Andreja Zlatar: Tendencije chicklita u suvremenoj hrvatskoj književnosti (1. dio)

Žene kao proizvođači i potrošači književnosti

Pojam chicklit književnosti u posljednjih dvije-tri godine zauzima sve veći prostor na književnom tržištu. Počevši kao termin vezan uz uvozne produkte popularne kulture, od knjige do filma, i posebno vezan uz izdavačke linije specijaliziranih biblioteka u izdavačkim kućama “Algoritam” i “Oceanmore”, nužno je doveo do pitanja postoji li “hrvatska chicklit književnost?”. Gdje je naša Bridget Jones, tko je naša “šopingholičarka”? U svijetu medija, dnevnih novina i televizijskih emisija, tema chicklita postavlja se najčešće iz dva aspekta: prvo, kao pitanje “vanjske održivosti žanra”, njegove tržišne uspješnosti i situiranosti na vrhovima top-lista; drugo, kao pitanje “unutarnje strukture žanra”, tematizacije ženskosti i seksualnosti u suvremenom zapadnom društvu. Oba se pitanja susreću u jednom: zašto žene toliko čitaju chicklit? (Jer, tu se, naravno, krije odgovor na pitanje zašto ga toliko pišu.) Popularnoj kulturi neskloni književni kritičari zavapit će da smo se vratili predmodernom stanju identifikacijskog modela između čitatelja i junaka, točnije, između čitateljice i junakinje, i to onom primarnom modelu emocionalne identifikacije.

Sam termin chicklit književnosti ne govori ništa o razlozima i uvjetima njezine produkcije, već stvara semantički okoliš u kojem se miješaju vrijednosna i sadržajna određenja. S jedne strane, termin svoje porijeklo vodi od naziva za kaogumu, pa je prva asocijacija “književnost za razbibrigu”, za nešto što “razvlači i smiruje živce” poput gume za žvakanje; s druge strane, nesretni dio sintagme “chick” uvodi nas u svijet literarne peradi, stvara asocijacije tipa “književnost za pileći mozak”, “književnost za kokoši” i slično. I jedno i drugo su evaluacijski negativne oznake, koje podupiru razlikovanje “visoke” i “niske” književnosti, “ozbiljne” i “trivijalne” literature, dakle upravo one diferencijacije protiv kojih ustaje popularna kultura (kao i njezin teorijski duh: kulturalne studije). A ako chicklit nešto jest, onda je sigurno proizvod upravo popularne kulture. Iako se obrisi žanra oblikuju već osamdesetih godina, rodonačelnicom smatra se Helen Fielding i njezin “Dnevnik Bridget Jones”. Jednostavnim riječima kazano, chicklit je naziv za popularnu fikciju nastalu devedesetih, tržišno usmjeren mladim zaposlenim ženama. Uz Helen Fielding, tu su Sophie Kinsella, Melissa Banks, Emma McLaughlin & Nicola Krause, Candice Bushnell, Lauren Weisberger, Jeniffer Weiner, Laura Zigman, Allison Pearson i dr. A naslovi, jedan zgodniji od drugih: “Kako ona sve to stigne”, “Vrag nosi Pradu”, “Šopingholičarka” (u nastavcima), “Ljubav, prozac i sumnje”, “Moj život na tanjuru”, “Zar me ne želiš?”, “Nevolje s Catherinom”, “Dnevnici jedne dadilje”, “Seks i grad”.

Za svijet koji se konstruira u chicklit romanima mogli bismo reći da predstavlja svojevrsnu “arheologiju urbane svakodnevnice” (1), u kojoj je glavni lik žena mlade ili srednje mlade dobi, smještena u jednom od većih europskih ili američkih gradova – a sve ostale osobine predstavljaju jednu od mogućih kombinacija: udata/neudata, zaposlena/nezaposlena, samohrana/polusamohrana (2), depresivna/luckasta, s djecom/bezdjecna, siromašna/situirana, debela/vitka… U stilističku obvezu žanra idu duhovitost i (samo) ironija, a u obveze kompozicijske strukture – ljubavna fabula s (privremeno ili relativno) sretnim završetkom. Naglašavam element privremenog ili relativnog jer u tom je svijetu mnogo toga privremeno i relativno: posao, prihodi, zaljubljenost, vlastita težina, dobro ili loše raspoloženje. Dodajmo tome lošu obiteljsku anamnezu (takozvana disfunkcionalna obitelj), naporne roditelje i sestru (posebice majku), nepouzdanog brata, šefa-tiranina, prijateljicu-podršku i kolegicu-izdajicu, susjeda-švalera i prijatelja homoseksualca, slika je kompletirana. Život sam po sebi nije tragičan, ali nije ni jednostavan, stvar je naprosto u procesu ili, točnije rečeno, u preživljavanju i snalaženju iz dana u dan. Junakinja chicklita uvijek je u potrazi za “boljim životom”, njezina potraga uglavnom se koncentrira na dva cilja: ikakav ili bolji posao, ikakav ili bolji partner. Po mnogo čemu je nalik na dvadesetostoljetnu žensku varijantu osamljenog, lucidnog i nespretnog Don Quijotea, jer se drži vrijednosnih načela koja baš i ne funkcioniraju, životnu perspektivu oblikuje prema konstruiranim idealima (više ili manje romantičnim, to jest, deromantiziranim), nije naročito opremljena za borbu (bez pravoga mača, štita i kacige, materijalno i egzistencijalno u cjelini nesigurna), ali ulazi u avanturu – avanturu potrage za nečim boljim. U svojim zahtjevima ona ipak ne postavlja apsolutne ciljeve, svjesna je procesualnosti ili, bolje rečeno, prolaznosti, svake faze u životu, svakoga posla ili partnera. Njezini su ciljevi, možemo kazati, relativizirani u odnosu na stvarnost koja je okružuje i koja joj je dostupna. To posebno pokazuju romani toga žanra koji stvaraju cikluse vezane uz glavni lik, bila ona Bridget Jones ili “šopingholičarka”. Svaki roman jedna je razina više (u kvalitativnom) i dalje (u vremenskom) u smislu junakinjina života. Temeljni problemi ostaju u osnovi isti, ali su preneseni “na višu razinu”, preoblikovani u novoj etapi životne priče. Iluzije se smanjuju, ironija i samoironija rastu, u drugoj polovici tridesetih nestaje neuroza interioriziranih zahtjeva okoline a svakodnevni život zadobiva opušteniji ton.

Transformacija romanse i parodija ljubića

Chicklit romani nisu samo parodija klasičnoga štiva “ljubića”, već transformacija tradicionalne ljubavne romanse u novi tip proze. U studiji “Dnevnik Bridget Jones: pokušaj reforme ružičastog geta” Maša Grdešić (Quorum 2/2003) analizirala je subverzivni potencijal romana Helen Fielding sumjeravajući ga s tipom klasične romance i njezinim transformacijama u suvremenoj popularnoj fikciji (3). Jasmina Lukić, analizirajući parodijske postupke u Ugrešićkinu romanu “Štefica Cvek u raljama života”, točno primjećuje da se u ljubiću ne radi samo o tipiziranoj fabuli, u kojoj junakinja traga za idealnim partnerom i vječnom vezom. “Pravi ljubić mora da zadovolji brojne čitalačke zahteve jer, kako svedoči Dženis Radavej (Janice Radway) u studiji ‘Čitanje ljubavnih romana’, čitateljice ljubića tačno znaju šta očekuju od svojih omiljenih romana. Mnoge žene koje je Radavej intervjuisala, pre kupovine novog ljubića često iščitavaju ne samo nekoliko prvih, već i nekoliko poslednjih stranica knjige, kako bi se uverile da ih pisac na kraju neće prevariti, i da će se roman zaista završiti hepiendom. One ne vole da u ljubiću koji čitaju ima previše nasilja, niti vole kada su junaci isuviše promiskuitetni. Poželjan zaplet razvija se na relaciji jedan muškarac – jedna žena, pri čemu su između njih dozvoljeni, pa i poželjni nesporazumi, ali ne i prekomerne grubosti (recimo, da junak siluje junakinju, a da se ona potom ipak zaljubi u njega). Muškarac mora biti muževan i autoritativan, ali mora biti sposoban da iskazuje nežnost prema ženi. Junakinja je uvek lepa, ali po pravilu, nije svesna svoje lepote i ne koristi je kao sredstvo za zavođenje muškaraca. Ona najčešće radi neki običan, svakodnevni posao, ali je istovremeno sposobna da prihvati svaku društvenu ulogu u koju može da je dovede veza sa čovekom njenog života, pa i onu najglamurozniju.” (Lukić 1995: 2-3) Činjenicu što su u ljubićima svi događaji prikazani iz perspektive junakinje Jasmina Lukić drži temeljnim uvjetom koji žanru ljubića omogućuje potencijalnu subverzivnost, iako većina romana ne ostvaruje tu mogućnost. Suvremena chicklit – nazovimo je napokon pravim imenom – suvremena urbana ženska proza, upravo inzistira na subverzivnoj funkciji i subverzivnom djelovanju ženske vizure u doživljavanju i prikazivanju zbivanja. Upravo je ta književnost, smatra J. Radway, otvorila cijelo polje, uvjetno rečeno postfeminističkih, rasprava oko tema ženskog subjektiviteta i ženske spolnosti. Tim više što se u produkciji chicklita može pratiti linija koja razdvaja tekstove u kojima prevladava romantični koncept ljubavi (makar i zakriven ironijom), od onih u kojima je u središtu pažnje seksualnost neposredovana emocijama (“Seks i grad”). Žensko pravo na javnost u slučaju ove proze ostvaruje se kao pravo na kvalitetnu književnost, kojoj činjenica zabavnosti ne oduzima na vrijednosti. Ta ženska urbana proza nije u namjeri edukativna niti manifestno prosvjetiteljska, ali osnažuje procese samospoznavanja i samopotvrđivanja u čitateljica. U toj se prozi ostvaruje svojevrstan “ljubavni trokut” između priče, čitateljica i samoga pisanja (4).

Vrsta stvarnosne proze?

Tko god je čitao “Dnevnike jedne dadilje”, šarmantan ali i ciničan roman dviju mladih Amerikanki koje su osam godina radile kao dadilje kod najbogatijih njujorških obitelji, sjeća se vjerojatno oglasa sa zadnje strane. U tom se oglasu traži mlada žena koja bi se brinula o četverogodišnjem dječaku, a zatim slijede uvjeti. Ona mora biti: vesela, entuzijastička i pomalo mazohistička. Mora svih 16 sati dnevno uživati u svom poslu. Mora se (citiram) “razgaliti kad članovi obitelji povraćaju po njoj, u doslovnom i prenesenom značenju”. Mora naravno pristati na neredovitu i nisku plaću, kao i na mnogobrojne oblike ponižavanja koji se niti ne daju zamisliti.

Pokušajmo zamisliti kako bi taj oglas izgledao da se odnosi na zaposlenje u javnoj upravi, u nekoj velikoj državnoj ustanovi, gdje počinjete od početka a od vas se traži sve. Najprije, naravno, privlačan izgled – to neće pisati u novinskom oglasu, ali će izborna komisija u živo razgledati i procijeniti “objekte”. Zatim, kao i u oglasu za dadilje: entuzijazam, dobro raspoloženje, stanovita doza mazohizma, trpeljivost i skromnost koje opasno naginju ispod granice samopoštovanja. Mladu tajnicu/pomoćnicu svatko u bilo kojem trenutku može tražiti bilo što: da obavlja privatne poslove za šefove (pošta, računi, ljekarna, uputnice), da laže (to se zove “obrana pred nasrtljivim strankama”) i što je najgore – da radi i odgovara za poslove koji zapravo nadilaze njezine ovlasti. O tome da ne postoje granice radnoga vremena, da ne postoji pravo na bolovanje a još manje isprika zbog bolesti djeteta – to ne treba niti spominjati.

Negdje između njihove dvadeset pete i tridesete godine pred mlade urbane žene postavlja se istovremeno cijeli niz zahtjeva. Ti su zahtjevi “dobitna kombinacija” naslijeđenog patrijarhalnog društva i njegove površne modernizacije: treba diplomirati i zaposliti se (dobro se zaposliti!), treba se udati (dobro se udati!) i imati djecu (najmanje dvoje), treba “ne zapustiti se” i istovremeno uspjehu u struci valja napredovati i financijski. Društvo-obitelj postavljaju nesmiljene zahtjeve, na njih je teško, osobno mislim i nemoguće, odgovoriti. Što ako nađete posao u struci, san vaših snova, ali je početnička plaća ispod 4000 kuna? Što ako se udate za simpatičnog gimnazijskog profesora koji ni na koji način nikada neće moći kupiti stan od 120 m2 u “širem centru grada”? Takvih “što ako” ima nebrojeno, oni sačinjavaju naše živote i vode nas iz krajnosti u krajnost. Ovaj “prirodni prijelaz” na tipičnu hrvatsku svakodnevnicu mlade, zaposlene i udate žene s djecom, logična je stepenica u razumijevanju chicklit književnosti: ona je vezana za stvarnost, proizlazi iz potreba onih koji žive takve živote (a sve ih je više) i koji žele čitati o onome kako žive, tekstove s kojima je moguće, u najbanalnijem smislu te riječi, identificirati se. Naravno da to nije fenomen vezan samo za “žensku književnost”. Rekla bih da je duhovit i ironijski suvremeni chicklit jedan od odvjetaka stvarnosne proze koja je u velikoj mjeri odredila devedesete godine u europskoj i svjetskoj literaturi. Istina je, međutim, da u tom procesu nastanka stvarnosne proze izrazitu ulogu ima jako oblikovanje ženske publike, doduše još uvijek više putem prijevoda angloameričke literature, ali publike koja je – kako pokazuju istraživanja – brojnija i vjernija, i čije čitateljske potrebe još uvijek nadmašuju ono što se proizvodi na suvremenom hrvatskom tržištu.

(fotografija: by onceuponabrandblog.wordpress.com)

Bibliografija:

1. Ovaj termin nikako ne asocira na Foucaultovu slavnu knjigu “Arheologija znanja” već na sintagmu Irene Vrkljan “arheologija svakodnevice”.
2. Pojam “polusamohrana majka” označava udatu ženu koja, dapače, sa suprugom dijeli i stol i postelju (valjda!), ali ne i kućanske poslove, brigu oko djece. To je onaj tip majke koji odvodi djecu u vrtić i školu, piše s njima zadaće, razvozi na engleski/plivanje/solfeggio, a okolčana tim obavezama radi (i) na svom radnom mjestu. U prosjeku dva puta dnevno vidi se po pola sata sa svojim gospodinom suprugom, da bi iservisirala njegove prehrambene potrebe i predala ključeve od auta (ako, jadnici, imaju samo jedan). Takve polusamohrane majke savladavaju tehnike samopomoći o opuštanju, pronašle su zgodne kafiće u blizini dvorana gdje njihova djeca obavljaju neke od svojih “vanškolskih aktivnosti”, susreću druge takve majke i potajice kupuju novi par cipela.
3. “Dnevnik Bridget Jones” zanimljiv je akademskim književnim profesionalcima budući da se u pripovjednoj strukturi poigrava s klasicima engleske književnosti, “Ponosom i predrasudama” Jane Austin te “Rebeccom” Daphne du Maurier.
4. Usp. “Kad na početku priče ‘Love Story’, jedne od ranih proza Dubravke Ugrešić, čitalac ili čitateljica kao moto vide rečenicu preuzetu od Markesa: Pišem da bih bio voljen. Smatarm da je to temeljna čežnja pisca…” (rečenicu koju potom ponavlja i pripovjedačica u samoj priči), potpuno im je jasno da se to spisateljica obraća upravo njima, i da m upućuje veoma važnu poruku. Ona ih, zapravo, poziva da se uključe u svojevrsnu ljubavnu priču; ili, bolje, ljubavni trougao, koji čine pisac, čitalac i Lepa Literatura.” (Lukić, 1995:3)

Cjelokupni post prenesen sa stranice Studija TiM

Fotografija: Tamara Modrić

Promjena imena Književnosti uživo!

Dragi prijatelji, sad kad smo već dogurali do ovolikog broja lajkova, kad imamo časopis i kada je web naveliko u pogonu, mijenjat ćemo ime. Ne radiklano, ali onako fejslifting da se nekako odvojimo od a) prve faze u kojoj smo se okupljali i b) da se razlikujemo od već postojećih manifestacija (shvatitie ovo ozbiljno, naime, to su stvari na koje se mora paziti kada postanete veći!).
Odlučili smo ime mijenjati tako da ostane riječ “književnost”, ali mislimo napraviti neki dodatak tome, pa umjesto “uživo”, dodati nešto tako da sintagma bude:
a) književnost danas
b) književnost sada
c) književnost (… iz ormara, na primjer?)
d) književnost… (po vašem odabiru).
Sintagma mora biti svima razumljiva, jednostavna, generička kao i ova  do sada i da se ne prekapa s nekim drugim događajem, časopisom, festivalom i slično…
Ime će biti zamijenjeno na logotipima, nazivu časopisa i u komunikaciji prema medijima i drugima, bit će to malo dulji proces i sustavan.
Sljedećih 10 dana imate mogućnost odabrati ime, možete ostavljati poruke u inboxu ili javno na kometarima.
Hvala svima, sve ostaje isto, osim tog malog tehničkog detalja koji se u konačnici neće značajnije osjetiti.

Marko Marciuš: Putovanje

1.

Probudio sam se, zapalio cigaretu i ležeći u krevetu promatrao strop. Nisam imao pojma što se dešavalo prethodne večeri, no kao da nije bilo ni važno. Dao sam otkaz, toga sam se sjećao.
Vani je sipila kišica, cesta je bila mokra i blatnjava, ljudi su šetali natkriveni kišobranima i činilo se da su svi odjeveni u sive ogrtače.
Ustao sam, izletio iz sobe i zateturao kroz hodnik.
U kuhinji se zaletjeh u baku.
– Dobro jutro – pozdravih.
Odzdravila je. Stajala je pokraj štednjaka. U loncu se kuhalo nekoliko neoguljenih krumpira.
– Danas ideš u Zagreb? – upita.
Klimnuh glavom, šutke, i natočih sok.
Kava je već bila skuhana i uzeh šalicu, vratih se u sobicu i svim silama zapnem čitati Hemingwaya. Nije išlo.
Vratio sam se u kuhinju.
– Bako, molim te, posudi mi za pljuge – zamolih. Masirao sam joj leđa, pokušavao je poljubiti u obraz dok je ona odmahivala rukom.
– Rekao si da ti treba samo za kartu – reče.
– Ali dodaj mi još samo deset kuna za cigarete… znaš da ću ti vratiti…
– Znaš koliko si mi već dužan…

Oh, itekako sam znao, ali recimo da volim biti dužan ljudima: vjerujem da to produbljuje moje odnose s njima.
Naposljetku, mecena, s palicom ljubavi u jednoj i iskustva u drugoj ruci, posudila mi je i za otrov i za put. Opet sam pokušao čitati, ali nije išlo. Nakon nekoliko stranica, u hodniku je zazvonio telefon.
– Paskal…
– Celzius…
Šušanj s druge strane.
– Ovaj… – glas mu je škripao otprilike kao i moj. – Mislio sam te pitati… imaš li kakvih filmova?
– Isuse Bože… ne sjećaš se dogovora da danas idemo u Zagreb? – upitah.
Da sam mu bio blizu ošamario bih ga zimskom rukavicom: u mislima sam ga čekao u šumici s dva smrznuta pištolja, dao mu jedan; drugim ga zatukao drškom po glavi čim mi je okrenuo leđa.
Zbunio se. Čuo sam udarac po čelu.
– Čovječe… Pa totalno sam zaboravio…
– Evidentno!
– Prvo moramo do starčeka – pokušao je biti ozbiljan.
– Naravno.
Nekoliko trenutaka vladala je tišina.
– Nađemo se u dvanaest, u parku – reče.
– U dvanaest, u parku.
Poklopio je slušalicu. Pogledao sam na sat: još trideset minuta. Sjeo sam u sobu i polako ispijao svoju šalicu kave.

Nakon pola sata došetao sam na ugovoreno mjesto. Ljudi su zaposleno trčkarali glavnim parkom što je bila (barem na površini vlastitih prozirnih razmišljanja), čudna opreka mojoj nezaposlenosti. Čekao sam ga minutu dvije, tada ga ugledam, kišobran i crni kaput, crnu kosu i bradicu, teatralan hod koji je odisao sitnom parodijom njegovog buntovnog duha. Moj prijatelj Celzius, književnik i vucibatina, dvadeset i šest godina još uvijek na grbači staraca, ništa bolji od mene, rekao bih, iako je ovaj dio o književniku ovdje čisto radi ukrasa.
Pozdravih ga, osmjehnusmo smo se bez mnogo riječi. Uputili smo se na mjesto najnižih frekvencija koje sam ikada imao prilike upoznati… To mjesto… Isuse-Kriste-Božji, to će mjesto moji mirisni receptori pamtiti zauvijek.
U tren smo bili tamo, pred vratima.
– Ti uđi – rekoh.
– Ne. Ti uđi – reče Celzius. – Ti uđi…
Učinilo mi se da nema smisla…
– Ajde onda, daj mi lovu!
Dao mi je šezdeset kuna. Zadržao sam dah i pokucao. Začulo se poznato „Da?“. Otvorio sam vrata i dalje zadržavajući dah, starček me dočekao ležeći u krevetu pokriven dekom do nosa, brzo je ustao i stao oblačiti hlače.
– Možeš li?… procijedio sam posljednjim zalihama zraka u plućima.
– Da, da, da…
Uvalio sam mu šušu i izašao van prije nego što je moj želudac uspio primijetiti što se zbiva.
– Jebem ti – promrmljao je Celzius. – Ovo je užas…
– Znam, znam…

Priča o magičnom Dworkinu. Napisao sam negdje tu priču. Dworkin i njegov prijatelj živjeli su u sobičku s jednim krevetom, dvije fotelje i kamenim podom, sa začepljenom kanalizacijom – pa su si starčeki ispod kreveta stavili lavor u koji su redovito praznili mjehure i koji, kako sam uspio zaključiti prema strahovitoj pobuni mojih osjetila – ne bi praznili po tjedan dana.
Svačega je tu bilo. „Zašto, dovraga i bestraga, ne odeš jednostavno pišati van?“, upitao sam ga jednom. „Susjedi.“, odgovorio je. „Zašto ne prošećeš do prvoga lokala?“; „Preteško!“.
– Jesi li primijetio – reče Celzius (umjesto u park skrenuli smo do knjižnice i motali se ispred ulaza razgledavajući plakate novih bestselera). – On uvijek leži, pokriven do nosa i samo bulji u prazno. Ništa… Ne gleda televiziju, ništa ne radi. Samo leži u tom smradu i bulji u prazno…
Nisam ga slušao. Istina je sama po sebi bila dovoljno neshvatljiva.

Zapalili smo cigarete. Napisao sam oglas za prodaju gitare i nalijepio ga na oglasnu ploču.
Neko vrijeme smo stajali pa krenusmo natrag.
Upao sam unutra, ponovo zadržavajući dah, uzeo tablete s kojima su nas opskrbljivali starci zatupljenih osjetila; izgubio se kao strijela. Ponovo nekoliko osvrta na neopisivost i neprolaznost uvjeta u kojima žive, u kojima su živjeli.
Sada, kada prepravljam ovaj tekst, magični Dworkin i njegov prijatelj M – više ne žive.
Kod mene smo otvorili bočicu: slatku gospođicu Lumidolu (opioidni analgetik; ništa se od toga nije zaista dogodilo, premda su starija gospoda doista postojala.). Natočio sam svakome sok. Od dvadeset kapsula svaki je uzeo deset. Izbrojili smo pare za put, spremili nekoliko knjiga i plavi oglasnik u ruksak. Čekali smo još pola sata i zatim krenuli na stanicu. Putem smo se raspričali o nebrojenim projektima kojima smo opteretili svoju nezaposlenost.
Na stanici smo sreli Ivanu, mahnuo sam joj, primijetila nas je i uputila nam pogled blagog prijekora.
Pozdravili smo se.
– Ideš u Zagreb ili u Bjelovar? – tu sam se zabunio jer ona zapravo živi na sasvim drugoj strani, u Molvama, prema Koprivnici.
– Kakav Bjelovar? – rekla je, ali kao što rekoh, nisam imao pojma o čemu priča; jednostavno sam bio pričljiv, a i kao djevojka mog životnog prijatelja bila mi je draga.
– Idem u Zagreb.
– Ah… ideš si vidjeti dragog.
– Baš tak…
Povukli smo se pod nadstrešnicu, budući da je kiša neprestance pljuckala: nit vrit, nit mimo, kak’ bi rekli naši stari.
Ivana je tada radila u ljekarni i znala je da šaljemo starčeke po lijekove. Promatrala nas je neko vrijeme. Mi smo se smješkali.
– Čujem da te Dworkin posjetio i danas. – rekoh.
Stisnula je oči.
– Zašto ga zoveš tim imenom?- upita.
Slegnuh ramenima.
Vlakovi na stanici premještali su se uz podnošljivu buku s jednog kolosijeka na drugi.
„Nemoralom do istine“, zujalo mi je u glavi.
Sjeli smo u vlak. Celzius je otvorio knjigu Krsninog Bhakte koja je pripovijedala o rastanku od materijalnih dobara (kao da se mnogi nisu, bez istinskog stremljenja, ionako rastali s njima): lijep putopis kroz Indiju prepun jednostavnih osjećaja i savršeno lijepih duhovnih istina. Ja sam pričao s Ivanom o Josipu i njihovim planovima.
– Kako je Jasmina? – upitala je.
Osmjehnuh se.
– Našli smo se nekoliko puta – odvratih. – Sada ju je uhvatila savjest zbog dečka.
Nasmijala se. Bilo je divno što nema nikakvih predrasuda.
– Je li nam se kuži? – upitah je. – To kaj smo nabrijani?
– Ne – reče.
Izašao sam u prostor između dva vagona i zapalio cigaretu. U čas mi se pridružio i Celzius. Pušili smo i razgovarali o koječemu.
Javio sam Heleni da nas čeka oko tri sata na kolodvoru. Nazvao sam i stanovitog Moralesa.
– Možeš li srediti kockicu? – upitah ga onako isprve.
– Za pedeset? – upitao je.
– Za sto.
– U redu.
Završio sam poziv. Neko vrijeme smo šutjeli.
Prošli smo kroz Vrbovec. Prije toga učinilo mi se da vrijeme prolazi neobično sporo, ali uvijek je tako do Vrbovca. Vrbovec je kao neka prekretnica u vremenu i prostoru. Poslije njega stvari postaju bljeskovite.
Vratili smo se u vagon.
– Ja bih popušio još jednu pljugu – reče Celzius.
Ponovo smo izašli.
– Ja sam totalno razvaljen – rekoh mu.
Smješkao se izmoždenih očiju. Lice mu se izobličilo kao i svaki puta u društvu ljupke gospođice. Ne sjećam se o čemu smo pričali. Sjećam se jedino da me neki čiča nažicao cigaretu. Dao sam mu, čak sam mu mislio ponuditi više od jedne, ali odustao sam u zadnji tren. Taj siromašni gospodin bio je odjeven u smeđi dotrajali kaput, bio je neobrijan, ali ozbiljna izraza lica koji je odavao samopoštovanje i ulijevao poštovanje drugima. U trenutku kada me je krenuo žicati, mislio sam da će me prekoriti jer pušim u vlaku.
Ponovo smo se vratili u vagon. Ivana je gledala kroz prozor; nisam mogao razlučiti značenje svih njezinih izraza.
Obično to mogu, zapravo, uzimam to kao neki hobi: promatranje ljudskih izraza i pogađanje misli iz kojih su nastali. Takav način proučavanja ljudi može osobu dovesti u stanje pretjerane osjetljivosti na mimiku sugovornika, ali činjenično: veći dio ljudske komunikacije čini upravo ona neverbalna. Ne mogu razumjeti ljude koji mogu pričati o potpuno nevažnim stvarima, ne shvaćajući da je osoba nasuprot njih dala sve moguće znakove da nije pravi trenutak, da joj se možda žuri, a ne želi to izreći da ne bi ispala nepristojna.
– Nametanje, eto što je – reče Celzius i zbunih se.
Zar sam pričao na glas?
– Dok tvoj neverbalni dio urliče… – nastavio je, – „Oprosti, ali žurim!“, ili običan: „Ne sviđaš mi se“, ovaj drugi se smješka i govori: „Reci to na glas ako imaš muda, a dotle stoj tu i slušaj moja sranja o životu. Jer imam sve vrijeme ovoga svijeta da te iscijedim, potrošim i nabijem u zemlju svojim nenadmašnim Ja!“
S druge strane, pogađanje misli zanimljiv je pristup: uvijek si korak ispred sugovornika, pogađajući njegovo raspoloženje, koristeći mogućnost prilagodbe. Mislim da te ljudi tada zaista vole.
– Što? – upitao je.
Zar opet to radim?
– Ma ništa. Glasno je ovdje. Idemo sjesti – rekoh i bacih cigaretu na pod. U blizini je stajao kondukter i promatrao me iskosa. Nije rekao ništa. Mogao nam je naplatiti globu, ali opet: svi puše u prostoru između vagona; kada bi svima naplaćivali globe možda vlakovi ne bi kasnili, smrdjeli, naginjali se u koso kada prelaze preko dijela pruge koji se obnavlja već stoljećima: možda bi izgledali ljepše. Ma ne… Ne bi.

Prošli smo kroz Božjakovinu, Dugo Selo i Sesvete. Uskoro sam ugledao i predgrađe Zagreba, limene zgrade Folke, stare vagone razbijenih prozora i prastaru tvornicu ulja „Gredelj“.
Sišli smo na peron. Tu negdje, na Glavnom kolodvoru grada Zagreba, dočekao nas je Morales, moj diler. Pozdravih ga. U džep mi je tutnuo fantomsku kockicu, a ja sam njemu tutnuo stotinjak iz Celziusovog džepa.
Nisam promatrao ljude, premda mi je vreva na Glavnom kolodvoru oduvijek bila iznimno fascinantna.
Morales je također nekada živio u Križevcima. Odveo nas je na klupicu ispod Tomislava.
– Morate nešto čuti… – rekao je uzbuđeno.
Podigoh obrvu. Ljubaznost na prvome mjestu.
– Reci… što god te mori.
– Počeo sam pisati… – smiješio se.
Napušenost i pisanje. Nekako mi to nije išlo u glavu.
– Ma nemoj reći – Celzius se nasmije.
Na sreću, Morales se nije uvrijedio. Bio je nekako… odsutan…
I tada je započeo pričati, a pričao je… Nikada nisam čuo nekoga da tako uživljeno recitira svoj tekst, a znao ga je napamet. Buljio sam u njega kao u proroka, a on je iskrio od ponosa i pjesničkog zanosa. Riječi su mu ispadale iz usta i tvorile krug oko mene u koji sam mogao piknuti prstom. Ne sjećam se točno o čemu je pripovijedala njegova priča, ali način na koji je bila sročena nije iziskivao pretjeranu pažnju; vodio me kroz šumu, preko dlačica na kaputu nekog pustinjaka koji je u deliriju LSD-a ugledao Boga. Uplašio sam se.

2.

– Prestani! Nemoj više!!! – dreknuh.
Vrtjelo mi se u glavi.
– Ima li toga puno? Je li to početak, sredina ili kraj? – upitah.
– Tek jedan ulomak – reče Morales smeteno. – Zašto?
– I sve znaš napamet? – gledao sam za Celziusom koji je gacao po parku.
– Dosta sam prepravljao tekst… nekako mi se upilo.
– Dosta… – promrmljam. – Ali sviđa mi se. Nalik je na priču koju pišem. Također govori o prosvjetljenju neke vrste. Takve stvari prolaze kod intelektualaca koji vole zapaliti i štošta. Čovjek treba nekako izazvati pažnju. Ako ti knjiga nije dovoljno provokativna…
– A što je provokacija? – nastavio sam zanijevši se. – Što je književna provokacija u ovim krajevima? Sranje, eto što je! Stare fore, prastare. Pedofilija… seks općenito, droga… igre riječima… sumnjiva poezija… izazivanje sućuti… jedni te isti društveni problemi… Gluposti! Gluposti! Ali zato smo mi ovdje! – pokretom obuhvatih Moralesa, Celziusa i sebe. – Da ispričamo istinu koja će sama po sebi biti dovoljno šokantna da zainteresira ljude, a opet dovoljno iskrena da se ne izgubi ono nešto!
– Piši o onome o čemu najviše znaš… – šapnuo je Morales citat što sam ga i ja negdje pročitao, u onim knjigama o kreativnom pisanju gdje stariji pisci daju savjete mlađima.
Celzius se malo podalje, stojeći na zelenoj površini, prepucavao s dva policajca. Činio se samopouzdan, volio je nadmudrivati policiju svojom retorikom, no zapravo, ispadao je glup i očit. Mogao nas je uvaliti u nevolje.
Morales se izgubio brzinom pogleda. Ostao sam sjediti i promatrao Celziusa, diskretno gurajući kockicu u gaće. Razgovor je završio i krenuo je prema meni.
– Koja si ti budala – rekoh.
Zacrvenio se u sekundi: ego je bio povrijeđen! Stao je lajati nešto, no svi argumenti bili su na mojoj strani.
– Drugi puta kada me odlučiš pitati da sredim hašiš, odustani… Paradiraš tu pred zakonom, a diler s punom torbom je s nama, a da ne pričamo o kockici koja je kod mene!
Zanijemio je na trenutak. Tada se počeo izvlačiti kako je njegova retorika bila savršena i da je cijelo vrijeme imao stvar pod kontrolom. Lice mu je bilo u još gorem stanju, kao da ga je nešto sažvakalo.
– Nisi ti imao ništa pod kontrolom! Nabrijan si i nemaš pojma o čemu pričaš!
Sjeo je posramljeno. Onaj preostali djelić razuma provirio je iz svoje pećine i rekao mu da sam u pravu.
Sjedili smo tako neko vrijeme. Nasumično sam izabrao neki broj iz oglasnika.
– Da… Da… Sonny Ericson… Da… Najnoviji model… Kako… Pronašao sam ga… Trešnjevka, može, za koliko? Evo, moj prijatelj i ja krećemo ovoga trena… Doviđenja…
– Idemo!
Vozili smo se u tramvaju njišući se kao marionete. Vjerojatno smo tako i izgledali, naslikanih očiju i lica čiji su izrazi bili izdjeljani od ruku nekog ludog lutkara. Kada smo stigli na Trešnjevku, čovjek me je pošteno zakinuo i uvalio mi tristo kuna za mobitel koji je vrijedio barem tisuću.
Tada me nazvala Helena. Bila je u blizini pa smo svratili na kavu. Pričala je kako je sretno zaljubljena, moja bivša, da živi u stanu od crkve, a kada joj se prohtje i kod roditelja svojeg dečka. Bio joj je to ne znam koji dečko poslije mene i nisam vjerovao da imaju stvarnu osnovu. Sada kada prepravljam ovaj tekst, uviđam da sam bio u pravu.
Zapravo, puno toga se dogodilo od tog dana koji pokušavam opisati, prekapajući po starim bilješkama i mahnito prepravljajući tekstove, zaronjen u sjećanja. Cijeli jedan život sabijen u nekoliko godina. Razmišljam da sam jedna od onih osoba čije postojanje opravdava karmu, daje metaforično značenje reinkarnaciji. Više života u jednom, više osoba/duša što su prohujale kroz mene u ovo nekoliko vremena koliko sam ovdje s vama. Tako se osjećam. I sada, kada se igram ovim rečenicama, imam osjećaj da bih nešto trebao učiniti, nešto što neću učiniti, nešto što će moj stariji ja sasvim zrelo znati da sam trebao učiniti, a nisam – da bi njemu bilo bolje. Reći ću: „Kakva sam bio budala; da sam onda znao ovo što znadem sada, sada ne bih bio ovdje gdje jesam!“.
I svejedno, dok tako buljim u prošlost, sasvim jasno osjećam kako me pritišće sadašnjost. Ima puno toga što bih vam volio ispripovijedati.

3.

Žurim, znadem to. Jutros mi je baka rekla (i još uvijek, nakon deset godina jedem kod nje), da razmislim kome pripadam, da završim što sam započeo i da razmislim o poslu. Moja baka ima moći kao u starih gatara. Ali ne igra se riječima, ili se to meni samo čini.
I tako, prionuo sam da završim ovu priču, da je privedem kraju, jer možda neću poživjeti dovoljno dugo da to učinim, a možda ću se opet zaposliti.
Taj dan koji želim opisati gotovo da je trajao beskrajno. Bio je to najduži danu mom životu. Nakon što sam utrapio mobitel, a Helena otišla svojim poslom, sakrili smo se na tračnicama iza Krivog puta u želji da degustiramo kupljeni hašiš. Požalio sam što nemam škarice sa sobom, jer je hašiš bio tvrd i odličan za rezuckanje. Ipak sam se poslužio upaljačem i u tili čas složili smo dva jointa.
Urlali smo od smijeha, plesali uz prugu, Celziusov crni kaput lepršao je kao plašt dok je glumio Batmana. Ja sam izigravao kromanjonca i udarao se po prsima. Zatim smo sjeli i zapalili cigarete, razmišljajući.
– Znaš, ja istinski želim biti pisac – reče najednom Celzius.
– Svi to želimo – odvratih, imajući na umu mali krug ljudi s kojima smo se družili. – Trebao si čuti što mi je izrecitirao Morales.
Celzius napravi grimasu.
– Recitirao ti je pjesmice? – upita.
– Da se nisi glupirao, uvidio bi da neki ljudi pišu deset puta bolje od tebe koji se trudiš već dvije godine, a njemu je to prvi tekst koji je ikada napisao. Znade ga napamet, pobogu!
Moj prijatelj je šutio, ne shvaćajući da li sam ga želio uvrijediti ili biti objektivan.
– Toliko je dobar? – upita.
– Sve u svemu, nije loš, premda je previše provokativan. Previše droge, previše, previše droge u svemu tome. Ali iskrenost kojom pršti ta njegova priča, stil koji je odabrao… Da se barem rodio pedesetak godina ranije i napisao takvo što…
– Šališ se – procijedi moj prijatelj. – Ništa ne može biti tako dobro.
– To je naš problem. Navikli smo uspoređivati se s mediokritetima, vjerovati da nitko od nas nije dostojan pisane riječi i da je pisanje sveti gral za sumnjivu elitu. Mnogi napišu jednu priču i tada umisle da nemaju talenta, a pisanje je umijeće koje se kuje godinama. Rijetki su ti koji mogu napisati dobar tekst iz prve. Jedan od tisuću, rekao bih, i to ne jedan od tisuću ljudi, nego jedan od tisuću pisaca. Pisci staroga kova su to najbolje mogli. Onaj koji je znao pisati i čitati mogao je biti bilo što. A oni koji su cijeli život proveli među knjigama, koji su srasli s jezikom, nisu imali problema sa slaganjem i preslagivanjem rečenica kao novajlije današnjeg doba. Danas može pisati bilo tko, ali nije svatko pismen, niti poznaje jezik. U tome je problem.
U trenutku shvatih da me uhvatilo, da pričam bez prestanka, premda je Celzius upijao svaku moju riječ i osjećao sam se pametnim, a bio je to tek trenutak između tisuće drugih kada bih se osjećao glup.
– Misliš li da nismo dovoljno pismeni? – upitao je oprezno.
– Čovječe, ne znaš sa sigurnošću gdje ide veliko, a gdje malo slovo, gdje ije a gdje je. I tu ne mislim samo na tebe, niti te ne želim uvrijediti. Da ne koristim provjeru pravopisa na računalu, ne bih mogao napisati niti pola stranice…
I tu zašutjeh.
– Idemo kupiti nešto za popiti – napokon, kao sam Hermes, prekine me te pobjegosmo daleko od te diskusije što nam je vrijeđala ego. Smiješno je to što nitko nije rekao: „Hajdemo kupiti pravopis i gramatiku!“

4.

Ponovo smo bili ispod Tomislava, riskirajući prijavu za ometanje javnog reda i mira, ali zakona ovaj puta nije bilo nigdje na vidiku pa smo pričali i lagano pijuckali rum za kolače. Bilo je četiri sata do sumraka. Nismo imali pojma zašto smo još uvijek u Zagrebu. Obavili smo sve što smo htjeli. Trebali smo sjesti na vlak i vratiti se kući. Umjesto toga krenuli smo prema katedrali, onako, da prošećemo noge. Buljio sam u listove ukrašene najlonkama, osvrtao se za svakom dobrom guzom. Bio sam napaljen i nije me bilo briga.
U katedralu smo ušli sumnjivih namjera. Na ulazu, umočio sam prste u svetu vodicu, kleknuo i prekrižio se. Natjerah Celziusa da učini isto, da barem jednom prema nečemu pokaže poštovanje, a da to nisu olinjali vlasnici noćnih klubova s kojima se sporazumijevao jezikom koji ja nikako nisam mogao razumjeti; kod kojih bi puštao svoju muziku za sto kuna po večeri. Sjeli smo u klupice, zapravo natjerao sam ga da opet kleknemo i sklopimo ruke. Misa je upravo završavala. Ostali smo klečati dok su posljednji ljudi hodali prema izlazu.
Tada Celzius skoči na noge, poput vampira je klizio preko kamenog poda prema prvom svećeniku u šarenom ornatu i uhvatio ga za rukav.
– Želio bih vas nešto pitati, onako iskreno – reče tiho, navukavši na lice izraz ubojice pokajnika.
Svećenik je problijedio.
– Vjerujete li u reinkarnaciju? Mislim, ne isključivo, već kao neku vrstu dvostrukog sistema. Reinkarnacija i raj ruku pod ruku. Neki se ponovo rađaju, drugi odlaze u raj ili pakao. Možda reinkarnacija i jest čistilište, samo se još nitko nije pozabavio tom idejom. Razumijete što želim reći? Hinduisti misle…
– Lijepo je da imate pitanja takve vrste i da razmišljate o Bogu, ako sam dobro shvatio… – riječi su ostale visjeti u zraku. Svećenik se na trenutak pribrao, tek toliko da ga prekine. Desnom rukom držao je kvaku drvenih vrata na bočnoj strani katedrale.
Istini za volju, ja sam se pravio da ga ne poznajem. Razgledavao sam kipove svetaca i uživao na svoj vlastiti način. Uvijek sam volio crkve i otajstvo kojim su zračile. Univerzalni osjećaj mira jednak u svakoj crkvi u kojoj sam ikada bio, i nema grada koji sam posjetio, mjesta u kojemu sam bio, a da nisam barem malo zavirio u crkvu. Nisam vjernik, ne, nije se o tome radilo, već o misteriju vremena, koracima što odzvanjaju usred desetljeća koja poput neke patine prekrivaju svaki zid, svaku pukotinu i predmet.
Izašao sam napolje ganut, a idiot se i dalje prepucavao sa svećenikom, ne davši mu da se povuče.
– Imaš sitnog? – poput groma saletio me prosjak. U duši me nešto presjeklo i dadnem mu deset kuna iz džepa.
– Bog te blagoslovio.
Osmjehnuh se.
– I tebe rista!

5.

Ne sjećam se zašto, ali na Cvjetnom trgu je bilo više štandova nego što je uobičajeno. Susreli smo staru prijateljicu iz studentskih dana s kojom sam isto tako podijelio nekoliko nezaboravnih trenutaka. Sada je imala dijete. Prodavala je nekakve suvenire i dijelila kuhano vino. Bila je sretna što me vidi. Ančica.
Sjeli smo kraj nje iza štanda, obećavši joj da ćemo joj pomoći dijeliti vino. I jesmo. Nekako smo uspjeli podijeliti sve u kakvih pola sata, pun lonac, rekao bih. Neko vrijeme smo pričali, a tada nas je progutala noć. Više nije bilo vlakova za doma, spavati u nekoj formaciji koja isto tako čeka jutro na Glavnom kolodvoru bilo je apsurdno. Zapravo ne apsurdno, već previše puta učinjeno. I tako smo se uhvatili mobitela i stali okretati brojeve svih ljudi za koje smo znali da imaju ili unajmljuju stan ovdje u Zagrebu, ne bi li se nekako smjestili.
Smilovala nam se Izolda bijelih ruku, tako sam je zvao, prijateljica iz Križevaca. Čudna djevojka. Mislim da sam poslije još samo jednom razgovarao s njom. Nemam pojma gdje je sada i čime se bavi.
Imala je nešto trave, ujedinili smo snage i pušili njezinu travu i naš šit i razgovarali do jutra. Pričala je o svojem bivšem dečku slikaru, petnaest godina starijem od sebe. Primijetio sam da mrzim te stare slinave profesore koji love mlade studentice na foru što su umjetnici. Ona ga je branila i nakon nekog vremena sam ušutio, no i dalje mi je bilo ljigavo. Mislim, postoje mlađe djevojke i muškarci starijih godina čiji se ciljevi i želje podudaraju i čije su veze stvarne i čvrste; sve ostalo je obična manipulacija zrelosti i iskustva nad svojom suprotnošću. I radi čega? Zategnute kože? Potrebe da se opet osjećaš mladim? Činjenice da si infantilan u duši i nitko te drugi neće? Ili je to neki sport? Ne bih znao. Utonuo sam u san usred razgovora, na madracu koji je bio položen preko četiri daske između kojih su postojali razmaci. I ti razmaci žuljali su me nesnosno. Sanjao sam cijelo vrijeme da propadam u svijet u kojem nisam želio biti. U mjesto gdje samohrane majke prodaju figurice na štandovima i djedeki bez zahoda pišaju u lavor, infantilni profesori zavađaju studentice, gdje svećenici nemaju pojma ni o čemu osim o granicama dogme u koju su zaronjeni, lošim piscima ogrnutim sumnjivim elitizmom i onim dobrim čija djela svijet nikada neće vidjeti jer im nitko nije dao priliku; naposljetku, u svijet u kojem nije bilo budućnosti za nekoga poput mene.
Kada sam se probudio, shvatio sam da ništa od toga nije bio san. Bilo je stvarno. Bio je to ovaj svijet, u kojem živim.
I smotao sam joint, dok su Celzius i Izolda još spavali, vukao dimove uživajući i promatrao novi dan. Nakon nekog vremena, skoknuo sam po cigarete i smiješio se prolaznicima. Bio sam oslobođen.
– Dobro jutro – govorio bih, a on bi smeteno odzdravljali i nastavljali svojim putem.
Deset godina kasnije potpisao sam ugovor s izdavačem, objavio knjigu, zaljubio se u studenticu književnosti, neki od najboljih životnih prijatelja su mi samohrane majke, a svećenike i dalje gledam ispod oka… (premda mi je jedan ponudio besplatan put u Rim; mudrica), a Celzius?
On postoji.

Fotografija: xololounge @ morgueFile free photos

Darko Cvijetić: Umjetnost nam je u opčinjenosti množinama i vračevim bojama na licu

1782064_10202261891683749_513942101_nPotrebu za umjetnošću ima samo biće koje osjeća i žudi slobodu, koje se osvijestilo da postoji. Umjetnost je kao potreba bivanje u svijetu koji je deprovincijaliziran. Već u toj potrebi iscrpljuje se priča o cvrčku i mravu, jer ta se potreba ne može tržiti. Odvojenost od ljudi traje samo dok se ne razbudi JA. Čim množina nestaje rađa se potreba za umjetnošću, tako i za pjevanjem.

Darka Cvijetića nije najjednostavnije predstaviti. Ponajprije glumac i kazalištarac iz Prijedora (što samo po sebi već vuče neke vrlo malograđanske asocijacije o “pjesniku/umjetniku iz provincije”, pa nas zrcalno suočava s vlastitom snobovskom pozom), pa ipak prije svega pjesnik. Čovjek s kojim teško možete voditi razgovor o svakodnevici, a da on ne postane propitivanje dublje paradigme, onoga iza, onoga što se nalazi iza/izvan kulisa. Možda upravo zbog toga što se radi o čovjeku od teatra, možda je upravo zato toliko interesantno to što se nalazi iza kulisa, dakle, što gledatelj ne vidi.

Bloger, kolumnist (na tacno.net), književnik, umjetnik širokog zamaha, Darko Cvijetić je jedan od onih suradnika koji vas drže u stanju budnosti, ne dozvoljavaju da potonete u san. Njegova je ratna poezija, odnosno poezija s motivima iz rata puno više od samoga rata, ona je ono granično grozničavo stanje u kojem postavljamo ultimativna pitanja našega ja. Potreseni svime što smo u stvarnosti vidjeli, ali tek sada obradili mentalno, dolazimo i do ovoga razgovora.

Milan Zagorac: Darko, mene je nekako pogodio u pleksus vaš opus vezan uz rat, nisu to samo Mačići… Radi se o toj potrebi/poziciji Antigone, o pokopavanju mrtvih koji trebaju biti odžalovani, oplakani, pokopani, e da bi se moglo naprijed. S druge strane, čini mi se da poeziji dajete jedan težak zadatak, iako joj naglas odričete sposobnost mijenjanja ovakvog svijeta… Možete malo čitateljima našeg portala pojasniti ove izuzetno teške pojmove?

Darko Cvijetić: Pa jeste – dajem poeziji pretežak zadatak, a to je da ima tu moralnu antigonalnu drskost, da brani čovještvo usprkos svemu. Nešto kao anđeo koji sjedi i promatra ratnu razmjenu poginulih. Vjerojatno je užasnut. Onim što čuje od onih koje razmjenjuju. Ali je zato anđeo.

1970366_10202423690368615_1493358988_nMilan Zagorac: Kako, onda u današnjoj Bosni, ovoj sada, kako, dakle, u toj zemlji odnjegovati taj JA koji može postati MI, dakle, ne hrpu nula svrstanu na ovu ili onu stranu (entitetsku ili neku drugu), nego pojedince koji čine MI… Čini mi se da ste vi jedan od najdubljih baritona suvremene beha književnosti, pomalo izvan onih političkih i “nevladinosektorskih” tzv. mirotvornih glasova, pravi glas vapijućeg u pustinji, dozvolite mi tu slobodu.

Darko Cvijetić: Čim se JA oformi, čim se uspostavi, probudi kao JA, ono više nema potrebu za MI, nego za drugim JA. A ta je potreba potreba suodnosa s Drugim, Drugačijim. Onim pored sebe. I taj je odnos poetski čim se doda malo svjetla iznad. No, KAKO odnjegovati probuđene ljude željne slobode i deprovincijalizacije odnosa sa svijetom – to je sigurno temeljno pitanje svakog društva. Kako ono ide Konstantinovićevo – “Iskustvo nam je palanačko”…

Milan Zagorac: Povelo me prema tom “palanačkom iskustvu”… Dobro, notorno je to da smo i mi u Hrvatskoj na neki mentalni način “odvojeni od”, znam da ni u vas nije neka velika razlika. Odmah se postavlja dodatno pitanje: je li moguće uopće da umjetnost sudjeluje u toj deprovincijalijaziciji, kada je automatski i umjetnost nešto odvojeno od ljudi, nešto što će čovjek odbaciti s podsmijehom, kao “ono nešto što troši pare, a ne daje ništa”… znate ona koja je kod nas dovedena do apsurda o cvrčku i mravu, gdje je cvrčak neradnik, a mrav mudar radnik… samo, bojim se da su oba zalutala u mračnu šumu…

Darko Cvijetić: Potrebu za umjetnošću ima samo biće koje osjeća i žudi slobodu, koje se osvijestilo da postoji. Umjetnost je kao potreba bivanje u svijetu koji je deprovincijaliziran. Već u toj potrebi iscrpljuje se priča o cvrčku i mravu, jer ta se potreba ne može tržiti. Odvojenost od ljudi traje samo dok se ne razbudi JA. Čim množina nestaje rađa se potreba za umjetnošću, tako i za pjevanjem.

Milan Zagorac: Nije li cijeli Balkan, cijeli postjugoslavenski prostor ostao totalno nespreman na novi svijet a) ne priznajući samoga sebe, ne cijeneći se i b) ne zna što bi radio u velikom svijetu…

Darko Cvijetić: Naravno cijeli postjugoslavenski prostor uopće ne učestvuje u historiji sopstvenog vremena. To je ključna palanačka paradigma nas ovdje i sada. Još nismo u XXI stoljeću, ideje ovoga vremena još uvijek ne dodiruju ove ljude ovdje. I to usprkos svoj mogućoj tehnologiji i umreženosti svijeta. Uzalud, naša viđenja svijeta ostaju unutar maloseoskih imitacija ideologija. Rat je bio samo matematički odgovor na naša plemenske potrebe. Kako smo ga samo spremno dočekali, pjevali mu, ode pisali, igrali za njega oro u blatu s leševima. Plašimo se u kutku šatora, ispod svadbarski nesređenog stola, bojimo se progovoriti od straha. Takva nam je i umjetnost. Sva u opčinjenosti množinama i vračevim bojama na licu.

Milan Zagorac: Vi ipak vjerujete u to da umjetnost može preobraziti, promijeniti, transformirati čovjeka. I da, posebno se to odnosi na BiH stvarnost ovoga trenutka: koliko je to moguće i ukoliko je moguće, koliko to iscrpljuje, koliko traži, koliko vas uzima. Vidim da ste onaj pomalo leonardovski širok um, u mnogo ste područja i u svima ste dobri. Koliko sve to skupa troši čovjeka? Koliko ostavlja prostora za sebe?

Darko Cvijetić: Nemam više nijednu iluziju o ovoj nesretnoj geografiji. Presijed sam danas. Sve je jasno. Davno sam svoje pjevanje shvatio kao namucavanje na nisku promašaja. Godine 1996. u Beogradu sam, u tadašnjim RASKRŠĆIMA, ediciji čuvene Književne omladine Srbije, objavio stihozbirku koju sam nazvao HIMENICA. Neologizam od Imenice i Himena, zapravo je potraga za Riječi, toliko nevinom da bi se na njoj moglo plakati. Ta, Nevina riječ, možda je Neizgovorivo, ona Riječ s početka Evanđenja po Ivanu. U dvadeset godina ruinirali smo Jezik. Uništavali smo ga kako smo htjeli – palili ga, minirali, sjekli, kopali, davili… gotovo da nema Riječi koja nije prošla teror banaliziranja i ubijanja jednoznačjem. Otud, odmah po ratu, moja žeđ za prariječju, za nevinom imenicom, onom koja je još ostala u neizgovorenosti i tako se spasila od južnoslavenskog jezikoubijanja. Lijepi jezik, lijepo gori. Na njega se mogu lijepiti slike upaljenih sela.

Milan Zagorac: Dakle, ovo sasvim otvara pitanje krivnje. Nevinost-krivnja, ne ova sudska, pravnička, ne neka kriminalna krivnja, nego baš ova edipska, evanđeoska, biblijska (adamovska), krivnja koja je s one strane, ona metafizička: oprostite što pitam tako direktno – jesmo li mi/vi umjetnici tu da je razriješimo, osvijetlimo, otpustimo… jesmo li mi ti edipi, te oedipe maas…

Darko Cvijetić: Meni je najbliže osjećanje poraženosti, tup osjet izigranosti. I to izigranosti upravo od ljudskog. Moguće je da se moj jezik hrani tim porazom, tim osjećanjem promašaja. Jezik ozlijeđivan ratnim pokličima, kojeg pokušavam restaurirati, oporaviti, doraditi za jedno više pjevanje. Naravno da smo krivi. Proces se uspostavlja spram sebe i vječito traje bez obzira jesmo li mi zločinci ili ne. Osjećanje zlo-činstvenosti imanentno je probuđenom ja. To zna svaki pjesnik, za taj hod po tamnom u nama. Taj pokličima juriša i rušenja ozlijeđeni jezik, pun je krivnje. Valja ga čuvati, gazama je još povijen. Doći će oni koji će Dobro pjevati na istom ovom jeziku, i tada će to ovdje biti ode, panigirici, ali barem neka ne odjekuju kasarnama.

Milan Zagorac: Koliko objektivno procjenjujete svoj doseg, svoj utjecaj. Ima vas u e-medijima, imate sigurno utjecaj u Prijedoru u kojem i režirate i glumite, sigurno vas poznaju u medijima u cijeloj regiji, pa koliki je taj utjecaj, jednostavno rečeno, ima li ljudi koji na vas reagiraju, koji se mijenjaju, koji postavljaju prava pitanja. Vaša je poezija puna esencijalnih pitanja, a vaš teatar pun uloga koje su mitske, duboko metaforičke. Pitam i zbog performansa Jelene Topić iz Prijedora koji je bio viralni hit i koji nije nikada baš postao jasan: o čemu je bila zapravo riječ.

Darko Cvijetić: Taj utjecaj, o kojem govorite, mislim da je vrlo mali, kazavši objektivno. Ponekad radim s mladim ljudima koji dođu u Dramski studio našeg pozorišta. Taj bliski kontakt, prijenos emocija, jasan govor o problematici vremena u kojima im se odvija djetinjstvo – mladost, jest način na koji se može utjecati na njihove senzore. Zahvaljujući internetizaciji svaku večer možete konzumirati npr. filharmonijski koncert uživo iz kakve metropole. Možete sjediti i na glečeru, a blogovati na platformama svjetskih listova. Ta dostupnost vrhunske duhovne baštine ljudskoga roda jest zapravo nevjerojatna. FENIČANKE, MATERIJALI je predstava koju sam skoro radio u Pozorištu Prijedor i ona se odigrava pred pedesetak gledatelja. No, ništa vas ne spriječava da snimite projekt, pustite u Mrežu i u roku nekoliko mjeseci predstavu pogleda 20 hiljada ljudi. Možete dakle i u Prijedoru proizvoditi kazališnu umjetnost za par desetina hiljada ljudi. Važno je da taj Proizvod bude umjetnički validan i da vas svjedoči u svojem vremenu. Samo tako nekome u Mađarskoj ili Finskoj može ponovno pasti na pamet da pogleda vašu kazališnu umjetnost, stvorenu na nekoj planetnoj točki čije su koordinate geografski nebitne. Tzv. slučaj Jelene Topić, i njezina šutnja na Trgu u Prijedoru, upravo tu pogađaju.

Milan Zagorac: Evo još jedno pitanje, a čini mi se da time zatvaramo krug od početka do kraja: nije li onda pisac jedna vrsta proroka i to onog proroka koji nosi neki evanđeoski sadržaj ljudima koji nisu spremni na njega. Sav sam u takvim dojmovima, nisam ni teolog ni klerik, ali jednostavno mi ostavljate takvu impresiju, morate me ispričati. Je li riječ o tome da je pisac, ali s velikim P, dužan širiti taj sadržaj, pa makar i po cijenu vlastite ovozemaljske štete. Širiti tu “evanđeosku misao, riječ” koja djeluje kao obraćenje, spasenje… Pa, sad, ako uspije, uspije, ako ne, nema veze, uvijek dođe neki novi prorok među djetinjaste. Ili se pak integrirati i postati dio sustava? Djelovati iz sustava, pa makar i prikrivajući svoj pravi identitet

Darko Cvijetić: Mislim da spisateljstvo nema misiju. Da pisac s velikim P ne postoji… Poziv na pjevanje, poziv da se uđe u sebe i otkrije svijet, podjednako čudovišan kao i sloboda darovana nam udisanjem, poziv je na bivanje… Poziv da se oprljujemo na najvećim vatrama duha, da budemo dobri ljudi, da bivamo, da jestamo kao oni koji jesmo, jest poziv da ostavimo sopstvene ribarske planove, da ostavimo obalu i obogatimo ovaj svijet i sobom. Tako je i Apostolima kazano. Uvijek smo dijelom sustava, ali sustavu ne bi smjelo biti svejedno tko ga čini i koja snaga ga pokreće. No, naše je da budemo original. Da svedočimo sebe i po sebi. Da svoj prah ponosno ponesemo, ovako pozorno zaliven vodom i da njegovo mrvljenje, koje nas nahodi, bude zvuk dostojan bivanja vodopada ili ruže.

Milan Zagorac: Darko, bilo mi je izuzetno drago razgovarati s vama.

Darko Cvijetić: Bilo mi je čast razgovarati s Vama za Književnost uživo…

Fotografije: FB zbirka Darka Cvijetića

 

 

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara