Željko Maurović: Turska kuća

(nadahnuto stvarnim događajima)
Kao što postoji, negdje u nama, neki tvrde oko želuca, a drugi misle da je to između desne klijetke i pretklijetke, neka tamna – podzemna – strana naše osobnosti, ono Nesvjesno kako ga nazivaju psihoanalitičari (odaberi: Freud, Jung, Lacan ili Fromm… na psychomercatu objašnjavanja/razumijevanja), a u karikaturalnim filmskim anglicizmima se naziva Dark Side, za njegove sljedbenike, darksajdere, tako, tvrdi on, postoji i podzemni, tamni Grad, nad ulicama kojima gaze naše svakidašnje prikaze. On to, doduše, objašnjava puno jednostavnije i efektnije. – Oni dolje su dolje, a mi gore smo gore – govorio mi je, nalakćen na šank kafića u blizini gradske tržnice, gdje sam odlučio zapiti svoju otpremninu. – Samo – nastavio je – niti se mi zanimamo za one dolje, osim grobara, arheologa i kopača zlata, niti se oni zanimaju za nas. Kužiš? Shvaćaš?Capisci?! – pogledavao me veselim, suludo plavim, dječjim okicama šezdesetogodišnjaka, vrteći u ruci praznu čašu koja je, po njemu – opet bila žedna. Tako je to počelo. Moram napomenuti da ne vjerujem ni u ovaj takozvani realni, stvarni svijet, a kamoli u neki podzemni, ja sam, jednostavno, nevjernik per se. Ali, sugovornik je, svojim nastupom, obećavao dobru zabavu u vrijeme kad ništa zabavnog nije vrijedno spomena a ono dobro, ako, začas pretpostavimo da nije travestija, uopće nije zabavno. Barem je to mišljenje jednog, od jučer nezaposlenog, novinara. Ova priča, što sam je zapisao u nadi da će je netko htjeti objaviti, posve je stvarna, iako činjenice koje ju sačinjavaju nemaju puno veze sa stvarnošću. Sve je to, uvjeren sam, samo ovisno o uvjerljivosti onog tko pripovijeda. Ovim sam, nadam se, porušio sve mostove između tebe i mene, mili čitatelju, a ako je neki još ostao, promakao pažnji, nadam se da me nećeš zaskočiti sleđa, uz onaj vječiti poklič – Ma to ne može biti istina, nemojte me zajebavati!
Već sam jednom, u svojoj gradskoj kolumni, napisao da je Istina hitra zvjerčica. Svak’ se u nju kune, o nju spotiče, a nitko je vidio nije. Tu i tamo se otkriju tragovi, postoje samo, više ili manje pouzdane, priče, legende o njoj; da je bila tu pa tamo, da ju je netko vidio, bar na čas no istina je, da je nitko nije nikad čak ni fotografirao.
Probudio me užasan smrad i drmusanje. Jedna je ruka bila na mom ramenu, ruka nečistih noktiju, glas me opominjao, nepoznato lice bradatog patuljka s golublje sivim, dječjim očima, zurilo je u moje. – Sad moramo ići, budi se, čuješ, ustani! Prodavači već iskrcavaju robu! Kad počnu slagati kašete s endivijom, kogumerima i fažolon, zakrcat će nam prolaz, nećemo moći izaći. Brže, požuri, umit ćemo se tu dolje, na javnoj špini! – bradata me spodoba vukla za rukav i unatoč tomu što sam osjećao da mogu pobljuvati Univerzum i ispišati Fužinsko jezero, slijedio sam ga, teturavo kroz polumrak hladnog i vlažnog hodnika. Ubrzo smo se našli na izlazu i, dok sam se prao pod studenom vodom česme, odgodivši, zasad, bljuvanje, pišali smo pored stražnjeg ulaza u ribarnicu, vonj pišaline poklapao se s mirisom ustajale ribe, i pitao sam se, pitao sam ga – Ma di sam to, di smo to bili noćas, gdje smo prespavali, tko si ti, kvragu, i zašto me tako boli glava?! On se bezubo smijuljio, nudeći mi zgužvani omot jeftinog duhana što ga je iščeprkao iz džepa. Nakon što sam, prstima koji kao da više nisu bili moji, smotao i zapalio cigaretu, mirno sam se ispovraćao uz zid kuće u čijem smo podrumu, podzemlju, štoli, navodno prespavali.
– Kako je to sve počelo?
Upravo sam toga dana obilazio kafiće u uzaludnom pokušaju da utopim tugu jer sam, nakon višedesetljetnog rada u gradskoj rubrici lokalnog lista, dobio otkaz. Nije da sam bio lud za tim poslom; izvješća s tržnice o dnevnim oscilacijama cijena luka, salate i svinjskih butova – u žargonu, zvao sam ih dnevnim svinjarijama – ponekad kratke vijesti iz subkulture – moj naziv za crtice s konferencija za tisak amaterskih društava, recimo uzgajivača ptica trkačica, ili s promocije još jedne knjige (dokle ćeš, o, ŽM, zlorabiti naše strpljenje), lokalno nepoznatog pisca – nisu nešto zbog čega bi njihov autor dobio priznanje ma i samo lokalnog novinarskog Zbora a kamoli posao izvjestitelja CNN-a za ovaj dio, tu-u-kutu-nikom-na-putu, osim izbjeglicama, naravno, Evrope. Ali posao je bio stalan, plaća dostatna za kruh, duhan i vino, tu i tamo besplatni odrezak, i karte za manje važne utakmice provincijalnih timova što, poput svih nas, poput spomenutih izbjeglica, sanjaju provesti barem zimu u Europi.
Poneka osoba suprotnog spola, toliko naivna da se da zavesti novinarskom iskaznicom i ocvalim šarmom postarijeg muljatora, spremnog da, za mali honorar, ocrni i vlastitu majku i ode u krevet s šampionkama drugorazrednosti. A, sad, odjednom, ali ne nenajavljeno, bum! Šupkarta i ulica. Uz, oproštajni paket, otpremninu u visini nekoliko mjesečnih plaća. I, stari laptop na kom je kljucao već desetlječe svoje ‘Svinjarije’ nekoliko puta tjedno. S kompom pod rukom, mislim na kompjutor, kompanije ionako nisam imao osim onih o kojima sam pisao toliko uvredljivo, neki kažu i, povremeno prilično duhovito, da bi me radije utopili u čaši vode nego pozvali na pelinkovac, dva. Neka, jebitesesviskupa, sad bar mogu piti sam, otpremnina je v žepe, a kad je već ne bu, nek nas jebu! Pritužbe koje su dolazile uredniku na moj vulgarni žargon i opscenosti koje sam rabio u tekstu nisu mi došle glave, mislim, posla, već moja nepouzdanost, nikad se nije znalo hoću li dovršiti tekst ili će me izbacivati iz lokala u kojem me više nisu trpjeli, a ja tražiti drugi gdje mogu tekst dovršiti i piti na dug. I tako, sad sam pio, a nisu me izbacivali jer, bar jednom sam mogao i platiti svoje piće-dva-tri i ne recite da ima puno takvih u ovom dijelu svijeta gdje se jede i pije i jebe na dug, samo se dužnici i oni koji ih cijede (iscjedak/spremuta – talijanski izraz za moj koktel koji ‘ubija vola’ – ne, neću vam otkriti recept već samo natuknuti da su sastojci votka, rasol od kineskog kupusa, barut, teleće brizle, pelinkovac velebitski, žumanjac, mlako pivo…), prebijaju od želje da im dugove plate redom, država, banke, EU, komunisti, fašisti, naciomafija, upiši dalje kog hoćeš samo ne mene. I tako, dok sam, cijedeći pelinkovac za šankom kafića na uglu Glavne tržnice, tu su me još trpjeli, bistrio, sam sa sobom, kreditnoseksualne premise postojanja, sekundirao mi je bradati patuljak dječjih očiju, ne iz bajki o trolovima ili Gospodara prstenova, ne, ne Frodo ni Frolo ili kako se već zovu ti holivudski pajaci već se je moj, sad već drug u piću, predstavio kao Hans von Drenova, a ako mi je to draže, kesio se bezubo, onda jednostavno Ivica. Bez marice, to je posebno podvukao, dodavši da ga je Marica napustila jer si je uvrgla u glavu, slušajući neku zbornu pjesmu, da su za Maricu bolji – mislila je da se to odnosi na nju – dečki „Črlenejši“. Pa, kad joj je netko preveo da se radi o crvenokosima, otišla je s prvim crvenokosim – a to je bio moj prijatelj Vlado – završio je natočivši si još jedan pelinkovac iz boce koju sam platio na šanku ostavivši dobar dio svoje otpremnine. Zatim smo nazdravljali i nazdravljali. I, u međuvremenu pili. Pa nazdravljali. Pa pili. Pa pili. Pa nazdravljali. Pa… su nas izbacili iz lokala, ionako smo im gotovo sve polokali. A i moju otpremninu, da, baš nju smo polokali. Prije nego mi je alkohol preuzeo kontrolu nad neuronima sjetio sam se, on me podsjetio, da sam ga viđao kako tegli boce i limenke u velikim plastičnim vrećama, tu oko Glavne tržnice. S ponosom je rekao da se ne stidi nikakvog rada, a da je skupljanje boca jedini koji mu je ponuđen. Baš tako je rekao – ponuđen!
Da zgrade imaju svoju povijest zna svatko, a ako ne zna, arhitekti i povjesničari, što će svaku potleušicu, pozemujku čak, proglasiti palačom koju se ne smije dirati već samo – konzervirati. Kad mi je, dok smo bauljajući po praznoj tržnici, pod oskudnim svjetlom koje je na uglu prolijevala neonska lampa, tražili Road to Nowhere, rekao da me poziva u svoj Podzemni Svijet, tu, upravo pod poznatom Turskom kućom – Casa Turca – svečano je izgovorio njezin talijanski naziv, mislio sam da me poziva u neki svoj brlog u kojem prenoćuje, a meni se strahovito spavalo. Krenuli smo prema Casa Turca, izbjegavajući mlake zaostale od pranja među štandovima Tržnice. Spotaknuo sam se o neku neravninu i ljosnuo pravo u jednu od njih. Psujući, podigao se uz pomoć svog prijatelja u cugi, kojem osmjeh nije silazio s lica dok me je podizao i govorio – Ništa, nije to ništa, vidjet ćeš što još nisi vidio, polako, tu je jedna stepenica, polako.
Ušli smo, kroz neka vrata koja nisam vidio dok ih on nije otvorio, u mračan tunel koji je osvjetljavao baterijskom svjetiljkom što ju je upalio tek kad smo ušli – da nas ne vide nezvani – šaptao je držeći prst na ustima. Umjesto da nađemo log gdje ćemo spustiti naša izmučena tijela i, uz posljednji gutljaj rakije iz njegove pljoske, zaroniti u etilne sne, on me vodio sve dalje u tamu. Odjednom su se, pod svjetlom njegove lampe počeli ocrtavati groteskni likovi.
– Vidiš, nisam lagao, to je moj podzemni Grad. Ima ih na stotine, možda i tisuće! – pokazivao je baterijom, ocrtavajući lukove na podu i stropu, dok bi u kadar ulazili groteskni, bijeli likovi, izukrštanih udova, poneki bez glave, jednoruki, bez obje noge, jedni nad drugima, jedni pod drugima, isprepleteni u nerazmrsivo klupko. Koji likovi! I bili su likovi ali ne iz nekog podzemnog grada ili štogod sličnog, no to sam doznao tek sutradan od kolege novinara u penziji koji je nekad pokrivao ekonomske teme. Moje me je bradato stvorenje vodilo sve dalje i dalje, pokazujući nove „ grupne slike“ koje su se nizale iz niše u nišu u prostoru poput golemog kolombarija. Sjetio sam se da su oni koje neki nazivaju „Austrougarcima“ iskopali kilometre i kilometre podzemnih hodnika i dvorana pod gradom, u svrhe obrane i napada i da su ti hodnici i niše još dobrano neistraženi. Mora da je riječ o tomu. Upitao sam svog vodiča poznaje li put i za natrag na što je on kimao glavom, euforično lamatajući rukama i pokazujući desno-lijevo, izvikujući poput vodiča na trgu Signorie – A ovo, vidi ove tu, to je Karolina, upravo smo ispod gata nazvanom po njoj, pogledaj ih kako su se isprepleli ona i njezin engleski admiral, poza iz Kamajučer a ovo, ovo tu je onaj Psovač koji je štipao hartiju, vidiš ga u bordelu, a tu je već u krevetu ubožnice u Barceloni, ovo su pak radničke brigade iz Torpeda, metalci još imaju maske za zavarivanje na glavama, žene u terlišu nisu gospođe već drugarice, a ovo, ovo tu – koračao je dalje, siguran kao čovjek koji je ovuda kročio mnogo puta – ovo su Arditi i njihov Comandante, upravo bježe iz grada, evo i Maršala u pozi koju je često zauzimao, upravo gleda na grad iz tajne sobe na lučkim silosima. Shvatio sam, iako pijan, da je moj vodič lud, iako na miran, neagresivan način. Tamo gdje sam ja vidio gomile sadrenih, ponekad plastičnih figura, ove potonje su doista imale žućkastu boju puti i sličile na ljudska tijela, ovako u polumraku, on je vidio likove što su obilježili bližu i dalju povijest grada. Umorio sam se i gotovo otrijeznio, lažem, napol otrijeznio i zahtijevao od svog „kustosa“ da nam pronađe kut u kojem ćemo prespavati do pomaljajućeg jutra. On se složio tek kada sam mu obećao da ćemo sutra nastaviti s obilaskom njegova „Podzemnog Grada“ koji bi trebalo zaštititi od nepogoda i uvrstiti u turističke znamenitosti. U tom je smislu, više puta, slao predstavke Odjelu za kulturu ali mu, zasad, nisu odgovorili no on se, veli, ovih dana sprema posjetiti ih osobno. Ostatak noći proveo sam u njegovu skloništu, umotan u deke koje su, začudo bile čiste i mirisale na Ornel, rekao mi je da ih pere na Rječini, a suši na buri, i proganjan snovima o Vampirima koji dave prošlošću i, redovito zajebu one što bi išli dalje jer im nude hologramske simulacije koje, svako Danas pretvaraju u Jučer uz pomoć Metafizike zaborava. Shvatio sam što govore filmovi o vampirima i Onaj koji je iskopavao Mišljenje Bitka. Nama je ići dalje, isto što i račji hod: želiš li naprijed, pođi natrag. I, evo me na početku, umivam se hladnom vodom i pozdravljam s novostečenim prijateljem, zakazujem sastanak na koji neću doći, ni prvi ni zadnji, odlazim doma i lupam po otrcanom Dell Inspironu, telefoniram bivšem uredniku, možda ga zanima tekst o katakombama i stotinama lutaka preostalih iz kraha velikog odjevnotekstilnog kombinata, što trunu u mraku podzemnonom, ispod Turske kuće ali on veli da je doista bivši, i njega su otpustili. Restukturiranje. Novi vlasnik više neće tiskati novine već zalihu papira prodaje kao makulaturu tvornici toaletpapira(!) a elektronske novine će se uređivati po načelu „Sam svoj majstor“, kako je to već naslutio stari Benjamin. Čitatelji će biti novinari i ne trebaju urednika kao što ne trebaju ni čitateljstvo jer su to oni sami. Pa, ništa – velim – onda ću objaviti na svom blogu. I tako …

Foto: Dean Miculinić

Slavica Gazibara: Glup dan

Glup neki dan.

Gledano iz polumračne sobe, nepokretno zimsko bijelo popodne odmiče sporo. Tinjajuće pahulje ne unose živost, nepotrebno se spuštaju ne bi li pokrile svako jučer, ne znajući da je već i sutra dovršenost. Htjela sam napisati pjesmu… Jesam li ih već sve ispjevala? Sve opjevala? Poput grude snijega prolaze zimski dani, bijeli, besmisleni kao kratkotrajni žižak što na sekundu samo sve osvijetli i možda ozari nečije lice.

Kristalići kao klikeri kotrljaju se tromo niz tijelo, ostavljajući plitke utore iz kojih se plavi dim, posrebren mjesečinom topi u noć. Brazde su sve dublje, svečanošću kopnim i nestajem. Doživljavam se još kao prozirno, prozračno Ja, oslobođeno spona vremena, lanaca prostora. Izbor više nije moguć: stopljenost s univerzumom dokida zahtjeve, želje, čežnju.

Danas me nije bilo u tvojim očima.

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Kako Skandinavija može imati 20-30 vrhunskih autora žanra, a Balkan samo autentične tragičare?

Prije nekoliko dana sam napisao post na FB-u o temi koja je kod nas gotovo podgurnuta u sferu tamnih tabua, no čini se da se već u nekoliko sljedećih dana našla prilično jasna i nedvosmislena potvrda moje pretpostavke, i to ni manje ni više nego u intervjuu koji je Umberto Eco dao Lili Azam Zanganeh za The Paris Review (pročitajte!).

Radi se o temi dobrog srednjeg sloja književnosti koji se manifestira kroz žanr. Što ga ima više, književnost određene zajednice time je evidentno jača. Upravo suprotno od suicidalnog elitizma u suživotu s prostaklukom na steroidima kakav imamo na Balkanu.

Kaže dobri stari Eco, s naglaskom da nije kulturni snob, sljedeće: “Snaga američke književnosti, vidite, nije samo da je imala Faulknera, Hemingwaya ili Bellowa, već u tome da ima cijeli armiju običnih, prosječnih pisaca koji stvaraju respektabilnu komercijalnu književnosti. Ta književnost zahtijeva dobro obrtništvo, posebno u plodnom području krimića, koji su za mene barometar književne produkcije u bilo kojoj zemlji. Ta armija prosječnih pisaca također znači da Amerika može proizvesti dovoljno materijala da se zadovolje potrebe američkog čitatelja. Zato se prevodi tako malo. U Italiji je ta vrsta literature bila jako dugo odsutna, ali sada napokon postoji skupina mlađih pisaca koji proizvode ove knjige. Nisam intelektualni snob, zaista, i priznajem da je ova vrsta književnosti dio nacionalna književne kulture.”

U svom postu na FB nekoliko dana ranije kažem sljedeće:

Zapravo, dok mi ovdje govorimo o tome kako su pisci izumiruće zanimanje, nevjerojatno je kako u obližnjoj Skandinaviji (ne znam kako drugačije reći za kraj koji je od nas udaljen oko 2 sata leta, tj. evo danas mogu iz Rijeke doći u Oslo ili Stockholm, pa da malo proluftam mozak od balkanerija i zaostalog načina razmišljanja) to postaje sve bolje zanimanje. Ok, netko će reći, oni su civilizirani i fini svijet, ali oni pišu – krimiće i trilere!!! I da, imaju znatno veći broj nobelovaca od svojih balkanskih kolega. I da, brojem stanovnika ima ih podjednako kao na Balkanu. Pa dobro, kako oni mogu imati 30 svjetski relevantnih pisaca krimića i trilera (evo, ona Camilla Laeckebrg sa svojim krimićima iz Fjaelbacke ima, tako, 20-30 milijuna prodanih primjeraka mekih, tvrdih, e-izdanja, Nesboea neću ni spominjati, a Mankellovo ime je besmisleno uzalud spominjati, dok i oni manje poznati s brojem prijevoda i prodanih primjeraka djeluju kao Titani u odnosu na naše “velikane”), sve od reda s jednostavnim radnjama, a sve od reda prodanih u milijunskim nakladama, naravno, ne u skandinavskim zemljama jer tamo ni nema toliko stanovnika, već po cijelom svijetu, a mi, tako mudri, lukavi, pametni, puni iskustava uvijek na repu događaja, uvijek je nama nešto izumiruće, uvijek smo mi nekako ukurcu donjem, uvijek je nama netko nešto… koliko znam, ex Yu naroda ima oko 25 milijuna, zaista je nevjerojatno da se iz te mase podjednako velike kao ona Skandinavaca, nije plasiralo oko 20-30 dobrih majstora žanra, da sve to skupa nije popratila nikakva filmska industrija, da sve to nije doživjelo svoje ozbiljne inozemne premijere umjesto mahom utješnih nagrada za, eto, uvijek sirotinjska sranja s Balkana… (a kako drugačije nazvati ove naše uobičajene žalopojke, o tome kako nas, eto, već po sto prvi put zajebaše, a mi nemamo nikakva pojma o tome kako se to dogodilo). Znam dva moguća odgovora: kao i u svemu, njegujemo kult loše (i tendenciozne) selekcije i drugo, kao i u svemu, izbjegavamo jače potegnuti. Mi bi najradije da se dogodi jedan Krleža ili Andrić, on dobije Nobela, mi se malo kurčimo i o tome kakamo sljedećih 50 godina. Još nešto, mi mislimo kako smo jako pametni. Štoviše, mi to zaista uvjereno mislimo, mi smo pravi napuhanci što se toga tiče. A primjerice Skandinavci su glupi pa pišu žanrovske romane. E, jebi ga. Kraj priče je da je to kod nas izumiruće zanimanje, tako se barem rado predstavlja, a kod njih cvjeta i stvara pare. Ne pare, stotine milijuna. Dakle, gorespomenuta Camilla stvara više novca od neke visokoparne hrvatske industrije. Zar nije to tragično? Zar ne ukazuje to na neki naš sustavni promašaj, ali za koji nitko nikada uobičajeno ne odgovora. Problem je u tome da je tako u svemu. Ovo je samo jedan od indikatora.

Dakle, da zaključim – Eco opravdano smatra da je dobra žanrovska književnost indikator postojanja dobrog književnog života. Puno prosječnih pisaca krimića znači da postoji i živi književni živit unutar žanra i izvan njega, na višim i nižim nišama, dobro, ne moram se izraziti tako, i u drugim nišama. Posve isto mislim i ja, s time da imamo usporedbu dviju regija, one Balkana, s napuhancima i samoljubivim i nepotvrđenim velikanima koji jedni drugima potvrđuju genijalnost i Skandinaviju koja je, a ako ništa drugo dinamizirala književnu kartu svijeta, u Europu donijela ono nešto američko, onaj smisao za moderno građansko društvo koje kod nas nije zaživjelo ni u tragovima. Dobro, možemo se malo spustiti na zemlju: imamo što naučiti od skandinavskih kolega. I da, krimići, tj. žanrovska književnost nije sramota. Dapače.

Ilija Aščić: Genije

Kad se probudiš u 11 ujutro, nakon što si se cijelu noć vrtio u krevetu, jer nisi mogao normalno spavati zbog jebenih stjenica, osjećaš laganu glavobolju, a mozak ti već u startu ne radi baš najbolje. Bila je to stara raspadajuća zgrada, nekadašnja radnička baraka koja je već odavno trebala biti srušena, puna žohara, mrava, stjenica i svake druge božje gamadi, sve bi to noću ispuzalo iz svojih rupa i ubadalo me, ujedalo i zujalo oko mene. Svakog jutra bih se probudio umoran i mamuran. Kad bih se napokon razbudio i rastjerao mamurluk, pitao sam se što da radim sa sobom, što da dovraga učinim. Imao sam 30 godina, bio sam nezaposlen, a lova od zavoda za zapošljavanje bila je pri kraju. Dani se nisu razlikovali jedan od drugog. Stalno sam bio sam i cijelo sam vrijeme imao na umu jednu jedinu misao: novac. Smišljao sam kako da se dokopam love, bilo kakve love, ali po mogućnosti love za koju neću morati raditi kao mazga. Trebalo je smisliti neko rješenje, izvesti neki štos kako ne bih umro od gladi i završio pod mostom. Padale su mi na um svakojake misli, svakojake besmislene ideje i maštarije, ali stara je mudrost da samo novac rađa novac, a budući da sam imao tek 150 kuna u džepu, preostala mi samo jedna stvar: kladionica. Svakodnevno sam odlazio u kladionicu, nadajući se da ću osvojiti nešto, da ću se nekako iskopati iz govana. Kako i zašto je došlo do toga, duga je priča: rat, siromaštvo, primitivci kojima sam okružen cijeli život, roditelji od kojih nisam mogao naučiti ništa pametno. I tako, evo me, imam 30 godina, nemam djevojku, nemam posao ni šanse da nađem ništa pristojno, samo usrane šljake po skladištima u kojima ljude raubaju kao na traci.
Uglavnom, popio sam kavu u svojoj rupi i odšetao do obližnje kladionice. Bio ih je pun kvart, pun grad, tih šugavih kladionica. A kladionice su uvijek pune idiota, jadnih budala koji misle da svoju glupu opsesiju nogometom mogu unovčiti tako što će pogoditi tko će pobijediti u nekom meču. Stajao sam tamo, kalkulirao, mućkao, kužio, vjerujući da će mi se sreća napokon osmjehnuti. Tu i tamo sam dobio neku siću, ali kad dobiješ, navuku te da uložiš još više i izgubiš još više. To je tako. Naravno, samo su budale tražile sreću na tom mjestu. Došli bi tamo, krezubi, glupi, u prljavim trenirkama i tenisicama, pa bi tamo rastezali teorije i dodijavali jadnim zaposlenicima iza stakla. Trošili su lovu od socijalne pomoći i dječjih doplataka. Svatko bi te od njih prebio i ukrao ti novčanik, samo ako bi bio siguran da zbog toga neće u ćorku. Pohlepna, sebična, primitivna, zaglupljena masa. Gledati te face je jebeni horor. Svi su ulagali na prevelike koeficijente, trpali su previše parova na listić, pretvarajući to u običnu lutriju. Kad bi službenik vidio tu kobasicu od parova, samo bi se sažalno osmjehnuo. Službenik nema pojma tko će pobijediti, ali kad vidi takav izbor, jasno mu je tko je luzer. A najveći luzeri su oni koji pokušavaju prokužiti sistem i osmisliti neku svoju strategiju. Naravno, gubio sam lovu, kao i svi ostali idioti. Sistem je tako namješten. Možda netko tu i tamo i uspije dobiti, ali u cjelini bilanca za igrače je negativna. Kad sam bio klinac mislio sam da ću postati pisac, da ću pisati besmrtne priče o smislu života, a život će mi biti mistično putovanje, ekstatična drama nabijena erotikom i poezijom dubokog značenja, žene će se rojiti oko mene, a ja ću svake večeri birati koju da jebem, a evo me tu u kladionici, navučen poput zadnje seljačine, ulažem zadnju lovu na klubove iz talijanske druge lige. Ta spoznaja u stanju je ubiti čovjeka jednim udarcem, kao muhu. Čini mi se da sam jučer imao 20 godina i da sam vjerovao u sretnu budućnost. Kako sam dospio ovdje?
O bože, mili bože, spasi me! O bože, prosvijetli mi pamet, da više ne dolazim u ovu govnaru i ne gubim pare bez veze! Nisam želio biti među tim kretenima, ali bio sam, jer sam se i ja nadao da ću dobiti nešto za ništa. Dan ranije uložio sam 100 kuna na debilnu kombinaciju s nikakvom šansom za dobitak, a čim sam izišao iz kladionice znao sam da sam budala. Nisam mogao vjerovati sam sebi da sam uplatio 100 kuna. Đizus, ja nisam normalan! Zaslužujem da umrem u ludari i da me pokopaju u grobu bez oznake. Naravno, popušio sam lovu, pa sam opet složio novu kombinaciju. Dok sam smišljao odabir, stojeći ispred zida s tabelama, kraj mene je s desne strane stajao neki ćelavac i proučavao ponudu. Kad sam ga pogledao, zarežao je poput bijesnog psa i sakrio listić lijevom rukom, misleći da želim vidjeti njegov izbor. Smrdljivi govnar nije želio da se eventualno okoristim njegovom inteligencijom. Da je imao inteligencije, ne bi ni bio tu, kao ni ja. Kad sam bio klinac ti likovi su me ispunjavali neopisivim gađenjem, primitivni idioti koji su promašili u svemu, i sad mi se gade, ali pomalo shvaćam da postajem poput njih. Eto još jedne šugave životne lekcije: s vremenom neminovno postaješ ono što mrziš. Kako i zašto, nije teško shvatiti.
Odabrao sam parove, stavio ulog od 50 kuna na listić i otišao na pult. Službenik me je sažalno gledao dok sam uplaćivao kombinaciju, glumeći jebenog znalca. Nije ništa rekao, uzeo je lovu i dao mi listić. Bio sam ogorčen, bio sam lud i bijesan, najviše na samog sebe što sam takav idiot. Gadio sam se sam sebi. Kad popušiš po stoti put, shvaćaš da nema prečaca, da nikad nećeš uspjeti, da vrag neće posrati hrpu love na tebe, da život prolazi i uskoro će biti kasno, kasno za tebe, stari, ali ipak činiš to što činiš.
Kad sam izišao iz kladionice, nisam znao što bih sa sobom. Kad nemaš posao ni love, nema puno toga što možeš raditi u gradu. Kad nemaš love, onda obično nemaš ni frendova, nemaš nikakvih aktivnosti. Nemaš frendicu s povlasticama s kojom prvo pušiš travu do kasno u noć, a zatim joj skineš gaćice i ližeš pizdu. Nitko te ne zove na party. Ne ideš na partiju košarke s dečkima iz kvarta. Nemaš frendicu koja će te u subotu navečer pozvati u kino na novi film Woodyja Allena. Ne ideš na ludo putovanje u Španjolsku. Kad nemaš posao i lovu, društveno si mrtav. Vikendi i radni dani su ti isti. Samo glupa, zamorna dosada, obilje vremena koje možeš provoditi bauljajući gradom ili sjedeći u svojoj rupi i gledajući glupi TV. To je život. Sastoji se od obilja uludo potrošenog vremena. To je stvarnost koja užasava svaki um. Bilo mi je dosta moje rupe, pa sam zabio ruke u džepove jakne i tako hodao ulicom, kao muha bez glave, ljut na sebe i na sve ostale. Zagreb, ovaj hladni smrdljivi grad, užasni grad, grad sa hladnim ženama dignutog nosa, glupavim studentima, sa šugavim, dosadnim birtijama, sa svim tim ljudima koje nije briga! Grad osamljenosti, grad ludila! Bože, zašto nisam završio na nekom ljepšem mjestu, na primjer u jebenoj Kaliforniji?
Bauljao sam ulicom bez cilja.
Onda sam spazio sam neku ribu koja je sjedila na betonskom zidiću preko puta ceste. Cura od kojih 20 godina, cura koja je vjerojatno tek krenula na faks. Bio sam stariji od nje 10 godina, ali to je prednost. Imam više prljavih trikova u rukavu nego prije 10 godina. Izgledala je bolje od 99 posto žena koja sam sreo u životu. Bila je činjenično zgodna, imala je lijepo lice, ali s godinama skužiš da pravilne crte lica ne znače ništa, često su te crte tek fasada iza koje se skriva led. Imala je kratke hlačice i PREDIVNE noge. Noge vrijede više od lica. Noge su joj bile čisti seks. O bože, pomislih, daj mi da se malo poigram s tom malom, valjda sam to zaslužio nakon svega. Nezaposlen sam, pušim lovu u kladionici poput zadnje budale, stjenice me ubadaju, bojler mi je riknuo, priče su mi očajne. Nikad neću postati ništa. Ali ako ga ubodem u ovu malu, ako samo jednom zabodem pimpek u njenu navlaženu picu, smatrat ću dug oproštenim.
Idem, pokušati ću nešto, pa što bude. Prešao sam preko ulice i krenuo prema njoj, smišljajući dobar ulet. Svaki muškarac zna koliko je ulet nezgodan moment. Jednostavno nema dovoljno dobrih uleta koje možeš smisliti tako na brzinu da se uvališ nekoj curi. Moraš u par sekundi napraviti njen psiho profil i smisliti pravu kombinaciju riječi. Imaš samo jedan hitac. Moraš imati štos u rukavu, štos velik kao slon. Štos koji je će oboriti s nogu i odmah joj skinuti gaćice.
Kad sam joj prišao blizu, ona ustade i krenu prema meni. Skužila je da ju gledam kao tele. Gledala me je, a ja sam gledao nju. Ali nisam rekao ništa, samo sam prošao kraj nje, a ona je prošla kraj mene, smješkajući se. Trebao sam reći bilo što. Bilo što! Ali nisam rekao ništa. Nabacio sam glupavu ozbiljnu facu i otišao dalje. Majko mila, što li je mislila? Da sam usrana kukavica? Da sam peder? Ma kvragu, što i ako zbarim tu malu? Htjet će da se promijenim i da nađem posao. Htjet će da je vodim na putovanja. Htjet će da idem s njom na rođendane njenih glupih frendica i da budem zabavan. Htjet će da idem na ručak kod njene mame. Htjet će da je razumijem. Srat će mi što gledam druge žene. Neće joj se sviđati što drkam na pornografiju i što previše pijem. To je samo još jedna kokoš s dobrim tijelom. Ne, sranje. To je previše za mene. Tko je ikad upoznao normalnu žensku na ulici? Nitko.
Cura je otišla ulicom u drugom smjeru. Osjetio sam neku neodređenu bol. Bio je to osjećaj gubitka, jer je predivna cura otišla u suprotnom smjeru. Možda sam je mogao povaliti. Možda je riba stvarno super, možda bih se zaljubio u nju. Možda je drugačija od svih drugih dosadnih kuja. Možda bismo bili sretni. Možda bih počeo novi život. A bog dragi zna da mi treba novi početak. Idiot! Samo ti idi i uplati još koji listić u kladionici! Pa još jedan sutra. A zatim deset dana jedi kruh i paštetu i odi u svoje šugavo skladište i istovaraj kamione idućih pet godina i cmizdri kako ti je život težak i kako te žene zaobilaze.
Okrenuo sam se i krenuo za njom. Hodala je ispred mene, njišuću svojom predivnom malom stražnjicom. Kakva elegancija! Kakav seksipil! Zamišljao sam da se penjem na nju, da njene noge stavljam na svoja ramena i da je ubadam. Jebemti! Hodao sam za njom, pratio sam je s udaljenosti od 5-6 metara, smišljajući kako da uletim. Pomalo sam ju sustizao. Međutim, cura je skrenula lijevo na raskrižju i zatim ušla u knjižaru odmah iza ugla. Taman kad sam krenuo da uđem za njom, osjetih kako me netko vuče za rukav. Zarežao sam, spreman da ga sastavim sa zemljom, jer ne volim da me netko tako dodiruje, ali bio je to neki klipan s kojim sam prije radio u skladištu. Zvao se Mario. Počeo je neku spiku, nije puštao. Jesam li za cugu? Ne, nisam za cugu, imam neke obveze… Ma hajde, daj, stigneš, ovo-ono. Nije puštao. O bože, pomislih, zašto me ne puste na miru? Uglavnom, frajer me odvuče na cugu. Ne znam zašto, ali u meni postoji neki mehanizam koji mi ne dopušta da rezolutno kažem ne tim napasnim budalama koje me protiv moje volje žele uvući u neku svoju priču. Sjedio sam, pio pivu s njim, slušao njegovu priču i smišljao kako da ga se riješim. Ali više nije bilo šanse da stignem onu curu. Vjerojatno je kupila neku pametnu knjigu i otišla tko zna kamo. Zato sam bio još nadrkaniji. U meni je bujao ubilački bijes. Đizus, zašto poznajem samo te primitivce, te olupine ljudskog roda, glupe crkotine koji znaju pričati samo o nogometu, autima i pičkama? Cijeli život, otkad znam za sebe, zapadalo me da se družim samo s takvima. Ništa od njih nisam naučio, samo su me srozavali sve niže i niže. Nema nikakve koristi od svih tih knjiga koje svakodnevno čitam. Oni su jači od knjiga. Napokon sam se nakon pola sata nekako uspio izvući. Ostavio sam mu račun za cugu i kidnuo. Izišao sam van, bijesan kao pas. Zašto tom kretenu nisam rekao da odjebe? Odgajali su me da budem pristojan i strpljiv čak i s kretenima, borio sam se s tim, ali nisam se toga mogao riješiti.
Otišao sam pravo u onu knjižaru, iako je cura vjerojatno već odavno otišla. Ušao sam i bauljao između polica i razgledao knjige. Ali knjige su mi u zadnje vrijeme bile nekako zamorne. Nemam više puno strpljenja za čitanje, a s godinama sve manje cijenim pisce, pogotovo razvikane. Previše je lažova među piscima. Uglavnom nemam pojma o čemu ti ljudi uopće pišu. Kad sam bio klinac, čitao sam te stvari, jer mi je rečeno da su važne, da su nezaobilazan dio kulture, iako su mi bile jezivo dosadne, strpljivo sam se trudio čitati ih i prokužiti njihove dileme i skrivene poante, ali negdje u svojoj 25-oj skužio sam da njihovi problemi nisu moji problemi. Pisali su o svojim malim dosadnim životima i o izmišljenim psihološkim dramicama, dakle ni o čemu što bi me se ticalo. Deset godina sam šljakao bijedne poslove u tvornicama za 15-ak kuna po satu, živio sam u stanovima bez grijanja i tople vode, tukli su me i davali mi otkaze zbog sitnica, ne bi mi platili zarađenu lovu, tri godine sam živio na ribljim konzervama u izbjegličkom logoru, bio sam umoran, izmrcvaren, napola mrtav, želeći samo malo odmora od svega, a čitao sam o besmislenim emocionalnim dramicama nekog ugojenog urbanog intelektualca koji je pisao jer nije znao što bi sa sobom. Ne znam kad sam točno skužio da me se ništa od toga ne tiče, ali s 30 godina više nisam imao strpljenja za prevare i podmukle intelektualne laži. Nisam studirao komparativnu književnost i nemam pojma o književnim teorijama, ne zanimaju me stilske finese niti mi je jasno zašto bi nešto trebalo biti važno, znam samo što osjećam. A tek pjesnici, te dosadne, ušljive plačipizde, ti bezmudi prevaranti i opsjenari sa svojim nerazumljivim bajanjem i lažnim visinama! Skrivali su se od stvarnosti iza riječi koje su bile tako pažljivo sročene da mogu značiti bilo što, bilo što, a istovremeno ne znače ništa konkretno i to je velika umjetnost, jer je nitko ne razumije. Svaki put kad u ruke uzmem neku knjigu poezije, poželim autoru da godinu dana istovara kamione u skladištu građevinskog materijala, među radničkom klasom, ili da sjedi na blagajni u Konzumu. Glumili su velike moralne ikone, a svaki bi se prodao za sitne povlastice i svojim bi jeftinim bljuvotinama podmazivao kotačiće sistema. Što znači bilo kakva umjetnost, ako ne govori istinu i samo istinu i ako nije hitac u mozak sistema prevare i laži? Kako je ono rekao besmrtni Jim Morrison, „Umjetnost ukrašava zidove naše tamnice, ušutkuje nas i zabavlja, čineći nas ravnodušnima.“ Dobro je to rekao, kužio je štos. Znao je gdje su skrivene zamke. Skinuo sam jednu knjigu i prelistavao je. Lažljivo govno. Koji su vrag tiskali to sranje? Vratio sam je na policu. Uzeo sam drugu, prelistao je, vratio. Ista stvar.
Idem doma. Pogledat ću kakav stari film, slušati mjuzu. Imao sam na lageru brdo dobrih filmova koje nisam pogledao. Htio bih još jednom pogledati Fahrenheit 451 i Blade Runnera. Besmrtni filmovi, ako ih nisi pogledao, pogledaj ih što prije.
Onda sasvim slučajno ugledah tu curu. Stajala je za blagajnom i tipkala na računalu. Pa ona radi u knjižari! To mi nije bilo ni na kraj pameti! Kvragu, cura koja radi u knjižari ne može biti glupa kokoš koju zanimaju samo torbice, cipele i šminka. Ne, u takvoj curi mora biti nešto. Takva cura je sigurno slobodoumna i malko otkačena, cura koja voli knjige i filmove i nastrane razgovore o grčkoj filozofiji i koja nema ništa protiv kakvog usputnog seksa s frajerom poput mene i koja ne pravi dramu oko daske na WC školjki, pepeljare pune opušaka i neopranog suđa u sudoperu. Cura koja želi život, a ne manifestaciju konvencionalne romantike. Stajao sam i gledao je. Upijao sam njene crte lica, promatrao sam njenu mimiku dok je komunicirala s kupcima. Imala je neki elegantni životni elan. Nije izgledala ljutito, činila mi se iskreno opuštenom i srdačnom, što je rijetkost među svim tim nadrkanim i ogorčenim bezveznjakušama.
Vratio sam se do police i uzeo jednu knjigu. Pogledao sam cijenu sa stražnje strane. 80 kn. Imao sam još 100 kuna u džepu. Krenuo sam prema blagajni, ali baš tada se ispred mene ubacila neka babuskara i gnjavila, gnjavila, gnjavila. Nikako da ode. Stajao sam iza babe, meškoljio se, gunđao, ali baba nije odustajala. Htjela je da joj cura provjeri dostupnost nekih naslova. Cura je vidjela da čekam na blagajni i da vrtim očima, ali samo se sažalno osmjehnula. Nije mogla ništa, dok ne riješi babu.
Baba je i dalje davila. Dosadna stara krava. Napokon se na susjednoj blagajni pojavila njena kolegica. Budući da sam bio u redu za blagajnu, bilo bi glupo da čekam da ova završi s babom. Nevoljko sam prešao kod kolegice. Pružio sam knjigu, ona je skenirala kod, platio sam i uzeo kusur. O bože, koja sam ja budala! Uzeo sam knjigu koja mi ne treba i krenuo van, zgađen činjenicom da sam takav idiot. Izišao sam van i zastao pred knjižarom, ne znajući što da radim. Ostao sam s 20 kuna u džepu. Izvadio sam cigarete i zapalio. Stajao sam tamo, pušio i mislio kako smo mi muškarci glupi! Nema glupljeg stvorenja od muške jedinke! Cijela egzistencija nam se vrti oko jedne ženske rupe. Sve se svodi na to: ideje, strategije, lova, auti, karijere, laganje, muljaže, spletke. Spremni smo na sve, spremni smo pojesti hrpu govana samo kako bismo se dokopali te čudne rupe i zaboli pimpek u nju. Nije li to tragično? Snimili su hrpu komičnih filmova o tome, ali to je u suštini tragedija, i to prilično bijedna.
U idealnoj priči ta riba bi izišla za mnom iz knjižare, žicala bi cigaretu od mene, ja bih joj dao cigaretu i pripalio joj. Ona bi me pitala jesam li možda za neku cugu večeras, a ja bih odgovorio: „Čuj, ja sam ti propalica. Nezaposlen sam i svaki dan gubim lovu po kladionicama. Pišem prljave kratke priče, ali očajne su i glupe. Slijedio sam te jer sam pao na tvoje noge. Mislim da imaš predivne noge!“. Ona bi se nasmijala i odgovorila: „It’s ok. Ni ja nisam potpuno normalna!“ Nasmijali bismo se i izmijenili kontakte i sve bi bilo jednostavno i bez tenzija. Ali to se nije dogodilo. To se nikad ne događa. Sve je ovo zajeb i to nevjerojatno glup.
Bacio sam opušak i napokon krenuo ulicom nazad prema svom kvartu, prema svojoj rupi punoj žohara i stjenica. Preostaju mi filmovi, eventualno masturbacija. Ništa novo. Još jedan besmislen dan u besmislenom životu. O bože moj, što ću ja sa svojim životom? Što da dovraga učinim? Kako da se iskopam iz ovog mračnog labirinta apatije i kukavičluka? Sit sam svega ovoga, sit sam ove nepomičnosti, ovog mrtvila. Treba mi lova, treba mi dobra, plemenita žena, neka žena koja će me primiti za ruku i izvući iz ove jame. Ali gdje je ona? Postoji li? Sve te smrdljive sobice, sve te besmislene knjige, sve te hladne pičke koje će jebati drugi dripci, a ne ja, jer sam glup i siromašan, sve to guši moju dušu, moju umornu usamljenu dušu. O bože, ubij me odmah, da ne moram više trpjeti ovo!
Ušao sam u jedan uski prolaz između zgrada. Tamo na kraju prolaza stajala su dva frajera, dva kvartovska dripca, kakvih ima na sve strane, u trenirkama i kapuljačama. Kad sam prolazio kraj njih, jedan od njih mi je postavio nogu, tako da sam posrnuo i pljusnuo na beton koliko sam dug i širok. Drugi je skočio i zabio mi nogu u trbuh. Isuse, kao da me bomba pogodila u želudac! Počeli su me mlatiti nogama. Mlatili su me po nogama, po leđima, po potkoljenicama, po trbuhu. Uspio sam prekriti samo glavu, da ne dobijem po glavi. Napokon su prestali. Što je sve to značilo, nemam pojma. Začudo, nisu mi prekopali džepove, a i da jesu, ne bi našli bogzna što. Samo su nestali sa scene, a ja sam ostao ležati. Pokušao sam se uspraviti, ali samo sam grebao rukama po asfaltu. Neki je starac naišao kraj mene. Promrmljao je psovku, misleći da sam pijan, i produžio dalje. Teškom mukom sam se uspravio i sjeo na beton. Glava mi je htjela eksplodirati. Bogami, pošteno su me izmlatili ti majmuni. Krv mi je tekla iz usta po majici i hlačama. Samo sam sjedio, leđima naslonjen na betonski zid, teško dišući i gledao pred sebe. Čim sam ovo zaslužio?
Jedva sam nekako uspio izvući kutiju i zapaliti cigaretu. Prvi put pogledah naslov knjige. Ispala mi je iz ruke kad su me majmuni mlatili. Nisam imao pojma što sam kupio. Bio je to John Fante, Snovi sa Bunker Hilla. Stavio sam knjigu pod ruku, polagano ustao i krenuo dalje prema svojoj rupi, osjećajući se kao totalni luzer.

Zagreb, 2015.

Foto: www.morguefile.com

Ani Maduna: Slažem se da su “Zločin i kazna” ili “Povratak Filipa L.” imali ulogu u ubijanju volje za čitanjem među mladima, ali na mene to nije utjecalo

Tko je Ani Maduna?
Teško je odgovoriti na to pitanje. Iskreno, ne znam. Meni je ona još uvijek nepoznata. Svaki dan je drugačija i stalno se mijenja, ne vjerujem joj. Ali znam da jako voli umjetnost i književnost koristi kao bijeg od stvarnosti – ne znam je li to dobro ili sklono životu u zabludi, ali ne bunim se. I meni i njoj više godi takva stvarnost. Ani je ludo zaljubljena u Bukowskog, ali i to me zbunjuje jer donedavno je više voljela Fitzgeralda. Ona također voli i poznate slikare, kako one starije, tako i suvremene. Ona je malo zbunjena i izgubljena, ali pokušavam je razumjeti. Slične smo, tako da joj ne zamjeram sve te mušice jer ih i ja dijelim.

Uvriježeno je mišljenje kako je književnost nešto dosadno. S obzirom da puno čitaš i da si vrlo mlada objavila svoj prvi roman, znači li to da si iznimka u svojoj generaciji ili pak ne?
Mislim da književnost svakako nije nešto dosadno, ali to je samo moje mišljenje. Dapače, razumijem one koji je ne vole. Nema svatko vijke za razumijevanje književnosti, a ona svakako nije “otvorena knjiga”. Po meni, književnost se teško čita. Poruka skrivena iza silnih rečenica i stranica nije uvijek lako uočljiva. Ali ja je baš zbog toga volim. Volim čitati i pitati se što je pisac htio reći. Volim razumjeti lik i poistovjetiti se s njim. Ima toliko priča, toliko pisaca, i meni su svi zanimljivi. Mislim da ih obožavam jer, čitajući, uvijek tražim odgovor na pitanje “kako je to biti ti”.

Čitaju li danas mladi uopće ili se sve svodi samo na obavezan lektirni program? Koliko je zapravo sama lektira ubila želju za čitanjem?
Osobno znam malo osoba koje zaista čitaju. Većina mojih vršnjaka će reći da čitaju, ali opet će radije pogledati deset sezona neke nove serije, što i ja ponekad činim. Ali tu opet vrijedi ona izreka “ja čitam”, iako možda nije sasvim istinita. Ipak, mogu tvrditi da mnogi mladi čitaju “young adult” romane, primjerice one Johna Greena. Ti su romani ujedno i filmski naslovi. Ali što se tiče čitanja knjiga ozbiljnijeg sadržaja, to je ipak rjeđe. Možda su za to i krive lektire. Nažalost, mi smo “prisiljeni” čitati sadržaje koji nam uopće nisu dojmljivi, primjerice priča o čovjeku koji se pretvara u kukca ili ona o čovjeku koji je ubio svog mačka. Slažem se da su “Zločin i kazna” ili “Povratak Filipa L.” imali ulogu u ubijanju volje za čitanjem među mladima, ali na mene to nije utjecalo. Ukoliko mi se lektira nikako ne sviđa, pročitat ću samo sažetak. To nema nikakve veze s mojim čitanjem u slobodno vrijeme. Zašto bi neki roman ubio moju volju za čitanjem nečega što volim? Zato mislim da lektire nemaju veze s čitanjem kao čitanjem, osim ako ti se lektira dopada, ali čitati je reda radi nema smisla. Radije ću uzeti u ruke neki dobar krimić koji ću čitati cijelu noć. No, kako sam i sama neodlučna, moram reći da su lektire ipak važan dio školovanja. Možda ne sve one s popisa, ali neke zaista jesu. To su uglavnom knjige namijenjene razvijanju svijesti i suosjećanja, knjige kroz koje vidimo kako se svijet mijenjao, kako se mijenjala književnost. Mnogima to nije bitno – oni će radije rješavati zadatke iz matematike nego dubiti nad knjigom i promišljati. Ali svakako mislim da čitanje lektire ne škodi – “Lovac u žitu” definitivno to potvrđuje, kao i “Ana Karenjina” koja me se posebno dojmila, a ima tu još i mnogih drugih knjiga. Ipak, nisu svi za sve.

image6 (1)Tvoj je roman uistinu višeslojan, počevši od brojnih citata pa sve do “romana u romanu” na temu Velikog Gatsbyja. Kako to da si se odlučila za (do)pisanje svoje varijante tog klasika? Jesi li taj roman bio poticaj za pisanje?
“Veliki Gatsby” jest svakako dio romana, no nije bio poticaj pisanju ove priče. Naime, dio o Gatsbyju i moja verzija priče ubačena je u roman tek na kraju, kada sam bila sigurna da želim upoznati svijet s njome. Iako nije bio poticaj, mnogo je utjecao na mene. Dakako, ta je knjiga utjecala na cijeli moj život. Stvar je u tome da ja nisam Gatsbyja shvatila kao običnu ljubavnu priču s tragičnim završetkom – ja sam, kao i u svemu, tražila dublje mišljenje. Za mene to uopće i nije bila ljubavna priča. Teško je to objasniti, ali baš je ta činjenica utjecala na mene i moju knjigu. Mislim da je Gatsby volio Daisy, naravno. Ali to nije bila ona čista, obična ljubav – ona je za njega predstavljala sve ono što mu je bilo nadohvat ruke: bogatstvo, svijet blještavila i trijumfa. A ona je bila baš to, trijumf, kao šećer na kraju, znak da je dobio sve za što se borio, potvrda da se uzdignuo iz svijeta siromaštva i uspeo na tron. Ali to je, ponovo, samo moje shvaćanje priče. Na neki način sam i svojom knjigom htjela dati do znanja da nije poanta u ljubavi. Krivo mi je što ljudi tako shvaćaju i “Suze” – to je “ljubavna” priča. Za mene nije. Ja sam htjela pokazati surovost ljubavi i njezinu vezu s pojedincem. Mislimo da želimo ljubav jer želimo biti spašeni, ali na kraju krajeva jedino smo mi ti koji sami sebe spašavamo. Ljubav nas samo dodatno uništi svojim čarima. Tu je vidljiva ta neka povezanost s Gatsbyjem kojeg je i sama ljubav ubila.

Glavna junakinja Annie zaljubljuje se u pljačkaša Adriana. U čemu je tajna odnosa između pristojne djevojke i dečka “s ruba”?
Prije svega, ne bih rekla da je Annie bila sasvim “pristojna djevojka” iz “pristojne obitelji”. I ona je sama imala problema s kleptomanijom i na taj se način bunila, pokazivala ljutnju prema svijetu. Ipak, ona nikada nije imala onu tanku liniju koja će je posve osloboditi, navesti je da ne boji samo izvan linija već preko cijele stranice. A to je bio Adrian. Mislim da nije samo stvar u odnosu “dobra cura – loš dečko”, već je bitna ona izreka koja kaže “nisu isti za iste”. U ljubavi treba malo razlike, poput puzli koje se nadopunjuju. Unatoč tome što su Annie i Adrian u mnogočemu slični, postoji ta njegova linija kršenja pravila i ona njezina linija obrnutog. I to je ono što ih razlikuje, ali i privlači. A u ljubavi je to i najvažnije, na kraju svega.

Imaš 17 godina i ovo je tvoj prvi roman. Nakon svega, kakva su tvoja iskustva i očekivanja?
Iskreno, meni to nije tako velika stvar. Mnogi ljudi su pomalo zaneseni time, ali ja stojim čvrsto na nogama. Nisam uopće očekivala objavljivanje knjige. Napisala sam ovu priču jer sam jednostavno morala napisati ono o čemu mi je brujalo u glavi, i to je sve. Ipak je lijepo čuti kada netko kaže da mu se knjiga sviđa, da ga se dojmila. Ali ja sam možda mrvicu sebična što se pisanja tiče. Mislim da nikada ne bih rekla da pišem zbog drugih – stvar je u tome da ima više loših kritika nego onih dobrih, a uostalom, kao što sam spomenula, ja pišem jer moram pisati. Ne bih bila mirna a da ne prenesem na papir onaj svijet koji sam kreirala u glavi. Zapravo je meni djelomice teško palo to objavljivanje “Suza”. To smiješno zvuči jer mnogi sanjaju o tome – ali pomisao da moja knjiga, moje riječi, stoje tamo u nekoj knjižari, tako dostupne svima na ovom svijetu, to me straši. Jer to su moje misli, moje želje, moji strahovi, sve preneseno na papir. Osjećam se golom, svima vidljivom. Zbog toga mi je teško. Ipak, naravno da sam zadovoljna. Trenutno nemam pojma kuda će me život odnijeti i, u najgorem slučaju, znat ću da sam sa sedamnaest godina napravila nešto pozitivno.

Planovi za budućnosti bili bi…
Teško je imati planove u ovim godinama. Zapravo, mislim da je teško uopće imati planove, ikada. Moj je problem uostalom moja neodlučnost. Stalno mijenjam mišljenje – malo bih ovo, malo ono. Ali ono što znam jest da ću pisati. Pišem i pisat ću, objavljivala svoje radove ili ne, znam da ću pisati. Dapače, voljela bih se time baviti i govoriti ljudima da sam pisac u budućnosti. No, ne želim se previše zanositi. Također, voljela bih što više putovati, vidjeti svijet i upoznati različite kulture, ljude i jezike. To mi je najveći san. Što se tiče daljnjeg školovanja, voljela bih studirati nešto vezano za književnost, naravno, pa i jezike, ponajviše francuski… ako uopće preživim maturu. I, dakako, voljela bih otići iz Rijeke – volim svoj grad, ali trenutno imam osjećaj da me nešto odnekuda vuče i tjera da odem, da upoznam nove ljude, nove krajeve, i to mi se sviđa. Ne volim provoditi previše vremena na istom mjestu – to me guši. Zato svaki slobodni trenutak, naravno, kada je to financijski moguće za jednu sedamnaestogodišnjakinju, koristim za putovanja. Makar to bio jednodnevni izlet do Zagreba ili Pule, rado ću se malo maknuti i pobjeći od rutine.

Razgovarale Ani Maduna i Tamara Modrić

Sadržaj zimskog broja časopisa Književnost uživo 2015.

Dragi naši, evo i našeg zimskog broja časopisa Književnost uživo. Nijemci bi rekli Spaet, aber doch! Dakle, bolje ikad neko nikad! Naš je ovogodišnji zimski broj svojevrsna rekapitulacija triju do sada postojećih godišta, pa je stoga riječ o višestrukom probiru. Naravno, bit će toga još, i što reći nego sve nabolje u novoj 2016. godini! Od proljeća se opet vidimo!

Sadržaj:

I. Lanci gravitacije: otkada svoj mozak poznajem, znam za muve
Florian Hajdu: Sve je isto, kao Pecelóba 8
Mladen Blažević: Ovijam oko prsta 9
Vergilije Franizz: Kolotečina vješalice 10
Livija Reškovac: Čišćenje 11
Petra Čargonja: Ako me gusjenice prime u klan 12
Željko Maurović: Imena, opisi, fikcije 13
Slavica Gazibara: Kuhinja 22
Alen Brlek: Noćne teorije 24
Tatjana Beuk-Laćak: Ostatak života 25
Miro Škugor: Ne pristajem na manje 26
Blago Vukadin: Razglednice 27
Zoran Žmirić: Zdravica 32
Tihomir Dunđerović: Kretanje 33
Marija Rakić: Mater četnička 35
Blago Vukadin: TV Panorama 42

II. Najzelenija трава tukaj, rajo! (Smrdjeli smo podjednako)
Moris Mateljan: Mario 46
Martina Grbeša: Razumij nerazum 49
Skarlet_p: Lublin. Ulica Lubartowska. 50
Miloš Petronijević: Književnik 52
Robert Vrbnjak: Grafikoni pokazuju rast 66
Ivan Zrinušić: Hrvatski kapitalizam 67
Miloš Petronijević: Ona je u susretu mene sa sobom 68
Ilija Barišić: Sitne podvale 69
Mojca Bereša: Instant 74
Barba Franko Bušić: Apokalipsa II 75
Zoran Žmirić: Pet razina zadrtosti 76
Mladen Blažević: Tragovi goveda 81
Izet Medošević: Tarantino 84
Vladimir Vuković: Kap po kap 85
Ivan Glišić: Da sam ja Bog 86
Olivera Olja Petrović: Želim (ili jebale nas ovolike reči kada u sebi ćutimo najvažnije stvari) 87
Katja Kuštrin: Bacanje žabice 91
Tamara Čapelj: Balkan 92
Ivana Pavić: Ženstvena 94

III. Danas nema mleka. Hajdemo kupiti pravopis i gramatiku!
Marko Marciuš: Putovanje 96
Krešimir Butković: Podzemlje 114
Nikola Leskovar: INRI 115
Miloš Petronijević: Dobar dan, gospodine Jordimoviću 116
Alen Brabec: Perigej 120
Izet Medošević: Drva 121
Tina Ruven: U subotu navečer 123
Moris Mateljan: Sjediti na Balkanu 124
Ružica Gašperov: Vučedolska golubica 125
Barba Franko Bušić: Krckaju orasi kozmosa 128

IV. Neke posljedice putovanja
Željko Maurović: Neke posljedice putovanja 130
Milan Zagorac: Danas sam osjetio blink 135
Peter Semolič: Les casseurs 136
Martina Mlinarević Sopta: Bit će sve dobro 137
Zoran Žmirić: Budim se kraj hladne peći 138
Vid Sagadin Žigon: Na istoku 139
Mirela Fuš: Kalibriranje u proljeće 140
Jure Radić: Gastarbajter Marko 141
Nada Topić: Budi mjesto na kojem ću poželjeti posaditi stablo 148
Iva Rogić: Skica 149
Smilja Savin: Tarot majstor 150
Darko Cvijetić: Piazza 154
Vergilije Franizz: Svjetlo 155
Slavica Gazibara: Jabuka 156
Nenad Veličković: Preokreći se, sine 157
Alen Brabec: Od kostiju svirala 159
Iva Rogić: Ispričavam ti se, nenapisana poezijo 161
Andrija Crnković: Bez interpunkcije 162

 

Zdravka Prnić: Boja jastoga

Jutro je bilo sivo, velike nakupine olovnih oblaka natkrile su zgrade i bilo je samo pitanje trenutka kad će se pljusak sručiti na grad. Nera je u žurbi obula baš tog jutra nove štikle, uopće nije razmišljala, inače sigurno ne bi učinila takvu glupost. Bijesno je frktala kroz nos dok su joj potpetice upadale između granitnih kockica. K tome je nosila i kišobran, onaj ogromni koji se tako bedasto zove “za dvoje”, aludirajući valjda na stare crno-bijele filmove u kojima ljudi nemaju pametnija posla, nego se, eto, šeću po kiši — udvoje. Obilazila je dućane u centru pokušavajući pronaći poklon. Na njenom popisu stvari koje ne voli raditi, na samom vrhu bi se sigurno šepurilo šopingiranje! Nikako nije mogla razumjeti kako netko može uživati u beskonačnom hodanju gradom, guranju na ulazu u dućan, prevrtanju vješalica, žamoru… Nakon svakog šopinga trebala joj je termosica kave i apsolutna tišina bar jedan sat.
Kako je vrijeme odmicalo, bila je sve nervoznija, obišla je već knjižare, darovne dućane i sva mjesta na kojima se nadala naći neku prigodnu stvarčicu za rođendan — no nije imala sreće. Nije bila od onih koje će kupiti bilo što. Poklone je smatrala previše osobnim i izgledalo joj je besmisleno poklanjati nešto tek tako, reda radi. Problem je bio samo u tome što je njena prijateljica imala baš sve, k tome se nisu vidjele već pet godina i pitala se koliko se promijenila za to vrijeme, može li još uvijek pronaći nešto čime će je obradovati?
Konačno je pokucala na vrata salona za oslikavanje svile te pronašla unikatnu maramu Pinot Noir Rose boje. Da, Alma bi to tako nekako nazvala, ona je, naime, sve nazivala bojama vina. To sve značilo je doista sve: odjeću, obuću, doživljaje, emocije,… Nasmijala se, Almu je tako i upoznala, nadvijena nad zrcalom u toaletu diskoteke, popravljala je potpuno nepotrebno savršenu frizuru a la Farah Fawcett i oduševljeno komentirala njen ruž opisavši ga savršenom notom Burgundca.
Pitala se kako džepna Venera sad izgleda, nakon dva porođaja, na pragu pedesetih? Kao klinka Alma je uvijek govorila kako neće rađati i kako joj je koncept surogat majke baš odlična stvar. Mrska joj je bila i sama pomisao na pola kilograma viška, a kamoli deset! Osim toga, porođaj, trudovi i dojenje jednostavno nisu dolazili u obzir! Čovjek nije stvoren za bol i patnju! No, nakon što je upoznala Jana i odselila u Bavarsku, sve se promijenilo. Nakon šest godina tulumarenja, uslijedilo je vjenčanje, a trudnoća odjednom više nije bila nepoznati pojam u rječniku stranih riječi. 
Neko vrijeme su se dopisivale, onim danas izumrlim stvarnim pismima sa žigom i markicom. Bila su to duga, opširna pisma u kojima se nalazilo svašta, izvještaj o najnovijim krpicama u ormaru, prvim dječjim koracima, putovanjima,… U pismima su uvijek dolazile fotografije malih plavih glavica. Kako je vrijeme odmicalo, tako su pisma zamijenili mejlovi, stizali su sve rjeđe, a bivali su i sve kraći, iako virtualnost nije imala baš nikakve veze s tim. I teme su se nešto promijenile; djeca su narasla i već se pričalo o njihovim prvim poljupcima, tišini u spavaćoj sobi, sve češćim muževim službenim izbivanjima, a spominjali su se i neki pogledi s kolegom na kavi u pauzi. Ljeti su naštimavale godišnji, kako bi bar dio provele zajedno. Naravno da su zbog obiteljskih obveza morale krasti vrijeme za svoje male, najčešće noćne razgovore, na terasi, dok svi spavaju.
Kad su djeca odrasla i počela ljetovati s društvom, prestala je dolaziti, spomenula je tek jednom, onako usput, kako Albert više voli ići u Španjolsku. Albert je bio lijek za neke otvorene rane, o kojima je nerado govorila, u svom sad otvorenom braku. Zatim je sasvim prestala pisati, nazvala bi telefonom da joj čestita rođendan i pokušala u tih par minuta sabiti cijelu godinu. Nakon tih poziva Neri je uvijek u grlu ostajao onaj trpki okus, kao od lošeg vina. Nije joj to nikad rekla, nije se činilo primjerenim u tih par minuta razgovora. Sjedila bi nakon toga i razmišljala kako prijateljstvo umire. Uvijek je mislila kako je s nekim ljudima vežu istinske silnice emocija, pa su joj teško padala ta odumiranja. Možda ona zapravo pretjeruje, pa nisu više klinci, imaju druge prioritete. Daleko od očiju, daleko od srca, kaže stara narodna poslovica, no ona se uvijek iznova pitala može li se prijateljstvo potrošiti, izlizati, zar nije otporno na habanje?
Utrčala je u cvjećarnicu na aerodromu kako bi odabrala ružu i umotala poklon, doslovno u zadnji čas. Nestrpljivo se osvrtala u predvorju čekajući da se Alma pojavi u nekoj izazovnoj haljini, besprijekorne linije, s glamuroznim šeširom i ostavi sve oko sebe bez daha. Alma je doslovno morala stati ispred nje da bi je Nera prepoznala. Izgledala je nevjerojatno sitno, poput djevojčice u dugoj mornarskoj haljini, s prevelikim tamnim naočalama i kosicom ošišanom na dva centimetra. Zapravo, bila je premršava, morala joj je reći kako je ovog puta pretjerala, ovo više nije savršena linija, izgledala je anoreksično. Alma ju je zagrlila, tako čvrsto i tako netipično za nju.
– Kako si mi falila.
– I ti meni draga. Sretan ti rođendan!
Pružila joj je poklon. 
– Ruža boje pjenušca, hvala ti draga, uvijek na sve misliš! 
Vozile su se prema gradu. Bila je odsutna, poklon nije ni otvorila, umor ju je valjda svladao.
– Došla sam potpisati neke dokumente bratu i riješiti onu ostavštinu, znaš. Ostat ću samo dva dana. Nemoj ni slučajno organizirati nekakvu zabavu iznenađenja, za ovaj rođendan želim samo čašu vina i komadić Camemberta.
– Dobro, draga, kako god želiš.
Navečer su na terasi prepričavale dugo u noć događaje iz djetinjstva. Alma je bila nostalgična i žarko je željela oživjeti sva sjećanja. Smijale su se prvim izlascima, poljupcima, rastancima; s ove udaljenosti izgledalo je kao da se sve događalo nekom drugom.
– Znaš, fale mi naša pisma, već dugo ti ne pišem, no to je zato što ako sve to stavim na papir, onda je nekako konačno, ovako se još donekle zavaravam. Lažem samu sebe. Kradem vrijeme.
– O čemu govoriš?
– O svemu: braku, djeci, ljubavniku, životu…
Nera se lijeno istezala na ležaljci i da iz zvučnika nije vrištalo toliko decibela, vjerojatno bi uživala na plaži, ispod suncobrana. No, nije se mogla ljutiti jer ovo bi bio savršeni rođendanski party, kad bi izbor glazbe bio malo drugačiji. Osim toga, Almini blizanci su slavili svoj dvadeset i prvi, a to se nije moglo propustiti. Umjesto koktela, u ruci je držala veliku staklenu čašu punu voćnih, sočnih plodova. Kad je trebala nazdraviti, u čašu s mineralnom kapnula je par kapi Fante. Bio je to stari prokušani trik; čaša se ispunila mjehurićima i nitko ni na tren nije posumnjao da ne pije pjenušac! Almi je uvijek bilo smiješno kako ona izbjegava piti vino, za nju je to bilo pravo svetogrđe. Još dok je bila klinka, Alma ju je navukla na one fine francuske sireve, grožđe i crne masline. Morala je priznati, bila je to odlična kombinacija i uživala je u njoj. Ali uz to je uvijek išla i čaša crnog vina, a njena nepca to nisu mogla podnijeti. Vina su joj bila gorka, trpka, kisela i jednostavno nije podnosila njihov okus. 
Navečer je uz čaj promatrala zalazak sunca i čitala Almina pisma. Kad je posljednji put bila tu, obećala je kako će joj opet pisati. Nera je mislila kako ju je samo ulovila nostalgija, no inbox joj je svake večeri bio pun. Ono sve što nije mogla izgovoriti tu, na ovoj istoj terasi, pisalo je sad na ekranu. Bila je bolesna i uplašena kao srna.
Trebalo joj je dugo dok joj je uopće napisala dijagnozu. Najprije joj je govorila o padu imuniteta i još nekim bezazlenim sitnicama, da bi konačno tek deseti dan napisala: Znaš li koje je boje jastog? Nastanio se tu, u meni, bez pitanja. Raširio je svoja kliješta ispuštajući duge ružičaste niti. Krade mi stanicu po stanicu, svaki dan. 
Pisma su bila ispočetka duga, po nekoliko stranica, nekad nostalgična, nekad puna strahova i pitanja; potom sve kraća i pomalo nesuvisla. Pred kraj postalo je gotovo nemoguće pratiti virove njenih misli. Zatim su prestala dolaziti, a blizanci bi joj slali tek kratke, šture poruke.
Jednog utorka, u listopadu, oko deset ujutro, nebo se zamračilo, a vina su na trenutak poprimila crnu boju.

Foto: www.morguefile.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara