Gordana Brkić-Žagar: Najdraža

Da vam je netko rekao da ćete u jednoj priči dobiti igračku i čokoladu, zacijelo biste se nasmijali u brk tom mudracu… No Gordanina priča upravo to i jest: igračka i čokolada u jednom, bolje rečeno, odlična priča i majoneza u jednom… I ne, nije samo o majonezi, ima tu i o muškarcima tj. muževima i ženama, ima tu i one sladostrasti gledanja 24 kitchen i jedenja… ima tu svega, a Gordana se neprekidno potvrđuje kao vrsna pripovjedačica koju, eto, nekom nepažnjom do sada nismo bili otkrili…

Da mi je netko rekao da će ta zajebancija toliko oslobađajuće djelovati na mene, rekla bih mu da je lud, ali desilo se – ljudi, oslobodio me recept!
Treba malo konteksta za ovo…
Ja volim kuhati. Vjerojatno zbog toga što to činim rijetko i uvijek je od gušta. Volim i jesti fine stvari i ne zamjerite, ali nije mi mrsko roknut paru za tartufe, ili zažmiriti na cijenu škampa, ili mrsiti neki fini carpaccio od tune recimo, ili mastiti brk s nekim dobro odležanim, slabo pečenim biftekom.
Naravno da sam i konzument raznih emisija i programa vezanih uz kuhanje i kuharenje. Lješkarenje u fotelji i zurenje u 24 kitchen je čisti zen!
No, unatoč toj ljubavi između mene i hrane, jedna veza je fatalna – veza između mene i majoneze.
Znate onu reklamu sa zaplakanim, očajnim ljudima koji shvate da nema majoneze u frižideru? To nije izmišljeno – to sam ja. Ne može se bez majoneze! Majke mi, u jednom sam intervjuiću bila upitana i ono pitanje „Bez čega ne možete?“ – ja navela obitelj, prijatelje, bla, truć i – majonezu. Jest da su me malo bijelo gledali, ali… što ću lagati. Jednom sam morala obrazlagati i kako to mislim da bih od svih čudesa koja bi mi dobro došla na pustom otoku ja uzela – majonezu. Pa sam obrazlagla. Jest da se nikome nije dopalo obrazloženje, ali tko vas smatra! Ja bi nosila majonezu i gotovo! Nisam je još kušala s kokosovim orasima (pretpostavka je bila da je otok u nekom tropskom kraju, ove snježne vukojebine naprosto nisu za preživjeti ni sa čim), ali ja vjerujem da bi oplemenila okus tog voća. Kao i ananasa. I nekih trava koje bi se eventuan tamo našle.
Znate li vi da sam u obožavanom Pulp Fictionu mrrrrrrrzilaa! Travoltu iz dna duše jer posprdno priča o majonezi? S druge strane, bilo mi je slatko što Richard Gere u Oficiru i džentlmenu dobije nadimak po majonezi. Ništa se ne čudite – moje ludilo po tom pitanju je poprilično.
Ničeg u frižideru ne mora biti, samo majoneze nek mi je. (Ovo zvuči k’o stih iz neke Magazinove pjesme, zar ne? 🙂 )
Ne imati majonezu u frižideru nije opcija! Zato budno pazim da se takve stvari ne dogode i mogu na prste obje ruke navesti koliko sam puta imala onu tužnu, izgubljenu facu iz gore spomenute reklame.
Naravno, osim imati majonezu, važno je i koju majonezu imati. Dakle! U jednoj sam fazi bila navučena samo na jednog proizvođača i to na njihovu majonezu u tubi. Naime, majoneza iz tube bila je sasma različitog okusa od one u staklenci ili vrećici koju nisam mogla smislit.
Dogodilo mi se jednom da sam sa starcima bila kod nekih njihovih frendova na ručku, jele su se neke školjke, ja to baš nisam gotivila, ali bilo je za mene pomfrija i – majoneze! Nu, veselja! Dobra je volja nestala kad je domaćica pred mene stavila majonezu drugog proizvođača…Tu sam raskrstila sa jednoumljem i rekla – mala, moraš se naviknuti na više toga jer si u govnima ako ovi tvoji prestanu proizvoditi majonezu. Nije to privikavanje na nove okuse bilo lagano. Uopće ne! Ali davala sam sve od sebe, širila vidike, trudila se… i uspjela! Nakon godinu dana baratala sam već s nekoliko različitih majoneza.
Došlo je i vrijeme kupovanja hrane u Italiji. E, to je bio zajeban izazov. Svaša sam probavala, doma sam imala embargo na bacanje majoneze koja mi nije dobra – dakle, bilo je ili jedi ili plači. Mama je odustala od tog pravila kad sam od jedne te ‘no name’ majoneze skoro dobila upalu žući. Bilo je to strašnih pola godine u kojima mi je bilo zabranjeno jesti jaja u bilo kojem obliku, osobito mom najdražem – majonezastom.
I tako… Morali ste dobiti informaciju o tome što taj kremasti, predivni namaz meni znači da bi ste lakše razumjeli moj bijes, moj užas i moju bol kad sam prije par mjeseci doživjela ono rijetko i beskrajno traumatično iskustvo – ostala bez majoneze. Onaj nesretnik s kojim živim tutnuo je prazan! bocun u frižider! Prazan bocun mi je podvalio, stoka jedna!, i da sam imala u kući one papire za rastavu, ubio me bog ako danas ne bi imala samo jedno prezime. Ubit sam mogla! Ubit! Ali kako sam kroz život naučila da nema vajde od sjedenja skrštenih ruku, reko – ajmo, mala, ovo traži brzu i učinkovitu akciju. Domaća majoneza će se radit.
Mislim – domaća majoneza. Jeste li vi ikad to jeli ? Nema to veze s majonezom, pravom, konfekcijskom, onom koja zaslužuje nositi to sveto ime. Dogodilo mi se u par navrata da me tako izlevate neke tuke po večerama s tim domaćim majonezama bez okusa i mirisa… Ma radila sam ja to i sama, normalno da jesam. Drljala, mrljala, kapljuckala to ulje u žumanjke, daj amo, daj tamo i na kraju bi sve završilo u kanti za smeće. (Jednom sam izlila sve u sudoper i pustila vruću vodu… znate da se jaja skuhaju na taj način? Ja znam. Sad. Nakon što sam iz sifona vadila kajganu.)
I tako. Vratimo se trenutku od pred par mjeseci u kojem bi s guštom bila zatukla ovog svog, ali sjetila sam se da mi je frendica s posla prepričavala tu neku super brzu fintu s majonezom koju je ona gledala na jednom domaćem amaterskom kulinarskom showu (a, majketi, ima’l gore od toga?) koji ja iz razloga navedenih u zagradama nisam pratila. Sila boga ne moli, a Google sve zna i daj ključnu riječ, pa još neku riječ, pa…. nemoj mi na engleskom stranice izbacivat!!! , i ne! ne treba mi wikipedia i …voila! Nađem recept. Nisam se imala što dvoumiti, ni prva ni zadnja koja će završitit na smetlištu, a osim toga – najskuplji sastojak su dva jaja. Štapni mikser? Imam. Jaja – tu su … Izvadim sve sastojke (za divno čudo, sve imam, jer obično nečeg najvažnijeg nema – tibetanske soli, mravlijh nogu i tako tih uobičajenih namirnica koje se rado nađu po tim fensi-šmensi receptima, a koje svi, naravno, uvijek imamo po kući.) Pobacam ja to sve u onu zdjelicu od tog istog štapnog miksera, rek’o – bože, smiluj se, samo da sve ne ode ‘na vodu’ jer po receptu to kao treba samo od dna do vrha provuć u dvadeset sekundi i to je to. I, ljudi moji, to je bila jedna od najljepših čarolija koje sam ikad vidjela! U dvadeset sekundi u zdjelici su se nelijepi sastojci pretvorili u mmmmmm…nešto što bi čovjek očima jeo. Čovjek koji voli majonezu, ofkors.
E, trebalo je to sad i probati. Tu se koplja lome, tu glave padaju, tu se bitke gube i dobijaju. Sumničavo sam tutnula prst u tu predivnu masu, pa ga tutnula u usta, zatvorenih očiju – malo od straha, malo zbog toga što volim ove filmske scene prenjeti u život… i onda se otvorilo nebo i zbor anđela je proturio svoje slatke plave glavice zapjevavši ‘slava bogu u visini’. Majke mi moje, ne makla se s mjesta taj je okus bio taj! okus! Bila je to majoneza, prava, pravcijata, baš k’o iz dućana!
Ja sam postala slobodna žena. Nikad više tuleža pred fižiderom bez majoneze, nema rastave braka ako konj spremi prazan bocun… majoneza je tu. Uvijek.
Oćete i recept? Ajmo na brzihen… ulje – piše sedam ja stavim maksimalno 4 dl, jedno cijelo jaje i jedan žutanjak, žlica jabučnog octa, žlica senfa, malo (baš malo) soli i limunov sok (ja curknem dosta al ne pretjerujte za početak). Sve u padelicu, štapni mikser na dno, upalite i polako povucite prema gore
(sexi, a? bome je 🙂 ) I to vam je to.
Eto, malecni događaj velikih posljedica.
Inače, kad smo već kod toga, svi imamo tih nevažnih događaja pun koš. Jedan nevažan susret koji rezultira strastvenom noći, jedna nevažna literarna zajebancija koja proslavi autora, jedan nevažni sistematski pregled koji rezultira hitnom operacijom…
Nije stvar u važnosti događaja, nego u važnosti njihovih posljedica. Nadam se samo da meni ne slijedi opet neka upala žući…

PS: recept je stvaran! Probajte!

Foto: Monica Schwartz @ http://ediblehi.com/homemade-mayonnaise/

Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani

Lepo vabljeni

v soboto 28. novembra 2015 ob 19.00 v Hostel Celica, Metelkova 8 v Ljubljani na pesniški večer s prevajalske delavnice slovenske in hrvaške poezije in predstavitev spletne literarne revije Književnost uživo

Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani.

S svojimi deli in prevodi bodo sodelovali pesniki Mladen Blažević, Alen Brabec, Veronika Dintinjana, Borut Petrovič Vernikov, Jana Putrle Srdić, Vid Sagadin Žigon, Milan Zagorac, Jaka Železnikar in Zoran Žmirić.

Konec večera bo minil v znamenju projekcije treh pesniških videov iz serije Nakonektana poezija (Zavod Gulag): Prebivalka otoka (Saša Spacal in Lucija Stupica), Shotokan (Gorazd Krnc in Peter Semolič) in Tehno (Maja Smrekar in Ana Pepelnik).

Vstop je prost.

Foto (c) Katja Kuštrin

Ivan Glišić: Ne pripadam svetu jadnog i čemernog glamura, elite novca, vlasti i samozvane elite duha

Razgovor s poznatim srpskim, i ex Yu underground književnikom Ivanom Glišićem u kojem ćemo o nekim stvarima u književnosti i životu, bez sapuna i šminke

M.Z.: Ivane, pozdrav, čitajući intervju sa Slobodanom Tišmom danas na njegovom blogu (link), vidim da je u Srbiji puno odbačenih autora, a s druge strane dosta ovih koji su se politički uhljebili… Možete li mi nešto reći o Slobodanu Tišmi, vidim da ima ljudi koje prezire, neke političke uhljebljenike, neke cinkere… Znam da je i Kiš spominjao cinkere… Je li to zaista tako loše kao se čini?

I.G.: Slobodan Tišma je avangardni umetnik, nešto mlađi od mene. Pre 2 godine dobio je NIN-ovu nagradu za poetski roman Bernardova soba. Samizdat, uz sponzortstvo Kulturnog centara iz Novog Sada, i KC je poslao knjigu na konkurs. Kako se ovde kupuje ono što izazove medijsku prašinu, prvo izdanje od 300 primeraka odmah je razgrabljeno, a da roman nije dobio ovu nagradu, završio bi na margini, poput ostalih Slobodanovih dela, priča se IP Laguna je raskinula ugovor s njim zbog niskog tiraža njegovih prethodnih dela. Interesantno je da ni posle ove nagrade on nema izdavača. Nikome i dalje ne odgovara organski prava i jedina umetnost. Citiraću jednu vašu opasku na ove pojave, a sa vašeg sajta Književnost uživo: S jedne strane ova organska prava, živa umjetnost i s druge ona druga, lažna, uzurpatorska, pokvarena, koja nije ništa…

Po Tišminoj kafkijanskoj autobiografskoj priči Pojačalo i gitara ili Urvidek, snimljen je igrani film. Ja sam glumio Slobodanovog oca. Slobodana lično ne poznajem, veliki je usamljenik, ali su ga upoznali momci iz ekipe filma, išli su po odobrenje i on im je bezuslovno odobrio. Studenti Filmske akademije i Studentskog centra iz Beograda, i NO ‘Svetlost’ i ‘Satibara’, punksi i pripadnici undergrounda, tražili su mene, a ne profesionalnog glumca. A samog Slobodana kao mladog alternativca u sukobu sa bolesnim ocem, bačenim na marginu društva, i zabrinutim nad sudbinom sina buntovnika, glumio je mladi punk Ivan Velisavljević, tada najbolji student Beogradskog univerziteta, sada magistar opšte književnosti i dramaturgije, nažalost, bez zaposlenja, i otac dvoje dece, sinčića od tri i kćerke od nekoliko meseci, a ko sve radi po ustanovama za kulturu, otuda nam kultura srlja u propast, ne samo ovde nego i kod vas, poštena revizija zaposlenih bi sve to iznela na svetlost dana. Film je režirao punk Siniša Dugonjić. Učestvovali smo na mnogim smotrama autorskog filma, titlovan je na engleski. Velisavljević povremeno na Radio Zagrebu vodi emisiju o ex Yu filmu, a za potrebe Radio Beograda adaptirao jer tri moja punk romana: Čizme slobode, Plastično lice i Šljamhaus ili Kuća srama, i za ove adaptacije dobio nagrade.

M.Z.: Recite mi, čini mi se kao da je u Srbiji prisutna ta gruba podjela na službene strukture, da ne kažem sinekure na kojima sjede jedni, malobrojni, ali s pravom glasa te cijela jedna odbačena scena, koji su moderni, avangardni, uvijek protiv sistema, ali očito neprihvatljivih poretku. Ivane, odakle vama ili Slobodanu Tišmi, na primjer, hrabrosti… O čemu se radi, je li to svjesni čin neke pobune? Ili je riječ o spletu okolnosti?

I.G.: Ta podela na podobne i nepodbne nije od danas. Isto je bilo i u ex Yu. Ima je i širom globusa. To je večita borba Dobra protiv Zla, Istine protiv Laži. A otpor takozvanih nepodobnih je svesni čin, otpor prema onima na vlasti i oko nje, čast malobrojnim izuzecima, koji uništavaju prave vrednosti, a ništa im ništa ne fali. Njihova deca u ex Yu bila su zaštićena pred zakonom, ma šta loše da urade, a u vreme raspada i ratova u Yu nisu bila na ratištima, nego su, kao i sada, na koledžima po inostranstvu, ili imaju firme po raznim Devičanskim ostrvima, letuju i zimuju po mondenskim destinacijama, dakle sve ono o čemu je, nekada još netipičnim, pisao Slobodanov otac, Aleksandar Tišma, pa Ivan Ivanović koji je zbog svoje knjige Crveni kralj, o korupciji u Yu fudbalu, robijao dve godine, pa istraživački novinar Dušan Savković, režiseri Želimir Žilnik, Dušan Makavejev, Aleksandar Petrović, Živojin Pavlović, slikar Mića Popović koji je u vreme ex Yu prvi slikao prosjake i sirotinju kraj kontejnera, uz palate Crvene buržoazije i njihovih sledbenika, i mnogi drugi. Bili su i studenski nemiri protiv Crvene buržoazije, dobronamerno su, ali bezuspešno, i studenti ukazivali na tada još netipične ali prisutne devijacije u društvu. Sada su se devijacije duboko ukorenile na svim nivoima, u svim bivšim republikama. Nezaposlenost, prećutna zabrana štrajka, i da se o tome piše, a niko ne štrajkuje iz besa, nego radnici koji idu na posao a ne primaju mesecima ili godinama lični dohodak, a moraju da izmire sve obaveze prema državi, država ne mora prema njima. A kad ste čuli ili čitali da je neki ministar, narodni poslanik, gradonačelnik, direktor, štrajkovao zbog takvih stvari, da im deca gladuju, da im upadaju izvršitelji u domove i sve popisuju i iznose na licitaciju zbog dugova, a njih izbacuju na ulicu, ko je od njih u redu ispred narodnje kuhinje, kontejnera, ili u prihvatilištu sa siromahe? Njima ništa ne fali, grabe sve iz budžeta, i imaju svu vlast. Ako si borac za istinu i pravdu, proglase te neprijateljem naroda a oni su taj famozni neprijatelj, jer napad je najbolja odbrana. Ako si spreman da zažmuriš, i da pišeš o nepostojećem idiličnom životu, kako svima teče med i mleko, sva vrata su ti otvorena, posebno ako si u nekom književnom klanu bliskom vlastima ili tajkunima, nekom tajnom ili javnom društvu najbogatijih i tobože najhumanijih.

12241208_912070068878503_7108864309094494943_n

Selver Viljević prodaje u parku u Tuzli Ivanove knjige, foto: Goran Brekalo

Dakle, ne mogu da lažem sebe i druge da je sve ok. Pisao sam i pisaću kako jeste, i kako živim, i kako žive moji rođaci, prijatelji, susedi, pisaću iz prve ruke, a ne kako mi se naredi, ili da sebe prodam pa da i ja super živim. Gajim veliku ljubav prema čoveku. Šabački pesnik Miki. M. Valski, boem, sirotan koga negiraju mediji, ustanove za kulturu i žiriji za projekte, a ne vole ga ni pesnikinje sa skupocenim šeširima i šminkom, i pesnici u markiranoj odeći i obući, svi tobože aristokratskog porekla, napisao je divan grafit na ulazu u svoj dom: Dobrodošli u sirotinjski raj, u kome caruje ljubav!… Od patnje živim, u ljubavi uživam!… I divno je naslovio svoju samizdat knjigu pesama: LJUBAV TREBA DA SE VOLI!… Ali, očito je da se svuda, pa i u našem regionu voli mržnja. A gde je mržnja, tu nema razuma…

574578_4179462859186_1619769231_n

Autoportret s belom mačkom, Ivan Glišić, 1975.

M.Z.: Da se razumijemo, u Hrvatskoj je sve prepuno klanova i klanića, povezanih interesnih sfera, čini se da je stvar slična i tu i tamo, no kako to da je kod vas puno vas odbačenih i spremnih pa makar i na pasivan otpor… Naime, u nas je otpor iznimka, ne pravilo, štoviše, valjda je Kamov bio zadnji koji ga je javno iskazivao, kasnije sve neko prenemaganje i što je najgore inverzija… Dakle, zanima me kako živite vi ili na primjer Tišma?

Ne pristanemo li na to, prete nam ili nas negiraju, žive pokopaju, kao grobari. Kad proučimo istoriju, oduvek je tako bilo: Zastrašivanje i posrnuće čovečanstva zbog posrnuća svesti, časti i morala. Slavni Botičeli je toliko bio zastrašen strahovladom Inkvizicije, da se u centru Firence odrekao umetnosti, i spalio je skoro sva svoja platna da bi udovoljio tiranu Savonaroli. Mikelanđelo se suprotstavio ne samo Savonaroli nego i rimskom papi, i poduže bio u izganstvu. No, i Savonarola je završio na lomači, ali Čovečanstvo iz svega toga ne izvlači pouke, i dalje sami sebe zaplićemo, sami sebe rasplićemo i u tom rasplitanju još više se zaplićemo. A rešenje je, rekoh, ne u parolama: Isključivost, rat, mržnja, nesreća, nego: Dijalog, mir, ljubav, sreća!

I.G.: Pa i ovde je bunt iznimka, a više ga je jer ovde ima duplo više stanovnika u odnosu na vas. Čitam cela Dalmacija i Istra digla se kad su vaše vlasti želele da od Jadrana naprave kompanije za pronalaženje i eksploataciju nafte. Imate i udrugu Živi zid, koja brani osiromašeni narod od državnih izvršitelja koji im oduzimaju stanove i pokućanstvo zbog duga s kamatama, i izbacuju ih na ulicu. Ovde još nema takve udruge, a izvršitelja ima kao gljiva posle kiše. Mislim da radnička klasa i pošten svet, isto žive i ovde i tamo, bedno i jadno. Pet posto prebogatih drže 95 posto siromašnih. Teško žive i vaši undergraund pisci koje znam. Ovde, Tišma živi skromno. A ja nemam ni bicikl, a kamoli automobil. Primanja su mi ispod proseka. Imam oko 300 eura, a neki političari imaju, čitam, i po 19.000 eura na mesec! Na nekoliko radnih mesta su, pitam se kad stignu na tolika radna mesta, a toliko nezaposlenih. S tom mesečnom platom dotični može svakog meseca da prehrani sedamdeset i šest nezaposlenih, da im daje po 250 eura. I šta radi s tolikim novcima? U sve to uletelo je i sveštenstvo, i sami su postali elita novca i deo vlasti, i samozvana elita duha. Čak je i rimski papa rekao da su se katolički sveštenici izdigli iznad Boga. A preminuli srpski patrijarh Pavle je isto rekao za pravoslavno sveštenstvo. Jednom, video je kroz prozor svoje radne sobe blindirane džipove. Pitao je svog pomoćnika jesu li to tajkuni i ratni profiteri, a pomoćnik je rekao to su naši neki popovi koji su došli kod patrijarha, na sabor. Otuda, na umetnicima je veliki ali i težak zadatak. Moraju da budu svest i savest društva, da se bore protiv mangupa na vlasti i oko nje, protiv zaglupljivanja pučanstva, što neobrazovanije to bolje, daj im pića i igara kroz što češćih raznih festivala i Dana piva, vina, rakije, slanine, kobasice, čvaraka, iz budžeta kojeg samo pučanstvo puni, a slepo kod očiju i s mozgom a bez mozga ne vidi ovu zloupotrebu svog bića, tj svojih života. Ali, rekoh, ima i naroda i umetnika koji su se prodali. Pokojni Momo Kapor je govorio da doušnika ima u svim oblastima, i među glumcima, pevačima, slikarima, piscima, novinarima, ali ima i onih kojima je svega preko glave, pa beže sa balkanskih prostora. To je onaj odliv mozgova. Čitam da je iz Hrvatske samo za sedam dana kad je odobrena radna dozvola za EU, otišlo deset hiljada mladih. A iz Srbije je ovih godina otišlo preko sto hiljada. To je tragedija. Zato spadamo u zemlje u kojima vlada bela kuga, malo se rađa, a kako bi kad ne postoji mogućnost opstanka i bez dece, sem za odabranu manjinu. EU je počela da vraća te mlade azilante sa obrazloženjem da dolaze iz bezbednih zemalja sa političkim i verskim slobodama. Ali od tih sloboda se ne živi, nego od posla i para, a nezaposlenih u Hrvatskoj je preko 300 hiljada a u Srbiji preko sedamstotina hiljada. Sramno je za obe zemlje da umirovljenici izdržavaju svoju decu i decu svoje dece, svoje unuke, i decu svojih unuka. A šta kad umirovljenici umru? Posao cveta bankama, kockarnicama, apotekama i pogrebnim firmama. Odeš u banku i uzmeš kredit. Svratiš do kockarnice da povećaš ulog kako bi vratio kredit s kamatom, skoro sve izgubiš i od stresa se razboliš. Onda ono malo preostalog novca daš na lekove, u međuvremenu se premine i hajde rodbina po pogrebnu opremu, potom na sahranu koja košta čitavo malo bogatstvo jer i popovi imaju svoju tarifu. Postoji iskonska izreka: Sirotinja je i bogu teška, a kamoli vlastodršcima! Ako sam sebi ne pomogneš, i sam o sebi ne misliš i ne brineš, neće ti pomoći ni Bog ni vlast! Ja imam, rekoh, mirovninu 300 evra, a nisam dobio društveni stan, nemam ni bicikl, a 40 godina bio sam prosvetar, pa novinar, pa pisac, a mladi političari, kojima mogu ded da budem, republički i lokalni, i ovde i kod vas, imaju vozne parkove, po dva ili tri stana, vile sa bazenima u elitnim delovima gradova, ručne satove od 10.000 evra, cipele i odelo od 5.000 evra, lepe lične dohotke, bankovne lepe račune, letuju po najpoznatijim svetskim letovalištima. Narodu ne polažu račune otkud im to?

Portret Ivana Glišića, 2013.

M.Z.: Znam da ste veliki poznavatelj Pasolinija, pa znate njegovu sudbinu. Iako književnost omalovažavaju kao nevažnu, zašto je onda pod tolikim pritiskom centara moći, zašto je toliko omalovažena? Dakle, ovo pitam jer znam da ste svjesni Pasolinija negdje u pozadini. I dalje, može li promjena krenuti odozdo, prava, zbiljska, ozbiljna promjena? Za institucije i njihovu korumpiranost tu nema mjesta, to je očito.

I.G.: Pasolini je nagovestio stvaranje novog robovlasničkog društva. Ili Četvrtog Rajha, kako je to nazivao, gde neće biti čista arijevska rasa, nego se udružuju najbogatiji ljudi celoga sveta, bez obzira na boju kože, rasu, jezik, naciju, versku pripadnost. Jedini bog i jedina nacija su im PROFIT I NOVAC. On je nagovestio raspad SSSR-a, Jugoslavije, Varšavskog pakta, jer je išao Moskvu, i krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih dolazio u Zagreb, Rijeku i Beograd, na tribine i filmske festivale i video sve veći jaz između naroda i vlasti. On je imao taj izraz: Mangupi na vlasti; mangupska vlast! Ima nedovršeni roman Nafta, Pazolinijevi prijatelji povremeno objave koji ulomak. Tu govori da su Velike sile formalno u hladnom ratu, potajno se sastaju i dele interesne sfere širom sveta, zbog nafte, rudnih i prirodnih bogatstava. Bio je protiv kolonizacije, protiv rata u Koreji, Alžiru, Vijetnamu. Nagovestio je i ovo što se zbiva u Avganistanu, Siriji, Libiji, Iraku. Velike sile izazovu ratove, na stotine hiljada izbeglica i poginulih, pa se iz svega toga izrodi nego terorizam, a niko od izazivača nesreće niti neko od njihovih nije migrant ili poginuli, strada narod. Čak zaborave i na svoje vojnike koje su uvalili u rat, pa oni preživeli, sada teški invalidi, štrajkuju tražeći ratne dnevnice i mirovnine. Pazolini je govorio: A krojači naših sudbina potpisuju mirovne sporazume, proslavljaju to uz bogatu trpezu, uz viski i kubanske tompuse, uz medije, i dobijaju čak i Nobela za mir. Pazolini je pisao i govorio i o padu obrazovanja i pogubnom uticaju režimskih medija, žute štampe i tabloida, to je po njemu ispiranje mozgova. Družio se sa mladima sa margine i pokušavao da ih prosvetli, angažovao ih je i pri snimanju svojih filmova. Pazolini je bio 1975. kandidat za Nobelovu nagradu za književnost, ali nije dobio, ubijen je 2. novembra 1975, na veliki katolički praznik Svih svetih. Novinarka Orijana Falači pisala je da na taj praznik ni mafija ne ubija, pisala je o uroti međunarodnih tajnih službi. Pazolinijev tobožnji ubica imao je 17 godina, sad je odrobijao, i u nezavisnim talijanskim medijima, ima snimaka i na youtube, priča da su mu smestili ubistvo, ako ne prizna ubiće mu majku, oca i sestru. Sad su mrtvi te slobodno priča. Orijana je međunarodne tajne službe optuživala i za smrt Hendriksa, Džima Morisona, Dženis Džoplin, Džon Lenona, uvek tobože overdose ili pucao poludeli fan. Pazolinijev film Salo ili sto dana Sodome, nazvala je velikim delom, a ne morbidnim proizvodom morbidne Pazolinijeve mašte. U njemu je Pazolini prikazao šta su oni na vlasti i oko nje, svetovnoj i verskoj, u vreme postojanja fašističke talijanske države Salo (Repubblica Sociale Italiana, fašistička Italija nakon kapitaluacije 1943., op. ur.), radili u Dvorcima uživanja, nad kidnapovanim furlanskim dečacima i devojčicama. Među kidnapovanima bio je i sam Pazolini, sto dvadeset dana, odakle je uz pomoć tada mladog Darija Foa, pobegao. Odrekao se oca musolinijevca. A brata Gvida su ubili slovenački partizani s kojima je bio u odredu, jer se po okončanju rata suprotstavio ideji da Furlanija, tj. Severna Italija (današnji sjeveroistok Italije, provincije Furlanija-Julijska krajina i Veneto, op. ur.), i Trst i Pula pripadnu Jugoslaviji. Ipak, Pula je pripala 1947. O Pazoliniju smo zajedno pisali Antonela Pivac i ja. Antolela je profesorka talijankog, i veliki poznavalac Pazolinija, na Sveučilištu u Splitu i Zadru. Knjigu smo naslovili Moje druženje s Pazolinijem. A obilje materijala dobili smo od Pazolinijeve zadužbine Casa Materna iz Kazarse. On je slabo prevođen u svetu, prve prevode na Balkanu imao je u Hrvatskoj, Mladost iz Zagreba je 1962. objavila Pazolinijev underground roman Žestok život, o mladima sa margine, koje mangupi s vlasti namerno teraju u kriminal da bi imali kartoteke o njima i tako ih držali u šaci. Potom, nedavno,  rvatsko filološko društvo roman Uličari. A pre Antonele i mene, o njemu je pisao profesor Valter Milovan, sa sveučilišta u Puli – Bilješke o Pasoliniju.

M.Z.: Ali ovo je vrlo mučna vizija svijeta: ima li tu neki eshaton, izlaz, neko spasilište?

I.G.: Pazolini je smatrao da je izlaz u paganstvu, u Izumrlim narodima, tj. da ima više demokratije i slobode i pravde u višebožačkom društvu, nego u monizmu, koje je po njemu svojevolja pojedinca. Ili u povratku izvornom socijalizmu, iz prvih godina Oktobarske revolucije. Izuzetno je cenio Če Gevaru, Fidela Kastra i Kubu. Cenio je i braću Kenedi. Smatrao je da braća Kenedi nisu mučki ubijena, čovečanstvo bi krenulo boljim putem. Prezirao je monarhiju, po njemu kraljevi su paraziti koji su stekli bogatstvo otimanjem od naroda ili kolonizacijom. Tako su Španci istrebili Maje, Inke, Acetke, neke zemlje Evrope istrebile su Indijance i napravile zavrzlamu i u Indiji i u Africi i u Australiji. Ja mislim izlaz je u postulatu, nažalost nezaživelog hipi pokreta: Mir, ljubav, sreća!, a ne: Rat, mržnja, nesreća!, i kao u našoj ex Yu Pank Prisnoj Porodici.

M.Z.: Možete mi malo pojasniti?

I.G.: Moram priznati da u ex socijalističkoj Yu nije bilo tako loše skoro do kraja 1968, to kaže i Tišma. Još nije divljala aždaja zvana Crvena buržoazija. Svi smo imali malo, ali isto. U turističkim vodičima imali smo jedini na svetu pet zvezdica za sigurnost svakog pojedinca, profano rečeno – od Vardara pa do Triglava. Za ubistva se jedva znalo. Po raspadu federacije, svaka bivša republika je pri dnu sigurnosti, u svojoj ulici strepiš da te neko ne napadne i pokrade. I ubistva su sada svakodnevna pojava. Onda su škole i radne organizacije forsirale istinske talente u svim oblastima, školstvo i zdravstvo bili su na zavidnoj razini, i besplatno. Mi, tada mladi, išli smo na radne akcije, imali smo brojne časopise u kojima smo objavljivali naše radove. Bilo je mnogo konkursa pod šifrom, i nije se gledalo iz koje si republike. Ja sam sin stolara, radničkog porekla, i na tim konkursima sam osvajao nagrade, pa sam se pojavljivao na susretima pisaca širom Yu, a mladi kompozitori iz svih republika su ih uglazbili. U Hrvatskoj je to radio Rej Ruić, pa imamo i danas voljene snimke: Ulicu jorgovana – Darko Domijan, Večer u Luna parku – Josipa Lisac, Ždrali – Tomislav Ivčić, etc, etc. Posle studentskih nemira i Brozove bolesti, sve je to zamrlo. 1975. otišao sam u London i uleteo u punk, pokret obespravljene radničke klase. Kad je Tito preminuo i kad su se lažni levičari osilili, proganjali su nas plašeći se istine o sebi. Ukinuti su konkursi pod šifrom, ukinuti časopisi za mlade, više nije svaka firma imala svoje kulturno-umetničko i sportsko društvo, i svoje interne medije. Knjigu si mogao da štampaš ako ti odobri komitet i ako imaš tri recenzenta, poznate političke radnike. Cenzori su otpočeli sve da nadgledaju. Pisac Filip David, i onda i sada nepodoban, lepo to ocenjuje kao Pobeda bezumlja. Meni je uništen slog rnr romana Jer znala je mama mene će skrckati levi elementi, u izdanju Džuboksa. Potom i rukopis o malverzacijama u školama, Zdravo Kolumbo ovde Amerika. Ali punk je sve više jačao, odupirao se. Svi smo se znali, posećivali, samofinansirali, imali svoje samizdat novine – fanzine, demo snimke, za moje prve samizdat punk knjige Rockenroll Warriors i Žuti ker, koje su punksi opremili i unutra ima i mnogo njihovih pesama i crteža, novac su skupili punksi iz Ljubljane – Bigor i Viva, Škuc, Mladina, iz Zagreba – Denis Čuilinović Haš, Hađo – bendovi Patareni i Buka, iz Slavonske Požege – Boris Milaković i zin Udarac drito, Beograd- Dragan Pavlov i Šunjka (napisali su prvu punk istoriju u nas, Punk u Yu), mnogi punksi iz Šapca – zin Delirium. Kragujevac – bend KBO. Pula – KUD Idijoti, Novi Sad – Voja Žugić, Stevan Gojkov, pa bendovi Napred u prošlost, Vrisak generacije, etc, etc… Tako smo krajem osamdesetih štampali singlice punk bendovima Pokvarena mašta iz Vinkovaca, Robna kuća iz Beograda, i kasete benda Dža ili Bu. Tako je objavljena i moja i Kečerova knjiga Deca starog Bakunjina, antologija punks pesama i kratke proze. Kečer, alijas Satan Panonski ju je opremio i ilustrovao. Tako su underground umetnici iz Beograda objavili i Kečerovu knjigu Mentalni ranjenik. Nekada nas je u ex Yu bilo mnogo, po celoj ex Yu organizovali smo naše svirke, uz promociju fanzina i knjiga. Planirali smo da osnujemo, na Kečerovoj njivi, umetničku punk koloniju nalik na Fabriku, umetničku radionicu iz Njujorka, Endi Vorhola. Nažalost, nismo imali kamere a tek poneko fotoaparat, te ima veoma, veoma malo snimaka. No, toliko smo uzdrmali javnost, da je tada slobodoumni Treći program TV Beograd snimio jednosatnu emisiju o fenomenu punka, o meni, i bendovima Autopsija iz Rume i Napred u prošlost, iz Bačke Palanke. Teatar mladih iz Osijeka nameravao je da postavi moju punk komediju Žuti ker. No, usledio je rat, a šestočlano ex Yu predsedništvo nije ga sprečilo, čak su ismejali Antu Markovića koji se iz petnih žila zalagao za očuvanje federacije, nam je tada nuđeno da odmah uđemo u EU. A ne kao sada, federacija se raspala, ratovalo se, izmirilo se, i pojedinačno bivše republike ulaze u EU, opet će biti neka vrsta Yu, koja je bila preteča EU. Pazolini bi nam se smejao i rekao: Eto šta su vam uradili i šta vam rade mangupi na vlasti i oni oko njih.

Posle raspada federacije, desetkovan je i naš punk. Ko nestao, ko poginuo, ko obogaljen, ko emigrirao. Čuvam na stotine fanzina i imam nekoliko hiljada pisama ex Yu punksa. Potresno je kad ih čitam. U svakom fotka, pesmica, crtež… Kečer je imao još više, kad smo se pred rat videli kod njega, u selu, vozio me je njegov best frend a moj pobratim Zoran Šalinović iz Vinkovaca, kad smo pripremali knjigu Deca starog Bakunjina, nudio je Kečer da nosim te silne kese. Rekoh a gde da nosim, kad imam sobičak prepun mojih kesa. I ne znam šta je s tim njegovim fanzinima i pismima. No polako se ovih godina punk oporavlja, iako ima velikih muka. Punk oblačenje postao je modni hit, pa se u Srbiji neki kraljevi i kraljice folka, a u Hrvatskoj pop i densa, oblače poput punksa. Neki novi klinci, širom ex Yu, sinovi elite vlasti i novca i samozvane elite duha, predstavljaju se kao punks muzičari i pisci. Ima ih po u luksuznim revijama za slavne i bogate, daju intervjue, knjige im štampaju uz masne honorare, poznati izdavači, idu s bendovima, uvek ista ekipa,  na razne festivale po ex Yu i za sat svirke, priča se, dobiju po nekoliko hiljada evra. Ali ne može o bedi pisati i pevati onaj ko na sve to gleda s prozora luksuznih kuća svojih roditelja i sa ivica kućnih bazena. No imaju podršku medija… Mi, punksi odozdo, iz baze, znamo se međusobno i negiramo ih. Njihovi fanovi ih još nisu pročitali. Strahota od licemerja. Da su pravi punksi pomagali bi nas u štampanju knjiga, fanzina, demo snimaka, diskova. Vodili bi i nas na te njihove svirke i silna gostovanja po medijima i predstavljali naš rad. Eto, danas se i punk, pokret obespravljenih, zloupotrebljava zbog Novca i Profita.

M.Z.: Nego, Ivane, recite mi još jednom ta pank kultura, što ona točno znači, kakva je to vrsta zajednice, što ona konkretno danas može značiti, pustimo na stranu te lažne, prevarante, uzurpatore

I.G. : Kad izuzmemo lažnjake Iz cele ex Yu, punk je bitka za ravnopravnost među ljudima, sa slobodu mišljenja, govora i stvaranja. Nije on samoga sebe izmislio i stvorio. Pank je nadogradnja svega slobodoumnog i dobronamernog, kroz istoriju, i kao takav najpre je buknuo u Engleskoj, jer je sedamdesetih tamo radnička klasa živela kao u konc logoru. Odande smo ga preneli u ex Yu. I sad se pomažemo, kao onda. Meni opremu knjiga rade Darko Miletić iz Trebinja, Vedrana Strižić iz Rijeke, Daniel Radočaj iz Pule. Ima nas i po svetu. Filozof, fanzinaš i slavista, iz vremena takozvanog srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika, Dejvid Stoun, preveo je ovih godina nekoliko mojih punk novela na engleski, a ja neke njegove knjige pesama. A slavista Simon Gončar, mladi krležijanac iz Poljske, preveo je nedavno moje pesme u znak zahvalnosti što sam mu obezbedio literaturu za njegov seminarski o Krleži. Sarađujem i sa fanzinašima iz Čilea, Argentine, Meksika, Kolumbije. Interesantno je da se punk tek sada tamo pojavljuje. I oni imaju istovetne probleme, kapitalizam je svuda isti, neumoljiv, pa kao da smo neka vrsta Nove Internacionale. Tu je i Vasa Radovanović, iz Beograda, nešto mlađi od mene, koji već decenijama izdaje zin Oprem dobro. U Valjevu je Dejan Bogojević, sa svojim Akt zinom. Novi Sad je opet pun novih pravih punksa. I punksi iz Rume se ne daju, svake godine se okupljamo na Ruma Punk Fest. Bude nas stotinak iz cele bivše Yu. Goran Begenišić, stari punks iz Obrenovca (Yusloslav Sun), mladi Selver Viljević, iz BiH, uređuje sajt Punk u Yu, i sajt o klasičnoj muzici, književnosti, slikarstvu i filmu. Nedeljom u parku u Tuzli, prodaje na betonu moje knjige i od tih para dajemo za sajtove. Mnogi od nas su članovi underground udruge DADAnti iz Splita. Većina punksa je izuzetno obrazovana, i iz siromašnih porodica, i skoro svi su i sada nezaposleni, izdržavaju ih ili roditelji ili i roditelje i njih bake i deke umirovljenici. Rekoh, punk je postojao i pre punka, svi novi progresivni pokreti u umetnosti i načinu življenja, kroz istoriju. Sve te ličnosti koje su bile trn u oku društvu, recimo i Leonardo, i Mikelanđelo, i ukleti pesnici i slikari, nadrealisti, dadaisti, fovisti, simbolisti, nabisti, francuski, ruski, talijanski, engleski. Pa Emil Zola sa svojim naturalističkim romanima o surovosti sistema prema radničkoj klasi. Pa Dejvid Herbert Lorens žestoki borac protiv engleskog militarizma, sin rudara, odrekao se engleskog državljanstva i proglasio sebe građaninom sveta. Pa Artur Rembo, Antonen Arto, Majakovski, Bukovski, Selindžer, Keruak, Vorhol, Oldos Haksli i roman Vrli novi svet, Solženjicin, pa Krleža čija su sva dela punk pre punka, otpor eksploatatorima, pa Džarmuš, Fazbinder, Venders…etc, etc, etc… Dakle, punk je nastao nadogradnjom svega najboljeg i buntovnog. I ne samo punk, nego i underground i avangarda. Da li će istrajati u protiv mangupa i lažnjaka, pokazaće budućnost. Mnogo je nasrtaja na nas, sa svih strana. Tišma smatra čak i ako ostaneš sam, niko tvoje stavove ne može da otme ako ti ne dopustiš.

M.Z.: Pa dobro, što onda čini vrijednosnu vertikalu, kako se onda može nakon svega znati što je vrijedno, a što je smeće i lažno?

I.G.: Mislim da nije neskromno reći da punk i underground čine tu vrednosnu vertikalu, koja dolazi odozdo, iz prave baze i pravih temelja obespravljenih ali svesnih sebe i svoj položaja, i drugih i njihovog položaja, ono što dolazi odozgo: Ti si rob a ja tvoj robovlasnik! U vreme Tita, za njegovog života, ipak se, rekoh, cenila vrednost. Ali pred njegovu smrt i posle nje, Partija, Crvena buržoazija, danas skoro svi kapitalisti, odlučivala je o tebi i da li ćeš biti u medijima i u antologijama. Ni sad nije bolje. Menadžeri zvone na vrata i nude ti da te, bez obzira na tvoju vrednost, stave u leksikon, enciklopediju i antologiju za 5 evra po stranici, ti plaćaš, i da kad izađe book kupiš 2 primerka po 15 evra. Nedavno se ovde pojavila La Rusova enciklopedija, i nigde Andrića, Crnjanskog, Isidore Sekulić, mog pradede Milovana Glišića, ni čuvenog novinara Dušana Savkovića, koji je prvi pisao o žestokim momcima u ex Yu, i prvi provalio kako su se neki federalni i republički funkcioneri u ex Yu bogatili. Razvedu se i dobiju društveni stan, jedan supruga, jedan suprug, po jedan svako dete. Ili odu u inostranstvo, Švajcarska, da se leče od kancera, a ništa im nije, nego se nakupe para u dogovoru s nekim lekarima odande. Malo je poznato da je Krleža pružio Savkoviću podršku i rekao da je sve to tačno, jer su i njemu predlagali podelu para, da Bela ode na lečenje u inostranstvo o trošku vlade, ali Krleža je odbio i rekao ima on svojih para, od autorskih tantijema. U enciklopediji samo oni na vlasti i oko nje. Kad je filijala iz Pariza uložila prigovor, izdavač je kupcima poslao ovitke za svaki tom. I na prvom pozadi stavio Andrića, šture podatke i fotku, na drugom Crnjanskog, a na trećoj Isidoru Sekulić. Sad je u modi da svaki grad ima Leksikon svojih značajnih ljudi. I tu nema nas, stavljaju političare i umetnike koji su odani vlastima, i svetovnim i crkvenim. Iako me ima u američkim enciklopedijama Serbian musicians, Serbian writers, nema me u knjizi Poznati Šapčani! I ne samo mene, nego i ovdašnjih mnogih režisera, glumaca, muzičara, pisaca, slikara. Neko mi reče u Beogradu se otvorio Muzej panka a u pripremi je Muzej rnr. No, čim je to pod okriljem vlasti, nas verovatno neće biti. Plašim se da ne objave Punk enciklopediju i da stave samo svoje i sebe, a nas, izvorne punkse, da otpišu. Sad je u modi otpisivanje i rashodovanje. Iz knjižnica se rashoduju knjige o partizanima, o Marksu, Lenjinu, Brozu. Ako želiš da proučavaš to doba i njih, nema ništa, kao da nije postojalo. To je nedopustivo. Knjižnice moraju sve knjige da čuvaju, ako ih rashoduju rashodovali su deo istorije svoga naroda, a ne da se spaljuju kao ona u Aleksandriji. Ili kad su spaljivana čitališta u vreme firera i dučea. Ugledni srpski akademik i književnik Ljubomir Simović izneo je neverovatan podatak, za 10.000 evra možeš postati dopisni član Aklademije nauke i umetnosti! I da možeš kupiti bilo koju nagradu, iz bilo koje oblasti. Uticajni poluobrazovani političari postaju počasni akademici i doktori nauka! Raspiše se konkurs za najbolje umetničko ostvarenje i traže da navedeš ime, prezime, broj ličnjaka, tekućeg i žiro računa. I veli Simović: provere u banci koliki ti je konto i onda u potaji pošalju menadžera, kupiš nagradu a u medijima trubiš da si nagradu dobio. Čuvena književnica Svetlana Velmar Janković izjadala se u vezi nacionalne penzije. Uslov je da si umetnik bez primanja i bez imovine, a njoj dodelili iako nije konkurisala. I ona odbije, kaže nije pohlepna. A tu penziju od 500 evra mesečno, dobili su čak i neki kraljevi i kraljice folka, koji za koncert dobiju 20.000 evra, a za Novu godinu i do 100.000 evra. Od tada, ni Simovića ni Velmarke, nedavno je preminula, nema u medijima. Neko mi reče: neće valjda i njih da rashoduju i da u školske programe uvedu učesnike rijaliti programa tipa Veliki brat, Parovi, Farma, a već su ih uveli na rafove sajmova, knjižara, biblioteka, i na top liste bestselera? Pre nekoliko godina ovde je malo falilo da rashoduju Čarls Darvina. Imali smo neku ministarku obrazovanja koja se pobunila protiv Darvina i njegove teorije o evoluciji i postanku. Rekla je da ona nije postala od amebe ili od majmuna, nego su joj koreni božanski, te Darvina treba izbaciti iz škola i biblioteka. Iz toga se izrodila afera, ceo svet nam se smejao, pa je Darvin ostao u školama i na rafovima biblioteka, a ova gospođa više nije u vrhu vlasti, i ime joj se zaboravilo. I neprilično je da su dve najslavnije žene kod vas i kod nas, dve kraljice estrade, jedna vaša teta, pop pevačica i jedna naša baka, loto devojka, obe imaju kućne porniće, i umesto da budu anatemisane, one su zahvaljujući ovim snimcima stekle još veću slavu, postale su uzor pa su kućne porniće počeli da snimaju i osnovci. U nas je mnogo tv rijaliti programa. U jednom je zvezda žestoki momak koji treba da ide na osmogodišnju robiju, no odlazak mu nekoliko puta odlažu da ne bi propao taj rijaliti tv program.

Niko od nas pre rođenja nije imao katalog da bira svoje roditelje, veru, naciju, jezik, boju kože. To smo što smo. Ali imamo jedan jedini izbor, da posle rođenja budemo Zveri ili Ljudi. Mi smo odabrali da budemo ljudi u pravom značenju. I ne udružujemo se poput velikog Brata i Familije zarad Novca i Profita, nego zarad istine i biblijskog: ljubi bližnjeg svog; ne kradi, ne laži,  ne ubij…

I onda čemu mi da se nadamo, ili da odlazimo sa ovih prostora, da postanemo deo čete Odliv mozgova, ili da ostanemo i da se samoorganizujemo kao punksi u ex Yu, i da kroz naša dela ošinemo devijacije. Naš moto je u ex Yu bio, a ja sam ga preneo punksima: Niko od nas pre rođenja nije imao katalog da bira svoje roditelje, veru, naciju, jezik, boju kože. To smo što smo. Ali imamo jedan jedini izbor, da posle rođenja budemo Zveri ili Ljudi. Mi smo odabrali da budemo ljudi u pravom značenju. I ne udružujemo se poput velikog Brata i Familije zarad Novca i Profita, nego zarad istine i biblijskog: ljubi bližnjeg svog; ne kradi, ne laži,  ne ubij…  I zato smo nevoljeni. Ali svoji! Većina punksa i undergraund stvaralaca je bez para, put je preskup, više ne možemo jedni drugima slati pošiljke, razmenu fanzina, knjiga, diskova. Paket do 1kg košta od 20 do 48 evra, a fanzin, knjiga i disk ukupno budu 5 eura. Onda muke s putovanjima, karte preskupe, ili čekaš na vizu, ili se političari zavade pa rampe na graničnim prelazima spuštene i čekaš satima, pa i danimna i vratiš se kući. Političari nemaju te probleme, imaju diplomatske pasoše, poštu i avione. Nedavno je jedan punk bend iz Osjeka trebalo da gostuje u Beogradu, i ja da nastupim, no ništa od toga. Tražili su im na obe granice brdo papira i radne dozvole, za sat ili dva svirke. Jedan punk lepo reče: nekada je bilo – Proleteri svih zemalja ujedinite se protiv eksploatatora! A sada je – Eksploatatori svih zemalja ujedinite se protiv proletera! O tome sam napisao stihove Hej radniče, na repertoaru je uličnih underground muzičara Horkestar, ima nekoliko verzija na Youtubeu.

M.Z.: Na kraju, sve to sužava prostor djelovanja. Vidim da ste vrlo aktivni na društvenim mrežama, vidim da puno djelujete putem samizdata i jedne off off kulturne scene, sve to sigurno ne nailazi ni na kakav odaziv ikakvih većih izdavača, a kamo li neke službene, institucionalne kulture…

I.G.: Nažalost, društvene mreže postale su nam skoro jedini kontakt, ali i to je skupo, mladi su bez posla i para, a mi stariji jedva imamo za hranu i za namete državne-struja, voda, smeće, grejanje, stanarina… pa je neizvesno dokle ćemo i tu biti. A izdavači? Kad šaljemo  izdavačima rukopis, kažu super je ali to niko kupiti neće, ili će imati probleme s vlastima,  nego štampaju rukopise koji nisu problematični, u kojima je istina izbačena, a koji će imati tiraž preko 10.000, a to su, rekoh, rukopisi učesnika rijaliti tv programa, silikonskih pevačica, starleta, polupismenih i poluobrazovanih, nekih tv voditeljki, a u knjigama pišu o tobože aristokratskom poreklu, a po prvom kolenu su sa sela, a po drugom, poput svih nas, od ameba i homosapijensa. Nalet je i ljubića američkih i engleskih spisateljica, i spisatelja krimića. Pa priručnici tipa: Kako postati brzo i lako milioner. Kako s magarca skočiti na konja, to jest s bicikla u BMW? Tako je širom sveta, kažu naši punksi odande. Naša dela su na ledu, jer ISTINA BOLI! A ni jedan sistem nije za istinu o sebi. I daju ti šansu ako si ropski poslušan, ili kad procene da njima odgovara tvoj način poimanja života i pisanja, a to je pred republičke ili lokalne izbore. Onda preuzmu tvoje kritičke stavove, i kažu sve će to oni srediti, i biće bolje. I kad pobede, opet teraju po starom, na tebe zaborave ili te u potaji opet stave na crnu listu. Njima sve bolje, pučanstvu sve gore. Narod steže kaiš, a oni buše nove rupe da im kaiš ne pukne od debelih trbuha. A pučanstvo? Jedan punks reče: Koji je to sadomazohizam. Ili oni odozgo trpaju u vodu kojekave sedative pa se pučanstvu crnobeli život čini ružičast. A čitam na Google, republike bivše Yu među prvima su po korišćenju bromazepama, bensadina, etc, etc…

Na sajmovima knjiga je nemoguće imati štand jer hale su kupili tajkuni i deru zakupninom, pa je tako na Beogradskom sajmu ove godine najprodavanija knjiga neke manekenke, a opširna monografija o Vuku Karadžiću nije prodata. Jedan pesnik razočaran što mu niko nije prišao na štandu, po zatvaranju sajma delio je kod beogradske autobuske stanice svoje knjige. Privela ga je komunalna policija jer uznemirava javnost. On je uložio prigovor i rekao da je uznemiravanje javnosti ono što mediji i društvo u celini propagiraju. Kič i glamur. A kič je glamur nižih slojeva, dok je glamur kič viših slojeva. Jedno te isto. Tu i tamo i mi dobijemo šansu. Prošle godine smo Daniel Radočaj i ja bili na sajmu, i ove smo, ispred knjižare ROCKMARK, za rnr i punk. I izazvali smo pažnju. Sem ove knjižare, i još poneke, ostale ne primaju naše knjige, diskove i fanzine. I kad prihvate, nama se ne isplati. Recimo za zin, disk ili knjigu koja košta ovde 200 dinara, kad se odbije pdv, porez na autorski, pa uplata za socijalno i zdravstveno, pa 30% usluga knjižare, pa 10% Autorskoj agenici preko koje kontaktiraš s knjižarama, na kraju od 200 dinara dobiješ 2 dinara. I kako od toga da vratiš kredit koji si uzeo za štampanje, i to s kamatom? Tu uspevaju samo miljenici vlasti, stranaka i tajkuna. Čitam na internetu, pisci tih šund ali hit rukopisa, dobijaju po autorskom araku, tabaku, 150 eura, arak je 16 strana, a hvale se da za promocije žirom dežele dobijaju za sat vremena i do 400 evra! Nema neke pomoći ni od konkursa za projekte, bilo lokalnih, bilo republičkih. Ove godine je svetski čuveni džez pijanista Vasil Hadžimanov odbijen od Ministarstva kulture za pomoć odlaska u Pariz, na Dane svetskog džeza. I on je tu svoju molbu i taj njihov odgovor okačio na svoj fejs i tviter. A mladi stvaraoci se bune što se na Evroviziju ide bez konkursa, nego ovde organizator odabere kompozitora po svom nahođenju, i pevače, a u ex Yu to je bio javni konkurs, s mnogo kompozitora, tekstopisaca, pevača, pa ide najbolji glasanjem žirija i publike.

M.Z.: Znamo da nemate predstavljanja svojih knjiga, odnosno da su rijetka. Zašto?

I.G.: Uslovi za promocije nisu se izmenili još od vremena Brozove bolesti i smrti, u ex Yu. I sada, kao u vreme posle Broza, vreme koje vlastodršci toliko napadaju, a ne vide kako je sad, moraš ustanovama za kulturu da napišeš molbu i dostaviš knjigu. Potom tajanstveni Upravni odbor, ne zna se ni ko su, ni šta su, ni kakvo delo imaju, i da li imaju, procenjuje i ocenjuje podobnost tvoje knjige i tebe, i mesecima čekaš odgovor. Stigne, pa ili te odbiju, ili ti odobre i organizuju ti promociju i lep honorar ti daju, koji se kreće od 40 do čak 400 evra, kako gde, kako kome. Ili ti kažu može, ako platiš salu, tehniku, voditelje, muziku, čistačicu. I to ispadne oko 200 evra. Plus 50 ako kupiš iće i piće. E, meni se dva do tri puta dogodilo da me odbiju ili mi uslove da sve to platim, a ne umem sponzora da nađem, a mesečna primanja su mi koliko se traže da platim. I onda nema promocije, jer su mi knjige samizdat,  nemam prolaznost ni za projekte. Tako se dogodi da kupim katalogizaciju, kupuje se, pa nemam para da knjigu odmah štampam, nego posle godinu ili dve, a na katalogizaciji bude godina kad si je kupio. Cene mojih knjiga su nonprofit, od 1 evro, najviše do tri i po, a podobnih spisatelja i spisateljica bude i do 20 evra, čak ustanove i otkupe koji paket, uz onaj lep honorar, ali moji čitaoci su srednjoškolci, studenti i radnici, ljudi bez para i uglavnom punksi. Pa se oni, kao u ex Yu, ponekad organizuju, daju mi koju kintu za štampanje knjige, posle podelimo primerke, i prirede mi promociju po mestima gde se okupljaju, i dođu po mene kolima nečijim, i vrate me, ili ako je bliže plate mi bus, povratnu. Na promociju budu i svirke punk bendova, i to je to. Bolje od glamuroznih promocija po ustanovama za kulturu, buketi cveća, pokloni u vidu flaša viskija, mediji na sve strane, gala klopa, a ne burek i jogurt. Kao dete radnika, i ne pripadam tom svetu jadnog i čemernog glamura, elite novca, vlasti i samozvane elite duha, kao što ne pripadaju ni moji čitaoci i prijatelji… Ja sam imao četiri promocije za 6o godina mog rada. Prva 1975. je zabranjena, knjigu je opremio likovno Milić od Mačve, a recenzenti su bili Mika Antić i Vasko Popa, pripadnici tadašnjeg crnog talasa u umetnosti. Druga 1993., u Šapcu stopirana jer sam bez razloga optužen da sam u to vreme izazvao štrajk maturanata Srbije, držali su naime moju knjigu Ura ura matura, ali u Beogradu je na promociji bilo preko 700 mladih. Treća 2003., u Beogradu, u Konaku knjeginje Ljubice, kad sam dobio nagradu za knjigu o Isidori Sekulić. Četvrta je bila ove godine, 7.7. u Zagrebu, na Gvozdu 23, kad smo Daniel Radočaj i ja promovisali zajedničku punk knjigu Vodič kroz Krležu, u izdanju Studija TiM iz Rijeke, i bili smo divno prihvaćeni i to od publike koja nema dodira s pankom, ali je i sama prokužila suštinu života, kao i Krleža. Pa njegovi Glembajevi priča su o ratnim profiterima, ubicama i tajkunima, koji su opljačkali velike novce i postali elita novca i tobože duha. Otuda, Krleža nije ni danas voljen. Ex Yu je prepuna Glembajevih. Pa Krležina divna poema o mladom pesniku koji nosi izdavačima svoje pesme „na ogled“, i biva ismejan a prolaze spisateljice koje se podaju vlasnicima tih kuća. Ali, samovolja nazovi kulturologa je velika. Na primer, Šabac je bio u vreme pojave rokenrola jedan od važnih punktova, sastajali smo se u Domu omladine koji nam je dao i ključeve i nikada to nismo zloupotrebili. Imali smo rnr, časopise, Klub mladih stvaralaca, bio sam predsednik, Klub zavičajnih studenata, Boje i reči – grupu pesnika, slikara i recitatora. Pre dve godine Dom, sada Kulturni centar proslavljao je 50 godina rada. Nisu imali svu dokumentaciju, pa smo se stari rokeri organizovali i dali im za kataloge , za izložbu, trebalo je da nas bude i u timu za monografiju. Dobili smo pozivnice za svečanost uz napomenu dobićemo i zahvalnice. Odemo, a zahvalnice dobiše sadašnje strukture na vlasti, oni koji onda nisu ni bile rođeni. Kad sam pitao zašto ne mi, rekoše: Jao, zaboravili smo na vas! Pa kako nas niste zaboravili kad ste od nas tražili dokumentaciju? I napustimo proslavu. Zaista jadno i nedolično, tim pre jer mogu deca da nam budu, i još sebe nazivaju kulturnim poslenicima! Brozu su zamerali da je istoriju od sebe, a sad oni pišu od sebe. Broz je mala beba u odnosu na njih. Misle li o tome da se jednoga dana i njima mogu dogoditi ovakve stvari? Inače, učestovao sam kao promoter na nekim promocijama. U publici ima i malograđanštine, uglavnom osobe na položajima. Povedu decu. Novorođenčad plače, roditelji ih utišavaju. Starija deca trče po sali ili se popnu na binu, zure u nas, pipkaju nas, pa nas ometaju. Roditelji ih fotkaju. Neki iz publike revoltirani odu, nekima je ovo slatko. Iste večeri roditelji lepe ove fotke sa svojom decom na fejs, i eto na stotine lajkova: Kako su slatki! Katastrofa od primtivizma. Isto je i na otvaranju izložbi, bude čak i na premijerama u teatru, na koncertima klasične muzike. Toga nema na punk gigovima.

M.Z.: Dakle, ovo nas vraća na početak, na nagrade, Slobodan Tišma je ipak na kraju dobio NIN-ovu nagradu. Kako se na kraju dogodio eksces, nazovimo ga „slučaj Aleksandra Tišme“, kako je jedan takav off pisac dobio nagradu, zašto nije dobio neki eskapist i ljubitelj nesmiješnih komedija ili pak neki lažni tragičar? Je li to neka napuklina?

I.G.: Tih nedelja, rekoh, akademici Ljubomir Simović i Svetlana Velmar Janković pokrenuli su lavinu o nameštenim i kupljenim nagradama i hit piscima. Npr, ja sam poslao moj samizdat roman Pasja nedelja, na konkurs časopisa Braničevo, Požarevac, ali ubrzo je u Politici objavljen oglas, organizator poništava konkurs jer ima strahovite pritiske od nekih uticajnih političara kome da se dodeli nagrada, te poništavaju konkurs. Nisu objavili koji su to političari i koji je to njihov omiljeni pisac. I otuda, veliko iznenađenje je bilo kad je Slobodan Tišma dobio nagradu NIN-a. Pričalo se i pisalo, da li je istinito ili ne, ne znam, koliko ljudi toliko ćudi, da je žiri tako oprao bar sebe od optužbi kako se dele nagrade, i da članovi žirija za godinu dana ne mogu pročitati sve pristigle romane, bude ih po 170, nego s gomile uzmu da čitaju one na koje im neko moćan skrene pažnju, ili one koji im pomognu u pranju ruku. Slobodan je, pisalo je, a rekao je i u intervjuima, nagradu primio ravnodušno. Odbio da ide po Srbiji s književnim kritičarima, na poziv ustanova za kulturu. Dok nije dobio nagradu, nudio se sam ustanovama za kulturu da promoviše svoje knjige i da sviraju njegovi punk bendovi La strada i Luna. Svi su ga odbili, kao i mene, i mnoge druge, uz obrazloženje može da gostuje ako plati salu i režijske troškove, poprilično velike. Posle nagrade, zvali su ga, molili da im dođe i pitali koji su njegovi uslovi. On ih je odbio. Ima i dalje svoje JA. A to s kritičarima? Dok nije dobio nagradu, nisu ni obraćali pažnju na njega, ili su veoma loše pisali o nama punksima, pa sad ih neće s njima da krstari po Srbiji i ex Yu i da kritičari zarađuju honorare na njegovom znoju i suzama. Povukao se, i nerado daje intervjue i nerado nastupa u medijima i, rekoh, opet nema izdavača. Tu je problem i s medijima. Vidim na društvenim mrežama da smo po istraživanu EU, po slobodi medija pri dnu, ovo se odnosi na sve ex Yu republike. Otuda, undergraund i avangardnih stvaraoca tako malo u novinama i na tv. Ima poziva, ali novinari kažu: Nemojte o škatljivim temama, samo o lepom. Pa suština i jeste u škatljivim temama, tu je Istina. I kako da govorim o lepim stvarima, kad malo toga lepog ima u mom životu ili u životima jadnog naroda. I treba o tome pisati i govoriti, da bi se zlo iskorenilo, da krenemo u bolju i pravedniju budućnost, a ne da se taji, stavlja se pod sag.

M.Z.: Otkuda u vama i pored svih ovih tegoba, i vaših godina, i dalje toliko kreativno neposustajanje, tolika energija?

I.G.: Najpre, vršim odabri ljudi s kojima se družim i sarađujem i koji me pune pozitivom, ali i ja njih. No, i onim drugim, neodabranim, i onima koji me žestoko povrede terani zlobom i zavišću, šaljem pozitivnu energiju, njihovoj negativnoj, tj destruktivnoj energiji kojom uzvraćaju na moju pozitivnu, ne dopuštam da me obuzme i svlada, nego je preoblikujem unutar sebe ne u unutrašnji bes, od toga možeš dobiti čir na želucu, nego u kreativnu energiju. I to mi još više daje i snagu i volju da istrajem i da radim u borbi protiv Zla u nama i oko nas. I protiv licemerja elite novca i vlasti, bilo svetovne, bilo verske, bilo vojne, i samozvane elite duha. Neki od njih, koristeći svoje jadne fotelje, i sad sastavljaju liste takozvanog nepodobnog Crnog talasa, a sebe, male inkvizitore, smatraju podobnim i Belim talasom. Iako pred zakonom i ustavom i pred Bogom svi imamo ista prava, ispada imaju samo oni, a mi im pašemo jedino kao poslušno glasačko telo i topovsko meso. Ne pristanemo li na to, prete nam ili nas negiraju, žive pokopaju, kao grobari. Kad proučimo istoriju, oduvek je tako bilo: Zastrašivanje i posrnuće čovečanstva zbog posrnuća svesti, časti i morala. Slavni Botičeli je toliko bio zastrašen strahovladom Inkvizicije, da se u centru Firence odrekao umetnosti, i spalio je skoro sva svoja platna da bi udovoljio tiranu Savonaroli. Mikelanđelo se suprotstavio ne samo Savonaroli nego i rimskom papi, i poduže bio u izganstvu. No, i Savonarola je završio na lomači, ali Čovečanstvo iz svega toga ne izvlači pouke, i dalje sami sebe zaplićemo, sami sebe rasplićemo i u tom rasplitanju još više se zaplićemo. A rešenje je, rekoh, ne u parolama: Isključivost, rat, mržnja, nesreća, nego: Dijalog, mir, ljubav, sreća!

Razgovarao: Milan Zagorac

 

 

Gordana Brkić Žagar: Ne volim putovati

Ne volim putovati.

Trebalo mi je nabiti u guzicu trideset i pet životnih da priznam sama sebi, a još pet po vrhu da na glas, u društvu, pred živim ljudima izgovorim tu herezu: ja ne volim putovati. Upitno i ne bez iznenađenja, na tu se moju izjavnu rečenicu uzdiglo nekoliko pari obrva nekolicine poznanika, sve redom divnih, obrazovanih i pristojnih ljudi koji su u neformalnom razgovoru  dijelili iskustva sa svojih puteševstvija. Dobar ih je odgoj priječio da mi kažu kako ne kuže, pa se samo uz nekoliko „ozbiljno?“  i „stvarno?“  prešlo preko nečeg što nisu razumjeli.

Ne razumijem ni ja, da sa razumijemo. Od kada mi je to, kako mi je počelo i koji su demoni hranili tu moju averziju prema putovanju  –  to je tema za drugu priču. Znam samo da se i dan-danas više volim vraćati nego odlaziti.

A s druge strane, oduševljavam se daljinama. Paradoks? Ne, naprotiv. Ima načina, naravno, samo tada vam vam gole činjenice ne smiju biti najvažnija stvar na svijetu, i morate vjerovati čak i ako niste sami dotaknuli svojim rukama.

No, zar je uistinu potrebno dotaknuti Michelangelovog Davida da bi ipak napasali oči nad vrhunaravom ljepotom ? Tako ni ja ne moram baš poljubiti zemlju u koju stižem da bi ju poznala, jer mnoge su oči gledale za mene, a ja upijala kroz njih…

Kroz oči Maximusa Decimusa Meridiusa gledala sam stari Rim i slušala gomilu dok se pijesak  Coloseuma natapao krvlju gladijatora. Hodala sam Jeruzalemom uz Mariju Magdalenu prateći Isusa dok je trpio svoju muku u Pasiji. Gazila sam po blatu srušenog Staljingrada u Neprijatelju pred vratima dok se dvoje snajperista nadmudrivalo u jednoj od najstrašnjih bitaka II svjetskog rata. Gledala sam bijednu stranu Velike jabuke u Na dokovima New Yorka, trčala sam bjesomučno Galipoljem ganjajući vrijeme i smrt i moleći se da Mel Gibson uspije. Gledala sam američki divlji zapad dok su njime hodali samo pravi amerikanci u Plesu s vukovima, a Afrika je za mene Moja Afrika.

Proveo me Žmirić u Snoputniku po Indiji na način na koji ju nikada ne bih upoznala da me tamo život odvede. Andrić mi je pokazivao Bosnu kakva je bila, i možda zbog toga lakše razumijem ovu o kojoj mi priča Jergović. Kušan me u Prerušenom prosjaku vodio od žene do žene, od zemlje do zemlje, učeći me da su nam ti korijeni ponekad tako duboko, preduboko zakopani unatoč našim željama za daljinama. I još je jedan frajer bio važan u mojim putovanjima – sa Cortom Malteseom proputovala sam …ma, da vam ne pričam. Naravno, sa Frodom sa prošla stotinu puta cijeli put od Vrećastog vijenca do Klete Gore, a iz Lothloriena i danas nosim list kao uspomenu.

Nisu samo za ovo vrijeme i ovaj prostor vezana moja putovanja. Upoznala sam sve planete Ratova zvijezdi, šunjala se po Zvijezdi smrti i trčala po palubama USS Enterprise. Tražila sam u  Interstellaru po svemiru bolje mjesto za život, a pronašla priču o ljubavi kao o jedinom uistinu važnom putovanju.  Jules Verne odveo me na Put u središte zemlje, pa ubacio u Nautilus koji me vodio oko svijeta 20.000 milja pod morem. Dok sam u Blade runneru otkrivala mračnu budućnost slomio me i u ovog fizičkog „neputnika“ dodatno pogurnuo onaj predivan monolog  vođe replikanata Roya Battyja : “Vidio sam stvari u koje vi ljudi ne biste povjerovali. Razarače kako gore u vatri na rubu Oriona. Promatrao sam C-zrake kako svjetlucaju u zraku pokraj Tannhauserovih vrata. Svi će ti trenuci biti izgubljeni u vremenu kao suze na kiši. Vrijeme je umiranja.”

„…Svi će ti trenuci biti izgubljeni u vremenu kao suze na kiši..“ Zakopani u nama, živi samo dok mi živimo. Možda me od putovanja odbija upravo uzaludnost  te rabote koja me koristi samo dok dišem i hodam?

Drugačija su moja putovanja i svaki iskorak iz svakodnevice spremno ću nazvati putom. Obično sam sama na njemu, obično se kojekakve zamke i opsanosti na tom putu kriju. Nema hotela sa pet zvjezdica, kupovanja karata u I. klasi, nema kreditnih kartica u džepu, promišljenog itinerera ili plaćenog osiguranja u slučaju nezgode. Ne. Ta putovanja banu nenadano, izvuku me, iščupaju me iz moje sigurne ljušture, iz moje tople rutine u kojoj je sve na mjestu, pa me odvedu bogtepita! u kom smjeru. Nekad je to prekrasno snoviđenje , ponekad mračne jame bezdane u kojima se ostaje bez zraka. I baš zbog toga, ima jedan momak kojeg beskrajno volim i kojem se potiho molim kad stvari počnu gubiti smisao. Onaj dečko koji je isto tako bio istjeran iz svoje udobnosti na put u kojem se lako mogla izgubiti glava. Moj Bilbo Baggins. I kad god me nešto potjera na put, ovakav ili onakav, sama sebi zamantram  jednu koju je mali slučajni putnik zapjevao kad je nakon svoje velike pustolovine ugledao svoj dom:

„…Putovi navijek idu još dalje,

Podno obala i zvjezdanih luči,

Al jednom će putnik reć: Kraj je!

I sad se valja okrenuti kući!

On što ognju i maču bje svjedokom

I užasu sa dna hladnih dvorana

Sad livade svoje miluje okom

I stabla, brdašca davno mu znana…“

Vraćati se, to volim, pa makar zbog toga morala putovati i na kraj svijeta.

 

Foto: http://lotr.wikia.com/wiki/Paradise,_New_Zealand

Milivoj Benigar: Grad koji sam volio

Bilo je to početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća kad sam prvi put došao u Rijeku. Rođen sam u USA, ali moji roditelji su bili porijeklom baš iz Rijeke. Kod kuće, u Philadephiji, smo govorili hrvatski, tako da sam taj jezik uvijek smatrao materinjim jezikom. Tek kad sam krenuo u školu počeo sam više koristiti engleski. No jezik mojih roditelja nikad nisam zapustio. Uvijek mi je bio blizak, sjećao me na predivno djetinstvo koje su mi roditelji pružili. Možda sam baš zbog toga uvijek imao želju vidjeti zemlju i grad odakle su oni došli. U Rijeci sam imao baku, tete i barbe, a i jednog bratića rođenog na ovom drugom kontinentu samo šest dana prije mene.
Bilo je to početkom šezdesetih godina. Iskoristio sam ljeto nakon završene srednje škole, da konačno vidim tu zemlju i grad kojeg su moji roditelji uvijek s nostalgijom spominjali.
Ne znam da li sam slučajno izabrao baš taj dan da se nađem u Rijeci ili se to baš tako trebalo dogoditi da bi upoznao jedan grad i zemlju, u kojoj se kasnije, kroz malo manje od pola stoljeća, toliko toga mijenjalo i promijenilo. Kad danas razmislim – možda je to bilo jednostavno instinktivno – početak mojeg sazrijevanja, a i početak jedne jako čudne i dojmljive transformacije jedne druge sredine. Naime i u Americi se stalno nešto mijenjalo, ali na jedan, skoro bi mogao reći, unaprijed zacrtani način. Te promjene su pratile smjene demokrata i republikanaca, kao i njihovih predsjednika, na vlasti – a uz istovremeni napredak i razvoj zemlje i standarda ljudi koji se mogao unaprijed sagledati. Naravno, rekao bi da se skoro sve moglo predvidjeti, osim možda da ćemo sada dobiti obojenog predsjednika. Možda jedino to, prije još sam desetak ili dvadesetak godina, sigurno nitko to nije predviđao.
No vratimo se na moj prvi posjet Rijeci.
Dolaskom u tadašnju Jugoslaviju kao da sam ne samo promijenio kontinent, nego kao da sam došao u neko drugo vrijeme, drugi način razmišljanja i drugi načina života ljudi.
Prvog dana, prvi šok, već kod buđenja. Baka kod koje sam odsjeo je stanovala preko puta željezničkog kolodvora. Nećete vjerovati, ali mene je probudila limena glazba željezničarskog orkestra. Ispred prozora su prolazile kolone ljudi, posebno djece. Svi su išli u istom smjeru prema centru grada. Baka je negdje izašla i nisam je mogao pitati što se to događa. Obukao sam se i krenuo i ja prema centru, do Rive. Duž svih ulica su bile gomile ljudi na pločnicima – kolnici cesta prazni. Milicioneri, tako su tada zvali policajce, su stajali svakih desetak metara i vjerojatno pazili da ljudi ne pretrčavaju cestu. Grad je bio okićen zastavama – kasnije su mi rekli da su to zastave Jugoslavije, Hrvatske i treće – crvene komunističke.
Nisam samo ja bio zbunjen i neinformiran. Blizu mene je stajao jedan obojeni* (shvatio sam da je iz neke afričke zemlje, tada se umjesto riječi „crnac“, što je bili uvredljivo, koristilo „obojeni“; danas se kaže „Afroamerikanac“). Uz nas jedan cijeli razred osmoškolaca.
Djeca sa crvenim maramama oko vrata i kapama na kojima je bila crvena zvijezda – kasnije sam čuo da ih zovu pionirima. Čujem tamnoputog Afrikanca kako pita jednog dječaka. (Cijeli razgovor se vodio na engleskom jeziku). Oni su se dosta dobro međusobno razumjeli premda se dječak dosta mučio da objasni tom čovjeku što se to
događa, jer ključnu riječ objašnjenja nije znao kako se kaže na engleskom. Razgovor je tekao nekako ovako, a ja ću ga prepričati na hrvatskom:
– Govoriš li engleski? – pitao je obojeni.
– Ne, ali ga učim. – odgovorio je dječak.
– Što se ovdje događa?
Dječak se malo zamislio, vjerojatno kako da to objasni na engleskom, a onda se dosjetio i rekao:
– Titu je rođendan i čestitamo mu rođendan – mali je pokušao završiti razgovor.
No čovjek je nastavio s pitanjima:
– Tito je u danas u Rijeci?
– Ne, Tito je u Beogradu, glavnom gradu Jugoslavije.
– A što se onda ovdje događa? – bio je uporan Afrikanac.
Dječak se zbunio. Nedostajala mu je ključna riječ – „štafeta“ koju nije znao reći na engleskom, pa je pokušao objasniti:
– Ovdje će sada proći, protrčati neki ljudi koji će nositi čestitku Titu. Zatim će čestitku predati drugim ljudima koji će trčati dalje, pa predati trećima i tako dalje sve do Beograda.
Nakon toga dječak je sav oznojen uzdahnuo s nadom da se svojeg mukotrpnog engleskog konačno riješio. I stvarno, Afrikanac je šutio skoro minutu, a onda je ponovo pitao:
– A zašto mu ne pošaljete telegram?
Očito je mislio – mi u Africi već imamo telegrafe, a ovi jadnici u Jugoslaviji još uvijek trče kroz cijelu zemlju kad treba poslati neku poruku!
U Rijeci su tada još na cestama postojale tramvajske tračnice. Trolejbusi su zamijenili tramvaje koje su još samo stariji spominjali. Bilo je smiješno s tim trolejbusima, jer bi tijekom vožnje trola – veza trolejbusa i žica – stalno ispadala iz žica, pa bi vozač izlazio iz vozila i namještao je natrag.
Sve važno se događalo na nepunom kilometru središta grada kroz koji je prolazila glavna cesta – Korzo, kojim su se još pred koju godinu kretali automobili, a sad je postala pješačka ulica. Na glavnom Trgu Republike su bile terase dviju kavana – Učke i Centrala, te mliječni restoran Slavica u kojem se pila jugoslavenska Coca-cola koju su zvali Kokta. Imala je poseban okus. Pio sam je jer mi se svidjela, a Coca-Cola se nije tada mogla naći u Jugoslaviji.
Premda sam hrvatski relativno dobro razumio i znao – možda govorio malo i sa stranim naglaskom – negdje mi to baš i nije pomoglo, jer su neki ljudi međusobno govorili talijanski. Mislio sam da su to stranci, turisti, no rekli su mi da oni govore fiumanski – bio je to talijanski sa dijalektom Fiume, a tako se zvala i Rijeka između dva svjetska rata i tada je pripadala Italiji, dok je drugi dio grada – Sušak – bio u sastavu, tako su govorili, Stare Jugoslavije.
Rijeka je tada imala čak dva velika kazališta i sedam kina – počevši od dva najveća Partizan i Beograd, ispred kojih bi tapkaroši unaprijed kupili po dvadeset, trideset karata i u zadnjim minutama ih preprodavali po skupljoj cijeni kad bi ulaznice na blagajnama bile rasprodane.
U trgovinama je bilo jako malo artikala, a ljudi su bili skromno obučeni. Nevjerojatno, unatoč siromaštvu – ljudi su bili veseli, optimistični. Pričali su viceve, smijali se, a znali su nekim prigodama i zapjevati. Doduše rekli su mi da su politički vicevi zabranjeni i da njih pričaju samo u kućama. U povjerenju su mi rekli da postoji i jedan otok koji se zove Goli otok i na koji šalju one koji takve viceve pričaju!? Slika našeg Alkatraza mi je bila, kao njihovog Golog otoka, ali su me uvjerili da to uopće nije isto. Također su dodali da na tom otoku ljudi samo čudom preživljavaju. A i državne granice su bile strogo čuvane i rijetki su dobivali pasoše da mogu u inozemstvo. Rekli su da je tadašnja UDBA iznad svih i da su svi strogo kontrolirani, što govore, kako razmišljaju, koje ideje iznose u javnosti… Stranaca je bilo malo, uglavnom pomorci koji bi šetali gradom, dok je njihov brod boravio po 10, 15 dana u luci.
No bilo je to i vrijeme onda popularnog pjevača Ive Robića, Opatijskog festivala zabavnih melodija, malih Fiatovih automobila kojeg su zvali Fićo, prvih crno-bijelih televizora… Rekao bi da je to bilo vrijeme u kojem su se svi nadali boljem sutra, a to bolje se iz godine u godinu i događalo.

***

Moj drugi put u Rijeku je bio, sad se više ne sjećam kasnih sedamdesetih ili početkom osamdesetih godina. Kad sam kasnije tog ljeta brodom, koji je polazio svaki dan kasno poslije podne, krenuo prema Dubrovniku, vidio sam Rijeku s mora. Bio je to impresivan doživljaj za tako mali grad. U svim novim perifernim dijelovima grada su kao iz kamena nikli izgrađeni neboderi. Rijeka se već počela spajati na jednom kraju s Opatijom, a do Otoka Krka je bio izgrađen most. Sa Istrom je Rijeka bila povezana tunelom kroz Učku. Ljudi su iz unutrašnjosti u Rijeku dolazili vlakom, uglavnom iz Zagreba, a poslovni vlak je imao sedam vagona, vikendom čak i devet. Bio je to ekspresni vlak koji bi prevalio tu relaciju za manje od tri i po sata. Turisti su svake godine sve više dolazili iz Italije, Austrije i Njemačke, te preko Rijeke nastavljali do turističkih odredišta Jadrana. Dolazili su ljeti na Jadran, svake godine u sve većem broju.
Stekao sam dojam da je tržište bilo jako široko, raznoliko. Novine su se prodavale u kioscima Vjesnika, Borbe i Novog Lista. Meso se prodavalo u mesnicama zagrebačkog Sljemena, ljubljanske Emone i riječkog Mesokombinata. Domaći ljudi su mi rekli, neki sa ponosom, a neki sa sjetom na prošla vremena, kako je Rijeka Jugoslavija u malom. To se vidjelo i po tome što je jako malo ljudi navijalo za domaći nogometni klub Rijeku. Navijali su za klub iz kraja odakle su došli. A dolazili su iz cijele Jugoslavije i nalazili posao u čak dva brodogradilišta, Harteri (tako su zvali tvornicu papira), te tvornicama Torpedo, Vulkan, Rikard Benčić, ili u Luci Rijeka.
Luka je bila puna brodova, a u zaljevu ispred grada čekalo je po tridesetak brodova na ulazu u luku – meni je to djelovalo impresivno. Rijeka – tako mala – djelovala je kao velegrad.
Na glavnom riječkom trgu je bilo jedno uzvišenje sa tri stepenice i kioskom kojeg su nazivali Majmunski otok. Na njemu su stajali dečki i gledali dolje djevojke koje su prolazile. Nije bilo teško shvatiti tko je i zašto te tri stepenice nazvao tim imenom – vjerojatno cure koje su gore-dolje šetale Korzom. Mladi su odlazili na plesnjake u Palah, prema Opatiji u Milde Sorte ili ljeti na Naftu i Tenis.
I u Rijeci se puno toga promijenilo. Ulice su bile pune automobila. Kako sam došao ljeti, kolone automobila sa stranim registracijama su prolazile centrom grada, jer drugog zaobilaznog puta nije bilo. Ljeti su to bile nepregledne kolone, a kroz grad se putovalo i po cijeli sat. One popularne Fiće su sada bile zamijenjene kupovinom samo malo većih automobila Renaulta 4, Simca 8 ili 10, a bilo je sve više i jednog malog auta kojeg su zvali Peglica!? Ljudi su sada bili već malo bolje obučeni – u Trstu se kupovalo od traperica do satova i zlatnog nakita. Tršćanski Ponte Rosso je bio u obaveznom itinereru kad se tamo odlazilo. Išlo se oblačiti u Trst, ali se kupovalo i nešto što je uvijek, odjednom u Jugoslaviji nestalo u trgovinama – kava, pasta za zube (zvali su je Kalodont), a na tržištu je odjednom nestajalo ulje, mlijeko i tko bi nabrojao što sve ne. U gradu je često prestajala raditi i javna rasvjeta, pa su pojedini dijelovi grada bili povremeno u potpunom mraku.
No, za razliku od samo prije petnaestak godina izgledalo je kao da je tu počelo vrijeme kruha i igara – svi su bili siti i imali su i nešto više od toga s čim su bili zadovoljni. Sve to me podsjetilo na priče o Starom Rimu.
Imao sam tada u Rijeci i nekih problema. Tražio sam jednu ulicu u koju mi se preselio bratić. Počelo je tako da mi prvi čovjek kojeg sam pitao za tu ulicu, odgovorio:
– Bolan nisam ti ja odavde. Ja sam ti iz Bihaća – otegnuo je zadnjim slogom sasvim drugačije nego što su oni domaći ljudi govorili – Došao sam raditi ovdje u Brodogradilište 3.maj!
I od slijedećih nisam uspio dobiti informaciju. Drugi na kojeg sam naišao je rekao da je Slavonac, a treći da je iz Srbije – a oboje da ne znaju gdje je to! Pitao sam se gdje su nestali Riječani?
Nastavilo se to i na drugim mjestima, tako da sam imao problema i s razumijevanjem. Na tržnici su lubenice prodavali Makedonci koje nisam razumio što govore, paprike su prodavali ljudi iz Vojvodine čiji jezik sam donekle razumio, ali sam i tu imao poteškoća. Također nisam razumio ni one koji su govorili grobinšćicom, premda su mi rekli da je to samo nekoliko kilometara od Rijeke. Još danas se sjećam jedne žene kako je rekla:
– Ma san lačna!
Pojma nisam imao što je to.
Ukratko Rijeku sam tada doživio kao jedan konglomerat ljudi, nacija, jezika, običaja i tko bi nabrojao čega još sve ne! Ljudi su živjeli još uvijek skromno, ali puno bolje nego prije.
Da, skoro sam zaboravio reći – usred grada sam vidio jedno, ograđeno visokom ogradom i nedostupno, jezero, zapravo žabokrečinu za koju su mi rekli da tu stoji već desetak godina?! Nisam razumio zašto je to tamo, premda su mi pokušavali objasniti.

***

Sad već teče drugo desetljeće novog milenija. Dolazim opet u Rijeku, još uvijek pamteći one dvije Rijeke i ljude u njoj koje sam nekad doživio tako različito….
Još iz aviona vidim – Riječka luka prazna. Akvatorij Riječkog zaljeva isto! Dok se sjećam onih brodova nekad koji su ispunjavali zaljev, kasnije mi prijatelj, pomorski agent kaže:
– Za prekosutra je konačno najavljen jedan brod!
Već prije mojeg dolaska, prijatelj mi je e-mailom pisao o nekim stvarima u Hrvatskoj. Zakoni, izmjene, dopune zakona se stalno donose. Nitko ih više ne može pratiti. Sudski procesi traju desetljećima. Kažu mi: Ukradeš čokoladu dobiješ šest mjeseci zatvora, pronevjeriš milijune dobiješ godinu i pol, a puste te ranije zbog dobrog vladanja u zatvoru. Ubiješ nekoga ili više osoba, sudi ti se cijelo desetljeće i na kraju te puste radi nedostatka dokaza…
Drugi prijatelj, projektant mi se žalio da ne može više doći do posla. Kaže sve mora preko javnih natječaja, a ne izabere se najkvalitetniji ponuđač – nego najjeftiniji. Kaže – javljaju se firme koje nemaju sposobnosti i nude damping cijenu, te dobivaju posao.
No i u Rijeci, opet promjene. Sada već šokantne. O prvim godinama nakon osamostaljenja Hrvatske prijatelji i rođaci iz Rijeke su mi pisali s određenim oduševljenjem, te sam to oduševljenje mojim trećim dolaskom očekivao. No, kad sad dolazim sve što vidim, čujem, doživljavam je suprotno od toga. Istina gradom voze novi autobusi na plinski pogon s velikim reklamama o očuvanju okoliša primjenom novog energenta. Više nemaju onu crvenkastu unificiranu boju kao prije. Ovi na plin su plave boje, a oni stari su išarani reklamama, tako da se ni prozori na njima ne vide. Gradom kruže i – sad puno jeftiniji – taxiji.
A što me to šokiralo? Možda nećete vjerovati, ali nakon onih promjena koje sam doživio mojim drugim dolaskom, sada na ulicama srećem, uglavnom starije ljude, za koje bi se očekivalo da sada uživaju u svojim mirovinama, kako gladni kopaju po kontejnerima i kantama za smeće.
Hej, što je to? Gdje sam ja to došao? Gledao sam te scene u nekim filmovima koji su pokazivali Srednji vijek!!!
U kući palim televizor, prepucavaju se grubim vrijeđanjem političari dva suprotstavljena bloka (desničari i ljevičari). Pojavljuju se i neki treći. Kažu mi da su to marginalci i da neće uspjeti doći u Sabor. Male stranke se priklanjaju ovim dvijema velikim nadajući se da će tako dobiti neke mrvice političke vlasti. Ljudi rezignirani. Većina njih ne zna za koga bi glasali i kažu da neće više izlaziti na izbore. Kažu mi ljudi da se u Hrvatskoj više ne glasa ZA, nego PROTIV onoga tko je do sada bio na vlasti. O korumpiranosti vlasti i svih vrsta moćnika sam već bio upozoren prije nego sam došao ovdje. Ljudi koje susrećem – rezignirani su, bez perspektive. Veliki broj nezaposlenih. Mladi završavaju škole, fakultete, ne nalaze zaposlenje, odlaze u zemlje Zapadne Europe. Reklame za mobilne mreže na svakom koraku. Mladi hodaju ulicom kao zombiji sa slušalicama u ušima, mobitelom u rukama… Prelaze cestu izvan pješačkih prijelaza. Čudim se kako ih ne pregazi neki auto!?
U razgovoru s prijateljem arhitektom saznajem da je u tijeku već treći natječaj za Deltu, a da se u nekoliko zadnjih desetljeća ništa bitno tamo nije dogodilo. Slično je i sa autobusnim kolodvorom, za koji je natječaj prošao prije puno godina, ali je autobusni kolodvor i dalje u nekom košmarskom konglomeratu na jednom riječkom trgu koji bi mogao biti sasvim drugačiji da se taj kolodvor makne odavde. Ipak, oni koji imaju svoje automobile putuju sad od Zagreba do Rijeke autocestom za manje od dva sata. a oni drugi se voze autobusima. Poslovnog vlaka – veza sa Zagrebom – nema. Zamijenio ga je smiješan vlak sa samo tri vagona za koji su rekli da sad putuje skoro pet sati.
Većina trgovina koje još pamtim su nestale. Jako puno ima pekarnica. Svi jedu neku brzu hranu, skoro kao u Americi. Na cestama, dok gledam mlade djevojke kako prolaze, od njih tri, barem jedna je enormno debela – podsjećaju me na one debele Afro-Američke žene u Americi i mislim si da kad četvrti put dođem u Rijeku, da će one za desetak godina tako izgledati i imati 130 do 160 i više kila (preračunao sam u ovdašnje jedinice).
Što reći na kraju? Tužan sam. Grad koji sam toliko volio… netragom je nestao. Ljudi koji su bili u onom siromaštvu tako vedri i optimistični, samo na tren su se izdigli iz siromaštva, da bi sad potpuno potonuli u drugo siromaštvo i rezignaciju koja iza njega slijedi…
Pitam se gdje je nestao Grad koji sam volio. Gdje je nestao optimizam kod ljudi? Kako su „oni“ ljudi postali „ovi“ – današnji? Ima li ovdje uopće nade?
… a onda sam odjednom primijetio jednu malu poruku optimizma ispisanu pisanim slovima na automobilima riječke registracije. Piše: Volim grad koji tece
Možda…. možda nada ipak postoji. Možda ti ljudi, taj novi optimizam pokrenu. Možda se Rijeka i njezini građani probude?…… Možda….

Foto: Rijeka, Strossmayerova ulica, 1950ih

Paula Knapić: Gutljaj šljive

”Dobar dan, izvolite?”
”Dobar dan. Ja ću pola litre točene.”
”Tamno?”
”Da, da, tamno.”
”Meni dajte jedan svijetli Erdinger.”
”Ja bih jednu mineralnu, molim vas.”
”A meni dajte jednu šljivovicu.”
”Šljivovicu?”
”Da, šljivovicu.”
”Od kada ti piješ šljivu?”, pitaju oni nju kada je konobar otišao.
”Od malih nogu prijatelji moji, od malih nogu.”

Nasmijala se sebi u bradu. Nisu znali da postoji tajna veza između nje i šljive. Između jabuke i šljive. Posebna je to veza. Puna ljubavi i sjećanja. Gutljaj šljive i njeno ime je ponovno bilo Jabuka. To joj je skoro natjeralo suze na oči. Nitko ju nije tako već dugo zvao. Vjerojatno ni neće. Jer Jabuka je bila rezervirana samo za njih. Gutljaj šljive i opet je tamo, sjedi ispred vatre Njemu u krilu, dok joj Ona trlja stopala mrmljajući kako ne zna od koga je naslijedila tako lošu cirkulaciju. Gutljaj šljive i opet je šetala onom njihovom šumom. Ponovno je hodala istim šumskim stazama po kojima je toliko puta prije već hodala. Osluškivala je šumske zvukove. Lišće joj je uvijek pjevalo, stabla su joj uvijek pričala. Sjela bi pokraj potoka i satima buljila u njega. Kakav je to bio mir, spokoj. Nikada nije bila tip za prirodu, ali ovoj, njihovoj, njenoj, nije se mogla oduprijeti. Nije ni htjela. Već godinama nije bila tamo. Neke stvari su preteške, previše bolne. Bez njih jednostavno nema smisla. Svi zvukovi su isparili. Mir i spokoj su otišli s njima. Taj gutljaj šljive vraćao ju je u prošlost. Opet je bila sretna. Sretno dijete. Sretna žena. Počela se tresti od smijeha. Rakija i dijete. Nemoguća kombinacija, nedopustiva. Što bi rekli svi ovi današnji modernisti i psiholozi? Kako bi im objasnila da je ta rakija uvijek bila puno više od rakije, a šljiva uvijek puno više od šljive? Nikako, vjerojatno. Ne bi shvatili. Možda i bolje. Jer šljiva je samo njena. Samo njihova.

A oni… Oni su živjeli, ne tako davno, u jednoj osamljenoj kući. U zadnjem selu, na kraju ceste. On i Ona. Imali su vrt, njive, šumu. Bili su sretni. Zajedno. On je bio lovac i šumar, Ona je bila domaćica. On se brinuo za njive i šumu, Ona za njega. Ona je voljela pjesmu ”Moja Ane dane broji”, On je volio nju. Zajedno su brali šljive. Zajedno, s ostatkom obitelji. Bio je to proces u kojem su svi voljeli sudjelovati. On bi, zajedno s onima koji su imali snage, tresao grane. Ona bi plodove, zajedno s onima koji nisu mogli ili su bili lijeni tresti, skupljala s tla u kante. Ne sve plodove. Neke bi usput i pojela. Onda bi On, kada je za to bilo vrijeme, pekao rakiju. A kada bi bila gotova, Ona ju je točila u čaše. Ah, poseban je to bio doživljaj. Imalo je to neku svoju čar, posebnu draž. Brati, peći i, budimo realni – piti. Svi za šljivu, šljiva za sve. Iako su svi oni znali da je šljiva puno više od samog ploda koji daje taj božji nektar. Puno, puno više.. Jer bili su svi zajedno. Dan i noć. Družili se, pričali, smijali se. A ima li išta vrijednije od toga? Navečer bi svi umorni legli. Umorni, ali ispunjeni i poprilično veseli. Njih dvoje bi prije spavanja uvijek gledali televiziju. On je volio dokumentarce, a Ona sapunice. Ona je mislila da su dinosauri snimani kao i lavovi, On je kolutao očima. On ju je volio podbadati, Ona mu je odgovarala kletvama. Onda bi Ona zaspala, a On bi Jabuci pričao priče do dugo u noć. Naučio je Jabuku sve ono praktično, mudro i životno. Naučio ju je svemu što je znao. Upijala je svaku njegovu riječ, ali samo do trenutka kada bi osjetila miris pekmezače koji bi se počeo širiti iz kuhinje. Tada su i On i Jabuka ostavljali sve što su do tada radili i potrčali u smjeru mirisa. Oh, nitko ju nije radio kao što ju je Ona radila. Jesu li joj to upravo potekle sline na samu pomisao? Kada bi Jabuka krenula doma, On bi joj mahao i skakao po zidu sa suzama u očima, a Ona bi ga uvlačila u kuću i iste suze bi mu brisala. On i Ona, samo jedni u nizu obiteljskog stabla. Ali za Jabuku su oni oduvijek bili krošnja tog stabla. Jabuka je znala da je to stablo oduvijek bila šljiva. Zar je ijedno drugo uopće moguće? Jer rakije, rakije amo, utjehe nema u vodi. Da ju sada čuju, On bi ju zagrlio i povikao na sav glas: ”O Jabuko moja mila!”, a Ona bi bacila neizostavnu ”vrag u te uša” kletvu. ”Nije ti to od Boga.”, mudro bi rekla i otišla negdje svojim poslom. Možda napraviti novu pekmezaču.

Ah, šljive, šljive amo jer utjehe više nema… Šljiva je, nekada puna, danas tako osamljena, kuća u zadnjem selu, na kraju ceste. Šljiva je okus i miris. Šljiva su osjećaji i sjećanja. Šljiva je Jabuka. Šljiva su On i Ona. I šljiva zna da njih više nema. Zato nema više ni nje.

Odjednom se prene i vrati u stvarnost.
”Ej, gdje si nestala? Idemo nazdraviti!”
”Da, da, pardon. Razmišljala sam o šljivi.”
”O čemu?”
”Nije bitno. Ajmo, živjeli!”
Svi dignu čaše u zrak. Digne i ona svoju. Čvrsto ju drži. Kao da ju je strah da će joj pasti iz ruke. Ako samo malo oslabi stisak, oni će nestati. Opet. Više neće biti njih i više neće biti Jabuke. Teškim pogledom pogleda u šljivu. Kamen joj se stvori u grlu. Suze samo što nisu potekle. Nije sigurna ako će ih ovaj put moći zadržati. A onda odjednom, odnekud, čuje glasni povik…
”O jabuko moja mila!”
”Ajde vrag u te uša, uđi u kuću! Ne skači k’o majmun!”
Kamen u grlu je netragom nestao, kao da ga nikada nije ni imala. Počne se smijati na sav glas. Suze odjednom poteknu, ali ne od tuge. Uveseljavali su je nekada, uveseljavaju je i sada. Njezin svijet je bio i ostao ljepše mjesto za živjeti zahvaljujući njima u njemu. S tim mislima u glavi, Jabuka se nasmiješi. Zatvori oči, popusti stisak i neprimjetno nazdravi negdje u daljinu.
”Ova je za vas. I svaka ovakva je uvijek za vas i samo za vas.
Živjeli.
Vaša Jabuka.”

Foto: www.morguefile.com

Željko Maurović: O muhama i ljudima (Jednočinka pričinka)

(U građanski namještenoj, radnoj sobi, intelektualac u kasnim srednjim godinama, okrenut leđima gledalištu, piše za radnim stolom. Znamo da je intelektualac jer mu na leđima crne majice, velikim crvenim slovima piše INTELEKTUALAC. Znamo i što piše jer se na zavjesi ispred njega, projecira slika ruke koja piše u isto vrijeme kako on piše, ispod naslova ULOGA MOJE PORODICE U SVJETSKOJ EVOLUCIJI. )
Muha (ispočetka tiho pa sve glasnije): „ZZZZZzzzzZZZ.“
Intelektualac (lagano odmahuje glavom): „Muha? Otkud sad muha? Mora da Barica/Marica nije zatvorila prozor?!“
Muha (nešto glasnije): „ZZZZZZZZZZZZZZ!“
Intelektualac (sad već pomalo nervozno ali još suzdržano): „Odi k’ vragu muho, pusti me da radim, nemam ja vremena za piz…muharije.“ (cereka se i zamahuje rukom u pravcu u kom misli da se muha nalazi)
Muha (čuje se kako kruži i nalijeće-odlijeće, pa se zaustavlja): „ZZZZ zzz. Z.“
Intelektualac: „Prokleta muho, pa baš na šalicu čaja, prokleta bila!!! (uzima sa stola novine, svija ih u tuljac i zamahuje žustro i neprecizno) Evo ti, evo ti, evo ti, prokleta bila!!!“
Muha (izbezumljeno): „ZZZZZZZZZZ!“
Intelektualac (bijesno lupa novinama svud oko sebe i trči po sobi, sudarajući se s komadima namještaja, lampa na stropu se ljulja):
„Jebentiživot, prokleta, jebentisve, prokleta muho, jebentibitakibiće, prokleta bila, da prokleta!!!“ (iscrpljen, pada u fotelju i briše znojno čelo)
Muha (nalijeće na svjetiljku, sudara se s prozorskim staklom , potom se i ona smiruje): „ ZZZZ zz ZZZZzzzz ZZzz. z.“
Intelektualac (sabrano i mirno): „Polako, čemu ta strka, muha je muha a čovjek je čovjek. Svatko ima svoje. Muha zuji i serucka ne obazirući se na druge. Moramo, moram biti razboritiji, pokušati neku vrstu suživota. Ona nek’ serucka, letucka a ja ću… jeli tako muho? Možemo mi zajedno, zar ne muho?!“
Muha: zzz?
Intelektualac (diže se sa fotelje, prilazi stolu, odlaže smotane novine sa strane, sjeda za radni stol): „Pa naravno. Evo, ja sjedam ponovno za svoj radni stol, ponovno počinjem ispisivati svoje, zacijelo, životno djelo. Evo, pišem. A ti muho samo izvoli, letuckaj i šetuckaj, samo mi ne moj po nosu šetati i po šalici čaja koji se već ohladio, seruckati.“
Muha (sad već i ona smireno): „zzzzzzzzz. zz“
Intelektualac (prividno potpuno miran): „Evo,već smo se potpuno smirili i ja i ti. Ma kažem ja, suživot je prava stvar (polako približava ruku smotanim novinama, ranije odloženim). Niš’ se ti ne brini, to ja samo želim…želim pročitati nešto u novinama, samo želim pročitati nešto…“
Muha (malo uznemireno ): „ZZ zzzZZ?“
Intelektualac (umirujućim tonom. uzeo je polako smotane novine u ruku): „Ma samo se želim počešati, tu gore na leđima, užasno svrbi, samo ću se malo…“
Muha ( umirena ): „Zzzzzzzz.“
(Intelektualac munjevito zamnmahuje novinama i udara, šalica čaja poskakuje, čaj se proliva, muha pogođena novinama, pada na papir rukopisa, krvari)
Intelektualac (zadihanotrijumfalno): „Evotina, prokleta zunzaro, štasmislila da će ti samo tako proć, ha! Jesam te, a?! Tiš’meni tuda seruckat. To moš’materi svojoj seruckat da seruckat!“
Muha (posljednjom snagom, izdišući) : „Zzz?“
(Intelektualac uzima muhu i odnosi je u kut sobe, baca na pod i, gazeći je, izvodi neku vrstu ratničkog plesa): „ Evoti na, i još i još! I zapamti, nitko ne može mene niti će ikad moći, zajebavati nekažnjeno. Nitko! Sad znaš!“
(Soba je ista kao i na početku, Intelektualac okrenut leđima gledalištu, piše. Ojednom se smračuje toliko da mora upaliti lampu.)
Intelektualac (osvrćući se po sobi i prema, nevidljivom na sceni, prozoru): „Zašto se danas tako rano smračilo?! Oluja se sprema, štoli? (odlazi prema prozoru), čudna li crnila, da otvorim prozor, da vidimo što je, neka gadna… (otvara prozor) AAAHHH !!“
(U sobu kroz prozor navaljuju stotine tisuća, milijuni muha, potpuno ga prekrivaju, uvlače mu se u usta, nos, uši, on krklja, davi se, pada na pod nepomičan. Roj izlijeće kroz prozor. Netko kuca na vrata. Ulazi sredovječna žena kose podvezane maramom, to je služavka Barica koju zovu i Maricom )
Služavka Barica/Marica (stojeći na ulazu u sobu, krši ruke): Jezušimarija gospon, opet ste se nalili, ma kako ste se samo nalili, k’o zemlja ste se nalili! Pa sad ti Barice/Marice čisti!“
(Ulazi u sobu vukući za sobom kolica nalik smetlarskim samo veća, bez po muke diže nepomično tijelo i baca ga grubo u kolica, zamahne par puta, ovlaš, metlom po podu i, vukući kolica s tijelom čiji udovi vise van, izlazi).
ZASTOR

Foto: www.morguefile.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara