Milan Zagorac: Kriterij izvrsnosti

Prije dvije godine sam napisao jedan post na svome blogu, a iza kojega i sada stojim. Od riječi do riječi, do zadnje jote. Pa ni nema smisla da šaljem link u vezi te teme, kad je već ranije apsolvirana, a čini se da je treba ponavljati jer sve što se ne ponovi kao da nije ni rečeno.
Eto, ne mogu vam objasniti koliko se radi o jednoj odurnoj, licemjernoj i netočnoj frazetini koja se ponavlja svugdje, stalno i neprestano. Kao da je predviđeno da se bude “izvrstan”, što znači bolji, jači, sposobniji od onoga drugoga, a što implicira, ako ništa drugo čistokrvni darvinizam na djelu.
Znači, kada svi postanemo izvrsni, a to je nemoguće, za one neizvrsne slijedi neki drugi krug, Europa s dvije brzine, neka lošija klasa u vagonu, neka stočna kola koja valjda trebaju voditi prema nekoj Treblinci na istrebljenje.
Da se razumijemo, je nemam ništa protiv marljivog, temeljitog, točnog, lijepog, rafiniranog, profinjenog… Dapače, cijenim takav rad na oslikavanju vazica, pjevanju, radu na gravurama, pisanju, temeljitom proračunavanju nacrta, smatram da je izvrsnost nešto što se iskazuje u marljivom radu, upornosti, davanju sebe u djelo. Ali ne volim kada se pojam izvrsnosti miješa s pojmovima poslušnosti, kada te nazovi certifikate izvrsnosti dijele oni koji baš ni po čemu nisu izvrsni, oni koji nemaju ni trunke izvrsnosti u sebi, oni koji su prepuni samo taštine, ega i samih sebe. Prenapuhanih ega, precijenjenih sebe.
Radi se o krivo shvaćenom pojmu pet minuta slave, o posve naopako shvaćenom odnosu prema radu, prema ljudima, prema ljubavi koju unosiš u neki rad, davanju sebe.
Daje li se certifikat izvrsnosti za mlade majke, za tetice u najboljim godinama koje idu na zborsko pjevanje, daje li se ikakav certifikat izvrsnosti za pisca koji noćima svoju depresiju artikulira u misli, a misli u riječi, a te riječi dalje plasira, misli li se na izvrsnost kada se kaže da je on dobar otac, ona dobra osoba, on čovjek koji pomaže drugome, ili je ta izvrsnost samo drugi naziv za onoga koji dobro producira novac za nekoga drugoga, samo producira već reproducirano, ali dovoljno brzo da bi se to moglo nazvati izvrsnošću.
Ovdje je riječ o uzurpaciji pojma, o preuzimanju sadržaja jednoga pojma koji sam po sebi nije ni loš ni zao, jer ako je izvrsnost rad, dobrota, davanje sebe u rad, žrtva u poslu, ljubav, onda je to izvrsnost koja ne isključuje nikoga, ako je to izvrsnost koja se plasira u medijima, ne samo u nas nego u cijelom svijetu, onda je to zla izvrsnost, izvrnuta izvrsnost, eugenika na djelu, nešto što je na samo korak-dva da vas potrpa u drugi krug, odbačenu, potrošenu robu…
Kakva je onda, zaboga, poruka koju mladi ljudi mogu dobiti: oni žele biti slavni, važni, izvrsni ni zbog čega, odmah prizanti, vrijedni jer su uvjereni u izvrsnost, uvjereni da su u 26 godina života pravi filozofi, mudraci, znalci struke… Da ako ih ne cijene ovdje, njihova će izvrsnost biti priznata negdje drugdje…
Ne, to je put u nesreću, frustraciju, nezadovoljstvo, posvemašnju prazninu, osjećaj ostavljenosti i nepriznatosti, put kojim se stvaraju generacije i generacije onih koji su trebali biti izvrsni, a na kraju su odbačeni kao neizvrsni.
Zato ne volim pojam izvrsnosti. Zato bih više volio da je kriterij biti čovjek, znati dati sebe, davati sebe bez namjere, bez proračunatosti…
Izvrsnost, koji zlobni bug ubačen među nas… Zato vas molim da o svakoj riječi koju čujete dva-tri puta promislite… Da je prespavate.

Marko Galić: La Tour Eiffel

Čovek je sklon usavršavanju, estetski opredeljen, zadržavao bi ovo »čulo« u jedinstvenom pogledu na svet od prvih zraka u okrilju pećina, duž staza medijevalističkih previranja, sve do trenutka zrelosti i mogućnosti socijalnog i kulturnog doprinosa. Naizgled opsenarski poduhvat Aleksandra Gistava Ajfela, kojim je ubedio nacije u pronalazak lepote van dogmatskih granica arhitekture, počiva u zagrljaju Marsovih polja gde naposletku uzimam korak sudbine sa izlizanog stepenika gospodin Eugenove konjske zaprege. Aristotelovski, atavističi, stav horror vacui plenio je srca onih koji su u projektu Svetske izložbe, videli ništa do naličje neuspeha, naizgled arabeskno, gvozdeno, zaprepašćenje. Umetnici, frakcije popularizovanog staleža doprinostitelja, posmatrali su ovu nesvakidašnjost očima kurtoazne odbojnosti.
Zagledan u kostur sopstvene ambicije, Gistav je ostavljao dubok trag u zelenim poljima, tiho romoreći u vazduh ispunjen poznatim, ferumskim, mirisom njenih oblina. Kompoziciona bravura njene siluete, oštra, poput okrnjenih stihova lošeg soneta, ispunjavala je njegove slušne puteve nemerljivim blagostanjem. Crni redengot poigravao je na vetru, otkrivajući umorna kolena sačinitelja nacionalnog obespravljenja, atentata na čistotu umetnosti graditeljstva.
– Dobar dan želim, gospodine – izgovarao sam bonvivanski u želji da uklonim brazdu koja je zabrinuto rezbarila put duž smrknutog čela.
– Dobar dan i vama, monsieur – uzvratio je, iznova položivši pogled na snažne noge veličanstvene konstrukcije.
– Velika je čast biti u podnožju monumentalnog ostvarenja sa, ni manje ni više, čovekom koji je ostvario epohalnu raciju – iskreno sam izgovarao ogledajući se u gramzivosti njegovih očiju.
– Retkost je sresti »progresivca« koji je poštovalac ove, rekao bih, snažne građevine – nasmejao se, zamišljeno se osvrćući oko sebe.
Prisećao se nemirne utrobe Sene koja je pri postavljanju temelja, razdvajala dva protivnička tabora, mnjenje koje bi reakcionarno potiskivalo rađanje veličanstvenosti. Egzaltirani zanesenjaci potpisivali su feljtone, peticije, odlučno suzbijajući napad na estetiku i postojanost dosadašnje arhitekture. Gomila gvožđa, geometrijski disciplinovana, ugrožavala je sjaj sakralnih spomenika, otkrivajući ružnu grimasu, grč koji je počivao u hladnoj senci tornja. Topioničarske peći brektale su u osvit zore, uzimajući velike zalogaje mirisnog tkiva koje je poprimalo pogodan oblik, inkorporiran u svetsku slagalicu divinističkih razmera.

»A quoi bon?«, bio je izraz koji je podražavao neslaganje utilitarnih poštovalaca, koji bi sumnjali u načelo u kome funkcija uslovljava oblik. Lekont de Lil, Sili Pridom, Šarl Guno i Garnije, protivili su se modernističkoj nakazi što poput »ružne mrlje mastila« razara strukturalnu privlačnost Pariza, želeći da monstruoznost osude na rušenje.
– Razumem, sam bejah žrtva brojnih peticija koje su zahtevale rukopis, ali ona jeste bila i zauvek će ostati izvor mudrosti, laureat gracioznosti i zvuk beletristike – izgovorio sam osmotrivši dižonskog arhitektu koji je poprimao izraz blage zahvalnosti.

Gi de Mopasan, naoružan satiričnim duhom, posmatrao je toranj kao »visoku i mršavu piramidu, kao skelet s temeljem koji izgleda spreman da ponese divovski spomenik, ali se izmeće u nedonošče – smešan i sićušan fabrički dimnjak«.
Bilo je onih koju su sedam hiljada tona, petnaest hiljada delova sjedinjenih uz nadmenu moć dva i po miliona zavrtanja, imenovali pastiricom Pariza, stepenicama u beskraj i zaista beše tako, kompletirana, zastirala je zajažljive lepote kišnih aleja, plešući u zagrljaju paučinastih oblaka, podarivši život stotinama radnika.
Lakroj, ministar trgovine, bi po završetku izgradnje izdao naređenje da se u posebnom okruženju u samoj nutrini tornja, postave štiva ispisana rukopisima znamenitih ličnosti, koja će privući narod, očaran frivolnom ograničenošću čovečanskog uma, iznad kojeg je u martovkom danu trobojna simbolika, zastava republike, krasila iste one, golobrade, kritičare koji su karikaturno počivali na vrtoglavim visinama izložbenog uspeha.
– Prijatno veče želim, gospodine Ajfel – izgovorih, neumorno protresavši njegovu šaku.
– Prijatno veče, monsieur Pjer – uzvratio je, isprativši razlivanje sutona na horizontu.

Fotografija: www.morguefile.com

Neven Lukačević: Tako je govorio Marko Tulije Ciceron

Jer što je država, Uvaženi Senatori, i kakva nam država treba? Je li ona samo prostor ambicije jednog čovjeka, zadovoljenje onoga što on misli da je dobro za nekakvo opće dobro koje je u stvari njegovo dobro ili je ona opće dobro svih nas građana Repbublike i Rima? Ovdje slušamo Plemenitog i Uzvišenog Cezara kako nam deklamira o dobru za državu, ali pitam Vas, Senatori, o kakvom dobru on priča kad to dobro donosi na vrhovima mačeva svojih legija. Kad one kampiraju na našoj sjevernoj granici blizu naše nam voljene domovine i velikog Rima. Kako da Mi ovdje shvatimo taj postupak i te legije? Nikako drugačije nego opće dobro i boljitak i slava vječnog nam Rima u Cezarovoj režiji. Ne, Uzvišeni Senatori, država nije ambicija, nije privatno leno u kojem jedan čovjek za sebe zadržava sve pritom se praveći da je dobar tako da ostavlja ili daje samo sićušne mrvice sa svog stola nezasitne ambicije, prikrivajući to maskom općeg boljitka za sve. Sve je to iluzija i popločena cesta tiranije. Cezar priča o slobodi, o sreći i napretku, a potom se obraća svojim legionarima i govori da ga je Senat uvrijedio ili još bolje izdao. Od osnutka našeg Vječnog Grada postojalo je jedno najsvjetlije pravilo. Senator ne može ući s vojskom u grad, osim kad slavi trijumf. Danas smo svjedoci kako se to pravilo krši. Tko uopće može pomisliti da će ikomu biti dobro kada tiranija presvučena u ambiciju ljubavi maršira skupa, rame uz rame s aparatom koji se zakleo da će štititi Rim i braniti ga. Jedno mora ne samo Vama ovdje danas prisutnima, ali i svakomu gdje god se nalazio u našoj ili u bilo kojoj drugoj državi biti jasno. Vojska i država se moraju stalno nadzirati i držati jedno drugog na oku. Zašto? Zato što vojska, aparat sile i moći ne smije nadrasti državu. Ako bi se to kojim slučajem dogodilo, kažem Vam, Plemeniti Senatori, to je kraj i smrt i za Državu i za vojsku. Obje propadaju. Ovdje i danas imate pred jednim takvim općim dobrom braniti čast i slavu Republike. Ali ako se odlučite za opće dobro svih nas, onda ćete ponovo postaviti temelje za zdravu i snažnu zemlju kojoj ne trebaju tirani ili ambiciozni i častohlepni skorojevići. Ona će trajati vječno i širiti i privlačiti ostale zemlje u naše krilo, a da ne bude osvajana ili primorana silom oružja. Idealna zemlja je ona koja svojom brigom, voljom i ljubavi za svoje ljude osvaja druge, a ne ona koja primorava da se nešto uradi po diktatu osobe. Dakle, Senatori, birajte između ambicije posjedovanja ili skrbi da svakom bude dobro.
Ciceron sjede. Tišina ovlada senatom. Cezar je usmjerio visoko pogled negdje u centar apside. Zatim se diže glasnogovornik Senata. Prekine filozofsku šutnju i reče.
– To su bile riječi Plemenitog Marka Tulija Cicerona. Svi ste ih čuli i neka se one zapišu u anale. A sad dajem njegov prijedlog na glasanje.

Ilustracija: Ciceron govori protiv Katiline, freska Cesarea Maccarija, 1882.–88.

Milan Zagorac: Što bi napravio Google, a što nama preostaje… Po drugi put

Ubiti knjige da ih spasimo!

U navali loših vijesti za izdavaštvo u cijelosti, a kako se ovime bavim već gotovo dva desetljeća, ovaj moj post izvorno objavljen kao komentar na knjigu Što bi napravio Google Jeffa Jarvisa točno 26.9.2011. godine kao da u dlaku govori ono što bih manje više i ovoga trena rekao. To znači da naše izdavaštvo, naši autori, naša kreativna baza, naša nakladnička industrija jednostavno živi – prošlost. A živjeti prošlost je uglavnom nekorektno prema budućim generacijama, prema svima onima koji su tu negdje, a ne vide se, prema svima koji se vide u ovim kreativnim humanističkim industrijama, a sa sadašnjim stanjem koje je na razini ranih 90ih ne mogu nigdje.
Ovaj je post jako bitan jer ulazi u samu bit posla kojim se bavim: to je izdavaštvo (& dodajem sada – pisanje, kreativan rad). S druge strane, jako je bitan jer je nastao u jednom intenzivnom brainstormingu s nekolicinom kolega i prijatelja koje sada ne bih imenovao, ali oni znaju koji su (nalaze se na sve strane svijeta, iako je većina tu nekih 100 metara od mene). Također, baš me briga za autorska prava Jeffa Jarvisa ili koga već koja bih trebao primjerice platiti za objavljivanje ovoga teksta jer je nakon niz mojih intervencija u njemu toliko prilagođen našoj problematici da uopće više nije ni riječ o nekom autorskom tekstu, nego gotovo o javnom dokumentu.
Dakle, govorimo o izdavaštvu. Citirani tekst je naveden u navodnicima. Moji su komentari i sugestije, kao i eventualne intervencije dane u zagradama.

GoogleCollins: ubiti knjigu da je spasimo (odmah se slažem s naslovom: ovakvo je stanje sakrosantne knjige neodrživo čak ni na srednji rok, a kamo li dugoročno)

“Priznajem: ja sam licemjer. (priznajem, ja sam glup, ja sam kupio ovu knjigu u knjižari.) Da sam se držao vlastitih pravila – da sam pokusao vlastitu kašu – sad ne biste čitali ovu knjigu, barem ne kao knjigu. Čitali biste je na internetu, besplatno, pronašavši je poveznicom i tražilicom. Mogli biste me ispravljati, a ja bih knjigu mogao ažurirati najnovijim zapanjujućim statističkim podacima o Googleu. Mogli bismo razgovarati o idejama u njoj. Ovaj bi projekt imao izrazitija suradnička obilježja nego što ih ima, zahvaljujući pomoći čitatelja na mojem blogu. Mogli bismo na Facebooku formirati skupinu ljudi koji misle na Googleov način i mogli biste ponuditi više iskustva, bolje savjete i novije načine promatranja svijeta nego što mogu ovdje sam. Ne bih dobio predujam od izdavača, ali mogao bih zarađivati od predavanja i savjetodavstva.
Ali dobio sam novac od izdavača. Zato čitate ovu knjigu. Žalim. Čovjek mora jesti. (Dakle, izdavač plati autoru određenu akontaciju za još neobjavljenu knjigu.)

Već radim gotovo sve što gore opisujem, ne u ovoj knjizi, već u svojem blogu, gdje su ideje pretražive i suradničke i gdje se mogu ažurirati i ispravljati – i gdje će se razgovor potaknut ovom knjigom, nadam se nastaviti. Vjerujem da će se ta dva oblika spojiti – to je dio teme ovog poglavlja. U međuvremenu, nisam glup; ne bih mogao propustiti pristojan ček od svojeg izdavača, Collinsa, i mnoge usluge, uključujući uređivanje, grafičko oblikovanje, reklamiranje, prodaju, odnose s knjižarama, ured glasnogovornika i internetsku pomoć. Postoji razlog zašto je izdavaštvo još izdavaštvo: još se isplati. Kako dugo može tako ostati? Kako bi dugo trebalo tako ostati? (Dokle ima kupaca, odnosno dok burze donose novac izdavačima, ovdje mislim na njihove izdavače, ne one u Hrvatskoj, oni su manje više na infuziji MK i u procesima predstečajnih nagodbi).
Kao što sam predložio novinama da isključe svoje tiskarske strojeve, tako imam prijedlog i za izdavanje knjiga: moramo ubiti knjige da ih spasimo. Problem je s knjigama u tome što ih previše volimo. Knjige stavljamo na pijedestal, postupajući s njima kao s najvišim oblikom kulture: kao s predmetima obožavanja, nepovredivima i nedodirljivima. Knjiga je poput britanskog naglaska – sve izrečeno njime zvuči pametnije, makar i nije. Ali, naravno, postoje i loše knjige. Svaka epizoda TV-serija The Office, The Wire i Weeds, da spomenem samo nekoliko novijih, bolja je od mnogih knjiga na policama. Pa ipak odbacujemo TV kao najmanji kulturni zajednički nazivnik i dopuštamo vlastima da cenzuriraju televizijske emisije, a ne bismo im dozvolili da zabranjuju knjige. Knjige su svete. (Istina, veliki dio ljudi u Hrvatskoj koji čitaju, a njih je objektivno malo, vole knjige kao predmete… Krivo, njiga nije predmet, ona je sadržaj, predmet je tek nakon toga.)
Trebamo raskrstiti s knjigama. Samo ćemo ih tada moći iznova izumiti. Knjige nisu savršene. One su zamrznute u vremenu bez načina da se ažuriraju i ispravljaju, osim u novim izdanjima. Nisu pretražive u tiskanom obliku. Stvaraju jednosmjeran odnos: knjige uče čitatelje, da, ali kad su jedanput napisane, obično ne uče svoje autore. Ne mogu se povezivati sa srodnim zanimanjima, raspravama i izvorima kao što to može Internet. David Weinberger naučio me je u Everything’s Miscellaneous da znanje, kad je zamrznuto na stranici, može počivati samo na jednome mjestu na polici pod jednim naslovom pa tako postoji samo jedan način da dođemo do njega. U internetskom dobu, s njegovim brojnim putevima do znanja, i to je nedostatak knjiga. Proizvodnja knjiga skupa je. Knjige ovise o ograničenom prostoru na policama. Uništavaju stabla. Oslanjaju se na ekonomiju superuspješnica, što će reći da su samo malobrojne pobjednice, a većina su gubitnice. Izložene su ukusima i hirovima čuvara dveri. (Istina, ovo je gorka istina koju treba prihvatiti: između 300 i 400 knjiga koje sam napravio, nijedna nije bila superuspješnica: bilo je dobro prodavanih knjiga, čak i odlično, ali nijedna nije bila superuspješnica, pa zato nije bilo ni superprofita…)
Knjige se ne čitaju dovoljno, mislim da bismo se složili. (Da!) Don Poynter u BookStatistics.com skuplja otrežnjujuće statističke podatke o toj djelatnosti i čitanju. Citirajući BookPublishing.com, izvijestio je da 80 posto američkih obitelji ne kupi i ne pročita nijednu knjigu u godinu dana; 70 posto odraslih amerikanaca nije bilo ni u jednoj knjižari pet godina; 58 posto odraslih Amerikanaca ne pročita nijednu knjigu nakon srednje škole (iako to proturiječi statističkim podacima koje je objavio National Endowment for the Arts, navodeći da je 2004. godine 56,5 posto odraslih Amerikanaca reklo – reklo – da pročitaju jednu knjigu na godinu). (U Hrvatskoj ne postoji nijedna kvalificirana statistika koja bi govorila o ovoj temi, čak se i tzv. službene ljestvice čitanosti – dogovaraju. To je insajderski podatak, a vjerujte mi, zbog njega neće propasti burza jer je knjiga toliko nevažna da se na nju čak ne plaća ni PDV! – ispravka u odnosu na ono doba kada je pisan post – postoji 5% PDV-a na knjigu, a kakve takve statistike sada već jasno ukazuju da je knjiška kultura kod nas na palijativi.) Knjige se bacaju kad za njih nema mjesta i završavaju kao smeće ili celuloza. Četrdeset posto tiskanih knjiga nikad se ne proda. Knjige su mjesta na koje riječi odlaze umrijeti. (Otprilike tako nekako!)
Kad su knjige digitalne, nastaju mnoge koristi. Knjige mogu postati multimedija, poput novina Harry Potter, s pokretnim slikama, zvukom i interakcijom. Mogu se pretraživati, povezivati s drugim internetskim mjestima i ažurirati. Mogu živjeti zauvijek i posvuda pronalaziti novu publiku. Oko ideja u knjigama mogu se razviti razgovori, donoseći nove čitatelje. Ben Vershbow s Institute for the Future of the Book, pišući u Library Journalu, zamislio je digitalnu ekologiju u kojoj će “dijelovi knjiga upućivati na dijelove drugih knjiga. Knjige će se sastavljati od komponenata s udaljenih baza i poslužitelja.” Kevin Kelly napisao je u The New York Magazineu: “U novom svijetu knjiga, svaki djelić obavještava druge dijelove; svaka stranica čita sve druge stranice.” Kad se neka ideja proširi među ljudima, može se razvijati i prilagođavati i živjeti dalje onkraj stranice. Uoči jedne konvencije knjižara 2006., pisac John Updike nazvao je Kellyjevu viziju “odnosa, poveznica, spajanja, i dijeljenja” marksističkom i “dosta jezovitim scenarijem”. (točno, to je manje više nemoguće, jer iza svake prave knjige treba stajati pravi autor, ovo je stvar psihologije i to ne neke teorije, nego prave psihologije, odnosno poznavanja odnosa između različitih psiho-entiteta i njihova posredovanja… Dakle, utopija je da će postojati neka vrsta stroja koji će slagati idealne razbacane i pabirčene komponente i tako stvarati superuspješnice za download… knjiga mora imati ono nešto, a na tome može raditi samo autor! možda je nešto drugačije s prijevodima, naime, već sada jednostavne tekstove s hebrejskog, arapskog ili japanskog čitamo putem google translate na hrvatskom, ili barem na dobrom jeziku posredniku – nema jamstva da će to uspjeti s umjetničkom produkcijom, no velika je vjerojatnost da će sve biti inteligibilnije. Ipak, očekivati da će stroj sam stvarati književnost je isto kao i očekivati da skupina čimpanzi dosegne Michelangela!)
Postoji samo jedan problem s tim vizijama raja digitalnog izdavaštva (uključujući i moju): novac. Kako će se plaćati autorima za trud izvještavanja, maštanja i pisanja kad je toliko toga besplatno na internetu? Internet nema sućuti. (o ovome sada najviše razmišljam: treba riješiti financiranje ovoga modela, a kako to učiniti s tržištem od 4500000 ljudi, od kojih 4500 čita – ovdje dodajem jedan citat Jacquesa Attalija – “(urednici, glazbenici, filmaši, pisci, novinari, profesori, glumci, informatičari, dizajneri, modni kreatori) neće uspjeti trajno patentirati svoje vlasništvo niti će moći nametnuti kriptosustave koji bi onemogućili besplatan protok glazbenih i filmskih datoteka. Autori će stoga dobivati naknadu od numeričkih infrastruktura (čitaj nešto kao ZAMP) koje će u tu svrhu primati pretplatu i prihode od reklama… Da bi opstali, mediji će morati prihvatiti to neumoljivo kretanje prema besplatnim, sudioničkim i ultrapersonaliziranim medijima.”)
Robert Miller, nekadašnji izdavač Disneyjeva Hyperiona, došao je u HarperCollins – matičnu tvrtku mojeg izdavača – dok sam pisao ovu knjigu. Njegova je misija bila osuvremeniti poslovanje u nakladničkoj djelatnosti i riješiti njezina dva kronična problema: plaćanje predujma i zaradu. Teškoće se, kako mi je objasnio, nalaze u sredini. Na vrhu bestseleri donose novac, a na dnu sada imamo sredstva za bezbrojne niše u kojima možemo stvarati male knjige (šest golemih izdavačkih konglomerata kontrolira najkurentniji dio tržišta, ali Publishers Weekly izvještava da je broj izdavača povećan s 357 u 1947. na 85.000 u 2004. godini; to je mnogo niša). U sredini, međutim, isplate predujma autorima stalno rastu, povećavajući rizik i gubitke.
To je problem ekonomije megauspješnica: izdavači bacaju na zid mnogo toga u nadi da će se nešto zadržati, ali nikad ne znaju što će to biti. (naravno, nisu u poziciji hrvatskih izdavačkih magova koji prate koji su hitovi vani već postali hitovi, pa onda to prevedu na hrvatski i naravno, veliki dio toga mora postati hit jer je ionako praćeno nevjerojatnom valom propagandne aktivnosti. Napomena: to ‘hit’ kod nas znači do par tisuća, ako ne i par stotina primjeraka!!!!) Iako se izdavačke kuće spajaju i objedinjuju vlasništvo, Miller kaže da to ne utječe mnogo na konkurentsko nadmetanje među njima. Potrebno je samo da dvije kuće žele istu knjigu i cijena se odmah napuhava. Tako je još od 1952. godine kad je književni zastupnik Scott Meredith započeo aukcije među izdavačima, umjesto da knjigu pošalje najprije samo jednoj kući, kao što su to nekad činila gospoda u tom poslu. Danas većina knjiga ne zaradi dovoljno da pokrije predujam koji izdavači daju autorima. Miller kaže da izdavač dobro prolazi ako 20 posto knjiga zaradi barem predujam isplaćen za njih. Zamislite bilo koju drugu djelatnost u kojoj 80 posto proizvoda donosi gubitak. To je uznapredovala ludost.
Miller je predložio rješenje: on nudi manje iznose predujma – najviše oko 100.000 dolara (ovakve brojke u Hrvatskoj zaboravite: čemu aktivirati toliki novac kada nijedna knjiga nije u stanju toliki novac vratiti, po meni u HR to je 10.000 kuna u brutto iznosu i to za autora za kojega možemo koliko toliko nanjušiti da je sposoban, odnosno da ima kapacitet da bude interesantan) -i, zauzvrat, sudjelovanje autora u podjeli zarade s izdavačem u omjeru 50:50 (usporedbe radi, ja dobivam proviziju od 10-15 posto maloprodajne cijene knjige u tvrdom ovitku i 7,5 posto za džepno izdanje i dijelimo honorare od međunarodne prodaje). Zamisao je da autor i prodavač zajednički snose rizik i dijele dobitak. (naravno, ništa logičnije od toga, umjesto da se autori pokušavaju u predizborno vrijeme uvaliti na još jednu nišu javnih jasli! Sve su rasprave u tom smjeru jalove: zašto bi javni novac morao biti trošen in eterno na pisca koji godinu, dvije ili tri drlji jednu knjigu kako kaže moj kolega ‘valjda guščjim perom s krvlju na stijeni’… Onda neka se okani ćorava posla i pusti tu nišu drugome… Ne, on udara da im treba platiti, netko treba platiti njihov rad. Kad već ne može izdavač koji dobiva novac od raznih proračuna, a što je također nedovoljno, knjiga se ionako nedovoljno prodaje, onda može proračun javne uprave, zar ne! Naravno da ne može, mogu postojati brojne javne ili privatne stipendije, nagrade, proračuni namijenjeni poticanju stvaralaštva, ali neka plaća koja bi bila davana in advance za neviđenu knjigu s neviđenim rezultatom… ne kužim, ako bi dotični pisac toliko želio reći nešto relevantno, zašto ne koristi druge alate, google npr…? Doseg će mu sigurno biti veći, a štedi svima i vrijeme i novac.)
Zatim je tu problem zarade. Izdavaštvo je konsignacijski posao. (Istina, mi robu ne prodajemo knjižarama, nego je dajemo u komisiju!) Knjižare mogu neprodane knjige vratiti izdavačima – za tu je praksu kriv Simon&Schuster – pa tako izdavač snosi rizik, da se i ne spominju golemi troškovi tiskanja, otpremanja, razvrstavanja i recikliranja svih neželjenih knjiga. Knjige su atomi pokvarljive vrijednosti. (Naravno, to nitko ne želi reći, ali knjige zastarjevaju i to dosta brzo!) Miller želi i knjžarima ponuditi veći udio u profitu ako preuzmu rizik zadržavanja u svojem vlasništvu knjiga koje su naručili. Međutim, pritom postoji rizik za izdavača i autora da knjižari neće naručivati dovoljno za zadovoljavanje potražnje, ali Miller je rekao da izdavači sve uspješnije mogu vrlo brzo tiskati nove primjerke. (Jasno, s digitalno revolucijom, krenula je i revolucija digitalnog tiska… danas je gotovo nezamislivo da na skladištu gomilam 3000 neprodanih knjiga, bio bih teški moron kada bih to učinio…)
Millerov je cilj povećati profitabilnost postojeće djelatnosti tiskanja knjiga. To je u redu do određene mjere. Priznaje da postoje i drugi modeli koje treba iskušati. Možda bi se knjiga mogla kupiti jeftinije po poglavljima, u obliku dickensovske pretplate: kupite dovoljno poglavlja i kupili ste knjigu (ako je loša, prestanite kupovati pa ste manje potrošili; BookPublishing.com kaže da se 57 posto novih knjiga ne pročita do kraja). Ili kupite knnjigu dok je još u tisku tako da osigurate pristup do nje u obliku audioknjige ili na e-čitaču, poput Amazonova Kindlea. (nije loše, ovo po poglavljima mi nikada nije ni palo na pamet!)
Neki polažu velike nade u tiskanje po narudžbi, što bi omogućilo knjižari da vam svaku knjigu proda vrlo brzo, brže od Amazona s njegovim kašnjenjima u isporuci. Ali to je još skupo i zasad su time obuhvaćena samo džepna izdanja. Ipak, znamo da će čitatelji platiti više za neposredno zadovoljenje; zato još odlaze u prodavaonice. Možda bi izdavači mogli ponuditi popuste ako ste spremni pričekati tjedan ili dva, što bi im omogućilo da skupljaju narudžbe dok ih ne bude dovoljno za tiskanje. Mogli bi naplaćivati još manje ako je čitatelj voljan prihvatiti knjigu u nespretnom prenosivom formatu dokumenta (PDF), koji omogućuje izdavačima da prodaju knjige čitateljima bez ikakvih proizvodnih troškova (zapravo, gotovo ikakvih jer taj materijal ipak treba urediti, lektorirati, korigirati, prelomiti, dizajnirati i slično, ali, jasno, bez troška tiska). Ili bi se čitatelji mogli pretplatiti na autora ili seriju, jamčeći izdavaču i piscu novčani tok i dajući mu razlog za objavljivanje sljedeće knjige. Možda bi autori čak mogli reći čitateljima da će napisati knjigu samo ako je određen broj čitatelja kupi unaprijed.(Zašto ne? Zašto financiranje knjiga tražiti samo od javnog novca ili na rizik nakladnika? Usudio bih se reći da je izdavaštvo posao u kojem preuzimate na sebe najveći rizik: neprestano morate razvijati novitete / prototipove od kojih najveća većina nikada ne postane ne hit, nego niti ne zaživi, a već biva ukinuta, odnosno bačena u stari papir!)
Peter Osnos, još jedan nakladnički vizionar s misijom spašavanja te djelatnosti, osnovao je Caravan Project da omogući izdavačima prodavanje knjiga u svim oblicima: u njihovom tradicionalnom formatu, tiskane po narudžbi, digitalno u cijelosti ili po poglavljima i kao audiozapis. “Kad čitatelj zatraži neku knjigu, prodavateljev odgovor uvijek bi trebao glasiti, “u kakvom je obliku želite?”, napisao je za The CenturiFoundation. Osnos mi je rekao da su temeljni problemi izdavaštva dostupnost i upravljanje zalihama. Kad bi 20 posto prodaje knjiga mogao obuhvatiti tiskanjem na zahtjev i digitalnim formatom, vjeruje kako bi na tiskanju neprodanih kopija uštedio toliko da bi mogao platiti marketing potreban za funkcioniranje tog poslovnog modela. Pročitao je citat iz The New York Timesa na dan kada je Google predstavio svoj novi preglednik Chrome, koji je zaključio da Google mora sam upravljati svojom sudbinom. U tom smislu izdavači bi trebali raditi ono što radi Google: upravljati svojom sudbinom. (ovo je esencijalno: izdavači traže pisce, izdavači traže financiranje, izdavači plasiraju informacije, puštaju u prodaju, šalju ponude, izdavači riskiraju, izdavači vode računa o bilancama… Pisci pišu, i to je ono što se od njih u ovome dijelu posla očekuje. Ne kukaju, nego pišu. Ako ne pišu, piše netko drugi… Ovo nije zakon tržišta, ovo je važan općeljudski zakon. Ako nema pisaca na domaćem, ima na nekom drugom tržištu…)
Rick Smolan – najpoznatiji po knjizi Amerika 24/7, koja bilježi jedan tjedan u životu Sjedinjenih Država fotografijama 1000 najboljih fotoreportera – pronašao je drukčiji oblik pomoći za svoje prekrasne i skupe knjige forografija: sponzorstvo. (Pokušano kod nas: ne ide, jednostavno, zato što je tržišno besmisleno maleno, nitko nije zainteresiran biti pravi sponzor. Moj prijatelj, jaki poduzetnik, kaže da je Hrvatska kao tržište dvostruko hednikepirana: mali broj ljudi i malo nekreditnog novca. Vani, naročito u SAD, Kanadi ili Australiji ima dovoljno i privatnih i javnih fondova koji mogu ponuditi sponzorski novac, ali da je to pravi novac, a ne neki shit koji se mora nazvati sponzorstvom, a ne pokrije ni 30% cijene proizvodnje, a kamo li npr. godinu dana razvoja jednog potencijalno uspješnog proizvoda. Hrvatska kulturna politika – u cijelosti, ne samo ministarstvo kulture, nego i lokalne i niše razine – bi zato morala voditi računa o jednoj drugoj stvari: da privatni i javni novac uspješnog dijela gospodarstva može biti u značajnoj mjeri na raspolaganju za ovakve razvojne projekte, a ne za neke kompromise i izravnavanje računa. Npr. izdavačku kuću kojom upravljam moglo bi finaciranjem održavati doslovno 3-4 dobrostojeće obitelji, koje bi za 3-4 godine imale rezultat ne samo hvale vrijedan, nego čak i financijski koristan…)
“Zašto?”, upitao je Smolan i zatim objasnio: “Nijedan izdavač nije htio objaviti našu prvu knjigu, A day in the Life of Australia, pa smo se zato obratili poslovnoj zajednici u Australiji i sami izdali knjigu – dospjela je na prvo mjesto u Australiji i prodano je 200.000 primjeraka (na tržištu gdje je inače 10.000 bestseler) (hahaha: kod nas je 1000 bestseler, ali Branka Kamenski doda još koju nulu na kavi s kolegicama iz redakcije i izdavačem, inače frendom s faksa, pa ispadne 15.000, onako ko’ od šale!).” Novija su mu izdanja America at Home i britanska verzija, oba s posve razumljivim sponzorom – Ikeom, koja se time razmetala zaslugama. (Smolan je imao još jednu inovativnu idjeu: čitatelji mogu platiti da dobiju knjige sa svojom fotografijom na koricama).
Zašto knjige ne bi mogle imati oglase koji će ih podupirati, kao što ih imaju TV, novine, časopisi, radio i mrežni čvorovi? (isti problem kao kod sponzorstva, jednostavno nema intersa tržišta, probalo se, ali ne funkcionira!) Oglasi u knjizi bili bi manje iritantni od reklama koje prekidaju emisije, ili okvira s reklamama koji trepere na internetskim stranicama. Zar bi bilo išta lošije imati oglase u ovoj knjizi nego uz članak koji pišem u BusinessWeeku? Trebali biste mi reći. Da sam imao ponekog sponzora za ovu knjigu, što biste zbog toga mislili o mojem radu? Da je Dell kupio oglas – zato što, napokon, doista sada govorim lijepe stvari o njemu – biste li se pitali jesam li mu se prodao? Plašio bih se da ćete to pomisliti. A Googleov oglas? To, očigledno, ne bi išlo. Yahoo? Ha! Tko bi želio razgovarati s vama i povezivati se s razmišljanjima u ovoj knjizi dok također pridonosi njezinu objavljivanju? Kad bi sponzorstvo snizilo cijenu knjige, bi li to utjecalo na vaša razmišljanja? Iz perspektive izdavača, to bi smoglo smanjiti rizik i povečati profit. Iz moje perspektive, knjiga bi zbog toga mogla stajati manje pa bi se više prodavala i njezine bi se ideje bolje proširile. (Dođite na moj blog i raspravimo o oglasima u džepnim izdanjima. Možda prodamo na dražbi nekoliko stranica na eBayu).
Svi ti modeli ipak zanemaruju najveći internetski izazov: besplatnost. Besplatnost će uništiti izdavaštvo kao što je uništilo glazbu, točno? Možda ne. Možda besplatnost može spasiti izdavaštvo.
Pisac koji je, koliko znam, najizrazitije uklopljen u Googleov način, ujedno slučajno i jedan od najuspješnijih živih autora, Paulo Coelho, nema ništa protiv prodavanja knjiga. Prodao je zapanjujućih 100 milijuna primjeraka svojih romana i procijenjuje da je još 20 milijuna tiskao bez dopuštenja u zemljama koje ne poštuju autorska prava. Pa ipak, Coelho smatra da svoje knjige treba davati besplatno na internetu. On je gusar.
Coelho je vrijednost besplatnog naučio u Rusiji, gdje je gusarski prijevod jedne njegove knjige stavljen na Internet. Njegove prodaje u zemlji skočile su s 3000 na 100.000 i zatim na jedan milijun u manje od tri godine. “Rekao sam da je to vjerojatno zbog gusarskog izdanja”, kazao mi je za jednog razgovora u svojem pariškom stanu. “To se dogodilo na engleskom, norveškom, japanskom i srpskom. Sada kad je knjiga objavljena u tvrdom uvezu, prodaja je spektakularna. To potvrđuje da sam imao pravo.” Vjeruje da je djelomice i zbog tog gusarstva postao najprevođeniji živi pisac.
Colehu su gusarske verzije toliko pomogle da se počeo povezivati s njima sa svojeg mrežnog mjesta. Nakon što se pohvalio svojom otvorenošću na konferenciji Burda DLD u Muenchenu 2008. godine – gdje sam ga upoznao – nazvala ga je Jane Friedman, koja je tada bila na čelu njegove izdavačke kuće, HarperCollins (matične tvrtke mojeg izdavača).
“Užasno sam se bojao razgovarati s njom jer sam znao što slijedi: oluja. Rekla je: “Imam problem s tobom.”
Uhvatila ga je u činu samogusarstva kad je otkrila da je jedna od navodno neodobrenih gusarskih verzija, na koju je Coelho napravio poveznicu, ima njegove napomene i ispravke. “Rekla je: ‘Paulo, daj, nemoj mi folirati?’ “Smeteno je priznao da sam krši svoja autorska prava. Ali rekao je također da nijedno od njih ne može izgubiti obraz skidanjem izdanja; oko njih se već razvijao publicitet. Napravili su kompromis: svaki mjesec jedna od njegovih knjiga moći će se čitati besplatno, u cijelosti, na posebnom internetskom čitaču koji korisniku dopušta kopiranje teksta (niti poveznice do njega ili pronalaženje tražilicom). To je početak.
(upravo ovo smatram jako važnim: autor se mora iskušati u mediju, da vidi ima li njegova literatura ikakvog odziva ili je, kako da kažem, jalova)
Dok ova knjiga ide u tisak, razgovaram s HarperCollinsom o mnogim digitalnim opcijama, uključujući upotrebu tog čitača za stavljanje čitave knjige na Internet na nekoliko tjedana prije njezina izdavanja, seriju dijelova knjige na internetu kroz određeno vrijeme, beslatne PowerPoint i videoverzije knjige i drugo. Izvijestit ću u svojem blogu što je od toga uspjelo.
Prema Coelhovu stajalištu, besplatna mreža donosi mu više od prodaje knjiga. Voli pisati u svojem blogu drukčije nego inače. “Mislim da je vaš jezik u blogu potpuno drukčiji od vašeg jezika u Guardianu, točno?” rekao mi je dok sam ga intervjuirao za kolumnu u tom listu. “Moramo se prilagoditi. Odlično se zabavljam dok to radim.” Kad sam se prvi put susreo s njim, rekao je da njegov blog neće utjecati na njegove knjige. Ali šest mjeseci poslije, upravo kad je završio posljednji roman, Pobjednik ostaje sam, rekao je da su mu čitatelji pomogli objasniti modu i privlačnost robnih maraka.
Coelho cvrkuće na Twitteru. (Naši autori trebaju cvrkutati i donositi nešto novo, oni su medij koji pokreće komunikaciju, a ne usiljeni statisti, oni moraju djelovati, e da bi bili uopće čitani.) Upotrebljava mali Flip Video kamkorder za snimanje videopitanja za svoju publiku na Seesmic.comu, platformi za videorazgovore. Na poticaj svoje internetski osviještene i revne pomoćnice Paule Bracconot, Coelho je zamolio svoje obožavatelje da se slikaju kako čitaju njegove knjige za virtualnu izložbu na Frankfurtskom sajmu knjiga, kojom je proslavljeno njegovih 100 milijuna prodanih knjiga. Stotine ljudi stavile su svoje fotografije na Flickr. Coelho je također počeo pozivati čitatelje na svoje domjenke. Prvi put rekao je u svojem blogu da će pozvati nekoliko prvih čitatelja koji izraze zanimanje za domjenak u jednom zabačenom španjolskom gradu. Odgovori su stigli iz cijelog svijeta. Bojao se da će očekivati od njega plaćanje avionskih karata. Ali put su platili sami, a neki su čak doletjeli iz Japana. Poslije je organizirao internetsku emisiju u koju se uključilo 10.000 ljudi.
Coelho je predložio čitateljima da naprave film prema jednom od njegovih romana, Vještica iz Portobella. Također je pozvao obožavatelje da snime videofilmove o pojedinim likovima u knjizi, u okviru suradničkog projekta The experimental Witch.Obećao je da će, bude li dovoljno dobrih priloga, angažirati montažera da napravi konačnu verziju. Pronašao je i sponzore – HP i MySpace – koji su platili za projekt. Kako su prilozi stizali, slao mi je poveznice za njih. Neki su odavali zamijetan trud i talent.

Obratite pozornost na zajedničku nit – od suradničkog skupljanja novosti do prerade novosti za BBC, do pradoja na melodije koje su radili slušatelji Howarda Sterna, do videa LonelyGirl15 i Colehova filma otvorenog koda: samo stvaranje je zajednica. BookPublishing.com kaže kako 81 posto Amerikanaca vjeruje da nose u sebi neku knjigu. Nitko od njih nikada neće biti Coelho i Coelhove knjige uvijek će biti njegove.
Ali kreativnost nadahnjuje kreativnost, a Internet nam omogućuje da to pretvorimo u razgovor. Pouka Colehova slučaja, poput tolikih drugih u ovoj knjizi, glasi: sve se svodi na odnose. Što mu pruža Internet? “Pruža mi mnogo veselja”, rekao je. “Zato što ste sami kad pišete.” Ali više nije tako. Njegov je internetski cilj stvoriti odnose s više čitatelja i prodati više knjiga. Coleho još vjeruje u tisak. S ljubavlju je pomilovao jednu 3-D knjigu – debelu biografiju koja opisuje njegov bogat život – i govorio o savršenstvu tog oblika.

Izdavači smatraju Google neprijateljem zato što skenira knjige i čini ih pretraživima (iako ih ne možete pročitati čitave od korica do korica na Google.com). Trebali bi, umjesto toga, prihvatiti Google i Internet, jer sada pomoću tražilica i poveznica više čitatelja može otkriti autore i ono što govore te razvijati odnose, možda čak kupovati njihove knjige. Autori mogu doprijeti do goleme publike koja nikad ne ulazi u knjižare. Izdavači i autori mogu pronaći nove načine da uključe knjige u razgovor. Knjige mogu dulje živjeti i dalje širiti svoje poruke. Nemam odgovore za probleme knjiga. Ali znam da moramo biti voljni ponovno izumiti taj oblik. Internet neće uništiti knjige. On će ih usavršiti. Prihvatite Coelhov savjet izdavačima i piscima: “Nemojte se bojati.”
Upravo kad sam stavljao zadnju točku na “i” ovog rukopisa, Google je najavio kako će na neki način omogućiti autorima i izdavačima knjiga koje nisu tiskane da dobiju naknadu od čitatleja koji žele pristup cjelovitom tekstu na internetu (Google će zadržavati 37 posto honorara kao proviziju). Google uz to može prodavati oglase na stranicama sa sadržajem knjige i dijeliti prihod s izdavačima i autorima. Sergey Brin rekao je u blogu Wall Street Journala da se taj sustav plaćanja može proširiti na videosadržaje, glazbu i druge medije.
Ta je ponuda iznesena u nagodbi nakon što su izdavači i autori tužili Google zbog skeniranja knjiga – dosad sedam milijuna – kako bi bile pretražive na internetu. No to nije samo sitni ustupak ljutitim ljudima od knjiga, to je mnogo više. Google je promijenio životni ciklus i ekonomiku knjiga i potencijalno odgovorio na neke od njihovih najhitnijih digitalnih potreba. Sada će knjige moći živjeti dulje i neće više završavati kao remitenda ili sirovina za celulozu. Bit će pretražive. Pronalazit će novu publiku tijekom duljih razdoblja i na većim udaljenostima. Donosit će više novca. Google nije neprijatelj knjiga. On postaje njihova platforma za budućnost.”
(PS: ovo je de facto googleov PR, ali nema veze; jako se nadovezuje i objašnjava neke od postavki izdavaštva: spominje rizike, troškove, prihode, remitende, rad izdavača, rad autora, autorov rad na samome sebi, i ono što je najvažnije, činjenicu da se knjiga nalazi pred nekim novim vremenom.)

Foto: noćna fotografija zapadne Europe, s jasno naznačenom mrežom velegradova

Milan Zagorac: Uz zbirku pjesama Zapisano metkom – sol katarze

Povodom skorog objavljivanja Žmirićeve nove knjige

Malo je koji rukopis zbirke pjesama u nastanku toliko bolan i jak, a s druge strane toliko privlačan i poticajan kao što je to Zapisano metkom Zorana Žmirića – zapravo, riječ je o nečemu što bismo mogli nazvati “ostatkom”, “talogom” onoga što je prethodno artikulirano u Blockbusteru, zacijelo najknjiževnijem hrvatskom antiratnom proznom tekstu (tekstovima) objavljenom prije nekoliko godina u nakladi VBZ-a.
No što bi značio taj “talog” da upravo on nije, baš onako alkemijski, sublimirao ono najbolje, najljuće, najjače, onaj punokrvni bujon, sam sukus, meritum stvari, svega onoga što rat jest, a što se ne vidi, ne osjeća ni ne doživljava ukoliko je, u ovakvih tekstova i vrlo često, umjetno zagađeno prigodnim patosom. Ovdje su izloženi osjećaji čovjeka u stalnoj graničnoj situaciji, na stalnome rubu, u stalnome limbu izloženosti smrti i boli, patnji, suočavanju sa slikama prethodnoga s onim slikama aktualnoga, a ono se u surovom ispisu daje kao u sljedećim stihovima: hodam po zgarištu nekog sela / nagorjele grede kuća vire iz snijega / pod nekim čudnim kutovima / ko čačkalice kad bi ih bez reda / rasuo po travi/ pa ih gledao / iz prilične blizine.
I jasno, ovo zahtijeva i odgovor, smisao, sadržaj rata, ono što je iza, onkraj banalnosti vojničke i političke svakodnevice, unutrašnju stvar, čežnju za promjenom, možda dvostruko skritu u simbolički vrlo nabijenim stihovima: jednom je pričao seljak / kada dugo sadiš krumpir / iscrpi se zemlja / stoga / nije loše / malo odmoriti tlo / na neko vrijeme posaditi travu / pustiti korov neka džiklja / prekopati / pa ispočetka, najbolje sa mahunama, a najbolje da samome čitatelju prepustimo asocijacije koje će ga odvesti u tko zna kojim smjerovima jer pjesnik Žmirić nimalo didaktički ne olakšava čitatelju, već ga ostavlja u istovremenoj začuđenosti i užasnutosti nad iskrenošću muškarca koji plače, ali i ratuje, koji se ne iščuđuje poput naivne mlade, već iskreno radi dnevnik nečega što bismo mogli nazvati unutrašnjom transformacijom od momka u muškarca, od djeteta koje ne pati i ne poznaje bol u čovjeka koji pati i koji poznaje bol i s njome se nosi onako kako zna i umije. Recepte ne daje, preporuka nema. Ostaje samo osjećaj iskrenog suživljenja s lirskim subjektom, s pjesnikom, s boli koja je inherentna ratu, ali koja ne spada u korpus junačkih priča i herojskih djela. Heroj je ovdje sve samo ne heroj. Ovdje je heroj sam zašao u utrobu zvijeri i to ne svojom voljom, nego voljom neke više, ovoga puta političke sile, no to je ona duboko mitska priča o Joninu ulasku u kitovu utrobu, mrak vlastite duše, crnu šumu.
Žmirić cijelu do sada dostupnu zbirku gradi na jakim kontrastima vanjsko-unutrašnje, bivše-sadašnje, idila (Toskana)-ratište (neka vukojebina pod snijegom), ljubav-rat, plavokosa jedna-udovica mesnatih bokova, kratke lirske forme gotovo haiku ekonomičnosti izraza-pripovijedanje u stihu – i ti kontrasti čine gradbene elemente jedne posve autentične lirske kategorije suvremene ratne književnosti.
Smrt je ona koja nadmudruje, no zacijelo ni nije ono najgore što se može dogoditi – tu Žmirić prelazi granicu, transcendira, ispituje ono što je iza, nakon, ono što se krije iza zastora stvarnosti koju poimamo apsolutnom i jedinom, te je na taj način nadišao banalnost stvarnosnog i zašao u područje eshatološkog, spasonosnog, unatoč činjenici da ni otvoreno niti nametljivo ne ispovijeda očekivani vjerski diskurs. Spasnosna ideja je u samome čovjeku koji, rubnom situacijom, čija se spoznajna ljestvica diže na daleko viši stupanj, i svakom novom traumom duše ili tijela (do kraja eksplicitno izneseno u stihovima pred čelikom meso je popustilo / na sve četiri strane je uteklo / sve što je od sile i srca ostalo / a da se moglo prepoznati / bila je snažna ljevica / a to nije bilo ni približno dovoljno / da bi ga u sanduku sahranili) postaje sve uvjereniji u transcendentnu moć izlječenja (Možeš me samo ubiti / Tu prestaje svaka tvoja moć / da me povrijediš).
Žmirićeva, ne prevelika, ali dubinom sadržaja i iskaza velika zbirka zaista zaslužuje objavu svijetu i gradu, jer je ovime započeo rad na onome u čemu su mnoge druge instance društva nažalost zakazale: na stvarnoj katarzi.

Snežana Vlajnić Kostić: Neminovnost

Naviru sećanja predhodnih leta
Vidim svoje telo zavaljeno u pesku
Čini mi se iz neke druge epohe
kao da čeka svoje vaskrsenje
Kada ga talasi zapljusnu i povuku za sobom
nisam znala kako da ga doviknem nazad
Možda je besmisleno sećati se svog imena
jer svakog leta
na istoj obali mora
vraća se strano telo
telo žene brodolomnika
iz meni dobro poznatog sveta
Pomislih
A možda sam kao dete
trebala da se naviknem
na rastajanje
jer svuda su razbacana zrna neminovnosti
kao nepregledne količine peska
u kome svakog leta ostavim deo sebe
da mi ostanu netaknuta sećanja dodira
rasutih zrna mog života
koja se nadaju i čekaju nekog da ih sastavi
i skoro uvek istorija se ponavlja
Iznenada zapljusnu ogromni talasi
i te ruke nečije
gramzivo uzimaju za sebe
mnogo više
od dve šačice prepunih suza
mene usamljene žene

Foto: www.morguefile.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara