Klara Lukačević: Noć bez boja

Uloga
prevarenog poštara
pripala je liku
bez imena

Zamaskirana gomila
ukradenih osmijeha
gleda
na platnu oslikane

Suze od safira
obojane bojom
koju ne vide

Beštije
usana razvučenih
u smiješak,
odbačeni akteri
ukradenih iluzija

Pljesak se lomi
izgubljenim kazalištem
sa sjedištem
u vrtlogu vremena

Polazi satenski vlak
sa perona dva,
kondukter
zašivenih sjećanja
zakasnio na podjelu uloga

Gomila žičanih umova
ukrca se na
plavičasti voz,
plavičast za one koji vide

Boje
ograničene na žute
crvene i zelene,
koji čekaju stanicu
razbacanu na papiru od misli

Dok sanjare daltonisti
razlijeva se u eho zvuk
nepoznat uhu
bez mašte i tona

Simfonija kišnih pitanja
odjekuje
praznom čekaonicom
izmišljenog kolodvora

Jedno lice
na peronu za sanjare
priča besmislice

Ne vjerujući u granice,
u boju i zvuk,
u pravila loše režiranih predstava

To sam ja
u onoj šarenoj noći
bez boja

Kad bio si
samo moj,
kad bila sam sve
osim tvoja

Fotografija: danielito @ morgueFile free photos

Blago Vukadin: Tajna izgubljene čarape

Na televiziji baš prikazuju nekakav holivudski film, puno scena u kojima netko nekoga mlati, bježi ispred svakojakih čudovišta i na kraju uspije svladati sve tajne agente KGB-a i CIA-e, a o UDBI da i ne govorimo. Fotogenični heroj blagoga pogleda u filmu „Tajna izgubljenog štajaznamčega“ na kraju uspijeva pobijediti zlo, poljubiti svoju princezu i postati bogat. Ne volim baš takve filmove, ali su praktični dok slažem rublje.
Nakupilo se u našem stanu puno svega – gaća, košulja, hlača, majica, ručnika, krevetnine – da te glava zaboli od nepregledne hrpe. Mašina je sve pouzdano oprala, ja sam jučer onako usput strpao veš u košaru, i onda mi je večeras sinulo kroz glavu da je sutra ponedjeljak, a da nemam čiste potkošulje. Prokleo sam i zimu, i svoju reumu, ali mi nije bilo druge nego započeti sa slaganjem.
A kad već krenem s poslom nema smisla prekidati ga, pa sam se s filmom u pozadini, upustio u avanturu.
Složio sam ono što ne moram peglati – znači nakon drugog, podrobnog i stručnog promatranja skoro sve osim dvije košulje – na veliki stol nakon što sam istoga očistio od masnih fleka (moja djeca su stvarno katastrofa, ne znaju čemu krpa služi).
Na kraju su mi ostale čarape. Ukupno 73 komada!
Prije nekog vremena sam čak napisao pjesmu o izgubljenim čarapama, očajan zbog činjenice da nakon svakoga pranja bude barem pet-šest komada koji nemaju svoga bračnog druga, takoreći ostavljeni su na cjedilu jer se je njihova druga polovica izgubila bez traga. Ništa mi tada nije bilo jasno, postavljao sam razne hipoteze, ali mi moj znanstvenički i avanturistički duh nije dao mira, pa sam nakon teškog razmišljanja smislio strategiju kako pronaći materijalne dokaze za očiglednu teoriju zavjere.
Pretpostavljao sam doduše da ili masoni, ili mormoni stoje iza svega, ali nisam htio optuživati nevine organizacije, te sam se dao na posao.
Otežavajuća okolnost prilikom moga djelovanja bila je činjenica da sam rođeni Hercegovac, a o nama diljem prosvijećene, napredne i moderne Hrvatske kruže teorije kako smo malo neobrazovani, te da između ostalih zlodjela svi nosimo bijele čarape. Dobio sam zbog toga gadne komplekse i odlučio da čak i kad idem na trčanje oblačim isključivo crne čarape. Sada ih u navedenoj boji imam bezbroj, a bilo bi mi puno lakše da ima i drugačijih, ali mi je također jasno da napredak i civilizacija imaju svoju cijenu, te sam se počeo mučiti prilikom sparivanja.
Zaboravih međutim napomenuti da sam neposlušnim čarapama napravio gadnu zamku – one pojedinačne nisam htio bacati, nego sam ih sve posložio u jednu kutiju od cipela, a istu pospremio na tajnom mjestu na kojem kojekakvi špijuni nemaju šanse otkriti moje namjere i dojaviti ih više navedenim tajnim službama.
Kad mi je od spomenutih sedamedesetitri komada opet ostalo njih jedanaest, osamljenih i bez rupa na petama, sjetio sam se i kutije, i zamke, i poslao svoga sinčinu, šapućući mu da mačke ne čuju gdje se nalazi tajno skrovište, po ranije napuštene primjerke.
On je glasno protestirao, ali nakon prijetnje da će sljedećega puta sam slagati svoje gaće, ipak se je zaputio na dugi put prepun zamki, i poslije pola sata – kad sam po stoti put povikao da konačno dođe – pojavio se ozarenoga lica i donio na dlanovima tajanstvenu kutiju.
Sve sam razbacao po kauču i onda mojoj sreći nije bilo kraja!
Ostalo je doduše još uvijek ukupno sedamnaest pojedinačnih čarapa, ali od današnjih jedanaest napuštenih uspio sam spariti sedam, dok je bračni drug osmoga bio nepopravljivo razvaljen i izgažan pa sam ih bacio mačkama na igranje, a ostali nestrpljivo iščekuju sljedeću nedjelju – da prije novoga pranja i postavljanja teorije o zavjeri pogledam detaljno ispod dječjih kreveta, u školskim torbama i u zamrzivaču – svugdje se naime nađe ponešto.
A meni za otkriće stoljeća pripada velika nagrada?

Fotografija: cohdra @ morgueFile free photos

Marin Tomić: Metamisao VII

Ako ti je stvarnost crno bijela, kupi crvene hlače,
ako i dalje ne razlikuješ nijanse posudi navedene hlače,
no ako te doživljaj stvarnosti i dalje vodi u dualizam
zaigraj kolo šamanovo!
U vrtnji izgubi pojam lijevog i desnog,
tresni na livadu i ugledat ćeš dugu,
nuditeljicu zlata kako ukrašava nebo.
I kao što prstenovi krase Saturn,
kao što šarenica krasi oko,
poput feniksova izgaranja nova perspektiva se stvara.
Pronašao je viziju u pljesnivoj konzervi,
šaman industrijskog doba
stvara hipnotički ritam na tipkovnici svog PC,
sa nanotechno implantatima dobiva šamanske kosti
iniciran je u duhovnog vođu raspadajućeg društva
Kantomato ko cukar obistinjen, u kockoformensu
zadivljuje publiku ludoglasnu,
što išće prekomjerne uzvikomisli, ideja tvarnih,
koje ne troše benzu,
već se voze na spleen, Bodlera i Verlena
poput svježih pariških muzafrajli!
Naime, sve je počelo kada je….
Jednom davno Anunaki zasviro sirtaki!
Pa se pogledo u ogledalo i reko
“Uh što sam plav!
Daj mi sunca da preplanem,
masline i smokve da trbuh mi ne prestane,
zahvaljivati na mojoj božanskoj intervenciji
u mikrokozmos moga bića,
budući sam kreator i kao takav imam pravo
draži mediteranskih nimfa okusiti
i pitati ih,
ej mala osim što se ljubiš dobro, jel’ znaš ispeć ribe!?”

Smilja Savin: Tarot majstor

Ušle su u mirnu ulicu s drvoredom koštela. Dvokatnice i trokatnice, napravljene između dva rata, bile su okružene uređenim zelenim dvorištima. U jednoj je, u stanu u suterenu, živjela gospođa Leonarda, Tanjina prateta.
– Ja stvarno ne razumin zašto inzistiraš da idemo u te stare babuskare? – ljutila se Danijela.
– Već san ti sto puti rekla, ona gleda u tarot karte!
– Ma nemoj me zezat! Ti ideš u nje na gatanje? Ne mogu virovat!
– Pa i ne moraš ti virovat! Samo mi čini društvo. Vidit ćeš, teta je mrak.
Vrata je otvorila starica umotana u svilenu kućnu haljinu, šarenu kao papigin rep.
Nije bila iznenađena posjetom i činilo se da joj je drago što ih vidi. Provela ih je kroz mračni hodnik zatrpan fikusima, sukulentima, paratima i uvela u dnevni boravak. Sredinu prostorije zauzimao je sjajni drveni stol s intarzijama od lišća i vitica. Danijela je samo na slikama vidjela takve stolove. Pomisli kako je gospođa Leonarda nekad sigurno bila bogata. Sjele su na stolice sa baršunastim zelenim tapecirungom.
– Tanja, zlato, hoćeš li nam skuhat čaj?
Tanja je otišla u kuhinju, a Danijela je pogledom prelazila po sobi. I ovdje je sve bilo prepunjeno ukrasnim biljem. Na zid se naslanjao tamnosmeđi kožni divan, ispresijecan brazgotinama i pukotinama iz kojih je virila konjska dlaka. Dvije perzijske mačke lijeno su se razvalile po sredini divana. Jedna crna kao noć s okruglim narančastima očima, a druga bijela kao pahuljica, azurno plavih očiju.
– Prekrasnih li mačaka! Kako se zovu? – pitala je Danijela.
– Satan je crni mačak, a Gracijela ova bijela ljepotica. Je li tako, draga moja dječice?
Crni mačak se rastegne i ispusti zvuk „mmmrrrrnjaaauuuu“, a Danijela iznenađeno trepne jer joj se iz nekog razloga učini da je mačor rekao „makakvaljepotica“.
– Satane, nemoj je ljutit, znaš kako je tašta – reče gospođa Leonarda.
Gracijela podigne glavu, frkne i siđe sa divana. Prijeđe prostoriju izvijajući se i lijevo, desno mašući kitnjastim repom. Mijaukne kratko, a Danijeli se učini da čuje prigušeno „glupan!“. Protrese glavom u nevjerici, a stara gospođa se nasmije i izusti:
– Ha, šta sam ti rekla, Satane!
Sjajni crni mačak zatvori oči i zavuče glavu pod šape. Gracijela se savije uz noge gospođe Leonarde i ona je podigne u krilo. Gladila je koščatom rukom, pahuljastu, snježnu Gracijelinu dlaku. Zlatni bračoleti su zveckali u tišini.
– Stiže čaj, teta! – ušla je Tanja noseći veliku srebrenu tacnu nakrcanu plavo zlatnim šalicama od tankog kineskog porculana.
– Teta, oćeš nam gledat tarot? – umiljavala se Tanja, dok su srkali čaj.
Starica se nasmijala.
– A, to je vas dovelo! Pa vidit ćemo šta kaže Pjerino!
Danijela pogleda Tanju upitno.
Gospođa Leonarda odjednom zazove:
– Pjerino, Pjerino!
Nešto zašuška u hodniku, zatoptaše nečije nožice i odjednom na vratima osvane majmun!
Danijela nije vjerovala očima. Mali kapucin, odjeven u karirane hlače i crvenu majicu, sa crvenom kapicom, vezanom pod bradom, uskakutao je u sobu. Zavije dugački rep o naslon stolice i zamahom skoči na stol. Okruglim očicama zazvjera uokolo i iskezi zube.
Gospođa Leonarda izvukla je iz ladice stola špil šarenih tarot karata, promiješala ih, dala Tanji da ga presječe i zatim ispružila ruku sa špilom prema majmunčiću. Malom ručicom izvuče kartu i okrene je na intarziranu površinu stola.
– Luda! – objavi starica.
– Šta to znači, teta? – Tanja je zabrinuto piljila u žutu kartu sa likom Lude.
– A, dijete moje, znači da si mlada, još se tražiš, nisi još našla ljubav. Tebi je samo do zabave, je li tako? – smijala se gospođa Leonarda.
Pjerino je sve ovo pomno pratio, okrećući glavicu od jedne do druge. A onda se zapilji u Danijelu. Odjednom se zaleti i baci joj se ravno u krilo, ručicama je obuhvati oko vrata i zarije glavu u njena prsa. Učini joj se da drži malo dijete i ona se nasmiješi.
– Sviđaš mu se. Pjerino, izvuci kartu za Danijelu – starica pruži špil prema majmunčiću.
Pjerino skoči, istrgne karte iz ruku gospođe Leonarde i baci ih u zrak.
Karte su letjele po prostoriji: Mag, Pustinjak, Ljubavnici, Kralj , Kraljica, Kotač sreće, Đavo, Zvijezde, Sunce… Padali su po podu, po Satanu, po Danijeli i Tanji, po gospođi Leonardi i Gracijeli.
Pjerino je skakao po stolu i hvatao jednu kartu. Uhvati je i pruži je Danijeli. Karta je prikazivala Svijet.
– Ti si sretno dijete, pred tobom je plodan i uspješan život – govorila je gospođa Leonarda, dok je Pjerino kezio zube.
Kasnije dok su bez žurbe hodale pod koštelama, Tanja joj ispriča priču o Pjerinu.
Jednog je dana u tetin stan banuo pomorac, neobičan lik sa okruglim zlatnim prstenom u lijevom uhu i majmunom na desnom ramenu. Ponudio je teti sto dolara ako mu iz tarota predskaže hoće li mu njegov lijepi mladi dečko biti vjeran kad se zaputi na vijađ.
Teta je štavila špil na stol i pozvala čudaka da izvuče kartu.
Nije stigao. Majmun je skočio na stol i razbacao karte. Malim ručicama pružio je jednu gazdi. Đavla. Teta nije imala ništa utješno za reći.
Pomorac je pokušao iznuditi još jedno izvlačenje, ali teta je rekla ne. Sve je bilo predskazano.
Izbile su mu kapljice znoja po čelu, lice mu se grčilo. Pokušao je zgrabiti majmuna, ali beštija je stala skakati po stanu rušeći posude sa zelenilom. Uspentrao se na visoki ormar u hodniku i skičao odozgo iskolačivši crne okice.
Na kraju je lov prekinut, pomorac je otišao ljutit i nesretan. Nije platio ništa. Ostavio je teti Pjerina, majstora tarota.

Radojka Sartori: Nemam ja noćas mnogo

Nemam ja noćas mnogo toga za reći
Više imam za prećutati
Za sakriti duboko u džepu
I stisnuti jako
Najjače
Nemam ja noćas mnogo toga za dati
Više imam za sačuvati
Za zakopati duboko u dušu
I stisnuti jako
Najjače
Ostalo mi je i malo prijatelja
Više nije ni za brojati
Ni za u telefon upisati
Znam tih par brojeva napamet
Mada me sećanje sve manje služi
A to me boli
Nekad jako
Nekad i jače
Sakupila sam mnoge tišine
Kao uzorke ih čuvam
Da se slučajno ne zagubi seme
Sakupila sam tolike tišine
Da nemam više gde da stavim
Sve te autentične primerke
Pun mi ih je život
Prepun mi je i kofer
Što mene
Što tišine
Ako me ne čujete
Ako me ne razumete
Vi retki ljudi s ušima
U još ređem pokušaju da čujete
To je zato što nikada
Nismo govorili istim jezikom
Nedavno sam to shvatila
Niko ne razume pesnike
Ne pričamo istim jezikom
Ne plaćamo istom valutom
Pesnici plaćaju
Kad srcem
Kad dušom
A ostali…
Ne znam
Nisam još dokučila
Što nemaju tišinu
I što im uvek neko šuškanje
Donosi nemire
I tera pesnike
Možda zbog svega toga
Nemam noćas mnogo toga za reći
Više imam za prećutati
Nemam noćas mnogo toga za dati
Više imam za sačuvati
Ostalo mi tako malo prijatelja
Da nije ni za brojati
Ređam noćas uporno
Kao pasijans
Samo one sakupljene tišine
Mada nemam više ni njih
Gde da stavim

Fotografija: Andalusia @ morgueFile free photos

Andreja Zlatar: Tendencije chicklita u suvremenoj hrvatskoj književnosti (1. dio)

Žene kao proizvođači i potrošači književnosti

Pojam chicklit književnosti u posljednjih dvije-tri godine zauzima sve veći prostor na književnom tržištu. Počevši kao termin vezan uz uvozne produkte popularne kulture, od knjige do filma, i posebno vezan uz izdavačke linije specijaliziranih biblioteka u izdavačkim kućama “Algoritam” i “Oceanmore”, nužno je doveo do pitanja postoji li “hrvatska chicklit književnost?”. Gdje je naša Bridget Jones, tko je naša “šopingholičarka”? U svijetu medija, dnevnih novina i televizijskih emisija, tema chicklita postavlja se najčešće iz dva aspekta: prvo, kao pitanje “vanjske održivosti žanra”, njegove tržišne uspješnosti i situiranosti na vrhovima top-lista; drugo, kao pitanje “unutarnje strukture žanra”, tematizacije ženskosti i seksualnosti u suvremenom zapadnom društvu. Oba se pitanja susreću u jednom: zašto žene toliko čitaju chicklit? (Jer, tu se, naravno, krije odgovor na pitanje zašto ga toliko pišu.) Popularnoj kulturi neskloni književni kritičari zavapit će da smo se vratili predmodernom stanju identifikacijskog modela između čitatelja i junaka, točnije, između čitateljice i junakinje, i to onom primarnom modelu emocionalne identifikacije.

Sam termin chicklit književnosti ne govori ništa o razlozima i uvjetima njezine produkcije, već stvara semantički okoliš u kojem se miješaju vrijednosna i sadržajna određenja. S jedne strane, termin svoje porijeklo vodi od naziva za kaogumu, pa je prva asocijacija “književnost za razbibrigu”, za nešto što “razvlači i smiruje živce” poput gume za žvakanje; s druge strane, nesretni dio sintagme “chick” uvodi nas u svijet literarne peradi, stvara asocijacije tipa “književnost za pileći mozak”, “književnost za kokoši” i slično. I jedno i drugo su evaluacijski negativne oznake, koje podupiru razlikovanje “visoke” i “niske” književnosti, “ozbiljne” i “trivijalne” literature, dakle upravo one diferencijacije protiv kojih ustaje popularna kultura (kao i njezin teorijski duh: kulturalne studije). A ako chicklit nešto jest, onda je sigurno proizvod upravo popularne kulture. Iako se obrisi žanra oblikuju već osamdesetih godina, rodonačelnicom smatra se Helen Fielding i njezin “Dnevnik Bridget Jones”. Jednostavnim riječima kazano, chicklit je naziv za popularnu fikciju nastalu devedesetih, tržišno usmjeren mladim zaposlenim ženama. Uz Helen Fielding, tu su Sophie Kinsella, Melissa Banks, Emma McLaughlin & Nicola Krause, Candice Bushnell, Lauren Weisberger, Jeniffer Weiner, Laura Zigman, Allison Pearson i dr. A naslovi, jedan zgodniji od drugih: “Kako ona sve to stigne”, “Vrag nosi Pradu”, “Šopingholičarka” (u nastavcima), “Ljubav, prozac i sumnje”, “Moj život na tanjuru”, “Zar me ne želiš?”, “Nevolje s Catherinom”, “Dnevnici jedne dadilje”, “Seks i grad”.

Za svijet koji se konstruira u chicklit romanima mogli bismo reći da predstavlja svojevrsnu “arheologiju urbane svakodnevnice” (1), u kojoj je glavni lik žena mlade ili srednje mlade dobi, smještena u jednom od većih europskih ili američkih gradova – a sve ostale osobine predstavljaju jednu od mogućih kombinacija: udata/neudata, zaposlena/nezaposlena, samohrana/polusamohrana (2), depresivna/luckasta, s djecom/bezdjecna, siromašna/situirana, debela/vitka… U stilističku obvezu žanra idu duhovitost i (samo) ironija, a u obveze kompozicijske strukture – ljubavna fabula s (privremeno ili relativno) sretnim završetkom. Naglašavam element privremenog ili relativnog jer u tom je svijetu mnogo toga privremeno i relativno: posao, prihodi, zaljubljenost, vlastita težina, dobro ili loše raspoloženje. Dodajmo tome lošu obiteljsku anamnezu (takozvana disfunkcionalna obitelj), naporne roditelje i sestru (posebice majku), nepouzdanog brata, šefa-tiranina, prijateljicu-podršku i kolegicu-izdajicu, susjeda-švalera i prijatelja homoseksualca, slika je kompletirana. Život sam po sebi nije tragičan, ali nije ni jednostavan, stvar je naprosto u procesu ili, točnije rečeno, u preživljavanju i snalaženju iz dana u dan. Junakinja chicklita uvijek je u potrazi za “boljim životom”, njezina potraga uglavnom se koncentrira na dva cilja: ikakav ili bolji posao, ikakav ili bolji partner. Po mnogo čemu je nalik na dvadesetostoljetnu žensku varijantu osamljenog, lucidnog i nespretnog Don Quijotea, jer se drži vrijednosnih načela koja baš i ne funkcioniraju, životnu perspektivu oblikuje prema konstruiranim idealima (više ili manje romantičnim, to jest, deromantiziranim), nije naročito opremljena za borbu (bez pravoga mača, štita i kacige, materijalno i egzistencijalno u cjelini nesigurna), ali ulazi u avanturu – avanturu potrage za nečim boljim. U svojim zahtjevima ona ipak ne postavlja apsolutne ciljeve, svjesna je procesualnosti ili, bolje rečeno, prolaznosti, svake faze u životu, svakoga posla ili partnera. Njezini su ciljevi, možemo kazati, relativizirani u odnosu na stvarnost koja je okružuje i koja joj je dostupna. To posebno pokazuju romani toga žanra koji stvaraju cikluse vezane uz glavni lik, bila ona Bridget Jones ili “šopingholičarka”. Svaki roman jedna je razina više (u kvalitativnom) i dalje (u vremenskom) u smislu junakinjina života. Temeljni problemi ostaju u osnovi isti, ali su preneseni “na višu razinu”, preoblikovani u novoj etapi životne priče. Iluzije se smanjuju, ironija i samoironija rastu, u drugoj polovici tridesetih nestaje neuroza interioriziranih zahtjeva okoline a svakodnevni život zadobiva opušteniji ton.

Transformacija romanse i parodija ljubića

Chicklit romani nisu samo parodija klasičnoga štiva “ljubića”, već transformacija tradicionalne ljubavne romanse u novi tip proze. U studiji “Dnevnik Bridget Jones: pokušaj reforme ružičastog geta” Maša Grdešić (Quorum 2/2003) analizirala je subverzivni potencijal romana Helen Fielding sumjeravajući ga s tipom klasične romance i njezinim transformacijama u suvremenoj popularnoj fikciji (3). Jasmina Lukić, analizirajući parodijske postupke u Ugrešićkinu romanu “Štefica Cvek u raljama života”, točno primjećuje da se u ljubiću ne radi samo o tipiziranoj fabuli, u kojoj junakinja traga za idealnim partnerom i vječnom vezom. “Pravi ljubić mora da zadovolji brojne čitalačke zahteve jer, kako svedoči Dženis Radavej (Janice Radway) u studiji ‘Čitanje ljubavnih romana’, čitateljice ljubića tačno znaju šta očekuju od svojih omiljenih romana. Mnoge žene koje je Radavej intervjuisala, pre kupovine novog ljubića često iščitavaju ne samo nekoliko prvih, već i nekoliko poslednjih stranica knjige, kako bi se uverile da ih pisac na kraju neće prevariti, i da će se roman zaista završiti hepiendom. One ne vole da u ljubiću koji čitaju ima previše nasilja, niti vole kada su junaci isuviše promiskuitetni. Poželjan zaplet razvija se na relaciji jedan muškarac – jedna žena, pri čemu su između njih dozvoljeni, pa i poželjni nesporazumi, ali ne i prekomerne grubosti (recimo, da junak siluje junakinju, a da se ona potom ipak zaljubi u njega). Muškarac mora biti muževan i autoritativan, ali mora biti sposoban da iskazuje nežnost prema ženi. Junakinja je uvek lepa, ali po pravilu, nije svesna svoje lepote i ne koristi je kao sredstvo za zavođenje muškaraca. Ona najčešće radi neki običan, svakodnevni posao, ali je istovremeno sposobna da prihvati svaku društvenu ulogu u koju može da je dovede veza sa čovekom njenog života, pa i onu najglamurozniju.” (Lukić 1995: 2-3) Činjenicu što su u ljubićima svi događaji prikazani iz perspektive junakinje Jasmina Lukić drži temeljnim uvjetom koji žanru ljubića omogućuje potencijalnu subverzivnost, iako većina romana ne ostvaruje tu mogućnost. Suvremena chicklit – nazovimo je napokon pravim imenom – suvremena urbana ženska proza, upravo inzistira na subverzivnoj funkciji i subverzivnom djelovanju ženske vizure u doživljavanju i prikazivanju zbivanja. Upravo je ta književnost, smatra J. Radway, otvorila cijelo polje, uvjetno rečeno postfeminističkih, rasprava oko tema ženskog subjektiviteta i ženske spolnosti. Tim više što se u produkciji chicklita može pratiti linija koja razdvaja tekstove u kojima prevladava romantični koncept ljubavi (makar i zakriven ironijom), od onih u kojima je u središtu pažnje seksualnost neposredovana emocijama (“Seks i grad”). Žensko pravo na javnost u slučaju ove proze ostvaruje se kao pravo na kvalitetnu književnost, kojoj činjenica zabavnosti ne oduzima na vrijednosti. Ta ženska urbana proza nije u namjeri edukativna niti manifestno prosvjetiteljska, ali osnažuje procese samospoznavanja i samopotvrđivanja u čitateljica. U toj se prozi ostvaruje svojevrstan “ljubavni trokut” između priče, čitateljica i samoga pisanja (4).

Vrsta stvarnosne proze?

Tko god je čitao “Dnevnike jedne dadilje”, šarmantan ali i ciničan roman dviju mladih Amerikanki koje su osam godina radile kao dadilje kod najbogatijih njujorških obitelji, sjeća se vjerojatno oglasa sa zadnje strane. U tom se oglasu traži mlada žena koja bi se brinula o četverogodišnjem dječaku, a zatim slijede uvjeti. Ona mora biti: vesela, entuzijastička i pomalo mazohistička. Mora svih 16 sati dnevno uživati u svom poslu. Mora se (citiram) “razgaliti kad članovi obitelji povraćaju po njoj, u doslovnom i prenesenom značenju”. Mora naravno pristati na neredovitu i nisku plaću, kao i na mnogobrojne oblike ponižavanja koji se niti ne daju zamisliti.

Pokušajmo zamisliti kako bi taj oglas izgledao da se odnosi na zaposlenje u javnoj upravi, u nekoj velikoj državnoj ustanovi, gdje počinjete od početka a od vas se traži sve. Najprije, naravno, privlačan izgled – to neće pisati u novinskom oglasu, ali će izborna komisija u živo razgledati i procijeniti “objekte”. Zatim, kao i u oglasu za dadilje: entuzijazam, dobro raspoloženje, stanovita doza mazohizma, trpeljivost i skromnost koje opasno naginju ispod granice samopoštovanja. Mladu tajnicu/pomoćnicu svatko u bilo kojem trenutku može tražiti bilo što: da obavlja privatne poslove za šefove (pošta, računi, ljekarna, uputnice), da laže (to se zove “obrana pred nasrtljivim strankama”) i što je najgore – da radi i odgovara za poslove koji zapravo nadilaze njezine ovlasti. O tome da ne postoje granice radnoga vremena, da ne postoji pravo na bolovanje a još manje isprika zbog bolesti djeteta – to ne treba niti spominjati.

Negdje između njihove dvadeset pete i tridesete godine pred mlade urbane žene postavlja se istovremeno cijeli niz zahtjeva. Ti su zahtjevi “dobitna kombinacija” naslijeđenog patrijarhalnog društva i njegove površne modernizacije: treba diplomirati i zaposliti se (dobro se zaposliti!), treba se udati (dobro se udati!) i imati djecu (najmanje dvoje), treba “ne zapustiti se” i istovremeno uspjehu u struci valja napredovati i financijski. Društvo-obitelj postavljaju nesmiljene zahtjeve, na njih je teško, osobno mislim i nemoguće, odgovoriti. Što ako nađete posao u struci, san vaših snova, ali je početnička plaća ispod 4000 kuna? Što ako se udate za simpatičnog gimnazijskog profesora koji ni na koji način nikada neće moći kupiti stan od 120 m2 u “širem centru grada”? Takvih “što ako” ima nebrojeno, oni sačinjavaju naše živote i vode nas iz krajnosti u krajnost. Ovaj “prirodni prijelaz” na tipičnu hrvatsku svakodnevnicu mlade, zaposlene i udate žene s djecom, logična je stepenica u razumijevanju chicklit književnosti: ona je vezana za stvarnost, proizlazi iz potreba onih koji žive takve živote (a sve ih je više) i koji žele čitati o onome kako žive, tekstove s kojima je moguće, u najbanalnijem smislu te riječi, identificirati se. Naravno da to nije fenomen vezan samo za “žensku književnost”. Rekla bih da je duhovit i ironijski suvremeni chicklit jedan od odvjetaka stvarnosne proze koja je u velikoj mjeri odredila devedesete godine u europskoj i svjetskoj literaturi. Istina je, međutim, da u tom procesu nastanka stvarnosne proze izrazitu ulogu ima jako oblikovanje ženske publike, doduše još uvijek više putem prijevoda angloameričke literature, ali publike koja je – kako pokazuju istraživanja – brojnija i vjernija, i čije čitateljske potrebe još uvijek nadmašuju ono što se proizvodi na suvremenom hrvatskom tržištu.

(fotografija: by onceuponabrandblog.wordpress.com)

Bibliografija:

1. Ovaj termin nikako ne asocira na Foucaultovu slavnu knjigu “Arheologija znanja” već na sintagmu Irene Vrkljan “arheologija svakodnevice”.
2. Pojam “polusamohrana majka” označava udatu ženu koja, dapače, sa suprugom dijeli i stol i postelju (valjda!), ali ne i kućanske poslove, brigu oko djece. To je onaj tip majke koji odvodi djecu u vrtić i školu, piše s njima zadaće, razvozi na engleski/plivanje/solfeggio, a okolčana tim obavezama radi (i) na svom radnom mjestu. U prosjeku dva puta dnevno vidi se po pola sata sa svojim gospodinom suprugom, da bi iservisirala njegove prehrambene potrebe i predala ključeve od auta (ako, jadnici, imaju samo jedan). Takve polusamohrane majke savladavaju tehnike samopomoći o opuštanju, pronašle su zgodne kafiće u blizini dvorana gdje njihova djeca obavljaju neke od svojih “vanškolskih aktivnosti”, susreću druge takve majke i potajice kupuju novi par cipela.
3. “Dnevnik Bridget Jones” zanimljiv je akademskim književnim profesionalcima budući da se u pripovjednoj strukturi poigrava s klasicima engleske književnosti, “Ponosom i predrasudama” Jane Austin te “Rebeccom” Daphne du Maurier.
4. Usp. “Kad na početku priče ‘Love Story’, jedne od ranih proza Dubravke Ugrešić, čitalac ili čitateljica kao moto vide rečenicu preuzetu od Markesa: Pišem da bih bio voljen. Smatarm da je to temeljna čežnja pisca…” (rečenicu koju potom ponavlja i pripovjedačica u samoj priči), potpuno im je jasno da se to spisateljica obraća upravo njima, i da m upućuje veoma važnu poruku. Ona ih, zapravo, poziva da se uključe u svojevrsnu ljubavnu priču; ili, bolje, ljubavni trougao, koji čine pisac, čitalac i Lepa Literatura.” (Lukić, 1995:3)

Cjelokupni post prenesen sa stranice Studija TiM

Fotografija: Tamara Modrić

Promjena imena Književnosti uživo!

Dragi prijatelji, sad kad smo već dogurali do ovolikog broja lajkova, kad imamo časopis i kada je web naveliko u pogonu, mijenjat ćemo ime. Ne radiklano, ali onako fejslifting da se nekako odvojimo od a) prve faze u kojoj smo se okupljali i b) da se razlikujemo od već postojećih manifestacija (shvatitie ovo ozbiljno, naime, to su stvari na koje se mora paziti kada postanete veći!).
Odlučili smo ime mijenjati tako da ostane riječ “književnost”, ali mislimo napraviti neki dodatak tome, pa umjesto “uživo”, dodati nešto tako da sintagma bude:
a) književnost danas
b) književnost sada
c) književnost (… iz ormara, na primjer?)
d) književnost… (po vašem odabiru).
Sintagma mora biti svima razumljiva, jednostavna, generička kao i ova  do sada i da se ne prekapa s nekim drugim događajem, časopisom, festivalom i slično…
Ime će biti zamijenjeno na logotipima, nazivu časopisa i u komunikaciji prema medijima i drugima, bit će to malo dulji proces i sustavan.
Sljedećih 10 dana imate mogućnost odabrati ime, možete ostavljati poruke u inboxu ili javno na kometarima.
Hvala svima, sve ostaje isto, osim tog malog tehničkog detalja koji se u konačnici neće značajnije osjetiti.

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara