Andrija Crnković: Bez interpunkcije

Sve je samo putovanje
Uglavnom otrcano
Neki put uzvišeno
Od povoja do pokrova
Od ideje do sjećanja
Od pamtivijeka
Zagrižena noć ima okus nedovršene pjesme

Ozarene komete rasipaju kozmičke agrume
Po epigramima razručenog Pascala
Magline dočaravaju žubor ishodišne supstancije
Vrijeme izmiče u kratkim paradoksima

Burna mašta vremenite životinje
Stremi u 99 kišonosnih dimenzija
Što je očito
Pomnožimo li uspravno držanje broja 33
S Ocem
Sinom
I Duhom Svetim

Nedonošče svijeta krikom rastvori sutra
Zvrk u čovjeku ne može odoljeti
Unikatnoj kristalizaciji u Jupiterovoj draguljarnici
Plazma šiklja šiklja bljeskom u nedogled
Bog se ne kocka
Fotografija: Corena @ morgueFile free photos

Pavao Pavličić: Guja u njedrima

Bilo je došlo i vrijeme kada je Ilija Krstin imao osamdeset i jednu godinu, kada je sasvim rijetko išao u ribolov i svake je večeri sjedio pred kućom na stoličici ispod lipa i kestenova, misleći o onome što ga čeka, i vidio je samo jedno: zemlju, i osjećao je jezu i pitao se kako je to biti pod zemljom.
Nastojao je da se sjeti kako je živio i nije se mogao mnogo čemu domisliti, osim nekoliko stvari: crvenog rujna kad se ženio, pretproljetnog podneva kad mu je umro otac, prve pričesti, jutra kad su mu javili da mu je sin poginuo, prvog ribolova. Malo se stvari mogao sjetiti i zato je mislio na ono što je pred njim i bojao se.
Ničega jasnog ni pretežnog nije bilo u njegovim sjećanjima, samo je, izdižući se iznad nejasne izmaglice kao vršak kakvog stabla, izranjao jedan detalj na kojemu se njegovo sjećanje sve više zaustavljalo, i ta je pojedinost stala sve više ispunjavati večeri na klupici pod drvećem.
Sjećao se onog doba kada je, osim svojega redovnog ribarskog zanata, radio i drugi, opasan i zabranjen posao: kada je tajno, bez alata i polustručno, pravio i krijumčario municiju. U stražnjem dvorištu, sasvim pod brijegom što se diže zinad Dunava, imao je malenu prostorijicu, svu čađavu i zelenkastu od baruta. U njoj je bila stolarska klupa na kojoj je njegov otac nekada pravio čamce, a uz nju još nekoliko posuda, nešto stolarskog alata i ognjište. Tu je Ilija, vrativši se iz vojske, stao praviti municiju raznih vrsta i oblika, u toj je zadimljenoj radionici našao svoj kamen mudraca: mogućnost da prehrani majku, braću i uzeta oca, a zatim ženu i djecu.
U doba kada je on to počeo raditi, ribarski ceh, koji se već tada nije tako zvao, počeo je da se kruni i osipa i od ribe se živjelo sve teže, pa je Ilija pravio metke i prodavao ih i zarađivao dosta dobro. Bio je u punoj snazi (nešto više od tridest godina) kada su mu prvi put postavili pitanje kojega se sada stalno sjećao. Bilo je to jednog ljeta u samu zoru, kad je Ilija izišao iz radionice umoran od posla s tanadi, jer te noći nije išao na vodu. Morao je raditi noću, zbog susjeda. Svitalo je. Idući prema kuhinji i radujući se hladnom sinoćnjem mlijeku, spazio je oca na jednom od prozora što gledaju na trijem. Sjedeći u svojoj pletenoj stolici što je škripala, starac ga je gledao svojim plavim, malo uljastim očima, nepokretan, s lulom u zubima.
– Ilija, sinko – (govorio je »sinko« samo u rijetkim prilikama) – stradat ćeš. Zapalit će se. Zašto to radiš? Smrću se igraš. Nemoj. Iliji je malo smetao starčev način. Ali, znajući da mora biti dobar s njim:
– Sve je to isto, tata. Mogu se ubosti na zarđeo klin u čamcu, pa umrijeti. Ili da pukne grana pa meni na glavu. Ili da me ugrize nečiji bijesan pas. Ovako bar nešto zaradim.
Brzo je otišao, znajući da je otac, mučen nesanicom, željan razgovora. Bila je zora, sunce se javljalo dolje nizvodno, pa se činilo kao da Dunav uvire u nj. Pošao je spavati misleći na oca kraj prozora, u trijemu.
Otada su mu o opasnosti toga posla govorila braća i sestra, sve jedno po jedno, odrastajući. Samo se mati nije miješala. Nije im rekao: »Šutite i ne dijelite savjete o tome. To vas hrani«. Nije nikad rekao, ali nije mogao da ne pomisli. Nikoga od njih nije posvetio u tajne posla, sva braća postadoše poštenim ribarima, a sestra postade ženom poštenog ribara. Svima je, kad su ga oprezno i pažljivo korili, odgovarao kao i ocu, samo je sve više i više širio svoju priču o mogućnostima da ga smrt zadesi u nekoj najnevinijoj prilici, dokazujući time kako su sve okolnosti kroz koje čovjek prolazi podjednako opasne i kako ono što on radi nije nimalo opasnije od bilo čega drugog. Dodao je još mogućnost da ga udari grom na vodi, da se zaguši jabukom ili da, dok bude noćio na Dunavu, nalegne na kakvu suhu granu što viri iz zemlje ili na komad daske od kakve stare dereglije skriven u pijesku i da tako umre. Ovu je posljednju mogućnost vrlo često spominjao, sjećajući se kako je mnogo puta naišao na oštro smrtonosno granje i na šiljato komađe lima.
To je bilo ono o čemu je sada Ilija Krstin mislio svake večeri. Sve je više u njemu, poput bolesti, rasla misao o tome čudnom predmetu koji ga doista možda negdje već čeka. Kao kad čovjek ide kući, znajući da će možda dobiti važno pismo i znajući da je listonoša već prošao, pa je svjestan toga da je negdje već sve odlučeno, da pismo možda već leži u mlačnoj polutami sandučića i sve je već gotovo, samo još za njega sve traje i tek treba da se dogodi ono najvažnije. Tako se osjećao Ilija Krstin misleći o zemlji. Svake je večeri trnuo pomišljajući da je možda već rođena ona kobna hiljada bacila koja će prouzročiti njegovu smrt, da je možda već bio na onom propuhu koji će mu donijeti kobnu prehladu. Ali najviše ga je zaokupljala ona grana ili čavao, ili komad lima, koji su ga negdje možda čekali i koji će se ponekim čudnim, tamnim, neshvatljivim zakonima probližiti njegovu tijelu i uništiti ga. Bio je siguran da taj predmet, ta smrt od drveta ili željeza, već negdje postoji, da ga čeka, i osjećao se nemoćnim da spriječi kobno približavanje.

Noću, kad bi legao, priviđali su mu se predmeti od kojih bi mogao umrijeti i mislio je o tome kako da ih onemogući. A opet, bio je odviše ponosan da bi prestao ići u ribu ili da bi se prestao kretati gradom. Nastojao je dokazati sebi da se ne boji. A osim toga, taj predmet možda bio i tu negdje, kraj njega, možda ne treba ići nikamo da se do njega dođe: to je možda britva kojom se brije ili krumpir koji jede ili opasač kojim se opasuje.
Još je jedan razlog što nije prestao raditi sve ono što je radio i prije: bilo je trenutaka kada mu se sve to činilo smiješno, kada se sam sebi činio kao ishlapjeli starac koji je sasvim podjetinjio pa se bavi glupostima koje nikom pametnom ne dolaze u glavu. To mu je opet bio dokaz starosti i blizine smrti, pa se otresao te misli i osjećao se pomlađenim i jakim, pitajući se kako se uopće mogao u tako nešto upustiti.
No, takve bi radosne misli brzo nestajale i bivalo mu je gore, kao poslije pijanstva, jer bi se sjetio da misao o predmetu koji čeka nije plod njegove starosti, već njegova muževnog doba i tada bi još snažnije i još bolnije stao slikati one kobne šiljke koji ga čekaju i bojati se.
Postepeno je slika postala jaka i određena i Ilija je mogao vidjeti mjesto gdje ga čeka grana ili srp ili nož. Bilo je to jedno od njegovih mjesta gdje je stavljao vrše, daleko niz Dunav, kamo već dugo nije odlazio. Mali zaton među vrbama, a iza leđa šuma, puna cvrkuta i zvukova. Vidio je to mjesto, vidio je busen trave, vidio je predmet gdje viri i sebe kako dolazi da legne i onde prespava noć kraj vode.
Znao je da mora otići tamo i ukloniti to i uvjeriti se, jer inače neće imati mira, jer će ga inače to dočekati i napasti i uništiti. Jer, znao je da ne može da više nikada ne ode onamo. Dugo je skupljao snagu da krene. Bojao se, jer je osjećao da je to ondje i da sada mora biti jak i prepreden. To je bilo teško i trebalo mu je vremena da skupi snage.
Zatim se jednog poslijepodneva probudio oko pet sati u sobi svoj zelenoj od kestenova lišća pod prozorom. Jedna zraka sunca padala je na plavo ispruganu perinu. Ilija Krstin osjećao se svečano. Pogledao je red mirisnih jabuka i dunja na ormaru i znao je da je sad čas, osjetio je da je miran i da može.
Sišao je dolje i spremio stvari u čamac, ruke su mu bile mirne. Ništa nije zaboravio, odveslao je.
Izdaleka je ugledao mjesto gdje se ocrtava među drvećem, i srce mu je bjesomučno zakucalo. To je bila odluka. Vidio je i onaj busen trave, znao je da mora raditi oštro i napasti prvi. Iskočio je iz čamca i pošao onamo.
No, nije bilo ničega. Pretražio je cio mali proplanak, cijelu uvalicu, svuda je zavirio, ali nigdje nije bilo ničega. Bio je veseo i razočaran. Učinilo mu se da je to i očekivao, opet mu se javila misao o staračkoj ludoriji.
Postavio je vrše i legao oprezno u travu. Nije bilo nikakvog šiljka. Pogledao je kako nad njim pršte srebrne kapi od udarca mjesečeva vesla, i zaspao je iscrpljen.
Ujutro su vrše bile pune ribe, on se odvezao kući i spavao, nije više mislio o tome. A uveče, na stolici pod kestenom, opet je mislio o smrti i bojao se, ali na neki drugi način. Kao da je već imao neko iskustvo s njom. Na predmete koji ga čekaju da bi ga usmrtili više nije mislio.
Bio je već rujan kada je opet otišao na ono mjesto. Sve je bilo crveno i žuti i Ilija Krstin je osjećao da mu duša pjeva, kao i svake jeseni kada je zrak kao ulje, lišće crveno, a Dunav zelen i gladak, mirisan i drag. Pristao je i namjestio vrše. Potom je jeo i pušio, sretan zbog tog divnog vremena, i gledao je grad što se ljeskao na drugoj obali, gore uz rijeku, u ljubičastoj svjetlosti zapada, poput hrpice tek ulovljenih riba koje je netko istresao na pijesak. Kada su se pojavile zvijezde, prostro je gunj kraj vode i legao.
Dočekalo ga je, oštro mu se zabilo u slabinu i prošlo dalje, u crijeva. Bilo je britko i hladno, osjećao je da krvari. Bilo mu je kao da doživljava nešto poznato, toliko je ranije o tome mislio. Okrenuo se polako, pridržavajući se prstima, podigao gunj. Znao je da ne smije izvući, jer je tada gotovo. Ali htio je da skrati. I da vidi.
Izvukao je i krv je šiknula. Bio je to njegov nož koji je donio i izgubio kada je posljednji put došao ovamo da vidi što ga čeka.
Ispustio ga je u vodu. Glava mu je visjela nad Dunavom u kojemu su se vidjele zvijezde i mjesec. U žutoj svjetlosti vidio je svoj odraz u vodi što je mirisala. Ilija Krstin se zagledao u nj, kao da se sam sebi čudi.

Pripovijetka objavljena u knjizi Guja u njedrima

Ilustracija: naslovna stranica knjige Guja u njedrima, Mirko Ilić

Peter Semolič: Prozirnost

Krhka poput starog pergamenta i nikome više dragocjena, dolazila je sporo oko ugla, poduprta štapom i rukom svoje stalne pratiteljice, prije nalik nestvarnoj prirodnoj pojavi no dostojanstvenoj starici, i već i stoga zanimljiva. U paralelnom svemiru u kojem se greškom otvorio prozor, sjedala za stol – uvijek u isto vrijeme i s junačkim naporom, šutjela, zureći ispred sebe i u dugim intervalima pružala ruku prema čaši crvenog vina – pila ptičjim gutljajima i spuštenih kapaka – više sam je puta gledao, ali nikad doista i vidio – bila je nešto kao dio dana, kao jutarnja kava, kao kratak razgovor sa ženom iz kioska. Da bi jednom jednostavno nestala, kao što nestaje list s udaljena stabla ili iz davno pročitane knjige. A njezina pratiteljica? Odlučila se za novu gospođu.

Lavrica, 16. travnja 2007.

Sa slovenskog preveo Robert Vrbnjak

Fotografija: octaviolopez @ morgueFile free photos

Tihomir Duvnjak: Zamršena krena

Ponekad, kad sam sidim na brodu i mislim nešto filozofski, puste me misli more i lete mi glavom. Nekad se ne mogu odlučiti koja je misao bila prava. Onda se zapetljam, ni livo, ni desno, ni maknit, pa onda sve ponovo. Makar posli mislim da mi je utekla misao godine. Pa počnem misliti na zamršene misli i na zavrzlame i na to kako dođe do zavrzlame. Pa recimo ovako… kako? Pa sama rič kako, kad je više puta ponoviš, ne zvuči više kako nego kako. Pa onda se izgubi, nestane, ka da je i nema, probaš je reći u sebi… mmmg, a ako je probaš reći u sebi, a da ne kažeš kako, to je ka da je nisi čuja, ali si je opet reka, a to ne možeš jer znaš na šta si mislija i tu dolazi do zavrzlama. Jer znaš šta hoćeš reći, a ne kažeš naglas, a opet znaš šta si reka zato šta si mislija to reći. Znači, ako nešto misliš, triba bi i reći, a ako ne kažeš, onda si to napravija zbog onoga šta si mislija reći, a nisi reka. Ili je netko možda u blizini, jer da si sam, onda ne bi triba naglas govoriti. To znači, mislija si i nisi reka, a opet između onog prvog šta si tija reći i onog drugog šta si mislija je premisao. To znači, ono šta si tija reći je starije od onoga šta si reka. Ako nisi reka to šta si mislija, onda u sebi kažeš: Šta san to uopće mislija ako nisam reka jer sam moga odmah pomisliti na ovo šta san reka, a ne na ono prvo… Ali O.K. Prva misao se baca na glavu, upravo izranja i pliva!, pliva!, čak je za glavu bolja od druge misli, ali treća misao se ubaciva u dvoboj između prve i druge misli. Borba je napeta, treneri bujaju, na vratovima su im mjehuri od udaranja srca, publika izbezumljeno vrišti… Tko će pobijediti u toj borbi, prva, druga, treća… ili osma misao. Eee… svitu moj, zato mi jedemo i ljubav vodimo da bismo mislili o glupostima, ali tako dođe čoviku, to ti je ka kada loviš ribu, a ona se otkači i padne u brod na krenu i to baš kad najbolje grizu… Onda gledaš u zamršenu krenu i počnu ti misli letiti glavom, a jedna bude najbrža i ona prava: Di baš sad, u pičku materinu…

Fotografija: Alvimann @ morgueFile free photos

Florian Hajdu: Frančesko

XXVIII nastavak

Profesorica Rita se promeškoljila, namestila sivobraonkastu dugačku pliširanu suknju, na neudobnoj klupi, pored divljeg kestena, pogledala da li Žiži leži na mestu iza njenih leđa, proverila, okobaasto, da ne sedne na nevešto izdrvorezbareni motiv povećeg falusa, duboko urezanog, na srednjoj debeloširokoj lajsni, i ponovo utonula, ko zna koji put, u ono tako joj, omiljeno meditiranje, sećanje, koje počinje sa Panetom, o kome se nije znalo mnogo više osim imena i da je mešač maltera na gradilištima, iz Vlasina barake, kada je učiteljici Miroslavi u školu doneo pismo koje je Mađar napisao babi Terez u selo, a njemu dao da ga u velegradskoj pošti preda, da bi brže i sigurnije pismo stiglo Bolyos Teréz, Péterréve, Petra Drapšina 4. szám, pismo nije bilo zatvoreno, Pane, videvši to, iz radoznalosti je pogledao, ali ga nije mogao razumeti, jer slova kojim je pismo pisano nije učio, reči koje je naricao nisu mu bile shvatljive, pismo je imalo tri pune stranice teksta, pa se malteromešač uplašio, jer je Mađara jako voleo, da mu se možda nešto loše nije desilo, te je toliko dugačko pisao, Mađaru je rekao da je pismo predao na pošti. Miroslava je istog dana pismo u Udruženju prevodilaca dala da se prevede. Miroslava je pročitavši pismo pustila da joj se oči kupaju, posle je, u zavisnosti od interesovanja, svima prepričavala dužu ili kraću verziju događaja, negde je malo dodala, ulepšala, utužnila, dramatizovala, a to joj je bio i osnov za izlaganje na godišnjem Skupu prevodilaca u Budvi. Mađar je pisao: „Mamice, Tisice, skelice, šumice, gugutkice, selce, vazduh će željni, mirisu, vonju u tebi, uličice, kućice, dudići, sve ptičice, svi moji, toliko mi dugo, mnogo, nedostajete! Uškolovan sam. U Školu odlazim iz stometarske barake, koja sama stoji, pored čonkavog srušenog dela mosta, a drugi je na beogradskoj strani, gde spavam noću, danju kada nema škole radim razne nedečje stvari, ponekada se igram sa Paškom, mojim drugom koga najviše volim ovde. Paško stanuje u jednoj ciglastoj zgradi koja ima više stanara, možda deset, ima i braće, oca, maćehu ružnu, gadnu. On je Šiptar kao i braća, otac, ali ne i maćeha. Govore oba jezika – šiptarski u kući, i onaj u školi srpski, koji ja nisam u selu, Mamice, naučio. Prosto znam, da, kada Paško ide u Školu, idem i ja, a kada se igra, i ja se igram s njim, ali ne baš tako često. Nakon raznoraznih događaja, koje ću ti sve po redu ispričati kada me voz ponovo dovede u selo, i dve godine na taj način pohađanja škole, zajedno sa Paškom, i nepričanja ničega ni u školi niti okolo nje, gde mi je debeljuškasta mamalepa učiteljica Miroslava, sa glavom nalik na belu jabuku, divnim, trešnjobojnim, srcolikim, usnama ofarbanim karminom, govorila nešto, i vraćala me stalno u prvi razred, iako sam ja uvek hteo sa Paškom jer smo mi drugari i zajedno smo u školu pošli, ona nemajući više strpljenja odustala je i ostavila da sedim u drugom razredu, iako sam saznao da sam ponavljao prvi, jer nije znala valjda na osnovu čega da me oceni kada ja ništa nisam ni govorio, ali osećam da me je od prvog susreta kao mama zavolela. Učiteljica mi je često na časovima pominjala ime, a ja bih ustajao, stajao malo dok mi ona ne bi pokazala da sednem, a ja onda tako učinio. Sva deca u razredu bi tada žamorila, osim mene, smejala se, ispuštala koje razne glasove, efekte, jer su znala da ću ja stajati, da ništa reći neću. Posle je učiteljici bilo potrebno umirivanja, nadvikavanja, da bi svu decu smirila i počela da priča ono što je pričati trebalo. O onome što naviše hoću da ti pišem, Mamice, počelo je jedne noći kada oka nisam sklopio, i od uzbuđenja, i od gledanja u list papira, iscepan iz knjige, koju mi je Paško dao, rekao, pokazao da pesmica mora da se nauči napamet. Jutro sam dočekao tako budan, iza ugla Paškove ciglaste kuće, čekajuci njega, da idemo zajedno u školu. Kada smo svi seli i učiteljica ušla sa jednim, nama ili meni, nepoznatim čovekom, isto onako okruglim kao što je i ona, učiteljica je počela da izgovara imena, a ona su na prozivku ustajala i deklamovala pesmicu „Ribarčetov san“, neko tečno počeo pa zastao jer se više nije sećao, drugi zamuckujući, sriču i uz pomoć šaptanja završio, treći pognute glave ustao jer je nije naučio, i tako su redom svi ustajali. Učiteljica je tada izgovorila moje ime, ja kao i uvek ustao, poznata graja, smeh, prateći glasovi, odmah su počeli, iako je učiteljica smirivala jer je nepoznati i dalje tu stajao sa njom i smireno, sa očinskim smeškom na licu, zatiželjno čekao. Tada sam ja izgovorio naziv pesmice, i počeo da recitujem, čini se da je zavladao toliki muk da su i muve za trernutak stale da se i one valjda uvere da li dobro čuju. Na sredini moga recitovanja, na završetku druge strofe, učiteljica Miroslava je vidno obraze vlažila, a neka deca su, valjda uplašena, ili jako iznenađena pocela da ridaju za njom. Kada sam završio recitovanje na najčistijem srpskohrvatskom jeziku bez akcenta. koji Mamice i sada govorim, nepoznati pored učiteljice, Branko Ćopić, kako se posle predstavio, prišao mi je, pomilovao me po glavi i rekao: „Ti si se, dečače, danas ponovo rodio“.

Ilustracija: Florian Hajdu, Grad i dusi

Thomas Bernhard, intervju iz 1970.

Teško je započeti. Za glupana to ne predstavlja nikakvu poteškoću, taj ne poznaje poteškoće. Takav radi djecu ili radi knjige, takav radi jedno dijete, jednu knjigu – neprestano djecu i knjige. Potpuno mu je svejedno, on ne razmišlja. Glupan ne poznaje poteškoće, on ustaje, pere se, izlazi na ulicu, gaze ga, postaje kaša, svejedno mu je. To su sve sami otpori, od početka, vjerojatno oduvijek. Otpori? Što je otpor? Otpor je materijal. Mozgu su potrebni otpori. Skupljajući otpore, ima materijal, otpor? Otpori. Otpor, kada gledamo van kroz prozor, otpor, kada trebamo napisati pismo – sve to uopće ne želimo, dobijemo pismo, opet otpor. Sve to bacimo na stranu no ipak kad-tad odgovorimo. Izlazimo na ulicu, kupujemo si nešto, pijemo pivo, sve nam je naporno, sve je to otpor. Razbolimo se, završimo u bolnici, zakomplicira se, opet otpor. Iznenada se pojavljuju smrtonosne bolesti, ponovo nestaju, zakače se za vas – naravno otpori. Čitamo knjigu – otpori. Ne želimo uopće knjige, ne želimo niti misli, ne želimo ni jezik niti riječi, rečenice, ne želimo priče – baš ništa ne želimo. Ipak, zaspimo, budimo se. Nakon spavanja slijedi buđenje, nakon buđenja slijedi ustajanje. Moramo ustati, protiv svakog otpora. Moramo izaći iz sobe, pojavljuje se papir, rečenice se pojavljuju, zapravo uvijek iznova iste rečenice… Ne znamo odakle… Jednoličnost, zar ne? Iz toga nastaju opet novi otpori, kada sve to primijetimo. Zapravo želimo samo zaspati i ne znati više ništa o tome. Tada iznenada opet radost…

prevela s njemačkog Nataša Medved

Fotografija: faustfoundation @ morgueFile free photo

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara