Zašto smo pokrenuli Književnost uživo

Nije da baš nedostaje ni grupa ni stranica koje okupljaju zaljubljenike u umjetnosti, naročito fotografiju, no nekako nam se učinilo da je književnost ostala u domeni izdavačkih kuća i knjižara, uz iznimku nekoliko online grupa… Baš kao neko neželjeno dijete, kao nešto nepotrebno, kao stvar koja, eto, samo smeta. Književnost je, što zbog lektire iz osnovne i naročito srednje škole, postala dosadna, nepotrebna, napor, nešto što samo smeta, zamara… Dobro, ima tu i naše lijenosti, nas pisaca, koji smo mislili da je dovoljno objaviti knjigu, a preskočiti sve one PR poslove, izbjeći društvenomrežni i općenito mrežni rad, dovoljno je pokazati se u novinama, eventualno na jednoj promociji i eto, to je sve… Ipak, ispalo je da to i nije baš sve. Književnost je u nas na povijesnom minimumu i nije nimalo nevažno da se vidi uopće kako je žele artikulirati ljudi, ne samo ljudi od profesije, oni su tu više kao administratori i moderatori, nego ljudi koji je stvaraju i čitaju (to ide jedno s drugim).

No stranicu Književnost uživo nismo osnovali radi autopromocije, uostalom, naši su osobni profili autopromocija par excellence, nego zbog jednog puno dubljeg i ozbiljnijeg razloga.

Naše društvo, a ne samo naše, godinama tone sve dublje u glib kolektivne depresije. Da se razumijemo, depresija nije loša za promišljanje o samome sebi, no kada je kolektivno stanje svih oko vas, gotovo svake osobe koju pitate oko vas upravo depresija, tada je znak za uzbunu podignut na najviši mogući nivo. Pa dobro, kakve to ima uopće veze s književnošću? Kakve veze ima piskaranje ljudi po nekom fejs zidu s kolektivnom stanjem koje je najsličnije depresiji: neaktivnost, nezadovoljstvo, strah, tjeskoba, sram, nelagoda, osjećaj izoliranosti i odbačenosti, osjećaj manje vrijednosti, štoviše, osjećaj suvišnosti na ovome svijetu.

Maslow's_Hierarchy_of_Needs.svg

Pa evo vam u prilogu jedna stvar, a o kojoj dobro razmislite prije nego zaključite kako je književnost/umjetnost “nepotrebna”. Radi se o Maslowljevoj hijerarhiji potreba, a u njoj se na vrhu piramide nalazi moral, kreativnost, sponatnost, rješavanje problema, izostanak predrasuda i prihvaćanje činjenica. Nije za odbaciti: znači, odbacivanjem kreativnosti, naša se ljudska svrha uopće snižava. Gušenje kreativnosti i spontanosti je gušenje čovjeka u nama.

Ova je stvar bitna kako bismo svi skupa osvijestili priču u nama. Ova je priča u nama ono što nas pogoni, ono što nas tjera i što nas čini onakvima kakvi u stvari jesmo. Svako zanemarivanje ove “priče u nama” zapravo je najveći grijeh koji činimo prema samima sebi, a time i prema drugima. Kao što je Bruno Bettelheim u svojim interpretacijama bajki uočio značenje magijskog svijeta u djeteta kao najvažnijeg momenta djetetova psihološkog rasta, tako je taj magijski moment prisutan tijekom cijeloga života, a naročito je vidljiv za kriznih trenutaka odnosno teških, graničnih situacija koje kao ljudi nikada ne možemo u potpunosti (ili uopće) izbjeći. Kako bi rekao veliki američki antropolog i istraživač mitova Joseph Campbell, a oslanjajući se najviše na Junga, mit je naša temeljna priča i mi ga uvijek nastojimo ostvariti. Što znači da ta priča u nama nikada ne zastarjeva, ona živi onkraj vremena i prostora i ona uvijek nalazi načine kako bi se realizirala. Eto, upravo zato, Književnost uživo je način da priča u nama ostane živa i da stalno gori. Jer onoga časa kada utrnemo priču ili ne sluteći zla preuzmemo tuđu ili krivo interpretiramo vlastitu, vodeći se samo razumom, dovodimo se u najveću pogibelj. Zato ne čitajte samo tuđe priče, stvarajte svoje, to je poziv na sudjelovanje u nečemu što nije vulgarizacija književnosti, nego je njezin povratak u bazu, među ljude, među nas. O finesama uvijek možemo i naknadno, no one su već neka sasvim druga priča.

Milan Zagorac

Robert Bebek: /u lavovu/

Nebo

nebo u lavovu započinje
u 7 ujutro na -11
ti spremaš rozsoljnik u staklenku
kuhaš sebi čaj meni kavu bez šećera
dok ja još spavam
potom zajedno palimo prvu cigaretu
šećemo denija
i idemo
svaki na svoj pos’o
sve je bijelo i tiho
led je svud oko nas
led je nimalo rječit
kroz sobu i san kroz cijeli ovaj svijet

Željko Funda: Iz zbirke “Gdje je danas Jadranka Kosor”

zbog toga netko bi mogao moliti za me

 

šef je na dvodnevnom službenom putu u Sloveniji
sad mogu mirno gledati kroz prozor
čuditi se kako ljudi tako samouvjereno hodaju
kao da su na vojnoj paradi
moram samo odgovarati na telefonske pozive, srediti papire
mogu se konačno bez straha poševiti sa svojim čokoladnim dildačom
u šefovoj fotelji s pogledom na pola grada
doma to mogu sigurno učiniti jedino kad mama ode na misu
kad se uspijem izvući od njenog navaljivanja da idem s njom
i da spašavam svoju dušu
dok si ona privređuje život vječni,
ja si moram sama stvoriti malo zadovoljstva
onog što mi nitko s ove ili one strane svijeta ne da
niti misli da treba dati
staroj curi su ionako dovoljni njen šef, mama i Bog
ja se, naravno, trudim da budem
vrijedna sekretarica, zahvalna kći i dobra vjernica
no isto tako ja se trudim da proizvedem onaj spokoj
bez kojeg bih u afektu mogla ubiti bilo mamu bilo šefa
najradije bih ubila Boga
da zbog toga netko ne bi molio za me
tog istog Boga

pirotehničar za vrijeme

kako je doma dosadno
pustinja
sve tiho, mirno, bajno
nigdje smrti
osim na groblju
a i to su samo njeni tragovi
da bar mogu u operacijsku dvoranu za vrijeme operacije
presađivanje organa, po mogućnosti
svi u krvi
vrijeme juri kao raketa
samo je pitanje vremena hoće li ona prije stići do cilja
ili će je borci, znajući da ona samo što nije tresnula,
navesti u krivom smjeru
kuda će letjeti sve dok se ne umori
i padne na zemlju bezopasna kao pahulja
tu ću biti ja
pirotehničar
ni u Afganistanu nije tako gusto, rekao bih
to je ono što moram učiniti
da svi uživamo u topljenju pahulje
i smijemo se
sretni što smo ustrajali

naš Branko

danas smo pokopali našega sina Branka
prometna nesreća
još se pokušavamo sabrati
još vapimo
možda će biti bolje kad taj dečko izađe iz bolnice
bit će nam jako drago ako preživi
zajedno ćemo otići na Brankov grob
zapaliti svijeće, položiti cvijeće
mi više
plakati
poslije ćemo otići na piće
popričati o srcu
Branko nas je jako volio
možda će i on
naš Branko

 

Silvija Šesto: Majka mog supruga

majka mog supruga čuva njegove stvari

sako u kojem se vjenčao sa mnom (hlače je iznosio poslije vjenčanja), majice, potkošulje i donji veš koji je nosio kao mladić, njegove školske bilježnice (uključujući dnevnik i spomenar), pouzdano znam da čuva i njegove stvari s primanja u pionire (kapicu, maramu i štafetu, jest bio je istaknut mladić), u ormaru za posuđe čuva njegovu šalicu u kojoj mu je svako jutro nudila kakao, čuva njegova pisma iz vojske, izrezak iz novina u kojima su ga jednom prilikom novinari zaustavili na Dolcu upitavši što će danas kuhati (a zapravo je išao, dok smo još bili u vezi, posjetiti onu kurvu Darinku, to znam samo ja, a možda i majka), čuva narukvicu koju je dobila kad ga je rodila i pupkovinu čuva,

majka mog supruga čuva još mnoge njegove stvari i ja sam odlučila svog muža vratiti njegovoj majci

Kristina Posilović : Manifest novog egzistencijalizma

existentialism

Utopiji su kratke noge!

(skraćena verzija)

Moja je namjera ukazati na simptome i uroke moralne i intelektualne krize koja je posljedica političkih i društvenih sustava s kojima je Europa živjela i s kojima živi od 1946. godine do danas. Te su 1946. godine potpisnici manifesta Egzistenicijalizam je humanizam! stali u obranu ljudskoga života i njegovih sloboda, danas taj isti ljudski život ima vrijednost proporcionalnu svojem vijeku trajanja, a je sloboda u kolektivnoj svijesti postala laž kojom nas hrane elite na pozicijama moći kako bi nas otjerale u krajnji očaj i kako bi prouzrokovale kliničku smrt za naš duh koji još jedini ima snage otkriti prijevaru oko ideje utopije danas. Prijezir prema političkih i društvenim sustavima od 1946. godine do danas doveo je do toga da su Europu silan strah i nelagoda blokirali u protočnosti duha, onoga “europskoga duha” koji je nosio odlike građanskoga, onoga duha koji je stajao licem u lice sa zlom; nacionalizmom, fašizmom i svim oblicima agresije i represije nad ljudskim životom i njegovim slobodama.

Je li taj duh bespovratno? Ne! Nije nestao! On se zagubio u mnoštvu glasova koji bespomoćno vrište u stvarnim i virtualnim prostorima. Gomila užasnutih pojedinaca, iskrivljenih lica u očaju, glasnica koje vibriraju na rubu plača ne zna što izvikuje jer im se glasovi odbijaju od teških zidova i zidna gradova poput eha koji ih pritom zaglušuje i obeshrabruje da nastave govoriti. Potpuno neusmjereni u zajedničkom dobru prema jedinstvenom cilju, oni kao rulja predstavljaju suspregnuti duh Europe, vrteći se u labirintu povijesnih pogrešaka koje nemaju jednoga krivca, već gomilu njih. Ti krivci za greške koje se ponavljaju pojedince truju pesimizmom kako oni ne bi uopće pomislili da je dostojanstven život prije smrti moguć.

A život je moguć i čovjek je sposoban sebe vidjeti u sadašnjosti, ali i u budućnosti ako preuzme odgovornost za ono što nikada neće biti i ako tom neispunjenom željom koja niti nije njegova vlastita ne utječe negativno na povijest koja onda može rezultirati posljedicama pogubnim za čitavo čovječanstvo. Duhu nije potrebna nikakva materijalna potkrjepa, zdrav i strastven duh čovjeku daje dostojanstvo koje u svojoj srži ima slobodu kao temeljnu ljudsku vrijednost. Dostojanstvo je karakteristika čovjekova karaktera, a sloboda je temeljna vrijednost njegova života, a ne cilj. Cilj je uz pomoću duha razotkrivati prevare koje se dostojanstvu podmeću sa svrhom ukidanja slobode. Čovjek je čovjeku istina! Niti jedna druga istina o čovjeku samome niti o svijetu nije toliko vrijedna kao ona koja u obzir uzima ljudskost kao bazu za svako djelovanje.

Što je to toliko gorko u svijetu danas?

Deset simptoma moralne i intelektualne krize:

1. Slabost, nemoć i bijes zbog osjećaja krivnje prema samome sebi i prema svijetu;

2. Zamjena osjećaja tuge i razočaranja za depresiju;

3. Gnjev s fiziološkim posljedicama (bolesti crijeva, želuca i trbušne šupljine);

4. Nemogućnost ostvarivanja komunikacije sa zajednicom;

5. Prekomjerna količina sadržaja koji se ponavlja i koji ne ostvaruje komunikaciju s primateljima (pojedincima i zajednicom);

6. Nepostojanje autorske odgovornosti za sadržaj koji se ponavlja i koji ne ostvaruje komunikaciju s primateljima (pojedincima i zajednicom);

7. Nemogućnost ostvarivanja komunikacije s umjetničkim djelom;

8. Umjetnost koja je ovisna, nesamostalna, nesigurna i politička;

9. Gubitak interesa za pronalaskom nove forme mišljenja;

10. Zamjena osjećaja tjeskobe za stanje uskrate slobode.

Zašto su utopiji kratke noge? Utopija bi trebala biti stvorena od beskonačnoga niza ponavljajućih povijesnih i društvenih pogrešaka na čije pravo imaju oni koji su svojim poslušnim sudjelovanjem u postojećem sustavu vrijednosti zaslužili da im se dodijele uloge pravednika; oni koji će jednoga danas te iste uloge dodjeljivati nekim novim poslušnicima. Njihov duh je potpuno uništen i oni su figure sustava koji nikada neće predstavljati promjenu jer je temeljen na povijesnim nepravdama, lažima i zabludama.

Kako duh usmjeriti prema razotkrivanju problema?

Deset uzroka moralne i intelektualne krize:

1. Ekonomska neučinkovitost i gospodarska neodrživost demokratskih sustava;

2. Politička djelovanja koja je ne impliciraju društveno i socijalno djelovanje i političke ideje koje izostavljaju slobodu kao temelj za svako pojedinačno i grupno djelovanje;

3. Kapital koji zanemaruje ljudski život kao kapital;

4. Kapital koji ograničava ljudske slobode kao osnovni potencijal kapitala;

5. Usmjeravanje medija i novih tehnologija ka manipulaciji slobodnoga vremena pojedinca i zajednice;

6. Stalni rast i razvoj političkih strategija povijesnoga i društvenoga zaborava (tragična krivnja u kojoj je nepoznat netko kriv za povijesna i društvena zbivanja, ignoriranje uzorka povijesnih i društvenih zbivanja, ponavljanje obrazaca povijesnih i društvenih katastrofa u kojoj je splet nesretnih okolnosti uvijek ključan za postavljanje uvijek iste dijagnoze);

7. “Arhitektura smrti” (trgovački centri) koja za svrhu ima širenje osjećaja besmisla vlastitoga postojanja;

8. “Okovi od papira”- stalno recikliranje kreditnih zaduženja u nove oblike zaduženja s ciljem jačanja ovisnosti pojedinca o sustavu i o drugima ne bi li on u konačnici, uz posredovanje magova- stručnjaka političkih i ekonomskih sustava, razvio odbojnost prema čitavoj zajednici uz sustav vrijednosti koji ga ohrabruje u ovisnosti (uspoređivanje, natjecanje, zavist i zaborav);

9. Sustavno jačanje teističkih vjerovanja koja imaju zadatak privremeno sanirati posljedice očaja pojedinaca na štetu cjelokupne zajednice koja mora težiti ateističkim novom egzistencijalizmu ne bi li preuzela aktivnu ulogu u rješavanju svih simptoma krize;

10. Jačanje postojećih geografskih, povijesnih, društvenih, kulturnih i jezičnih granica sa svrhom stvaranja novih, čvršćih i neprobojnijih koje bi trebale neutralizirati i sanirati kobne posljedice postojećih, a sve s ciljem konačnoga otuđenja i odvajanja pojedinca od zajednice- svijeta kojem pripada.

Ljudski duh treba jačati. Ne treba mijenjati svijet jer nitko ne može i neće promijeniti svijet. I to je dobro jer kada bi ga netko i promijenio od njega ne bi ostalo ništa. Jer svijet je sastavljen od niza laži i prevara koja naš duh mora razotkriti da ne bi bile postale kobne za čovječanstvo i da ne bi moralna i intelektualna kriza potrajala predugo. Svatko može promijeniti svijest koja će našem duhu dati energiju potrebnu za življenje i djelovanje.

Za početak potrebno je svoje glasove skupiti na jednom mjestu, u tišini gdje će oni uspjeti doći do riječi i kada ćemo moći konačno razabrati što nam je činiti. S minimalnim uplivom u politički i društveni sustav kakvoga danas imamo, tek onoliko koliko je potrebno da održimo svoj društveni život aktivnim, moramo stvoriti “prostore sreće” u kojima ćemo s ostalim, sada već razumljiv glasovima, moći razgovarati o daljnjim zahtjevima našega duha. Dotad se primirimo i dajmo snagu našemu individualnom biću da zakorači u novi egzistencijalizam koji nije ovisan niti o jednom izboru jer izbor je napravljen već odavna, izbor je u čovjeku, u njegovom duhu.

Florian Hajdu: Frančesko

francesko

XX.

Deda Rus je i dalje istim putem tupotapavim malaksalostaroumornim koracima napredovao natovaren poput karavanoiduće dvogrbe kamile polako naviknuto, kao magarac koji okreće rudu za punjenje kanala vodom; pune, nalik kofama, posude od lamine kože stavljene za navodnjavanje u Peruu na području Lime, kada ona jos nije postojala, u Pakakamak svetilištu odakle su svetu vodicu svetili i tom vodicom na dan svetkovine raja vlažili rajske mišice igrom podignute i otvore raja nabubrele uzdužne, da bi se time tokom cele godine što češće vodili posedioce takvih mišica dugotrajno i duboko u samo središte raja, gde se tada razum gubi i nastaje praskanje svih genetskih osećanja, u pravcu svoje miromstvoriteljske moždanovremenske mašine koja mu se uključi u glavi čim otključa sve tri brave na vratima Vlasinačko barakoprostornog željenoimajućeg koliko toliko mira i odmora, tada odsutan iz ovoga vremena i trenutno bitisanog prostora putuje u isprekidanu prošlost, iako je imao prečice kroz neveliko zbunrastinja sa crvenim slično gloginjskim plodovima koje je tada kupio i ne zna se zašto je upotrebljavao kada je tuda prolazio, poneko mlado drvo, šipražje i niskozemni šaš i već utabanu kozju stazu, ipak ide putem makadama pribojavajući se da uvek ponovo, a desilo se već toliko puta, i sad nanovo brzog susreta sa sobom u čemernogorkom polunerazjašnjenom nemogućecelinupovezanom svojom prošlošću. Ova rečenica je toliko dugačka, da ju je gotovo nemoguće razumeti, ali ok, možda je to i bila namera. Na sebi je imao stari koliko je moguće dotrajali Montgomeri nekad sivomaslinastobojni mantil sa postavom, koji je dobio kada je putšljapao, kao i sada svakodnevno, kroz stari velegrad i stajao dugo ispred engleske ambasade, nedovoljno obučen u ciči zimskom košavomećavskom predvečerju, od neke starije stanarke iz te baštenske nekim stilom gvozdenom ogradom ograđenom kućom, koja mu je virila sa prednje strane jer je dugmad izgubio, a sebe opasao parčetom kanapa za sušenje veša. Odjednom je stao štrecnuto iznenađen, spustio iz obe ruke četvrtaste velike svojeručno napravljene, sada pune najlonske kese pored sebe, ispravio se i glavu podigao prema vedrom suncezalazećem nebu sa širom otvorenim kestenjastotamnozelenim velikim očima lepim i pravilnim malo naprćastim nosem oblim punačkim,  nekoliko dana neobrijanim obrazima, raširio do visine ramena poluutrnule ruke i izgovorio snažno iz pluća više vazduhom nego glasom UH, OH, EH jer su mu toga trenutka ponovo iz ispričanog sećanja kao iz mrklog mraka, kada se pojavi tračak jake zaslepljujuće svetlosti, počeli da se stvaraju maglonejasni kvadrati poput starih neretuširanih veoma kratkih dokumentarnih filmova o onome što mu je čergarka jako davno rekla. Uplašio se od toga sada jer on s tim uvek počinje svoje vraćanje u prošlost onda kada je sam u svom prostoru i kada krene na spavanje i pokuša svoj život unizati bez velikih i dugačkih blankonepoznanica. Sada je opet video svoju majku, uvek istu, kako ga golog samog ostavlja u krstastosloženom žitnom plastu nedaleko od otvorene pruge i prašnjavog uskog puta za kola sa životinjskom zapregom, zatim drugim naramkom ga pokriva, više sakriva, u okolini vidikom nigde nikoga nije bilo. Jedno vreme, ne zna se koliko, zatim negde pred mrak na putu su prolazili, od dugog puta umorni, čergari sa sedmoro kola s konjskom zapregom i šatorskooblikovanim zaobljenim svim i svačim šarenokrpljenim napravama na kolima, a čergarka koja je nedavno rodila sišla je sa kola da protegne dugo zgrčeno telo, sedeći na kolima u šatoru jer ih je još čekao put do blizine prvoga naselja i tada je čula jenjavozvonkasti umornoiznemogli tužnjikav plač iz plasta žita.

Izet Medošević: Kao Tarantino

Levon-Biss_Quentin-Tarantino_071212-2894_V1Tarantino

Krenuo je lijevim krošeom, 90 kila, iz ramena. Dao sam se ulijevo, skoro bacio, da ostane sam sa svojom silinom. Ispred njega našla su se staklena vrata. Razorio se staklom i samim sobom. This monkey goes to heaven. Prišao sam mu s leđa i opalio ga vratima od kojih se onesvijestio. Jednostavno sam ih naglo otvorio i mogao je gledati van. Dijelom tijela (glavom) više nije bio u stanu, bio je na balkonu. I tu je i ostao. On koji krvari nasmrt i ja koji sjedim za stolom i gledam u sliku na zidu. Stojnićeve Ptice. Sviđa mi se glas cure iz Pixiesa. Tako je čist, nenametljiv a super važan. Monkey je još životario neko vrijeme, krkljajući i hropćući.

Jedan reketar manje. Krv se cijedila s balkona i on je utihnuo. Mačke su se okupile ispod balkona i lizale krv. Svako zlo za neko dobro. Promijenio sam ploču. Stavio sam Razum i bezumlje, prvi album Majki, jedan od najboljih albuma s ovih prostora, kako sada zovu Jugoslaviju. U tom su rangu od rock albuma još: Dnevnik jedne ljubavi, Sexin – No sleep till pussy, Crno-bijeli svijet, Pljuni istini u oči i neki albumi beogradske novovalne scene. Naravno i Letov prvi album. Svirala je Divlja duša. Čudne misli u ovakvoj situaciji, ipak je posrijedi ubojstvo, zapravo više samoobrana, ali tko će u to povjerovati? 

Vrijeme je za odlazak. Nisam imao živaca za organe zadužene za utvrđivanje istine. Prekopao sam reketarove džepove i otuđio mu 6500 eura, sasvim dovoljno za aviokartu ili brodsku kartu do Italije pa otamo u Indiju u neku komunu. Vrijeme je za duhovno uzdizanje. Prošao sam polovicu života. Otišao sam u podrum po vapno, zaprašio truplo i prekrio ga stolnjacima. Tendu sam spustio do kraja.

Nije parodija, ali stvarno je bilo vrijeme da se krene, a kao što znamo – najbolje se putuje kad putuješ sam.

Drva

Zadnjih noći ne uspijevam zaspati. Muče me strašne misli o egzistenciji. Toliko godina imam. Tridesete su samo prohujale, a na obzoru čekaju starost, nemoć, pad. Uzaludnost. Tek jutro donosi san i isključenje. Cigarete, filmovi, kratkoročne senzacije. Nasnimljeni smijeh.

Majka mi ulazi u sobu i poručuje:

– Danas poslije četiri sata popodne dolaze drva. Budi doma.

Vani je bura i hladnoća. Baš kod drvarnica je propuh.

– Pa šta baš danas?

– Danas, da.

Silazim u dvorište, navlačim rukavice, pogled na hrpetinu drva obeshrabruje. Otključavam drvarnicu. Palim cigaretu da skupim hrabrosti započeti Sizifov posao. Svaki novi dim bliži je stvarnosti. Krećem, počinjem.

Trpam u kantu te velike cjepanice i bacam ih na kraj drvarnice. Nakon sata skoro odustajem. Gomila se čini netaknuta. Udvoje bi bilo toliko lakše i brže. Žalim za prijateljem koji bi mi pomogao. Žalim za karijolom, jedan kotač riješio bi situaciju. Ponovo pušim i odmaram. Četvrtina, trećina, polovina, više od pola, još trećina i ubrzo još samo par cjepanica i kraj. Gotov je prvi dio. Još slaganje, a mrak je skoro i hladno je.

Zašto sam toliko ljien? Što je uopće lijenost? Fizički nisam lijen, volim sport, seks, napor u kojem imam kontrolu i imaginaciju. Psiha je posrijedi, uvijek prokleti mozak.

Bacam se na slaganje drva. U drvarnici je suho i toplije, ali mrak je i u tome vidim spas. Nema smisla dalje slagati, jutro je pametnije od večeri. Čujem korake, stara dolazi s lampom! Razočaranje je ogromno, rad se nastavlja. Zašto nisam rođen u džungli da s braćom lovim veprove? Cjepanica mi ispada ravno na nogu. Nesreća na radu. Nisam rođen za ratara ili sakupljača. Trebam lov ili rat. Linija drva opasno se naginje, riskiram da se sve sruši. Zadnji red i gotovo. Zaključavam drvarnicu i penjem se u stan, drva su na sigurnom, puna 4 metra. Perem ruke. Majčin glas.

– Zašto nisi donio kantu drva gore kad si već slagao? Bolje idi odmah i donesi pa ćeš jesti – odlazi u kuhinju gdje se prži meso za radnika.

Idem, u zelenju kiša kapa…

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara