Sonja Smolec: Žena sam

… i s visokim i s niskim potpeticama,
u haljini od svile i trenirci ofucanih rubova.
Mogu biti raspjevana kada šutim
i tužna kad pjevam, tajanstvena
kad djetetu pričam priče i prije njega zaspem
na jastuku koji miriše na lavandu i djetinjstvo.

Volim kad mirišem na proljeće
na frezije, jorgovan i cvijet divlje šljive.
Volim sa sjetom gledati otiske stopala u pijesku
koje je ispralo more, lizati sol s usana, udisati jod
a misliti na jesen i planine prekrivene snijegom.

Ne mijenjam se ni onda dok brišem prašinu
perem prozore ili čistim zagorene lonce
(svaka žena ima bar jedan takav)
ne mareći što mi se lak s noktiju ljušti
a ja zubima do krvi kidam zanokticu
jer nemam vremena potražiti škarice,
i svaki čas s nosa otpuhujem
nestašni pramen kose
u kojem svjetlucaju prve sijede…

… i onda kad se raščupana
jutrom gledam u zrcalo,
kad na oči podbuhle od migrene
i neprospavane noći
stavljam hladne obloge
pa laganim korakom odlazim
na autobusnu stanicu
krijući se iza doborojutro osmijeha
kako bih drugima uljepšala dan.

(foto: silk.tumblr.com)

Marin Franić: 8. mart u tvornici snova i lažnog obećanja

8. mart

… u tvornici snova i lažnog obećanja.

Na kalendaru crvenim markerom zaokruženo grubo, BIT ĆE BOLJE. Danas je tvoj dan.
Danas radiš manje, nadoknadit ćemo sve sutra, ne brini.
Danas možeš otići minutu ranije i posvetiti se svojoj djeci. Sve ćemo to nekako nadoknaditi… Ne brini…

DANAS JE VAŠ DAN.

Okačila si plavu kutu, večer prije utegnutu pod parom, o klin. Okačila bi tog svog nadasve ULJUDNOG gazdu o klin, ali su ti ruke odviše nježne. Bez obzira na žuljeve.
Imaš ih čak 38, 39, odavno si prestala brojati.
Brojiš svoje uplatnice u umornoj glavi dok se meškolje zajedno s gomilom snova, koje škrto čuvaš samo za sebe.
Duboko u sebi.

Pišem brže dok pišem o tebi.
Ti si moj heroj bez plašta.
Pišem brže dok mislim o tebi, i o svemu što si radila za mene i brata.

8. je mart u tvornici snova i lažnog obećanja.

Našminkaj se više, razvuci osmijeh, ispravi kičmu, molim!
Strojevi cvile, pušu i stenju. Ukoliko se ne ubrzaš…
Tvornica ne smije patiti.
Dimnjaci su utegnuti poput odijela od skupog štofa, koji su tu zbog vas, prvenstveno.
Za vas, prvenstveno…

Ples krvavo crvenih karanfila. Ples plavih Borosana iz Borova u kasni sat. Tvornica ne posustaje, nema predaha.
Stanite u vrstu, molim.

Pale se svijetla, 3. smjena. Pucaju kičme, pod gomilom, MORAMO ČIM PRIJE.

8. je mart
Dok pišem o TEBI.
TEBI.
TEBI.
I…
TEBI…

Franić Marin
Blind artist TVORNICA MAŠTE

(foto: ask.com)

‎Blago Vukadin‎: Magareća

U kraljevini na rubu svijeta izbio je rat.
Oružje je zablještalo u mjestu na rubu rubne kraljevine. Glasovi su se razmnožili. Mala djeca se rasplakala. Velika su zapucala.
Sve je bilo u pokretu.
Kralj je pozvao mještane u uniforme. Borci su zadužili ordenje prije vlastite smrti – da im se nađe ako poginu.
I da povjeruju u besmrtnost. Besmrtni vojnici su najodlučniji.
Tako je zapalo i Stevena.
On je bio plašljiv. Kad bi ga uhvatila panika počeo bi rikati. Kao magarac. Drugi mještani bi, čuvši mu glas, pomislili da je hrabar.
Dali su mu stoga nadimak „Hrabri Steven“.
Jedino je Stevenov otac znao da mu je sin kukavica. No, starac je uglavnom šutio. Majka je voljela sina jer nije znala drukčije.
U doba velike pucnjave u njihovo mjesto na rubu kraljevstva stigao je komandant. Ubojica u uglačanim čizmama. Imao je pod petama brdo slomljenih kralježnica.
Neprijatelj je nadirao. Borci su počeli bacati ordenje. Nastao je kaos.
Jedino se Stevenov otac nije uplašio.
Komandant je prijetnjama zauzeo glavni trg. U ratu su prijetnje glavna motivacija.
Stevenov otac je rekao zapovjedniku da se goni tamo odakle je došao. Komandant ga je jakim udarcem bacio na zemlju.
Šepavi starac je ustao i obrisao prašinu s lica. Nije kazao ni riječi više.
Rat je odavno završio. Steven je ostao plašljiv. Sad je još glasniji.
Komandant je postao novi kralj. Steven mu prostire crveni sag pod uglačane čizme. Na lijevoj je još sijeda dlaka njegova oca.
Dobro da je čovjek umro. Nitko neće saznati da je Steven kukavica.
Kad mu novi kralj namigne Steven uzvrati zbunjenim osmijehom. Nada se da ga neće prepoznati.
Pa rikne moćno.
Kao magarac.

Foto: www.morguefile.com

Željko Bojović: Kastel – erudita sa mediteranskim šalom u galiji

BeskopnikBoris Jovanović Kastel, Beskopnik (poezija), Samizdat, Podgorica, 2015.

Knjigu Beskopnik Borisa Jovanovića Kastela sam pročitao kao zakonik, samo obrnutim redom, prvo u cjelosti pa u pojedinostima. Tako me je povuklo i tako se i desilo. Kada sam počeo da čitam, uhvatila me je neka magija koja se nalazi u ovim stihovima i koja me je vukla naprijed, dalje i dublje, sve dalje i dublje do posljednjeg stiha… Iako su se gomilala zapažanja i potreba da ih zapišem, kako bih kasnije napisao ovaj tekst, to jednostavno nisam mogao da učinim, osim za jedno zapažanje o pletivu.

Htio sam, ali nisam uspio. Struja koja me je vukla da nastavim dalje bila je jača. Ne znam zašto, ali je tako bilo. Ima neka nit u ovom Kastelovom pletivu koja ne da da se prekine. Kad počnete da je porite, morate da je oporite do kraja kao neki rukama na igle pleteni šal ili džemper bogato ukrašen šarama od koga će moći da se isplete novi. Tako su nekada radile naše majke a Kastel je upravo svojoj majci dao posebno mjesto u ovoj zbirci pjesama. On je okrenut djetinjstvu u čijem centru je, kao i kod svih nas, majka. Dojka, dojenje i mlijeko prošlosti su sveprisutni. Pred nama je jedan emotivni dnevnik u kome se i događanja prelamaju kroz doživljaje i sve je potpuno lično.

Pojedinačno, svaka pjesma je zasebna, posebna, čak, rekao bih, i svaki stih ima posebnost i traži analizu. Ti stihovi su slike podsvijesti, bljeskovi proživljenog i pročitanog, munje sjećanja, prisjećanja, podsjećanja, izvlačenje, ili, tačnije, izbijanje motiva iz nagomilanog misaonog skladišta. Uz burnu reakciju susreta sa stvarnošću eruptivno izbija lava snoviđenja, meditacija, maštanja, traganja, odustajanja, predaja i pobjeda. Ona se razliva kopnom, zemljom, morem, pjeneći u susretu sa vodom, ide do zvijezda, vasione, beskraja, vječnosti, tajnim, samo pjesnicima znanim putovima. Ona guta, proždire i zauvijek u sebi čuva sve na šta naiđe, i bronzane kipove, i zlato, i srebro, i lađe, i jarbole, i ribe, i ptice, i sunđere, i životinje. Da bi zasitio svoju lavu, Kastel u nju ubacuje carstva, kalifate, republike, ratove, osvajanja, gradove, luke, bezimena mjesta, svoje pjesme, u kojima se, kada se zaroni u njih, vidi od mora progutani sadržaj, bogatstvo njegove nutrine koja priča nikad završenu priču o postojanju i tajnama mora.

U tim pjesmama se ogleda Kastelova opsjednutost Sredozemnim morem i Jadranom kojima ovaj beskopnik vesla kao sužanj-galiot u galiji, svojevoljno, srećan, obilazeći Sredozemlje i Crnu Goru. Prijavljujem se za članstvo u tom plemenitom Klubu povlaštenih jer sam i ja napisao mnogo pjesama o Mediteranu. Kastel je uvijek i, čini se, zauvijek na moru kao nova vrsta humanoida-mediteranoid, željan putovanja i nemira, erudita koji, za svaki slučaj, praznovjerno prinosi i ostavlja darove na žrtvenik paganskih božanstava, erotike, pohote, lascivnosti, senzualnosti, bahanalija i vina.

U ovim pjesmama u kojima je uspješno isprepleteno (pleteno, parano, pa ponovo pleteno) nevažno i važno, prošlost i sadašnjost, istorija i mit, Kastel filozofski raspravlja, uvijek na strani čovjeka, o sukobu čovjeka i imperija, moći i slabosti, snage i nemoći, sudaru uma i oružja, sa neočekivanim ishodima kroz istoriju. Pomažu mu, ili mu se suprotstavljaju, antički pisci, filozofi, govornici, vladari i carevi, sveci. Izdvojio bih pjesmu „Susret sa svecem“ koja, mislim, na neki način, sublimiše sve što sam napisao – Poslije časova gramatike/I molitve za božiju državu,/Sveti Avgustin srio je djevojčicu/Kako pravi statue od pijeska i kopa/rupu na obali, pitavši je zašto to radi./Da uspem cijelo more u nju/i spasim ga od prezira,/odgovorio je djevojčurak./Svetiteljski vijenac iznad glave Avgustina/postao je hulahop djevojčice./Ko je spisateljka a ko filozof/znali su svi sem njih./Djevojčica ni abecedu nije izgovarala/i svetac je bio spašen, naizgled./More, kašljem istjeranim iz mene/reci istinu na sva zvona/po cijenu da te iz svih atlasa prognaju./Skriveno u rupi bićeš isposnik/i posveti se./Tražiću te da te ne nađem./Na tragu su mi, more,/a ti moraš živjeti ako ni zbog čega/dužnik si djevojčurku/što sada moju ikru nosi./Smiluj se, ti si joj plodova vodica/u utrobi a, ako izdaš, sav Mediteran biće/ograničen hulahopom-pa biraj…

Posebnu, dakle, analizu zahtijeva i zaslužuje Kastelova leksika i hermetika. Na kraju mogu reći da sam ovo o pletivu notirao prije nego sam, nimalo iznenađen, na kraju zbirke naišao na pjesmu Pulover od bršljana.

Ali, kod Kastela, nije sve samo lirika. On je i društveno angažovan u pjesmama koje su opora kritika društvenih i ljudskih devijacija.

Herceg Novi, 2. III 2016.

Boris Jovanović Kastel  /1971/

Kritika ga smatra najznačajnijim crnogorskim pjesnikom mediteranske orijentacije i uglednim imenom mediteranskog pjesništva i književnosti bivše Jugoslavije.

Objavio je preko dvadeset knjiga poezije i eseja. O njegovoj poeziji objavljena je knjiga izabranih eseja domaćih i stranih pisaca Mediteranski gospar (2009).

Dobitnik je svjetske Pohvale za poeziju Nosside 2011. koja se dodjeljuje pod pokroviteljstvom Svjetskog poetskog direktorijuma UNESCO-a u italijanskom gradu Ređo Kalabrija. Uređivao je časopis za književnost Ovdje (2000-2003).

Poezija mu je prevođena na italijanski, engleski, poljski, češki, mađarski, albanski i slovenački jezik.

Zastupljen je u Antologiji svjetske poezije Nosside na italijanskom jeziku, Antologiji  Mediteranske ljubavne poezije od najstarijih vremena do danas, Antologiji slovenske poezije na slovenačkom jeziku, Antologiji južnoslovenskih poezija na poljskom u izdanju Agawe iz Varšave, dvojezičnoj češko-engleskoj, Antologiji savremene slovenske poezije Bludni korijeni (2015) objavljenoj na  Univerzitetu Palackog u Olomoucu u Češkoj Republici koja  se izučava na svim univerzitetima slavistike u Evropi i svijetu, Antologiji crnogorske poezije na italijanskom jeziku, Antologiji crnogorske poezije na albanskom jeziku, antologijama crnogorske poezije, antologijama poezije o vinu, ženi…

Kastelov izbor iz poezije na slovenačkom jeziku Ručak na hridini /Kosilo na čeri/objavila je 2014. godine slovenačka izdavačka kuća Hiša poezije u antologijskoj ediciji evropskih pjesnika Poetikonove lire kao dio programa Evropske komisije.

Italijanski časopis za svjetsku književnost Margutte u oktobarskom broju 2014. godine, objavio je Kastelovu poeziju u prevodu Marije Tereze Albano.

Njegova poezija objavljena je u međunarodnim pjesničkim zbirkama, svojevrsnim internacionalnim antologijama poezije mira Svim na zemlji mir, veselje, lirike ljubavi Tebi pjesmom, Valentinovo 2015. i pjesama o moru More na dlanu 2015. godine u renomiranoj zagrebačkoj izdavačkoj kući Kultura snova.

Izabran je u trideset pjesnika svijeta učesnika VI Svjetskog festivala poezije (Sixth World Poetry Festival) u Kalkuti (Indija) 2012.  i 2014. godine.

Živi u Podgorici.

Izvor: RTCG

 

 

 

 

Miro Škugor: Vrata u nas

Otvaram redom već otvorena vrata.
I zatvaram ona već zatvorena

Jedino tako mogu stići k nama.

Vidim kako oblačiš toplu jaknu
i onu majicu od sinoć koju si prozvala Svetom
samo zato jer su moji dodiri i mirisi ostali na njoj.

Vidiš li kako svakome koga sretnem
treba nekoliko trenutaka da me prepozna
jer je dobar dio mene zauvijek ostao na tvojim usnama?

Gdje sam ti jutros?
Gdje ću ti biti danas?
A za 37 godina?

Svaki naš dan traje sto ljudskih dana.

U mojoj sobi se još nije razdanilo.
Među nama se još toliko toga nije dogodilo.

Sve moje te je željno.
Prepiru mi se udovi… tko te više voli.

29.02.2016.

Foto: www.morguefile.com

Andreja Malta: Duh

Samo je vrag znao one kobne večeri koliko je bilo sati. Crvenih, od plača natečenih očiju zaključavala sam vrata jeftinog usranog kafića u kojemu sam radila. Prije nekoliko sati završila je još jedna moja neuspjela ljubavna veza. Tip se čak nije ni potrudio doći mi to osobno reći, nego mi je javio preko chata, na mom facebook profilu. Koji kreten! A stvarno sam ga zavoljela, bio je nekako neodoljivo sladak u tom svom kretenizmu. Koji usrani šupak! pomislila sam dok mi se iz očiju ponovo sasuo slap slankaste tekućine. Uz to su se iz nosne šupljine polako, ali sigurno počeli spuštali i obavezni pratioci suzne doline, ljepljive bale koje sam jednostavno uklanjala brisanjem u rukav majice. Bila sam gladna poput zvijeri. Čak ni nekoliko nedavno ispijenih boca Žuje i upravo zagašeni skunk nisu mogli zataškati to dosadno kričanje u želucu.
Svijet je spavao, grad je spavao, ulica je spavala. Jedino je tu i tamo je po trotoaru protrčao poneki dugorepi dlakavi glodavac, izgubivši se netragom. Stajala sam ispred kafića, nesretna do bola, polupijana, osjećajući tek lagano djelovanje loše trave čiji se opušak još nije do kraja zagasio. Dok sam tako stajala i stajala, u daljini se nacrtao nekakav tip koji se polupijano kotrljao niz ulicu. Ravno prema meni. Primijetila sam kako u lijevoj ruci drži bocu. I tako se taj lik polako dokotrljao do mene i zastao. Bio je poprilično ružan muškarac, nižeg rasta, ukrašen debelim napuhanim trbuhom. Vlasnik izboranog lica, duže, pomalo valovite masne, neuredne kose, začešljane prema natrag. Okrugle oči pijano su se sjajile, veliki ružan nos i debele usne u mraku su ga činile još ružnijeg nego što je možda zapravo i bio.
“Ciao, bella”, rekao je i ponudio mi bocu. “Ajde, cugni malo, nije loš taj viski, iako mu cijena nije baš nešto…” ponudio me.
Nisam se baš puno nećkala. Ionako nisam znala kuda ću sama sa sobom. Dobro sam potegnula i vratila mu bocu. “Hvala…” promumljala sam kroz nos.
“Ja sam Henry”, rekao je jednostavno, pruživši mi ruku.
“Mei”, uzvratila sam uz nesnosno kričanje u želucu koje se sve više pojačavalo.
“I, što radi lijepa Mei u tako kasno-rane sate sama na ulici?” upitao me pripalivši smrdljivu cigaretu.
Umjesto da mu odgovorim, počela sam ponovo neutješno cmizdriti. Nije to bilo čak ni cmizdrenje, bilo je to više nalik zavijanju ranjene kuje.
“No, no…” rekao je sućutno, ponovo mi pruživši bocu. Halapljivo sam pila, kao da ću u tom jeftinom piću konačno pronaći tako željenu utjehu.
“I?” nije se dao. Nastavio je s propitkivanjem.
“Ah, sranje, samo sranje… kud god da se okrenem. Radim u ovoj jebenoj rupi, a diplomirala sam arhitekturu… Ne mogu naći pošteni posao… i… i…” jecala sam kroz slapove suza, “ostavio me kreten kojeg sam voljela… zapravo mislila sam da ga volim… mislila sam da me voli…”
Zagrlivši me preko ramena, posjeo me na obližnje stepenice i ponovo mi pružio bocu. A ja sam pila i pila.
“Znaš, ja sam pisac”, rekao je. “Svašta sam prošao u životu. Život je zajebana zvjerka. Pogotovo nama umjetnicima. Uvijek sam bio drugačiji od drugih. Oni su se smijali meni što sam drugačiji, a ja sam se smijao njima što su svi isti. Imao sam i puno žena. Puno ljubavnih veza koje su se raspale poput kartonske kutije na kiši.”
Ponudio me cigaretom i oboje smo zapalili.
“Žao mi je, Mei”, rekao je dok je uvlačio dim. “Ne očajavaj. Upoznat ćeš ti nekog drugog, još te krasi rosa mladosti. Život je pred tobom. Naći ćeš i posao. I ja sam svašta radio u životu da bih preživio. Nemoj plakati, dijete.”
Osjetila sam kako mi se želudac pretvara u ogroman grč i kako mi postaje sve hladnije i hladnije.
Osjetivši moje drhtanje, zagrlio me jače i nastavio: “Cigareta me jednom naučila lekciji o ljubavi – kada stvari dogore, ugasi ih. Pali sljedeću.”
Još smo neko vrijeme sjedili uz sad već praznu bocu u tišini noći, koja se polako spajala s nadolazećom zorom.
Odjednom se dignuo, poljubio me u čelo i rekao: “Vrijeme je. Moram ići. Zbogom, Mei. Čuvaj se!” izgubivši se bešumno teturajući niz ulicu.
“Jebote, pa to je bio Bukowski!” bilo je zadnje što sam rekla prije nego što sam izgubila svijest.
Otvorivši oči, iznad sebe ugledala sam neka nepoznata, zabrinuta lica i sve je bilo tako bijelo i hladno kao da je upravo pao snijeg.
“Evo, konačno se probudila!” rekao je duboki muški glas i prošao mi rukom preko oznojenog čela. “Malo je falilo, skoro smo je izgubili”, nadovezao se drugi ženski glas, a ja sam utonula u duboki okrepljujući san.
Nekoliko dana poslije bila sam puštena iz bolnice uz, naravno, hrpu dobronamjernih savjeta. Srećom nisu zvali muriju.
Na izlazu, skrušeno, stajao je uza zid naslonjen onaj bivši, Kreten. “Odjebi!” rekla sam odlučno i produžila prema trafici u blizini. Kupila sam kutiju cigareta i skrenula u prvi kafić koji mi se našao na putu. Udobno sam se smjestila i naručila kavu. Dok sam ispijala crnu, jaku tekućinu, sjetila sam se što mi je one nesretne večeri rekao Henry. O cigareti i lekciji o ljubavi. Otvorila sam kutiju cigareta, zapalila i duboko, s neopisivim zadovoljstvom, povukla prvi dim.

Foto: http://bukowski.net/

Sara Mrak: Marina

Marini je tridest i pet. Prvo i jedino dijete je rodila u dvadeset i sedmoj. Djetinstvo je provela s bakom, zato joj ruke i danas mirišu na brašno i spaljeno ulje. Otac je po nju dolazio vikendom, često pijan. Majku možemo zamisliti kao činovnicu, preslabu da se suprotstavi ocu i prebojažljivu.
Nevinost je izgubila na uobičajen način.
Mladost je provela radeći u najčudnijim djelovima Europe. Na fjordovima je grlila djecu svog ljubavnika. U Rumunjskoj je pogodila kamenom psa i nikada neće zaboraviti njegov zaprepašten pogled, jednak ljudskom.
Muškarci su je uvijek doživljavali kao simpatičnu, prijateljice bi se vrijeđale kad bi predugo šutjela.
Kada se pojavio Tibor, znala je da se neće predugo zadržati, ali je odmah znala da će zadržati dijete. Od kada se usadila u gradiću uz more, Tibor ih posjećuje jednom godišnje i onda odlazi dalje, tražiti svoju sjenu.
U vrijeme dok se lječila od raka, ostao je s njima duže od godine. Ema se nikada prije i nikada poslije nije toliko smijala.
S obzirom na to da je s njom uvijek bio iskren, vjerovala mu je dovoljno da ih ostavi same na deset dana i povuče se u bakinu kuću.
Suseljani su bili znatiželjni zašto je došla i koliko će ostati. Strpljivo je uspokojavala njihovu znatiželju ako bi ih srela na ulici, da joj ne bi početi dolaziti uvečer u kuću da je ispituju.
Tih dana je spavala do deset, onda uzela hranu i bocu vode i odlazila u šumu. Debela stabla su uvijek govorila isto, krošnje su blagonaklono šuštale, pa je znala da će se iz izvući iz ovog.
Popela bi se u krošnju kao kada je bila dijete i prepustila se samoći. Postojalo je vrijeme kada je od nje pokušavala bježati. Strašno, očajno bježati. Dok bi se tuširala, snažno je pritiskala kožu ne bi li je zgulila sa sebe.
Ponekad bi došli ljudi i samoća bi nakratko od nje odustala, ali bi se odmah vratila, čim bi se za njima zatvorila vrata.
U šumi je, pak, bilo dosta mjesta da ova može iz nje izaći ili se promijeniti u dubok doživljaj prirode. Pa bi postajala ptica. Pa srna. Pa zec. Tišina.
Uz more je bilo premalo skrovitih mjesta za preobrazbu. U gradovima je proces trajao predugo.
Naravno, ni u šumi se nije smjela predugo zadržavati, inače bi se um ubrzo počeo dosađivati i prozreo bi njene trikove. Počeo bi je mučiti najstrašnijim prizorima moguće budućnosti.

Foto: Mrak

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara