Katja Kuštrin: Bacanje žabice

Za ljetnog dana šetali smo putem,
uz koji je danas kamp i po kojem turisti
ostavljaju tragove gazeći naše korake.
Stali smo pored rijeke. Naša tijela su okamenjela
na njenoj obali punoj mrtvoga života.
Kamenje, sivo, bijelo, prelijevajućih boja
zarivalo nam se je u stopala. Korak se
lomio nad njim, kao pjesma se slijevajući iz pokreta u pokret.
Već je John Keats napisao:
“Poezija zemlje nikada nije mrtva.” Toga dana
rukom sam na pola presjekla svoj prvi
kamen. Bez boli ga prepolovila –
uništavajući mrtvo u sebi. Kao da gledam
film Karate Kid. Iako ga tada još
nisam vidjela. Možda će dio te kamenite
smrti, koja je rodila život, biti riječnim brzacima i valovima
donesen artefakt za nekog tko će se jednom zaustaviti na tom mjestu.
Možda ću za njega biti hominid, koji je izgradio kameno oruđe,
kojim se može kopati. Sjedim na pješčanoj podlozi uz Bohinjsko jezero.
Tražim prikladno oblikovan kamen, takav koji će moći na
tankom filmu vode putovati lagano namreškanom površinom. Val
ispred kamena uzrok je da kamen poskoči.

Preveo sa slovenskog: Robert Vrbnjak

Foto: https://en.wikipedia.org/wiki/Lake_Bohinj

Milan Zagorac: Psihijatriju treba razoriti, ne bi li se spasilo one koji sada misle da je trebaju

Uz knjigu Roberta Torrea Prava istina o psihijatriji

Since theocracy is the rule of God or its priests, and democracy the rule of the people or of the majority, pharmacracy is therefore the rule of medicine or of doctors.
Thomas Szasz

Ni ne skrivam da mi je ova tema bliska i da se već dulje vrijeme interesiram za nju, pa se stoga osjećam pozvanim prozboriti o tome nekoliko riječi, stoga mi je čitanje knjige Roberta Torrea svakako poslužilo kao polazišna točka. Do onoga merituma stvari koji se odnosi na povezinicu s književnošću i umjetnošću nadovezat ću se na kraju, ali više uspostavljajući analogiju s rušenjem starih i disfunkcionalnih dogmi koje nam i te kako ometaju zdravo sazrijevanje.

Robert Torre svojim je eksplicitnim istupima u javnosti započeo senzibiliziranje javnost za nešto novo, za ono što dolazi, a što je u domaćoj stručnoj javnosti (mislim i na psihijatrijsku struku, ali i na medicinu kao maćehu kojoj je psihijatrija neželjeni rezultat ljubavne veze neurologije i dušebrižništva, s današnjim flertom s novim sustanarom – farmakologijom) trebalo izazvati efekt provaljivanja u zabran u kojem desetljećima naše odbačene i internirane te ponajprije obilježene sugrađane držimo u nehumanoj izolaciji s nikakvim perspektivama za rekuperaciju. On stoga psihijatriju naziva zapravo predpsihijatrijom, dakle, eksplicitno pseudoznanošću koja nikada nije uspjela uočiti nijedan biološki marker koji bi ukazivao na ludilo, odnosno stanje koje je u pomaku u odnosu na konvencionalnu i arbitrarnu normalnost, ali koja na sebe preuzetno uzima da na temelju vrlo fluidne simptomatike (a koja se sve ekstenzivnije definira u priručnicima) daje psihijatrima sve odrješenije ruke za prepisivanje psihofarmaka. Unatoč činjenici da je izlječenje sve bezizglednije. Dakle, kako nema bioloških markera, sami psihofarmaci nisu ništa drugo do pokrivača simptoma, odnosno, u najbolju ruku, dobrog placeba u kojem čovjek s psihičkom patnjom možda zaista dođe do samoiscjeljenja.

Nema života bez davanja smisla. Probajte to zamisliti ovako: ili vjerujete u to, ili ne vjerujete. Recimo da ne vjerujete, život je jednostavan, na sve postoje odgovori, sve je rješivo po poznatim protokolima određene tehnologizirane struke. Tako biste po protokolima trebali nadvladati majčinu smrt, bolest djeteta, gubitak posla, zapljenu kuće, spaljivanje vaših simbola, bilo što što vas kratkoročno ili dugoročno traumatizira i uzrokuje psihičku patnju i primjerice sutra otići na kavu s prijateljicom bez ikakvih problema. Ma da ne bi! Nema toga. Dakle, morate tražiti odgovor na temeljno pitanje samih sebe, a to je tko sam (stvarno), što sam (stvarno) i koja je moja (stvarna) misija unatoč patnji koja proizlazi iz vanjske, egzistencijalne uvjetovanosti, bilo iz nekog nama neprispodobivog razloga.

Psihijatrija je više od 150 godina svjesna ovoga, pa opet ne iznalazi inteligentnog načina da nadvlada sve ono što joj usporava razvoj. Najprije su to koncepti duševnih bolnica, azila, nakon toga su to eksperimenti i potpadanje pod utjecaj Big Pharme kojoj se provincijalna hrvatska sredina ukazala kao fenomenalan drugorazredni poligon za ispitivanje svojih neučinkovitih proizvoda. Radi se, zapravo, o tragičnom nesporazumu koji je psihijatriju, koja jest jednim svoji m dijelom dušebrižništvo, odvela putem znanosti i medicine koje su i same u konceptualnoj krizi. Naime, ni znanost, pa tako niti medicina, ne odgovaraju više stvarnom čovjeku, oni zalječuju, a ne izlječuju, oni varaju ljude posve ispražnjenim frazetinama “bit će jednoga dana, samo što nije” ne bi li za svoj koncept koji je duboko uzaludan i dalje izvlačili golema sredstva u koruptivnom lancu koji nikada ne prestaje.

Rezultat je slomljeni čovjek. Robert Torre upravo zbog toga, zbog te tragične neosviještenosti današnjeg građanina ove zemlje, ovako grubo, nogom, razvaljuje vrata koja su ionako trula i ukazuje na to da je aziliranje, internacija i kemotretiranje psihičkih bolesnika s nikakvom ili minimalnom šansom da će iz toga stovarišta ljudskih tijela i duša ikada izaći, zapravo štetna i zloćudna praksa koju treba duboko reformirati, ako ne i odmah ukinuti.

Iako on to eksplicitno ne spominje, spominje ono drugo, anonimne alkoholičare (ponajprije anglosaksonski svijet), cenakolo (talijanska praksa) kao i rudimente “psihijatrije u zajednici” u nas, kao primjere dobre i pozitivne prakse. Ako već psihička patnja nema izlječenja, ima načina da se pacijent, odnosno, pojedinac u potrebi s njome bolje nosi. To je rad koji zahtijeva izvaninstitucionalno promišljanje, promišljanje samih pacijenata koje treba odmaknuti od narativa “pacijenta” (koji, usput rečeno, vrlo rado pristaju na ulogu žrtava i primatelja financijske i medicinske skrbi, umjesto da aktivno promišljaju o samima sebi i djeluju), rad u zajednici, formiranje skupina zainteresiranih pojedinaca koji na sebe mogu preuzeti rad koji je prije svega duhovno-humanističke naravi, a ne medicina i znanost. Ovaj je moment duboko basaglianski i na idejnim postavkama Thomasa Szasza, kao i na jaspersovskoj ideji da je čovjek biće u stalnoj graničnoj situaciji, te se čini da će voditi sustavnoj primjeni domaće inačice sada već gotovo 40 godina starom konceptu Legge Basaglia (Legge 180), naravno, uz nimalo nebitnu ulogu domaće zainteresirane javnosti. Jer, naime, primjena nečega ovakvoga u sebi pretpostavlja vrlo široku i čvrstu demokratsku osnovu na temelju koje se može aplicirati u stvarnosti.

Ništa nije onako kako se čini na prvi pogled, nisu mehanizmi koje nazivamo uzročno-posljedičnim vezama ono što stvarno pokreće naša djelovanja. Oni su to tek na prvi pogled. Ono što nas pokreće, paradoksalno, duboko je nespoznatljivo, a manifestira se tek putem određenih simbola koji su, mahom, duboko individualni. Problem je sa simbolima da su višeznačni, protumačivi na različite načine, da su neprestano u preobražaju i da neprestano iskazuju neke druge sadržaje. Riječ je o dinamici. Zatim, neki su osobni, a neki su duboko kolektivni i povezuju nas kao obitelj, narod, vrstu, čak i šire, kao živa bića, pa čak i daleko šire, kao entitete u univerzumu.
Upravo zato što u simboličkom smislu majčina smrt, bolest djeteta i slično zauzimaju važna mjesta u odnosima naših nesvjesnih poticaja, oni nikako ne mogu biti beznačajni događaji koje ćemo nadvladati nekim jednostavnim protokolom, primjerice uzimanjem nekog lijeka. To je naivni scijentizam koji nema nikakva uporišta.

Takozvani ludi su, uz niz drugih koji su “pomaknuti”, oni granični trenuci nas kao zajednice, manifestirani primjeri onoga što naša zajednica ovoga časa smatra neprihvatljivim ili supstandardnim, no ovaj fazni pomak znači da su upravo oni, sastavljeni od naše krvi, mesa i duha, ti koji nas trajno mijenjaju i tjeraju na neprestano i neprestano promišljanje novoga smisla.
Tako život postaje neprestano učenje, iscjeljivanje i nadrastanje. Ne učenje o fragmentima, pa npr. postajem stručnjak za kvantnu fiziku ili n-dimenzionalne sustave ili dijeljenje spolnih stanica vinske mušice, nego nas uči o cjelovitosti, o međupovezanosti živoga i naizgled neživoga.

Ovaj je zadatak ogroman i ako je ova knjiga zajedno s pripadajućim medijskim napisima ona “sjekira za zamrzlo more u nama”, onda se barem čini da je načeto “ono nešto” što nam čini život u totalu tjeskobnim i nelagodnim, u sve većoj i većoj potrebi. Stoga je ova knjiga upravo ono što na kraju sama kaže: soterija, spasilište. Dobro, možda ne baš tako, ali važno je da počnemo govoriti o bitnome, o ostalome se da diskutirati.

Edita Brkić: O njima, o kojima šutimo

Dugi kameni zidovi. U visine pobjegli. Izdigli se ka nebesima, a nikad dalje od nebesa nisu bili. Unutar njih kuća. Velika. Prostrana. Na spratove. U kući porodica. Romskog porijekla. Jedna od dobrostojećih u naselju. I jedna od rijetkih bogatih.
Otac i sinovi rade. Kupuju, prodaju, zarađuju. Vješti trgovci. Mlađi sinovi idu u školu. Obrazuju se i napreduju. Al pos’o ne ispašta. Sve se stigne.
Majka vezana za kućni prag. Kuha i pere. Dočekuje i ispraća.
Kćerke…
Stade mi riječ u grlu. Preteška za izgovoriti. A druge nemam.
Kćerke…
Ropkinje!

Priča se…
Da nikad nisu izašle van kuće. Ne idu u školu. Ne idu do prodavnice. Nemaju prijateljice.
Zidovi su, kažu, i podignuti upravo radi njih. Da ih niko ne vidi ni u avliji. Da ih neko muško oko ne uprati. Da ludo žensko srce na zaigra. Da se pogledi ne sretnu. Da se srca ne nađu.
Jedna se ubrzo udaje.
Otac joj je, dok je još bila mala, dogovorio brak sa nekom romskom porodicom iz Španije. Muža joj izabr’o dok još ni prohodala nije. A ni taj njen muž nije birao. I za njega su birali drugi.
Cijena je visoka. Djevojka zdrava, čila, lijepa. Pominju se neke vrtoglave cifre.
Tradicija. Običaji. Odgoj. S koljena na koljeno prenošena muka. Iz generacije u generaciju nošena kutija na glavi. Da ne vidiš i ne čuješ dalje od nosa. Da vjeruješ samo u ono što su ti rekli i kako su te učili. Djedovi i očevi. I kako ti učis svoje sinove. I kako će oni učiti svoje sinove. I sinove svojih sinova.
Začarani krug.

One odoše.
Drugi im život odlučiše.
Život bez života.
Pomislih, majke Zije Dizdarevića još žive među nama.
Čitav život među četiri zida. Nikad svijeta ne vidješe. Nikad knjigu ne pročitaše. Nikad za ruku ne držaše.
Ona se udaje.
Prelazi iz kuće u kuću. Kao roba što ide iz ruku jednog u ruke drugog vlasnika.
Sad ide među neke nove zidine.
U neke nove hladne odaje.
Među njegove plahte.
Ruku da mu ljubi.
Postelju da mu grije.
Vrisak se duši. Nada se lomi. I sva drhti k’o jasika.
Strah ima oblik njenih očiju. I boju njene kose.

Odlaze.
U neke daleke zemlje koje nikad vidjeti neće. Jer njihov život su vile i avlije i zidovi do neba.
Odlaze.
Kod nekih stranih ljudi. U neke nove kuće. Daleko od jedinih koje su iskreno voljele.
Za njima ostaju majke polomljenog srca i suze koje niko ne vidi.
Za njima ostaju braća koja ih halališe k’o parče mesa.
I otac što broji pare.
Posao uspješno zaključen.
Nikad je više, kažu, vidjeti neće.
Ona više nije njihova.
Ona je prodata.
A prodatu stvar ne možeš tražiti nazad.
Stvar!

Spomenut će ih nekad komšiluk govoreći – ko zna gdje li su sad.
Sjetit će ih se dok krišom, kroz prozor, budu gledali kako neke nove nevine djevojčice odlaze u neke daleke nepoznate zemlje.
Navući će zastore.
Uzdahnuti.
A onda zauvijek okrenuti glavu. Zatvoriti oči. I povući se u svoje oklope od tišine.
Prvaci šutnje. Majstori svog zanata.
A one će negdje tamo ljubiti onog kojeg ne vole. Bit će odane žene. Poslušne ropkinje. I najnježnije majke.
Odgajat će djecu u bolje ljude.
Učiti ih krišom, da ne čuje muž ni svekrva ni mužev brat, da nikad, ali nikad, ne ožene onu koju ne vole. Učit će ih da postoji neka tamo ljubav koju one nikad doživjele nisu, ali eto, čule su negdje u prolazu da je divna.
Učit će ih da žena nije stvar. Ni ljubav novac.

Za njima ostat će samo pogaženi snovi.
Želje pocijepane.
I život neproživljen.

Zazvoni poklopac male škrinje. Ruho je posloženo. I stavljen katanac.
Zalupiše vrata. Zamirisa daleki svijet, a miris doma osta zaglavljen negdje u njenim nosnicama. Osta sakriven, negdje u zadnjoj ladici srca.
Gube se obrisi njenog tijela dok vjetar vitla prašinu u visine.
Nestvarno stvarna u svojoj ljepoti,
stvarno nestvarna u svojoj muci,
ona odlazi.
Mi gledamo kako odlazi.
I šutimo.

Foto: www.morguefile.com

Neven Lukačević: Ispovijed

“Žene, one, one umiru!”,
Reče jednom Wayatt Earp.
Umiru u kućama,
umiru u poljima.
Umiru u krevetu,
i u bolnicama.
Umiru kod porođaja
u stravičnim mukama.
Umiru od gladi i bolesti, istrošene i mlade.
Umiru nevoljene,
neshvaćene. Neželjene,
odbačene.
Umiru!
Polako ili brzo,
ovisi.
Tužno je sve to, žalosno.
A, znate što je tragično?
Što ja još, starac, živim
Jer, metak me nije nikad ni okrznuo
Užas!

Milan Zagorac: Pobunimo se!

Uz knjigu Confinandanti Lorenza Toresinija, ali da ne govorim o toj knjizi.

Ovo je doslovno ono što mislim. Ne kao neka skupina, kao svi, dovoljno sam odrastao da znam da je “pobuniti se zajedno” nešto posve drugo od pobuniti se za sebe. Mi se moramo pobuniti svaki za sebe. Spasenje je individualna stvar.

Ne tlači nas toliko opresija sustava koji jest opresivan i koji nije valjan i koji jest uzurpatorski, jer je uvijek onaj koji ima moć uzurpator, nego nas muči pobuna iznutra. Pobuna protiv vlastitih načela, dogmi, strahova koji proizvode vlastitu represiju.

Jer naišao sam na jednu knjigu Lorenza Toresinija koja se zove Confinandanti, u vrlo slobodnom prijevodu znači “Oni koji prelaze granice”. Grenzgaenger. Shvatite to kako hoćete.

Osnovna je postavka da se čovjek ne može razviti ako se ne pobuni. Ako ne učini prekršaja, ako ne prekrši normu. Ako muž, makar duhom, ako ne tijelom, ne prevari ženu, ako žena ne prevari muža, ako sin ne svrgne oca, ako ne detronizira i ne odbaci kruta pravila igre svojeg roditeljskog gnijezda, a nakon toga ne asimilira sve one vrijednosti koje je stekao iz te obitelji, zajednice, odnosa, čega već.

Ako se čovjek ne pobuni, ostaje mlakonja, slabić, guravac, budite iskreni prema sebi, tko su vam privlačniji, kršitelji normi, pobunjenici ili dobri, fini službenici i namještenici?

Pobuna ima dvije svrhe: prva je da se pokažeš da jesi, da postojiš, da te ima, da postoji tvoj glas, druga je da svrgneš opresora i da preuzmeš njegove insignije moći. Najvažnija svrha je da razneseš strah. Jedini slobodan čovjek je onaj koji se ne boji. Ne mislim ludo hrabar, nego kojega nije strah. Gdje god i kako god živio.

To je prirodno, nema u tome ništa zlo, to je najnormalnija stvar, jer da nije tako, svijeta ne bi bilo. Odnosno, bilo bi svijeta, ali svijeta totalnih robova i njihovih gospodara. Gospodari bi s vremenom degenerirali i postali nakaze, robovi bi također postali još gori robovi, ali i to bi se srušilo.

Ne bunite se, dakle, samo protiv vidljivog simbola koji vas tlači, nego se bunite protiv unutrašnjih zidova koje ste izgradili. Ti su zidovi zaštite koje čuvaju vašu toplu kućicu, vaš balončić, vašu lagodnost plutanja u amnionskoj tekućini. Međutim, čovjek nije rođen da bi plutao u amnionskoj tekućini, čovjek je rođen da bi djelovao. Dakle, cilj vaše pobune možda jest u vanjskoj manifestaciji šef, otac, predsjednik države, diktator, nepravda u svijetu, bilderberzi, ali pobuna se odnosi na zidove u vama.

Moramo uzeti goleme čekiće i razvaliti te zidove, zapravo je poruka te knjige, o kojoj sam malo rekao, ali simbolički je ona utjelovljena u zidovima ludnica koje je Grande Maestro (dakle, Franco Basaglia) razvalio ne bi li provukao kroz njih simbol slobode, plavog konja, Marco Cavallo se zove, Konj Marko, koji je simbol oslobođenja izopćenika i osuđenika na smrt. Ako smo već svi osuđenici na smrt, zašto se bojimo ičega? Za provući Konja slobode na trg, treba uzeti čekiće u ruke i razvaliti zidove da bi mu se napravio put.

Čovjek koji se buni pati. Njegova je patnja iskonski osjećaj “biti čovjek”, svaki drugi osjećaj je “biti dijete”. Biti zaštićen je biti dijete, biti nesposoban mlitavac. Biti čovjek znači čak i to da ćete junački pasti. Živjeti sto godina kao mlitavac je sranje i nije vrijedno jer se nije ništa dobilo ni učinilo s time. Pokušati, pa makar posrnuti, makar pasti, to je smisao.

I čim čovjek uzmogne jednu stepenicu, treba doći na drugu, ta je još veća, teža, strmija i viša. Na tom putu, čovjek do krajnje ekstenzije svoga sebe dostiže ono što će za nekoliko generacija značiti “novi čovjek”.

Postoje u teologiji tri pojma, od kojih se dva pojavljuju u suvremenoj psihijatriji. Prvi je kerigma (jedini za koji nisam čuo poveznicu u psihijatriji) Nastavi čitati

Blago Vukadin: Humanistička

Samo dva kilometra
od kupovnog centra
u kojem neki sretniji ljudi
karticama kupuju
slobodu

zasutavljen je kamion
pored ceste.

Jutros je radniku
koji kosi travu
zapalo za oči
da iz hladnjače curi
masna tekućina.

Policajac je,
otvorivši vrata
zagušljivog prostora,
prebrojao otpriilike
pedeset raspadajućih
leševa.

Vozač kamiona pobjegao je
na vrijeme,
a mađarska žica
raste i dalje
s blagoslovom Europe.

Krijumčari ljudskih sudbina
nemilosrdno troše
krvavo zarađeni novac
u kupovnom centru,

dok humanisti
spašavaju
nikada življenu
kršćansku tradiciju
zakržljalu u huškaškim medijima
napominjući:

„Pedeset terorista manje.“

Ne trebaju se brinuti
ni vozač,
ni krijumčari,
ni humanisti.

Oni su kao i mi.

Čisti!

Foto: http://www.salzburg.com/nachrichten/welt/sn/artikel/fluechtlingsdrama-auf-a4-forderte-dutzende-menschenleben-163474/

Florian Hajdu: Kapi kiše počeše

Brinu li se Anđeli o tebi kao što su kad si sa mnom bila. Voli li te onaj posle mene onoliko jako iskreno iz daha života, vode, vazduha i nasušnoga prvopečenog devičanskog hleba mišicama, znojem jaucima Raja i novog rađanja umešanog, kao što sam ja voleo volim. Lete li i sada leptiri u duši, jure li ti i riču bikovi u krvi u Aorti ispod pupka gde svevišnji na dva glasa otvara predvorje Rajskih vrata. Imaš li i sada, osećaš li dva srca u ruci kad ti priđe, zagrli, stegne oko bedra, robu skine, pretvori se u željeno ono, što umećem snagom voljom rogom letećega Boga razmnožitelje uđe u Raj jaucima i igrom drhtaja otvori Karneval Rajski za dvoje.
Il je samo to leto činilo zarad mora, soli sa stidnjaka i sunca što dvostruko diže i uveličava?

Foto: www.morguefile.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara