Ivan Zrinušić: Lakši putevi

Povremeni pokušaji, male propasti i male izdaje,
sva ta stvorenja koja su prije mene hodala Europskom avenijom,
bivšim Bulevarom JNA,
i muka koju moram proživjeti da stignem do tamo.

Tamnokos muškarac nosi dijete na ramenima
gmižući prema svemogućem ulazu u zgradu,
upitam vodokotlić za mišljenje o ljudskim pravima
pa nagnem travaricu i pristavim kavu.

Birati lakše putove, svi se ionako pokažu teškim,
postojanje nas jede, a mi jedemo svinje ‒
premda je usredotočena svijest vjerojatno moguća.

Dani se ponavljaju, kao glupavi izgovori,
neki od njih budu dobri,
tada usrdno grlim prostor oko sebe.

Fotografija: Alvinmann @ morgueFile free ohotos

Zoran Žmirić: Zdravica (iz zbirke u nastajanju “Zapisano metkom”)

brko diže neopranu čašu
odguruje nož
nazdravlja slobodi
vatrica pucketa
zamagljen je prozor
svud na zemlji mir ljudima
dobra volja i kyrie eleison
večeras ću opet preskočiti piće
za zdravicu miru
trebam nešto drugo
snažnije i žešće od samostanskog piva
pristiglog u pošiljci švapskog karitasa
treba mi boca
treba mi kanistar
cijela bačva rakije mi treba
šteta što smo sinoć izbušili jednu
u podrumu zadnje kuće na kraj tuđeg sela
da smo barem gazdu
sustigli u dvorištu
sad smo mogli zazivati
mir u cijelom svijetu

Fotografija preuzeta s www.teamliquid.net

Florian Hajdu: Preplivao patak Tisu

Tisa je ogledaloravno tekla. Otisci tragova u suvom, vrućem, svetlookerbojnom pesku su neprepoznatljivi. Sunce je ispodvesplav neba hitalo zenitu, oblaci, koji su se jogunasto svađali, klizili, menjajući forme, pravce, poput ameba kada se razmnožavaju, su njegovo zračenje osećajno usporavali, značaj zenita umanjivali. Skela jestajala privezana za direk akaca nabijenog duboko u vlažni pesak pored obale, sa obe strane uramljene mešavinom kanadskih i crnih topola, žalosnih vrba, ponekog akaca, hrasta lužnjaka, izduženom uzrečnom šumom, koju je čvrsto obezbeđivao visoki nasip, davno napravljen, za zaštitu ravnog, tanjirastog, ušoranog naselja sa dve crkve, katoličkom u centru, pravoslavnom na jugozapadnom ulazu učmalog naselja, od poplava. Na blagoj uzvisici koju voda nije podlokala kao posle kiše, crvena krasnica pečurka iznikla je, namerno,voljom skelara i suprugeskelarke, ludog Matyja koji je to mestobogovoljno označio okrećući se poput piruete Tatjane Totmjanine na Olimpijadi kada je u zanosu pored Maksima Marinina špicom sličuge napravila krater u ledu, tu jednom nogom stala, kao roda kada gnezdo završi, radosno klepeće, stane da se divi, odmori, publici poljupce obema šakama slala, sklonokućica nevremenska, odmarajuća, dočekujuća, za odlaganje vesala i vucoša kojima se vukla žica razapeta preko reke da bi skela brže plovila, prešla na drugu stranu obale. Kućica je bila prazna. Okolo nigde duša živa da se oseti, vidi. Jova skelar je otišao kući na ručak, u ulicu Jókai Mór 3, koja se nalazila u centru pored zgrade opštine, koju je nedavno kupio, na prevaru, menjajući svoju pored katoličkog groblja sa vremešnom tetka Ilonom, koja je sva srećna prešla u zapušteniju, oronulu i manju skelarevu kuću, samo da bi bila što bliže svom nedavnopreminulom suprugu Ilésu. Supruga skelara Milica spremila je paprikaš od onog petla kojeg je skeledžija ranom zorom sa merakom zaklao, koji je svaku kokošku po dva puta gazio, dugim nogama po leđima tabao, tada kljunom toliko jako kljucao glavu, dugo, čvrsto držao da su se kokoške posle zanosno klatile nakostrešivši sva pera na sebi, tresle poput ukrasa, đinđuva, na bedrimaturske trbuhoplesačice, padale nekontrolisano, veselo kokodakale, jaja na različita mesta nosile. Debeli Jova to više nije mogao da trpi, podnese, video je krišom onomad da se u takvim prilikama, koje su česte, Milica jako zarumeni, nervozno se njiše, sve jače, brže uzdiše, ispuštajući mekodugo “ehhh”…t obož’ grdeći sivopapagajastog zamašnog, agresivnog, nezasitog, navalentnog petla pred kim sve kokoške čučnu čim ga u blizini spaze. Pored ulazno-izlaznog, upatiniranog u okolinu, puta za skelu, sa leve strane prostirao se veoma blagi čistofinopeščani nadbrežnjak sa peskom nalik finom šećeru u prahu, blago slonovokostno bojan, gde se na sredini prostora, bliže reci, iz debelostablovne šume kanadskih topola došetala Vera, skelareva kći. Na sebi je imala široku, šarenu bengalskovatrenu, na ruže i žalfije išaranu, do kolena suknju od tila, tankomilujućusvilenu tamnozelenobojnu bluzu na raskopčavanje sa zlatobojnim dugmićima, letvi kraj nonšalantno zadeven ukukčani deo, ispod gornjeg gumom opasanog kraja suknje, desni slobodno leprša oko bedra i okruglog čvrstog mišićavog zadnjeg nadbutinskog dela karlice. Sunce se okačilo u zenit, oblaci razbežali. U gornjim slojevima ozona, u visini krošnji, puši tiho topli povetarac i vrti srcooblikne listove na topolama koji su dirigentnohorno tihomumlom šumili kao background pratnja na džez festivalu u naturi u New Orleansu. Dve divlje patke sletele su tik pored Vere, na obalu pored same vode, gavran je grakćući jetkim glasom parenja kreštao jetko, kvareći sinhroni šum lišća, preletao reku kada je skelareva kći, laganim pokretima ruku, počela da se skida. Sinhronim zahvatima prstiju, kao uvežbanim blagim elipsastim njihanjem u bedrima, krene kao nehotično da otkopčava dugmiće na bluzi, dižući i spuštajući ramena suprotno od ritma u kukovima, sve dok se dve oble ružičaste glatke polulopte, koje bi prepunile žudnu veliku šaku poželjnika, sa tamnijim okruglim, poput oka popunjenim, uobraženo kao strele Asteka yaomim, uperenim ka zenitnome svetložutom suncu, otkopčavši poslednje dugme na bluzi, nisu obe samouvereno, nežno, uzbuđenozadrhtano otkrivene pojavile, tad spusti bluzu jednom rukom pozadi pored članka nogu. Okrenu se naokolo i žalosno konstatuje da nigde nikog nema, iz skrovitih mesta ne čuje nikakve neobične glasove, poželjne uzdahe. Jednim dužim odsečnim pokretom rukama gurne suknju s kukova na pesak, ljutasto, nikoga u okolini nema, elegantno iskorači iz nje dugom glatkom desnom onda levom nogom. Napravi još jedan korak na mesto gde je pesak svetliji, rutinski proveri gde lastiš tankih,cinober obojenih kupaćih gaćica steže oko kuka, međunožja, provuče oba kažiprsta u krug oko butina, pogleda daleko preko reke na drugu stranu obale, gde ugleda kako jedna muška silueta stoji na nasipu nedaleko od vode, tad poče življe,vedrije da se ritmično njiše i lastiš kupaćih gaćica ispod pupka,bedara, rasteže naizmenično, gura dole sve niže pa brzo podiže, okrećući se u krug, klateći se napred-nazad, odsečno gibajući se u predelu estetskoformnih debelih mišića sa raširenim butinama u međunožju, gde se jasno ocrtavala tanka kratka linija otvora i sa strane vidno tamniji nabubreli deo depiliranih rajskih ulaznih vratašca. U nadraženom zanosu, Vera nije videla da se silueta sa druge strane obale svukla i iz zatrka bacila u reku te da je patak preplivao reku i jako počeo da gače.

Fotografija preuzeta s www.terport.hu

Eto, sad samo da proglasimo bankrot, pa da napokon krenemo dalje – moramo stvarati vlastitu publiku kroz vlastiti medij

Nakon što je prije nepunih sedam dana objavljen na portalu Moderna vremena intervju s Nevenom Antičevićem, suvlasnikom i urednikom, pa možemo slobodno reći, kultnog Algoritma (a koji je vodio Nenad Bartolčić, još jedna kultna figura domaćeg nakladništva), dvije su stvari postale jasne: stečaj nije proglašen, ali je neminovan i to ne samo pojedine izdavačke kuće, nego cijelog modela financiranja nakladništva, i drugo, treba početi raditi na publici, a što Antičević i radi i to, vjerovali ili ne, upravo sličnim modelom kao i mi na ovoj našoj stranici. Ako želite znati više pogledajte stranicu Imaginarij. Pa iako se ne radi o posve istoj stvari kao i na našoj Književnosti uživo, ona je kao koncept vrlo slična i odgovara na istu stvar kao i mi: kako doći do publike, kako od nediferencirane “mase” onoga što smo zvali kupcima, konzumentima, stvoriti imenovane čitatelje, suradnike, fanove, imena do kojih nam je esencijalno stalo. Antičević na to kaže: “Dobar dio ljudi danas čita, gleda, sluša… ali ne kupuje, ne troše novac, što tim ljudima koji to rade fenomenalno paše, jer to su mahom mladi ljudi. Ja njih uopće ne osuđujem sa stanovišta morala što to rade jer bilo bi lijepo da svi imaju dostup do tog materijala, i da ga mogu platiti, jer netko mora i živjeti od stvaralaštva, onaj koji to proizvodi, kao što su nakladnici glazbe, proizvođači filmova, glazbenici, pisci i svi ostali. Ako nema tog protoka novca onda nema ni te industrije. Suočeni s tom situacijom mi jednostavno moramo redefinirati naše vlastito poslovanje, i upravo smo u fazi tog redefiniranja i pokušavamo naći jedan novi poslovni model koji je funkcionalan za ovaj početak 21. stoljeća, i u kojem se to može održati. On naravno ima svoj aspekt kroz Internet prodaju, kroz tzv. zemaljske knjižare, kroz nakladništvo i kroz sve stvari koje smo do sada radili, ali s jednim drugačijim pristupom. Taj pristup ide za tim da moramo stvarati svoju vlastitu publiku kroz vlastiti medij, i da samo tako možemo održat taj ekonomski model… Ne možemo više održati model u kojem proizvodimo za nepoznatog kupca, gotovo da ga moramo promijeniti tako da proizvodimo za poznatog kupca. To znači promjenu kompletne filozofije firme koja će se morati pretvoriti iz trgovačke firme u firmu koja se bavi informacijama, to je taj najveći pomak kako ga ja vidim. Tamo gdje smo imali puno prodavača sad ćemo morati imati puno više sistem inženjera, zato što svijet ide u područje informatike, zato što će Internet postati mjesto gdje će sve živjet, taj virtualni svijet treba bolje integrirati i ono što je naš cilj je integracija fizičkih i virtualnih knjižara. To je osnova našeg razmišljanja.”

I tako je Antičević pogodio u sridu.

Pustimo sada naklapanja o tome tko je više ili manje kriv za bankrot nakladništva u Hrvatskoj: nakladnici, tašti pisci, pisci početnici koji zamišljaju da su zvijezde s traženim zvjezdanim tretmanom, otkupi ministarstva, kašnjenje u nastanku agencije (koja pak ne nastaje jer bio dio nakladnika i autora zacijelo želio zadržati stečene pozicije koje su i dovele do ovakvog stanja koje je neodrživo i loše, pa se, eto, sve skupa prolongira do neke druge prilike), nesnalaženje u odnosima triju razina financiranja + ona četvrta famoznih eu fondova. Dolazi vrijeme opće abolicije na tu temu, gotovo je besmisleno govoriti tu je vuk, tu je vuk, kada je cijelo područje, cijela jedna industrija, pa makar i tako mala, ostala osramoćena, ponižena, ostavljena, i u kojoj više nije moguće naći pravi uzrok. Vide se samo posljedice. I vidi se ono što cijelom nakladništvu treba: nova krv, nove ideje, novi sadržaji.

Upravo smo i mi na tome putu i upravo to i radimo. I zato imamo toliku čitanost, i zato imamo toliko ljudi koji u svemu sudjeluju.

Nadam se samo da ove Antičevićeve riječi nisu samo deklaratorne izjave o odricanju odgovornosti s kojom bi se današnji ili sutrašnji bankrot cijele branše mogao djelomično natovariti i na njega. Naše namjere svakako su jasne: i časopis i stranica i ono najvažnije, društvenomrežna stranica u kojoj je kontakt s čitateljem i autorom najizravniji, dio su plana kojim ako ništa drugo, ono barem nastojimo relaksirati postojeći kaos i napetost u jednom području koje iz nacionalne sramote treba postati perjanica izvlačenja iz depresije.

Milan Zagorac

Fotografija: taliesin @ morgueFile free photos

Darko Balaš: Voljeti nju bilo je lako…

Voljeti nju bilo je lako. Jednostavno, poput šapata proljetnog vjetra što se svjež poigrava po procvjetalim parkovima uvijek neuhvatljiv, uvijek tako duboko životan dok mami osmjehe nanovo probuđenih lica koje je zima svakodnevice pretvorila u bezlične fasade potpuno u skladu sa sivilom ulica bez svjetlosti. Došla je uz osmjeh, doplesala korakom želje čiji je korijen duboko posađen u djetinjstvu jednog povučenog dječaka i učinila da san već davno zaboravljen u čudnim stranputicama sudbine otpleše valcer ostvarenja u svakom zajedničkom susretu. I dječak je zaplesao, nestašni vjetar njene vedrine dodirnuo mu je srce i ono se ponovno rodilo odbacujući suvišnu i otežalu kožu opreza i ogorčenja, presvlačeći se u ruho čiste radosti koju može stvoriti jedino ljubav. Prepoznali su se, čovjek sa srcem dječaka i neuhvatljivi vjetar utekao iz kaveza strogih pravila i neizrecive dosade. I proslavljali su prepoznavanje smijehom koji dolazi jedino iz duša koje su slobodne i koje su željne potvrde jedne druge kroz zajedničko otvaranje onoj tankoj niti povezanosti koju imaju samo odabrani. U svijetu bezličnosti, nepovjerenja i zavisti oni su pjevali zajedno, dodirujući razdraganom pjesmom svako srce koje je bilo privučeno njima gravitacijom sreće koju su poput plime širili obalama dotad mrtvog prostora svuda oko njih. Siva mjesta postajala su čarobna, a dosada puste svakodnevice pretvorila se u raskošnu dvoranu najblistavijih balova koji odišu elegancijom, profinjenošću i stilom. Čovjek sa srcem dječaka blistao je dok je svoje oči ogledao u kristalnim zdencima njenih smaragda i sam postajući dragulj neprocjenjive vrijednosti utkan u nevidljivo ruho želje koja je postala stvarnost. Tada, skladao je pjesme divljenja tom proljetnom vjetru koji je u svom lutanju ipak osluhnuo na tren i zastao, privučen snagom stihova čija ljepota je razbila sve kaveze i pravila od kojih je vjetar želio umaći. Predivna žena shvatila je da vjetar njene duše nije običan i zatvoren besciljnom utrkom za ispunjavanjem nametnutih joj pravila i osmjehnula se čovjeku koji je prepoznao svu slobodu koju je tako iskonski željela. I tada, ona se osjećala slobodnom, najvrjednijom i drugačijom od svih drugih. Čovjek sa srcem dječaka koje može vidjeti jedino ljepotu bio je nešto sasvim novo, sasvim drugo što ju je nagnalo da zastane i napuni svoj vjetar snagom za sve vrhove koji mu priječe da nastavi svoj put. Svaki susret odisao je divljenjem, a dječak i vjetar plesali su još dugo sve dok proljeće nije napokon minulo, pretvorilo se u blijesak sunčanog ljeta i zarumenjelo se punim bojama jeseni. I tada, dok je jesen nevidljivim koracima tiho ustupala mjesto prvim ledenim prstima zime i dok su lica na ulicama postajala zamišljena i daleka, njihov ples je prestao, proljetni vjetar njenog srca odlutao je negdje u daljinu, a čovjek sa srcem dječaka vratio se svojim snovima. Možda mu u snu i uspije uloviti taj vjetar i zadržati ga u kutku srca kao sjećanje koje će istisnuti ozbiljnost svakodnevice i natjerati ga da se sjeti da život nije samo nesnošljivi teret problema. Osmjehnut će se tad i nastaviti dalje, uz misao koja razbija sivilo odrastanja i tiho mu šapuće: Voljeti nju bilo je lako.

Fotografija: diggerdano @ morgueFile free photos

Senka Staniševski: Razbijeni snovi iznad Stuttgarta

Prelomi se ili klikne nešto u trenutku dok polako i oprezno pridržavam torbu, ponavljajući „Pazi na dokumente“ kao mantru. Pitam se gdje svi ti ljudi žure, a ne vidim da i ja ubrzavam korak s njima. I to je trenutak. (Dođe kao bljesak, uglavnom na pokretnim stepenicama.) Ja sam nitko i ništa!
Na početku sam se osjećala odbačeno. Zaprepašteno. Nema Jednoga, nema ni gospođice ljubavi, a bogami ni anđela s neba. Iznad nas plutaju oblaci teški na tisuće slomljenih snova. No, ovo je dobra priča. Lijepa priča. Kad smo stigli na kraj Haubanofa vjetar je nemilosrdno puhao. Raznio je moju kosu u svom ritmu. Pa shvatim, puhao bi i da me nema. Svijet bi nastavio istom rutom, tempom, štihom, i bez mene.
Sad sam već bijesna i gladna, prtljagu bi najradije bacila u prvu kantu, pa opet mislim… To je uglavnom, sve što imam. I sve što imam, odjednom, u drugoj državi ne vrijedi pišljivog centa. U tuđini, rekli bi „naši judi“.
Ali, kad si nitko, pa ništa, pa sve , pa netko, ti si slobodan čovjek u krugu života.
Par loših djela te više ne peče u nutrini, nebitni su. Neopterećeni skidaju lance gravitacije sa svojih pluća i plutaju gdje žele.
Što si stekao, a što posudio i nikad ne vratio zaboravljeno je. Baš kao što ćeš i ti biti. Zar to nije divno? To je najljepša definicija slobode koju sam ikad čula.
U Stuttgartu, nitko nikog ne razumije, tijela prolaze, okrznu me u žurbi, i tu se tek sjetim… Nemam kojem svijetu da se pravdam za svoje snove kao što mi vjetar ne objašnjava zbog čega puše. To je naša priroda. Žuriti ne treba, stići ću. Ako i ne stignem, zar je bitno? Život nije uvijek lijep. Ali je moj.

Fotografija: flackpoint @ morgueFile free pfotos

Mladen Blažević: Šljive

kada staviš na stol standardizirane krastavce uniformirane muzgavce čokoladu iz šećera šećer iz trske prehrambene troske i rum u kolače za prepune gaće sve to curi kroz jednjake crijeva i zalijeva nove želje za desertima tuba teglica i konzervi iz rafinerija okusa a da jedemo samo jestivo mogli bi mijenjati tebi moje šljive meni tvoj sir i ovo kovanica što zvoni po džepovima posaditi da ga pronađu jednom arheolozi iz svemira

Fotografija: Max Straeten @ morgueFile free pfotos

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara