Smilja Savin: Tarot majstor

Ušle su u mirnu ulicu s drvoredom koštela. Dvokatnice i trokatnice, napravljene između dva rata, bile su okružene uređenim zelenim dvorištima. U jednoj je, u stanu u suterenu, živjela gospođa Leonarda, Tanjina prateta.
– Ja stvarno ne razumin zašto inzistiraš da idemo u te stare babuskare? – ljutila se Danijela.
– Već san ti sto puti rekla, ona gleda u tarot karte!
– Ma nemoj me zezat! Ti ideš u nje na gatanje? Ne mogu virovat!
– Pa i ne moraš ti virovat! Samo mi čini društvo. Vidit ćeš, teta je mrak.
Vrata je otvorila starica umotana u svilenu kućnu haljinu, šarenu kao papigin rep.
Nije bila iznenađena posjetom i činilo se da joj je drago što ih vidi. Provela ih je kroz mračni hodnik zatrpan fikusima, sukulentima, paratima i uvela u dnevni boravak. Sredinu prostorije zauzimao je sjajni drveni stol s intarzijama od lišća i vitica. Danijela je samo na slikama vidjela takve stolove. Pomisli kako je gospođa Leonarda nekad sigurno bila bogata. Sjele su na stolice sa baršunastim zelenim tapecirungom.
– Tanja, zlato, hoćeš li nam skuhat čaj?
Tanja je otišla u kuhinju, a Danijela je pogledom prelazila po sobi. I ovdje je sve bilo prepunjeno ukrasnim biljem. Na zid se naslanjao tamnosmeđi kožni divan, ispresijecan brazgotinama i pukotinama iz kojih je virila konjska dlaka. Dvije perzijske mačke lijeno su se razvalile po sredini divana. Jedna crna kao noć s okruglim narančastima očima, a druga bijela kao pahuljica, azurno plavih očiju.
– Prekrasnih li mačaka! Kako se zovu? – pitala je Danijela.
– Satan je crni mačak, a Gracijela ova bijela ljepotica. Je li tako, draga moja dječice?
Crni mačak se rastegne i ispusti zvuk „mmmrrrrnjaaauuuu“, a Danijela iznenađeno trepne jer joj se iz nekog razloga učini da je mačor rekao „makakvaljepotica“.
– Satane, nemoj je ljutit, znaš kako je tašta – reče gospođa Leonarda.
Gracijela podigne glavu, frkne i siđe sa divana. Prijeđe prostoriju izvijajući se i lijevo, desno mašući kitnjastim repom. Mijaukne kratko, a Danijeli se učini da čuje prigušeno „glupan!“. Protrese glavom u nevjerici, a stara gospođa se nasmije i izusti:
– Ha, šta sam ti rekla, Satane!
Sjajni crni mačak zatvori oči i zavuče glavu pod šape. Gracijela se savije uz noge gospođe Leonarde i ona je podigne u krilo. Gladila je koščatom rukom, pahuljastu, snježnu Gracijelinu dlaku. Zlatni bračoleti su zveckali u tišini.
– Stiže čaj, teta! – ušla je Tanja noseći veliku srebrenu tacnu nakrcanu plavo zlatnim šalicama od tankog kineskog porculana.
– Teta, oćeš nam gledat tarot? – umiljavala se Tanja, dok su srkali čaj.
Starica se nasmijala.
– A, to je vas dovelo! Pa vidit ćemo šta kaže Pjerino!
Danijela pogleda Tanju upitno.
Gospođa Leonarda odjednom zazove:
– Pjerino, Pjerino!
Nešto zašuška u hodniku, zatoptaše nečije nožice i odjednom na vratima osvane majmun!
Danijela nije vjerovala očima. Mali kapucin, odjeven u karirane hlače i crvenu majicu, sa crvenom kapicom, vezanom pod bradom, uskakutao je u sobu. Zavije dugački rep o naslon stolice i zamahom skoči na stol. Okruglim očicama zazvjera uokolo i iskezi zube.
Gospođa Leonarda izvukla je iz ladice stola špil šarenih tarot karata, promiješala ih, dala Tanji da ga presječe i zatim ispružila ruku sa špilom prema majmunčiću. Malom ručicom izvuče kartu i okrene je na intarziranu površinu stola.
– Luda! – objavi starica.
– Šta to znači, teta? – Tanja je zabrinuto piljila u žutu kartu sa likom Lude.
– A, dijete moje, znači da si mlada, još se tražiš, nisi još našla ljubav. Tebi je samo do zabave, je li tako? – smijala se gospođa Leonarda.
Pjerino je sve ovo pomno pratio, okrećući glavicu od jedne do druge. A onda se zapilji u Danijelu. Odjednom se zaleti i baci joj se ravno u krilo, ručicama je obuhvati oko vrata i zarije glavu u njena prsa. Učini joj se da drži malo dijete i ona se nasmiješi.
– Sviđaš mu se. Pjerino, izvuci kartu za Danijelu – starica pruži špil prema majmunčiću.
Pjerino skoči, istrgne karte iz ruku gospođe Leonarde i baci ih u zrak.
Karte su letjele po prostoriji: Mag, Pustinjak, Ljubavnici, Kralj , Kraljica, Kotač sreće, Đavo, Zvijezde, Sunce… Padali su po podu, po Satanu, po Danijeli i Tanji, po gospođi Leonardi i Gracijeli.
Pjerino je skakao po stolu i hvatao jednu kartu. Uhvati je i pruži je Danijeli. Karta je prikazivala Svijet.
– Ti si sretno dijete, pred tobom je plodan i uspješan život – govorila je gospođa Leonarda, dok je Pjerino kezio zube.
Kasnije dok su bez žurbe hodale pod koštelama, Tanja joj ispriča priču o Pjerinu.
Jednog je dana u tetin stan banuo pomorac, neobičan lik sa okruglim zlatnim prstenom u lijevom uhu i majmunom na desnom ramenu. Ponudio je teti sto dolara ako mu iz tarota predskaže hoće li mu njegov lijepi mladi dečko biti vjeran kad se zaputi na vijađ.
Teta je štavila špil na stol i pozvala čudaka da izvuče kartu.
Nije stigao. Majmun je skočio na stol i razbacao karte. Malim ručicama pružio je jednu gazdi. Đavla. Teta nije imala ništa utješno za reći.
Pomorac je pokušao iznuditi još jedno izvlačenje, ali teta je rekla ne. Sve je bilo predskazano.
Izbile su mu kapljice znoja po čelu, lice mu se grčilo. Pokušao je zgrabiti majmuna, ali beštija je stala skakati po stanu rušeći posude sa zelenilom. Uspentrao se na visoki ormar u hodniku i skičao odozgo iskolačivši crne okice.
Na kraju je lov prekinut, pomorac je otišao ljutit i nesretan. Nije platio ništa. Ostavio je teti Pjerina, majstora tarota.

Radojka Sartori: Nemam ja noćas mnogo

Nemam ja noćas mnogo toga za reći
Više imam za prećutati
Za sakriti duboko u džepu
I stisnuti jako
Najjače
Nemam ja noćas mnogo toga za dati
Više imam za sačuvati
Za zakopati duboko u dušu
I stisnuti jako
Najjače
Ostalo mi je i malo prijatelja
Više nije ni za brojati
Ni za u telefon upisati
Znam tih par brojeva napamet
Mada me sećanje sve manje služi
A to me boli
Nekad jako
Nekad i jače
Sakupila sam mnoge tišine
Kao uzorke ih čuvam
Da se slučajno ne zagubi seme
Sakupila sam tolike tišine
Da nemam više gde da stavim
Sve te autentične primerke
Pun mi ih je život
Prepun mi je i kofer
Što mene
Što tišine
Ako me ne čujete
Ako me ne razumete
Vi retki ljudi s ušima
U još ređem pokušaju da čujete
To je zato što nikada
Nismo govorili istim jezikom
Nedavno sam to shvatila
Niko ne razume pesnike
Ne pričamo istim jezikom
Ne plaćamo istom valutom
Pesnici plaćaju
Kad srcem
Kad dušom
A ostali…
Ne znam
Nisam još dokučila
Što nemaju tišinu
I što im uvek neko šuškanje
Donosi nemire
I tera pesnike
Možda zbog svega toga
Nemam noćas mnogo toga za reći
Više imam za prećutati
Nemam noćas mnogo toga za dati
Više imam za sačuvati
Ostalo mi tako malo prijatelja
Da nije ni za brojati
Ređam noćas uporno
Kao pasijans
Samo one sakupljene tišine
Mada nemam više ni njih
Gde da stavim

Fotografija: Andalusia @ morgueFile free photos

Andreja Zlatar: Tendencije chicklita u suvremenoj hrvatskoj književnosti (1. dio)

Žene kao proizvođači i potrošači književnosti

Pojam chicklit književnosti u posljednjih dvije-tri godine zauzima sve veći prostor na književnom tržištu. Počevši kao termin vezan uz uvozne produkte popularne kulture, od knjige do filma, i posebno vezan uz izdavačke linije specijaliziranih biblioteka u izdavačkim kućama “Algoritam” i “Oceanmore”, nužno je doveo do pitanja postoji li “hrvatska chicklit književnost?”. Gdje je naša Bridget Jones, tko je naša “šopingholičarka”? U svijetu medija, dnevnih novina i televizijskih emisija, tema chicklita postavlja se najčešće iz dva aspekta: prvo, kao pitanje “vanjske održivosti žanra”, njegove tržišne uspješnosti i situiranosti na vrhovima top-lista; drugo, kao pitanje “unutarnje strukture žanra”, tematizacije ženskosti i seksualnosti u suvremenom zapadnom društvu. Oba se pitanja susreću u jednom: zašto žene toliko čitaju chicklit? (Jer, tu se, naravno, krije odgovor na pitanje zašto ga toliko pišu.) Popularnoj kulturi neskloni književni kritičari zavapit će da smo se vratili predmodernom stanju identifikacijskog modela između čitatelja i junaka, točnije, između čitateljice i junakinje, i to onom primarnom modelu emocionalne identifikacije.

Sam termin chicklit književnosti ne govori ništa o razlozima i uvjetima njezine produkcije, već stvara semantički okoliš u kojem se miješaju vrijednosna i sadržajna određenja. S jedne strane, termin svoje porijeklo vodi od naziva za kaogumu, pa je prva asocijacija “književnost za razbibrigu”, za nešto što “razvlači i smiruje živce” poput gume za žvakanje; s druge strane, nesretni dio sintagme “chick” uvodi nas u svijet literarne peradi, stvara asocijacije tipa “književnost za pileći mozak”, “književnost za kokoši” i slično. I jedno i drugo su evaluacijski negativne oznake, koje podupiru razlikovanje “visoke” i “niske” književnosti, “ozbiljne” i “trivijalne” literature, dakle upravo one diferencijacije protiv kojih ustaje popularna kultura (kao i njezin teorijski duh: kulturalne studije). A ako chicklit nešto jest, onda je sigurno proizvod upravo popularne kulture. Iako se obrisi žanra oblikuju već osamdesetih godina, rodonačelnicom smatra se Helen Fielding i njezin “Dnevnik Bridget Jones”. Jednostavnim riječima kazano, chicklit je naziv za popularnu fikciju nastalu devedesetih, tržišno usmjeren mladim zaposlenim ženama. Uz Helen Fielding, tu su Sophie Kinsella, Melissa Banks, Emma McLaughlin & Nicola Krause, Candice Bushnell, Lauren Weisberger, Jeniffer Weiner, Laura Zigman, Allison Pearson i dr. A naslovi, jedan zgodniji od drugih: “Kako ona sve to stigne”, “Vrag nosi Pradu”, “Šopingholičarka” (u nastavcima), “Ljubav, prozac i sumnje”, “Moj život na tanjuru”, “Zar me ne želiš?”, “Nevolje s Catherinom”, “Dnevnici jedne dadilje”, “Seks i grad”.

Za svijet koji se konstruira u chicklit romanima mogli bismo reći da predstavlja svojevrsnu “arheologiju urbane svakodnevnice” (1), u kojoj je glavni lik žena mlade ili srednje mlade dobi, smještena u jednom od većih europskih ili američkih gradova – a sve ostale osobine predstavljaju jednu od mogućih kombinacija: udata/neudata, zaposlena/nezaposlena, samohrana/polusamohrana (2), depresivna/luckasta, s djecom/bezdjecna, siromašna/situirana, debela/vitka… U stilističku obvezu žanra idu duhovitost i (samo) ironija, a u obveze kompozicijske strukture – ljubavna fabula s (privremeno ili relativno) sretnim završetkom. Naglašavam element privremenog ili relativnog jer u tom je svijetu mnogo toga privremeno i relativno: posao, prihodi, zaljubljenost, vlastita težina, dobro ili loše raspoloženje. Dodajmo tome lošu obiteljsku anamnezu (takozvana disfunkcionalna obitelj), naporne roditelje i sestru (posebice majku), nepouzdanog brata, šefa-tiranina, prijateljicu-podršku i kolegicu-izdajicu, susjeda-švalera i prijatelja homoseksualca, slika je kompletirana. Život sam po sebi nije tragičan, ali nije ni jednostavan, stvar je naprosto u procesu ili, točnije rečeno, u preživljavanju i snalaženju iz dana u dan. Junakinja chicklita uvijek je u potrazi za “boljim životom”, njezina potraga uglavnom se koncentrira na dva cilja: ikakav ili bolji posao, ikakav ili bolji partner. Po mnogo čemu je nalik na dvadesetostoljetnu žensku varijantu osamljenog, lucidnog i nespretnog Don Quijotea, jer se drži vrijednosnih načela koja baš i ne funkcioniraju, životnu perspektivu oblikuje prema konstruiranim idealima (više ili manje romantičnim, to jest, deromantiziranim), nije naročito opremljena za borbu (bez pravoga mača, štita i kacige, materijalno i egzistencijalno u cjelini nesigurna), ali ulazi u avanturu – avanturu potrage za nečim boljim. U svojim zahtjevima ona ipak ne postavlja apsolutne ciljeve, svjesna je procesualnosti ili, bolje rečeno, prolaznosti, svake faze u životu, svakoga posla ili partnera. Njezini su ciljevi, možemo kazati, relativizirani u odnosu na stvarnost koja je okružuje i koja joj je dostupna. To posebno pokazuju romani toga žanra koji stvaraju cikluse vezane uz glavni lik, bila ona Bridget Jones ili “šopingholičarka”. Svaki roman jedna je razina više (u kvalitativnom) i dalje (u vremenskom) u smislu junakinjina života. Temeljni problemi ostaju u osnovi isti, ali su preneseni “na višu razinu”, preoblikovani u novoj etapi životne priče. Iluzije se smanjuju, ironija i samoironija rastu, u drugoj polovici tridesetih nestaje neuroza interioriziranih zahtjeva okoline a svakodnevni život zadobiva opušteniji ton.

Transformacija romanse i parodija ljubića

Chicklit romani nisu samo parodija klasičnoga štiva “ljubića”, već transformacija tradicionalne ljubavne romanse u novi tip proze. U studiji “Dnevnik Bridget Jones: pokušaj reforme ružičastog geta” Maša Grdešić (Quorum 2/2003) analizirala je subverzivni potencijal romana Helen Fielding sumjeravajući ga s tipom klasične romance i njezinim transformacijama u suvremenoj popularnoj fikciji (3). Jasmina Lukić, analizirajući parodijske postupke u Ugrešićkinu romanu “Štefica Cvek u raljama života”, točno primjećuje da se u ljubiću ne radi samo o tipiziranoj fabuli, u kojoj junakinja traga za idealnim partnerom i vječnom vezom. “Pravi ljubić mora da zadovolji brojne čitalačke zahteve jer, kako svedoči Dženis Radavej (Janice Radway) u studiji ‘Čitanje ljubavnih romana’, čitateljice ljubića tačno znaju šta očekuju od svojih omiljenih romana. Mnoge žene koje je Radavej intervjuisala, pre kupovine novog ljubića često iščitavaju ne samo nekoliko prvih, već i nekoliko poslednjih stranica knjige, kako bi se uverile da ih pisac na kraju neće prevariti, i da će se roman zaista završiti hepiendom. One ne vole da u ljubiću koji čitaju ima previše nasilja, niti vole kada su junaci isuviše promiskuitetni. Poželjan zaplet razvija se na relaciji jedan muškarac – jedna žena, pri čemu su između njih dozvoljeni, pa i poželjni nesporazumi, ali ne i prekomerne grubosti (recimo, da junak siluje junakinju, a da se ona potom ipak zaljubi u njega). Muškarac mora biti muževan i autoritativan, ali mora biti sposoban da iskazuje nežnost prema ženi. Junakinja je uvek lepa, ali po pravilu, nije svesna svoje lepote i ne koristi je kao sredstvo za zavođenje muškaraca. Ona najčešće radi neki običan, svakodnevni posao, ali je istovremeno sposobna da prihvati svaku društvenu ulogu u koju može da je dovede veza sa čovekom njenog života, pa i onu najglamurozniju.” (Lukić 1995: 2-3) Činjenicu što su u ljubićima svi događaji prikazani iz perspektive junakinje Jasmina Lukić drži temeljnim uvjetom koji žanru ljubića omogućuje potencijalnu subverzivnost, iako većina romana ne ostvaruje tu mogućnost. Suvremena chicklit – nazovimo je napokon pravim imenom – suvremena urbana ženska proza, upravo inzistira na subverzivnoj funkciji i subverzivnom djelovanju ženske vizure u doživljavanju i prikazivanju zbivanja. Upravo je ta književnost, smatra J. Radway, otvorila cijelo polje, uvjetno rečeno postfeminističkih, rasprava oko tema ženskog subjektiviteta i ženske spolnosti. Tim više što se u produkciji chicklita može pratiti linija koja razdvaja tekstove u kojima prevladava romantični koncept ljubavi (makar i zakriven ironijom), od onih u kojima je u središtu pažnje seksualnost neposredovana emocijama (“Seks i grad”). Žensko pravo na javnost u slučaju ove proze ostvaruje se kao pravo na kvalitetnu književnost, kojoj činjenica zabavnosti ne oduzima na vrijednosti. Ta ženska urbana proza nije u namjeri edukativna niti manifestno prosvjetiteljska, ali osnažuje procese samospoznavanja i samopotvrđivanja u čitateljica. U toj se prozi ostvaruje svojevrstan “ljubavni trokut” između priče, čitateljica i samoga pisanja (4).

Vrsta stvarnosne proze?

Tko god je čitao “Dnevnike jedne dadilje”, šarmantan ali i ciničan roman dviju mladih Amerikanki koje su osam godina radile kao dadilje kod najbogatijih njujorških obitelji, sjeća se vjerojatno oglasa sa zadnje strane. U tom se oglasu traži mlada žena koja bi se brinula o četverogodišnjem dječaku, a zatim slijede uvjeti. Ona mora biti: vesela, entuzijastička i pomalo mazohistička. Mora svih 16 sati dnevno uživati u svom poslu. Mora se (citiram) “razgaliti kad članovi obitelji povraćaju po njoj, u doslovnom i prenesenom značenju”. Mora naravno pristati na neredovitu i nisku plaću, kao i na mnogobrojne oblike ponižavanja koji se niti ne daju zamisliti.

Pokušajmo zamisliti kako bi taj oglas izgledao da se odnosi na zaposlenje u javnoj upravi, u nekoj velikoj državnoj ustanovi, gdje počinjete od početka a od vas se traži sve. Najprije, naravno, privlačan izgled – to neće pisati u novinskom oglasu, ali će izborna komisija u živo razgledati i procijeniti “objekte”. Zatim, kao i u oglasu za dadilje: entuzijazam, dobro raspoloženje, stanovita doza mazohizma, trpeljivost i skromnost koje opasno naginju ispod granice samopoštovanja. Mladu tajnicu/pomoćnicu svatko u bilo kojem trenutku može tražiti bilo što: da obavlja privatne poslove za šefove (pošta, računi, ljekarna, uputnice), da laže (to se zove “obrana pred nasrtljivim strankama”) i što je najgore – da radi i odgovara za poslove koji zapravo nadilaze njezine ovlasti. O tome da ne postoje granice radnoga vremena, da ne postoji pravo na bolovanje a još manje isprika zbog bolesti djeteta – to ne treba niti spominjati.

Negdje između njihove dvadeset pete i tridesete godine pred mlade urbane žene postavlja se istovremeno cijeli niz zahtjeva. Ti su zahtjevi “dobitna kombinacija” naslijeđenog patrijarhalnog društva i njegove površne modernizacije: treba diplomirati i zaposliti se (dobro se zaposliti!), treba se udati (dobro se udati!) i imati djecu (najmanje dvoje), treba “ne zapustiti se” i istovremeno uspjehu u struci valja napredovati i financijski. Društvo-obitelj postavljaju nesmiljene zahtjeve, na njih je teško, osobno mislim i nemoguće, odgovoriti. Što ako nađete posao u struci, san vaših snova, ali je početnička plaća ispod 4000 kuna? Što ako se udate za simpatičnog gimnazijskog profesora koji ni na koji način nikada neće moći kupiti stan od 120 m2 u “širem centru grada”? Takvih “što ako” ima nebrojeno, oni sačinjavaju naše živote i vode nas iz krajnosti u krajnost. Ovaj “prirodni prijelaz” na tipičnu hrvatsku svakodnevnicu mlade, zaposlene i udate žene s djecom, logična je stepenica u razumijevanju chicklit književnosti: ona je vezana za stvarnost, proizlazi iz potreba onih koji žive takve živote (a sve ih je više) i koji žele čitati o onome kako žive, tekstove s kojima je moguće, u najbanalnijem smislu te riječi, identificirati se. Naravno da to nije fenomen vezan samo za “žensku književnost”. Rekla bih da je duhovit i ironijski suvremeni chicklit jedan od odvjetaka stvarnosne proze koja je u velikoj mjeri odredila devedesete godine u europskoj i svjetskoj literaturi. Istina je, međutim, da u tom procesu nastanka stvarnosne proze izrazitu ulogu ima jako oblikovanje ženske publike, doduše još uvijek više putem prijevoda angloameričke literature, ali publike koja je – kako pokazuju istraživanja – brojnija i vjernija, i čije čitateljske potrebe još uvijek nadmašuju ono što se proizvodi na suvremenom hrvatskom tržištu.

(fotografija: by onceuponabrandblog.wordpress.com)

Bibliografija:

1. Ovaj termin nikako ne asocira na Foucaultovu slavnu knjigu “Arheologija znanja” već na sintagmu Irene Vrkljan “arheologija svakodnevice”.
2. Pojam “polusamohrana majka” označava udatu ženu koja, dapače, sa suprugom dijeli i stol i postelju (valjda!), ali ne i kućanske poslove, brigu oko djece. To je onaj tip majke koji odvodi djecu u vrtić i školu, piše s njima zadaće, razvozi na engleski/plivanje/solfeggio, a okolčana tim obavezama radi (i) na svom radnom mjestu. U prosjeku dva puta dnevno vidi se po pola sata sa svojim gospodinom suprugom, da bi iservisirala njegove prehrambene potrebe i predala ključeve od auta (ako, jadnici, imaju samo jedan). Takve polusamohrane majke savladavaju tehnike samopomoći o opuštanju, pronašle su zgodne kafiće u blizini dvorana gdje njihova djeca obavljaju neke od svojih “vanškolskih aktivnosti”, susreću druge takve majke i potajice kupuju novi par cipela.
3. “Dnevnik Bridget Jones” zanimljiv je akademskim književnim profesionalcima budući da se u pripovjednoj strukturi poigrava s klasicima engleske književnosti, “Ponosom i predrasudama” Jane Austin te “Rebeccom” Daphne du Maurier.
4. Usp. “Kad na početku priče ‘Love Story’, jedne od ranih proza Dubravke Ugrešić, čitalac ili čitateljica kao moto vide rečenicu preuzetu od Markesa: Pišem da bih bio voljen. Smatarm da je to temeljna čežnja pisca…” (rečenicu koju potom ponavlja i pripovjedačica u samoj priči), potpuno im je jasno da se to spisateljica obraća upravo njima, i da m upućuje veoma važnu poruku. Ona ih, zapravo, poziva da se uključe u svojevrsnu ljubavnu priču; ili, bolje, ljubavni trougao, koji čine pisac, čitalac i Lepa Literatura.” (Lukić, 1995:3)

Cjelokupni post prenesen sa stranice Studija TiM

Fotografija: Tamara Modrić

Promjena imena Književnosti uživo!

Dragi prijatelji, sad kad smo već dogurali do ovolikog broja lajkova, kad imamo časopis i kada je web naveliko u pogonu, mijenjat ćemo ime. Ne radiklano, ali onako fejslifting da se nekako odvojimo od a) prve faze u kojoj smo se okupljali i b) da se razlikujemo od već postojećih manifestacija (shvatitie ovo ozbiljno, naime, to su stvari na koje se mora paziti kada postanete veći!).
Odlučili smo ime mijenjati tako da ostane riječ “književnost”, ali mislimo napraviti neki dodatak tome, pa umjesto “uživo”, dodati nešto tako da sintagma bude:
a) književnost danas
b) književnost sada
c) književnost (… iz ormara, na primjer?)
d) književnost… (po vašem odabiru).
Sintagma mora biti svima razumljiva, jednostavna, generička kao i ova  do sada i da se ne prekapa s nekim drugim događajem, časopisom, festivalom i slično…
Ime će biti zamijenjeno na logotipima, nazivu časopisa i u komunikaciji prema medijima i drugima, bit će to malo dulji proces i sustavan.
Sljedećih 10 dana imate mogućnost odabrati ime, možete ostavljati poruke u inboxu ili javno na kometarima.
Hvala svima, sve ostaje isto, osim tog malog tehničkog detalja koji se u konačnici neće značajnije osjetiti.

Marko Marciuš: Putovanje

1.

Probudio sam se, zapalio cigaretu i ležeći u krevetu promatrao strop. Nisam imao pojma što se dešavalo prethodne večeri, no kao da nije bilo ni važno. Dao sam otkaz, toga sam se sjećao.
Vani je sipila kišica, cesta je bila mokra i blatnjava, ljudi su šetali natkriveni kišobranima i činilo se da su svi odjeveni u sive ogrtače.
Ustao sam, izletio iz sobe i zateturao kroz hodnik.
U kuhinji se zaletjeh u baku.
– Dobro jutro – pozdravih.
Odzdravila je. Stajala je pokraj štednjaka. U loncu se kuhalo nekoliko neoguljenih krumpira.
– Danas ideš u Zagreb? – upita.
Klimnuh glavom, šutke, i natočih sok.
Kava je već bila skuhana i uzeh šalicu, vratih se u sobicu i svim silama zapnem čitati Hemingwaya. Nije išlo.
Vratio sam se u kuhinju.
– Bako, molim te, posudi mi za pljuge – zamolih. Masirao sam joj leđa, pokušavao je poljubiti u obraz dok je ona odmahivala rukom.
– Rekao si da ti treba samo za kartu – reče.
– Ali dodaj mi još samo deset kuna za cigarete… znaš da ću ti vratiti…
– Znaš koliko si mi već dužan…

Oh, itekako sam znao, ali recimo da volim biti dužan ljudima: vjerujem da to produbljuje moje odnose s njima.
Naposljetku, mecena, s palicom ljubavi u jednoj i iskustva u drugoj ruci, posudila mi je i za otrov i za put. Opet sam pokušao čitati, ali nije išlo. Nakon nekoliko stranica, u hodniku je zazvonio telefon.
– Paskal…
– Celzius…
Šušanj s druge strane.
– Ovaj… – glas mu je škripao otprilike kao i moj. – Mislio sam te pitati… imaš li kakvih filmova?
– Isuse Bože… ne sjećaš se dogovora da danas idemo u Zagreb? – upitah.
Da sam mu bio blizu ošamario bih ga zimskom rukavicom: u mislima sam ga čekao u šumici s dva smrznuta pištolja, dao mu jedan; drugim ga zatukao drškom po glavi čim mi je okrenuo leđa.
Zbunio se. Čuo sam udarac po čelu.
– Čovječe… Pa totalno sam zaboravio…
– Evidentno!
– Prvo moramo do starčeka – pokušao je biti ozbiljan.
– Naravno.
Nekoliko trenutaka vladala je tišina.
– Nađemo se u dvanaest, u parku – reče.
– U dvanaest, u parku.
Poklopio je slušalicu. Pogledao sam na sat: još trideset minuta. Sjeo sam u sobu i polako ispijao svoju šalicu kave.

Nakon pola sata došetao sam na ugovoreno mjesto. Ljudi su zaposleno trčkarali glavnim parkom što je bila (barem na površini vlastitih prozirnih razmišljanja), čudna opreka mojoj nezaposlenosti. Čekao sam ga minutu dvije, tada ga ugledam, kišobran i crni kaput, crnu kosu i bradicu, teatralan hod koji je odisao sitnom parodijom njegovog buntovnog duha. Moj prijatelj Celzius, književnik i vucibatina, dvadeset i šest godina još uvijek na grbači staraca, ništa bolji od mene, rekao bih, iako je ovaj dio o književniku ovdje čisto radi ukrasa.
Pozdravih ga, osmjehnusmo smo se bez mnogo riječi. Uputili smo se na mjesto najnižih frekvencija koje sam ikada imao prilike upoznati… To mjesto… Isuse-Kriste-Božji, to će mjesto moji mirisni receptori pamtiti zauvijek.
U tren smo bili tamo, pred vratima.
– Ti uđi – rekoh.
– Ne. Ti uđi – reče Celzius. – Ti uđi…
Učinilo mi se da nema smisla…
– Ajde onda, daj mi lovu!
Dao mi je šezdeset kuna. Zadržao sam dah i pokucao. Začulo se poznato „Da?“. Otvorio sam vrata i dalje zadržavajući dah, starček me dočekao ležeći u krevetu pokriven dekom do nosa, brzo je ustao i stao oblačiti hlače.
– Možeš li?… procijedio sam posljednjim zalihama zraka u plućima.
– Da, da, da…
Uvalio sam mu šušu i izašao van prije nego što je moj želudac uspio primijetiti što se zbiva.
– Jebem ti – promrmljao je Celzius. – Ovo je užas…
– Znam, znam…

Priča o magičnom Dworkinu. Napisao sam negdje tu priču. Dworkin i njegov prijatelj živjeli su u sobičku s jednim krevetom, dvije fotelje i kamenim podom, sa začepljenom kanalizacijom – pa su si starčeki ispod kreveta stavili lavor u koji su redovito praznili mjehure i koji, kako sam uspio zaključiti prema strahovitoj pobuni mojih osjetila – ne bi praznili po tjedan dana.
Svačega je tu bilo. „Zašto, dovraga i bestraga, ne odeš jednostavno pišati van?“, upitao sam ga jednom. „Susjedi.“, odgovorio je. „Zašto ne prošećeš do prvoga lokala?“; „Preteško!“.
– Jesi li primijetio – reče Celzius (umjesto u park skrenuli smo do knjižnice i motali se ispred ulaza razgledavajući plakate novih bestselera). – On uvijek leži, pokriven do nosa i samo bulji u prazno. Ništa… Ne gleda televiziju, ništa ne radi. Samo leži u tom smradu i bulji u prazno…
Nisam ga slušao. Istina je sama po sebi bila dovoljno neshvatljiva.

Zapalili smo cigarete. Napisao sam oglas za prodaju gitare i nalijepio ga na oglasnu ploču.
Neko vrijeme smo stajali pa krenusmo natrag.
Upao sam unutra, ponovo zadržavajući dah, uzeo tablete s kojima su nas opskrbljivali starci zatupljenih osjetila; izgubio se kao strijela. Ponovo nekoliko osvrta na neopisivost i neprolaznost uvjeta u kojima žive, u kojima su živjeli.
Sada, kada prepravljam ovaj tekst, magični Dworkin i njegov prijatelj M – više ne žive.
Kod mene smo otvorili bočicu: slatku gospođicu Lumidolu (opioidni analgetik; ništa se od toga nije zaista dogodilo, premda su starija gospoda doista postojala.). Natočio sam svakome sok. Od dvadeset kapsula svaki je uzeo deset. Izbrojili smo pare za put, spremili nekoliko knjiga i plavi oglasnik u ruksak. Čekali smo još pola sata i zatim krenuli na stanicu. Putem smo se raspričali o nebrojenim projektima kojima smo opteretili svoju nezaposlenost.
Na stanici smo sreli Ivanu, mahnuo sam joj, primijetila nas je i uputila nam pogled blagog prijekora.
Pozdravili smo se.
– Ideš u Zagreb ili u Bjelovar? – tu sam se zabunio jer ona zapravo živi na sasvim drugoj strani, u Molvama, prema Koprivnici.
– Kakav Bjelovar? – rekla je, ali kao što rekoh, nisam imao pojma o čemu priča; jednostavno sam bio pričljiv, a i kao djevojka mog životnog prijatelja bila mi je draga.
– Idem u Zagreb.
– Ah… ideš si vidjeti dragog.
– Baš tak…
Povukli smo se pod nadstrešnicu, budući da je kiša neprestance pljuckala: nit vrit, nit mimo, kak’ bi rekli naši stari.
Ivana je tada radila u ljekarni i znala je da šaljemo starčeke po lijekove. Promatrala nas je neko vrijeme. Mi smo se smješkali.
– Čujem da te Dworkin posjetio i danas. – rekoh.
Stisnula je oči.
– Zašto ga zoveš tim imenom?- upita.
Slegnuh ramenima.
Vlakovi na stanici premještali su se uz podnošljivu buku s jednog kolosijeka na drugi.
„Nemoralom do istine“, zujalo mi je u glavi.
Sjeli smo u vlak. Celzius je otvorio knjigu Krsninog Bhakte koja je pripovijedala o rastanku od materijalnih dobara (kao da se mnogi nisu, bez istinskog stremljenja, ionako rastali s njima): lijep putopis kroz Indiju prepun jednostavnih osjećaja i savršeno lijepih duhovnih istina. Ja sam pričao s Ivanom o Josipu i njihovim planovima.
– Kako je Jasmina? – upitala je.
Osmjehnuh se.
– Našli smo se nekoliko puta – odvratih. – Sada ju je uhvatila savjest zbog dečka.
Nasmijala se. Bilo je divno što nema nikakvih predrasuda.
– Je li nam se kuži? – upitah je. – To kaj smo nabrijani?
– Ne – reče.
Izašao sam u prostor između dva vagona i zapalio cigaretu. U čas mi se pridružio i Celzius. Pušili smo i razgovarali o koječemu.
Javio sam Heleni da nas čeka oko tri sata na kolodvoru. Nazvao sam i stanovitog Moralesa.
– Možeš li srediti kockicu? – upitah ga onako isprve.
– Za pedeset? – upitao je.
– Za sto.
– U redu.
Završio sam poziv. Neko vrijeme smo šutjeli.
Prošli smo kroz Vrbovec. Prije toga učinilo mi se da vrijeme prolazi neobično sporo, ali uvijek je tako do Vrbovca. Vrbovec je kao neka prekretnica u vremenu i prostoru. Poslije njega stvari postaju bljeskovite.
Vratili smo se u vagon.
– Ja bih popušio još jednu pljugu – reče Celzius.
Ponovo smo izašli.
– Ja sam totalno razvaljen – rekoh mu.
Smješkao se izmoždenih očiju. Lice mu se izobličilo kao i svaki puta u društvu ljupke gospođice. Ne sjećam se o čemu smo pričali. Sjećam se jedino da me neki čiča nažicao cigaretu. Dao sam mu, čak sam mu mislio ponuditi više od jedne, ali odustao sam u zadnji tren. Taj siromašni gospodin bio je odjeven u smeđi dotrajali kaput, bio je neobrijan, ali ozbiljna izraza lica koji je odavao samopoštovanje i ulijevao poštovanje drugima. U trenutku kada me je krenuo žicati, mislio sam da će me prekoriti jer pušim u vlaku.
Ponovo smo se vratili u vagon. Ivana je gledala kroz prozor; nisam mogao razlučiti značenje svih njezinih izraza.
Obično to mogu, zapravo, uzimam to kao neki hobi: promatranje ljudskih izraza i pogađanje misli iz kojih su nastali. Takav način proučavanja ljudi može osobu dovesti u stanje pretjerane osjetljivosti na mimiku sugovornika, ali činjenično: veći dio ljudske komunikacije čini upravo ona neverbalna. Ne mogu razumjeti ljude koji mogu pričati o potpuno nevažnim stvarima, ne shvaćajući da je osoba nasuprot njih dala sve moguće znakove da nije pravi trenutak, da joj se možda žuri, a ne želi to izreći da ne bi ispala nepristojna.
– Nametanje, eto što je – reče Celzius i zbunih se.
Zar sam pričao na glas?
– Dok tvoj neverbalni dio urliče… – nastavio je, – „Oprosti, ali žurim!“, ili običan: „Ne sviđaš mi se“, ovaj drugi se smješka i govori: „Reci to na glas ako imaš muda, a dotle stoj tu i slušaj moja sranja o životu. Jer imam sve vrijeme ovoga svijeta da te iscijedim, potrošim i nabijem u zemlju svojim nenadmašnim Ja!“
S druge strane, pogađanje misli zanimljiv je pristup: uvijek si korak ispred sugovornika, pogađajući njegovo raspoloženje, koristeći mogućnost prilagodbe. Mislim da te ljudi tada zaista vole.
– Što? – upitao je.
Zar opet to radim?
– Ma ništa. Glasno je ovdje. Idemo sjesti – rekoh i bacih cigaretu na pod. U blizini je stajao kondukter i promatrao me iskosa. Nije rekao ništa. Mogao nam je naplatiti globu, ali opet: svi puše u prostoru između vagona; kada bi svima naplaćivali globe možda vlakovi ne bi kasnili, smrdjeli, naginjali se u koso kada prelaze preko dijela pruge koji se obnavlja već stoljećima: možda bi izgledali ljepše. Ma ne… Ne bi.

Prošli smo kroz Božjakovinu, Dugo Selo i Sesvete. Uskoro sam ugledao i predgrađe Zagreba, limene zgrade Folke, stare vagone razbijenih prozora i prastaru tvornicu ulja „Gredelj“.
Sišli smo na peron. Tu negdje, na Glavnom kolodvoru grada Zagreba, dočekao nas je Morales, moj diler. Pozdravih ga. U džep mi je tutnuo fantomsku kockicu, a ja sam njemu tutnuo stotinjak iz Celziusovog džepa.
Nisam promatrao ljude, premda mi je vreva na Glavnom kolodvoru oduvijek bila iznimno fascinantna.
Morales je također nekada živio u Križevcima. Odveo nas je na klupicu ispod Tomislava.
– Morate nešto čuti… – rekao je uzbuđeno.
Podigoh obrvu. Ljubaznost na prvome mjestu.
– Reci… što god te mori.
– Počeo sam pisati… – smiješio se.
Napušenost i pisanje. Nekako mi to nije išlo u glavu.
– Ma nemoj reći – Celzius se nasmije.
Na sreću, Morales se nije uvrijedio. Bio je nekako… odsutan…
I tada je započeo pričati, a pričao je… Nikada nisam čuo nekoga da tako uživljeno recitira svoj tekst, a znao ga je napamet. Buljio sam u njega kao u proroka, a on je iskrio od ponosa i pjesničkog zanosa. Riječi su mu ispadale iz usta i tvorile krug oko mene u koji sam mogao piknuti prstom. Ne sjećam se točno o čemu je pripovijedala njegova priča, ali način na koji je bila sročena nije iziskivao pretjeranu pažnju; vodio me kroz šumu, preko dlačica na kaputu nekog pustinjaka koji je u deliriju LSD-a ugledao Boga. Uplašio sam se.

2.

– Prestani! Nemoj više!!! – dreknuh.
Vrtjelo mi se u glavi.
– Ima li toga puno? Je li to početak, sredina ili kraj? – upitah.
– Tek jedan ulomak – reče Morales smeteno. – Zašto?
– I sve znaš napamet? – gledao sam za Celziusom koji je gacao po parku.
– Dosta sam prepravljao tekst… nekako mi se upilo.
– Dosta… – promrmljam. – Ali sviđa mi se. Nalik je na priču koju pišem. Također govori o prosvjetljenju neke vrste. Takve stvari prolaze kod intelektualaca koji vole zapaliti i štošta. Čovjek treba nekako izazvati pažnju. Ako ti knjiga nije dovoljno provokativna…
– A što je provokacija? – nastavio sam zanijevši se. – Što je književna provokacija u ovim krajevima? Sranje, eto što je! Stare fore, prastare. Pedofilija… seks općenito, droga… igre riječima… sumnjiva poezija… izazivanje sućuti… jedni te isti društveni problemi… Gluposti! Gluposti! Ali zato smo mi ovdje! – pokretom obuhvatih Moralesa, Celziusa i sebe. – Da ispričamo istinu koja će sama po sebi biti dovoljno šokantna da zainteresira ljude, a opet dovoljno iskrena da se ne izgubi ono nešto!
– Piši o onome o čemu najviše znaš… – šapnuo je Morales citat što sam ga i ja negdje pročitao, u onim knjigama o kreativnom pisanju gdje stariji pisci daju savjete mlađima.
Celzius se malo podalje, stojeći na zelenoj površini, prepucavao s dva policajca. Činio se samopouzdan, volio je nadmudrivati policiju svojom retorikom, no zapravo, ispadao je glup i očit. Mogao nas je uvaliti u nevolje.
Morales se izgubio brzinom pogleda. Ostao sam sjediti i promatrao Celziusa, diskretno gurajući kockicu u gaće. Razgovor je završio i krenuo je prema meni.
– Koja si ti budala – rekoh.
Zacrvenio se u sekundi: ego je bio povrijeđen! Stao je lajati nešto, no svi argumenti bili su na mojoj strani.
– Drugi puta kada me odlučiš pitati da sredim hašiš, odustani… Paradiraš tu pred zakonom, a diler s punom torbom je s nama, a da ne pričamo o kockici koja je kod mene!
Zanijemio je na trenutak. Tada se počeo izvlačiti kako je njegova retorika bila savršena i da je cijelo vrijeme imao stvar pod kontrolom. Lice mu je bilo u još gorem stanju, kao da ga je nešto sažvakalo.
– Nisi ti imao ništa pod kontrolom! Nabrijan si i nemaš pojma o čemu pričaš!
Sjeo je posramljeno. Onaj preostali djelić razuma provirio je iz svoje pećine i rekao mu da sam u pravu.
Sjedili smo tako neko vrijeme. Nasumično sam izabrao neki broj iz oglasnika.
– Da… Da… Sonny Ericson… Da… Najnoviji model… Kako… Pronašao sam ga… Trešnjevka, može, za koliko? Evo, moj prijatelj i ja krećemo ovoga trena… Doviđenja…
– Idemo!
Vozili smo se u tramvaju njišući se kao marionete. Vjerojatno smo tako i izgledali, naslikanih očiju i lica čiji su izrazi bili izdjeljani od ruku nekog ludog lutkara. Kada smo stigli na Trešnjevku, čovjek me je pošteno zakinuo i uvalio mi tristo kuna za mobitel koji je vrijedio barem tisuću.
Tada me nazvala Helena. Bila je u blizini pa smo svratili na kavu. Pričala je kako je sretno zaljubljena, moja bivša, da živi u stanu od crkve, a kada joj se prohtje i kod roditelja svojeg dečka. Bio joj je to ne znam koji dečko poslije mene i nisam vjerovao da imaju stvarnu osnovu. Sada kada prepravljam ovaj tekst, uviđam da sam bio u pravu.
Zapravo, puno toga se dogodilo od tog dana koji pokušavam opisati, prekapajući po starim bilješkama i mahnito prepravljajući tekstove, zaronjen u sjećanja. Cijeli jedan život sabijen u nekoliko godina. Razmišljam da sam jedna od onih osoba čije postojanje opravdava karmu, daje metaforično značenje reinkarnaciji. Više života u jednom, više osoba/duša što su prohujale kroz mene u ovo nekoliko vremena koliko sam ovdje s vama. Tako se osjećam. I sada, kada se igram ovim rečenicama, imam osjećaj da bih nešto trebao učiniti, nešto što neću učiniti, nešto što će moj stariji ja sasvim zrelo znati da sam trebao učiniti, a nisam – da bi njemu bilo bolje. Reći ću: „Kakva sam bio budala; da sam onda znao ovo što znadem sada, sada ne bih bio ovdje gdje jesam!“.
I svejedno, dok tako buljim u prošlost, sasvim jasno osjećam kako me pritišće sadašnjost. Ima puno toga što bih vam volio ispripovijedati.

3.

Žurim, znadem to. Jutros mi je baka rekla (i još uvijek, nakon deset godina jedem kod nje), da razmislim kome pripadam, da završim što sam započeo i da razmislim o poslu. Moja baka ima moći kao u starih gatara. Ali ne igra se riječima, ili se to meni samo čini.
I tako, prionuo sam da završim ovu priču, da je privedem kraju, jer možda neću poživjeti dovoljno dugo da to učinim, a možda ću se opet zaposliti.
Taj dan koji želim opisati gotovo da je trajao beskrajno. Bio je to najduži danu mom životu. Nakon što sam utrapio mobitel, a Helena otišla svojim poslom, sakrili smo se na tračnicama iza Krivog puta u želji da degustiramo kupljeni hašiš. Požalio sam što nemam škarice sa sobom, jer je hašiš bio tvrd i odličan za rezuckanje. Ipak sam se poslužio upaljačem i u tili čas složili smo dva jointa.
Urlali smo od smijeha, plesali uz prugu, Celziusov crni kaput lepršao je kao plašt dok je glumio Batmana. Ja sam izigravao kromanjonca i udarao se po prsima. Zatim smo sjeli i zapalili cigarete, razmišljajući.
– Znaš, ja istinski želim biti pisac – reče najednom Celzius.
– Svi to želimo – odvratih, imajući na umu mali krug ljudi s kojima smo se družili. – Trebao si čuti što mi je izrecitirao Morales.
Celzius napravi grimasu.
– Recitirao ti je pjesmice? – upita.
– Da se nisi glupirao, uvidio bi da neki ljudi pišu deset puta bolje od tebe koji se trudiš već dvije godine, a njemu je to prvi tekst koji je ikada napisao. Znade ga napamet, pobogu!
Moj prijatelj je šutio, ne shvaćajući da li sam ga želio uvrijediti ili biti objektivan.
– Toliko je dobar? – upita.
– Sve u svemu, nije loš, premda je previše provokativan. Previše droge, previše, previše droge u svemu tome. Ali iskrenost kojom pršti ta njegova priča, stil koji je odabrao… Da se barem rodio pedesetak godina ranije i napisao takvo što…
– Šališ se – procijedi moj prijatelj. – Ništa ne može biti tako dobro.
– To je naš problem. Navikli smo uspoređivati se s mediokritetima, vjerovati da nitko od nas nije dostojan pisane riječi i da je pisanje sveti gral za sumnjivu elitu. Mnogi napišu jednu priču i tada umisle da nemaju talenta, a pisanje je umijeće koje se kuje godinama. Rijetki su ti koji mogu napisati dobar tekst iz prve. Jedan od tisuću, rekao bih, i to ne jedan od tisuću ljudi, nego jedan od tisuću pisaca. Pisci staroga kova su to najbolje mogli. Onaj koji je znao pisati i čitati mogao je biti bilo što. A oni koji su cijeli život proveli među knjigama, koji su srasli s jezikom, nisu imali problema sa slaganjem i preslagivanjem rečenica kao novajlije današnjeg doba. Danas može pisati bilo tko, ali nije svatko pismen, niti poznaje jezik. U tome je problem.
U trenutku shvatih da me uhvatilo, da pričam bez prestanka, premda je Celzius upijao svaku moju riječ i osjećao sam se pametnim, a bio je to tek trenutak između tisuće drugih kada bih se osjećao glup.
– Misliš li da nismo dovoljno pismeni? – upitao je oprezno.
– Čovječe, ne znaš sa sigurnošću gdje ide veliko, a gdje malo slovo, gdje ije a gdje je. I tu ne mislim samo na tebe, niti te ne želim uvrijediti. Da ne koristim provjeru pravopisa na računalu, ne bih mogao napisati niti pola stranice…
I tu zašutjeh.
– Idemo kupiti nešto za popiti – napokon, kao sam Hermes, prekine me te pobjegosmo daleko od te diskusije što nam je vrijeđala ego. Smiješno je to što nitko nije rekao: „Hajdemo kupiti pravopis i gramatiku!“

4.

Ponovo smo bili ispod Tomislava, riskirajući prijavu za ometanje javnog reda i mira, ali zakona ovaj puta nije bilo nigdje na vidiku pa smo pričali i lagano pijuckali rum za kolače. Bilo je četiri sata do sumraka. Nismo imali pojma zašto smo još uvijek u Zagrebu. Obavili smo sve što smo htjeli. Trebali smo sjesti na vlak i vratiti se kući. Umjesto toga krenuli smo prema katedrali, onako, da prošećemo noge. Buljio sam u listove ukrašene najlonkama, osvrtao se za svakom dobrom guzom. Bio sam napaljen i nije me bilo briga.
U katedralu smo ušli sumnjivih namjera. Na ulazu, umočio sam prste u svetu vodicu, kleknuo i prekrižio se. Natjerah Celziusa da učini isto, da barem jednom prema nečemu pokaže poštovanje, a da to nisu olinjali vlasnici noćnih klubova s kojima se sporazumijevao jezikom koji ja nikako nisam mogao razumjeti; kod kojih bi puštao svoju muziku za sto kuna po večeri. Sjeli smo u klupice, zapravo natjerao sam ga da opet kleknemo i sklopimo ruke. Misa je upravo završavala. Ostali smo klečati dok su posljednji ljudi hodali prema izlazu.
Tada Celzius skoči na noge, poput vampira je klizio preko kamenog poda prema prvom svećeniku u šarenom ornatu i uhvatio ga za rukav.
– Želio bih vas nešto pitati, onako iskreno – reče tiho, navukavši na lice izraz ubojice pokajnika.
Svećenik je problijedio.
– Vjerujete li u reinkarnaciju? Mislim, ne isključivo, već kao neku vrstu dvostrukog sistema. Reinkarnacija i raj ruku pod ruku. Neki se ponovo rađaju, drugi odlaze u raj ili pakao. Možda reinkarnacija i jest čistilište, samo se još nitko nije pozabavio tom idejom. Razumijete što želim reći? Hinduisti misle…
– Lijepo je da imate pitanja takve vrste i da razmišljate o Bogu, ako sam dobro shvatio… – riječi su ostale visjeti u zraku. Svećenik se na trenutak pribrao, tek toliko da ga prekine. Desnom rukom držao je kvaku drvenih vrata na bočnoj strani katedrale.
Istini za volju, ja sam se pravio da ga ne poznajem. Razgledavao sam kipove svetaca i uživao na svoj vlastiti način. Uvijek sam volio crkve i otajstvo kojim su zračile. Univerzalni osjećaj mira jednak u svakoj crkvi u kojoj sam ikada bio, i nema grada koji sam posjetio, mjesta u kojemu sam bio, a da nisam barem malo zavirio u crkvu. Nisam vjernik, ne, nije se o tome radilo, već o misteriju vremena, koracima što odzvanjaju usred desetljeća koja poput neke patine prekrivaju svaki zid, svaku pukotinu i predmet.
Izašao sam napolje ganut, a idiot se i dalje prepucavao sa svećenikom, ne davši mu da se povuče.
– Imaš sitnog? – poput groma saletio me prosjak. U duši me nešto presjeklo i dadnem mu deset kuna iz džepa.
– Bog te blagoslovio.
Osmjehnuh se.
– I tebe rista!

5.

Ne sjećam se zašto, ali na Cvjetnom trgu je bilo više štandova nego što je uobičajeno. Susreli smo staru prijateljicu iz studentskih dana s kojom sam isto tako podijelio nekoliko nezaboravnih trenutaka. Sada je imala dijete. Prodavala je nekakve suvenire i dijelila kuhano vino. Bila je sretna što me vidi. Ančica.
Sjeli smo kraj nje iza štanda, obećavši joj da ćemo joj pomoći dijeliti vino. I jesmo. Nekako smo uspjeli podijeliti sve u kakvih pola sata, pun lonac, rekao bih. Neko vrijeme smo pričali, a tada nas je progutala noć. Više nije bilo vlakova za doma, spavati u nekoj formaciji koja isto tako čeka jutro na Glavnom kolodvoru bilo je apsurdno. Zapravo ne apsurdno, već previše puta učinjeno. I tako smo se uhvatili mobitela i stali okretati brojeve svih ljudi za koje smo znali da imaju ili unajmljuju stan ovdje u Zagrebu, ne bi li se nekako smjestili.
Smilovala nam se Izolda bijelih ruku, tako sam je zvao, prijateljica iz Križevaca. Čudna djevojka. Mislim da sam poslije još samo jednom razgovarao s njom. Nemam pojma gdje je sada i čime se bavi.
Imala je nešto trave, ujedinili smo snage i pušili njezinu travu i naš šit i razgovarali do jutra. Pričala je o svojem bivšem dečku slikaru, petnaest godina starijem od sebe. Primijetio sam da mrzim te stare slinave profesore koji love mlade studentice na foru što su umjetnici. Ona ga je branila i nakon nekog vremena sam ušutio, no i dalje mi je bilo ljigavo. Mislim, postoje mlađe djevojke i muškarci starijih godina čiji se ciljevi i želje podudaraju i čije su veze stvarne i čvrste; sve ostalo je obična manipulacija zrelosti i iskustva nad svojom suprotnošću. I radi čega? Zategnute kože? Potrebe da se opet osjećaš mladim? Činjenice da si infantilan u duši i nitko te drugi neće? Ili je to neki sport? Ne bih znao. Utonuo sam u san usred razgovora, na madracu koji je bio položen preko četiri daske između kojih su postojali razmaci. I ti razmaci žuljali su me nesnosno. Sanjao sam cijelo vrijeme da propadam u svijet u kojem nisam želio biti. U mjesto gdje samohrane majke prodaju figurice na štandovima i djedeki bez zahoda pišaju u lavor, infantilni profesori zavađaju studentice, gdje svećenici nemaju pojma ni o čemu osim o granicama dogme u koju su zaronjeni, lošim piscima ogrnutim sumnjivim elitizmom i onim dobrim čija djela svijet nikada neće vidjeti jer im nitko nije dao priliku; naposljetku, u svijet u kojem nije bilo budućnosti za nekoga poput mene.
Kada sam se probudio, shvatio sam da ništa od toga nije bio san. Bilo je stvarno. Bio je to ovaj svijet, u kojem živim.
I smotao sam joint, dok su Celzius i Izolda još spavali, vukao dimove uživajući i promatrao novi dan. Nakon nekog vremena, skoknuo sam po cigarete i smiješio se prolaznicima. Bio sam oslobođen.
– Dobro jutro – govorio bih, a on bi smeteno odzdravljali i nastavljali svojim putem.
Deset godina kasnije potpisao sam ugovor s izdavačem, objavio knjigu, zaljubio se u studenticu književnosti, neki od najboljih životnih prijatelja su mi samohrane majke, a svećenike i dalje gledam ispod oka… (premda mi je jedan ponudio besplatan put u Rim; mudrica), a Celzius?
On postoji.

Fotografija: xololounge @ morgueFile free photos

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara