Slaven Posavac: Ovo je dobar život

Ovo je dobar život…
Slušamo dobru glazbu
i sreću smo zamotali u komad papira.
Trudimo se svim silama odagnati svijet.
Imamo malu mačku,
tako slatko zločestu.
Pokušavam biti duhovit,
ne znam koliko mi ide za rukom.
Govorim ti da ću te slati na
natjecanje u pakiranju sreće
gdje će ti svi reći da si
najbolja u tome, da si se vratila
u neka jednostavnija vremena.
Prvo mjesto – kategorija “klasik”.
Mačka me grize za prste,
svira Bowie – moderna ljubav,
a ja te tako starinski volim.
Ovo je dobar život.
Bez obzira na sve.

Foto: www.morguefile.com

Blago Vukadin: Kafić k’o kafić

„Kako se ono zvaše kafić u Dubokom putu, na lijevoj strani lijeve krivine kad se ide od pijace prema starom kinu?“ – vrti mi se pitanje po glavi, odgovor je na vrhu jezika, ali nikako da izleti.
U ondašnjem Duvnu i današnjem Tomislavgradu oduvijek je bilo bezbroj kafića i tko će se sjetiti baš onoga iz Dubokog puta. Ne bi da je bio pozlaćen!
A nije bio pozlaćen. Kafić k‘o kafić.
Vrata su bila u metalnom okviru, s velikim staklima, malo zatamnjenim. Čini mi se da su čak i škripala, no možda se varam?
Zato sam sasvim siguran da je lijevo, odmah iza ulaza, stajao šareni i bučni fliper na kojem je dominirala narandžasta boja.
I Branko Banov u crvenim patikama.
U sredini prve i najveće prostorije, ispred šanka, uvijek je netko igrao biljara, kugle su lupale jedna u drugu ili u ivice stola prije nego bi završile u pravoj ili pogrešnoj rupi.
Lijevo je bila pregrada koja je veću prostoriju odvajala od manje, a tamo tri stola za kojima je uvijek netko sjedio.
Uglavnom su u maloj prostoriji boravile cure. Momci bi ponekada navratili, pitajući ih što će popiti i požurivali nazad da dovrše započetu partiju.
Iza šanka je stajao ili Dane Jozin, ili Miroslav Gabrića.
Ah da! Sjetih se i imena – kafić se je zvao Antonio, po gazdi Anti iz Letke.
Ili je Ante ipak bio iz Vedašića?
Dane i Miro su prvi iz naše generacije počeli raditi. I to u kafiću u kojem su se skupljali Mandoseljani i Lipljani! I cure iz gornjih sela.
Kud bi bolje?
Kad bih jutarnjim autobusom stigao iz Zagreba znao sam uvijek gdje ću naći mlađeg brata. Matematika mu nije baš išla, imao je puno neopravdanih sati, ali je zato na biljaru bio jako savjestan.
I dan-danas nemam šanse kad u njegovu podrumu razbacimo partiju. Iskustvo je zlata vrijedno.
U školi mu je pomagao Marko Petrov, naš rođak i Bičin brat, koji je i sam imao gostionicu u gradu, pa je poznavao sve profesore i sređivao dvice sinovima svojih tetkića.
Nemojte ovo molim vas nikom kazati – možda se Marko i dalje zauzima za kojekakve igrače?
U kafiću Antonio nastale su mnoge velike ljubavi. Jakiša Šćetin tamo je satima čekao Jelu, Tomislav Mijin mjesecima Ivanku, a Dane Jozin godinama svoju Mirjanu.
Jedino Miro i njegova Katica iz Srđana su se odmah našli.
Kata je živjela u roditeljskoj kući pored ceste, kamo je plavokosi Lipljan svraćao svakog dana kad bi s posla krenuo nazad.
Nije mu Katica mogla dugo odoljeti.
Miro je bio moja generacija, uvijek nasmijan i vedar. Išli smo skupa u osnovnu školu, ja prije, a on poslije podne. U naše selo dolazio je kod Gabruše, svoje tetke, pa smo se ponekada viđali i izvan kafića.
1988. su se Miro i Kata vjenčali, dobili su tri sina – Božu, Tomislava i Zvonku.
Miro je radio s bagerima i kamionima, posao mu je lijepo krenuo.
Zadnji put sreo sam ga krajem devedesetih u Lipi – trebali smo porazbijati stijene na Granici, a Miro je bio stručnjak za takve poslove.
Posao na našoj livadi nije međutim stigao obaviti. Razbolio se je nenadano i uskoro preminuo.
Prošlo je već četrnaest punih godina od Mirina zadnjeg osmijeha.
Kata je njihove sinove odgojila. Radi u komunalnom i gleda kako izići na kraj, no marljiva je i uspijeva. Klinci dobro uče, najstariji je već završio fakultet i napunio dvadesetpetu godinu života. Kao njegov otac kad se je ženio.
Godine šibaju!
Neka sjećanja ostaju, barem dok nas ima. Zahvaljujući djeci ima i bit će nas i kad naš dulji ili kraći put dođe do svoga kraja.
Na Dubokom putu još uvijek stoji zgrada u kojoj je, kao što rekoh, bio fliper pored vrata i biljar u sredini.
Za šankom su Dane i Miro posluživali goste, najprije cure, a onda nas.
Možda netko kaže: „Kafić ko kafić“, no ako upitate Jelu, Ivanku, Mirjanu ili Katicu dobit ćete sigurno drukčiji odgovor.
Tako je to s kafićima, osmijesima, biljarom, fliperom i ljubavima.
Tako će i ostati.

Foto: http://bumpercity.blogspot.hr/2014/08/the-house-of-targ-trip-report-part-i.html

RI LIT: NOĆ VELIKOG ČITANJA IV, 2016.

Kotrljanje neformalne književne skupine Ri Lit nastavlja se u ovoj godini novim, četvrtim, izdanjem manifestacije Noć velikog čitanja IV. Kao i do sada, Ri Lit će se predstaviti riječkoj publici u dvorani Filodrammatica, posljednji četvrtak u siječnju, 28., s početkom u 20 sati, s potpuno novim pričama, a s autorima koji su već itekako poznati i izvan lokalnih granica.
Tea Tulić, Željka Horvat Čeč, Zoran Žmirić, Enver Krivac, Izet Medošević, Zoran Krušvar, Igor Beleš, Milan Zagorac i Davor Mandić čitat će svoje nikada prije objavljene radove premijerno na Noći velikog čitanja IV, i ako ste kojim slučajem ostali bez priča za sebe ili za svoje bližnje ovo je dobra prilika da se prepustite mašti sjajnih riječkih devetero autora!
Dođite i uvjerite se kako je svijet u njihovim pripovjestima doista beskrajan i kako su događaji u njemu otključana vrata za svakog tko želi ući! Ništa nije istraženo do kraja, zemljovidi nisu ucrtani, sva su kretanja nepredvidiva, uzbuđenjima nismo iscrpili izvore! Ri Lit su se odvažili još jednom povesti vas na izlet izvan dosega uobičajenog mirisa politike, novca, fizike!
Dođite u dvoranu Filodrammatica u četvrtak, 28. siječnja ove godine, a ne neke sljedeće, zauzmite udobni stolac na vrijeme jer broj je sjedećih mjesta ograničen.
Svi su dobrodošli, neovisno o društvenom i imovinskom statusu! Ulaz, a niti izlaz, se ne naplaćuju!
I ovom prilikom književna skupina Ri Lit se zahvaljuje na ustupljenom prostoru dvorane udruzi Molekula.
Fotografije Ri Lit IV by Carmela Žmirić

Sunčica Perić: Po jutru se dan (ne) poznaje

Ponedjeljak, 7.56
Taj me ponedjeljak probudila kiša (inače me budi majka jer sam prelijena da navijem alarm i probudim se sama kao svaki normalni šesnaestogodišnjak). I, naravno, kasnila sam. Pomislih: K vragu! Zašto je život ovakav? Prilikom ustajanja sam (slučajno!) šutnula svog mačka s kreveta te mu stala na rep. A ionako me mrzi, pomislim dok sam hodala prema toaletu. Oprala sam zube i počešljala se tek toliko da mala djeca ne plaču kada me vide. Natrag u sobu po odjeću. U deset minuta bila sam spremna za kašnjenje na prvi sat. Skoro me lupio auto dok sam trčala na stanicu i uletjela u bus koji me treba odvesti u grad. Naravno, bus je bio pun penzionera koji pričaju kako su u nedjelju bili po ribu na tržnicu. (Miris ribe je zaista ostao na njima, njam.) Vožnja do grada ne može se opisati, no sigurna sam da svi znate o čemu zapravo govorim.
8.45
„32 je prošla!“ „Sljedeća ide za 25 minuta.“, „Ostavila sam kišobran kući.“ „Nemam upaljač!“ Sve su to izjave koje ti baš ***** taj ponedjeljak bez beda, a meni je, eto, jutros baš takva situacija.
Nakon što sam kupila upaljač, sklonila sam se ispod nekakvog malenog balkona s još tri nepoznate djevojke. Tog trenutka stiže 32. Šofer izleti iz autobusa i ostavi vrata otvorena. Sve četiri se pogledasmo u isti tren znajući koje se pitanje mota po glavi svakoj od nas: Koja će prva ući?. Ugodnije je kada netko ide ispred nas pa ako se iz nekog razloga osramoti, mi se poberemo i tako ne trpimo nikakve posljedice.
To jutro ja sam se usudila ići prva i nisam se iznenadila kada su se one tri djevojke odmah pojavile iza mene. Posjedale smo i čekale da bus krene. Budući da sam izgubila slušalice, bila sam prisiljena slušati svađu (koju je vodila jedna od one tri djevojke), i to:
a) u devet ujutro!
b) preko telefona!
c) s konstantnim urlikanjem: „Ja sada govorim“, „Ne! Ti slušaj mene! Ne! Ti mene slušaj!“
Dok sam nezainteresirano piljila kroz prozor prekriven onim reklamama o tome kako ljudi obožavaju novu karticu Autotroleja, primijetila sam bus broj 32 kako lijepo klizi pored našeg te se zaustavlja i otvara vrata putnicima. Pogledam na sat i shvatim da je tek devet i tri te da bus treba krenuti za sedam minuta. Moje razmišljanje prekine nagli ulazak šofera u naš autobus. Jedna od djevojaka se zaderala: „Oprostite, koji bus kreće prvi?“ No, gospodin šole je nije čuo pa je pritisnuo neku tipku na kontrolnoj ploči te izletio brzinom svjetlosti, a za njim su se zatvorila vrata ostavljajući nas četiri zatočene unutar autobusa (dramatični orkestar u pozadini).
Djevojka koja nije dobila odgovor od vozača, okrenula se prema meni te mi rekla: „ Ja mislim da smo u krivom busu.“ Nemoj zezati, koliko ti je trebalo da to shvatiš­? prođe mi glavom.
Sve četiri smo potrčale prema ulaznim vratima, no ona su stajala čvrsto na mjestu kada smo ih pokušale otvoriti. Djevojka koja se svađala sa svojim dečkom i dalje se svađala s njim dok je stiskala nasumične tipke što se nalaze na ploči iznad upravljača.
„Ti shvaćaš da je bus zaključan i da motor nije pokrenut? Pritiskanjem nasumičnih tipki nećeš postići ništa“, kažem joj, no, umjesto odgovora, ona se počela smijati i rekla svome dečku da smo zaključane u busu.
09.07
A ja zaista moram stići na taj hrvatski, pomislim te krenem divljački lupati po prozorima ne bi li nas netko čuo i pustio. Djevojke su slijedile moj primjer, ali budući da je cijeli autobus bio oblijepljen onim prokletim reklamama, nitko nas nije vidio, a naše je lupanje bilo uzaludno. Dotrčala sam do vrata i svom snagom ih počela tresti. Na naše veliko iznenađenje, vrata su se pomaknula s mjesta i omogućila nam prolaz. Ponovo sam uhvatila vrata i svom ih snagom držala tako da one djevojke mogu proći. Dvije su već izašle i ušle u drugi bus dok sam ja imala još jednu minutu da izletim iz ovog busa i uletim u drugi. No, sa mnom je bila djevojka koja je još uvijek pričala preko telefona sa svojim dečkom. Uhvatila je vrata i rekla: “Hajde, izađi brzo, ali nemoj me pustiti unutra!“ Da sam znala da i ona ide na onu 32 u 09 i 10 i da sam znala da ću slušati još 35 minuta njenog svađanja preko telefona, ostavila bih je unutra, ali nisam. Naravno, dok sam ja izlazila iz busa i dok sam joj držala vrata, pao je pljusak, a ona se i dalje derala na svog dečka i izlazila iz autobusa. Dlanovi su mi bili skliski od kiše te su mi vrata pobjegla iz stiska i treskom se zatvorila zatvorivši tako i njezinu nogu. Glasno se zaderala, ali, hej, bar je prestala vikati na onog jadnog dečka s druge strane linije. Još jednom sam se zaletjela u vrata i odgurnula ih dovoljno da joj oslobodim nogu. Zahvalila mi je te smo obje uletjele u autobus koji bi skoro otišao bez nas.

Foto: www.novilist.hr

Gordana Brkić Žagar: Zašto vi žene volite mangupe?

„Zašto vi žene volite mangupe?“ pitao je, naravno, muškarac. Jer samo muškarac može pitati tako nešto i ostati živ, neokrznut, emotivno sabran i samouvjereno siguran u sebe. Odmahnula sam glavom osmjehnuvši se malo u nevjerici, malo u nelagodi, potvrđujući si ponovo da su Oni sa neke druge planete i da ih nikada neću shvatiti. Bacio mi je ješku i otperjao dalje kao da se ništa pod bogom nije dogodilo, a meni se u glavi zavrtio kaotični tornado lica i emocija u kojema sam, kao pravo žensko, brzo pokušavala naći odgovor na njegovo blesavo pitanje: Zašto žene više vole Mangupe?
Volimo ih jer su vođe čopora, Alfa-mužjaci. Toj sorti testosteron radi prekovremeno od samog rođenja i ne brinu ih pretjerano društvene norme po kojima bi se trebali kloniti onog što nije njihovo vlasništvo. Oni naprosto uzmu što žele, obično uz širok osmjeh iza kojeg se ne skrivaju nikakve tajne. Dođu, zapišaju teritorij na kojem žele postati glavni i gotovo. Da pače, naprave to tako da svi vide. Alfe nemaju što skrivati, oni ne žele skrivati – sve je na „izvol’te“ . Obično su u sjajnoj tjelesnoj formi i rado nam to stave do znanja jer su svjesni da ćemo istog časa barem pomisliti, a onda i poželjeti stvarno doznati kako bi to tijelo pristajalo uz naše u onom ‘jedan na jedan’ srazu u kojem je očito da bi on vodio glavnu riječ. I ti mu to svjesno i sa potpunim zadovoljstvom vrlo brzo dozvoliš.
Volimo ih jer su tajanstveni. Oni se ne nameću, obično su negdje sa strane i jedino po njihovom pogledu možeš doznati da si baš ti ta kojoj žele otkriti što im je to skriveno iza trepavica. Cijeli se tvoj svemir upregne u želji da otkriješ kakva je to tajna, kakva čarolija koju samo za tebe skrivaju od svijeta. I znaš da su ti spremni sve reći samo ako im dozvoliš da te odvedu na neko skriveno mjesto na kojem će ti polako šaputati smjerokaze po kojima ćeš prelaziti tajanstvenu kartu njihovog tijela tražeći odgovor na svoju radoznalost. I nećeš odustati od tog traženja.
Volimo ih jer su grubi momci. Oni nisu od puno riječi, ali iz svakog njihovog pokreta znaš da su spremni stati ispred tvoje nevolje i ubiti ju za tebe. Sklonit će te ispod svog ramena svaki put kad osjete da si zadrhtala od nečeg nelagodnog i držati te u naručju tako dugo dok im sama ne kažeš da nastave dalje, da nađu ona mjesta koja te čine ženom. I napravit će to, bez puno riječi, savršeno nježno, a opet dovoljno grubo da ne zaboraviš s kim imaš posla…i nećeš zaboraviti.
Volimo ih jer su pjesnici. Oni se, kao slučajno, nađu u tvojoj blizini, pa ti zagledani u oči izbace neku neodoljivu frazu ili rečenicu iz tvoje najdraže priče od čega ti se naježi cijelo tijelo. Znaju primijetiti te sitne znakove i samo te nastave dalje kupovati riječima vrteći ih poput blistavih dragulja pred tvojim srcem koje lupa sve brže. Postaješ njihova princeza i spremna si pustiti im da ti rade što god žele u svojim sobama prepunim knjiga samo kako bi ih slušala, i slušala, i slušala…i osjećala da si za njih jedina na svijetu. Učine te posebnijom od svega, i zauvijek si njihova.
Volimo ih jer su pustolovi. Ti nose neke posebne zvijezde u očima i nemir u duši koje ne možeš ne primijetiti. Prhnu u tebe taj čarobni prah znatiželje i već u sljedećem času očarano ih slušaš i diviš im se i strepiš jer ti stežu srce svojim pričama o svom hodu po rubovima provalija. Njih strah poštuje. Kad ti pustolov šapne da je spreman za tebe otići na kraj svijeta on je to stvarno spreman učiniti. A kad te pozove da kreneš s njim, nema te sile koja će te zaustaviti da ga ne pratiš. I pratit ćeš ga poput mjeseca stvarajući mu u duši plime i oseke.
Ovo su neke osnovne vrste Mangupa koje volimo, ali postoji i niz podvrsta koje su kombinacija osnovnih vrsta. Glavna su obilježja primarne vrste u kombiniranim podvrstama obično slabije prisutna. Kombiniraju se obilježja dvije do eventualno tri glavne vrste. Više od toga Svemir ne dozvoljava. Rijetki izuzeci od tog pravila pamte se u svijetu kao poznate, silno privlačne, ili preciznije – neodoljive jedinke Mangupa
Dio vrsta Mangupa poznajem osobno, o nekima sam samo slušala. S vremenom inače svladamo tehnike prepoznavanja vrste Mangupa i prilično im se uspješno možemo odhrvati.
Ali postoji nešto, nešto van dometa razuma, što zamagli um i prelazi iz razine svjesnog u jednu čudnovatu zonu koja ne pripada ovom svijetu.
Iznimno rijetko desi se da nezainteresirano prođete blizu Mangupa koji ni vas apsolutno nije primjetio niti vam pokušao poslati nešto od svojih moći, ali oboje osjetite da ste se našli na tankoj granici stvarnog i onog što se nalazi s druge strane. Obuzet će vas u isti čas i nemir i strah, i privlačnost i odbojnost. Strast i užas protresaju tijela istovremeno kad se takvi susreti dese.
To je Prepoznavanje.
Možda ste šetali zajedno u nekim prethodnim životima tražeći se kasnije bezuspješno, mijenjajući lica, mijenjajući tijela, zapleteni nekakvim neraskidivim vezama koje vas sile da se lovite kroz vrijeme i prostor, i možda su se eto, baš sada prepoznali u tom slučajnom susretu vaši skriveni demoni i odlučili ponovo zaplesati zajedno.
Mangupi tada postaju Ostavljači tragova. Neizbrisivih tragova zbog kojih smo to što jesmo – luđakinje koje će vas obožavati iako vas nikada neće razumjeti, ma kojoj god sorti vi pripadali.

Foto: Pirati s Kariba, sa https://dmichaelmay.wordpress.com/category/keira-knightley/

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara