Krunoslav Mrkoci: Malena subotnja introspekcija uz dašak svježeg zraka i pun mjesec, dana 22. 12. 2018. cca. 18.15 sati

Noć je ovladala obzorjem. Mjesec je poput neumoljivog punog kotača, od jednog komada, gotovo nalik na sir (ili na lazanje), zasjeo na svoj tron. Prijeteći je stražario iznad krovova susjednih kuća. Kao svjedočanstvo. Na zelenim matiranim pločicama kupaonice mrtvo i spljošteno ležalo je tijelo crnog pauka.
Kao da ga je već prije nekoliko dana netko pregazio pa ga nenamjerno i usput sakrio i ostavio tako da leži ispod krpe za brisanje poda, sa strane.
Osjetio se obdarenim i blagoslovljenim usred svoje sudbine, pa je zahvalio Bogu Svemogućem i Kozmičkom na svemu dobrom i na svim darovima što mu ih je dao. Može biti da sam te darove i blagoslov nekako zaslužio tijekom prethodnih života jer ih u protivnom sada ne bih imao. Bog me voli jer sam bio dobar. Svemir me voli jer sam ga slušao; jer sam se trudio, i jer sam se borio da ne podlegnem liniji manjeg otpora.
Moja sudbina je u skladu s mojim karakterom, i u skladu s onim što treba biti. Ništa nije slučajno. Sve u Svemiru kad-tad ostvari svoju ravnotežu. Ne opstoji Nešto bez ravnoteže. Hvala Bogu, i svim borcima koji se bore u svojoj unutrašnjosti.
Osjećao se slobodnim; da je Bog s njim, i da je budućnost njegova. Ništa ne stoji na putu kao prepreka željama duše. Budućnost je Sloboda; tako sigurno je osjećao u sebi.
Prisjetio se kako u njegovom želucu sada plivaju u blagoslovljenoj mješavini tekućine od instant-kave, šećera, tople vode, mlijeka, komadići žarbo kolača, mađarske pite, kiflica od oraha i lješnjaka, prženi u ulju i samljeveni komadići papalinica usred tekućine od decilitra Laškog rizlinga, 1 dcl mineralne gazirane vode Kiseljak; 2 dcl Merlot 2016 Istra vino Laguna; 3 dcl-a domaćeg crvenog vina autohtone sorte Izabela. I sve to je lijepo plivalo i kupalo se u njegovom želucu i u ostalim rukavcima i prispojcima oko želuca, naravno, s dodatkom ketchupa i zelene salate Kristal, s usitnjenim komadićcima češnjaka i tamnog kruha od raženog brašna.
Sve je to sada bilo dopunjeno predivnim svježim zrakom što je u taj čas nahrupio kroz otvoreno okno plastičnog okvira kupaoničko-zahodskog prozora. Nakon obavljene nužde i pražnjenja, i navedenih introspektivnih razmatranja, osjećao se mnogo bolje. Pun Mjesec je i dalje sjao na nebu kao svjedočanstvo i potvrda ove i ovakve Stvarnosti.

Foto: www.pexels.com

Blanka Will: Noć

Krišku po krišku
režem najdužu noć
poput medenog kolača
sa skrivenim novčićem za sreću
na kojem je prikazano stablo
i zmija što grize svoj rep,
sve zaokruženo rijekom
čiji tok se mjeri od ušća
od jutra, od iskona,
od svjetlosti što proviruje u sobu
mlada i uvijek nova.

Foto: www.pexels.com

Zoran Šolaja: Gospođa Švarc

Ako znate centar Karlovca onda znate gde je i gospođa Švarc levo od promenade… mada je nemojte tražiti, davno je već negde drugde. Tiha starica, skromna i odmerena, sama je živela u stanu sa onim visokim plafonima i uvek sam se pitao: “a kako menja žaruljicu-sijalicu kad joj pregori?”.
Majka je poznavala pa je nekad znala povesti i mene, kad bolje razmislim vodila me svugde i bilo mi je uvek interesantno. Kod gospođe Švarc se uvek uredno zahvalim i uzmem 2 keksa i čaj od kamilice. Uvek 2 keksa i uvek čaj od kamilice.
Ona mi je rekla da kad me život bude nervirao uvek popijem “šalicu čaja” i “gricnem” neki keks.
Život me je puno puta iznervirao, a glupo mi bilo da u kafani tražim kamilicu i keks.
Svejedno, gospođo Švarc gde god se nalazite sada, bili ste u pravu, samo onaj Vaš keks nigde ne mogu naći, baš je bio dobar.

Foto: www.pexels.com

Mirna Gott: Jaje

Ponovo u kuhinji, iz ladice vadim bakin rezač za jaja. Provlačim spravicu kroz vodu i brišem svaku žbicu. Da se ne uhvati hrđa. Jaje oslobađam krute ljuske, podižem žbice, pa bijelo, oblo, toplo jaje polažem na postolje. Sasvim polako, pod pritiskom dva prsta, bijela masa se razdvaja. Izranjaju šnite. Podižem savršenu cjelinu. Rezovi se jedva naziru. Razdvajam ih i slažem na tanjurić. Ničim ne odaju da su nekoć bile jedno.

Foto: www.pexels.com

Annie Zaidi: Ljubavna priče #12

On i ja sjedili bismo zajedno gurajući nos u posla koja nas se nisu ticala. On bi nasumično komentirao pse, ulice, duboke glasove, govorio bi o iskonskom nagonu da skočiš s balkona svaki put kad se na njemu nađeš nekoliko katova iznad zemlje.
Nikad nisam o tome razmišljala. Ali kada je to spomenuo, nisam mogla prestati.
On, doduše, nikad nije pokušao skočiti. Samo je o tome govorio. Možda je to bio način da obuzda svoje nevidljive utvare, otjera ih sitnim prijetnjama. Onda bismo ušli unutra i zaboravili na sve to.
Jednom sam mu prilikom pokušala ispričati kako sam jednom iskočila iz jurećeg vlaka, ali izraz njegova lica govorio mi je da ne želi slušati o tome. Trudio se biti obazriv, reći nešto što bi uvažilo osjetljivost toga trenutka, ali me istovremeno i odvratilo od toga da kažem previše. Nije htio znati. Pa sam promijenila temu.
Inače je uživao u mojim pričama. Poput pronicljivog djeteta postavljao bi pitanja koja bi me nagnala na priču. Poticao bi me. A onda? Što se onda dogodilo?
No, čudno je bilo to da nije želio proživjeti moje priče. To se događa ako pažljivo slušaš pripovjedača. Umjesto toga, tragao je za nečim čime bi me držao na odstojanju. Kao kad ti netko kaže da ima bulimično dijete pa onda jednog dana upoznaš to dijete i zapitaš se kako je postalo takvo jer je toliko savršeno u svakom pogledu, a onda ti majka prizna da je i ona kao tinejdžerka patila od bulimije i da je pažljivo nadzirala svaki djetetov zalogaj. Dok slušaš njezinu priču, dolaziš u napast slegnuti ramenima i promijeniti temu – započneš temu o odgovornosti medija, sveprisutnosti obrađenih fotografija i kako je teško boriti se protiv kulta mršavosti – no istovremeno bijes u tebi samo ključa. Zamjeraš toj majci. Znaš da se od tebe traži da posišeš otrov iz neke nevidljive rane. No, ako to napraviš, usta ćeš napuniti njezinom pohlepom i strahom i boli. Pa onda stisneš usne i odbijaš popiti njezinu priču. Samoj sebi govoriš kako tek sada vidiš da ti s njom nikad nije bilo ugodno. No, svejedno posegneš preko stola i potapšaš je po ruci jer je ljudsko biće, a ti si joj ipak prijateljica.
Tako je i on slušao moje priče. I tapšao me po ruci. Kada bi govorio o društvenoj uvjetovanosti i borbi da ostaneš svoj te o neizbježnom slomu duše, znala sam da mi samo odvraća pažnju. I odvaja se od mene. Cijelo sam se vrijeme osjećala prevarenom jer ja nisam tako postupala s njime. Kad god sam slušala njegove priče, sisala sam i otrov iz rana.
Željela sam ga cijelog, a svi imamo rane. Ako nekoga želiš cijelog, onda njegova tuga mora poteći i tvojim žilama. Pa je bilo u redu sisati otrov. No, on je od mene želio samo komadiće. Priče o nevinim gubicima, malim prevarama, pradjedovima. One najbolje. Želio je da se razdragano smijem jer se trudio udovoljiti mi. Trebao je neku koja zna slušati tako da ne mora sve crtati. Neku koja će već na prvi pogled znati što mu je u glavi. Ja sam to znala. No, i ja sam imala svoje rane pa me naposljetku ipak nije želio.
Bol se gomilala. Bilo je bolno kucati na njegova vrata; bilo je bolno kuhati za njega; bilo je bolno jesti ono što bi skuhao za mene; bilo je bolno stajati pokraj njega na balkonu. Moj prag boli samo je rastao. Na neki sam način bila čak i sretna.
Što je uopće sreća? Željela sam mu reći da me stalno boli, ali da sam svejedno sretna. Doduše, nikad nisam dobila priliku jer je odjednom sve odlučio okončati.
Sada mi je dolazio u posjet nakon… godinu i pol? Dvije godine? Nisam vodila računa o vremenu jer mi je i to bilo bolno. Samo znam da je prošlo dovoljno vremena da sam se u međuvremenu uspjela tri puta ošišati. Tri je puta frizer dolazio k meni da me ošiša. Bilo je to dovoljno vremena i za dvije avanturice s prijateljima koji su me posjećivali. Ništa značajno. Samo sam htjela skratiti vrijeme, dokazati sebi da mi je i bez njega dobro.
Moje su rane promijenile boju. Događa se s vremenom. Možda je to do zacjeljivanja. Moj prag boli sad je bio zacementiran i smatrala sam da se mogu nositi s tim – da ga mogu vidjeti. Samo kao prijatelja. Ili starog znanca. Pozvala sam ga k sebi. Zvao me bio i ranije, htio se naći, ali ja sam ga odbijala. Svaki put kada bi nazvao ponavljao je da je važno da ostanem. Ostani u mom životu, govorio bi. Nemoj nestati. A ja bih odgovorila, a kamo bih otišla?
Dok je tako jednom stajao na mom balkonu, rekao je da napokon ima osjećaj da na nečemu ima biti zahvalan. I onda me pomilovao po obrazu.
Zapamtila sam to. Pamtila sam sve, ali nije u tome bio problem. Istovremeno se može i zapamtiti i zaboraviti. Nakon nekog vremena riječi i djela nisu ista čak ni u sjećanju. Možeš sjediti na istom balkonu, gledati isti obzor istim očima, a da se ništa ne mijenja osim lišća na obližnjim stablima. No, ništa ne ostaje isto od danas do sutra. S razlogom se to zovu „izblijedjele uspomene“.
Naposljetku sam ga nazvala. Ručak ili večera, što god ti je draže, rekla sam. Izabrao je večeru. Da bar nije. Večera će mi teže pasti. Znala sam kako će se sve odviti. On će zakasniti deset minuta. Toliko je pristojno zakasniti. I doći će s dva nova vica i desetak starih pa ću ga morati podsjetiti da ih sve znam napamet. Boljet će me ponovo ih čuti i shvatiti da sam ih sve zapamtila.
Onda ću ga pitati želi li prvo nešto popiti, a on će reći da bi nešto blago, vino ili što god ja pijem. Morat će mi pomoći otvoriti bocu i sjetit će se da mi otvaranje boca baš i ne ide. I to će zaboljeti. Morat ću se ispričati, zaključati u kupaonicu na dvije minute i duboko disati. Kad se vratim, on će pregledavati moje police s knjigama poput nekog neznanca kada ti prvi put uđe u dom pokušavajući naći neku poveznicu kako bi se zbližio s tobom.
Gotovo da je i bilo onako kako sam očekivala. Zakasnio je deset minuta. Nije donio bocu vina ili cvijeće kao drugi muškarci kad ih pozoveš k sebi. Ušao je kao da dolazi kući, kao muškarac koji se vraća s posla – olabavljena kravata, gornji gumb otkopčan, sako prebačen preko ramena. Bilo je čudno vidjeti ga takvog. Tako nije dolazio kući čak ni kada je polagao neka prava na mene.
Ušao je s lakoćom, bez oklijevanja, kao stari prijatelj. Ali nije me zagrlio kao prijatelj koji te često posjećuje i kojemu je tvoja kuća drugi dom. Prešao je preko praga, a onda je zastao. Čekao je da zatvorim vrata ili učinim bilo što. Zakoračila sam prema naprijed, a on je ovlaš dotaknuo moj obraz svojim i brzo se povukao.

Ulomak iz “Ljubavne priče #12” autorice Annie Zaidi, u prijevodu Željke Gorički, objavljene u knjizi “Lotosi od neona” (uredile Lora Tomaš i Marijana Janjić, 2017.).

Foto: www.pexels.com

Florian Hajdu: Na zvezdi željopadalici

Dolaze praznici sami
samima
želeći samima
nadajući samima
voleći zauveknoostavljenim samima
čekajući večnozaboravljenim samima
moleći nemajunikoga samima
ostavljenim nejakobolesnima samima
dolaze praznici sami
starima
pogledoprikovanih imitat vratima
nikada neotvarajućima
morem
vazduhom
zemljom
kišom
oblakom
sunčevim zrakom
injem
srpolikom mesečinom
zatvorenim očnim kapkom
ispruženim željoprstom
sveizgubljenim osećanjema…

NAREĐUJEM

Praznik kod Boga
ako ga ima
iznad svih dosadašnjih Isusa
njihovih bližih daljnjih rođaka
da stvori za sve…

VOLJENO
VESEO
UŽIVAJUĆE SREĆAN
ZAUVEKNI
PRAZNIK

Da više niko
ako ne želi
ne bude sam
odbačen
izgubljen
star
mlad
da pored sebe ima
bar
svog jednog Barnia…

Na zvezdi željopadalici.

Foto: www.pexels.com

Saša Mikić: Šamar prosvjetljenja

Vudu klinke mame svojom žbukom i cementom,
utješna nagrada turbo folk i disco lutke, velikoj su većini.
Nude svima pejotl skriven u tegli lažnih feferona,
ista stvar kao zezati svoje pretke, na groblje im otići.

A ja ne samo da volim ljute feferone,
zapravo obožavam ih bez kočnica.
Da li zato virusi uporno vrište moje ime?
Kunem se nisam ih slučajno zgazio.

Leptir saznao da je još uvijek gusjenica.
Priziva svece i apostole na ouija ploči.
Zašto je pustio zaleđenu dugu u moju sobu
bez uputstva za upotrebu i bez brnjice?

Žao mi susjeda, usamljeni je grafit na zidu,
zauvijek mu crveno na semaforu.
Pitam se gdje je Onaj tko je izmislio cjepivo
za epidemiju kolektivnog nihilizma?

Samo jedan pogled na M40 galaksiju
i ljubavna avantura se rodila.
Kugla koja namiguje, zaljubljeno me gleda.
Kako joj samo uspijeva da zagrli sve moje mane?

Sada znam, tamo me netko,
konačno iskreno ljubi i voli,
ili ipak ne,
ali definitivno možda.

Zato i svako proljeće jato prepariranih ptica
k Njoj putuje i po cijelom nebu biva
razneseno unakrsnom paljbom
vjerskih krivolovaca.

Teorija urote postala svakodnevna praksa,
tuđi džepovi puni lažnih novaca,
a stoički kilometri tišine u meni na sve to
još više rasplamsali moje osjećaje prema njoj.

Rekla si sutra uvijek sutra,
prošao mi vijek trajanja.
Oprez! Sklizak pod od toga političkog dijaloga,
a ja i dalje letim iznad svega toga.

Teško je doći k tebi,hodati po visinama,
skakati od zvijezde do zvijezde,
znam, čeka me čistilište u vešmašini,
jedini program mi opera,nikad tv sapunica.

Pripazi ubuduće što jedeš
da to ne bi pojelo tebe!
Reče mi mudrac na latinskom
prerušen u kuhinjskog pauka.

Istina dogodila se, zapisao točno sam,
čitam sve ovo,baš i nema mi nekog smisla,
bit će prenaglo sam mudrošću prosvijetljen
tijekom svete mise od jednog karizmatika

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara