Razgovor – Andreja Malta: Ženska je seksualnost najveći tabu među samim ženama

received_10204082187446486Andreja Malta je zadarska autorica vrlo širokog raspona interesa. Nedavno je objavila knjigu „Lica i naličja ljubavi“, zbirku priča koje uglavnom tematiziraju ono što ćemo zbirno nazvati „ženskim temama“. No, one u svojem zahvatu zalaze u puno više područja i nikako nisu samo „ženske“: one su i tragične, komične, ponekad kontemplativne, u svakom slučaju, radi se o prozi koja se može označiti stvarnosnom, no koja ima i „ono nešto“, zrno soli univerzalne, intuitivne mudrosti, koje ne oduzima zadovoljstvo čitanja, štoviše, obogaćuje i poziva na daljnje čitanje. Andreja Malta nam se predstavila kao autorica koja svakako ima još puno toga za reći, gotovo kao da iza ugla očekujemo jedan dobar, dobro skuhani roman koji će sintetizirati kako njezino literarno iskustvo, tako i ono životno koje se pokazuje presudnim za dobro ugođenu književnost.

Milan Zagorac: Tvoje žene su vrlo vrlo emancipirane i moderne, ali to ih ne lišava dvojbi, trauma, slabih točki… čak ni njihova seksualnost nije pretjerano skrivena, štoviše, integralni je dio tvojih mahom junakinja… Je li to inače tvoja preokupacija?

Andreja Malta:: Pozdrav tebi Milane, pozdrav cijeloj ekipi Književnosti uživo. Moram napomenuti, da kao što sam počašćena ovim našim virtualnim razgovorom, jednako sam i sretna što su moje priče u zbirci „Lica i naličja ljubavi“, isplivale iznad površine zahvaljujući izdavačkoj kući „Studiju TiM“ i Tamari Modrić.Da. Moje su žene vrlo emancipirane i moderne, poput mene same, što ne znači da pišem o sebi. Volim promatrati ljude, slušati njihove sudbine te njihove reakcije na određene životne događaje. Žene i ženska pitanja su mi oduvijek velika preokupacija. Zato što mislim da su žene uvijek bile i biti će na neki način potlačene. Život nije lagana stvar, treba se nositi s raznoraznim problemima a iz iskustva znam, da su žene koliko god bile jake ili se bar činile jakima ipak emocionalnije od muškaraca. Zato i dublje proživljavaju traume, slabe točke i slično. Jedino što zamjeram velikoj većini žena je, da su razgovori vezani uz seks i seksualni život još uvijek veliki tabu među njima samima, bez obzira na to da ipak živimo u 21. stoljeću. Negdje duboko u sebi sam se nadala da će se ta tema konačno otvoriti, zaživjeti, onako iskreno. Zato i pišem otvorenije po tom pitanju, bar mislim da je to tako, ma da još uvijek s jednom malom dozom opreza, jer sam svjesna činjenice da mnogi, kao što sam već napomenula, tu totalnu iskrenost još nisu spremni prihvatiti. Valjda će se uskoro nešto promijeniti po tom pitanju. Nadam se.


 

Volim promatrati ljude, slušati njihove sudbine te njihove reakcije na određene životne događaje. Žene i ženska pitanja su mi oduvijek velika preokupacija. Zato što mislim da su žene uvijek bile i biti će na neki način potlačene. Život nije lagana stvar, treba se nositi s raznoraznim problemima a iz iskustva znam, da su žene koliko god bile jake ili se bar činile jakima ipak emocionalnije od muškaraca. Zato i dublje proživljavaju traume, slabe točke i slično.


 

Također smatram da su i problemi obiteljskog nasilja, incesta i sličnih stvari koje se događaju svakodnevno iza zatvorenih vrata premalo komentirani u društvu i da ustanove koje se bave ili bi se bar trebale baviti s time ne rade dovoljno, u nekim slučajevima čak ništa, pa se onda događaju stvari kao što su ova dva ubojstva žena u zadnjih nekoliko dana, jedno u Karlovcu i drugo u Kruševu.

Milan Zagorac: Čini mi se da si brza u pisanju o ljubavi, i da nemaš nekih velikih dvojbi po tom pitanju. osjeća se zrela autorica koja se čvrsto nosi s krizama egzistencije. Znam da si baka, iako to smiješno zvuči, no koliko je tvoj život i život tvojih junakinja/junaka komplementaran?

received_10204082184806420Andreja Malta: Hahaaa… da, da, brza sam u pisanju o ljubavi i imaš pravo. Nemam baš nekih dvojbi po tom pitanju. Ne znam, možda griješim ali za mene je ljubav vrlo delikatna stvar. Upoznala sam je sa svih strana. Zato mi se i svidio naslov za knjigu: „Lica i naličja ljubavi“. Upoznala sam njezine dobre i loše, pa čak i one najmračnije strane. Jer ljubav zaista ima mnogo lica. Na moju nesreću ili ipak sreću, iza sebe imam nekoliko veselih, neobaveznih veza, jednu veliku nezaboravnu ljubav iz mladosti, „propali“ brak s kroničnim alkoholičarom i drugi brak, kojemu se noge sve više i više njišu. Svaki put sam se zaista trudila iz petnih žila. Ali ako ne ide, ne ide. I nije mi žao. Stekla sam veliko iskustvo, jest da nije bilo lako, svaka škola košta. Imam i troje odrasle, razumne djece i da, dva unuka koje jako volim i koji mi tu ljubav uzvraćaju iskreno i neiskvareno, kako samo mala djeca to znaju. I još nešto, u povjerenju, mislim da me zaista ne doživljavaju kao baku, više kao prijateljicu. Ja jesam i mama i baka, ali daleko od onih klasičnih, na kakve smo navikli. Malo sam svoja i iskreno, ne bi željela biti drukčija. Što se tiče komplementarnosti mojih junaka/junakinja, da, priznajem, ponekada se poslužim nekim svojim životnim iskustvom.

Milan Zagorac: Zašto kratka priča, je li to neki Zapisovski zalog (znamo da si članica nama prijateljskog zadarskog pandana) ili roman čeka neka druga vremena?

Andreja Malta: Pisanje kratkih priča nije neki Zapisovski razlog. Kratke sam priče pisala još u mladosti, jer ih volim pisati a i čitati. Kratka priča u principu ne bi trebala biti preduga i rijetko zamara čitatelja a i meni kao autoru je nekako draže takvo pisanje, jer se ponekada bojim, da ne bi počela sama sebi dosađivati i isplesti mrežu u koju ću se zapetljati i onda će nastati problem kako ću se ispetljati, hahahaaa… Ma šala mala. Pitaš za roman. Osjećam da polako dolazim, sazrijevam poput jabuke na grani, za takvo nešto. Mislim se s tim uhvatiti u koštac negdje na jesen. Imam već ideju, sliku u glavi, čak poneke detalje. Neki dan sam o tome razgovarala s jednim mojim prijateljem, također piscem, dao mi je neke smjernice, pa sad mislim da bi vrijedilo pokušati. Nadam se da ću uspjeti.


 

Na moju nesreću ili ipak sreću, iza sebe imam nekoliko veselih, neobaveznih veza, jednu veliku nezaboravnu ljubav iz mladosti, „propali“ brak s kroničnim alkoholičarom i drugi brak, kojemu se noge sve više i više njišu. Svaki put sam se zaista trudila iz petnih žila. Ali ako ne ide, ne ide. I nije mi žao. Stekla sam veliko iskustvo, jest da nije bilo lako, svaka škola košta. Imam i troje odrasle, razumne djece i da, dva unuka koje jako volim i koji mi tu ljubav uzvraćaju iskreno i neiskvareno, kako samo mala djeca to znaju.


 

Milan Zagorac: Dvojezična si, slovenska i hrvatska autorica, ali kako te određuje ta dvojnost, te dvije tako slične, a opet različite kulture – slovenski red, disciplina naprama dalmatinskom, hrvatskom kaosu, kreativnom neredu, izrazimo se eufemistički.

Andreja Malta: Slažem se s tobom, to su dvije ujedno jako slične a opet tako različite kulture. Rođena sam Slovenka i u Ljubljani sam provela mladost. Slovenci su doista vrlo disciplinirani, tvrdi i dosta zatvoreni narod. Tamo je ili „hoćeš“ ili „nećeš“, nema sredine, znam iz iskustva. Možda sam zato tako uporna, neki kažu i poprilično tvrdoglava. Dalmaciju znam još iz djetinjstva, dolazili smo godinama na ljetovanje u Pakoštane pokraj Zadra. I mogu ti reći, toliko mi se svidjelo da sam svaki put plačući odlazila kući. Sjećam se da sam jedno poželjela da provedem život tamo, kad odrastem. Mislim da je želja bila zaista jaka, jer mi se stjecanjem životnih okolnosti i ispunila. Živim već trideset godina u Zadru i moram reći da mi je jako lijepo i da ga volim poput Ljubljane. Sviđa mi se ta dalmatinska ležernost i malo kreativnog nereda. I ljudi su veseliji. To život čini zanimljivijim, opuštenijim. Neki me znaju nazvati „Zadarska Slovenka“, pogotovo Zapisovci, a na poslu me od milja zovu Mojca, hahhaa… Jesam, dvojezična sam autorica. Pišem prozu, ponekad i poeziju. Poeziju mi lakše pisati na materinjem jeziku, znači slovenskom. Ide nekako spontano, mislim da je razlog tome što je slovenski jezik malo tvrđi, pa mi je osobno zahvalniji za poeziju. Čak su neki plakali uz te moje pjesme. Slovenci, naravno. Hrvatski jezik mi je za pisanje proze idealan. Čini mi se tako mekan, podatan, poput svile. Mogu se igrati riječima, okretati ih na sve moguće načine, slagati poput kockica i na kraju jednostavno same spontano nađu svoje mjesto. Iskreno, zaista uživam pisati a i čitati prozu na hrvatskom jeziku.

Razgovarao: Milan Zagorac

Jelena Androić o simpatiji za luzere na riječki način: izabrane kolumne objavljene na portalu korzo.net od 2013. do 2015.

11249630_10206416262317717_2398039241755215421_n

Naslovnica knjige

Milan Zagorac Simpatija za luzere na riječki način: izabrane kolumne objavljene na portalu korzo.net od 2013. do 2015.

(za knjigu, kliknite na sliku naslovnice)

Milan osobno poznaje teme o kojima piše; turbulencije na tržišnu rada, sa svim implikacijama za mlade visokoobrazovane (nezaposlene) osobe, s tim u vezi i gerontificiran radni okoliš koji su dobile u naslijeđe, potrebu za potpunom promjenom tržišnih paradigmi, mistificiran položaj kulture u društvu, mitološki karakter kulture u gradu u kojem živi, propuštene i/ili zaboravljene prilike u našoj okolini (koje je Zagorac bilježio i fotoaparatom), banalnosti kojima čitateljsku pozornost privlače mainstream mediji…

Često mi se, dok sam čitala i objavljivala te tekstove, činilo da Zagorac opisuje moju poziciju, a kako je u jednom od nedavnih tekstova napisao, on i jest opisivao moju poziciju. Njen je kišobran “izgubljena generacija” rođenih u periodu od kraja 60-ih to početka 80-ih, kojoj i sama pripadam. Tranzicijska generacija.
Da se razumijemo, nije ovo samo hrvatska priča (premda ju je Zagorac nemali broj puta takvom nazvao), sve te promjene zbivaju se u kontekstu, a najistaknutije signale tog – svjetskog konteksta – Zagorac je uvijek prepoznao brzo, i “aksiomatski” opisao. Nikad ga nisam pitala šali li se on to dobro kad svoj blog potpisuje s Milan aksiomatični, a ne vidoviti. Izgleda da vidovitost i aksiomatočnost nekad idu i ruku pod ruku :)
Vratila bih se sada na početak: kakve veze ima sa time Korzo.net? Takve što je medijsko tržište “težak biznis” na kojem se sve navedene dinamike sjajno prelamaju. Sve teme kojih se Zagorac dotakao, imaju refleksiju u medijima: vlasništvo, sfere utjecaja, stanje na tržištu rada (mladih i malo starijih) novinara, odabir tema i njihovi plasmani, u konačnici i suradništvo po volonterskim osnovama…
Nema više punka! I zato čitanost ne raste (jer u portal nije ulijevan kapital a oglasni se prostori ne prodaju sami) već pada. Nema više punka. Osim kod Milana Zagorca, on piše pa makar mu to bilo zadnje, i za to mu od srca hvala.
(Jelena Androić iz Predgovora)

Napomena: knjiga je besplatna za preuzimanje

Ri lit na Gradini

ri lit (2)Kako kažu organizatori događaja, “u intimnoj atmosferi Trsatske gradine sinoć je održana književna večer neformalne skupine autora iz Rijeke prepoznata izvan lokalnih i nacionalnih granica. Članovi Ri Lita, Izet Medošević, Davor Mandić, Tea Tulić, Željka Horvat Čeč i Milan Zagorac, svojim manifestom, pojavnošću i javnim istupima koji uključuju čitanje radova, nastoje potaknuti zatomljene vrijednosti književnosti”. Dodali bismo i to da je vrlo zahvalna publika događaj zaista popratila sa zanimanjem te se nadamo da će i buduća izdanja biti još veća.

Bea Balta: Tango na staklenom stolu

Hiljadu je pripadanja bilo u zjenicama umirućim od želje
i mjesec je lovio zvijezdu u svojim punim noćima,
a ludilo nas hvatalo svojim dugim prstima…
Na staklenom stolu plesali smo bez straha od loma,
igrali smo tango ne dirajući ništa osim korijena prsnog koša.
Ispod rebara te nosih.
Nedozrelo voće htjela sam da bereš,
i mirišeš,
i mirišem
magični jantar tvoga uha i žile do ramena…
Htjedoh.
Htjeli.
Al’ tango za stakla nije.
Stadoh ti na prste, ti udari nogom malo jače no što treba.
U trenu sva pripadanja rasprsnuše se,
a zjenice od želje umiruće oslijepiše
u treptaju gorućeg kapka
razlomi se sve…
Foto: www.morguefile.com

Željka Gojić: E, pa što?

U gradu bez ljubavi živio je gospodar samoće i žena drugog sistema. Živjeli su život običnog tempa i imali čudne navike. Bili su ljudi samoće, hladni kao led i svaki dan im je bio uvijek ista priča… Ali jednog dana svijet se okrenuo naopačke. Bilo je to u proljeće 13. u decembru…
Toga dana kišne mokre ulice dobile su sunčanu stranu ulice. Iznad vrata podzemnih voda sreli su se taj gospodar samoće i ta žena drugog sistema. U srcima je gromko odzvonio Big Bang, a u glavama se pojavila gomila nesklada. Taj slučajni susret izazvao je plamen koji se dizao visoko iznad vlakova, a na nebu iznad Trnskog anđeli su raširili svoja krila i rodila se ljubav…
Od tog dana gospodar samoće postao je plavi golub i štićenik, a žena drugog sistema postala je divno biće, djevojka s obale mora, Gracija… Od tog dana, Leute moj, svuda vlada samo zadovoljština i samo lijepe žene prolaze kroz grad. Ljudi su bili vedri, veseli, vikali gradom hleba i igara i pjevali – Fa, fa, fa…
Plavi golub poslao je Graciji poziv na ples i ona je pristala. Ljubav je blistala kao karta za sreću. U prvih 68 dana ljubavi bilo je čak 32 956 poljubaca. Kada bi mu rekla: – Poljubi me – on bi joj odgovorio: – Ne reci mi dvaput. Svako sačekivanje bilo je kao put za Katmandu i kao kad se misli poklope svaki dan im je bio vedar kao i juče, kao niska bisera koja svakim danom biva sve veća. Govorio joj je: – Men’ se dušo od tebe ne rastaje i nikom nije ljepše neg’ je nam. Toga dana ti si sjela za moj stol. Vidio sam tople usne žene i zato volim te kad pričaš. Mislio sam da si samo naizgled lijepa, ali to osluškivanje duboko u tebi bio je klasičan znak da ćeš me voljeti kao što voljela me nije nijedna…
Ali, kada stvari krenu loše…
U nedelju popodne osjetio se odlazak u noć. Ništa nije bilo daleko od istine. Nastupilo je teško vrijeme. Došlo vrijeme da se umire. Gorki ukus smrti, hladni prsti… Sve je bilo ravno do dna. Osjetila je krvavo srastanje. Znala je da nije ok. Užasavao je strah od smrti, ali teško ovo život… Rekao je: – Ako znaš bilo što, idi za svojom sudbinom bez mene. Dao sam ti svoju ljubav, ali došlo je vrijeme da kažem doviđenja na Vlaškom drumu. Znam da ne mogu pomoći nikome od nas, ali šta da radim? Mala moja Linda Lane, raspleti kose damo da poslednji put vidim taj sjaj u kosi prije nego odem u raj.
Poslednje riječi bile su: – Adio, Mare, ti znaš da putujem sa tim…
Kao kad fazani lete, a i to se dešava ponekad, u očima strankinje sa plavi eyes pojavila se tanka crna linija. Samo na početku bješe štos, kasnije je sve lađa bez dna. Ostaju samo nemir i strast…
I dalje balegari ne vjeruju sreći i gluperde lutaju daleko, a ostaju samo kurvini sinovi i melankolija. A čovjek, iako prokleto ljut, zna da je ni jeban ni lud ni rođen da bude šonjo. Između nas je uvijek vrijeme odluke, a pametni i knjiški ljudi su rekli: – Obrati pažnju na posljednju stvar!
E, pa što?

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Pisanje prema mjeri ili otisak prsta

Za mnoge koji ne znaju, ali vjerujem da znaju, pišem ubitačnim ritmom. Iza sebe imam nekoliko tisuća kartica objavljenih tekstova i to u mnogim formama. Ipak, najsloženija i najzahtjevnija je roman. Ako želiš da on izgleda u cijelosti dobro, moraš poznavati to o čemu pišeš, ali ne poznavati tako da si, primjerice, navratio ili čuo ili načuo, nego tako da stvar poznaješ na svojoj koži. To je bitno, jer output je tada sigurno dobar i autentičan, no da bi roman bio roman, u njemu sve mora biti posve prokrvljeno, premreženo, povezano, naravno, neće se srušiti svijet ako omane neka stvar, ali bitno je da je sve bitno u njemu složeno u cjelinu. To mnogi mlađi autori zanemaruju, baveći se samo fabulom ili nekom idejom, pa promaše “ceo fudbal”, a društveno se ionako smatra nekorisnim jer, eto, roman u cjelini ima samo jedan način financiranja i to vrlo skromnog, preko Ministarstva kulture i to na bazi sinopsisa, dok je neka stvarna pomoć, neka stvarna inicijativa za revaloriziranje romana negdje zapela. Zato nam serije i filmovi izgledaju tako kako izgledaju, zato ni nema nekih dobrih dramskih komada, opet razina slučajnosti, dobitka na lotu, bacanja kocaka. Nema mentorstva, nema daljnje distribucije, nema pretvaranja te forme u neke treće forme, nema dublje recepcije osim malih kružoka koji stvari koliko toliko poznaju.
Osim toga, za roman je potreban i onaj duhovno-metafizički napor jer samo iznošenje radnje i motiva, to nije roman, potrebno je poznavanje tehnike, potrebno je poznavanje likova i njihovih skrivenih i manje skrivenih motiva, potrebno je sve to sklopiti u organsku cjelinu koja je neodvojiva i u kojoj svaki dio zrači ukupnim sadržajem, i tek tada nastaje roman. A sustavno ne-činjenje po tom pitanju, ignoriranje činjenice da se i dan danas radi o temeljnoj vrsti koja je baza svakom drugom stvaralaštvu (filmu, kazalištu) vodi u shvaćanje romana kao, eto, skromnog autorskog ekscesa. Dok autor ne dobije neku svjetsku nagradu. Onda slijedi red čuđenja, kurtoazije i nastavak iste prakse – who cares?
Kada bi postojao korektiv tržišta, i to bi već bilo nešto; kada bi postojao sustav koji brine o takvoj složenoj formi, i to bi već bilo nešto, kada bi postojale tako velike izdavačke kuće koje su u stanju pratiti produkciju svojih autora, kada bi postojala velika EU mašinerija koja brine o tom području mimo osobnih ukusa i zacrtanih birokratskih shema, onda bismo mogli reći da će književnost nešto značiti, a onda bi i društvo dobilo na dodatnoj vrijednosti, oh, i to višestruko.

Ovo se dijelom odnosi i na mlađe autore anglosaksonskog područja koji u svojim školama pisanja uče jednu te istu metodu pisanja već najmanje 60 godina i ta metoda je zapravo – kontraproduktivna za pisca – jedan hit, nakon toga ćorak, ćorak, ćorak, ćorak i ćorak. Pravi pisac i u nas i u Americi, ma svugdje nije hitmejker, biti hitmejker je stvar sreće i stvar odabira za bolje pisce, promjerice, sumnjam da Jo Nesbo ne bi mogao pisati bolje romane od onih koje sam sve od reda čitao za vrijeme ljetnog pražnjenja mozga, kao što sumnjam da primjerice, Paul Auster ne bi mogao pisati žanrovske komade. No pravo pisanje je pravi, živi autentični Auster kojeg razlikujete od svakog drugog. Biti pravi pisac je razlika, a ne “biti kao”, razlika nas određuje, ne istost. Svi mlađi pisci anglosaksonskog područja, pa tako i njihovi provincijski epoigoni, kao da izlaze iz jedne te iste škole: jedna zanimljivija povijesna epizoda ili epizodica, zatim malo razrade, malo dovođenja u pitanje neke zablude ili istine i kraj, ili isti krimi zaplet, isti likovi isti junaci isti rasplet, to je dobro za švedske krimiće na TV petkom, ali to nije književnost. To je štanca.

Graham Green je napisao Mirnog Amerikanca ni ne znajući da će njegov roman, koji je anticipirao Drugi indokineski rat, koji je anabaza svakog špijunskog trilera, danas biti percipiran kao dosadan, dok je Srce tame filmskom adaptacijom postalo Apokalipsa danas, možda najmračniji ratni film…

Danas vlada opsjednutost radnjom, no to je u redu za držati čitatelja na uzdi, ali… radnja nije roman, kao što ni tehnika nije roman. Roman je stanje duha.

Ovako, ja i dalje samo puno pišem. Oh, da, i čita me se, ali se od toga jako teško može reći da je to nešto. To je eksces, izložen a) onima koji čitaju i razumiju i b) onima koji ne čitaju, ali misle da razumiju sve.

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara