Milan Dekleva: Umjetnost vezane riječi

Iz suradnje s časopisom Poiesis

Poezija je pjevajuće tijelo govora.

Govor je osjetilna svijest svijeta.

Kakvo tijelo ima govor? Tko u njemu pjeva?

Kako je svijet u govoru svjestan svoje osjetilnosti?

Za stare Grke logos je bio objelodanjivanje bivstva stvari, izraz univerzalne zakonitosti. Govor nije  dan samo ljudima, govorile su životinje i biljke, vjetar i sjene, Sunce, Mjesec te gibajuće jato zvijezda. Kozmos je bio prožet govorom, bio je burno polje energije, kojoj je jezik davao jasnost i prozirnost. S jezikom se čovjek doticao cjeline postojećega.

Kasnije, s grubim razgraničenjem žive i nežive prirode, tjelesa i duše, prisutnoga i odsutnoga,  spomenuti dodir se izgubio. Govorio je još samo čovjek, stvari su umuknule, zaboravljeno se zavilo u tišinu. Govor je postao kostur racionalnoga, promijenio se u kostur apstraktne spoznaje  rascjepanoga svijeta. Govorio je još samo razmišljajući čovjek, umovanje je preuzelo ulogu egzistencijalne sigurnosti, subjektivne izvjesnosti.

Mističnu uznemirenost jezika zamijenio je mehanički jezik znanstvenih struka. Čovjek je u njima tražio istinu svijeta pomoću beskonačnoga algebarskog nizanja uzroka, posljedica i zaključaka. U skolastičkom vrtlogu racionalne polazne točke opažatelj nije osjećao tajne koja ga je okruživala, već samo njegovu mrtvu strukturiranost. Pred očima mu je ostala jedino ljuska mikro i makro svijeta, njihov kostur i struktura: za njega je bio koristan jezik jedne dimenzije i jednoga značenja. Kada je jezik izgubio tijelo, u koje je bilo utisnuto dramatično čudo avantura, poetična nedorečenost govora je postala nepotrebnom. Uznemirujućom. Sumnjivom. Poezija je postala glas nefunkcionalnoga sanjarenja, znak romantičnoga atavizma i duševnih smetnji modernoga, visoko produktivnoga svijeta. Danas pjesništvo, kao što se slikovito izrazio flamanski pisac Stefan Hertmans, ima u društvenom okolišu sličnu ulogu kao lončarstvo ili sakupljanje marki.

Umjetnost vezane riječi, koja se našla na rubu ljudske društvene pažnje, time se vratila k svojem izvoru: k rođenju i pomlađivanju govora, logosa u izvornom smislu riječi. Poeziju sam namjerno nazvao umjetnost vezane riječi. U čovjekovom simboličnom govoru doista je poezija ta vještina i tehnika tumačenja svijeta koja je izrazito polivalentna. Tako, kao što se riječi u pjesmi vežu u cjelinu smisla (u prostornu mrežu unutarnjega konteksta), vežu se također na sve druge pjesme, na sve čovječje govorne avanture. Pjesma je uvijek egzistencijalni odgovor na svijet i ujedno poziv, invokacija svijeta, koji egzistenciju omogućuje. Dovodi je u vrijeme. Daje joj vrijeme, da nestane.

Pjesma ništa ne želi, zato postiže sve. Sa srčanim izlaganjem trenutku izričaja, sa svojom predanošću svemu što dopunjuje tijelo i dušu, pjesma privlači cjelinu svijeta da se oglasi. Čovječje uši su preslabe da bi uhvatile (te zadržale) zvuk svega što je. Zadaća poezije je da taj zvuk prevede, predstavi, privede u simbolični raspon čovjekove percepcije.

Kako je svijet u govoru svjestan svoje osjetilnosti?

Kakvo tijelo ima govor? Tko u njemu pjeva?

Govor je osjetilna svijest svijeta.

Poezija je pjevajuće tijelo govora.

O Milanu Deklevi

Pjesnik, prozaist te esejist Milan Dekleva se rodio 17. listopada 1946. u Ljubljani. Diplomirao je komparativnu književnost i književnu teoriju na Sveučilištu u Ljubljani. Bio je urednik studentske Tribune, Radija Študent, poučavao je glazbu, bio novinar Dnevnika te urednik književnog priloga Svet v knjigah.  Do mirovine je uređivao programe za djecu i mladež na Televiziji Slovenija. Nekadašnji član glazbene skupine Salamander, kompozitor scenske glazbe, strastveni igrač ragbija te vaterpola. Piše također poeziju i prozu za djecu, TV-scenarije te književnu i glazbenu publicistiku. Prevodi s engleskog i talijanskog jezika. Za svoj pjesnički, esejistički te prozaični rad primio je najvažnije državne nagrade. Autor dvadesetak pjesničkih zbirki, pet romana, dviju knjiga kratke proze te triju knjiga eseja.

Prevela sa slovenskoga: Mirela Fuš

Izvor: http://www.poiesis.si/milan-dekleva-vescina-vezane-besede/

 

Ljiljana Jelaska: Ne iznenađuje da školarci bježe od lektire, neke smo sadržaje odavno prerasli

Razgovor s Ljiljanom Jelaskom

Ljiljana Jelaska svakako je jedna od onih autorica koje zaslužuju posebnu pažnju s obzirom na opseg produkcije i na njezinu ciljanu publiku – naime, profilirala se upravo kao autorica za djecu i mlade. Nagrađivana književnica s petrinjskom adresom od 1991., rođena je 1964. u Bačkoj gdje je odrasla i školovala se. Kaže da je čitanje njezina velika ljubav još od djetinjstva, a s vremenom je i sama počela i pisati, kako skromno kaže, pjesmuljke o zaljubljenosti, neshvaćenosti, tinejdžerskom buntu. Kaže da je bilo perioda u životu kada što iz subjektivnih, što iz objektivnih razloga, nije ni pomišljala na pisanje. No čitanje ju je oduvijek zaokupljalo, opuštalo i što je najvažnije, pružalo utočište.

15207-leti_leti

Naslovnica romana Leti, leti

Majka je dvojice sinova na koje je, naravno, izuzetno ponosna: stariji je već formirana osoba, samostalan je i odgovoran, dok je mlađi srednjoškolac, adolescent, s ponašanjem i razmišljanjima svojstvenima njegovom uzrastu. No Ljiljana ga krajnje ozbiljno shvaća. Možda je upravo u tom iskustvu i onaj poticajni motiv da je Ljiljana danas afirmirana književnica za djecu i mlade.

Široj ste javnosti poznati kao dječja spisateljica. Tu je, naime, poetska zbirka “Vesele boje, tvoje i moje” teen roman “Leti, leti” te slikopriča “Anatomija”. Što vas je potaknulo na pisanje za djecu?

Prije petnaestak godina prolazila sam kroz jedno teško životno razdoblje u kojem smo moj mlađi sin i ja bili oslonac jedno drugome. On me držao iznad vode. Počela sam pisati pjesmice i pričice koje sam mu čitala. Nekoliko pjesmica sam objavila na portalima namijenjenima djeci. Kako su naišle na prilično dobar prijem kod čitatelja, nastavila sam pisati. Uslijedila su druženja u vrtićima, školama, knjižnicama. Svako druženje me ispunjavalo radošću i zadovoljstvom, a interakcija između djece i mene je bila odlična. Djeca su krajnje iskrena i uvijek će vam reći ono što doista misle i osjećaju. Njih ne možete prevariti. Stoga i vi morate biti iskreni prema njima i dosljedni u svojim izjavama i djelima.


Svako dijete je kreativno na svoj način. Zar je tako teško prepoznati i poticati tu kreativnost? Zašto im ne možemo usaditi ljubav prema domaćoj knjizi? Zašto je uvijek sve što je tuđe, bolje? Nije uvijek bolje. Ništa me ne može uvjeriti da je, kad vidim da nije. Ima dobrih i kvalitetnih inozemnih naslova, samo djecu treba upoznati s njima. No, ne počne li se raditi na razvijanju osjećaja pripadnosti i ljubavi prema onome što je stvoreno velikim trudom naših autora, bojim se da će se djeca izgubiti u toj šumi stranih, nažalost često i nekvalitetnih djela.


Kakvo je, po vašem mišljenju, stanje u hrvatskoj dječjoj književnosti? Jesmo li izloženi pritisku stranih naslova ili su u prednosti domaći autori?

Moglo bi biti puno bolje no što jest. Autora s dobrim pričama, romanima zanimljivog i poučnog sadržaja ima, no teško dopiru do čitatelja. Ne znam zašto je to tako. Mnoge situacije vezane uz dječju književnost me ostavljaju u nevjerici. Pa zar nisu upravo djeca ta koji će jednoga dana činiti naše društvo? Zar nam nije stalo do toga da im od malih nogu pružimo sigurnost, osjećaj da su voljena i željena, da ih motiviramo kako bi njihova kreativnost i kvalitete došle do izražaja? Svako dijete je kreativno na svoj način. Zar je tako teško prepoznati i poticati tu kreativnost? Zašto im ne možemo usaditi ljubav prema domaćoj knjizi? Zašto je uvijek sve što je tuđe, bolje? Nije uvijek bolje. Ništa me ne može uvjeriti da je, kad vidim da nije. Ima dobrih i kvalitetnih inozemnih naslova, samo djecu treba upoznati s njima. No, ne počne li se raditi na razvijanju osjećaja pripadnosti i ljubavi prema onome što je stvoreno velikim trudom naših autora, bojim se da će se djeca izgubiti u toj šumi stranih, nažalost često i nekvalitetnih djela. Treba biti oprezan i usporedo s ljubavlju prema domaćem produktu, razvijati osjećaj za kvalitetno štivo, bilo da je ono poteklo od domaćeg ili stranog autora. Težak je to i odgovoran posao i zahtijeva kontinuirani angažman mnogih institucija sustava. Od obitelji, preko vrtića, škola, knjižnica, do onih krovnih, koje se tom problematikom bave.

Danas djeca žive u dinamičnom mulimedijalnom svijetu, i to je činjenica. Ugrožava li e-svijet čitanje?

Nemoguće je danas, kada je e-svijet postao svijet u kojem živimo, način života, izolirati se od njegova utjecaja. A zašto bi to i bilo potrebno? Čitatelji će sami odlučiti hoće li knjigu čitati preko Interneta, Kindlea ili se udobno smjestiti i uzeti knjigu u ruke. Kod djece pak prvo treba stvarati čitalačke navike. Pri tome bi, svakako, bilo dobro povesti računa o tome koliko ih ono što im se nudi kao štivo, zanima. Ne iznenađuje činjenica da školarci bježe od lektire. Mnoge sadržaje tih knjiga smo mi već odavno prerasli, a ona većinu toga od onoga što im se nudi i ne razumiju. Ona rastu u jednom novom vremenu i to bi itekako trebalo uzeti u obzir. No, nema li navike posezanja za knjigom, uzalud su sva tehnička dostignuća vezana uz čitanje i papirnate knjige.

Osim za djecu, pišete i pjesme i kratke priče za odrasle. Kako koegzistiraju ta dva literarna svijeta?

Svatko od nas, netko rjeđe, netko češće, osjeti potrebu prenijeti na papir svoja proživljavanja, osjećaje. Pa tako i ja. Pisanje kratkih priča i pokojeg stiha su kratki izleti u svijet odraslih, otvaranje duše. No, to nije na duge staze i uvijek se vraćam stihovima i pričama namijenjenima djeci. To je ono što najbolje znam i ono što me najviše veseli.

Što najradije čitate u slobodno vrijeme?

naslovnica4

Naslovnica slikopriče Anatomija Ljiljane Jelaske i Katarine Fabijanić

Volim čitati, volim obogatiti svoju malu biblioteku nekom novom knjigom. Obožavam obilaziti antikvarijate. Nemam neko određeno vrijeme za čitanje. Stalno nešto čitam, ponekad i dvije knjige paralelno. A čitam uglavnom ono što me u tom trenutku zanima. I povijesne činjenice i romane i putopise, klasične romane kojima sam sklona, ili nešto što se upravo pojavilo na tržištu. Uglavnom, ljubitelj sam klasične književnosti. Često znam uzeti i neku dječju knjigu i uživati u njoj.

Mislite li da bi Ministarstvo kulture trebalo biti bolji uslužni servis autorima?

To se podrazumijeva, samo po sebi.

Vladaju li među autorima konkurentski odnosi?

Dobro je ako među autorima vlada zdrava konkurencija. Kad kažem zdrava, mislim na to da bi se djela autora koja su kvalitetna i dobra trebala istaknuti, pružiti poticaj takvom autoru i dalje stvara, a istovremeno potaknuti i druge da pišu još više i bolje. Tužno je što mnoga dobra djela ostaju zanemarena, što se za mnoga ne zna, a za neka se nikada ne će ni saznati. Ljudima treba pružiti podršku, motivirati ih, tako da bez straha od, ponekada grubog odbijanja, mogu svoje rukopise ponuditi izdavačima.

Dajete li svoja djela, prije objavljivanja, na čitanje ukućanima?

Svoje ukućane sa svojim djelima upoznajem tako da ih zaskočim dok gledaju televiziju, ili u prolazu. Dovedeni pred gotov čin, ne preostaje im drugo no saslušati pjesmicu ili priču. Njima je sve to lijepo jer sam to ja napisala. Subjektivni su naravno, kao što bih i ja na njihovom mjestu bila. Ponekada zagnjavim prijateljicu koja piše puno dulje i više od mene. Njezini mi savjeti i podrška puno znače.

Razgovarao: Milan Zagorac

Foto: privatna zbirka Ljiljane Jelaska

Milan Zagorac: Mirno smo živjeli toga dana…

… oh, kako smo mirno živjeli, jelte, bio je to jednostavan svijet u kojem je sve predvidivo i sve jasno i u kojem nema nikakvih nedoumica, i u kojem postoji samo napredak, naravno, posrtanja su relikti prošlosti i zaostalog čovjeka, onog čovjeka od prije koji je još volio, mrzio, plamtio, padao, a tadašnji je čovjek imao sreće pa je zaboravio sve te svinjarije, nije, naravno, nije imao načina da shvati kakva je to priča i kuda vodi ta priča i koliko je dimenzionirana ta priča o onim dvama avionima koji su 11. rujna 2001. opalili u Twinse i sronđali ih skupa s ljudima u njima, u Twinsima i avionima…
Mi smo kupovali traperice u gradu, mama joj je bila u Veneciji kod parone, njezin je rođak baš bio stigao tih dana u NY i gledali su to s balkona, s prozora, čega već, kako se događa taj collapse, kako se događa taj slom, naime, do toga dana su veliki događaji bili manje više rezervirani za prošlost, ako ne čak i za povijest, nama se nikada ništa veliko i važno nije događalo.
Bio sam se vratio tek s odsluženja vojnog roka, u vojsci smo pričali o džihdistima, nismo imali pojma ni o alkaidi, ni o al nusri, ni o čemu takvom, niti o pragmi i pokvarenosti koja iza svega stoji i stvara priču koja izgleda kao da je pripovijeda sam idiot, puna buke i bijesa.
U Rijeci je kišilo, bio je svjež dan, rođak je rekao da je u NY bio lijep ljetni dan.
Ok, i toga dana sam se sjetio kako je neka Kumova prijateljica, godinama prije govorila kako svi u NY znaju kako će se dogoditi to, nešto veliko, nešto spektakularno, nešto zaista kolosalne prirode, nešto što će promijeniti svijet. I da osobno poznaje neku saudijsku princezu, koga već, s kojom je gledala javnu dekapitaciju u nekom njihovom gradu, to je navodno lokalni spektakl petkom.
I, eto, dogodilo se, naravno, u Babelu, gdje bi, neće valjda u Prnjavoru. Kaže mi kum da su ljudi koji su nešto predosjećali masovno napuštali Babel.
Uglavnom, do tada smo bili mislili da je sve ovo što sada gledamo na ulicama, u gradovima, ne samo u Siriji, Asiriji, Babiloniji, da je sve to samo stvar prošlosti koja se ne može ponoviti jer je čovjek nadrastao razinu žrtve paljenice i krvne žrtve, dakle, sva ta kokanja, sve te dekapitacije, sve te rijeke krvi su tako astečke, tako babilonske, tako poganske, tako primitivne, da čovjek ne može misliti da se to može događati u profanoj sadašnjosti oslobođenoj stega davnog barbarizma, posebno davanja žrtva okrutnom muško-ženskom bogu, naš je bog ipak umilostivio stvari, preuzeo na sebe to naše breme krivnje i rekao, djeco, tko vjeruje u mene, njegovo je kraljevstvo nebesko. Ispalo je da čovjek ipak više voli darivati žrtve paljenice i krvne žrtve, tko zna, valjda su efikasnije.
Bili smo glupi, nismo znali čitati znakove, netko je na Empire State Buildingu nedavno upalio veliku svjetleću Kali, neka se zna, pa te se stvari sasvim jasno objavljuju onima koji žele čitati, onima koji se trude razumjeti, tako jasno, vizualiziracije su posve uvjerljive, tako da smo i onda, da smo mogli, htjeli, znali, mogli predvidjeti da će se takve stvari događati, da, neka netko kaže kako sam lud, ali ovo je osjećaj za vrijeme, zeitgeist, osjećaj za duh vremena koji je revelacijski, koji otkriva da je pozadina svijeta u kojem živimo takva kakva je, barbarska, poganska, gadna, njegova je narav diluvijalna, čovjek se nije maknuo, unatoč svemu što je stvorio, dalje od svojeg majmunolikog brata-pretka.

Foto: http://lifeandtrendz.com/the-portrait-of-goddess-kali-at-the-new-yorks-empire-state-building/

Blago Vukadin: Kako sam postao lopov

Nisam nikada vjerovao da ću u zreloj dobi postati kradljivac, iako sam još u ranim godinama znao kradomice maznuti kajmak ili grožđe, no kao olakotnu okolnost navodim da bih u takvim prilikama sve pošteno podijelio na četiri skoro jednake hrpe– za sebe, Vinka, Mariju i Marinka. Većina mojih dosadašnjih krađa svodila se je dakle na pribavljanje jela i popratnih uživanja, samo jednom u životu sam prijatelju ukrao curu, no ona je dragovoljno pristala na kazneno djelo, dok su meni osobno nekoliko puta ukradene nekakve sitnice, no ništa važno.
S drugim lopovima radim ponekada. Tumač sam i služim kao sredstvo komunikacije pri određivanju nečije krivice ili nevinosti ne miješajući se puno u interpretaciju izgovorenoga, ali mi se ipak zna dogoditi da se postavim na moralnu uzvisinu i u mislima osuđujem kojekakve provalnike, džeparoše i pljačkaše. Jedino, valjda zbog vlastite prošlosti, imam puno razumijevanja prema kradljivcima hrane, no takvih je jako malo, a njih ni sud ne kažnjava strogo.
Zato se danas, nakon što sam postao lopov, malo čudno osjećam, nisam se jutros usudio ni pogledati u ogledalo. Još sam doduše na slobodi, ali pitanje je koliko dugo će to potrajati, pa koristim priliku da sve zapišem, znajući da u pritvoru nemaju ni papira ni olovke, a u međuvremenu bih mogao zaboraviti što sam noćas sanjao.
Sve je krenulo bez predumišljaja.
Čim sam odložio davno započetu knjigu na noćni ormarić i zatvorio oči dobro sam se ušuškao, zagalamio još jednom na Christiana da smanji ton na televizoru i po običaju otputovao u daleke krajeve.
Tanja i ja smo prvi put nakon našeg vjenčanja krenuli na odmor bez djece, te nismo dugo razmišljali gdje ćemo, glavno nam je bilo da se izgubimo prije nego što klinci naprave nered u stanu, pa počnemo sklanjati i zakasnimo na avion.
Odvezli smo se bez odgađanja do aerodroma, kupili karte za Pariz i nakon kratkog vremena smjestili se u lijepoj, prostranoj sobi u starom hotelu s masivnim namještajem i pogledom na Eiffelov toranj. Tanja je bila oduševljena jer nikada ranije nije bila u Parizu, a ja sam se iznenadio kad sam u hotelskoj sobi ugledao Antu Baćkušina, te sam ga upitao neljubazno:
„Šta ti radiš u Parizu, u našoj sobi?“
„Na odmoru sam. Nijedna druga soba nije bila slobodna, pa su mi rekli da vama sigurno neće smetati ako spavam na kauču jer imamo isto prezime.“
Nisam znao što da mu odgovorim. Tanja mu je ponudila sok iz minibara i tako je moj stričević umjesto djece počeo zanovijetati i pitati gdje je zahod, kad ćemo u grad, gdje ćemo ručati, što ćemo raditi uvečer i koliko stanovnika živi u toj velikoj gradurini. Tanja mu je strpljivo odgovarala, a ja sam bio ljutit i zaputio se u predsoblje da svome bijesu dadnem barem malo oduška.
Zinuo sam od iznenađenja kad sam na malom, smeđem stoliću, kosih drvenih nogara, prekrivenim staklenom pločom ispod koje se je prostirao heklani stolnjak, isti onakav kakav Bičina Đisa ima u dnevnom boravku, spazio ogromnu hrpu kovanica u raznim veličinama, bojama i oblicima.
Zovnuo sam glasno Antu i Tanju:
„Dođite i vidite ovo čudo!“
„To je netko zaboravio, vjerojatno gost koji je prije nas bio u sobi. Dat ćemo sve na recepciji, pa nek traže čiji je novac“ – predložili su njih dvoje istovremeno.
„Jeste li ludi! Zašto bismo vraćali ovoliki novac na recepciju kad ga je neka budala zaboravila! Mora da ima previše love i sića mu neće nedostajati, a nama će dobro doći. Ante, dolazi amo i trpaj što stigneš u džepove, a ti Tanja ako nećeš gledati, hajde u sobu i šuti“ – saopćio sam im svoj plan.
Nisu se previše nećkali, Tanja se je doduše malo uplašila, ali nije gledala u nas dok trpamo kovanice u džepove, upalila je radio i pojačala ton, te zagalamila da budemo tihi i pažljivo slušamo.
U izvanrednim vijestima javili su da je neki kolekcionar rijetkih i jedinstvenih kovanica i slika poznatih umjetnika prijavio krađu svoga životnoga djela vrijednoga puno milijuna, da se radi o starom i zaboravljivom čovjeku i da se slušatelji zamoljavaju ukoliko negdje vide kovanice u neobičnim oblicima, neke od zlata, druge srebrne, da to prijave na prvoj policijskoj stanici. Dali su i opis male slike jednoga velikog umjetnika, ja sam u tom trenu pogledao prema vitrini nasuprot stola i tamo prepoznao skupocjeno djelo u neobičnom, bijelom okviru.
Sve mi je odjednom postalo jasno – stari i zaboravni čovjek ostavio je svoju zbirku u sobi, otišao je vjerojatno malo prije nas jer bi čistačica ili prijavila pronalazak stvari ili pak uradila ono što sam ja skupa s Antom halapljivo obavljao – uzela za sebe neprocjenjivo bogatstvo.
Ante se je počeo preznojavati, uzimao je nakon vijesti samo male kovanice za koje je mislio da su bezvrijedne, dok sam ja trpao one veće i sjajnije, najprije u džepove, pa u Tanjinu torbu. Moja žena skoro je počela plakati, preklinjući me da sve vratimo na stol, da nije lijepo krasti i da će nas osim toga lako naći policija jer niti sliku, niti kovanice ne možemo nikomu ni pokazati, a kamoli zamijeniti ih za novac.
„Nemaš pojma“ – rekao sam joj ne htijući ni pomisliti da budem pošten – „pričekat ćemo koju godinu, dok se prašina slegne, i onda ćemo u više navrata mijenjati manje količine, da ne bude upadljivo. Sliku nećemo prodavati nego ćemo je objesiti u našem stanu u Červaru, i svijetli okvir i jasne boje odgovaraju uz tamne zavjese.“
Ante je slušao što pričam, bio je neobično tih, ali nije htio ispasti kukavica pa je nadodao šapatom:
„Ja neću ništa ponit svojoj kući. Mara bi se gadno naljutila na mene, a di bi i prodo toliko bogatstvo. Pomoći ću ti da sve sklonimo, pa ti radi šta oćeš. Meni ćeš kad dođeš u Zagreb platit ručak, i to je to.“
Brzo smo se dakle dogovorili oko podjele plijena, počistili stol od kovanica, a sliku strpali u kofer prije nego je netko pokucao na vratima.
Po prvi put je i mene počela hvatati panika, ali sam odahnuo prepoznavši da se radi o čistačici. Tanja joj je otvorila vrata, Ante i ja smo zasjeli na kauč da se ne vide naši puni džepovi i da žena ne posumnja kako krademo ručnike ili sapune. Čak smo ostali sjediti i prilikom pozdravljanja koje je dugo potrajalo, jer su Tanja i čistačica počele pričati o djeci i problemima u školi. Ja sam svojoj ženi nastojao očima saopćiti da malo požuri, rekao sam hotelskoj radnici, ljubazno koliko je to bilo moguće, da ne mora brisati podove dok smo mi u sobi, da bi se ona, tek nakon isteka cijele vječnosti i upadljivog analiziranja stola i vitrine, izgubila negdje na dugom hodniku.
Bio sam ljutit na Tanju napominjući da je svojim tračanjem mogla upropastiti cijeli naš plan i da, ako se odmah ne promijeni, nikada nećemo postati bogataši nego ćemo do kraja života morati rintati kako bi prehranili nezasitnu dječurliju. Rekao sam i njoj i Anti da pronađene stvari ne smijemo ostaviti u sobi – doći će sigurno policija i provjeriti je li stari čovjek zaboravio skupu kolekciju u hotelu, pa ćemo nadrapati ako i jedna jedina kovanica bude nedostajala. Potrpali smo sve u kartonsku kutiju koju je čistačica zaboravila pored stola, prekrili stvari novinskim papirom i naše blago sakrili u tamnu, malu prostoriju pored lifta odakle sam ga ja uvečer, kad recepcionar zadrijema, planirao odnijeti do Antina auta parkiranoga u sporednoj ulici.
Malo kasnije izbila je policija, no ništa nisu pronašli i brzo su se izgubili. Antu i Tanju sam poslije večere zamolio da ostanu u baru i zabavljaju konobara dok ja kutiju s kovanicama i slikom ne odnesem na sigurno.
Zaputio sam se liftom do našega kata, povirio u malu, tamnu sobicu i najprije primjetio da je netko detaljno obrisao pod, a onda panično spoznao da tamo nema više naše kutije s blagom.
„Prevarila nas je čistačica! Sad je kasno, prijavit je ne smijem, nas bi uhitili i tko zna koliko bismo godina dobili, dok ona može reći da je sklonila smeće.“
Spustio sam se tužan do hotelskoga bara. Tanja i Ante pili su vino, ja sam naručio konjak i naiskap ga popio.
Laknulo im je obadvoma kad su saznali da nismo više bogati, a i ja sam se uskoro smirio, posebno nakon što je razbuđeni recepcionar rekao Anti da ipak ima jedna slobodna soba u hotelu i da ne mora spavati kod nas na kauču, znajući da moj stričević nije nimalo tih u snu, no to je sasvim druga priča.

Foto: www.morguefile.com

Maja Marchig: Šoferski adagio

U svojoj dvadestogodišnjoj karijeri vozača Rade B. proputovao je pola Europe, vozio turističke ture po blještavim metropolama, hodočasnike na sveta mjesta i gastarbajtere na turobnim linijama, ali ništa nije volio više od autoceste Rijeka-Zagreb, uz pratnju Narodnog radija. Uživao je u predvidljivosti svakog kilometra i jednostavnoj činjenici da nije vikend, niti zgužvana turistička sezona, zadovoljno se skrivao iza velikih sunčanih naočala i pjevuckao nešto sam sebi u bradu. Autobus je bio poluprazan, tek grupica poslovnih ljudi u sivim odjelima koji su se vjerojatno uputili na nekakav kongres ili predavanje, brbljavi djedica s neobičnim komadom prtljage u naručju, zgodna crnokosa cura i neki štrkljavi, strani student koji je uzalud pokušavao započeti s njom razgovor. Djedica se ukrcao još u Puli i Rade je sa znatiželjom promatrao njegov duguljasti, zamotani paket koji je unio u vozilo, odbivši ga ostaviti u bunkeru, s torbama. Putem je Radi pričao neku beskonačnu priču o djeci i unucima, a on se dosađivao ramišljajući što se nalazi u toj neobičnoj prtljagi i zaključio da je vjerojatno pršut. Jedva se brbljavca riješio u Rijeci, sklopivši suvozačevu stolicu kad su svi putnici izašli iz autobusa, kako na nju više nitko ne bi mogao sjesti.
Od tada je prošao već skoro sat, približavali su se odmorištu u Ravnoj Gori, a Radu je počela hvatati želja za kavom i cigaretom, jer njegov je organizam imao unutarnji raspored prilagođen autobusnim stajalištima. „Ravna Gora, stojimo petnaest minuta!“ obratio se putnicima preko mikrofona nehotice imitirajući monotoni ton kolodvorskog spikera. Pričekao je da svi izađu i htio se odmah uputiti prema kafiću, ali primijeti pred autobusom onu zgodnu, tamnokosu putnicu kako uzbuđeno trči prema djedici koji je grlio svoju veliku prtljagu kao da nosi malo dijete. U trenu mu se učini kako se događa nešto čudno i potpuno neprimjereno ovom sunčanom i po svemu idealnom šoferskom danu, istrči kroz vrata, taman na vrijeme da vidi kako se djedica zanio u desno, malo trznuo, kao da se spotaknuo o nešto nevidljivo na pločniku i tupo tresnuo na pod, pored onog svog duguljastog paketa. Djevojka je viknula nešto što se nije moglo razumjeti, kleknula pored njega, opipala puls, poslušala disanje i pokušala ga oživjeti. Ubrzo, dotrčali su ljudi iz svih smjerova, a Rade je stajao sa strane, ukipljen i pokušavao se sjetiti protokola za ovakve slučajeve. Zvati? 112, oni će poslati hitnu i policiju. Zatim, firmu. Zadržati sve putnike, u slučaju smrti trebat će dati izjavu. Uzeo je mobitel i krenuo zvati sve po redu, kao što je predviđeno. Odšetao je do poslovnjaka koji su zabezeknuto gledali iznad svojih šalica kave na terasi kafića i rekao im kako je najbolje da ostanu gdje jesu. Gledao je u pravcu autobusa, pomalo se navlačio sumrak i lagani, hladni povjetarac. Ljudi su se počeli razilaziti, djevojka je konačno shvatila da starcu ne može pomoći, ostala je klečeći pored njegovog lica, onaj žgoljavi stranac je sjeo pored nje, na pločnik i počeo je gladiti po nadlaktici. Rade im je oprezno prišao, a ona je izvadila ogromnu svilenu maramu boje krvi iz svoje torbice i prekrila starcu lice i grudi. Podvrnula je krajeve pod njegovu glavu i ramena, da marama ne odleti na vjetru, a zatim podigla njegov paket s poda i rekla: „Putem mi je pričao da je ovo njegova obiteljska ostavština, imao je kupca za nju u Zagrebu. Rekao je da će mu prepući srce kad se od nje bude odvajao, ali doma samo leži, nitko od njegove djece ni unuka ne svira…“ „Svira?“ pitao je zaprepašteno Rade „Da, unutra je violina…“ „Cigulka? Violin?“ javio se mršavko. „Yes, violin…“ prošaptala je ona „Eto, valjda mu je stvarno puklo…“ „Can I?“ rekao je mladić i pružio ruke prema paketu. Ona se nećkala, ali on se nasmiješio i rekao: „National Academy of Music, in Sofia“, uzeo paket i nježno ga razmotao.
Petnaest minuta kasnije, kada su plava rotaciona svjetla iz smjera Rijeke kroz sumrak najavila dolazak prve pomoći i policijskih automobila, jedan je mladi Bugarin svirao Albinonijev Adagio u g-molu na parkiralištu, Rade je sjedio na pločniku i pušio, a na njegovo se rame oslonila tužna, prekrasna djevojka. Više mu se nije žurilo u Zagreb, znao je da će kad-tad i tamo stići. Trenutno mu je bilo važno biti baš ovdje, pored zaustavljenog autobusa, kao da je uzeo malo dužu stanku na 53. kilometru autoceste.

Foto: www.morguefile.com

Iz suradnje s časopisom Poiesis: Intervju s Marcom Delouzeom

Razgovor vodio Peter Semolič

Pjesme su napravljene od riječi. No kako je to s poezijom? U tvojoj pjesmi Pustinja isparenih riječipjesnik sjedi na rubu postojanja u potpunoj samoći i tišini. Prema toj pjesmi izvori pjesništva leže onkraj kulture pa čak i onkraj jezika

Ako su pjesme napravljene iz riječi, onda mi se čini da se poezija rađa iz želje za pjesmom. Upravo tako kao što se ljubav rađa iz želje za ljubavlju.

Kada i kako je poezija ušla u tvoj život?

Poezija je ušla između mojih dviju samoća, jedne u srednjoj školi, kada sam bio okružen s mnoštvom ljudi, i druge, koju sam doživljavao u svojoj sobi, u koju su navirale sjeneTada sam bio star oko trinaest ili četrnaest godina.

Odrastao sam u zemlji, gdje je poezija igrala važnu ulogu u društvu. Poezija je u Sloveniji bila usko povezana s idejom nacionalnoga, a istovremeno pak je bila podržavana od strane komunističke vlasti (u komunističkoj ideologiji pjesnici su bili shvaćeni kao inženjeri duša). Kakav je bio društveni status poezije u Francuskoj u vrijeme tvoje mladosti, a kakav je danas? Danas je poezija u Sloveniji više da nego ne odgurnuta na društvenu rub

I u Francuskoj je isto, poezija je marginalizirana. Međutim to nije važno. U našoj Zapadnoj civilizaciji (postoji li uopće takvo nešto?pitao se Gandhi) poezija ne može imati nikakav društveni status, štoviše nikakav status! Pravi pjesnik ne piše knjige, već samo zapisuje riječi. Biti pjesnik nije usluga ili posao, to je stvar volje. U tome se razlikuje od romanopisca.

Nakon prve četiri zbirke si se odlučio za dvadesetogodišnju šutnju. Pjesnikova šutnja nije uvijek samo šutnja, već je često izjava, pjesnička, politička, društvena

Kod mene se nije radilo o tome. Jednostavno nisam podnio ozračje među pjesnicima. Možda sam bio premlad. Da se nadovežem na tvoje prethodno pitanje: poeziju sam izabrao zato jer sam odbijao bilo kakav društveni status. Nakon toga sam otkrio veliki broj profesionalnihpjesnika. Budući da nisam htio glumiti pjesnika, morao sam pobjeći od toga.

Jesi li u tom trenutku, trenutku svoje šutnje, pisao poeziju?

Ne, nisam.

Za vrijeme svoje pjesničke šutnje osnovao si te suosnovao dva pjesnička odnosno umjetnička festivala, jednoga u Parizu, a drugoga u Lodèvu. Misliš li da su takva druženja važna za pjesnike?

Možda jesu. Ako jesu, onda su zato jer pjesnik na takvim susretima svoj glas suoči s pozornom publikom te još i pritom istovremeno u potpunosti postane svjestan publike. Na taj način više nije osamljen muzičarusred tišine

Festival u Lodèvu se ugasio pred više od mjesec dana jer su mu vlasti ukinule financijsku potporu. Čuo sam da će sada novac namijeniti novome festivalu, gdje neće biti poezije. Zašto prema tebi vlasti djeluju na taj način? Ponekad imam osjećaj, kao da se vlasti boje pjesništva

Lijep osjećaj! Ali nažalost netočan! Ljude na vlasti nije strahpoezije nego su gluhi! Ne razumiju da poezija tu govori ljudima koji inače nemaju nikakav pristup do nje. U tako malom mjestu kao što je Lodève, riječi, koje dolaze iz drugih jezika, drugih kultura, drugih svemira, putuju podzemnim putovima, da bi se kasnije možda ponovno rodile u duhu ljudi. Vlasti pak rađe organiziraju različite oblike distrakcija, moguće zato da bi ljudi ostali tako glupi kao što su sami političari? Čini se, da su to ljevičarski političari: ali su ipak duboko uvredljivi.

Izvrstan si interpretator svoje poezije, to znam jer sam te vidio kako nastupaš na pjesničkom festivalu na Malti. Tvoj nastup me je šokirao: pjesme nisi čitao cijeloj publici, već pojedinačnim posjetiteljima koji su ti bili u neposrednoj blizini. Kako se osjećaš na takvom javnom čitanju, kad lako slijediš reakcije slušatelja iz neposredne blizine? Mnogim pjesnicima se ne sviđa tako neposredni kontakt s svojim čitateljstvom, to znam jer sam jedan od njih

Poezija je stvar ljubavi između glasa i sluha. Taj bliski kontakt sa slušateljima me ne destabilizira: trebam ga! Moj kontakt s pojedinačnim slušateljem je kratak, ali jako intenzivan. Lako osjetim, kada ga gledam u oči, govori mu moja pjesma ili ne. Mišljenja sam da bi se mnogi pjesnik trebao okušati u takvom načinu čitanja: mnogo pjesamabi nestalo to bi bio pravi božji blagoslov za poeziju) ne vjerujem u boga, ali još uvijek vjerujem u pjesništvo).

Kao pjesnik rado surađuješ sa slikarima i glazbenicima. Goethe je rekao: Glazba počinje tamo gdje riječi utihnu.Slažeš li se da slikarstvo i glazba na neki način dopunjuju poeziju ili pak su poezija, glazba i slikarstvo tek različiti pojavni oblici čovjekova stvaralaštva?

Slažem se s time što si na kraju rekao: poezija, slikarstvo i glazba su različiti pojavni oblici čovjekovog stvaralaštva. Kad na javim čitanjima sudjelujem s glazbenicima, nikada ne sudjelujem samo kao pjesnik, tu se ne radi o tome da nastupaju jedan pjesnik i jedna glazbenik, nego dva pjesnika (ili dva glazbenika). To je uvijek (odnosno uvijek mora biti) duet. Jer svi kroz različite oblike stvaralaštva dijelimo istu želju za čovjekovim kontaktom.

O Marcu Delouzeu

Marc Delouze se rodio u Parizu te je pjesnik i putnik iz nužnosti. Prvu pjesničku zbirku Suveniri iz kuće od riječi(Souvenirs de la maison des mots) objavio je godine 1971., a predgovor za nju je napisao Louis Aragon. Slijedile su još tri zbirke, nakon toga pak se je svjesno odlučio za dvadesetogodišnju šutnju. U tom razdoblju je osnovao Les Parvis Poétiques, literarnu organizaciju, koja se bavi priređivanjem različitih literarnih događaja, kao što je Kontinuirani pjesnički festival u 18-tom arondismanu(Festival Permanent des poésies dans le 18ème arrondissement), koji se odvija na području Montamarta i na kojem nastupaju pjesnici, glazbenici, glumci, plesači, pjevači, likovnjaci, videoumjetniciNjegova zadnja pjesnička zbirka je Pjesma Zemalja(La Chant des Terres). Marc Delouze se također bavi inovativnim pristupima izlaganju poezije te je autor deset knjiga, koje je napisao u sudjelovanju s različitim slikarima.

(Prevela sa slovenskoga Mirela Fuš)

Izvor: http://www.poiesis.si/pogovor-z-marcom-delouzom/

Foto: http://www.poiesis.si/pogovor-z-marcom-delouzom/

Milan Zagorac: “Tek kad odrežemo sve potpore, kad se sustav sredi, kad država prisili dužnike da plaćaju svoje račune, tek tad bi mogli pričati o tome bi li knjiga funkcionirala na tržištu”

Neki dan sam slučajno skrolajući fejsarom naletio na intervju na Modernim vremenima s Davorinom Horakom. Cijela je priča mogla skrenuti u razgovor o SF-u, no ona se vrlo ozbiljno dotakla i tema koje se tiču odnosa financiranje-kulturni proizvod-konzument-direktna prodaja i održivo poslovanje u ovakvim uvjetima s tim i tim proizvodom, i koja su, u svojoj biti zdravorazumska, ali dovoljna osnova da bi se u samom ministarstvu nekada netko zapitao o meritumu stvari: pa što mi to zaboga radimo?

Jer, ovih nekoliko rečenica sažima svu problematiku, o kojoj svi sve znamo, ali se pravimo da ne znamo, a odgovaraju na pitanje “može li u Hrvatskoj postojati tržište knjige?”:

“Ja sam siguran da može, samo što to ne možemo znati kad od devedestih naovamo postoji državna potpora za knjige. Mi smo se jednostavno navikli na tu šizofrenu situaciju u kojoj ti u poslovnim planovima računaš s državnom potporom, što je besmisleno. To u startu ne može bit’ transparentno i ja bih rekao da se za domaću knjigu dogodio kontra-efekt. Naime što – nikako ne možeš izbjeći nekakav politički upliv. Uvijek postoji nekakva komisija koja nije nadnaravna i koja ne može točno odrediti kome treba dati novac, a kome ne. Određuje li tu potporu nekakav budžet, politika ili osobne preferencije, na kraju krajeva je nevažno. U konačnici podložno je nekakvom mitu, bilo kakvom.

Javna je tajna da se jako puno knjiga radilo samo zbog toga da bi se izvukla potpora. I sad, ako si radio knjigu samo da bi dobio potporu, koju si na ovaj ili onaj način zagarantirao, ti se oko tih knjiga nisi posebno trudio. Prijaviš dvadeset rukopisa na natječaj, dobiješ potporu za deset i tako je svejedno što je ovih deset napisalo jer si izvukao potporu. To bi poslije došlo čitatelju u ruke i on bi, jer je realno bilo loše, rek’o – šta je ovo? – i bacio. Na taj si način stvorio averziju prema hrvatskoj knjizi.”

Dakle, vratimo se na bit stvari: neće se, ne može se, ne da se nikome.

Zašto se neće? Jer je ovako komotnije. Dakle, neizravno, za krizu u nakladništvu koja traje dulje od osam godina i koja nije započela ni s 2008. niti 2000. niti nekog bližom godinom već je zbir kriza koje su unatrag 30ak godina imale malo lakše trenutke, dakle za tu krizu nije krivo samo MK, što je poslovično lako reći, iako ne ekskulpira ni birokratsko-političku mašineriju koja u njemu radi, već se radi i o samim subjektima koji postoje na knjižnom tržištu: autori – izdavači – financijeri.

Da, naravno, kada se stvori kritična masa koja ima za cilj samoodržanje uz jednake uvjete, a kada uz to imate inertno i poluzainteresirano ministarstvo, tada se ne morate čuditi zašto je knjiga, pa samim time i književnost na ovako jadnom mjestu gdje se sada nalazi.

To vodi sljedećemu:

“Ne pomaže ni to što nema ozbiljne kritičke reakcije. Što se oko loših knjiga ne stvara negativna atmosfera i što nitko javno ne proziva Ministarstvo – čekaj, mi smo kao država za OVO dali pare.”

Da, a istina je da je za svakve budalaštine dan novac poreznih obveznika, jednako kao što je budzašto potrošena gomila novca za tzv. poduzetništvo u kulturi. Ne znam što se pod tim poduzetništvom podrazumijevalo.

I na sve to konačno možemo zaključiti sljedeće:

“Tek kad odrežemo sve potpore, kad se sustav sredi, kad država prisili dužnike da plaćaju svoje račune, tek tad bi mogli pričati o tome bi li knjiga funkcionirala na tržištu. Tad bi se za dobre autore morao boriti, morao bi ih uvjeravati, trudio bi se u konačnici napraviti dobru knjigu za koju znaš da će netko dati pare. Ovako – mi imamo šizofrenu situaciju.”

Dodamo li k tome da MK, kao ni većina nakladnika nije ni shvatila da se sav, ali sav ovaj posao premjestio na virtualu, a da nisu određeni ni temeljni kriteriji ni načini budućeg financiranja autorskog rada na ovakvim otvorenim platformama, možemo zaključiti samo jedno – bilo bi nam bolje da te nema.

Za sada, bit ću dvostruko ironičan, preostaje nam da razmišljamo u kategorijama koje su čistokrvni SF, i, da, svjedočimo sve većem i većem srozavanju ugleda domaćih autora.

Foto: www.morguefile.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara