Paula Knapić: Strider i dlakavi feminizam

Bilo je to davno, dok samo još sjedila u školskim klupama. Dok je pubertet bacao na mene onu najtežu artiljeriju, a ja sam se grčevito držala i pokušavala izbjeći metke. Tada, ljuta na cijeli svijet, otkrila sam feminizam. Zar to nije savršeno vrijeme za njega? Da tvoj bunt, ljutnja i mržnja dobiju prijatelja? Jedna novootkrivena feministkinja, nabrijana tinejdžerica protiv svih, protiv svijeta, protiv muškaraca! Ej, koja kombinacija! Na svako “Zašto?”, imala sam svoje “Zato!”. Na svako “Pospremi sobu!”, imala sam svoje “Je li to zato jer sam žena?” pitanje. Na svako “Mogla bi naučiti kuhati!”, imala sam napadaj bjesnoće jer “ŽENE SE NISU BORILE ZA SVOJA PRAVA KAKO BI U 21. STOLJEĆU I DALJE BILE U KUHINJI!”. O da, da, kako li sam samo bila pametna. Znala sam sve, drugi nisu znali ništa. Imala sam ciljeve, planove. Bit ću samostalna, neovisna. Bez muškarca, bez djece. Kućanski poslovi? Bože me sačuvaj! Neću kuhati, neću prati. Zašto da to radim? Jer sam žena? E, pa ne bih baš rekla! I znate što još? Neću se šminkati, češljati, uređivati. Ma ne moram upotrebljavati ni britvicu što se mene tiče! Zato jer sam žena moram lijepo izgledati? Držati do sebe? Ma tko je to rekao, muškarci? Rade li i oni torture uljepšavanja na sebi radi suprotnog spola? E, pa baš ću biti čupava štriga s velikim obrvama i još većim dlakama ispod pazuha! Bit ću takva baš zato jer kažu da ne smijem biti takva! Da, imala sam dubokoumne ciljeve, zacrtane planove za budućnost, čvrste stavove… A onda sam odrasla. I smirila se. Ljutnja i mržnja su nestale. Revolt i bunt su utihnuli, oglase se samo onda kada ih dozovem s nekih valjanim razlogom. A feminizam… On je i dalje u meni. Kao što je zapravo i u svakoj ženi. S vremenom je postao suptilniji, mekši, oblikovaniji. Ljepši i prirodniji. Doslovno. Jer budimo realni, dugačke dlake ispod pazuha nikada nisu bile baš neka opcija. I sve što sam, u ime feminizma, govorila da neću i ne želim – danas radim. Što zbog užitka i želje, a što zbog čiste potrebe. Taj moj dlakavi feminizam me zapravo naučio što želim, što tražim, čemu da se nadam, što mogu i što ne želim.
A kada govorimo o odnosu s muškarcem, to je možda malo kompliciranije. Svaka žena će reći kako zna što traži u muškarcu, kakvog muškarca ona želi. Želi da bude dobar prema njoj i prema svojoj okolini. Da bude pažljiv, ne zaboravlja važne datume. Nije naodmet biti pažljiv i u one nevažne dane. Želi da bude duhovit, da ju zna nasmijati onako kako nitko drugi ne može. Da se uz njega osjeća sigurnom, kao da joj nitko ni ružan pogled ne može uputiti kad je s njim, a kamoli išta drugo. I naravno, želi da bude zgodan, visok, markantan, da ima dubok glas od kojeg se tresu brda. Da, žena će reći da želi upravo takvog muškarca. I stvarno ga želi takvog, vjerujem u to. Ali znate u čemu je još stvar? Osim same želje imanja savršenog muškarca, žena točno zna kakva ona želi biti u toj vezi. Želi biti svoj čovjek. Želi biti s njim, ali neovisna o njemu. Ne želi s njim izgubiti ono svoje ja, ne želi biti u vezi koja će ju pojesti. Želi biti slobodna pustiti dlake ispod pazuha, sigurna da će joj on i u toj fazi dlakavosti reći da mu je najljepša i da ju voli najviše na svijetu. Ali ako joj to i ne kaže, nema veze. Ona je svoje dlake pustila, sviđalo se to njemu ili ne. Želi vezu u kojoj će biti opuštena, svoja. Želi biti u vezi koja se temelji na razgovoru, kompromisu i dogovoru. Želi da ju on nasmijava, ali isto tako ona želi nasmijavati i njega. Da se zajedno, jedan zbog drugoga, grče u smijehu i drže za trbuh. I kada žena nađe takvu vezu, kada zaista nađe tu svoju, ne polovicu, nego drugu cjelinu, onda više nije važno je li on visok, markantan i ima li dubok glas od kojeg se brda zaista tresu.
Ali (da, uvijek ima taj “ali”)… Ali, postoji i ona druga strana. Mračnija, zabranjena, divlja, mistična. I neshvatljivo privlačnija. Svim ženama. Apsolutno svim, što god vam one rekle. Na toj drugoj strani nalazi se onaj jedan lik. Opasan, divlji, opušten, slobodan. On sjedi u najudaljenijem kutu zadimljene i bučne prostorije. U svom je nekom svijetu, ne dira ga previše ovaj šušur oko njega. Ruke je prekrižio, noge je stavio na stol. Ne mari za pravila ponašanja. Lice mu je nevidljivo, sakriveno kapuljačom iz koje ponegdje viri njegova čupava duga kosa. S vremena na vrijeme ga obavije gusti dim lule koju cijelo vrijeme drži u ustima nevidljivima od guste brade. Lagano mahne prstom u nepoznatom smjeru, ne gledajući zapravo nigdje, a konobar, koji kao da je samo čekao njegov poziv, žurno dolazi do njega i toči mu novu turu pive u već odavno praznu kriglu. Ovaj samo kimne glavom u znak zahvale, iskrivi usta u neki polusmiješak i otpuše novi dim. Lagano. Svima je u prostoriji poznat. Zna doći ovdje tu i tamo. S kapuljačom na glavi uvijek sjedne u najudaljeniji kut. Stavi noge na stol, pripali lulu i mahne prstom konobaru. Popije kriglu, dvije i onda opet ode u nepoznato. Nisu mu nikada prišli, boje ga se. Svojom distanciranošću i tišinom tjera strah u kosti. Strah od nepoznatog, koji istovremeno plaši i privlači. Znaju samo da je graničar. Jedan od onih opasnih, divljih likova. Koji slobodno lutaju svijetom, ne mareći za ništa i nikoga. Zovu ga Strider.
O da, san svake žene je da upravo on, Strider, mahne prstom u njenom smjeru. Ona tada zaboravlja na sve svoje čvrste stavove, na sve ono što je jednom rekla da nikada neće. Zaboravlja na svoje žensko dostojanstvo. Prepušta mu se. Neka s njom radi što god hoće. On zna da to može, zna koliku moć ima nad njom. Nad njom, jednom čvrstom feministkinjom koja bi radije umrla nego pogazila svoju riječ. Usta mu se zbog te činjenice ponovno iskrivljuju u onaj polusmiješak koji nju baca na koljena. Lijeno usmjeri pogled prema njoj. Sjaj u njegovim očima ju dotuče. Polako uzima kriglu u ruke i otpije onaj zadnji gutljaj pive dok ona čeka. Ona čeka jer je svo vrijeme svijeta njegovo. Onda se napokon, sporim pokretom, diže sa stolice, čvrsto ju uzima za ruku i kreću prema izlazu. Od njegove mišićave ruke prolaze joj žmarci tijelom. Idu van, u mrak, u nepoznato. “Zajedno”, pomisli ona. Zapravo, više ona s njim, nego on s njom. Ali nebitno. Nebitna je njena uloga u ovome, nebitno je gdje idu, kada se vraćaju. Vraćaju li se uopće? Zajedno ili samo ona? Nebitno, nebitno. Jer on sada vodi, on odlučuje. On, Strider, opasan graničar, divljak. Hrabar, dominantan, jak. Slobodan, neopterećen. S onim svojim polusmiješkom i sjajem u očima, drži ju za ruku, a ona uzvraća stisak spremna s njim i na kraj svijeta.
Da, priznajem, i ja bih otišla s njim. Odmah sada. Pustila bih sve. Napustila bih samu sebe. Sve svoje stavove, želje, potrebe. Sve svoje bih zatomila. Ugušila. Samo za taj jedan opasan, divlji, slobodan trenutak. Ja, koja sam sjedeći u školskim klupama, razmišljala o dugim dlakama ispod pazuha. Ja, koja sam najglasnija u društvu ako se potegne priča o pravima žena. Ja, koja nikada ne bih pristala na odnos koji na bilo koji način ruši i potkopava mene i moj ženski identitet. Ja, kao takva, prva bih otišla ruku pod ruku sa Striderom u noć. U mrak, u nepoznato. Sa Striderom. S njegovim nogama na stolu, kapuljačom na glavi, lulom u ustima. S njegovim polusmiješkom i sjajem u očima, gustom bradom i čupavom kosom. Sa svom tom njegovom vanjskom i unutarnjom privlačnošću, zbog koje žena zapravo gubi onu svoju vlastitu. Jer je s njim otišla u mrak, u nepoznato, zbog tog jednog trenutka opasnosti, buntovnosti i adrenalina. Ma zašto? Zašto nas Strideri tako jako privlače? Kakva je to sila koja nas vuče prema njima? Ne znam, ne znam.. Mi smo žene čudna bića. Čudna, nemalo puta glupa bića. Jer koji put je zapravo sve što nam treba je samo vratiti se doma onome koji nas čeka, a ne onome koji luta. Koji nas voli bez obzira na sve naše dlake ispod pazuha.

Foto: Igor Mukhin via https://en.wikipedia.org/wiki/Pussy_Riot

Vid Sagadin Žigon: Otvoreno pismo svim pravim pjesnicima

Najbitnije stvari su
odviše proste.
Lažu samo oni koji…
zapravo ne znaju za sebe.

Izbezumljeni sa sobom
ne mogu vidjet samog sebe.
Ali prave stvari su
skromne i ponizne.
Prave stvari nikada ne lažu.

Da li anđeli postoje?
A ja vas pitam
Tko bi onda letio bez njih?
I tko bi ikad mogao da padne?
Zar vam je truplo života
zaista dovoljno krupno
da izvučete oči iz mrtvih snova?

Kristusova patnja jeste
od neuništivog čelika
ali ipak on nije bio čovjek
nego samo onaj koji pati
a to je zapravo svako od nas.

Kristus neće doći
jer je on oduvijek ovdje
sretan među zvijezdama
koje uzalud svijetle
u tamu izbezumljenog uma.

Sad vam kažem
sad ili nikad srest
ćemo se u paklu snova
i podtaknuti vatru
vlastite radosti Biti.

Uz veliko poštovanje
svima koji vas čitaju.
Izbezumljeni pjesnik

Ilustracija: Caravaggio, Večera u Emausu

Milan Zagorac: Pet savjeta za mlade autore

Umjesto tjednog komentara, evo jednog fejs zapisa:
1. Nemojte se sramiti svoga rada. Jednako tako nemojte misliti da ste Kamov, Mann ili Virginia samim time što nešto stvarate. Imajte mjeru, radite, pokazujte što radite, a rezultati će stići kad stignu, naročito ne maštajte o sabranim djelima ili da nazovu ulicu po vama. Radite i prezentirajte to što radite. Ne brinite što imate 5 sljedbenika i što nikad niste dobili nikakvu nagradu. Vaš rad je nešto na duge staze. Život je dug i plodan dar.
2. Radite puno i nemojte postavljati pitanja za koga i zašto jer niste dobili time prestiž ili novac. Radite, to znači pišite, učite. Promatrajte otvorenim očima, ušima i umom. To “radite” ne znači da izbjegavate stvarni život. Živite ga. On je ultimativno učenje. Ne mislite samo na novac. Štoviše, pišite, uređujte, pomažite, dajte sebe za nešto što možda ni nema veze s vašim pozivom. Pomognite lokalnom časopisu za beskućnike sa svojim prilogom… Lektorirajte početnički časopis, radite u socijalnoj samoposluzi, sudjelujte u čišćenju svoga kraja.
3. Sudjelujte u lokalnoj zajednici. Koliko vas god ona frustrirala, ona je vaša stvaralačka maternica. Vaša je lokalna zajednica i ona na fb ili twitteru ili na googleu. Ona je sve i svugdje. To ne znači da joj morate podilaziti. Vi znate što treba vaša zajednica, vi u njoj možete uvijek pomoći.
4. Imajte mjeru. Ne ponižavajte one koje biste mogli ponižavati, ne laskajte nepotrebno. Mislite o onome što radite i učite procijeniti vlastiti doseg i mjeru. Imajte mjeru.
5. Ne radite ništa instant – tipa slava u bb kući ili, primjerice, Kardashians. Ne budite zavidni. Nemojte platiti 10000 milijuna samo da postanete slavni. Poanta nije u tome. Ne napuhujte se, to se vidi. Vaš rad je vidljiv u tome koliko ste otvoreni i prisutni.

Foto: www.morguefile.com

Veronika Dintinjana: Oleandri

Tamo negdje je plava zgrada, uzidana u brijeg.

Uza zid garaže od salonita rastu tri oleandra.
Posadili smo ih zajedno. Kažu da će ih trebati posjeći.
Cesta se spušta do kanala. Do mora. S borovom šumom
i stijenama za obranu,
protiv vjetra i valova.

Iznad vrata je pukotina, koja se proteže
do temelja. Brdo se kreće.
Gradimo na živom pijesku, ne znajući;
voda i vapno privremeno zaustave
odnošenje grednika, s kojima gradimo
domove. Želje i nade. Siječemo drveće, kako bi
učvrstili svoje živote, kratimo im ruke, kosu.
Oleandri ipak dalje rastu, ravno prema dolje i ravno gore.
Čak i ako nema mjesta da bi mogli proširiti ruke.

Gdjekoje drveće i grmlje zna živjeti na živoj stijeni.
Kao cvjetovi tratinčica i stolisnika u stijeni
Katedrale u Pontevedri. Ili bilo gdje drugdje,
gdje kamen i cement pucaju umjesto srca
i nastane u rani crnice malena kap.

Nekoliko kamena, nekoliko imena. To je sve što ostane.
Žute krizanteme u lončićima za cvijeće,
usred negostoljubivih groblja.

Unatoč stotinama plamena nema dovoljno topline
da bi si mogao ugrijati ruke.
Kalendar neke, prije davna vremena napuštene i zaboravljene žetve,
pomaci nebeskih tijela, koji podsjećaju
da će tama još jednom omotati svijet.

Slijedeći put donesem oleandre.
Odrezat ću grane i od njih uzgojiti reznice.
Kroz vrijeme, vidjet ćemo hoće li biti cvjetovi iznad otrovnih listova
ružičasti ili bijeli.

Prevela Andreja Malta

(Pjesma je prevedena u sklopu prevoditeljsko-pjesničke radionice “Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani”, održane 28. studenoga 2015. u suorganizaciji Poiesisa, Književnosti uživo, Zavoda Gulag i KUD Sestava u Hostelu Celica u Ljubljani)

Foto: www.morguefile.com

Vid Sagadin Žigon: Šalamunu

Mladim pjesnicima si kao od šale
rezao mlade i još grčevite lulke
šala-o-mun ti bicepsu poezije!

Kako su plesali oko tvoje
neusahljive kite kako si ih
jebao dječjim govorom

da su te darivali svojim jezikom
pa si ga prekasno uzimali natrag
zaraženoga tvojim vječnim entuzijazmom.

Polegao si ih na plahte nasljedstva
kao male bijele štruce te ih
jednoga za drugim razdjevičio.

Sada te kunu jer nisi upotrijebio
ekološko brašno za bezjezične
napjeve koji te nehotično slave

o-šala o-mun istrebljivač
svojega plemena sjemenski
pastuh svojega krda o-mun

o-šala o-šala o-mun o-šala
tvoji mali bijeli zečići se množe
brže od tvoje male bijele smrti

posvuda su i grickaju crvene
oči skrite za potplati bogova
koje pucaju od smijeha da ovdje

plačemo za tobom o-plač o-šala
o-tol-mun nikada mračan-mun
koji pljuje slike kao da bi se mrijestio.

Još uvijek te kuju u zvijezde
i zavijaju u tvoj mjesec kao vučići
prisisani na sise iz srebrnoga

pepela kojega radodarno trošiš
okolo nas da lako svatko
reče: Šalamun to sam ja!

Prevela Mirela Fuš

(Pjesma je prevedena u sklopu prevoditeljsko-pjesničke radionice “Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani”, održane 28. studenoga 2015. u suorganizaciji Poiesisa, Književnosti uživo, Zavoda Gulag i KUD Sestava u Hostelu Celica u Ljubljani)

Foto: https://newyorkschoolpoets.wordpress.com/2014/12/28/tomaz-salamun-1941-2014-and-the-new-york-school/

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara