje?“

„Opet ti s tim tvojim radom i znanjem, ti baš nikada nećeš shvatiti. Možda stvarno nisi za politiku. Ima ljudi koji su voljni raditi i imaju znanje i oni neka se takmiče na tržištu rada i znanja. Ja nisam jedan od njih“, pokazao je na sebe i podsmjehnuo se. „A oni neka rade i primjenjuju svoje znanje“, pokazao je na mene. „ Na meni je da to znanje i taj rad iskoristim na pravi način. Jer, odluke su ipak, stvar politike“, zadovoljno se namjestio.

„A na temelju kojeg znanja ti možeš donositi te odluke?“

„Nije ni bitno. Odluke su već donesene, ti moraš samo dignuti ruku i ako te netko nešto pita, reći što treba reći. Čista politika.“

„I to je to. Digneš ruku. To je tvoj uloženi rad.“

„Da…“ zadovoljno se smiješio. „I u određenom trenutku bi se taj rad trebao isplatit.“

„Kako to misliš?“

„Pa, mislim, da ne idem sad u detalje, ali doći će vrijeme kad će moje podizanje ruke početi imati cijenu. Službenu cijenu. Ispočetka manje, a poslije, nadam se, sve više i više…“ trljao je dlanove.

„A što misliš otkud taj novac?“

„Što ja znam“, ispuhnuo je dim.

„Misliš da to nisu nečije plaće u pitanju?“

Trgnuo sam ga iz njegovog lebdenja po marginama realnosti.

„Kakve plaće?“ uhvatio se za koljeno, ispružio prste kojima je držao cigaretu, podignuo je bradu, i evo ga: „O čemu ti pričaš?“ političar je nastupao.

„Pa ono, otkud te pare. Pale iz vedra neba da se plate političari?“

„Ma što ti pričaš? Kako možeš to govoriti?“ sav se uzjapurio i gledao me jako politički.

„Ok, dobro, što misliš otud pare da se plati tvoj glas?“

„Pa… i iz stranačkih fondova.“

„Pa zašto ti onda ne daju plaću i skrati se priča?“

„Ne ide to tako. Ne još, moram se prvo dokazati“, nakako je čudno iskrivio ovaj dokazati dok ga je izgovarao.

„Kako misliš dokazati?“

„Pa moram sudjelovati u jednoj akciji koja donese neke pare i glasove pa ću dobiti minimalac.“

„Akciji?“ ponovio sam njegov iskrivljeni govor.

„Ne mogu ti više reći o tome.“

„Tajnoviti Zlatko. O svemu priča, a ništa ne smije reći.“

Samo se nasmijao.

„Ali samo još jedna stvar, ako te mogu pitati.“

Opet me je pogledao politički.

„Nešto što si spomenuo…“

„Što?“

„Pa rekao si da je na tebi da to znanje i rad, nas radnika, ti, političar, iskoristiš na pravi način“, naglasio sam nas i ti.

„Da.“

„Znači dizati ruku po naredbi je taj pravi način?“

„Nemoj me opet s tim. Znaš kako to ide. Odluke su stvar politike.“

„A što je po tebi politika?“

„Pa to.“

„Znači ti doslovno dižeš ruke u određeno vrijeme i za to bi trebao dobivati pare.“

„Nadam se.“

„Mi se ne razumijemo ovdje, Zlatko. Između ostalog, te pare je netko zaradio, to si trebao naučiti na ekonomiji.“

„Da.“

„Ali taj netko nisi ti.“

„Nego tko?“

„Pa radnici koji se trgaju da prehrane obitelj. I radi takvih stranačkih fondova ne dobivaju plaće po par mjeseci. Jer misliš da je to realno za sagledati?“

„Pa je, ali ne ide to tako.“

„Nego kako?“

„To stranka rješava“, mahnuo je rukom i skrenuo pogled.

„Da, znam da to stranka rješava, samo pitanje je kako.“

„To nije moj problem. Ne mogu se ja petljati u stranačke financije i odluke, rekao sam ti, ja sam tu da dižem ruku i sasvim sam zadovoljan kuda to vodi. Samo da eliminiram još taj ostali rad i …“ stisnuo je šaku.

„Znači, apsolutno te ne zanima što se događa oko tebe.“

„Zanima itekako.“

„U kojem pogledu?“

„Pa… ono, prepoznati dobru priliku. S kim i šta, kužiš?“

„Jasno, ali znači samo i isključivo osobni interes.“

Nije mi odgovorio. Vrtio je žarom po rubu pepeljare i gledao negdje pored mene. „Pa više-manje da“, nadovezao se nakon kratkotrajne tišine. „Kad pogledaš, što mi u životu preostaje osim toga. Navikao sam na te pare i moram ih imati. Kakav je to buržuj bez para…“

„Rekao sam ti da prekineš s tim pizdarijama. Jesi ti svjestan da će ti starci jedan dan ostarjeti i umrijeti?“

Pogledao me je. „Jesam.“

„I da ti, nakon što potrošiš njihove zalihe, moraš preživjeti kao političar, po zanimanju.“

„Da, jasno mi je.“

„Jesi li ti svjestan koliko je to para u pitanju?“

„Pa ono.“

„Je li ti znaš koliko tvoj stari zarađuje?“

„Otprilike.“

„Je li ti znaš koliko je prosječna hrvatska plaća?“

„Otprilike.“

„Pa gdje ti misliš takve pare zgrnuti, ako ne radom. Završiti ćeš u zatvoru.“

„Neću. Političari ne završe u zatvoru.“

„Završe, završe.“

„Oni pravi ne.“

„Zlatko, zajebati ćeš se tek tako.“

„Neću.“

„Pa ti tvoji stranački kolege, nisu oni od jučer. Jebe se njima za tebe.“

„Ne možeš to govoriti, ne znaš što ja znam.“

„Istina, ali ne možeš mi reći da imaš povjerenja u te ljude.“

„Imam. U neke od njih.“

„Daj, ozbiljno?“

„Imam.“

„Naivan si.“

„To nije tvoj problem.“

„Pa možda i je“, naslonio sam se laktovima na stol i dlanovima podbočio bradu. Gledao sam ga ravno u oči. Ispočetka me nije shvatio. Onda je polako zakrenuo glavu.

„Ma što ti pričaš? Kako je to tvoj problem?“

„Pa, kako si ti to divno rasčlanio marksizam na proste faktore i podijelio nam uloge radnika i vladara, na meni je, kao radniku, pravo da znam kuda idu pare koje ja dam vladarima ove države.“

„Ja nisam spominjao marksizam i ja mislim da to nije tvoje pravo“, lupao je kažiprstom o stol.

„Možeš ti misliti što hočeš, ali kad ti se milijuni radnika digne na noge, brzo ćeš promijeniti mišljenje.“

„Ma što ti pričaš?“

„Jebote, Zlatko, dok se ti igraš političara, dobro ugojen od strane staraca, država je u žešćem kurcu.“

„Dobro, i?“

„Pa jel’ se pitaš zašto je kurcu?“

„Vjerujem da ćeš mi ti sad reći“, uzeo je dim i pogledao kroz prozor. Pravio se da ga ne zanima razgovor.

„Pa radi takvih k’o i ti.“

Zastali smo. Spustio je cigaretu na pepeljaru i pogledao me. Nije mogao vjerovati što sam mu rekao. Nisam ni ja.

„Što si rekao?“

„Čuo si me.“

„Čuo sam nešto, ali ne vjerujem da si to rekao.“

„Onda si dobro čuo.“

 

[15]   Opet.

 

[16] Djelovao je tako.

 

[17] Iznenadio me ponovno. Preuzeo je potpunu kontrolu nad razgovorom.

 

[18] Morao sam, jer da sam tad krenuo, ne bi dobro završilo.

 

 

 

Fotografija: jppi @ morgue file free photos

 


Luka Murina: Intervju s političarem (I)

Luka Murina, roman „Dnevnik jednog političara“, Edicija Katapult, Studio TiM 2013.

 

INTERVJU S POLITIČAREM

 

Zlatko je bacio opušak na pod i ugasio ga pokretom noge[1] . Ulazi u ograđeni dio terase.

„’Di su svi nestali?“

„Popili su kavu i morali su ići.“

„’Očeš ti još?“ kako je ušao tako je došao do đezvice i natočio si kavu u šalicu.

„Može“, pružio sam šalicu.

Natočio je, vratio mi šalicu i sjeo.

„E super, sad kad nema njih mogu i tu pušiti“, već je držao kutiju bijelog Marlbora i vadio cigaretu iz nje. Ponudio me.

„Neću, hvala.“

Spremio je kutiju i zapalio cigaretu.

 

Moderato

 

Tu mi je sad sve počelo biti bitno. Svaki njegov pokret bio je tu s razlogom. Da oda jedan veliki misterij, um jednog političara, i ja sam osjećao neopisiv poriv da sve to pratim. Pružila mi se prilika da iz prve ruke pričam s političarem i pokušam koliko-toliko doprijeti do mentalnog sklopa takve jedne osobe. I to s vremenom, nadam se, statistički pratiti. Raditi dijagrame, proračune, algoritme, što god je potrebno da se stvori korelacija u kauzalnosti, jer kad-tad će Zlatko zbog nečeg završiti u novinama. Samo je pitanje hoće li sjesti u neku fotelju pa napraviti neko veliko sranje ili će samo napraviti sranje. Od sad je sve prepušteno njemu…

Sjedio je jednom rukom naslonjen na koljeno, a drugom je pušio cigaretu. Igrao se sa žarom i povremeno gledao u njega dok je većinu vremena gledao kroz staklena vrata. Vrtio je tu cigaretu po rubu pepeljare i onda ispuhivao dim u žar da se stvori još pepela na vrhu. I tako u nedogled[2].

Vidim ga kako sjedi u svojoj sobi, isto ovako kako sada sjedi ovdje i igra se cigaretom, i vjerojatno ne radi ništa kreativnije od te radnje. Mislim da nije daleko ni na sastancima stranke. Ja u tome čovjeku ne vidim ideju. Doslovno. Kad sagledam cijeli njegov život, ne sjećam se niti jedne njegove dobre ideje, a da nije bila izrazito oportunističke prirode. I nije da mu zamjeram na tome, ali… Sad on sjedi na tim sastancima, ne radeći ništa, tu i tamo mu se da pa malo radi na promociji stranke pa si zatrpa garažu pizdarijama… Proslavice, obljetnice, putovanjca, sva ta preseravanja na račun stranke, i sve to skupa sjajno izgleda. Ali ne zarađuje on baš neke pare. A troši podosta. Čovjek se navikne, starci jedan dan umru, zaliha se rastopi i imaš tipa od četrdeset i nekoliko godina, možda u braku, vjerojatnije ne, koji nema više pokrića za život. To i ne bi bio neki bed samo po sebi, da ovaj nakon dvadeset i nešto godina u stranci nije već ostvario neke veze. Stisnut u kut i po prvi put suočen s hrvatskom realnošću, već vidim kako s par svojih pametnjakovića kreće po mirovinu. Cijeli njegov život, u vlastitoj projekciji, prošao mi je kroz glavu dok je on popušio[3].

Ispio je gutljaj kave. Kako se nagnuo prema naprijed, stolica na kojoj je sjedio malo se iskrivila. Zlatko je imao kojih sto kila i dobro je popunjavao tu stolicu.

„Zlatko, pa koliko ti kila imaš? Stolica ti se sva iskrivila.“

„Ma to su ove jeftine stolice, sve su krive neke. Starci nikako da kupe neke normalne[4] .“

„Pa koliko kila imaš?“

„Sto i četiri“, potapšao se po trbuhu.

„U jebote, Zlatko. Sve u pasu, a?“

„A jebiga. Moram sad na dijetu ići.“

„A da?“

„Rekla mi doktorica“, vadio je novu cigaretu.

„Pa što je?“

„Pa taj neki tlak, pa srce, pa ovo, pa ono.“

„Pa što je rekla?“

„Da moram smanjiti pušenje, jesti kuhanu hranu s masu povrća, da se moram prestati živcirati oko pizdarija jer da će me srce strefiti, da imam tijelo pedesetogodišnjaka… I tako, te standardne gluposti.“

„Pa nisu to baš standardne gluposti.“

„Ma da, dobro…“ i dalje je vrtio cigaretom po rubu pepeljare, „…treba malo to kuhano jesti, smanjiti pušenje, nije to problem…“

„Nego?“

„To živciranje. Ja sam stalno živčan. Samo je pitanje da li manje ili više.“

„Pa ne djeluješ inače baš tako. A zašto si živčan?

„Pa radi posla.“

„Pa što je?“

„Pa uvijek nešto. Sad mi se ponudilo mjesto privremenog pomoćnika zamjenika voditelja tajništva udruge mladih.“

„Fino. Krenulo ti je znači?“

„Pa da, ali taj posao…“

„Što?“

„Pa tamo treba nešto i raditi, nisam ti ja za to. Imam odgovornosti, moram sudjelovati u organizaciji sastanaka… Svašta nešto. Mene ti to sve strašno živcira. A kako stvari stoje, odgovornosti bi trebale rasti, i to je ono što me brine. I to me sve skupa jako živcira.“

„Znači, živciraš se jer se brineš oko toga što se živciraš što moraš raditi, a prestao bi se živcirati kad bi prestao raditi.“

„Pa tako nekako“, podignuo je pogled s pepeljare i brzo ga vratio.

„Pa nije da si baš izmislio toplu vodu.“

„Ma da, dobro, blesavo zvuči kad to kažem, ali… ja ti ne mogu raditi.“

„Kako misliš ne možeš?“

„Pa ja sam buržuj, nisam ti ja ta radna klasa. To ti je meni sve strano.“[5]

„Buržuj? Od kud tebi uopće taj pojam? Jel’ znaš uopće što to znači?“ znao sam zašto sam ga to pitao. [6]

„Pa tako Tomi[7]  kaže… a znači, da netko drugi mora raditi, ali ne ja. Ili on.“

„I tako ti doživljavaš demokraciju?“

Tu se tek trgnuo, jer je shvatio provokaciju i obavio hitnu transformaciju u političara.

Stisnuo je šakom koljeno, uspravio leđa, a cigareta koja je donedavno šarala po rubu pepeljare uspravila se između kažiprsta i srednjaka koji su zauzimali prepoznatljiv politički stav.

„Kako to misliš?“

„Pa lijepo. Pa nije to smisao demokracije.“

„Ma… ne brijem ti ja na tu ideologiju i politiku.“[8]

„Ali ti jesi u politici.“

„Ma da, ali ne na taj način.“

„Nego?“

„Pa vidiš, to ti je sve pitanje stava.“

„Stava?“

„Da. Vidiš, na sastancima uvijek ima tih što krenu filozofirati i politizirati… a ja samo pričekam da oni završe i onda krenem. Pravim se malo pametan, malo ponovim što su oni rekli, par retoričkih pitanja i eto ti – Zlatko, političar. Ja sam svoje rekao, nikome ništa nije jasno, pitanja nema i to ti je to. To mi ide, nego samo taj rad nikako da mi sjedne…“

Jedva sam se suzdržao od komentara. Ali s političarem politički….

Sjedio sam i klimao glavom na sve što je govorio. I shvaćao sam što želi reći. Dok je pričao vrat mu je bio ispružen, brada malo podignuta. Prstima, kojima je držao cigaretu i mahao po zraku, bi svako toliko naglasio koju riječ. Da je kojim slučajem ton bio isključen, djelovalo bi kao da čovjek stvarno ima što značajnog za reći i da to govori iz srca. Taj njegov pristup je i jedini adut koji ima – počne blebetati o tko zna čemu, držeći govor tjela u kontradikciji s riječima. Jer, na kraju krajeva, tko ionako sluša političare? Tu i tamo se pojave na televiziji, izreže im se iz konteksta neka rečenica, laičkom uhu sve dobro zvuči, ako dobro izgleda …i potpomognuto ovakvim stavom čovjek bi mu čak i povjerovao. [9]

„Pa dobro, nego što onda s tom tvojom dijetom?“ vratio sam se na prošlu temu.

„Kako to misliš?“

„Pa rekao si da sljedeći tjedan ideš na janjetinu.“

„Ah, to. Pa od sljedećeg mjeseca ću početi.“

„A s pušenjem?“

„Pa evo, za početak pušim light. Prije sam pušio crveni…“ podignuo je kutiju sa stola i protresao je. „A i smanjio sam.“

„Na koliko?“

„Na kutiju“, bacio ju je na stol.

„Mislim da doktorica nije na to mislila kad je rekla da moraš smanjiti pušenje.“

„Da, znam, ali ne mogu. Preživčan sam kad ne pušim.“

Ugasio je cigaretu čiji se pepeo savijao pod vlastitom težinom.

„Dobro. A to s tom tvojom strankom i sve to…“

„Da?“

„Pa što ćeš s tim?“

„Pa ne znam.“

„Očito je da ćeš morati bar nešto raditi. A to…“ napravio sam gestu pružanja dlana prema njemu.

„A to nije opcija“, nadovezao se.

„Pa što ćeš?“

„Ne znam ni sam. Izgleda da na ovoj planeti ne postoji posao gdje možeš skoro pa ništa raditi i za to biti jebeno plaćen.“[10]

„Kuda ide ovaj svijet…“ Nakon što sam to rekao, oboje smo pogledali u neku neodređenu točku na vratima i klimali glavom lijevo-desno. I čudili se. Svako oko svoje stvari. On se uistinu čudio što na planeti ne postoji takav posao, a ja sam se čudio… [11]

Posegao je rukom za kutijom i izvadio cigaretu. Pogled mu je i dalje bio tamo negdje.

Zapalio je. Već nakon prvog dima žar se vrtio po rubu pepeljare.

„I dobro…“ rekao sam nešto tek tako da prekinem tišinu i vratim njegov pogled. „Na tim vašim sastancima… Što vi radite?“

„To ti ne smijem reći“, zauzeo je opet onaj politički stav.

„Ma dobro, ne moraš mi odavati političke tajne, nego ovako, inače. O čemu pričate na sastancima i to…“

„Pa evo, zadnji put smo pričali o tome gdje će tko sjediti na večeri s ministrom i o tome gdje ćemo i kada organizirati sljedeći sastanak.“

„I o tome ste pričali… koliko dugo?“

„Tri i pol sata.“

„Ti to meni ozbiljno?“

„Da. Sastanak prije toga smo bili u centru kod onog, kako se ono zove… nije bitno, i raspravljali kod kojeg mesara uzeti čevape za Prvi maj. I nešto sitno komentirali predstojeće lokalne izbore“, srknuo je gutljaj kave.

Osim sumanutosti njegovih riječi, pozornost mi je odvukla i njegova pojava. Ne bih htio ulaziti u njegove genetske predispozicije i izgled kao fizičku manifestaciju, ali očitost koincidencije sa stereotipom bila je na zavidnoj razini. Kratki, blijedi prsti po kojima se stalno motala cigareta, prorijeđena kosa gdje je frizura više skrivala proćelave dijelove, dobra količina sala oko pasa, stav koji je govorio sam za sebe, rečenice krcate kontradikcijama, osmijeh koji je bio sposoban nabaciti nakon što bi djetetu oteo slodoled… Sve je upućivalo da je on pravi političar.

Priča kao političar. Ponaša se kao političar. Izgleda kao političar. Druži se s političarima… Mora da je političar. Da ga jebeš. To što nije imao veze o politici, u užem smislu riječi, niti je imao namjeru saznati, nitko mu i nije mogao uzeti za zlo. Jer, on je ipak političar.[12]

„Znači da vi baš ništa ne radite?“

„Da bar. Uvijek se nađe neki pametnjaković koji je za akciju. I onda moraš ići raditi, jer bi inače ispao neradnik.“

„A to je daleko od istine?“

„Da…“ gledao je kroz prozor dok je odgovarao i nije bio ni svjestan što sam ga pitao.

„Imaš li kakve bilješke s tih sastanaka?“

Pogledao me je.

„Kakve bilješke?“

„Pa što ja znam, nešto u što pišeš o čemu ste pričali, što se dogodilo, nekakve planove…“

„Ne“, odmahnuo je rukom i nastavio gledati kroz prozor. Pripalio je cigaretu.

„Doduše, povremeno vodim dnevnik, tamo znam zapisivati neke stvari.“

„Dnevnik? Ti?“

„Da. Zašto ti je to čudno?“

„Ne, nije mi to čudno, nego me samo iznenadilo da ti vodiš dnevnik.“

„Pa, što te tu iznenađuje?“

„Ne znam, Zlatko, je li to sad bitno?“

„Nije.“

„Pa koliko dugo vodiš taj dnevnik.“

„Od… petog osnovne.“

„Daj ne seri!“

„Ne serem. Ne razumijem zašto ti je to tako čudno?“ izgledao je kao da mu je neugodno.

„Pa što ja znam. Ne znam nikoga naših godina da piše dnevnik. I to još od petog osnovne. Bez prekida?“

„Bez prekida.“

„Pa gdje su svi ti dnevnici. Mora da ih ima masu?“

„Neki u garaži, neki na tavanu s knjigama, neki u podrumu . Bitne držim u sobi, a ostale sam dao staroj da ih spakira u kutije.“

„Bitne?“ Pogledao me. „Ti… dnevnici koje držiš u sobi? Zašto i njih nisi spremio s ostalima?“

„A ne, to su vrlo osobne stvari. To je na sigurnome. U ovima ostalima sam ionako samo pizdarije pisao pa mi i nije bitno, makar završili u smeću.“

„Pa dobro, ‘oćeš mi reći više po čemu su oni posebni?“

„Neću“, zadovoljno je ispuhnuo dim cigarete.

„Znači cijela ova priča nizašto?“

„Izgleda.“

Imao je neki bahati mot dok mi je odgovarao. Kao da je tražio da ga molim. Gledao me tako par trenutaka, a onda se zaigrao žarom cigarete. Neko vrijeme smo šutijeli i gledali u vrt koji je venuo pored terase. Okrenuo se prema meni i kao da me odmjerio.

„Znaš, ipak ću ti reći.“

Da. Odmjerio me.

„Da?“

„U sobi držim prve dnevnike. Iz petog osnovne. Ti su mi najdraži…“

„Što je u njima tako posebno?“

„U njima sam otkrio svoj životni smisao. I dan danas se držim nekih stvari koje sam tamo napisao. To ti je meni nešto k’o ona, kako se zove… Biblija.“

„Kao, na primjer?“

„E, to ti neću reći. Stvari koje su tamo zapisane su moja privatna razmišljanja i ne djelim ih s nikim.“

Skrenuo je pogled. Gledao je kroz vrata kao da se vani vodi bitka epskih razmjera i potpuno me ignorirao.

„Pa kako to da si uopće počeo pisati dnevnik?“

„Molim?“ I dalje je gledao van.

„Pa kako to da si uopće počeo pisati dnevnik?“

„Bio je to kao neki izborni iz hrvatskog….“ pogledao me. „Došla je učiteljica i pitala da li bi netko vodio dnevnik. Kako se nitko nije javio, rekla je da onaj tko vodi dnevnik ne mora pisati ostale sastavke i diktate. Ja sam prvi digao ruku“, nalijevao si je još kave i gestom me ponudio. Odbio sam. „I tako sam počeo voditi dnevnik. Prvo mi je nona pomagala, a poslije sam čak morao nešto i sam pisati. I tako je krenulo…“

Riječi su mu zvučale uvježbano. Ovo nije prvi put da priča tu priču. Više uopće nije bilo bitno da li ga slušam ili ne. To je valjda u rangu kad djed priča unucima priču i oni bi trebali pozorno slušati. Samo što je ovo priča koja se priča prije radnje same priče i ja utjelovljujem unuke i pokušavam pozorno slušati. Kako bi mogao pričati svojim unucima o djetinjstvu i životnome putu velikana hrvatske politike.

Zagledao se kroz prozor i posegao za novom cigaretom. Zračio je nekom sjetnošću.

„Tada sam i prvi put…“ zadržao je dim pa tek onda nastavio, „…otkrio svoj životni poziv.“ Zastao je nakratko gledajući naprijed. „Morao sam napisati što ja mislim biti kad odrastem.“ Izgledalo je da više priča s oknom prozora nego sa mnom.

„I? Što si napisao?“

Trgnuo se lagano.

„A ne, ne. To ti neću reći.“

„Daj ne seri, pa ne možeš mi tako na pola sve govoriti?“

„Pa tada sam, zajedno s učiteljicom, došao do zaključka da ja želim biti političar.“

„Ali ti si prvo išao na ekonomski, pa si zapeo na drugoj godini, pa si išao na strojarstvo pa si… koliko si ispita dao?“

„Pet.“

„Znači nisi ni semestar očistio.“

„Pa što želiš reći?“

„Pa ako si htio biti političar, zašto si odustao od ekonomskog i uopće išao na stojarstvo?“

„A to“, odmahnuo je rukom. „To su bile želje staraca.“ Napravio je neki mot kojim je ukazivao na kat kuće.

„I? Zašto nisi završio?“

„Pa jer su to bile njihove želje. Stara je željela da idem na ekonomski faks jer me može ubaciti u posao da jednog dana preuzmem firmu… i ja sam išao.“

„Pa gdje je zapelo?“

„Pa išao sam na ekonomski faks. To je i htjela. Čak me natjerala da nešto i naučim. Ali kad sam skužio što me sve čeka ako diplomiram… A ne, ne.“ Mahao je prstima i poprimio prijeteći izražaj van ikakvog konteksta. Svako toliko bih si isključio ton i doživljavao ga samo u govoru tijela. Kad bi se ponovno vratio u priču doživio bi lagani šok. Njegove su riječi i govor tijela bili usklađeni samo u, hajdemo ih nazvati, opuštenim situacijama. Kad bi se pretvorio u političara, nestao bi bilo koji trag usklađenosti. Svaki od vrsta govora vodio je svoju politiku. Možda je zato on i bio političar. Što bi više laprdao to bi imao ozbiljniji stav.[13]

„Pa si išao na strojarstvo?“

„Da.“

„Odmah?“

„Ne, nakon dvije godine.“

„Čega?“

Pogledao me malo čudno.

„Kako misliš čega?

„Pa što si radio te dvije godine?“

„Ništa.“

„I onda na strojarstvo?“

„Da.“

„Pa nije strojarstvo nešto lakši faks.“

„Pa znam.“

„Ali..?“

„Što ali?“

„Nije ti se učilo na ekonomskom pa si išao na strojarstvo. Nema logike.“

„Stari je htio. Jer da me on može ubaciti u svoju firmu.“

„Ali?“

„Ali sam odmah namirisao rad…“ klimao je glavom u neodobravanju.

„I dobro. Na strojarstvu si bio onda, šta, pola godine, godinu?“

„Tri godine.“

„Pet ispita?“

„Da.“

„Dobar si.“ Osmijehnuo se. Je li moguće da nije primjetio ironiju? Je. Ili to njemu uopće nije ironija? „I onda?“

„I onda opet ništa. Dok nisam upoznao Tomija. On je nećak od nekog ministra.“ Bio je nekako sretan dok je to govorio. Čak je pustio cigaretu da se dimi na pepeljari. „Bake su nam bile susjede, tako da smo se i od prije znali, ali smo se tek onda službeno upoznali. Pričali smo malo o životu, bili par puta vani i on me je pozvao u stranku. Ogranak za mladež. Rekao je da me vidi kao političara i da ako se držim njega će mi biti dobro.“

„I kako je to u početku izgledalo?“

„Pa sastančići, domjenci, u početku su bila i neka predavanja…“

„O politici ili?“

„Ne bih znao. Nisam slušao. I tako malo, po malo…“ Uhvatio se cigarete.

„Što?“ Trgnuo se kad sam ga upitao.

„Što, šta?“

„Pa rekao si malo, po malo… Pa te pitam što malo po malo?“

„Aha, taj… politički život.“

„Ali nisi ni u jednom trenutku spomenuo politiku. Ni što bi ti tamo trebao raditi.“

„Pa ta dva pitanja me ne intreresiraju baš.“

„Kako te mogu ne interesirati, pa…“

„Vrlo jednostavno. Gledaj. Jednostavno me ne interesiraju“, raširio je ruke.

„I što Tomi kaže na to?“

„ Pa ni njega ne interesiraju. Zato i radimo sve to.“

„Što?“

„Pa to da ne radimo.“

„Buniš me malo. Ti mi želiš reći da vi imate posao kojemu je traženje što manje posla zapravo posao.“

„Moglo bi se i tako reći“, gledao me u čudu.

„Ali opet radite.“

„Da…“ osmjehnuo se i pripalio cigaretu. Jedna je već gorjela na pepeljari. „Ali je samo pitanje koliko i za koje pare.“

„Znači ti ipak možeš raditi.“

Ustuknuo je.

„Pa mogu si dozvoliti malo rada za pozamašnu nagradu“, zvučao je kao da se opravdava. Imao je nedefinirani osmijeh, ili više podsmijeh. Kao da zna nešto što ja ne znam, ili se bar pravi, i neće mi to reći.

„Pa dobro, je li možeš živjeti od politike?“

„Pa i ne baš. Zasad. Ovo je samo pripremanje terena.“

„Za što?“

Pravio se da me nije čuo.

„Za što?“ ponovio sam glasnije.

„Što za što?“

Stalno je to radio. Valjda profesionalna deformacija. Bubno bi nešto i onda se pravio blesav i morao sam mu sve ponovno prepričati. I onda me hvatao za riječ. Tu je valjda vrebao svoje političke sugovornike u zamku. Pustio ih da krenu prepričavati što je on upravo rekao i onda im ulijetao s politiziranjem. Hvatao sugovornika u verbalne besmislice vlastitih riječi.[14]

„Pa rekao si da je ovo samo pripremanje terena. Za što pripremaš teren?“

„Pa to ti je zapravo teško za objasniti. Ne možeš to shvatiti osim ako nisi u politici.“

„Isprobaj me.“

„Radije ne“, zagledao se opet u svoju nedefiniranu točku kroz prozor.

„Dobro…“

„Dobro. A ti? Čime se ti baviš u zadnje vrijeme?“ gledao je kroz prozor i vrtio žar po pepeljari.

„A znaš nas radnike, sa svime po malo.“

 

 

[1] Kao na filmu.

[2] Prvi zaključak bio bi da političari imaju dobro razrađene tehnike kako (po)pušiti.

 [3] Cigaretu.

 [4] Pod normalne je mislio na rukom ispletenu vrtnu garnituru napravljenu od tajlandskog bambusa koja je cijenom premašivala deset prosječnih plaća i koju su planirali kupiti. Samo boja koju su oni htjeli ne postoji, pa samim tim ne mogu kupiti ni garnituru. A kako ništa osim toga nije zadovoljavalo njihov profinjen ukus, privremeno su kupili najjeftinije plastične stolice na sklapanje i pripadajući stol. Privremeno traje i dan danas.

[5] Šok i nevjerica.

 [6] Oboje znamo da Zlatko nije baš nešto načitana osoba, a to je i potvrdio tako što ga uopće nije iznenadilo moje pitanje.

 [7] Tomi je inače, ni manje ni više, nego nećak od ministra i osoba koja je Zlatka uvela u političke vode.

 [8] Nevjerica. Ovaj put još veća.

 [9] Isto kao što mu i ja sad vjerujem… 

 [10] Ovako direktno ipak nisam očekivao.

[11] Mislim da je jasno čemu sam se ja čudio.

 [12] U širem smislu riječi.

 [13] Obrnuto proporcionalno, reklo bi se.

 [14] Nije loše za političara.

 

 

 

Fotografija: jppi @ morgue file free photos

(Ne)popularnost i (ne)razumijevanje

Danas sam listajući Novi list u Mediteranu naletio na članak Maje Hrgović o tome kako se Ivani Simić Bodrožić dogodilo nešto što bi se moglo podvesti pod kratku i jasnu frazu “imao pa nemao” (namjerno ispuštam onaj “dabogda”), odnosno to nelagodno “prokletstvo” da si posve nenamjerno, nesvjesno, nenadano, takoreći ničim izazvan ponesen na rukama ostrašćenih čitatelja, da si “popularan”, e da bi u drugom trenutku, iako si činio sve isto, ako ne i bolje nego do sada, bio pušten na tlo uz manje ili više zvučni udar. Otprilike bi se tako dalo sažeti sam meritum stvari, ali koji ne govori o Ivani Simić Bodrožić kao autorici (da se razumijemo, ja nisam njezin čitatelj, pa samim time ne želim biti ni osporavatelj niti apologet), nego govori o tome kako je, eto, “biti popularan” nešto vrlo vrlo fragilno, nešto uvjetovano s jako puno faktora, od kojih je najveći i najvažniji faktor mašinerija koja te učini “popularnim” e da bi te u drugom trenutku napustila. Zacijelo se radi o nelagodi koja ostaje potom, o gorčini u ustima, o osjećaju ostavljenosti, o osjećaju koji je teško prispodobiti jer su te “voljele” mase, da te drugom prilikom više “ne vole”, ne cijene, ne trebaju, nisi im više idol, ne cijene te ni suhu šljivu.

Malo je tu na stvari nešto što bi se moglo nazvati kvaliteta, nešto što govori o autorici Ivani Simić Bodrožić, a puno je više na stvari to da je ovdje riječ o tom ružnom, nelagodnom miješanju krušaka i jabuka, o podvođenju pod zajednički nazivnik stvari kao što je književnost i “popularnost” jer, iako laska, iako je ugodno iskustvo stajati na ramenima obožavatelja, iako je lijepo biti na vrhu, ono što potom dolazi je dugi spust koji uništava i najsmjelije i najvrlije, pa što ne bi i nas posve obične, ljude od krvi i mesa, opterećene taštinama, malim ljudskim arogancijama, napuhanostima, jasno, i onim dobrim stranama, ali koje će u trenutku pada biti uvijek i stalno u drugome planu. Ruke koje te ponesu nisu ni vjerne ni lojalne, nisu to ruke prijatelja, ljubavnika, čovjeka dio tebe, brata, sestre, to su ruke prolaznika koje, ponekad jer su značili tek lajk, a ponekad jer su povedeni licemjerni malograđani, uzmu i ostave, to su i naše ruke, naše misli, naši lajkovi na fejsu, naše “sviđanje”/”nesviđanje” ovisno od pumpanja mašinerije, rada protokola popularnosti, slučajnosti, potrebe samoga “stroja” za održavanjem iluzije koja se zove “xx minuta slave” za potrebe samoodržavanja.

Iako vjerujem da je Ivana dobra autorica koja ima i snage i volje i energije nadrasti sve pa tako i ovu banalnost, ipak je primjer kako se stvari ne bi trebale odvijati, kako “biti popularan” i “biti pisac” nije ni isto ni slično, kako zapravo, sve to skupa ni nije drugo nego poigravanje s našim sitnim taštinama koje će rado prihvatiti zov “crvenih tepiha”, “komentatora tjedna, mjeseca, dana, godine”, razgovore s predsjednicima na kavi, televizijsku banalnost, a sve u korist vlastite štete na onoj strani vage koja se zove “biti pisac”, a što znači biti osamljen sred mnoštva, onaj koji piše, a da ni ne zna zašto piše, onaj koji je sve to činio ne bi li ostao i dalje osamljen sred mnoštva, onaj koji je, pa iako ne posve, ali ono barem djelomično drugačiji od drugih, koji nije tu da bi bio popularan, nego da bi kazao nešto što ni sam ne umije prispodobiti pa tako ganja tu fantazmu do kraja. Jesam, u tom sam smislu romantičar, u to sam smislu možda i mističar i metafizičar, ali jedna je jedina stvar koju uvijek i stalno govorim svim svojim autorima, svim suradnicima, svima: budi prisutan, ali ne daj se prevariti od iluzije, od varljive i prevrtljive mašinerije, od lažljive industrije “popularnosti” s kojom nemaš i nećeš imati nikada ništa.

Ova druga tema naizgled nema nikakve veze s prvom, ali mislim da je ipak ima, barem utoliko što se opet radi o (ne)razumijevanju ili reakciji na prvu loptu, ili možda nečemu drugome, naime u istom je tom listu, negdje prije tjedan ili dva jedna druga naša poznata autorica Tatjana Gromača rekla da se osjećala prevareno zbog svih onih napisa o Laszlu Krasznahorkaiju, o njegovoj knjizi Rat i rat, i na čemu joj zahvaljujem na hrabrosti kojom je barem nadrasla onu snobovsku laskavost neznalica koji bi se upuštali u opservacije o njegovom romanu a da nisu razumjeli ni jote. Ne zato što je Krasznahorkai nerazumljiv pisac, nego zato što se radi o nečemu drugome, o posve drugom registru književnosti od one na koju smo navikli u domaćim vodama ili na tsunamičnom valu prijevoda srednjoeuropskih pisaca koji glume angloameričke s (novo)povijesnim pseudoprozama, o nečemu što izlazi iz okvira mučnog premetanja po “banalnostima zla” ili literariziranja svakodnevice kulturoloških dosadnjakovića ili one predrasude s kojom smo same sebe prikovali uz “postjugoslavenski autor – postjugoslavenska tema” i tlapnju da “strani izdavači baš to žele od nas”.

Ne znam zašto Tatjana Gromača nije naišla na ništa zanimljivo u romanu Rat i rat, koji je, štono Jergović kaže, književnost za književnike, pa je samim time već prilično sužen prostor za njegovo razumijevanje. To je otprilike na onome fonu koju spominje Coelho kada govori da je Joyce “sam stil”, ili one što se u nas da čuti “da je Kamov zastario”. Ne bježim od mogućnosti različitih kvalifikacija nekoga djela, ali… Nerazumijevanje nije opravdanje. Tim više što od Tatjane Gromače očekujem da kaže nešto više, barem u stilu “ovaj roman ne funkcionira jer…” Je li iznevjereno očekivanje od romana koji je unaprijed znan kao vrlo teško, eshatološko-soteriološko metafikcijsko štivo ili je navika čitanja toliko snažna da se s drugačijim ne možemo nositi. Što bi tek onda bilo s nekim Bretonom, De Chiricom, nekim povijesnoavangardnim materijalom…

Dosada/zanimljivost nije mjera, popularnost nije istina, a vodiči za ljetnu lektiru su glupost koju ćete nadvladati tako da dođete na Tiskov kiosk i provjerite što ima nova.

Istinsko iskustvo čitanja sa svime time ima veze kao i ovo ljeto s lanjskim snijegom.

Milan Zagorac

Foto: www.morguefile.com

Vesna Krmpotić: Priče pjevice

Leptirov prah
Leptirov prah ostade lebdjeti u zraku poslije leptira. Više se ne zna kako je izgledao leptir – je li bio velik, žarko šaren, malen, blijedo jednobojan? Ne vrijedi pitati, jer i nema drugog svjedoka.
Leptirov prah, letni prah, ostao je časak u zraku, prelagan da bi pao. Prenestvaran da bi ostao kao trajan trag. Svejedno, mi smo zahvalni leptiru, božanskom poletniku, za njegov tanani potpis u zraku.
Prah bez leptira svjedoči leptira, sloboda bez osloboditelja, san bez sanjača, vijest bez vjesnika, trenutak bez vremena… svjedoče da jest ono čega za oko nema.

 

Bilo jedno takvo vrijeme
Bilo jedno takvo vrijeme kad su ljudi oslijepili za svjetlost sunca, a mogli su još samo malo vidjeti sjaj svijeće. Oni nisu ni primijetili da je tako, i da je nekada možda bilo drukčije. Suncu se to dalo nažao, pa je htjelo pomoći ljudima. Smišljalo je kako. Nije bilo druge: preobuklo se u svijeću i sišlo među ljude. Oni su ga vidjeli, i to je bilo u redu. Onda im sunce-svijeća poče sve jače svijetliti i govoriti im da ima jedna svijeća nad svijećama, i da će je njihove oči uskoro moći vidjeti.
Ostatak priče je poznat.
Opaska: I presamilost ne samo da može ne uroditi plodom, već i ohrabriti daljnje sljepilo.

 

Bio jedan dan
Bio jedan dan koji nije htio proći.
Nije se moglo sa sigurnošću utvrditi da li se radilo o najljepšemu ili najstrašnijem danu. Nitko od stanovnika toga dana nije to znao. Ni sam taj dan nije. Njemu je tek rečeno da učini sve, kako ne bi prošao. On je tako i učinio.
Ali utaman. Prošao je.
Najljepše i najstrašnije još se uvijek nadgornjavaju čiji je to bio dan.
Obično pitanje: Za što glasate?

Lada Vukić – Tri prozne minijature

Golub

Ptice

Poklepović je zbivanje pred vratima pratio kroz špijunku. Gospođa Dunić činila mu se posve izobličena kroz riblje oko. Usporedi li je s pticom, mogla bi proći za sovu; poduplane oči iza naočala s debelim minusom, te zgužvana i paperjasta kosa. Uporno je zvonila kao da podmuklo huče. Artritičnim je kandžama sjela na zvonce, trlja kljun o vrata i osluškuje krije li se Poklepović ili ne.
-Gospodine Poklepoviću, jeste li tu? Hitno je…
Buka na hodniku izvukla je van još jednu pticu.
-Dakle, da vidim o kojoj se tu vrsti radi… aha, o gavranu!
Sada je i ova druga zabila kljun u vrata, a oko u špijunku, pa je Poklepović od najezde ptičjih kreatura ustuknuo. Tiho se odmaknuo, te koraknuo prema balkonu gdje su samo deset minuta prije tu na rubu sjedila dva goluba. Na istom mjestu sada je ostala tek hrpica perja i obilje golubljeg izmeta.
-Pas, mater! – promrmljao je na glas, a zatim hitro okrenuo k ulaznim vratima. Tako ih je naglo otvorio da su obje posrnule, zabivši kljunove u njegova prsa označena ožiljcima kao neizbrisivom tetovažom iz rata.
-O! Gospodine Poklepoviću, malo ste nas iznenadili! Mislili smo da vas ipak nema, znate… zamucala je Dunićka skliznuvši papučama u ono što je on nazivao svojim teritorijalnim prostorom. Kako je Poklepović i dalje šutio, zbunjeno je nastavila:
-Jeste li vi čuli malo prije hice? Niste? Netko ovdje ima pušku i puca. Kako mislite gdje puca? Pa po golubovima. Tko? Da znam ne bih došla k vama! Dajte, pogledajte kroz prozor, još dva leže dolje pod našim balkonima. To je sve skupa deset mrtvih u zadnjih sedam dana.
-Zvuči kao da je rat u pitanju, gospođo!
-Gospodine Poklepoviću, netko je stvarno opasan i naoružan u našem ulazu ili u susjednoj zgradi. Teško je odrediti odakle meci stižu. Što vam to znači da je u pitanju vjerojatno zračna puška? Puška je puška moj Poklepoviću. Tko zna, danas golubovi, sutra ljudi…
Kad je nakon pet minuta ostao sam, najprije je očistio nered na balkonu, a zatim oprao ruke. Rastavio je pušku, te je dugo glancao, čistio, uljio, pa je obrnutim redoslijedom opet, kao da vraća film unazad, sastavio. Miris podmazanog oružja ispunio mu je nosnice donoseći spokoj poput sedativa. Uvaljen u fotelju, nakon dugo vremena je opet zaspao. Mljacnuo je u snu i progutao dobro poznati okus rata.

Pas

Dug

Zar je moguće da je umro, pitao se? Ako jest, kako bi se zvalo mjesto na kojem je završio? Pakao, rekla bi mama. Gorjet ćeš u paklu, kao da je čuje. Ali, nije mu bilo vruće već hladno. Došavši k sebi, činilo mu se da je iz njega izašao sav mulj i rijeka u koju je upao. Tada je začuo dahtanje i cvilež, osjetio balav jezik na licu.
Znači, tebi imam zahvaliti što sam živ, pomislio je i prešao mu smežuranim prstima preko rebara s kojih se objesilo mokro i olinjalo krzno.
-Dužan sam ti dlakavi…
Skinuo je dva broja veću odjeću, nabavljenu da što dulje traje, makar do škole, kako je objasnila mama. Nadao se da neće ništa primijetiti ako je povješa na obližnju vrbu i pusti da je zubato sunce pokuša osušiti. Ali, kako je privoljeti za psa! Sat vremena kasnije, doviknuo je nesigurnim glasom s kraja dvorišne tarabe:
-Mama!! Vidi! A da ovog ipak zadržimo?
-Na što to sličiš? – procijedila je stisnutih očiju praveći se da ne čuje postavljeno pitanje.
-Kao da te krava žvakala! Operi se, psa ostavi tu!
Bio je prepun nade, kad već nije kao inače još s vrata tiho posegnula za sačmaricom prijeteći da će njome napuniti psa. Taman je zagrizao u komad kruha s mašću i šećerom, kada je završila telefonski razgovor. Uhvatio je tek zadnje riječi… jer ja neću više obavljati vaš prljav posao!
Dugo je bez daha trčao za kombijem koji je za sobom u prašini, kao krvave tragove, ostavljao zgnječene makove. Ništa mu nije izlazilo na usta, samo rijekom natopljen zrak iz pluća. Kroz otvor na stražnjim vratima, još je jednom, prije no što je sve nestalo kao ružan san, ugledao dva klempava uha i par crnih očiju veličine dugmadi s kaputa. Duga, bijela cesta vodila je preko brda, stanjivala se u daljini i gubila u jednoj točki.

Nesanica

Nesanica

Gdje god je mogao nazivao ih je bučnim i napornim susjedima. S njima ni jedna večer nije prolazila mirno. U tri sata iza ponoći na repertoaru je moglo biti vođenje ljubavi ili psovanje i svađa. Vrisku njihove djece i rođendanska slavlja da ne spominjemo. Istina, i njega su zvali na jedan takav.
Začudio se jer tome je prethodio incident sa stablom u parku. Taman ga je zagrlio i… ništa drugo, kad je naišlo njih dvoje. Pitao se, što bi tek bilo da su ga, kao jučer, ugledali s uhom na klupi? S kažiprstom na sljepoočnici, susjed mu je dao do znanja što misli o tome. Nešto u vezi toga je htio i reći, ali ga je žena povukla za lakat i kazala mu neka ga ostavi na miru jer, nije li svatko na svoj način uvrnut?!
Kupio joj je i poklon za rođendan, dugo ga birao među parfemima vodeći računa o cvjetnoj noti koja bi joj odgovarala. A kada se našao na njihovom katu, vremena je bilo na pretek da prisloni uho na vrata, ne zbog kretanja s druge strane, već da ih osluhne.
Na kraju se vratio dolje u stan, odložio poklon na stol te nastavio osluškivati kako se izmiješani teški i laki koraci uspinju stepeništem, kako galama na gornjem katu u krešendu raste s noći, zamišljao sve ono što je upravo propuštao. U neko doba noći palo mu je na pamet da konačno pozove policiju, ali je kao i inače odustao.
A onda su jednom tiho iselili. Samo su se skupili, i kada se vratio s posla, njih već nije bilo. Vrata stana zjapila su širom rastvorena kao usta koja su iscrpila sve priče. Te je večeri do dugo u noć okretao jastuk, slušao ga s obje strane, ali i dalje nije mogao zaspati. Tišina je bila zaglušujuća.

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara