Miloš Petronijević: Kako sam postajao intelektualac

Pre nekih dvadesetak minuta, dok sam u hladovini svoje sobice sušio znoj i ispravljao grbinu od drmusanja traktora i utovarivanja sena, listajući onako uzgred posle ručka novine, informišući se o zaključcima naše vlade i o ugledu naše zemlje u široj međunarodnoj javnosti, neodlučan da li da prilegnem ili da popijem još čašu-dve vina, skloniji ovom drugom, elem tada, pripalivši duvan i pogledavši na još nekoliko stupaca šta pišu i kako pišu, tek, mada nisam bio pijan, možda zbog umora, ali gledajući odštampane podnaslove, pade mi na um moje dečaštvo: setih se kako sam želeo da postanem pesnik, da pišem u tišini, nižući redove, setih se i svojih srednjoškolskih stihova, i sedeh tako, sa čašom na astalu, snevajući o nemogućnostima, i već htedoh da izađem na verandu, kadli mi se, dok presavijah novine, pogled zadrža na reklamnoj stranici sa podužim spiskom knjiga na rasprodaji, onako rasejan počeh letimice da čitam: 1. Ivo Andrić: „Na Drini ćuprija“; 2. F. M. Dostojevski: „Zločin i kazna“… 5. Franc Kafka: „Proces“… 8. Tomas Man: „Budenbrokovi“… itd. – i tu, negde na sredini, kao da mi se neki feder u glavi otkači, kao da me sunce obasja: „A bre… Kad mogu toliki drugi, što pa da ne mogu i ja!“ sinu mi, i nemajući više mira, gledajući neslućene perspektive i sudbinu koju sam sreo, zamišljen i ozaren, kao da sam drugi čovek postao, odbacih sve nelogičnosti i reših da se plajvajza prihvatim i ma šta bilo napišem i u književnosti se oprobam, makar mi to bilo poslednje, i razmišljajući šta sam nakanio a znajući kakav sam, videh da mi vrdanja nema i da ću u blistavom naumu svojemu istrajati pa kud puklo da puklo…
I tako, s nadolazećom snagom sred rasplamsalog oduševljenja, maksimalno odlučan, ne gubeći ni trenutka i sledeći konstruktivnu zamisao svoju, odmaknuh u stranu novine i čašu sa vinom, a balonče kraj stolice zapečatih i gurnuh u ćošak – kad radim ozbiljne stvari, izbegavam da pijem – pronađoh u fioci jednu zabataljenu svesku i nešto papira, zasukah rukave, pa nadahnut rečenicama koje mi odnekud same od sebe iskrsnuše i lepom idejom da budućim čitaocima takoreći sam početak svog književnog dejstvovanja opišem, počeh svoju plodotvornu zamisao da opisujem, počeh da pišem. I pišući, sve više uviđah da je to ono što mi je nedostajalo, da je to ono što sam celog svog života tražio i hteo.
Uspevši ovako da plastičnim opisom svoje odluke sa kazivanjem ovim otpočnem i uvidim za šta sam stvoren, pročitavši rečenice koje sam stvorio još jednom, odahnuh časak-dva, zadovoljan sobom, pa zagledan u svoje vizije, pun podsticaja i elana, postavih pred sebe nov papir, željan da istim tempom s pisanjem nastavim i elegantno nižući redove i misli svoje pisano delo iza sebe budućim naraštajima ostavim.
Te s tom svrhovitom nakanom, dakle, eda bih nove rečenice proizveo i početni stvaralački zamah i uspeh svoj što bolje iskoristio, posegnuh za olovkom i zamislih se nad mislima svojim, nalakćen nad hartijama, i osluškujući glasove i asocijacije u duševnom potencijalu svojemu, pun iščekivanja, stadoh tu i tamo ponešto od onoga što odatle iskrsnu i da zapisujem, ali pročitavši potom šta sve zapisujem, postideh se toga, te se zamislih nad tim polurečenicama, i odgonetajući šta ću i kako ću, a u grozničavom nestrpljenju da sa pisanjem nastavim, mada još ne znajući kako, odgurnuh u stranu neuspele pokušaje pred sobom pa, napregnuvši psihičke procese svoje, iznova zapeh da ma kakvom majstorski napisanom rečenicom iznađem putokaz ka daljem napredovanju i s kreacijom svojom nastavim, i vrebajući među svojim mislima onu koja će mi pravac dati, dok čekah na nju, tapkajući u mestu, gledah u papir pred sobom, zamišljen i zbunjen što mi se trenutno ama baš nikakva ideja u pameti ne javlja i ne malo iznenađen poteškoćama što pred ovaj moj književni poduhvat iznebuha iskrsnuše…
Jer dok sam, inspirativno naoštren, sam trenutak kada sam naumio da se literalnom produkcijom pozabavim kao od šale opisao i tako kazivanje svoje otpočeo, dotle sam oko samog nastavljanja tog prvobitnog opisa svojega grdne muke ja imao, i samo tog popodneva preko dva sata samoga sebe maltretirao i uzalud se zlopatio, a sve zbog početničke samouverenosti svoje da je sa samom odlukom da književnik postanem i sav posao završen i da tu omanuti nikako ne mogu. I ko zna dokle bih ja tada tako na silu zapinjao, i nakon kratkotrajnog sagledavanja cilja i podužih nastojanja da se s mesta pomerim i ma kakvu smislenu rečenicu sastavim, s nevericom gledao rezultate i gužvao žvrljotine pred sobom, ne uviđajući nikako da prvo ideju o tome šta ću pisati treba naći pa se tek onda samog stvaralačkog akta prihvatiti, ko zna dokle bih se u misaonom bezizlazu zaludno vrteo i batrgao, i tražeći u grozničavom stvaralaštvu spasonosnu formulu kojom ću pisanje nastaviti grizao se u sebi i s nestrpljenjem cupkao na stolici, i lako je moguće da se s mrtve tačke tog dana ja uopšte pomerio ni ne bih, ko zna gde bi me nervoza odvela, da mi nije u jednom trenutku, kad zbrah papire na gomilu s mišlju da se ćorava posla okanim – elem, upravo tada mi se božjim proviđenjem pogled zaustavi na onom balončetu kraj stolice, ka kojem se mahinalno i sunuh, ali i na vreme od njega odustadoh, samodisciplinovano zaključivši da mi je dovoljno i ono što je ostalo u čaši, srećno zaključivši, jer pošto sam se okrepio, sedoh da malko dušu povratim, pa nasuvši još jednu, okuraživši se, razbistrenih misli, sa čuđenjem i ozarenjem osokoljen uvideh da sam se u zanosnom oduševljenju primamljivim poduhvatom ovim u prazno zaleteo kao niko moj.
„Kuda ćeš u nekošeno, brajko moj?!“ rekoh tad sebi; i nasmejah se. „Zar bi hteo odmah, još danas, ovu tvorevinu uma svojega i da završiš, a da je pre toga nisi nimalo razradio, početke i krajeve joj pronašao, o tome šta ćeš pisati dobro porazmislio? Zar ne vidiš, slepcu, da te je oduševljenje napisanim rečenicama na stranputicu zavelo, u glavu udarilo, te si u nekritičnoj samouverenosti svojoj maloumno poverovao da ćeš i bez prolivena znoja istim tempom sa prenošenjem misli svojih u pisani oblik nastaviti i, sledstveno tome, na lak način književnik i intelektualac postati? Eh! moj delijo! Grdno si tu pogrešio! Jer kad bi to tako lasno išlo, kada bi bilo dovoljno samo za sto sesti i papir pred sebe raširiti, i ostali hvalisavci iz tvoga sela bi se ovoga zanata prihvatili i ovakvu besmrtnu zadužbinu sebi za života podigli. Srećom, međutim, mnoge preduslove za ovaj posao treba ispunjavati, ne stvaraju se genijalna dela tek tako, velika pamet je za njih potrebna, kao što vidiš. No, pamet ti ne manjka – nevolja je što si previše brzopleto krenuo, nepripremljen u juriš pošao i, eto, ovako glupavo, u prazno udario. Ali sad, šta je – tu je, ne grizi se i ne nerviraj uzalud, majstore, to ti neće nimalo pomoći, nego, umesto što okajavaš pogreške svoje, smiri se i sredi, te lagano iz iskustva ludog pouke pametne izvuci da ne bi i ubuduće iste greške činio…“
Pošto sam ovako pronašao uzrok zbog kojeg je zastoj u pisanju ovoga dela nastao i, sagledavši ga sa svih strana, dao mu ime brzopletost ponikla iz oduševljenja, i pošto sam ga proživljavanjem prevazišao, i prevazilazeći ga sve jasnije uviđao da se ne može s neba pa u rebra i da treba puno toga razraditi, puno toga odrediti pre nego što se samom stvaralačkom aktu pristupi, pošto sam se smirio i sredio te, vrativši svoje sećanje ponovo na onaj trenutak kada me je uhvatila grozničavost, eda bih istu još bolje osvetlio, te da ubuduće u nju ne bih više upadao, došao do zaključka da mi se takva posrtanja više ne mogu desiti – pošto sam ovako, dakle, o svemu porazmislio i sebe u saznanju utvrdio, počeh i da prevazilazim trenutnu slabost i neaktivnost, počeh, u rešenosti da promenim pristup, razmišljati o širim perspektivama svojega kazivanja i o tome šta hoću njime da kažem, počeh da odgonetam šta ću i planiram kako će biti ponajbolje – planirajući tako pomislih i da sam početak svoje umotvorine poništim, da sve što sam napisao odbacim, pa da iznova sa novim rečenicama i zrelijim uvidom stvaralaštvu pristupim, ali mi bi žao onolikih muka mojih, te neodlučan, zamislih se, tražeći izlaz – kadli u dvorištu začuh svoju ženu Mirjanu gde kraj verande odlaže motiku i doziva piliće i kokoške, gundoreći što im nismo sipali vodu.
Otrgnut iz umetnosti, slušajući Mirjanu gde u kuhinji zvoca zbog nereda koji su deca za sobom ostavila, iznenađen što je već prošlo četiri popodne i dosetivši se kako sam planirao da po hladovini seno iz prikolice istovarim, nemajući kud, odložih hartije i svesku u fioku među novine i zapalih uz vino još jedan duvan, duševno se sređujući pa, ostavivši teške misli za sobom, izađoh iz svoje sobice i u hodniku nazuh opanke, nameran da se, kad sve poslove obavim, posle večere još malo književnom poslu vratim, računajući da ću odmoran, razbistrene glave i odlučnije opredeljen lakše problem sagledati, te tako pronaći ideju i težište ovoga dela i razvojni put kojim će se ono kretati, pa se na taj način i osloboditi besmislenih dilema i nervoze proistekle iz nedelatnosti, prenuti se i sa jalovih premišljanja preći na stvaralački rad, početi pisati – na miru, natenane, sa planom i na sigurno – i iz ovako neugodne situacije tako se, ako bog da, napokon nekako izvući.

*

Kada sam sve poslove završio – istovario seno, samleo jarmu, namirio s ćaletom stoku, odvezao u zadrugu mleko: sa kumom i Vlastom popio tri rakije pred prodavnicom i svoje sinove, Slobodana od dvanaest i Velibora od devet godina, sa igrališta u blizini poslao kući – pomislih, ostavljajući na verandi prazne kante, da se nekako neprimetno provučem u svoju sobicu i bar još koji minut spisateljsku muku svoju razgledam, ali tek što otvorih vrata predsoblja, izuvajući se, čuh ženu gde me iz kuhinje zove da pogledam kakav je dobar paradajz nabrala u gradini, nagvirih kroz zavesu da ga pogledam i sa odobravanjem joj klimnuh glavom, pa osvrnuvši se oko sebe, porazmislivši, ne znajući šta ću, nasuh čašicu rakije i ćutke sedoh za sto da na miru pogledam Dnevnik – upoređujući početak moga dela sa onime što su govorili na televiziji, uvideh koliko je moj tekst od njihovog poodmakao, te odlučih da ga u nepovrat neiskorišćenog ne bacam, već da ga daljom razradom produžim i da sve što sam napisao maksimalno pametno iskoristim – posle sa porodicom večerah, slušajući ženu kako se svađa sa decom što još nisu završila domaće zadatke, tu se već i ja pomalo iznervirah, pripretih dečurliji kažiprstom i poslah obojicu u sobu da uče, pa ponovo počeh gledati televizor, eda bih se još malo smirio i, s namerom da se kroz koji minut ponovo književnom poslu vratim, počeh gledati neki film, ali me slušajući zujanje usisivača uto san prevari te u fotelji zaspah.
Pri kraju filma, žena me probudi; pomislih, onako bunovan, da koji sat na ovome delu poradim, no, porazmislivši časak, poslušah glas srca, raspremih se i kao čovek legoh.
Ujutru, ranom zorom, pre petlova, trgnuvši se oda sna kad mu vreme nije, kao da sam nešto važno ispustio da uradim, zatekavši sebe u polumraku širom otvorenih očiju, setih se jučerašnjeg dana, sedoh na ivicu kreveta i duboko se zamislih: „Zar sam mogao onako blentavo lutati i celo božje popodne sa sobom se ne sastaviti?“ zapitah se; i ne shvatajući kako mi se to moglo desiti, pogledavši ženu kako spava snom pravednika, stadoh da razmišljam o jučerašnjem zastoju:
„Tražio sam plan po kojem ću i šta pisati“, setih se. „Put kojim ću se kretati nisam uspeo pronaći. Tražio sam misao vodilju svome delu“, nastavih da pratim svoje sećanje.
“O čemu da pišem?… i kako da nastavim tamo gde sam stao? – to je bio jučerašnji problem!” zaključih. „A gde sam stao?… Iza opisa svojega nauma da se u književnosti oprobam stao sam, i dalje se pomerio nisam, tu je zapelo… Sam momenat kada sam došao na ideju da se beleženja svojih misli prihvatim i pisani trag za sobom ostavim lako sam i dobro opisao, jer su mi odmah po odluci da knjigu napišem u pameti blesnule i prve rečenice kojima sam svoje književno delovanje prikazao i time kazivanje ovo otpočeo, ali i po završetku tog otpočinjanja žalosno stao, tu mi je bio kraj, kao da mi je inspiracija zakazala, i više od tog prikaza juče uspeo napisati nisam. A nisam jer mi je odredba ’Pisaću ma šta bilo’ bila nedovoljna: o tome šta ću i kako unapredak pisati ona ništa govorila nije. A i što jeste – jeste, mora se priznati, maloumna ti je, brate, pomalo ta odredba, kroz trnje si u nekošeno bosonog sa njome krenuo, jer samo budala prvo reči uhvaćene u letu zapiše pa im onda čemeran i živčan smisao i nastavak traži. Mada, opet, s druge strane gledano, sama ideja da intelektualac postaneš ima dubine i smisla, ali, kao što vidiš, da bi se to strefilo, moraš i konkretnije odrediti šta ćeš i kako nadalje pisati, s upotrebom pameti nit vodilju koju ćeš tokom rada slediti moraš pronaći, smisao nekakv svojemu kazivanju dati, sve nejasnoće razrešiti, pa tek onda, kada to učiniš, videćeš i sam, iz mudre misli i rečenice će same od sebe proisteći, te ćeš s lakoćom sa pisanjem nastaviti i među besmrtnike se, što bi rekli, u sazvežđa vinuti.“
Zadovoljan svojim zaključcima − „Tako je, majstore!“, rekoh sebi − obukoh pantalone i pogledah kroz prozor gde sviće, dok se Mirjana meškoljila u krevetu spremajući se da ustane − „Je li ti dobro, Miloše“, upita me podlakćena – rekoh da mi je dobro i zakopčavajući košulju pođoh u kupatilo, razmišljajući i dalje o svojim nakanama i smirujući se uverenjem da će sve biti u redu i da ću u toku dana, kad se budem odmarao, bez teškoća razrešiti nejasnoće i nastaviti sa pisanjem tamo gde sam stao.
Pošto sam ustao rano, te do namirivanja krava i svega ostalog imao još nešto vremena, uzevši dve-tri kašičice slatka, rekoh ženi da požuri sa kafom, ona mi tu poče prenositi abrove i kako je ova rekla ono a druga joj kazala ovo, nabrajajući između rečenica koliko je danas posla čeka, ja jedno vreme zamišljeno klimah glavom listajući TV program u novinama na stolu, pa odmahnuvši rukom kada me upita šta ću da obučem kada večeras budemo išli kod njenih i rekavši joj neka mi ostavi šta bilo, kad ona izađe, ponesen mislima, pođoh u svoju sobu da uz kafu još koji minut pogledam sve ono na čemu sam juče celo popodne zaludno radio.
Pročitavši one svoje prve napisane rečenice i uverivši se da su dobre i da to nema kud, počeh da razmišljam o njihovom nastavku – u nadi da ću uspeti na brzinu ma šta da napišem i samopouzdanje povratim, postavih pred sebe papir i uzeh hemijsku olovku u ruke spreman da zapisujem, ali ne znajući šta, te razmišljajući i pitajući se „O čemu da pišem?“, tražeći odgovor, setih se kako je neophodno prvo pronaći šta ću pisati pa se tek onda beleženja misli prihvatiti, setih se da treba razmišljati i plodonosnim zapažanjima ideje tražiti, pa počeh to i činiti, počeh ih tražiti, ali, pogledavši kroz prozor, videh da svitanje odmiče te da ih za sada nemam vremena pronaći.

(nastaviće se)

Foto: www.morguefile.com

Katja Kuštrin: Oluja

Krajem rujna, vjetar. Valovi u pokretu.
Čamac kojeg si cijelu godinu uređivao, nalik je slici.
Galeb je upravo uhvatio ribu. Svjetlost sunca
mijenja more u more dragulja.

Dok jednom rukom kormilariš, drugom podupireš zamišljen
pogled pomiješan s morskim zrakom.
Sjedim nasuprot tebe zagledana u modrinu, rukom
dodirujuć površinu ostavljam za nama pjenasti trag.

Upravo takav kakvog su mi ostavili nakon operacije.
33 stupnja, toplina mi pušta mokre tragove na tijelu.
Ti još uvijek ne mičeš pogleda, miče se tek
tvoja ruka na kormilu – lijevo, desno, lijevo, desno …

Pjenasta će staza uskoro nestati, a trag na mom tijelu
ostati zauvijek – smrt moga djeteta. Djeteta.
Naš odnos se promijenio. Sve je mrtvo.
Ne osjećam više ništa … Vraćaš nas kući.

Obala je puna ljudi, puna glasnog života.
Među nama raste strah od povratka. Možda bi oboje
radije na otvoreno more čekati oluju.
Pa neka nas ispere ili konačno ubije.

Sa slovenskog prepjevao: Robert Vrbnjak

Foto:  Milan Zagorac, Nevera u Trnovi

Florian Hajdu: Sve je isto, kao Pecelóba

Sve je isto, kao Pecelóba, samo crkva ne dozvanja dovde
Kada sam se urodio u moje selo, dan je još trajao. Sunce je još jedva držalo Tisu da ne oteče sasvim, da bi se bebonoseće ptice ogledale iz oblak perspektive, ponovo za udaju doterale ili na prevaru švalerski pobegle sa dugačkokljunaškim rodcem u Mrtvaju obližnju, Tisino neprirodno kopile Kreketovac, odakle su se guske, uvek u belom horu, vraćale, gakale nesinhrono, netonalno, kada su se sa ispaše, site, ponosno, sa uspravljenim dugačkim vrstovima sa Vođom gusanom, Topuzanom, nos mu nalik na topuz kajmakčalanski, unizane, uširinirane, batom, kao paradnim korakom, vraćale, raznooblačne prašinu dizale ulicom koja je tri puta više šira od sporedne ulice neke mirnoravničarske dvonacionalne. Od kada mozak moj poznajem, znam za muve, imao sam ih, viđao raznih, raznobojnih, većih, manjih, glasnijih, tiših, okatih, krilatijih, dosadnih, milomilujućih, svrboizazivajućih. Neke sam nazivao, druge pripitomljavao, na nos ostavljao pa ih odatle na palčev nokat zvao da, kao Mig, uz škripu ateriraju, a neke nemušto glupopokretno jurio i neuganjao, a onda sve zaboravljao, jer je crkva zvonila, Baba moja brinula, Deda moj, koji kasnije nije bio moj, pušio je i terao mašinu za šivenje. Mašina stajala, a štof trčao ravno kao kada gluvi Csordas duva u bivolji rog za isterivanje krava, a ja zevao jer sam gladan bio, a tada sam to uvek činio.
Sedim, neudobno, na panju od kanadske topole, oko mene sve je sedo, jesen, pripremam sebi nešto, neapetitljivo za druge, za preživljavanje, ne znam šta jer tražim šta bi sa čim i šta bi se uopšte od onoga što imam progutati moglo. Oko mene sve muve iz nekog sada sasvim drugog jednonacionalnog sela… Sa svetloroze muvoubicom tapkam, namerno promašim, jednom, još jednom, pa opet i tako redom. Približim se jednoj muvi, čini se okatijoj, sasvim blizu, još bliže, ona i dalje stoji, ja opet, ona ni da mrdne, približim nokat, ona prhne, na nokat se zalepi, ćuti… O radosti, o prošlosti Bačkopertovačka.

Foto: http://www.dvorci.info/vetrenjace/vetrenjace/kikinda2/info.php

Katja Kuštrin: Bacanje žabice

Za ljetnog dana šetali smo putem,
uz koji je danas kamp i po kojem turisti
ostavljaju tragove gazeći naše korake.
Stali smo pored rijeke. Naša tijela su okamenjela
na njenoj obali punoj mrtvoga života.
Kamenje, sivo, bijelo, prelijevajućih boja
zarivalo nam se je u stopala. Korak se
lomio nad njim, kao pjesma se slijevajući iz pokreta u pokret.
Već je John Keats napisao:
“Poezija zemlje nikada nije mrtva.” Toga dana
rukom sam na pola presjekla svoj prvi
kamen. Bez boli ga prepolovila –
uništavajući mrtvo u sebi. Kao da gledam
film Karate Kid. Iako ga tada još
nisam vidjela. Možda će dio te kamenite
smrti, koja je rodila život, biti riječnim brzacima i valovima
donesen artefakt za nekog tko će se jednom zaustaviti na tom mjestu.
Možda ću za njega biti hominid, koji je izgradio kameno oruđe,
kojim se može kopati. Sjedim na pješčanoj podlozi uz Bohinjsko jezero.
Tražim prikladno oblikovan kamen, takav koji će moći na
tankom filmu vode putovati lagano namreškanom površinom. Val
ispred kamena uzrok je da kamen poskoči.

Preveo sa slovenskog: Robert Vrbnjak

Foto: https://en.wikipedia.org/wiki/Lake_Bohinj

Milan Zagorac: Psihijatriju treba razoriti, ne bi li se spasilo one koji sada misle da je trebaju

Uz knjigu Roberta Torrea Prava istina o psihijatriji

Since theocracy is the rule of God or its priests, and democracy the rule of the people or of the majority, pharmacracy is therefore the rule of medicine or of doctors.
Thomas Szasz

Ni ne skrivam da mi je ova tema bliska i da se već dulje vrijeme interesiram za nju, pa se stoga osjećam pozvanim prozboriti o tome nekoliko riječi, stoga mi je čitanje knjige Roberta Torrea svakako poslužilo kao polazišna točka. Do onoga merituma stvari koji se odnosi na povezinicu s književnošću i umjetnošću nadovezat ću se na kraju, ali više uspostavljajući analogiju s rušenjem starih i disfunkcionalnih dogmi koje nam i te kako ometaju zdravo sazrijevanje.

Robert Torre svojim je eksplicitnim istupima u javnosti započeo senzibiliziranje javnost za nešto novo, za ono što dolazi, a što je u domaćoj stručnoj javnosti (mislim i na psihijatrijsku struku, ali i na medicinu kao maćehu kojoj je psihijatrija neželjeni rezultat ljubavne veze neurologije i dušebrižništva, s današnjim flertom s novim sustanarom – farmakologijom) trebalo izazvati efekt provaljivanja u zabran u kojem desetljećima naše odbačene i internirane te ponajprije obilježene sugrađane držimo u nehumanoj izolaciji s nikakvim perspektivama za rekuperaciju. On stoga psihijatriju naziva zapravo predpsihijatrijom, dakle, eksplicitno pseudoznanošću koja nikada nije uspjela uočiti nijedan biološki marker koji bi ukazivao na ludilo, odnosno stanje koje je u pomaku u odnosu na konvencionalnu i arbitrarnu normalnost, ali koja na sebe preuzetno uzima da na temelju vrlo fluidne simptomatike (a koja se sve ekstenzivnije definira u priručnicima) daje psihijatrima sve odrješenije ruke za prepisivanje psihofarmaka. Unatoč činjenici da je izlječenje sve bezizglednije. Dakle, kako nema bioloških markera, sami psihofarmaci nisu ništa drugo do pokrivača simptoma, odnosno, u najbolju ruku, dobrog placeba u kojem čovjek s psihičkom patnjom možda zaista dođe do samoiscjeljenja.

Nema života bez davanja smisla. Probajte to zamisliti ovako: ili vjerujete u to, ili ne vjerujete. Recimo da ne vjerujete, život je jednostavan, na sve postoje odgovori, sve je rješivo po poznatim protokolima određene tehnologizirane struke. Tako biste po protokolima trebali nadvladati majčinu smrt, bolest djeteta, gubitak posla, zapljenu kuće, spaljivanje vaših simbola, bilo što što vas kratkoročno ili dugoročno traumatizira i uzrokuje psihičku patnju i primjerice sutra otići na kavu s prijateljicom bez ikakvih problema. Ma da ne bi! Nema toga. Dakle, morate tražiti odgovor na temeljno pitanje samih sebe, a to je tko sam (stvarno), što sam (stvarno) i koja je moja (stvarna) misija unatoč patnji koja proizlazi iz vanjske, egzistencijalne uvjetovanosti, bilo iz nekog nama neprispodobivog razloga.

Psihijatrija je više od 150 godina svjesna ovoga, pa opet ne iznalazi inteligentnog načina da nadvlada sve ono što joj usporava razvoj. Najprije su to koncepti duševnih bolnica, azila, nakon toga su to eksperimenti i potpadanje pod utjecaj Big Pharme kojoj se provincijalna hrvatska sredina ukazala kao fenomenalan drugorazredni poligon za ispitivanje svojih neučinkovitih proizvoda. Radi se, zapravo, o tragičnom nesporazumu koji je psihijatriju, koja jest jednim svoji m dijelom dušebrižništvo, odvela putem znanosti i medicine koje su i same u konceptualnoj krizi. Naime, ni znanost, pa tako niti medicina, ne odgovaraju više stvarnom čovjeku, oni zalječuju, a ne izlječuju, oni varaju ljude posve ispražnjenim frazetinama “bit će jednoga dana, samo što nije” ne bi li za svoj koncept koji je duboko uzaludan i dalje izvlačili golema sredstva u koruptivnom lancu koji nikada ne prestaje.

Rezultat je slomljeni čovjek. Robert Torre upravo zbog toga, zbog te tragične neosviještenosti današnjeg građanina ove zemlje, ovako grubo, nogom, razvaljuje vrata koja su ionako trula i ukazuje na to da je aziliranje, internacija i kemotretiranje psihičkih bolesnika s nikakvom ili minimalnom šansom da će iz toga stovarišta ljudskih tijela i duša ikada izaći, zapravo štetna i zloćudna praksa koju treba duboko reformirati, ako ne i odmah ukinuti.

Iako on to eksplicitno ne spominje, spominje ono drugo, anonimne alkoholičare (ponajprije anglosaksonski svijet), cenakolo (talijanska praksa) kao i rudimente “psihijatrije u zajednici” u nas, kao primjere dobre i pozitivne prakse. Ako već psihička patnja nema izlječenja, ima načina da se pacijent, odnosno, pojedinac u potrebi s njome bolje nosi. To je rad koji zahtijeva izvaninstitucionalno promišljanje, promišljanje samih pacijenata koje treba odmaknuti od narativa “pacijenta” (koji, usput rečeno, vrlo rado pristaju na ulogu žrtava i primatelja financijske i medicinske skrbi, umjesto da aktivno promišljaju o samima sebi i djeluju), rad u zajednici, formiranje skupina zainteresiranih pojedinaca koji na sebe mogu preuzeti rad koji je prije svega duhovno-humanističke naravi, a ne medicina i znanost. Ovaj je moment duboko basaglianski i na idejnim postavkama Thomasa Szasza, kao i na jaspersovskoj ideji da je čovjek biće u stalnoj graničnoj situaciji, te se čini da će voditi sustavnoj primjeni domaće inačice sada već gotovo 40 godina starom konceptu Legge Basaglia (Legge 180), naravno, uz nimalo nebitnu ulogu domaće zainteresirane javnosti. Jer, naime, primjena nečega ovakvoga u sebi pretpostavlja vrlo široku i čvrstu demokratsku osnovu na temelju koje se može aplicirati u stvarnosti.

Ništa nije onako kako se čini na prvi pogled, nisu mehanizmi koje nazivamo uzročno-posljedičnim vezama ono što stvarno pokreće naša djelovanja. Oni su to tek na prvi pogled. Ono što nas pokreće, paradoksalno, duboko je nespoznatljivo, a manifestira se tek putem određenih simbola koji su, mahom, duboko individualni. Problem je sa simbolima da su višeznačni, protumačivi na različite načine, da su neprestano u preobražaju i da neprestano iskazuju neke druge sadržaje. Riječ je o dinamici. Zatim, neki su osobni, a neki su duboko kolektivni i povezuju nas kao obitelj, narod, vrstu, čak i šire, kao živa bića, pa čak i daleko šire, kao entitete u univerzumu.
Upravo zato što u simboličkom smislu majčina smrt, bolest djeteta i slično zauzimaju važna mjesta u odnosima naših nesvjesnih poticaja, oni nikako ne mogu biti beznačajni događaji koje ćemo nadvladati nekim jednostavnim protokolom, primjerice uzimanjem nekog lijeka. To je naivni scijentizam koji nema nikakva uporišta.

Takozvani ludi su, uz niz drugih koji su “pomaknuti”, oni granični trenuci nas kao zajednice, manifestirani primjeri onoga što naša zajednica ovoga časa smatra neprihvatljivim ili supstandardnim, no ovaj fazni pomak znači da su upravo oni, sastavljeni od naše krvi, mesa i duha, ti koji nas trajno mijenjaju i tjeraju na neprestano i neprestano promišljanje novoga smisla.
Tako život postaje neprestano učenje, iscjeljivanje i nadrastanje. Ne učenje o fragmentima, pa npr. postajem stručnjak za kvantnu fiziku ili n-dimenzionalne sustave ili dijeljenje spolnih stanica vinske mušice, nego nas uči o cjelovitosti, o međupovezanosti živoga i naizgled neživoga.

Ovaj je zadatak ogroman i ako je ova knjiga zajedno s pripadajućim medijskim napisima ona “sjekira za zamrzlo more u nama”, onda se barem čini da je načeto “ono nešto” što nam čini život u totalu tjeskobnim i nelagodnim, u sve većoj i većoj potrebi. Stoga je ova knjiga upravo ono što na kraju sama kaže: soterija, spasilište. Dobro, možda ne baš tako, ali važno je da počnemo govoriti o bitnome, o ostalome se da diskutirati.

Edita Brkić: O njima, o kojima šutimo

Dugi kameni zidovi. U visine pobjegli. Izdigli se ka nebesima, a nikad dalje od nebesa nisu bili. Unutar njih kuća. Velika. Prostrana. Na spratove. U kući porodica. Romskog porijekla. Jedna od dobrostojećih u naselju. I jedna od rijetkih bogatih.
Otac i sinovi rade. Kupuju, prodaju, zarađuju. Vješti trgovci. Mlađi sinovi idu u školu. Obrazuju se i napreduju. Al pos’o ne ispašta. Sve se stigne.
Majka vezana za kućni prag. Kuha i pere. Dočekuje i ispraća.
Kćerke…
Stade mi riječ u grlu. Preteška za izgovoriti. A druge nemam.
Kćerke…
Ropkinje!

Priča se…
Da nikad nisu izašle van kuće. Ne idu u školu. Ne idu do prodavnice. Nemaju prijateljice.
Zidovi su, kažu, i podignuti upravo radi njih. Da ih niko ne vidi ni u avliji. Da ih neko muško oko ne uprati. Da ludo žensko srce na zaigra. Da se pogledi ne sretnu. Da se srca ne nađu.
Jedna se ubrzo udaje.
Otac joj je, dok je još bila mala, dogovorio brak sa nekom romskom porodicom iz Španije. Muža joj izabr’o dok još ni prohodala nije. A ni taj njen muž nije birao. I za njega su birali drugi.
Cijena je visoka. Djevojka zdrava, čila, lijepa. Pominju se neke vrtoglave cifre.
Tradicija. Običaji. Odgoj. S koljena na koljeno prenošena muka. Iz generacije u generaciju nošena kutija na glavi. Da ne vidiš i ne čuješ dalje od nosa. Da vjeruješ samo u ono što su ti rekli i kako su te učili. Djedovi i očevi. I kako ti učis svoje sinove. I kako će oni učiti svoje sinove. I sinove svojih sinova.
Začarani krug.

One odoše.
Drugi im život odlučiše.
Život bez života.
Pomislih, majke Zije Dizdarevića još žive među nama.
Čitav život među četiri zida. Nikad svijeta ne vidješe. Nikad knjigu ne pročitaše. Nikad za ruku ne držaše.
Ona se udaje.
Prelazi iz kuće u kuću. Kao roba što ide iz ruku jednog u ruke drugog vlasnika.
Sad ide među neke nove zidine.
U neke nove hladne odaje.
Među njegove plahte.
Ruku da mu ljubi.
Postelju da mu grije.
Vrisak se duši. Nada se lomi. I sva drhti k’o jasika.
Strah ima oblik njenih očiju. I boju njene kose.

Odlaze.
U neke daleke zemlje koje nikad vidjeti neće. Jer njihov život su vile i avlije i zidovi do neba.
Odlaze.
Kod nekih stranih ljudi. U neke nove kuće. Daleko od jedinih koje su iskreno voljele.
Za njima ostaju majke polomljenog srca i suze koje niko ne vidi.
Za njima ostaju braća koja ih halališe k’o parče mesa.
I otac što broji pare.
Posao uspješno zaključen.
Nikad je više, kažu, vidjeti neće.
Ona više nije njihova.
Ona je prodata.
A prodatu stvar ne možeš tražiti nazad.
Stvar!

Spomenut će ih nekad komšiluk govoreći – ko zna gdje li su sad.
Sjetit će ih se dok krišom, kroz prozor, budu gledali kako neke nove nevine djevojčice odlaze u neke daleke nepoznate zemlje.
Navući će zastore.
Uzdahnuti.
A onda zauvijek okrenuti glavu. Zatvoriti oči. I povući se u svoje oklope od tišine.
Prvaci šutnje. Majstori svog zanata.
A one će negdje tamo ljubiti onog kojeg ne vole. Bit će odane žene. Poslušne ropkinje. I najnježnije majke.
Odgajat će djecu u bolje ljude.
Učiti ih krišom, da ne čuje muž ni svekrva ni mužev brat, da nikad, ali nikad, ne ožene onu koju ne vole. Učit će ih da postoji neka tamo ljubav koju one nikad doživjele nisu, ali eto, čule su negdje u prolazu da je divna.
Učit će ih da žena nije stvar. Ni ljubav novac.

Za njima ostat će samo pogaženi snovi.
Želje pocijepane.
I život neproživljen.

Zazvoni poklopac male škrinje. Ruho je posloženo. I stavljen katanac.
Zalupiše vrata. Zamirisa daleki svijet, a miris doma osta zaglavljen negdje u njenim nosnicama. Osta sakriven, negdje u zadnjoj ladici srca.
Gube se obrisi njenog tijela dok vjetar vitla prašinu u visine.
Nestvarno stvarna u svojoj ljepoti,
stvarno nestvarna u svojoj muci,
ona odlazi.
Mi gledamo kako odlazi.
I šutimo.

Foto: www.morguefile.com

Neven Lukačević: Ispovijed

“Žene, one, one umiru!”,
Reče jednom Wayatt Earp.
Umiru u kućama,
umiru u poljima.
Umiru u krevetu,
i u bolnicama.
Umiru kod porođaja
u stravičnim mukama.
Umiru od gladi i bolesti, istrošene i mlade.
Umiru nevoljene,
neshvaćene. Neželjene,
odbačene.
Umiru!
Polako ili brzo,
ovisi.
Tužno je sve to, žalosno.
A, znate što je tragično?
Što ja još, starac, živim
Jer, metak me nije nikad ni okrznuo
Užas!

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara