Martina Grbeša: Razumij nerazum

Shvaćaš li da potonje odmahivanje
fundusima zacrnjenih sedmina mjeseca
oplođeno je odmakom od disanja
povratcima samobitnosti koji čine me
zasivljenom više no neutralnom
i odmahuju vlasima niz travanjski vjetar
koji u rukavima plete
mreže nerazumljivosti.
Nisam tek nepoznanica uvrštavana
u jednadžbe društvenih inkvizicija
živućih prognanika stabilnih savjesti,
no glasnoća ispeglanih jezika
koji klize niz nogostupe prvobitnih
namjera unakazivanja
nezarumenjenih obraza
iz staklenke samospoznaje
iznaša klonule travestije.
Postoji odmak od željenoga
i tremorni stisak silovitih konzekvenci
prelistavanja kalendarskih kartona
koji usuđuju prostrijeti bojazan
unutar moje mizantropske religije
slaveći dan čovječje nesnošljivosti.
Odmaci će dotjecati i jesti svaku
ponuđenu dušu propuhanu nemirima
i dahtajima proizašlima iz kružno
postavljenih prstiju naznačenih
hiperbolama karavanskoga
proputovanja paklenim pejzažima
pokraj panormitanskih
defloriranih djevojaka

Foto: www.morguefile.com

 

Tatjana Beuk-Laćak: Ostatak života

Prepirem se s ostatkom života,
hoću da mu skrešem u lice
sve što mi je ono ranije zakuvalo,
podmetnulo, kukavički uvalilo
dok sam gledala na drugu stranu,
onu zabranjenu, kojom prolaze
ljudi bez jedne noge,
žene na visokim štiklama,
bez pola glave i malo više mozga.
Mada mi ne priliči,
jer ja sam jedna lepo vaspitana
devojčica blizu šezdesete,
pljujem mu o lice bezdušno,
besramno, onako iz duše.
Đubre hohštaplersko kombinuje
gadosti u svojoj odvratnoj masi
koja više liči na klin-čorbu
nego na dane koji dolaze.
Podižem glas, ne ide drugačije,
zamahujem rukom
i puče šamar o kost,
jer ovo preda mnom nema obraz.
Ne mogu da izgovorim
rečenicu do kraja od besa,
od divljeg koprcanja,
nemo otvaram usta gutajući reči,
udaviću se ako tako nastavim.
Ostatak života nema šta više
da mi ponudi, ogoljen je, prazan,
ne mogu ni da se naslonim na njega,
žulja vreme na vidiku,
nisam raspoložena za tvrde podloge,
dosta sam spavala na kamenju.
Žaljenje, kajanje, tugovanje,
pomešano sa izveštačenim smehom,
koliko podnese, uz dodatak uzdaha
daje odličan specijalitet
za jedan savršen završetak.
Treba samo da odlučim,
samo da zakoračim i da ga zgazim.
To đubre hohštalpersko,
taj otpadak od budućnosti,
taj jadni ostatak mog života.

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Forsiranje stare i ofucane priče koja više nikoga ne zadovoljava

Neki dan sam ugodno čavrljao s jednim kolegom iz Osijeka o problematici s kojom se svi suočavamo, a to je da cijela hrvatska književna praksa ima dva modela funkcioniranja: onaj koji dobiva sredstva i kako tako kljuca, lagano uhljebljen u sigurno financiranje MK, barem uljuljkan u neku sigurnost i onaj drugi koji dobiva malo ili ništa, a upravo to većina autora doživljava kao nasilno patroniziranje, provincijaliziranje i još nasilnije centraliziranje. Jer, što ćemo, lokalni su proračuni preslabi, društva pisaca i književnika osim uobičajenog birokratiziranja ne služe ničemu pametnome, a sva se priča oko književnosti svodi na onu svima znanu Runjaninovu 2 i hram kulturne nesposobnosti koji za književnost nije uspio smisliti čak ni neki zloglasni HAVC ili ZAMP (da ne bi bilo zabune, ni HDP ni DHK ne shvaćaju uopće o čemu se radi, ali važno da autorima pune glave o honorarima kojih teško da može biti, ako prethodno nije alimentiran trošak proizvodnje, a prodaja je u slomu već godinama – katastrofalna ideja o naknadama autorima po posuđenom primjerku iz knjižnica je upravo dokaz kako ne znaju ništa o realnom svijetu, kako evidentno nisu spoznali da to nije najbitnija stvar, kao i to da bez pametno organiziranog nakladništva u cjelini nema ni uspjeha za same autore, koji sami, opet, u tehničkom smislu  ne mogu pokrivati deset različitih polja da bi bili uspješni samoizdavači – takvih je tek nekolicina).

Dakle, što tada preostaje. Pa eto, ovo, samoorganizacija. Kao da je trebalo biti suviše pametan i shvatiti kako će svi oni autori koji pišu puno i koji objavljuju na vidljivim mjestima jednostavno isplivati sami po sebi, bez previše medijskog sufliranja na površinu (i, da, k tome, uopće nije bitno imate li 150.000 sljedbenika poput Šalkovića ili 500 sljedbenika na fejsu ako ste pjesnik samotnjak, važno je da živite sa svojom publikom), a da će svi oni neradnici među njima, pa makar bili ovjenčavani navodno uglednim nagradama potonuti tamo gdje im je i mjesto – odnosno postajat će jako teško opravdavati njihov nerad navodnom genijalnošću pa je zbog toga, eto, uspio do sada napisati jedan ili dva romana u 15 godina rada.

Nema mogućnosti da se ne uspije. Net je kompetitivno mjesto koje cijeni rad, upornost i djelotvornost, a ne podnosi lijenost, on na neki način simulira ono što je u stvarnom smislu tržište, dakle, u tom slučaju Šalković bi bio milijunaš, a onaj snoviti pjesnik s 500 sljedbenika amater, ali pošteni amater s pristojnim prihodom. Mogu govoriti osobno, ali i u ime desetaka i desetaka autora koji su imali povjerenja u prvu ideju, sve stvari, naravno spremne za objavljivanje, u posljednjih dvije-tri godine plasiram u nekom od mogućih e oblika, naravno, vrlo ekstenzivno koristim i društvene mreže, ali i sve ostalo što mi je pri ruci, uključujući i druge medije, konferencije za medije, predstavljanja, i činjenica jest da funkcionira, i to jako dobro, štoviše, nadoknađuje sve manjkove koji nastaju zbog slabog financiranja klasične knjige, zaostalih časopisa bez ikakva prestiža, nikakve medijske tretmane književnih događaja koji nisu u Runjaninovoj 2 ili nekoj njihovoj podružnici, loše organizirane književne događaje, provincijsku poziciju itd. Dakle, sve to postaje nebitno.

Kao da je ta mreža ponovno digla sve skupa iz mrtvila i efekti su odlični. Centralizacija se više ne ogleda u kvaliteti, ona je već davno napustila i prestala funkcionirati samo u centru, nego se ogleda samo i isključivo u financiranju i sinekurama, ne znam kako bih to nazvao.

Kad bi za evaluaciju svega ovoga što sam iznio postojala samo jedna pametna glava u vođenju kulturne politike MK u sljedećem desetogodišnjem razdoblju, zaista bi se dalo razgovarati o nečemu što bi konačno počelo polučivati ozbiljne rezultate, a ne polovična rješenja, štoviše, nikakva rješenja i forsiranje stare i ofucane priče koja više nikoga ne zadovoljava. No bojim se da volje nema, kao što je nije bilo ni u posljednjih desetak godina i ova će MK ljubavna seansa sa svojim uhljebima potrajati dok se posve ne istroši. No tada će zaista biti sve, ali baš sve drugačije, i neće ništa preostati nego da se kaže – prepuštamo vas vlastitoj luzerskoj sudbini.

Foto: www.morguefile.com

Neven Lukačević: Čita li itko danas Georgea Trakla?

povodom 100. godišnjice smrti austrijskog ekspresionističkog pjesnika G. Trakla (1887.–1914.)

O, pjesniče psalma i snova zla,
jesi li našao smiraj svoj
ili još bludiš po polju čekanja
neshvaćen,
neprilagođen,
neuhvatljiv?

Tražiš li još razumijevanje ljudi
ti, koji si razumio patnje njihove,
koje si tješio,
kojima si rane vidao
rukom svojom,
utjehom riječi?

Ti, koji si kriknuo kao luda,
ti, koji si ostao kao stranac,
ti, koji si umro kao tuđinac,
neshvaćen,
neprilagođen,
neuhvatljiv.

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara