Blago Vukadin: Vojnik Ahmed

U našem malome gradu svake godine održava se vojničko sportsko natjecanje, između ostaloga u petoboju koji obuhvaća discipline trčanje, plivanje, bacanje nečega, gađanje puškom i preskakanje prepreka.

Imamo najstariju vojnu akademiju na svijetu, osnovanu 1752. godine, za vrijeme carice Marije Terezije, koja je očito bila hiperaktivna, pa je pored šesnaestoro vlastite djece uspjela uvesti obvezno obrazovanje u carstvu, počela s državno organiziranim igrama na sreću u svrhu finaciranja školstva i osnovala već navedenu vojnu akademiju u čijem parku smo Tanja i ja znali provesti sate šetajući do iznemoglosti.

Zaputio sam se jučer u kafić, gdje subotom uživam u pivu znajući da je vikend, da su djeca dobro i da sutradan mogu dugo spavati, iako ću se vjerojatno probuditi u sedam sati.

Nekoliko ljepotica, već malo pod gasom, raspravljale su o vječnim ljubavima, te sam im dobacio standardnu rečenicu kako lijepo izgledaju i da je šteta što se ranije nismo upoznali. Ni one mene ne uzimaju baš zaozbiljno, te sam nakon pozdravne procedure sjeo za slobodni stol, primjetivši tek potom da na njegovoj drugoj strani brkati čovjek u sportskoj odjeći i u najboljim godinama, dakle moje generacije, pije čaj.

„Dobra večer!“ – pozdravio sam ga rutinski na njemačkom, čekajući na pivo.

„Bonne Soiree“ – uzvatio mi je prijateljski.

„Comment tu t’appelle?“ – sjetio sam se gradiva meni najtežega jezika, upitavši čovjeka kako se zove, prije nego s francuskoga pređemo na engleski.

„Ahmed.“

„Je suis Blago“ – odgovorio sam mu, nadodajući na engleskom da sam mlađi od gazde kafića.

Ahmed još slabije od mene vlada engleskim, ali smo se ipak sporazumjevali gledajući usput neku nogometnu utakmicu, pričajući o Zidaneu, Benzemi i i Soudaniju, spominjući Vahida Halilhodžića koji je godinama bio selektor alžirske nogometne reprezentacije i zajedničkim jezikom zaključivši da je Luka Modrić puno bolji od Ronalda, a David Alaba stoput brži od Ramosa.

Lijepo smo se napričali.

Ahmed mi je preporučio Alžir za odmor, napominjući da kod njih nema terorista, a ja sam spomenuo Ivanu, medicinsku sestru iz Zagreba koja je mojoj Tanji davala spasonosne injekcije i s kojom smo se u našim zadnjim zajedničkim ovozemaljskim danima dugo i glasno smijali, da bi se prekrasna cura nedavno udala za svoga Ahmeda, mladoga Alžirca u kojega se zaljubila za vrijeme odmora na Sredozemlju.

Ne znam je li sve shvatio dok sam mu objašnjavao tko je Fran, tko Christian, koliko godina ima Daniela i da je Tanja na nebu. Mahao sam rukama glumeći anđela, pa je moguće da me je krivo razumio.

Ahmed mi je pak ponosno pokazao slike svoje mladolike žene i njihovih petero djece u uzrastu od sedam do dvadesetsedam godina.

Prije nego sam krenuo kući poklonio mi je značku alžirske vojne momčadi, a ja sam platio njegov čaj kojega Alžirci zovu „šaj“.

Što sam ono htio reći?

Ah da, svi smo mi samo ljudi.
Sve ostalo je jeftina politika na naš, skupi račun.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života

1.

Ponovno je došlo ljeto, i muškarci u njegovim godinama, kasnim tridesetima, ili u ranim četrdesetima, bilo samci, bilo u nekakvom braku, ponovno su bili prisiljeni promatrati mlade žene i djevojke, studentice, kako prpošno i bezbrižno prolaze gradom u kratkim haljinicama. Promatrajući ih tako, mlade, gipke, preplanule, nisu se mogli oteti pomiješanim osjećajima zavisti i duboke žudnje.
Promatrajući njihova gola i neoštećena koljena, vitke figure tijela, načas su povjerovali kako mogućnost “života” još uvijek postoji i za njih, naročito ako su bili samci. Pa niti oženjenima još uvijek nisu potonule sve lađe. Stabilnost i rutinska uhodanost braka nisu ih sprječavali da gledaju, maštaju i uživaju, makar nakratko, u tim prolaznim i nevinim trenutcima. Pa ipak, njihove žudnje, koliko god su bile istinske, snažne i stvarne, u njima nije bilo ničeg nevinog; barem ne u onom tradicionalnom poimanju nevinosti.

On, sada već etablirani nastavnik na Fakultetu, morao je skoknuti do čitaonice zaštićenog fonda jedne od gradskih knjižnica, gdje su, eto, imali knjigu koju je bilo teško ili gotovo nemoguće nabaviti igdje drugdje. U pomalo intimnom i ugodnom prostoru stare zgrade knjižnice (sagrađene u duhu secesije u posljednjem desetljeću 19. stoljeća), već je bio pripremio svoju bilježnicu i dvije kemijske: plavu i crvenu. Uslužna knjižničarka, mlada, ali neprivlačna i prekomjerno zaobljena, oniža plavuša, donijela je tri knjige što ih je zatražio. Odložila ih je na rub stola i ljubazno se osmjehnula, kao da mu je tim činom željela još jednom poručiti kako mu stoji na raspolaganju. Ne baš pretjerano veselo i entuzijastično, krenuo je prelistavati stranice prve od knjiga. Mada je inače, načelno i uglavnom, bio prilično zainteresiran za svoj posao i za područje kojim se bavio, jutros kao da mu je nedostajalo potrebne koncentracije i elana.
Nakon nekoliko ovlaš prolistanih stranica, i bilježaka što ih je učinio, bilježeći bibliografske podatke vezane uz knjigu, pogled mu je ubrzo privukla mlada, preplanula brineta ugodnog i finog izgleda, za jednim od stolova, dijagonalno od njegovog.
Njeno mlado i vitko tijelo resila je ljetna haljinica bez rukava (prije: dvodijelni komplet) šarenog, cvjetnog uzorka, pored lijepog lica i ruku, otkrivajući proporcionalno modelirana koljena i noge. Djelovala je sasvim udubljeno u svoj posao čitanja, memoriranja i analize, tko zna čega. Djelovala je koncentrirano i posvećeno radu, kao da je sasvim nesvjesna okoline i ljudi što ju okružuju. Posvećena nevinost, neopterećena vlastitim seksipilom, koji kao da se podrazumijevao u smislu prisutnog, ali sasvim normalnog i prirodnog dijela osobnosti.

Njemu, već razvedenom muškarcu, iza kojeg je bio taj jedan, nesretan brak, mnoge tajne, strategije i taktike ženskog postupanja, bile su poznate. Nije ga bilo lako obmanuti i zavesti; nije se dao. Kada bi ga neka žena od prve, odmah i previše tjelesno privukla (situacija u kojoj bi neki neiskusan mladac već bio izgubio svoj kompas zdravog rasuđivanja i razuma), za njega, bilo je dovoljno da se prisjeti da je i ta žena živo biće kao i svako drugo, i da zamisli, kako i ona redovito kaka i krvari, i da je sva od mesa i kože na kojoj se s vremena na vrijeme pojavljuju nekakve crvene, upaljene bubuljice i prištići, na toj izvana, naizgled lijepoj i zaobljenoj stražnjici; i to sasvim blizu čmara.
Možda baš upravo stoga, što je ženska tjelesnost i ljepota, toliko osjetljiva na protok vremena, neke cvjetove i cvjetiće trebalo je ubrati u ranim satima njihove cvatnje; dok su još orošeni svježinom jutarnje rose – pomislio je zaigrano i pomalo zajedljivo. Njegov posao u zaštićenom fondu čitaonice, primicao se kraju. Još uvijek je ispod oka, tu i tamo, bacao pogled i promatrao onu brineticu. Pokušavao je odavati zainteresiran, ali ne previše nametljiv dojam. Nekoliko puta uhvatila je njegov pogled; no to ionako nije ništa neobično; mladi ljudi, a naročito studenti ionako većinom niti nemaju nekog drugog važnog posla, osim da uče i očijukaju (flertaju ili flertuju – što bi se kazalo).

U umu je odbacio bilo kakvu mogućnost upoznavanja vitke i krhke brinete u laganoj haljini, te je odnio knjige do pulta neprivlačne knjižničarke. Ova je djelovala sasvim neprimjetno i gotovo u potpunosti stopljeno s okolišem, što je dijelom bila posljedica toga što je sva bila posvećena i udubljena u surfanje internetom. Kada su tri knjige, uz lagan udarac, sjele na rub njezinog informacijskog pulta, knjižničarka je podigla pogled, odvojila se od ekrana kompjutora, i tretirajući korisnika kao nužno zlo, onako usputno, upitala: – Prezime?
– Cindrić – promrmljao je, zahvalio i dohvatio svoju člansku iskaznicu. Okrenuvši se prema vratima, u taj trenutak je opazio kako vitka brinetica u šarenoj haljini izlazi iz prostorije. Bez ikakvih naročitih namjera ili primisli krenuo je istim putem. Znao je da baš onda kada kreće s nekakvim uzbuđenjem i jasnom namjerom lova u sebi, da tada obično od svega ne bude ništa. Osim toga, čovjek u njegovim godinama morao se čuvati prekomjernih uzbuđenja; ne samo zbog zdravlja i povišenog krvnog tlaka, već i zato što je bilo potpuno logički neprimjereno i glupavo da se čovjek njegovih godina i iskustva uzbuđuje radi nečeg što bi se možda moglo dogoditi, a najvjerojatnije se ništa niti neće dogoditi. Gledao je u njezina leđa, dok je elegantno odmicala hodnikom, u crnim cipelama s potpeticom, njišući lagano u hodu, ali ipak ne pretjerano, poput kakve manekenke, vitke konture mladog tijela.

Izašao je kroz vrata zgrade iz polumračnog hodnika, pored poluusnulog portira, u svjetlo velikog perivoja knjižnice. Uz staze pošljunčane sitnim, svijetlim šljunkom, raslo je staro stoljetno drveće: platane, ili tko bi ga znao. U sjeni krošnji golemog drveća, na smeđim klupicama, sjedili su studenti, umorni i iscrpljeni, vjerojatno od pretjeranog učenja. Primijetio ju je. Od izlaza krenula je pošljunčanom stazom prema nekoliko metara udaljenoj metalnoj pepeljari na stalku, ovdje postavljenoj brigom bibliotečne uprave i ravnateljice (kako korisnici ne bi imali izgovor za bacanje opušaka u šljunak).
Na trenutak je zastala, i posegnula rukom u malu crnu torbicu što joj je visjela s ramena, kao dio njenog ženskog identiteta; nešto je tražila. Vjerojatno je pušač, pa traži kutiju i upaljač – pomislio je. Prekapajući po maloj torbici, našla je tražene predmete; međutim, izvlačeći ruku van, pomalo nespretno, nešto joj je ispalo. Iskoristio je svoju priliku: prišavši joj, još uvijek s leđa, sagnuo se i pokupio papirić, ispao na šljunak pored njezinih nogu.
– Oprostite gospođice, ispalo vam je ovo – rekao je – pružajući joj izgužvanu novčanicu od 10 kuna.

Eto, tako je to bilo. Tako je on, Bruno Cindrić, sveučilišni profesor književnosti, sa svojih 39 godina života, upoznao nju, Antoniju Dvorski, 22-godišnju studenticu ekonomije i međunarodnih odnosa.

2.

Opće je poznato, i nije apsolutna rijetkost da određen dio muške profesorske populacije na fakultetima ne uspijeva ostati imun na draži studentica. Ispada da je to naročito slučaj na onim fakultetima na kojima najveći dio studentske populacije čine studentice, što se posebno odnosi na fakultete društvenog, ali i humanističkog područja.
Bruno je bio svjestan toga. Na fakultetima se znalo o tome, šuškalo se u kuloarima, na kavama, uz podsmijeh i došaptavanja šalilo se na račun pojedinaca “za koje se znalo” da im takvo ponašanje nije strano. No, sve se to držalo nekako zapravo kao privatna stvar tih pojedinaca, i nije se tome pridavalo naročito pozornosti. Međutim, neugodne glasine znale su ponekad naći svoj put i do profesorskih supruga.

Pa i sam Bruno je, istini za volju, imao iza sebe dvije takve avanture sa studenticama. Međutim, otkako su nedavno u javnost dospijeli slučajevi policijske istrage sa sudskim epilozima, povodom slučaja u kojem je studentica ucjenjivala, planski i organizirano, profesora s kojim je imala avanturu, cijela ta igra sa studenticama postala je preopasna. Kako za obiteljski i bračni život profesora, tako i za njihovu reputaciju, što je na kraju moglo rezultirati i gubitkom zaposlenja radi “neetičnog postupanja nastavnika i nanošenja ozbiljne štete reputaciji dotične visokoškolske ustanove kao i cjelokupnom ugledu sveučilišta”. Tako su barem glasila službena objašnjenja onima kojima je raskid ugovora o radu uručen. Odjednom, nitko više nije bio siguran; svi kabinetski švaleri bili su ugroženi. Naime, nikada se sa sigurnošću nije moglo znati, hoće li, kada i koja od tih “ljubavnica”, ponukana nizom javnih razotkrivanja “seksualnog napastvovanja” u medijima, izaći van, u javnost, i s kojim i kakvim dokaznim materijalom. Jebači su se pomalo pritajili po kutovima, kao pauci kada osjete da se njihova mreža trese, a uzrok trešnje nije uobičajen plijen nego nešto mnogo jače i opasnije.

Da, istina, bilo je takvih studentica, mora se priznati, određen postotak u cjelokupnoj studentskoj populaciji, koje su se palile na autoritet i šarm pojedinih profesora; na takozvani osjećaj moći za koji se osjećalo da struji “ex cathedra”. Naprosto, prema Bruninom osobnom iskustvu, bilo je tu onih pohotnica i napaljenica koje su naprosto uživale u tome da se dovedu u poziciju da profesora, u najdoslovnijem smislu riječi, mogu držati za jaja. Prema vlastitom priznanju, što ga je Bruno doznao iz prve ruke, od jedne od njih, držati profesora za jaja davalo je poseban osjećaj moći. Glupo, zar ne? Ali eto, svega ima …

Kako rekosmo, na Bruninom fakultetu, svi dotad aktivni, pomalo su se pritajili … nadajući se kako ih ud ipak neće koštati glave.

3.

Predmet što ga je B. predavao zvao se: “Pregled svjetske književnosti od romantizma do modernističkog eksperimenta”, a obuhvaćao je razdoblje od ranog romantizma, kraja 18. stoljeća, pa sve do 1. svjetskog rata, što bi se nekakvim poznatijim, prijelomnim povijesnim događajima okvirno moglo odrediti kao razdoblje od Francuske revolucije 1789. godine pa sve do početka 1. svjetskog rata, 1914. godine. Cilj ovog kolegija bio je upoznati studente s najvažnijim i temeljnim povijesno-književnim i općenito, umjetničkim i kulturnim procesima, pojavama i obilježjima ovog izuzetno važnog razdoblja u povijesti zapadne civilizacije. Kolegij je, dakle, bio zamišljen više kao jedan historijski pregled epohe, gdje je u istinskom duhu aktualne interdisciplinarnosti i multidisciplinarnog pristupa, valjalo studentima predočiti uzajamne odnose, poticaje i međuovisnosti između tadašnje ekonomije, tehnološkog napretka, društvenih odnosa, duhovne klime, najvažnijih tadašnjih političkih tokova s jedne te umjetnosti, tj, poglavito književnih ostvarenja, s druge strane. Zaista, bilo je to ključnih 120-130 godina europske povijesti i kulture, kada su se iz previranja dugotrajnih povijesnih procesa temeljem tehnološkog napretka mijenjala i europska društva te društveni odnosi, što je kao i uvijek svoje ogledalo pronašlo u umjetničkim i književnim kretanjima, tj. u obliku i u okvirima tzv. “stilskih formacija” od ranog njemačkog romantizma pa sve do pojave i prvih manifestacija futurizma i ekspresionizma neposredno pred i tijekom 1. svjetskog rata. Cjelokupno naše današnje, moderno doba, u duhovnom je smislu, kao zaseban odsječak povijesti službeno započelo u 18. stoljeću, nastupom prosvjetiteljstva. Francuska revolucija tek je jedna događajna točka kristalizacije u kojoj su kulminirali brojni, ranije započeti procesi. Eto, dakle, uspostaviti vezu između opće povijesti i povijesti književnosti, bio je Brunin specifični zadatak. Pokazati da je književnost u prvom redu ogledalo društva i njegove duhovne klime.

Odaziv na predavanja bio je osrednji, unatoč tome što je B. obilato koristio slikovni materijal sa svog računala te ga projektorom pričvršćenim za strop projicirao na bijelu podlogu. Bilo je tu portreta obrađivanih pisaca, prikaza tadašnjih istaknutih likovnih i arhitektonskih djela, naslovnih strana prvih izdanja. Na sličicama su ozbiljno i smireno, pa čak i vedro pozirali Goethe, Schiller, Novalis, Hoelderlin i kolege im filozofi. Njemački su rani romantičari ključni u kronologiji uvođenja i manifestacije duha novog vremena; odmah nakon J. J. Rousseau-a.

Iako J. W. Goethe (1749 – 1832) i F. Schiller (1759 – 1805) slove kao najpoznatiji njemački stvaratelji – klasici tog razdoblja, Bruni su, iskreno, puno draži bili Novalis i Hoelderlin. Zapravo, manje je poznato da je “veliki” Goethe često djelovao prema radovima mlađih kolega kao maliciozni arbiter, često sprječavajući objavu njihovih djela u tada najutjecajnijem njemačkom književnom časopisu “Athenaeum”, čijim je urednikom bio. Tako je zaustavio tiskanje Novalisova spisa “Kršćanstvo ili Europa”, kao i nekih Hoelderlinovih radova, izjavivši usputno kako je Hoelderlin po njegovom sudu, “ueberspant”.

4.

Antonija se već nakon dvaju susreta razotkrila kao prava zavodnica. Ispod slike krhke i zgođahne brinete, kose odrezane nešto iznad ramena, krila se prava tigrica. Nakon večere na koju su izašli, a bio je to njihov drugi zajednički večernji izlazak, ukoliko se ne računa onu prvu kavu na dan upoznavanja, Antonija je preuzela inicijativu. Kada su u šetnji odmakli oko dvije ulice od restorana, na jednom pomalo izoliranom mjestu, bez mnogo prolaznika, ispod svjetala gradske rasvjete, Antonija je zastala, okrenula se Bruni sučelice, obavila ruke oko oko njega i nježno ga poljubila. Poljubac je otkrivao duboku strast, žudnju i potrebu. Bruno se prepustio. Bilo je to zaista lijepo i divno iskustvo. I sam je planirao izvesti nešto slično, ali eto, ona ga je preduhitrila. Nježno, ali učinkovito. Ljubila se zatvorenih očiju, uživajući u dugom poljupcu.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: NaRoDnA (trenutak vREMmena)

Iščupaj mi srce i pojedi ga pred svima. Neka vide koliko te volim. Neka osjete onu finu slatkoću krvi, koja će kap po kap kapati s tvojih malih, koščatih prstiju, sve do prašnjave majčice zemlje. Zemlja ko zemlja, siva i crna, crvena i smeđa istovremeno, raspada se pod prstima. Suha kora raspucala, iz koje jedino još crveni makovi rastu i hrane se crvenim kapima života. Tako nježni i mirisni i ima ih svuda.
– Voliš li makove? – urlaju anđeli.
– Vidiš li ljude? Samo stoje i gledaju bez veze.
Briga njih za makove i zemlju. Njima samo krvi treba. Miris eritrocita i benzina kojim ćeš na kraju politi moje truplo i zapaliti oganj pred svima. Možda će tek tada, kad sve vide i okuse, prestati govoriti gluposti, laži i objede. Što oni znaju o tebi, o meni, o nama? Što si umišljaju? Tko su? Tko su dovraga? – pitam se, iako znam. Samo se pravim kako spavam i kako me ništa ne smeta.
Zašto se prave pametni kad ne vide i ne čuju druge do sebe? Nisu oni vrijedni ničega, ni tebe ni mene, jednostavno ničega. Zato, briga me za sve njih.
Odjednom… sve vrti se. Soba se vrti, okreće i moje i tvoje oči s njom. Oči se isprepliću, mijenjaju mjesto, nestaju u mraku, tražeći svijetlo, a svjetlo udaljava se. Sve brže i brže, bježi, nestaje i od „vrućine“ sjevera topi se. Vrti mi se, vrti ti se od siline okretaja i pritiska nevidljive sile. Mislim da je upravo sad trenutak za buđenje. Popodnevni spavanac uvijek iznenadi. Dočeka te nespremnog i u djeliću sekunde, trenutku-trenutka upadneš u REM kad se najmanje nadaš i onda sanjaš i sanjaš i oči ti kolutaj, a ti sanjaš i kolutaju oči i znojiš se i baš ti je dobro, čudno i na trenutak BOJIŠ SE. Sve ti je odjednom. Sve mi je odjednom. Sve silno i moguće. Letiš ako želiš i roniš svemirom. Skačeš po planetima i diviš se svim ti zbivanjima. Na putu prema dolje, na putu prema gore, možda i sretneš sebi ravnoga. Želiš ga upoznati! Želiš ga dotaknuti! Želiš, ali ništa od toga. Put snova nema smislenog početka ni kraja, nema zapleta ni radnje, nema pakla, mraka, svjetla, nema raja.
Zato, dosta je! Čuj i počuj narode, sunce je opet visoko i prži napuhane glave političke. Glave k’o glave, napuhane, debele, skuhane, ne misle, samo smrde na dosadu, zavist i uzalud potrošene godine. To jednostavno MORAte vidjeti! MORAš to vidjeti! MORAm, da moram i to ću na kraju učiniti. Prije toga ću se probuditi.
– Dooobro jutrooo – narode!

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Pisac i njegova misija

Poslati osobnu poruku jednog “ja” ostatku svijeta, ili, omogućiti čitatelju da kroz identifikaciju (ili barem djelomično prepoznavanje) sebe s likom/likovima iz romana doživi katarzu, olakšanje i utjehu, uz povećanu spoznaju o tome kako nije sam u svijetu?

1.
Dosta pisaca, kad počnu s ozbiljnijim pokušajima pisanja, čini mi se da nastupaju s onim ciljem: poslati poruku … u svijet, čitateljima, ljudima. Međutim, sada mi se nekako čini da u slučaju pisanja romana i nije toliko važno ono što želi reći, poručiti pisac čitatelju, nego da je važnije čitatelju dati nešto psihološki autentično, s čim će se on/ona moći zbližiti i do određene mjere, ukoliko ne već identificirati, a ono barem sprijateljiti. Potrebno je osmisliti lika koji će biti na neki način blizak našem čitatelju, našem suvremeniku … u okružju koje će čitatelju, barem psihološki biti blisko i uvjerljivo, temeljem zakučastih mehanizama koji djeluju u našim suvremenim društvima; mehanizmi odnosa među ljudima, mehanizmi samopoštovanja i slike o samima sebi. Naš glavni lik je uglavnom izgubljen u istim pitanjima i nedoumicama kao i njegov čitatelj… Identifikaciju je teško izbjeći. Osjetljivi smo posebno na krikove nekog tko bismo mogli biti mi … Zapravo, posebno smo osjetljivi kada naš lik vrišti, u mislima makar, upravo ono što bismo i mi sami u određenim situacijama najradije vrištali.

Kada se jednom čitatelj zbliži/identificira/sprijatelji blisko s glavnim likom, uglavnom junakom u anti-priči, tada ga je moguće sprovesti kroz razne predjele … za koje je bitno uglavnom to da sadrže autentičan osjećaj stvarnosti izdaje, samoprepuštenosti, očaja, bezizlaznosti, a često i osjećaj naslućivane dublje izgubljenosti, koja izvire često iz metafizičkog, sudbinom određenog jastva svakoga od nas.

I tako to: uhvatiti čitatelja u mrežu njegove vlastite stvarnosti; u očaj koji izbija iz činjenične objektivnosti svakidašnjeg življenja. Vrlo teško je čovjeku da prizna sam sebi koliko je njegova stvarnost zapravo daleko od njegovih vlastitih želja i očekivanja. Naš lik često je zarobljen u svojoj sadašnjosti. Najčešće mu budućnost služi kao alibi za sadašnjost, pa smatra kako će sadašnjost u budućnosti biti puno bolja od ove aktualne sadašnjosti … Loš je to recept: trpjeti u sadašnjosti za bolju budućnost. Ako se ništa ne poduzme, i ne preokrene u načinu razmišljanja, sadašnjost će uvijek biti patnička.

2.
PRIČE O KRIZAMA INDIVIDUE: Apulejev Zlatni magarac ili knjiga metamorfoza; Houellebecqovo Širenje područja borbe; Kafkin Proces …

Kriza pojedinca (individue) uvijek je bila zahvalna tema: stvarna je, realna; opasno stvarna, i samim time što je stvarna – intrigantna. Dotiče se svakog od nas; svaka individua može postati predmetom, ako ne već romana, onda barem nekakve priče.Ne zanimaju nas pritom toliko sami događaji, ili detaljni opisi toga kako su predmeti izgledali izvana; više nas zanimaju doživljaji i razmišljanja (taj opasan tijek misli) glavnog lika: njegova opažanja i primjedbe koje su istodobno logičke i duhovite. Pošto su, inače, postupci drugih ljudi (kada ih mi promatramo sa strane) uglavnom nelogični, smiješni, kontradiktorni, pokazujući nam koliko su ljudi zapravo jadni i smiješni u svojim nastojanjima. Ima u promatranju drugih i određene utjehe: naime, dok se bavimo drugima, barem ne promatramo sebe.

Jedan od prvih romana u svjetskoj književnosti, barem koliko je meni poznato, koji se pozabavio unutarnjom krizom pojedinca je roman iz antičkog rimskog razdoblja: Zlatni magarac ili knjiga metamorfoza, pisca Apuleja. Roman opisuje put mladog i naivnog čovjeka, koji tjeran vlastitom znatiželjom upada u niz misterioznih situacija tijekom kojih, iako biva pretvoren u magarca, stječe značajno životno znanje i iskustvo. Na kraju stječe uz mudrost i iskustvo i priliku za preobrazbu natrag u čovjeka. Ovog puta u prosvijetljenog čovjeka.

Drugi značajan romanopisac je naš suvremenik Michel Houellebecq; o njemu ne treba posebno mnogo govoriti jer je to učinjeno već mnogo puta, i od strane moje malenkosti. Houellebecq je svojevrsni šampion u opisivanju unutarnjeg svijeta suvremenog čovjeka: pojedinca, samca, muškarca …

Treći značajan romanopisac što ga moram spomenuti je slavni Kafka i njegov roman Proces.

Jedno od pitanja što si ga povremeno postavlja svaki pričopisac ili romanopisac glasi: što bi bilo bolje: pisati roman u “ja” formi pripovijedanja ili u “on/ona” formi?
Bez obzira za koju perspektivu se pisac odluči, konačan cilj ostaje isti: uvući čitatelja odmah, na početku, u svijet mišljenja i razmišljanja glavnog lika; uvući ga u njegovu mrežu. Unutarnji, doživljajni svijet glavnog lika, ono je glavno što daje homogenost cijelom romanu; doživljajni i misaoni svijet glavnog lika; atmosfera “vanjskog svijeta” viđena očima glavnog lika. Ne treba niti spominjati da je psihološka autentičnost glavnog junaka pritom od ključne važnosti.
Pa ipak, kako smo na jednom drugom mjestu, u jednom drugom tekstu ustvrdili, ne radi se u slučaju “autentičnosti” o nekakvoj običnoj dokumentarnosti. Zadatak pisca je uvijek da odabire i selektira koje i kakve će misli i impresije svojeg junaka/glavnog lika propustiti u svijet, prema čitatelju.

3.
Uvjerljivost nekog pisca romana ili priča, svodi se na uvjerljivost njegovih likova; osjećaj kako su stvarni, kako su naši suvremenici; naši supatnici, ali ipak specifični. Tek kada lik za čitatelja postane “stvarna osoba” koja zaista živi, bez obzira gdje, ali ipak i neosporivo živi, tek tada je roman uspio. A gdje se dvije “srodne duše”, ona čitatelja, i ona glavnog lika, mogu bolje sastati nego u podudarnosti misli i razmišljanja? U podudarnosti situacija, šokova, dvojbi; u podudarnosti zabluda i osvještavanja … Glavni lik – to smo mi, barem djelomično.
Ponekad se poneki od čitatelja prepozna u usputnim likovima i karakterima što ih glavni lik susreće na svom putu, i nužno ih, komentira. Ponekad je prepoznavanje u komentarima glavnog junaka bolno. Tragično je biti jedan od usputnih likova kojem je uzeta mjera i prezentirana u sažetom i istinitom komentaru.

No, vratimo se romanima spomenutima u prvom dijelu izlaganja: Apulejev rimski Zlatni magarac prvo je takvo literarno, fikcijsko, pripovjedno prozno djelo, koliko je meni poznato, pisano u “ja” formi; u prvom licu. U prvom licu pisan je i najveći dio romanesknog opusa M. Houellebecqa. No, Kafkin Proces, roman je pisan u “on” formi, u trećem licu, kao što otkriva već njegov početak:

“Bit će da je Josefa K. netko oklevetao jer su ga jednog jutra uhitili, iako nije učinio nikakvo zlo. Kuharica gospođe Grubach, njegove gazdarice, koja mu je svako jutro oko osam sati donosila zajutrak, ovaj put nije došla. To se još nikad nije dogodilo. K. je čekao neko vrijeme, gledao s jastuka staricu koja je stanovala preko puta i koja ga je, posve neuobičajeno, radoznalo promatrala, a onda je, u isti mah začuđen i gladan, pozvonio. Začas netko pokuca na vrata i u sobu uđe čovjek kojega još nikad u tom stanu nije vidio. Bio je vitak, ali čvrsto građen,u tijesnu crnu odijelu koje je, kao kakvo putno odijelo, bilo pripasano s puno nabora, džepova, kopči i puceta, zbog čega se doimalo vrlo praktično, iako nije bilo jasno čemu sve to služi.”

Kao što je vidljivo već iz ovog, uvodnog dijela, romanom već od samog početka dominira osjećaj i atmosfera čuđenja; začuđenost glavnog lika nad neobičnim događanjima u njegovoj uobičajenoj okolini. Lik se probudio jednog jutra, i stvari su bile neobične; ustanovio je da je njegova rutina narušena. Nešto nije bilo u redu. Nešto je bilo čudno … ali teško je bilo dokučiti što točno te sve neuobičajenosti imaju značiti, i kamo to sve zapravo vodi.
Svi konkretni predmeti, osobe i opisi stvari imaju tek vrijednost simbola koji grade spomenutu atmosferu, ali je ne objašnjavaju: i kuharica, i vrijeme (osam sati), i zajutrak, i krevet (asociran kroz jastuk) na kojem glavni lik nakon buđenja leži; i neobično postupanje starice koja živi preko puta, a koju K. očito vidi, ležeći u svom krevetu. I zvonce, i kucanje na vrata. Simbol je, i čovjek u tijesnom crnom odijelu, opremljenom brojnim džepovima, kopčama, pucetima, za koje nije bilo jasno čemu točno služe.

Lik je pokrenut vlastitom psihologijom koja ga upućuje da zapaža pojedine detalje. Fokusiranost junaka na specifične detalje je ključna. Uslijed poremećene rutine, svijet se odjednom doima sasvim drukčije; kao mjesto nerazumijevanja točne funkcije ljudi, stvari, događaja, značenja i smisla u odnosu na cjelinu zbivanja. Obične stvari i detalji postaju opskurni simboli, navijestitelji i glasnici koji upućuju na nešto, ali nije sasvim jasno na što. Glavni lik se probudio, i sve mu se čini nekako zlokobno, ali pod utjecajem iskustava života kojim je dotad živio, još uvijek vjeruje, i još uvijek mu se čini kako postoji nekakvo logično, normalno objašnjenje i razjašnjenje za ovu, naizgled neuobičajenu situaciju. Jer, zašto bi ovaj svijet bio zapravo bitno drugačiji od onoga što o njemu znamo, i u što vjerujemo da jest?

Pomalo, ovaj početak Kafkinog najpoznatijeg romana Proces, napisanog otprilike u vrijeme oko 1. svjetskog rata, i ozračja tog vremena (smrt Austro-Ugarske monarhije, i buđenje nečeg novog), podsjeća nas svojom atmosferom na početak i uvodni dio jednog drugog kultnog ostvarenja, sa samog kraja 20. stoljeća. Riječ je o izvanknjiževnom, ali jednako dojmljivom ostvarenju, slične atmosfere: film “Matrix”, prvi dio. Sličnost između tih dvaju ostvarenja, Kafkinog Procesa i filma Matrix, zacijelo nije slučajna. Pri čemu je jasno kojem ostvarenju pripada uloga vjerojatnog modela-uzora.

Poslati osobnu poruku jednog “ja” ostatku svijeta, ili, omogućiti čitatelju da kroz identifikaciju (ili barem djelomično prepoznavanje) sebe s likom/likovima iz romana doživi katarzu, olakšanje i utjehu, uz povećanu spoznaju o tome kako nije sam u svijetu u takvim, specifičnim problemima?

Kako god bilo da bilo, za svakog pravog pripovjedača, ključno je uhvatiti čitatelja u mrežu svijeta u kojem može prepoznati, makar djelomično, neka vlastita, još uvijek do kraja neprobavljena, iskustva. Možda se bit i motiv konzumacije književnosti krije upravo u tome: pronaći način kako probaviti i podnijeti samoga sebe i vlastito postojanje.

Foto: scena iz filma Proces Orsona Wellesa (1962.)

Dijana Lukić: Odlazak

On (Pupo).
Ona (Pupa, Puponija).
Ja majka (Jamajka, nemajka).
…….

Pupo odlazi od kuće

E to je nešto! Znate ono kad vam je dijete odraslo, odlakavilo, oplećalo i prenapučilo dječju sobu. Njegovo će školovanje sad biti ozbiljna stvar… za njega, ne za mene… ne živim za to, oćete, nećete, jebitese. (Ja nemajka, bavim se sobom.) Ugradila sam im vrijednosti, sad nek se bakću sa život, i ambicije… nije moj poso. (Moje je da serem keš.)
– Ali da se zna da neću svoj novac ulagati u neradnike!

Cilj je velik

Pupo hoće kreirati pravedno društvo… unaprijediti društvenu svijest. Ja majka – Jamajka – ponosna. Kao prvo, podupirem velike ciljeve, uvijek. Jebeš sitnež, alergična sam na duhovno životarenje. Drugo, moj je, mamlaz. Moje klade iver. Gledam ga s veseljem… lijep je… visok, krupan. Jede taj ko dva fizička radnika. Dobro je što odlazi, sve što uštedim na hrani potrošit ću na sebe… na garderobu… na svoj jedinstveni stil. Neki put noću dok ja već spavam on ustaje (od kompjutera) i kuha si noćni obrok. Jednom ga zateknem iznad lonca, omajketimile, kuhaju se četiri kobase. Zabranim mu da kuha više od dvije, ubuduće.
…….

Dvije zmije i medo

Pupa i ja nećemo kuhati svaki dan. Takav je plan. Jest ćemo vani. Kad on ode, mi ćemo lovački… život počinje onog dana kad se dani prestanu rotirati oko prehane! Šta ćemo danas za ručak, o taj prevažni sveti ručak… i sve to (sveto) žderanje! Sve te namirnice u svetom frižideru i nabavka sveg toga što fali… i sveto govno koje ćemo proizvesti jednom do dvaput dnevno. Jel to život? I ta fina hrana, te delicije, začini, ta umjetnost pripreme, ta divna nutritivnost. (Molim ne brkati umjetnost i umijeće… umjetnost ima duhovnu komponentu koju svinjogojstvo nema.)

Nas dvije radit ćemo umjetnost. Putovat ćemo, snimati. Slikati. Kreacija je naša vodilja. Pisat ćemo scenarije i književna djela. Ne zajedno. Svaka svoje. I općenito, paziti da ne predoziramo zajedništvo. Pupa i ja posvađamo se u čas. Dvije zmije, otprilike. Pupo je tu puno tolerantniji. Medo. Valjalo je preživjeti taj dominantan ženski element (špangle, štrample, kremice, ukosnice, neseserčići, ulošci dvokrilci, acesorija, bižuterija i ostalo žensko smeće).

Pupo nije umjetnik ali je isto zanimljiv. Ima ideja u onoj glavurdi. To što hoće popraviti svijet, znači da je dijete zdravo! Ima dobar (u)vid. Vidjelo je svijet i zaključilo da ga treba popraviti.
…….

Savjeti

Idi, popravljaj svijet ali ako/kad jednom shvatiš da te svijet ne čuje, ne sekiraj se. (oo, koliko se on tek ima nagutati bljutave vode od svijeta. Bolje da zasad, ovako nadobudan, ne zna.) Ali ovo je važno da mu ukažem, ja majka – Jamajka: život može biti dobar i ako se odvojiš od svijeta. Mi marginalci, ljudi s granice, s rubova kultura, volimo živjeti sami. Nije društvo ono koje nas definira… nego duša… ne zaboravi na dušu! To je najvažnije. I nemoj se truditi da se uklopiš, nikad. Budi ti! Poštuj okolinu ali nije sveta krava! Lošu okolinu odjebi. I uči! Uči njemački! S onu stranu Alpa je svijet koji bolje štuje život. (Pupo je top klasa u engleskom… ok za praktičnu komunikaciju ali džaba za filozofiju i duboke spoznaje kojima on teži.)
Molim te, pripazi, poštuj, ne zaboravi… čiste gaće… doručak… ne miješaj pića… oprezno… droga… lagati… umjereno… ne mora se platiti svaka karta u tramvaju.. i čovječnost, uvijek… ja majka-Jamajka tužnog oka s bokalom vode odlučno ga ispraćam. Ona voda razlije se po stepenicama – Idi sa srećom i nemoj se, dijete, vraćati. Nemaš gdje. Ova zemlja… nije naša. Ova naša kuća samo je uspomena na djetinjstvo a od uspomena se ne živi. Njih spremiš u kutiju i na dno ormara. (Dom? Zauvijek zaprljana riječ iz pozdrava pod kojim su ubijali ljude zbog etničke pripadnosti i političkih uvjerenja. Dom kulture je zgrada koja služi kao odlagalište pivskih flaša lokalnih kronera. Dom zdravlja je sastajalište penzionera koji vole pričati o boleštinama.)

Ne okreći se sine.
Sloboda je
s onu stranu planine.
…….

Vidim…

Pupa i ja, ofkors, nećemo se prilagođavati. Odmak od svijeta je dobrodošao. Trgovat ćemo sa svijetom. Ono što mi imamo ponuditi vrijedno je i osigurat će nam dobar život. Naći ćemo za nju dobru akademiju. Na sjeveru. Ona će se školovati. A ja? Ja sam umjetnica… moje slike… vidim… odnose kupci. Vidim red. Ma jel ja to vidim svadbu, mašala!… ne Pupa, ona mora fakultet… ja! (Taman dozrela). Kućica na rubu grada, vrt, travnjak… ruže penjačice. Pas. Mačka? (bože, stvarno nisam nikad voljela mačke!) Muškarac toplog pogleda. Vidim prisnost. Razumijevanje, prihvaćanje…. ljubav? (Po prvi put u životu ta idilična slika ne čini se kičasta.)

Sve se promijenilo otkad je Pupo otišao. Postala sam romantična. Vidim odvojene spavaonice. Kucanje na vrata. – voljela bih spavati noćas kod tebe… o da, to se u mom braku ne podrazumijeva. Ukratko, tog čovjeka ja poštujem (volim?) cijelim bićem. Poštujem. Ne djecu. Djecu volim biološki, krvlju, mesom… i donekle bolno… ti su mi se paraziti nastanili na tkivu i iscrpili me… ta je ljubav velika gnjavaža… muškarac je moj izbor. On me puni životom. Tako nekako… (mijenjam veliku i dobro uhranjenu djecu za muža). Ali pustimo mene i moje filozofije.
…….

Pogrešan zagriz

Pupo ima usko lice i dugu bradu s pogrešnim zagrizom zbog čega će mu se, na užas ortodonata, gornji zubi brže trošiti nego donji. Pa će mu, rečeno je, gornji zubi možda i izlizati se, božemesakloni. Kako, kako dalje? Ima li života s oštećenim gornjim zubima? (Ima ta neka operacija, vele, odreže se taj genetski višak čeljusti, preporučuju, dapače, milina.) Ja nemajka i općenito neugodna osoba pošaljem to u finustrinu s lakoćom. Nećete mene dobiti na osjećaj krivice spram otroka. Nemajka, dakle, odjebe autoritete na štetu svog prvorođenca, krvi svoje. Ali zar nećeš, majko, svojmu djetetomu najbolje… – Ne bom! Odjebi od karaulo! (O mrka nemajko!) Krvi ste mi se napili… i djeca, i svi. Hodte vsi vo pizdomaterino! Hoću reći da donošenje mnogobrojnih odluka i stajanje iza njih a bogami i hrvanje s veleuvaženim autoritetima čini roditeljstvo jednom od najneugodnijih pojava koje si neiskusan insan natovari za vrat. Ne preporučujem!

Danas, međutim, još nesvjestan budućih problema sa zubima, Pupo ima perfektnu bijelu nisku koju obilato sunča, sav duhovit i šarmantan, britak i brz. Samouvjeren. A nježan. Moje dijete osjećajno je. A bistro. Razumije toliko toga. Dubok je on oduvijek. Ne biste vjerovali kako je on, kao mali, znao precizno izraziti svoje osjećaje i misli i neke fine senzacije za koje misliš da su djeci nedostupne. U toj glavurdi ima toliko pameti. Ali i strepnje. Od budućnosti. Straha od nepoznatog. Uvijek nekako zabrinut… za svijet, za sebe, za nas. Takav je moj Pupo. Ja majka, Jamajka, međutim, vjerujem u njega. Raširit će on krila i to će biti kolosalan let. Svijet je taman spreman da ga Pupo promijeni.

– Ajde dušo, skoči, ne boj se!… ajde, mama je tu… samo se baci… imaš krila… ma skači ajde… slušaj, majmune… jebaćutimajku!

A ona, Pupa, potpuno je nezainteresirana za popravljanje svijeta. Njeno je stvaralaštvo samodovoljno, samosvojno, samostojeće. Ona, Štrumpfeta, sa svojim blokićem pocupkuje veselo i lahko hodi, nesvjesna svijeta, tog neugodnog mjesta. Ja majka, Jamajka, tu sam, sastrane, ako zatrebam. To mi je poso.

Foto: www.pexels.com

Miloš Petronijević: Jednoj prostitutki

Svet je tužno mesto –
odblesci Uspeha i Moći
sakrili su ljudskost
i život je to što je.
Pođi svojim putem, devojko,
možda te i potrefi sreća
u svetu gde je laž istina
i gde je dobrota sebična maska.
Mudonja, koji zastane,
platiće ti za raširene noge,
osmehni mu se: „Ti si najbolji jebač“, kaži,
i uspavaj dušu, da bi trajala.
U svetovima, zastalim u mašti,
potrči ka nečemu, što je kao ljubav,
potrči najbrže što možeš
i poveruj da ćeš stići…

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara