Krunoslav Mrkoci: O jeziku popularnih tiskanih i elektroničkih medija. Zašto se ne uvažava postojanje sociolekata u našoj društvenoj i jezičnoj stvarnosti?

Primjećujem da neki od ljudi kojima je bavljenje jezikom (na ovaj ili onaj način) posao, s vremena na vrijeme, izražavaju svoje nezadovoljstvo načinom kako novinari pojedinih tiskanih, elektroničkih medija i televizija upotrebljavaju hrvatski jezik (“opasno devalviraju semantički potencijal materinjeg jezika”). Moram priznati da sam pomalo iznenađen njihovim razmišljanjima. Posebno kada je riječ o obrazovanim kroatistima. Čini se ponekad kao da za njih ne postoji druga jezična stvarnost osim njihove vlastite. Kao da postojanje različitih sociolekata, tj. jezika različitih društvenih grupa, nije stvarnost.

Moramo odustati od te smiješne ideje da svi društveni slojevi i sve društvene grupe, pa prema tome, i svi pojedinci, koriste jedan te isti jezik u pogledu rječničkog, sintaktičkog i stilističkog nivoa. Jezik različitih društvenih skupina se razlikuje. Naročita je razlika između obrazovanih i manje obrazovanih te između onih kojima je bavljenje jezikom/jezicima struka i onih kojima to nije predmet interesa ni razmišljanja.

Moramo dopustiti drugima pravo, i priznati da u stvarnosti postoje ljudi kojima je jezik i jezično izražavanje samo još jedno sredstvo, npr. poput kuhinjskog noža, daske za rezanje, ili komada namještaja. Ne žele svi promišljati o jeziku, i to ih ne zanima, i s tim se moramo suočiti (isto kao što npr. mene osobno gotovo pa uopće ne zanimaju automobili niti me interesira način na koji funkcionira kompjutor u tehničkom (hardverskom) niti u programskom smislu). Ja ga samo želim upotrebljavati, i to je to. Tako većina ljudi postupa i odnosi se prema jeziku.

Iz navedenog proizlazi da i novinari (bilo tv, tiskanih ili elektroničkih medija) moraju prilagoditi svoj jezik i epitete, ciljanoj publici. A to su u ovom slučaju “široke mase” kojih se treba dojmiti i kojima je potrebno svidjeti se.
Prisjetimo se slučaja političara Zorana Milanovića, bivšeg predsjednika vlade Republike Hrvatske. Sjećamo se da je na početku uzleta svoje političke karijere običavao obraćati se javnosti u kameru jezikom koji je po svom diskursu bio bliži sveučilišnoj razini, nego razini razumljivoj širokoj javnosti.

Primio je kritike novinara i stručnjaka da se zbog tog svojeg diskursa i načina izražavanja ljudima doima kao dalek, nerazumljiv i nezanimljiv. Potom, valjda pod utjecajem tih dobronamjernih i pravovremenih sugestija, promijenio je svoj diskurs iz “sveučilišno-intelektualističkog” u onaj više “kavanski”, bliži jeziku i načinu izražavanja većine u svakodnevnom životu.
Hajde da postavimo pitanje: Kada bi u dnevnoj tiskovini, npr. u novinama 24sata, pisali svoje članke i kolumne sveučilišni profesori s politologije, prava, sociologije, povijesti, itd. o različitim temama naše stvarnosti, i to diskursom što ga upotrebljavaju na predavanjima na svojim fakultetima (ili kada bi i sami novinari pisali na taj način), pitajmo se tko bi onda uopće kupovao i čitao takve dnevne novine. Sjećamo se dobro da je “Vjesnik” propao. Tržište široke potrošnje danas vlada svime.

Danas govoriti protiv tržišta i protiv ukusa širokih masa znači protiviti se i društveno-ekonomskom sustavu kapitalizma i političkom sustavu predstavničke demokracije. Intelektualna manjina na takvu kritiku društva i odnosa zaista ima i pravo; jednako kao što ima pravo i na svoj sociolekt. A sasvim je drugo pitanje i drugi problem, hoće li ih većina (“široke mase”) čuti i poslušati. Dosadašnja iskustva pokazuju da na kraju najčešće prevagne pravilo poznato kao “zakonitost velikih brojeva”.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić: Odličan dan za bijeg

Otputujmo nekamo, rekla je, samo da me izvuče iz tišine kojom sam se ogrnula. Znaš ono kao nekada, utočimo gorivo i dopustimo cesti da nas vodi, zavjerenički je namignula. Hana, djevojčice draga, ta su vremena iza nas. Vrijeme nas istroši putem, ugasi sjaj.
Hana vadi odjeću, vrti glavom nezadovoljna, pakira tri puna kofera koji pucaju po šavovima. Hajde s nama, dva dana u divljini, godit će ti – veselo cvrkuće dok juri od toaleta do sobe. Poslije se možemo spustiti do mora ili kamo gdje god poželiš – uporna je. Gledam je kako pršti od sreće, smijeh joj ne silazi s usana. Bez tebe ćemo biti izgubljeni, nenahranjeni, spavat ćemo do dva – namiguje mi svojim vragolastim plavim očima.
Nisam se dala nagovoriti. Moj bunar želja je presušio. Upornošću mrava sakuplja vapnenac i taloži ga uz stijenke. Bijelo, neporozno bijelo. Nema izlaza.

Foto: www.pexels.com

SEDMI NATJEČAJ GRADSKE KNJIŽNICE SAMOBOR ZA KRATKU PRIČU

• Najbolje priče bit će novčano nagrađene i objavljene u zbirci kratkih priča
• Priče se šalju do 31. svibnja 2019.

Samobor, 01. ožujka 2019. Gradska knjižnica Samobor raspisala je sedmi po redu natječaj za kratku priču i poziva sve hrvatske kratkopričaše da do 31. svibnja 2019. pošalju svoje kratke priče. Priče smiju biti duge do 5 novinarskih kartica, te ne smiju biti ranije objavljene. Svaki autor može poslati samo jednu priču. Tri najbolje priče bit će i novčano nagrađene, dok će najbolje priče biti objavljene u zbirci kratkih priča Gradske knjižnice Samobor. Na natječaj se mogu javiti svi afirmirani i neafirmirani autori koji su građani Republike Hrvatske, a priče se šalju anonimno, pod šifrom. U žiriju su ove godine autorice kratkih priča Korana Serdarević i Suzana Matić te Draženka Robotić, u ime Gradske knjižnice Samobor. Samom natječaju i ove je godine dodana „Kvaka 23“. Riječ je o posebnoj kategoriji u okviru natječaja koja je rezervirana isključivo za lokalne autore sa samoborskog područja, kojima je to najčešće i prvi autorski susret s kratkom pričom.

Najbolje priče bit će proglašene i novčano nagrađene u rujnu 2019. na Danima kratkopričaša Gradske knjižnice Samobor. Dvadesetak najboljih priča bit će objavljeno u zbirci kratkih priča i na web stranici GKS-a.

Ovaj, sad već tradicionalni natječaj, raspisuje se već sedmu godinu za redom. Natječaj je dosad omogućio brojim mlađim i naefirmiranim autorima da svoje kratke priče daju na ocjenu relevantnim književnim stručnjacima, te da najbolji radovi budu nagrađeni i objavljeni u zbirci.

„Prvi natječaj raspisan je bez velikih očekivanja, međutim svake godine na natječaj se javlja sve više autora, tako da i očekivanja s godinama rastu, te je Gradska knjižnica Samobor s godinama postala jedna od nezaobilaznih kratkopričaških točaka“, kažu iz Gradske knjižnice Samobor.

Javite se!

Kriteriji natječaja:

  • Na natječaju mogu sudjelovati svi građani RH samo s jednom pričom
  • Natječaj je anoniman
  • Priča ne smije biti već objavljena i može imati najviše 9000 znakova (s prazninama),
  • Nagrade su novčane: 1. nagrada 1500 kn; 2. nagrada 1000 kn; 3. nagrada 500 kn
  • Kratke priče šaljite u 1 tiskanom i 1 primjerku na CD-u, označene šifrom, na adresu: Gradska knjižnica Samobor Krležina 9, 10430 Samobor

Krunoslav Mrkoci: Sporazum sa svemirom

Nađi sporazum sa svemirom,
i živi po svom!
Na sva sitna podmetanja svijeta,
ti se ne obaziri;
za tebe sve to neka bude usputna,
nevažna sitnica.

Jer glavno je i svojstveno tebi
dano vrijeme, a vrijeme nije
nepregledna ravnica.

I ako te netko upita: kada?, kada?
Ti mu reci: sada. Uvijek je sada.

Misli, želje, htijenja, djela; u tome
tvoja je sudbina cijela.
Samo budi otvoren,
i čist od straha.

Foto: www.pexels.com

Florian Hajdu: Csoki

Izlomak i romana (Nedelja bez Csokia na Pissarou)

Rasmija je pokrila uši dlanovima da bi na taj način sprečila, pokušala, smanjila dočujavanja, iz svih pravaca raznih zvukova, tonova, glasova, tišeg polušapata iz prostorije gde je žmureći ležala na kosturu madraca od žičanih federa, višeslojno prekrivenim tekstilnom robom dobijenom od Crvenog krsta, do unutrašnjosti uha, svesti, mozga i onih delova tela koje su, tada, takve vibracije pomerale, dražile, širile, grčile, skupljale, izazivajući u njoj nedefinisani, nepoznati osećaj naboja, čudne, dobujuće, srcelupajuće toplote u grudima, obrazima, i od toga, a u zavisnosti sa tim, pojedinim, unutrašnjim, spoljnim delovima organizma, da sve do jutra ta sveukupna nekontrolisana osećanja ne zavladaju njome. Nije uspevala, htela… Mogla je, da je želela, prstima skoro u potpunosti da zatvori dotok iritirajućih uznemiravanja u ušne kanale bubne opne, ali neka neukrotiva unutrašnja voljna energija, koja je prodirala iz nje skoro sveodkuda, terala je da iz svakog svog pokreta, pomaka tela, delova, draži njenu nezapočetu, nedovršenu stvarnost i da u mašti traži odgovore na pitanja koja joj takvo neželjeno prisilno stanje nameće, pa fantazmagorija i uzbuđeno telo sada postavljaju, koja su poput romana ‘Rat svetova’ Herberta Georgea Wellsa, gde je stvarnost, radnja, podvrgnuta raznoraznim interpretacijama, strahovima, predrasudama, mogućnostima; ili Dejvid Herbart Lorensov ‘Ljubavnik lejdi Četerli’, ono sa piscem Majklisom i lovočuvarem Oliverom; i taj neodgovor, haos, u glavi je nju prisiljavao da se trudi sve intenzivnije, stvarnije, da identifikuje one raznolikosti, suptilne pojedinosti svakog ponaosob tona i otkrije ko, šta, kome, koji zvuk više odgovara, čini, godi, uzrokuje, prouzrokovao je učestali glasniji ili tiši ređi, a njoj stvara nemogućnost zasanka, sna, spavanja i učinio mnoga otvorena, mentalno telesna uzbuđenja, odakle od koga, čega potiču, šta ko kome time stvaraju, zadovoljavaju, smiruju, nadražuju, zašto sve to nju toliko uzbuđuje. Tiho, da se ne oda da je budna, lagano je spustila ruke sa glave, nečujno ih uvukla ispod grubog sivomaslinastog, ućebanog, konjskopokrivačkog ćebeta, kojeg je otac Širhabudin doneo sa sobom iz Gornjih Bajvata kod Zavidovića sa reke Gostović, u kojoj slapovi suza čistu vodu sa pastrmkama, pre parenja, prevrću, kao deda Joksimov vašarski ringišpil u Svilancu, lokalne kicoše odevene u modne mornarske majice sa uskim belo okeanplavobojnim vodoravnim štraftama i šibičinom glavom na butinama, brzopoteznim veštački izlizanim Rifle farmerkama sa mentol cigaretom u napućenim usnama na otvaranju sezone Ringišpilijade i takmičenja za najvišeugaoni izbačaj i najdužetrajni zamotaj u dugačkim lancima, nosačima sedišta, bez pomoći držanja sa rukama, visokog kružnog drvenog limunžuto cinober plavobojno ošaranog ringišpila, kojeg su prodavci uglja iz Dubrave kod Tuzle posle prodaje kreka ćumura na rečici Gostović posle kupanja zaboravili. Osetila je da joj neobično godi, izaziva milu guščekožoježinu uzduž kičme sve do bila, kada desnu ruku ugura među stisnute butine, skoncentrisala se na to kada je čula sve internzivnije škripanje i glasnije, brže zagušenotupe udarce, poput tupih rafalnih šamara sa gvozdenog kreveta, kraće, brže udahe, jaukoliko vapajne nedovršene molbene reči sa cičeće vrištećim izdasima majke iz pravca gde je ležala sa ocem…

Foto: Florian Hajdu

Nada Vukašinović: Po savskom nasipu i uspomenama

Hodam po savskome nasipu od Istoka prema Zapadu, od Savice prema starom Mostu slobode i Starom Trnju.
Sunce mi grije leđa, žuri za mnom, korak mi je lak, sretna sam, baš kako je rekla Ivana.
Koračam i kroz sjećanja i kroz riječi. Nitko mi ništa ne može uzeti.
Još uvijek imam Savicu, prvo plivanje u rukavcu u plavom kupaćem kostimu. Sestra i ja imamo prvi puta dvodijelne kupaće kostime.
Hodamo stazicom kroz kukuruze i pored bugarskih vrtova. Bugari na Sveticama imaju prve trešnje, prve marelice i uopće sve prvo, mirisno i slatko. Svako jutro svježe povrće i voće stiže na našu okruglu tržnicu.
Nosimo u ruksacima ručnike i plavu nivea kremu, sokove i sendviče, a oko nas se sve zeleni, crveni i miriše.
I zemlja je zamirisala, a osjetimo i svježinu rijeke. Udišemo opori miris zelenog lista rajčice i loze prvih krastavaca.
Rukavac je brbljav i čujemo ga iako se još skriva iza vrba.
U hladovinu vrbe stavljamo ručnike i vješamo odjeću po granama. Sokove hladimo u vodi.
Bose noge propadaju u savski pijesak, a kad smo ušle do koljena, prikupljamo hrabrost za novi korak.
Ribe su hrabrije i razigrano nam se motaju oko nogu i svjetlucaju kao mala sunca.
Sačuvala sam i svoju obalu Save s visokim nasipom i stepenicama do Veslačkog kluba, Most slobode, Trnjanske livade s crvenim krovovima prizemnica. S visokog nasipa pogled mi klizi preko krovova i dvorišta do televizijskog tornja…
Nitko mi ne može uzeti trnje šipkove ruže zapleteno u trošne drvene ograde, bršljanom obrasle jednooke kuće, uska dvorišta s prvim visibabama i jaglacima, zeleno dvorište, koje skokovima mjeri Lola i i svaki puta veselo zalaje.
Staro Trnje se polako budi, bila je mirna noć. Bdjeli su i čuvali mu san Most slobode, stakleni neboderi, Palača pravde i Hrvatska televizija.
Kad sunce krene prema Zapadu na ulici se dovikuju i smiju djeca dok igraju graničara. Crveni automobil se zaustavi i čeka da djeca uhvate loptu, kao nekada.
Trebala bih ovu sliku zamotati u svilenu maramicu i kao biser sačuvati za Evu i Tonku.

Foto: digitalna.nsk.hr

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara