Milivoj Benigar: Grad koji sam volio

Bilo je to početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća kad sam prvi put došao u Rijeku. Rođen sam u USA, ali moji roditelji su bili porijeklom baš iz Rijeke. Kod kuće, u Philadephiji, smo govorili hrvatski, tako da sam taj jezik uvijek smatrao materinjim jezikom. Tek kad sam krenuo u školu počeo sam više koristiti engleski. No jezik mojih roditelja nikad nisam zapustio. Uvijek mi je bio blizak, sjećao me na predivno djetinstvo koje su mi roditelji pružili. Možda sam baš zbog toga uvijek imao želju vidjeti zemlju i grad odakle su oni došli. U Rijeci sam imao baku, tete i barbe, a i jednog bratića rođenog na ovom drugom kontinentu samo šest dana prije mene.
Bilo je to početkom šezdesetih godina. Iskoristio sam ljeto nakon završene srednje škole, da konačno vidim tu zemlju i grad kojeg su moji roditelji uvijek s nostalgijom spominjali.
Ne znam da li sam slučajno izabrao baš taj dan da se nađem u Rijeci ili se to baš tako trebalo dogoditi da bi upoznao jedan grad i zemlju, u kojoj se kasnije, kroz malo manje od pola stoljeća, toliko toga mijenjalo i promijenilo. Kad danas razmislim – možda je to bilo jednostavno instinktivno – početak mojeg sazrijevanja, a i početak jedne jako čudne i dojmljive transformacije jedne druge sredine. Naime i u Americi se stalno nešto mijenjalo, ali na jedan, skoro bi mogao reći, unaprijed zacrtani način. Te promjene su pratile smjene demokrata i republikanaca, kao i njihovih predsjednika, na vlasti – a uz istovremeni napredak i razvoj zemlje i standarda ljudi koji se mogao unaprijed sagledati. Naravno, rekao bi da se skoro sve moglo predvidjeti, osim možda da ćemo sada dobiti obojenog predsjednika. Možda jedino to, prije još sam desetak ili dvadesetak godina, sigurno nitko to nije predviđao.
No vratimo se na moj prvi posjet Rijeci.
Dolaskom u tadašnju Jugoslaviju kao da sam ne samo promijenio kontinent, nego kao da sam došao u neko drugo vrijeme, drugi način razmišljanja i drugi načina života ljudi.
Prvog dana, prvi šok, već kod buđenja. Baka kod koje sam odsjeo je stanovala preko puta željezničkog kolodvora. Nećete vjerovati, ali mene je probudila limena glazba željezničarskog orkestra. Ispred prozora su prolazile kolone ljudi, posebno djece. Svi su išli u istom smjeru prema centru grada. Baka je negdje izašla i nisam je mogao pitati što se to događa. Obukao sam se i krenuo i ja prema centru, do Rive. Duž svih ulica su bile gomile ljudi na pločnicima – kolnici cesta prazni. Milicioneri, tako su tada zvali policajce, su stajali svakih desetak metara i vjerojatno pazili da ljudi ne pretrčavaju cestu. Grad je bio okićen zastavama – kasnije su mi rekli da su to zastave Jugoslavije, Hrvatske i treće – crvene komunističke.
Nisam samo ja bio zbunjen i neinformiran. Blizu mene je stajao jedan obojeni* (shvatio sam da je iz neke afričke zemlje, tada se umjesto riječi „crnac“, što je bili uvredljivo, koristilo „obojeni“; danas se kaže „Afroamerikanac“). Uz nas jedan cijeli razred osmoškolaca.
Djeca sa crvenim maramama oko vrata i kapama na kojima je bila crvena zvijezda – kasnije sam čuo da ih zovu pionirima. Čujem tamnoputog Afrikanca kako pita jednog dječaka. (Cijeli razgovor se vodio na engleskom jeziku). Oni su se dosta dobro međusobno razumjeli premda se dječak dosta mučio da objasni tom čovjeku što se to
događa, jer ključnu riječ objašnjenja nije znao kako se kaže na engleskom. Razgovor je tekao nekako ovako, a ja ću ga prepričati na hrvatskom:
– Govoriš li engleski? – pitao je obojeni.
– Ne, ali ga učim. – odgovorio je dječak.
– Što se ovdje događa?
Dječak se malo zamislio, vjerojatno kako da to objasni na engleskom, a onda se dosjetio i rekao:
– Titu je rođendan i čestitamo mu rođendan – mali je pokušao završiti razgovor.
No čovjek je nastavio s pitanjima:
– Tito je u danas u Rijeci?
– Ne, Tito je u Beogradu, glavnom gradu Jugoslavije.
– A što se onda ovdje događa? – bio je uporan Afrikanac.
Dječak se zbunio. Nedostajala mu je ključna riječ – „štafeta“ koju nije znao reći na engleskom, pa je pokušao objasniti:
– Ovdje će sada proći, protrčati neki ljudi koji će nositi čestitku Titu. Zatim će čestitku predati drugim ljudima koji će trčati dalje, pa predati trećima i tako dalje sve do Beograda.
Nakon toga dječak je sav oznojen uzdahnuo s nadom da se svojeg mukotrpnog engleskog konačno riješio. I stvarno, Afrikanac je šutio skoro minutu, a onda je ponovo pitao:
– A zašto mu ne pošaljete telegram?
Očito je mislio – mi u Africi već imamo telegrafe, a ovi jadnici u Jugoslaviji još uvijek trče kroz cijelu zemlju kad treba poslati neku poruku!
U Rijeci su tada još na cestama postojale tramvajske tračnice. Trolejbusi su zamijenili tramvaje koje su još samo stariji spominjali. Bilo je smiješno s tim trolejbusima, jer bi tijekom vožnje trola – veza trolejbusa i žica – stalno ispadala iz žica, pa bi vozač izlazio iz vozila i namještao je natrag.
Sve važno se događalo na nepunom kilometru središta grada kroz koji je prolazila glavna cesta – Korzo, kojim su se još pred koju godinu kretali automobili, a sad je postala pješačka ulica. Na glavnom Trgu Republike su bile terase dviju kavana – Učke i Centrala, te mliječni restoran Slavica u kojem se pila jugoslavenska Coca-cola koju su zvali Kokta. Imala je poseban okus. Pio sam je jer mi se svidjela, a Coca-Cola se nije tada mogla naći u Jugoslaviji.
Premda sam hrvatski relativno dobro razumio i znao – možda govorio malo i sa stranim naglaskom – negdje mi to baš i nije pomoglo, jer su neki ljudi međusobno govorili talijanski. Mislio sam da su to stranci, turisti, no rekli su mi da oni govore fiumanski – bio je to talijanski sa dijalektom Fiume, a tako se zvala i Rijeka između dva svjetska rata i tada je pripadala Italiji, dok je drugi dio grada – Sušak – bio u sastavu, tako su govorili, Stare Jugoslavije.
Rijeka je tada imala čak dva velika kazališta i sedam kina – počevši od dva najveća Partizan i Beograd, ispred kojih bi tapkaroši unaprijed kupili po dvadeset, trideset karata i u zadnjim minutama ih preprodavali po skupljoj cijeni kad bi ulaznice na blagajnama bile rasprodane.
U trgovinama je bilo jako malo artikala, a ljudi su bili skromno obučeni. Nevjerojatno, unatoč siromaštvu – ljudi su bili veseli, optimistični. Pričali su viceve, smijali se, a znali su nekim prigodama i zapjevati. Doduše rekli su mi da su politički vicevi zabranjeni i da njih pričaju samo u kućama. U povjerenju su mi rekli da postoji i jedan otok koji se zove Goli otok i na koji šalju one koji takve viceve pričaju!? Slika našeg Alkatraza mi je bila, kao njihovog Golog otoka, ali su me uvjerili da to uopće nije isto. Također su dodali da na tom otoku ljudi samo čudom preživljavaju. A i državne granice su bile strogo čuvane i rijetki su dobivali pasoše da mogu u inozemstvo. Rekli su da je tadašnja UDBA iznad svih i da su svi strogo kontrolirani, što govore, kako razmišljaju, koje ideje iznose u javnosti… Stranaca je bilo malo, uglavnom pomorci koji bi šetali gradom, dok je njihov brod boravio po 10, 15 dana u luci.
No bilo je to i vrijeme onda popularnog pjevača Ive Robića, Opatijskog festivala zabavnih melodija, malih Fiatovih automobila kojeg su zvali Fićo, prvih crno-bijelih televizora… Rekao bi da je to bilo vrijeme u kojem su se svi nadali boljem sutra, a to bolje se iz godine u godinu i događalo.

***

Moj drugi put u Rijeku je bio, sad se više ne sjećam kasnih sedamdesetih ili početkom osamdesetih godina. Kad sam kasnije tog ljeta brodom, koji je polazio svaki dan kasno poslije podne, krenuo prema Dubrovniku, vidio sam Rijeku s mora. Bio je to impresivan doživljaj za tako mali grad. U svim novim perifernim dijelovima grada su kao iz kamena nikli izgrađeni neboderi. Rijeka se već počela spajati na jednom kraju s Opatijom, a do Otoka Krka je bio izgrađen most. Sa Istrom je Rijeka bila povezana tunelom kroz Učku. Ljudi su iz unutrašnjosti u Rijeku dolazili vlakom, uglavnom iz Zagreba, a poslovni vlak je imao sedam vagona, vikendom čak i devet. Bio je to ekspresni vlak koji bi prevalio tu relaciju za manje od tri i po sata. Turisti su svake godine sve više dolazili iz Italije, Austrije i Njemačke, te preko Rijeke nastavljali do turističkih odredišta Jadrana. Dolazili su ljeti na Jadran, svake godine u sve većem broju.
Stekao sam dojam da je tržište bilo jako široko, raznoliko. Novine su se prodavale u kioscima Vjesnika, Borbe i Novog Lista. Meso se prodavalo u mesnicama zagrebačkog Sljemena, ljubljanske Emone i riječkog Mesokombinata. Domaći ljudi su mi rekli, neki sa ponosom, a neki sa sjetom na prošla vremena, kako je Rijeka Jugoslavija u malom. To se vidjelo i po tome što je jako malo ljudi navijalo za domaći nogometni klub Rijeku. Navijali su za klub iz kraja odakle su došli. A dolazili su iz cijele Jugoslavije i nalazili posao u čak dva brodogradilišta, Harteri (tako su zvali tvornicu papira), te tvornicama Torpedo, Vulkan, Rikard Benčić, ili u Luci Rijeka.
Luka je bila puna brodova, a u zaljevu ispred grada čekalo je po tridesetak brodova na ulazu u luku – meni je to djelovalo impresivno. Rijeka – tako mala – djelovala je kao velegrad.
Na glavnom riječkom trgu je bilo jedno uzvišenje sa tri stepenice i kioskom kojeg su nazivali Majmunski otok. Na njemu su stajali dečki i gledali dolje djevojke koje su prolazile. Nije bilo teško shvatiti tko je i zašto te tri stepenice nazvao tim imenom – vjerojatno cure koje su gore-dolje šetale Korzom. Mladi su odlazili na plesnjake u Palah, prema Opatiji u Milde Sorte ili ljeti na Naftu i Tenis.
I u Rijeci se puno toga promijenilo. Ulice su bile pune automobila. Kako sam došao ljeti, kolone automobila sa stranim registracijama su prolazile centrom grada, jer drugog zaobilaznog puta nije bilo. Ljeti su to bile nepregledne kolone, a kroz grad se putovalo i po cijeli sat. One popularne Fiće su sada bile zamijenjene kupovinom samo malo većih automobila Renaulta 4, Simca 8 ili 10, a bilo je sve više i jednog malog auta kojeg su zvali Peglica!? Ljudi su sada bili već malo bolje obučeni – u Trstu se kupovalo od traperica do satova i zlatnog nakita. Tršćanski Ponte Rosso je bio u obaveznom itinereru kad se tamo odlazilo. Išlo se oblačiti u Trst, ali se kupovalo i nešto što je uvijek, odjednom u Jugoslaviji nestalo u trgovinama – kava, pasta za zube (zvali su je Kalodont), a na tržištu je odjednom nestajalo ulje, mlijeko i tko bi nabrojao što sve ne. U gradu je često prestajala raditi i javna rasvjeta, pa su pojedini dijelovi grada bili povremeno u potpunom mraku.
No, za razliku od samo prije petnaestak godina izgledalo je kao da je tu počelo vrijeme kruha i igara – svi su bili siti i imali su i nešto više od toga s čim su bili zadovoljni. Sve to me podsjetilo na priče o Starom Rimu.
Imao sam tada u Rijeci i nekih problema. Tražio sam jednu ulicu u koju mi se preselio bratić. Počelo je tako da mi prvi čovjek kojeg sam pitao za tu ulicu, odgovorio:
– Bolan nisam ti ja odavde. Ja sam ti iz Bihaća – otegnuo je zadnjim slogom sasvim drugačije nego što su oni domaći ljudi govorili – Došao sam raditi ovdje u Brodogradilište 3.maj!
I od slijedećih nisam uspio dobiti informaciju. Drugi na kojeg sam naišao je rekao da je Slavonac, a treći da je iz Srbije – a oboje da ne znaju gdje je to! Pitao sam se gdje su nestali Riječani?
Nastavilo se to i na drugim mjestima, tako da sam imao problema i s razumijevanjem. Na tržnici su lubenice prodavali Makedonci koje nisam razumio što govore, paprike su prodavali ljudi iz Vojvodine čiji jezik sam donekle razumio, ali sam i tu imao poteškoća. Također nisam razumio ni one koji su govorili grobinšćicom, premda su mi rekli da je to samo nekoliko kilometara od Rijeke. Još danas se sjećam jedne žene kako je rekla:
– Ma san lačna!
Pojma nisam imao što je to.
Ukratko Rijeku sam tada doživio kao jedan konglomerat ljudi, nacija, jezika, običaja i tko bi nabrojao čega još sve ne! Ljudi su živjeli još uvijek skromno, ali puno bolje nego prije.
Da, skoro sam zaboravio reći – usred grada sam vidio jedno, ograđeno visokom ogradom i nedostupno, jezero, zapravo žabokrečinu za koju su mi rekli da tu stoji već desetak godina?! Nisam razumio zašto je to tamo, premda su mi pokušavali objasniti.

***

Sad već teče drugo desetljeće novog milenija. Dolazim opet u Rijeku, još uvijek pamteći one dvije Rijeke i ljude u njoj koje sam nekad doživio tako različito….
Još iz aviona vidim – Riječka luka prazna. Akvatorij Riječkog zaljeva isto! Dok se sjećam onih brodova nekad koji su ispunjavali zaljev, kasnije mi prijatelj, pomorski agent kaže:
– Za prekosutra je konačno najavljen jedan brod!
Već prije mojeg dolaska, prijatelj mi je e-mailom pisao o nekim stvarima u Hrvatskoj. Zakoni, izmjene, dopune zakona se stalno donose. Nitko ih više ne može pratiti. Sudski procesi traju desetljećima. Kažu mi: Ukradeš čokoladu dobiješ šest mjeseci zatvora, pronevjeriš milijune dobiješ godinu i pol, a puste te ranije zbog dobrog vladanja u zatvoru. Ubiješ nekoga ili više osoba, sudi ti se cijelo desetljeće i na kraju te puste radi nedostatka dokaza…
Drugi prijatelj, projektant mi se žalio da ne može više doći do posla. Kaže sve mora preko javnih natječaja, a ne izabere se najkvalitetniji ponuđač – nego najjeftiniji. Kaže – javljaju se firme koje nemaju sposobnosti i nude damping cijenu, te dobivaju posao.
No i u Rijeci, opet promjene. Sada već šokantne. O prvim godinama nakon osamostaljenja Hrvatske prijatelji i rođaci iz Rijeke su mi pisali s određenim oduševljenjem, te sam to oduševljenje mojim trećim dolaskom očekivao. No, kad sad dolazim sve što vidim, čujem, doživljavam je suprotno od toga. Istina gradom voze novi autobusi na plinski pogon s velikim reklamama o očuvanju okoliša primjenom novog energenta. Više nemaju onu crvenkastu unificiranu boju kao prije. Ovi na plin su plave boje, a oni stari su išarani reklamama, tako da se ni prozori na njima ne vide. Gradom kruže i – sad puno jeftiniji – taxiji.
A što me to šokiralo? Možda nećete vjerovati, ali nakon onih promjena koje sam doživio mojim drugim dolaskom, sada na ulicama srećem, uglavnom starije ljude, za koje bi se očekivalo da sada uživaju u svojim mirovinama, kako gladni kopaju po kontejnerima i kantama za smeće.
Hej, što je to? Gdje sam ja to došao? Gledao sam te scene u nekim filmovima koji su pokazivali Srednji vijek!!!
U kući palim televizor, prepucavaju se grubim vrijeđanjem političari dva suprotstavljena bloka (desničari i ljevičari). Pojavljuju se i neki treći. Kažu mi da su to marginalci i da neće uspjeti doći u Sabor. Male stranke se priklanjaju ovim dvijema velikim nadajući se da će tako dobiti neke mrvice političke vlasti. Ljudi rezignirani. Većina njih ne zna za koga bi glasali i kažu da neće više izlaziti na izbore. Kažu mi ljudi da se u Hrvatskoj više ne glasa ZA, nego PROTIV onoga tko je do sada bio na vlasti. O korumpiranosti vlasti i svih vrsta moćnika sam već bio upozoren prije nego sam došao ovdje. Ljudi koje susrećem – rezignirani su, bez perspektive. Veliki broj nezaposlenih. Mladi završavaju škole, fakultete, ne nalaze zaposlenje, odlaze u zemlje Zapadne Europe. Reklame za mobilne mreže na svakom koraku. Mladi hodaju ulicom kao zombiji sa slušalicama u ušima, mobitelom u rukama… Prelaze cestu izvan pješačkih prijelaza. Čudim se kako ih ne pregazi neki auto!?
U razgovoru s prijateljem arhitektom saznajem da je u tijeku već treći natječaj za Deltu, a da se u nekoliko zadnjih desetljeća ništa bitno tamo nije dogodilo. Slično je i sa autobusnim kolodvorom, za koji je natječaj prošao prije puno godina, ali je autobusni kolodvor i dalje u nekom košmarskom konglomeratu na jednom riječkom trgu koji bi mogao biti sasvim drugačiji da se taj kolodvor makne odavde. Ipak, oni koji imaju svoje automobile putuju sad od Zagreba do Rijeke autocestom za manje od dva sata. a oni drugi se voze autobusima. Poslovnog vlaka – veza sa Zagrebom – nema. Zamijenio ga je smiješan vlak sa samo tri vagona za koji su rekli da sad putuje skoro pet sati.
Većina trgovina koje još pamtim su nestale. Jako puno ima pekarnica. Svi jedu neku brzu hranu, skoro kao u Americi. Na cestama, dok gledam mlade djevojke kako prolaze, od njih tri, barem jedna je enormno debela – podsjećaju me na one debele Afro-Američke žene u Americi i mislim si da kad četvrti put dođem u Rijeku, da će one za desetak godina tako izgledati i imati 130 do 160 i više kila (preračunao sam u ovdašnje jedinice).
Što reći na kraju? Tužan sam. Grad koji sam toliko volio… netragom je nestao. Ljudi koji su bili u onom siromaštvu tako vedri i optimistični, samo na tren su se izdigli iz siromaštva, da bi sad potpuno potonuli u drugo siromaštvo i rezignaciju koja iza njega slijedi…
Pitam se gdje je nestao Grad koji sam volio. Gdje je nestao optimizam kod ljudi? Kako su „oni“ ljudi postali „ovi“ – današnji? Ima li ovdje uopće nade?
… a onda sam odjednom primijetio jednu malu poruku optimizma ispisanu pisanim slovima na automobilima riječke registracije. Piše: Volim grad koji tece
Možda…. možda nada ipak postoji. Možda ti ljudi, taj novi optimizam pokrenu. Možda se Rijeka i njezini građani probude?…… Možda….

Foto: Rijeka, Strossmayerova ulica, 1950ih

Paula Knapić: Gutljaj šljive

”Dobar dan, izvolite?”
”Dobar dan. Ja ću pola litre točene.”
”Tamno?”
”Da, da, tamno.”
”Meni dajte jedan svijetli Erdinger.”
”Ja bih jednu mineralnu, molim vas.”
”A meni dajte jednu šljivovicu.”
”Šljivovicu?”
”Da, šljivovicu.”
”Od kada ti piješ šljivu?”, pitaju oni nju kada je konobar otišao.
”Od malih nogu prijatelji moji, od malih nogu.”

Nasmijala se sebi u bradu. Nisu znali da postoji tajna veza između nje i šljive. Između jabuke i šljive. Posebna je to veza. Puna ljubavi i sjećanja. Gutljaj šljive i njeno ime je ponovno bilo Jabuka. To joj je skoro natjeralo suze na oči. Nitko ju nije tako već dugo zvao. Vjerojatno ni neće. Jer Jabuka je bila rezervirana samo za njih. Gutljaj šljive i opet je tamo, sjedi ispred vatre Njemu u krilu, dok joj Ona trlja stopala mrmljajući kako ne zna od koga je naslijedila tako lošu cirkulaciju. Gutljaj šljive i opet je šetala onom njihovom šumom. Ponovno je hodala istim šumskim stazama po kojima je toliko puta prije već hodala. Osluškivala je šumske zvukove. Lišće joj je uvijek pjevalo, stabla su joj uvijek pričala. Sjela bi pokraj potoka i satima buljila u njega. Kakav je to bio mir, spokoj. Nikada nije bila tip za prirodu, ali ovoj, njihovoj, njenoj, nije se mogla oduprijeti. Nije ni htjela. Već godinama nije bila tamo. Neke stvari su preteške, previše bolne. Bez njih jednostavno nema smisla. Svi zvukovi su isparili. Mir i spokoj su otišli s njima. Taj gutljaj šljive vraćao ju je u prošlost. Opet je bila sretna. Sretno dijete. Sretna žena. Počela se tresti od smijeha. Rakija i dijete. Nemoguća kombinacija, nedopustiva. Što bi rekli svi ovi današnji modernisti i psiholozi? Kako bi im objasnila da je ta rakija uvijek bila puno više od rakije, a šljiva uvijek puno više od šljive? Nikako, vjerojatno. Ne bi shvatili. Možda i bolje. Jer šljiva je samo njena. Samo njihova.

A oni… Oni su živjeli, ne tako davno, u jednoj osamljenoj kući. U zadnjem selu, na kraju ceste. On i Ona. Imali su vrt, njive, šumu. Bili su sretni. Zajedno. On je bio lovac i šumar, Ona je bila domaćica. On se brinuo za njive i šumu, Ona za njega. Ona je voljela pjesmu ”Moja Ane dane broji”, On je volio nju. Zajedno su brali šljive. Zajedno, s ostatkom obitelji. Bio je to proces u kojem su svi voljeli sudjelovati. On bi, zajedno s onima koji su imali snage, tresao grane. Ona bi plodove, zajedno s onima koji nisu mogli ili su bili lijeni tresti, skupljala s tla u kante. Ne sve plodove. Neke bi usput i pojela. Onda bi On, kada je za to bilo vrijeme, pekao rakiju. A kada bi bila gotova, Ona ju je točila u čaše. Ah, poseban je to bio doživljaj. Imalo je to neku svoju čar, posebnu draž. Brati, peći i, budimo realni – piti. Svi za šljivu, šljiva za sve. Iako su svi oni znali da je šljiva puno više od samog ploda koji daje taj božji nektar. Puno, puno više.. Jer bili su svi zajedno. Dan i noć. Družili se, pričali, smijali se. A ima li išta vrijednije od toga? Navečer bi svi umorni legli. Umorni, ali ispunjeni i poprilično veseli. Njih dvoje bi prije spavanja uvijek gledali televiziju. On je volio dokumentarce, a Ona sapunice. Ona je mislila da su dinosauri snimani kao i lavovi, On je kolutao očima. On ju je volio podbadati, Ona mu je odgovarala kletvama. Onda bi Ona zaspala, a On bi Jabuci pričao priče do dugo u noć. Naučio je Jabuku sve ono praktično, mudro i životno. Naučio ju je svemu što je znao. Upijala je svaku njegovu riječ, ali samo do trenutka kada bi osjetila miris pekmezače koji bi se počeo širiti iz kuhinje. Tada su i On i Jabuka ostavljali sve što su do tada radili i potrčali u smjeru mirisa. Oh, nitko ju nije radio kao što ju je Ona radila. Jesu li joj to upravo potekle sline na samu pomisao? Kada bi Jabuka krenula doma, On bi joj mahao i skakao po zidu sa suzama u očima, a Ona bi ga uvlačila u kuću i iste suze bi mu brisala. On i Ona, samo jedni u nizu obiteljskog stabla. Ali za Jabuku su oni oduvijek bili krošnja tog stabla. Jabuka je znala da je to stablo oduvijek bila šljiva. Zar je ijedno drugo uopće moguće? Jer rakije, rakije amo, utjehe nema u vodi. Da ju sada čuju, On bi ju zagrlio i povikao na sav glas: ”O Jabuko moja mila!”, a Ona bi bacila neizostavnu ”vrag u te uša” kletvu. ”Nije ti to od Boga.”, mudro bi rekla i otišla negdje svojim poslom. Možda napraviti novu pekmezaču.

Ah, šljive, šljive amo jer utjehe više nema… Šljiva je, nekada puna, danas tako osamljena, kuća u zadnjem selu, na kraju ceste. Šljiva je okus i miris. Šljiva su osjećaji i sjećanja. Šljiva je Jabuka. Šljiva su On i Ona. I šljiva zna da njih više nema. Zato nema više ni nje.

Odjednom se prene i vrati u stvarnost.
”Ej, gdje si nestala? Idemo nazdraviti!”
”Da, da, pardon. Razmišljala sam o šljivi.”
”O čemu?”
”Nije bitno. Ajmo, živjeli!”
Svi dignu čaše u zrak. Digne i ona svoju. Čvrsto ju drži. Kao da ju je strah da će joj pasti iz ruke. Ako samo malo oslabi stisak, oni će nestati. Opet. Više neće biti njih i više neće biti Jabuke. Teškim pogledom pogleda u šljivu. Kamen joj se stvori u grlu. Suze samo što nisu potekle. Nije sigurna ako će ih ovaj put moći zadržati. A onda odjednom, odnekud, čuje glasni povik…
”O jabuko moja mila!”
”Ajde vrag u te uša, uđi u kuću! Ne skači k’o majmun!”
Kamen u grlu je netragom nestao, kao da ga nikada nije ni imala. Počne se smijati na sav glas. Suze odjednom poteknu, ali ne od tuge. Uveseljavali su je nekada, uveseljavaju je i sada. Njezin svijet je bio i ostao ljepše mjesto za živjeti zahvaljujući njima u njemu. S tim mislima u glavi, Jabuka se nasmiješi. Zatvori oči, popusti stisak i neprimjetno nazdravi negdje u daljinu.
”Ova je za vas. I svaka ovakva je uvijek za vas i samo za vas.
Živjeli.
Vaša Jabuka.”

Foto: www.morguefile.com

Željko Maurović: O muhama i ljudima (Jednočinka pričinka)

(U građanski namještenoj, radnoj sobi, intelektualac u kasnim srednjim godinama, okrenut leđima gledalištu, piše za radnim stolom. Znamo da je intelektualac jer mu na leđima crne majice, velikim crvenim slovima piše INTELEKTUALAC. Znamo i što piše jer se na zavjesi ispred njega, projecira slika ruke koja piše u isto vrijeme kako on piše, ispod naslova ULOGA MOJE PORODICE U SVJETSKOJ EVOLUCIJI. )
Muha (ispočetka tiho pa sve glasnije): „ZZZZZzzzzZZZ.“
Intelektualac (lagano odmahuje glavom): „Muha? Otkud sad muha? Mora da Barica/Marica nije zatvorila prozor?!“
Muha (nešto glasnije): „ZZZZZZZZZZZZZZ!“
Intelektualac (sad već pomalo nervozno ali još suzdržano): „Odi k’ vragu muho, pusti me da radim, nemam ja vremena za piz…muharije.“ (cereka se i zamahuje rukom u pravcu u kom misli da se muha nalazi)
Muha (čuje se kako kruži i nalijeće-odlijeće, pa se zaustavlja): „ZZZZ zzz. Z.“
Intelektualac: „Prokleta muho, pa baš na šalicu čaja, prokleta bila!!! (uzima sa stola novine, svija ih u tuljac i zamahuje žustro i neprecizno) Evo ti, evo ti, evo ti, prokleta bila!!!“
Muha (izbezumljeno): „ZZZZZZZZZZ!“
Intelektualac (bijesno lupa novinama svud oko sebe i trči po sobi, sudarajući se s komadima namještaja, lampa na stropu se ljulja):
„Jebentiživot, prokleta, jebentisve, prokleta muho, jebentibitakibiće, prokleta bila, da prokleta!!!“ (iscrpljen, pada u fotelju i briše znojno čelo)
Muha (nalijeće na svjetiljku, sudara se s prozorskim staklom , potom se i ona smiruje): „ ZZZZ zz ZZZZzzzz ZZzz. z.“
Intelektualac (sabrano i mirno): „Polako, čemu ta strka, muha je muha a čovjek je čovjek. Svatko ima svoje. Muha zuji i serucka ne obazirući se na druge. Moramo, moram biti razboritiji, pokušati neku vrstu suživota. Ona nek’ serucka, letucka a ja ću… jeli tako muho? Možemo mi zajedno, zar ne muho?!“
Muha: zzz?
Intelektualac (diže se sa fotelje, prilazi stolu, odlaže smotane novine sa strane, sjeda za radni stol): „Pa naravno. Evo, ja sjedam ponovno za svoj radni stol, ponovno počinjem ispisivati svoje, zacijelo, životno djelo. Evo, pišem. A ti muho samo izvoli, letuckaj i šetuckaj, samo mi ne moj po nosu šetati i po šalici čaja koji se već ohladio, seruckati.“
Muha (sad već i ona smireno): „zzzzzzzzz. zz“
Intelektualac (prividno potpuno miran): „Evo,već smo se potpuno smirili i ja i ti. Ma kažem ja, suživot je prava stvar (polako približava ruku smotanim novinama, ranije odloženim). Niš’ se ti ne brini, to ja samo želim…želim pročitati nešto u novinama, samo želim pročitati nešto…“
Muha (malo uznemireno ): „ZZ zzzZZ?“
Intelektualac (umirujućim tonom. uzeo je polako smotane novine u ruku): „Ma samo se želim počešati, tu gore na leđima, užasno svrbi, samo ću se malo…“
Muha ( umirena ): „Zzzzzzzz.“
(Intelektualac munjevito zamnmahuje novinama i udara, šalica čaja poskakuje, čaj se proliva, muha pogođena novinama, pada na papir rukopisa, krvari)
Intelektualac (zadihanotrijumfalno): „Evotina, prokleta zunzaro, štasmislila da će ti samo tako proć, ha! Jesam te, a?! Tiš’meni tuda seruckat. To moš’materi svojoj seruckat da seruckat!“
Muha (posljednjom snagom, izdišući) : „Zzz?“
(Intelektualac uzima muhu i odnosi je u kut sobe, baca na pod i, gazeći je, izvodi neku vrstu ratničkog plesa): „ Evoti na, i još i još! I zapamti, nitko ne može mene niti će ikad moći, zajebavati nekažnjeno. Nitko! Sad znaš!“
(Soba je ista kao i na početku, Intelektualac okrenut leđima gledalištu, piše. Ojednom se smračuje toliko da mora upaliti lampu.)
Intelektualac (osvrćući se po sobi i prema, nevidljivom na sceni, prozoru): „Zašto se danas tako rano smračilo?! Oluja se sprema, štoli? (odlazi prema prozoru), čudna li crnila, da otvorim prozor, da vidimo što je, neka gadna… (otvara prozor) AAAHHH !!“
(U sobu kroz prozor navaljuju stotine tisuća, milijuni muha, potpuno ga prekrivaju, uvlače mu se u usta, nos, uši, on krklja, davi se, pada na pod nepomičan. Roj izlijeće kroz prozor. Netko kuca na vrata. Ulazi sredovječna žena kose podvezane maramom, to je služavka Barica koju zovu i Maricom )
Služavka Barica/Marica (stojeći na ulazu u sobu, krši ruke): Jezušimarija gospon, opet ste se nalili, ma kako ste se samo nalili, k’o zemlja ste se nalili! Pa sad ti Barice/Marice čisti!“
(Ulazi u sobu vukući za sobom kolica nalik smetlarskim samo veća, bez po muke diže nepomično tijelo i baca ga grubo u kolica, zamahne par puta, ovlaš, metlom po podu i, vukući kolica s tijelom čiji udovi vise van, izlazi).
ZASTOR

Foto: www.morguefile.com

Franc Vezela: Posejdon iz Bosne

‘Ej, genije! Kud si poš`o?
Mahić maše. Uopće se ne rimuje.
Admiral traži sveti gral. Bolje, ali nebulozno
u srcu, u srcu:
Daj, sjedi, genije, da popijemo čašu … Sjedi, Bumbare, reci, šta s’ napis’o!
Pa niiiišta!
Kako niiiišta?!
Tako! Sve je napisano, vi ste patuljci a ja sam bumbar! Čežnja, ponor, slava, ljubav bolest, strava! A volim… znaš ti šta ja volim…
Znam.
Ne odbija rakiju. Voli i žene. Jednu i… sve žene u njoj.

Ne znam ništa o njemu, osim da je bio veliki čovjek. Ovako i onako.
Sebe zvaše Bumbarom. Voli biti u Kafki… ali mu je tijesno u tom ambijentu…
ne znam ništa, osim da…
bio je bacač pjesama, ali čini se i:
provokator ljudske čežnje, mržnje, ljubavi… svega ljudskog.
Balkanski romantičar – onaj klasični, ako razumijete… i student, i ribar, i poštar, i vagabund!
Im’o je bogove na svojoj strani (a zna se kako je sa bogovima…)
imao je vraga za druga…
Kuglom u paučinu!

Ukratko: bio je admiral svoje flote.
Okeana nigdje. A flota – ljudi!
Nije poznavao kuglicu plutonija – sad mu je sve jasno.
Ali: kuglom u paučinu!?
KAKAV KOSMOPOLIT!

Slavica Gazibara: Kuhinja

Otac se valjda već vratio iz lova: u rerni se suše velike, smeđe, potpuno mokre gojzerice na sitno iscijepanim drvima koja se suše za jutarnju potpalu. U kuhinji na bijelom šporetu čije se ivice sjaje, u velikom aluminijskom polupoklopljenom loncu kuhaju se lupine od krumpira. Naši su prasci uvijek dobro jeli: kad se to malo prohladi, majka doda samljeveni kukuruz i posije, i kad im to odnesem, svi se oni naguraju, svaki bi htio prvi započeti s večerom! Ti naši prasci su bili baš simpatični: crni, ne preveliki, sfrkanih repića što su stršali uvis, kratkih simpatičnih njuškica kao velika dugmad na majčinom zelenom cibelin-kaputu.
Voljela sam tu našu kuhinju. I stari kredenac sa staklima „na šibanje“ gdje su uredno poslagane na uštirkanom, heklanom „ručnom radu“ bile male šalice za crnu kavu, a sa strane minijaturne čašice za rakiju. Na njegovoj gornjoj plohi s lijeve strane bio je radio marke „Savica“ koji su moji otplaćivali pune tri godine, što je otac često naglašavao, a s desne mali okrugli sat promjera petnaestak centimetara, uspomena na rodbinu a koji je stigao s pošiljkom iz Amerike 1946. godine. Na suprotnoj strani od šporeta nalazio se omanji četvrtasti stol prislonjen na zid pod prozorom, uz njega tri drvene stolice bez naslona, za koje je majka napravila jastučiće od starog sivog očevog kaputa, opheklavši ih bordo crvenim resama. Bila je to gusto namještena omanja prostorija, ali je u nju još smješten i drveni krevet sa slamaricom koja se svake večeri morala „nadignuti“ – gdje je spavala baka, a svakog jutra se pospremao, odnosno preko njega se stavljao „biljac“ – pokrivač domaće proizvodnje, šaren i sav ukrašen resama. Isti takav bio je i na zidu iznad kreveta. Zidovi su bili okrečeni žutom bojom, a preko njih je majka onda prelazila nekakvim valjkom koji je ostavljao trake pravilno raspoređenih malih smećkastih borova. Nikakvih drugih ukrasa na zidovima nije bilo, osim što je iznad šporeta bila obješena bijela kuhinjska krpa na kojoj su bila plavim koncem „križićima“ izvezena dva goluba kako se gledaju a ispod tekst „Kuharice manje zbori da ti ručak ne izgori“. Isto takav plavi uzorak bio je i na rubu oboda nečega što je pokrivalo tanjur sijalice što se spuštala sa stropa.
Sjedeći na maloj „hoklici“ pored šporeta pazila sam da jelo za svinje ne kipi pa bi se svako malo dignula i promiješala ono u loncu, ali predvečernji mir, miris te kuhinje u kojoj je bio polumrak i samo na trenutke vidljive šare na podu od vatre iz šporeta, bio je moje nadahnuće za ulazak u svijet knjige, u svijet mašte.
Danas je nedjelja i uskoro će doći susjedi – četvero odraslih i isto toliko djece. Bit će opet svečano i veselo. Jer, oni će slušati Veselo veče, komentirati, pričati viceve, smijati se, pomalo pijuckati, a majka će ispeći „pole“ (krumpir napola razrezan i posoljen te ispečen u rerni) a uz to vjerojatno narezati špeka i luka. Baka je još jučer ispekla veliki kruh, tako da je za nedjeljno večernje druženje sve bilo spremno. Mi djeca ćemo uzeti jastučiće i otići se igrati u hodnik jer je kuhinja bila jedina prostorija u kojoj se grijalo pa majka nije dala da se igramo u sobi zbog hladnoće. Što ćemo se večeras igrati…
… Iznenada me prenu mikrovalka – jelo je gotovo. Radio brblja reklame, televizor iz sobe ima svoju priču, pas spava u hodniku, upaljeni kompjuter bulji na prazno romantičnom pozadinskom slikom zalaska sunca na pustoj plaži. Nedjeljna večer u kuhinji kao i svaka moja večer u domu bez ljudi. Mojoj kuhinji nedostaje miris.

Foto: www.morguefile.com

Miloš Petronijević: Dobar dan, gospodine Jordimoviću

Opusti živce i uživaj, Milivoje Jordimoviću. Ako možeš. Čivije su podglavljene, nek’ zavijaju seronje kao gladni štenci, ‘ko ti šta može. Sve se postiže novčanicama, svaka iluzija kupuje, samo se smrt ne može pobediti.
Pošašolji te maserke po mindžama i pusti mozak na otavu.
Koji je smrad onaj Pantelijević. Podmukla gnjida. Nafiluj, pričekaj, zgnječi.
Prespavaj u Ambasadoru, obezbeđenje nek’ drema pred Olimpom.
Kako se ove maserke smeše. Meni se svi smeše.
Zadrži konce u rukama i ne daj se.
Na lažima svet počiva, respekt je sve, takav je život: moć koju veštiji grabi.
Ne znam da li da popijem vijagru pa da na ovih 15 santima nabijem neku od ove dve, a plavu, a riđu, i da s trećim infarktom crknem uzdignuta kurca. – Ožalošćena porodica, naš dobrotvor.
– Prija li vam, gospodine Jordimoviću?
Svi organi u meni rade protiv mene.
Skovrdžao mi se izdajnik kao dudinjka, nigde ga nema.
– Ne, nisam zaboravila, dragi gospodine, saću i oko mudanca!
Šta sam ja ovih čavki pojebao. Uživao… Samo na spratu oko mene imam ih osamnaest kratkosuknjastih, s onim držačima čarapa na gaćama, pojasu li, halterima li ih zovu, i malne sam ih sve prcao. Postane nezanimljivo. Umori se čovek… Pa onda skrene u devijacije. U sodomiju, perverzije… Jer nije caka samo da ga zbijaš do koren nego i da osetiš kako je kada te jebu. Kad ti ulazi.
– Najlepše hvala, gospodine Jordimoviću, veoma ste darežljivi!
– Dođite nam opet!
A i što da ne? Možda i otidem kod onog tankovijastog Arapina, pa da mi naćera onih njegovih 25 santima i da razdragan iz kičmene moždine zanjištim, s oči na drške. Ili u Crveni fenjer, kod Eve, da me kao štrojenog veprića timari i mazi i radi sa mnom šta hoće. Onako vezanom za krevet, s onom đavolijom međ’ zubima od koje ni beknuti ne mogu.
Bezbrižnost je kad te nameste da nemaš kud i kad si nezavisan od odlučivanja.
Gde li se izgubi vreme kad sam se učtivo javljao ljudima i gledao ih u oči!?
Šta li mi sada radi gospođa Jordimović…? S onim njenim semenkama i vitaminima, još se drži skot, nadživiće me duplo. Preporučili su mi zavrzlamu s točkovima i kočnicama ili eksploziv, a Nena zelenu pupavku. Samo što ta pizda zna šta joj mislim. Dobro je što se nisam šlagirao kad mi kučka pokaza koje sve i čega fotokopije i snimke ima. Obostrano razumevanje. Milu joj majku jebem, ne mogu da joj dohakam. Više me košta nego radnici dva supermarketa. Rđa! Prema svima je tako učtivo nasmešena, srdačna, reklo bi se da na kurac i ne pomišlja, a šta li u glavi krije – jebem li ga? Licemeran je pogled njen − ja je bar znam, iz vremena kad sam mogao, kurcolomka je i jebulja, zanese se i vrišti, hoće i da grebe, i njoj je bar lako, samo preokrene tabane ka nebu i uživa, a ti ga treba i udrviš, a silne obaveze imaš i kako? I bar da ume da ti priđe onako ljudski, saosećajno, nego te uvek ispod oka gleda, kao da nešto očekuje. Nimfomanka… Ko zna…? Možda se sada i raširila pod nekim… Ili je dovela dvojicu-trojicu pa orgija… A sumnjiv mi je i onaj njen ker, kurjak. Medeni. Otkad ga još kao štene znam, počeo je da reži i da se kida i arlauče i pre nego što u dvorište uđem. Sav zapeni. Preživeo je mišomor, ili šta li mi već Nena dade. Kod nje spava. Čim je spazi da odnekud dolazi, njemu se zaburgija. Možda si maže pičku paštetom ili ga pripušta i da je zajašuje. Sve je moguće…
Šta li sam hteo u ovom urnebesu okretanja ruleta, gde se novac uprezanjem drugih oplođuje? Da uspem, da budem poštovan, ugledan, da me svi hvale, zavole?! Da budem neko i nešto! E moj sokole, Milivoje Jordimoviću, zajebao si se. U pustinjama si bez izlaza, i to se samo ljubazno klanjaju, iskeženih osmeha, zbog koristi i straha, svi od tebe strepe, ulaguju ti se i dodvoravaju, s rukama na srcu cvrkuću, ne govoreći ti šta stvarno misle, mrzeći te od srca i svom dušom i zavidljivo ocrnjujući i opanjkavajući iza leđa. – Ljudski rod je najpodmuklija semenka zemlje.
– Sve je pod kontrolom, gazda!
Po vas dan ova dvojica vežbaju kako da ispred ili iza mene golim grudima pred metak namenjen meni stanu. Telohranitelji! Ko li im dade to blesavo ime kad ih ja hranim. Ako se ne bi kao vrapci razbežali čim zapuca, eve ‘de sam. Pa se ti sad odmori, saberi i opusti, i uživaj u slobodi, legalnosti, i u onome što imaš i što možeš da imaš. Ako možeš. A vremena više nema i nikad ga nije bilo. I svi jedva čekaju da posustanem i zakovrnem ili da me negde paklenom mašinom dignu u vazduh da ni koščica od mene ne ostane. Jebem ti takav život. I onog ko me ovakvog napravi.
Čak i ona moja deca i unuci. Ni trunke zahvalnosti u njima nema. Onolike zgradurine Milici nakupovah, ama bar da me poljubi i Hvala tata reče. Jok. Svi oni misle da je to što imaju s neba palo i da je točak koji im pravi pare sam od sebe pokrenut. Pa i onaj moj DNK, naslednik… Odavna se već šepuri kao glavni. Sreća te je lapot zaboravljen.
Čovek je tako sam, to je njegova najvećanesreća –­gde li sam to čuo?
– Evo vaših tableta za spavanje, šefe!
Jebem ti ove jastuke, lakše bih zaspao s kamenom pod glavom.
Nije ovo ono što sam hteo…
Čovek se rađa glup, i sudbina je takva da ko istinu ne zna ni ne može da pogreši.
Vele da leptiri negde umiru srećni.
Bilo bi lepo, kad bih se probudio u nekoj pustojebini, pred kolibom, da sačekam izlazak sunca i slušam cvrkut ptica, i da si nakrivim patku i sve zaboravim.

Foto: www.morguefile.com

Blago Vukadin: Najveći je kukavičluk prebacivanje odgovornosti na drugoga, navodno jačega

naslovnica blago-page-001

Naslovnica romana Nikola Blage Vukadina

Razgovor s Blagom Vukadinom uz novoobjavljeni roman Nikola

Blago Vukadin, jedan od naših najaktivnijih autora uskoro će nam se predstaviti s novim romanom jednostavnog, ali znakovitog naslova – Nikola. U kratkom razgovoru  upravo smo se zato fokusirali na sam roman, iako smo se dohvatili i drugih tema: propast Jugoslavije, tzv. miješanih brakova, mentaliteta klimala i uhljeba, opće i pojedinačne izgubljenosti, a sve se to zrcali i u samome romanu.

No Nikola je roman koji vas kapilarno potapa i, dobro, možda zvuči patetično, navodi k nekoj katarzi, koliko god to sada zvučalo nepopularno.


Glavni kukavičluk tzv. „maloga“ čovjeka nije dakle skriven u njegovoj nemoći, nego u lijenosti i prebacivanju odgovornosti na druge, na „jače“


M.Z.: Roman Nikola je pripovjedna proza koja ide po najintimnijim šavovima poraća Drugog svjetskog rata, socijalizma i raspada Jugoslavije. Vaš glavni junak je stoga gubitnik jer je razapet između višestrukih identiteta: nacionalnog, socijalnog i intimnog. Usudio bih se reći da je paradigma tzv. miješanog braka ono po čemu se vidi šav, napuklina? U romanu se eksplicitno prikazuje taj proces raspada koji je mnogo duži no što to mnoge generacije danas poimaju, zar ne?

B.V.: Kao u svakoj priči – a ovo je ipak samo priča, čija osnova je doduše stvarna osoba koju sam upoznao radeći na sudu – čitatelj je uvijek u pravu. Glavna napuklina prema kojoj sam se orijentirao pišući o Nikoli skrivena je u njegovoj intimnosti, u nepoznavanju vlastitih potreba, što pak zahvaljujući unutarnjoj praznini završava u priklanjanju naizgled životnim suputnicima, koji mu objašnjavaju njega samoga. Nikola skoro nikada ne uspijeva biti Nikola, doživljava sam sebe onako kako ga drugi vide, a ne onako kako bi to možda u drugom vremenu i drugom podneblju učinio.

Miješani brak je apstrakcija sama po sebi u koju i Nikola na kraju počinje vjerovati, iako poteškoće koje ima s Marijom nemaju nikakve veze s tom „miješanosti“ –  one su svakodnevica mnogih drugih brakova, no Nikola, kao i velika većina drugih ljudi, nastoji pronaći odgovor za svoje neuspjehe u nečemu jačem od njega, takoreći prebacuje odgovornost na druge.

Sam proces raspada počinje već rođenjem nekoga ili nastajanjem nečega, budući da ništa nije vječno. Tako je i s državama, posebno s onima nastalima na povijesnim ruševinama i „nepodmirenim“ računima. U Jugoslaviji je previše toga godinama prešućivano, skrivano pod tepih ili uljepšavano, da bi na kraju eksplodiralo  u svoj njegovoj brutalnosti.

M.Z.: Nisu imenovani narodi, iako ćemo jasno prepoznati i Malo Mjesto i početak Domovinskog rata, no vi ga dajete, uglavnom s druge strane u svoj njegovoj groteksnosti. Tu se nameće pitanje: jesu li tzv. pasivni krajevi bili cijelo vrijeme sustavno pasivizirani jer su služili kao rezervoar mogućeg unutrašnjeg sukoba ili je riječ o zaostalim plemenskim kulturama? Naime, kroz cijeli je roman jasno naznačeno pripadnost “mi” i “naše” kao najbitniji označitelj u odnosu na ono drugo

B.V.: Rekao bih da je cijeli svijet, naša civilizacija za koju ponekada mislimo da je napredna i superiorna u odnosu na prethodne ili susjedne, jedan veliki „pasivni kraj“ – naučili smo kupovati i jesti, pa smo sebi umislili da smo pametniji ili humaniji od drugih. Brutalnost laganja samoga sebe očigledna je u bilo kojoj, manjoj krizi, čim neke od privilegija koje ničim nismo zaslužili, dođe u pitanje – aktualna izbjeglička kriza stravično pokazuje tu dimenziju laži. Dakle, sve je više-manje pitanje životnog standarda i kupovne moći.

Ne bih dakle rekao da su određeni krajevi sustavno, odnosno planski pasivizirani, još manje da su služili kao rezervoar mogućeg sukoba, ali je njihova  „pasivnost“ svakako osobina koja ubrzava proces otkrivanja laži – što manje alternativa ljudi imaju, to je lakše objasniti im svijet i pronaći neprijatelja, koji je „za sve kriv“. Očito veliki broj ljudi teži trpanju u kojekakve torove, pa plemenske kulture ostaju naš vjerni suputnik, njihova prisutnost tek ponekada prividno nestane, no čim bilo kakva privilegija dođe u pitanje one izbijaju na površinu.

M.Z.: Ne amnestirate nikoga, no intimni šavovi nose i intimne posljedice. Kao da se veliki događaji u kojima je nitkov morao pokazati da je netko manje bitan od intimne, grube, teške priče pojedinca. Nikola je upravo takav antijunak: konačno, sve što on čini je posljedica nedostatka odlučnosti kada je odlučnost trebala… Je li on na neki način kastriran od samopouzdanja?

B.V.: Nikola je cijelo vrijeme, posebno u ratu, „sutrkač“ – on ide tamo gdje ga drugi povedu. Glavna prednost koju takvi ljudi ostvaruju je odbacivanje bilo kakve odgovornosti, oni bi na svakom sudu sasvim jednostavno mogli dokazati da nisu krivi, uvijek su zavedeni ili čak prevareni. Opet se vraćam na aktualnu izbjegličku krizu – dovoljno je samo na nekom „običnim“ ljudim dostupnom mediju staviti bilo kakvu smiješnu poluinformaciju i u roku od nekoliko minuta imat ćete masu sljedbenika koji spremno „navlače uniforme i pucaju po naredbi“. Glavni kukavičluk tzv. „maloga“ čovjeka nije dakle skriven u njegovoj nemoći, nego u lijenosti i prebacivanju odgovornosti na druge, na „jače“.


Kao što rekoh ranije mi smo sebi uglavnom umislili da smo napredovali u duhovnom smislu, a tu duhovnost mjerimo brojem kalorija koje progutamo tijekom života i koje omogućimo našem proždrljivom „podmlatku“ – čim međutim ta naša udobnost dođe u pitanje gube se svi principi humanosti, a još više kršćanstva na koje se oni glasniji među mnogobrojnim manipulatorima tako rado pozivaju. Nadam se da sam u zabludi, no razum mi veli da nisam.


M.Z.: Marija je histerična ljubomorna žena i jasno je da taj prvi brak iz niza razloga nije imao „blagoslov“, no vrhunac sreće za Nikolu nastupa u paradoksalnom trenutku, u trenutku potpunog kolapsa svega društva u vjenčanju s lijepom ali hromom ženom? Čini se da ovdje Blago Vukadin kao autor intervenira s fascinantnom peripetijom koja najavljuje mogući fatalni ishod, zar ne?

B.V.: Milica je baš zahvaljujući svom tjelesnom nedostatku uspjela ostati lijepa, inače bi se „usrećila“ s nekim moćnijim, bogatijim i uglednijim od Nikole, budući da žena u našem društvu prije svega predstavlja „robu“. I po cijenu da ispadnem nemoderan u smislu jednakosti spolova, žene smatram jačima i bližima stvarnom životu od muškaraca – njihova odgovornost za produžetak vrste ne nudi im često mogućnost skrivanja iza nekoga drugoga, prebacivanja odgovornosti na jače i moćnije. Stoga Milica – poput Ruže, Goce i jednim dijelom Marije – u mojoj priči dobiva ulogu pozitivke, no ona se svojim „malim mirom“ nikako ne uklapa se u „veliko vrijeme“, pa po nekoj logici događanja to može, a nekada i mora, završiti tragično.

M.Z.: Iako je ishod donekle očekivan, na koji način Blago Vukadin zamišlja mogućnost osvještenja, otrežnjenja, recimo to tako, civiliziranja na Balkanu? Postoji li put ka razrješenju?

B.V.: Bojim se da ne postoji mogućnost otrežnjenja, ne samo na Balkanu, nego općenito, a kod nas još teže nego u drugim, bogatijim dijelovima Europe. Kao što rekoh ranije mi smo sebi uglavnom umislili da smo napredovali u duhovnom smislu, a tu duhovnost mjerimo brojem kalorija koje progutamo tijekom života i koje omogućimo našem proždrljivom „podmlatku“ – čim međutim ta naša udobnost dođe u pitanje gube se svi principi humanosti, a još više kršćanstva na koje se oni glasniji među mnogobrojnim manipulatorima tako rado pozivaju. Nadam se da sam u zabludi, no razum mi veli da nisam.

M.Z.: Možda nije najvažnije za roman, no Jugoslavija je prikazana kao zapravo tek izvana modernizirano društvo, no zapravo prikrivena plemenska zajednica s malom ili nikakvom građanskom klasom, uglavnom klimala i kako bi se danas  suvremeno reklo, “uhljeba” podložnih svojim ženama. I tu se pretapa ta intimna i kolektivna (pri)povijest… Jesam li to dobro iščitao?

B.V.: Točno. Iz svega više navedenoga proizlazi logičan zaključak da ni Jugoslavija nije bila nikakva iznimka u svjetovima dvadesetog stoljeća, dapače, zahvaljujući svojoj „pasivnosti“ u odnosu na bogatije zemlje bila je još sklonija varci o postojanju sklada, napretka ili humanih vrijednosti – idealno tlo za „uhljebe“ i druga klimala. Završio bih otvorenim pitanjem samom sebi i nama – Što se promijenilo nakon Jugoslavije?

Razgovarao: Milan Zagorac

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara