Nada Vukašinović: O čemu si zapravo govorila

Slike su već izblijedile, a tvoje utišane riječi još uvijek izviruju iz praznih soba hladne kuće, dodiruju me i griju kožu.
Sjećam se da si se samo stvorila na vratima.Tvoja izdužena i zamračena sjena na pragu. Sve je bilo otvoreno, nezaključano, kao da sam te cijeli život očekivao.
Ipak, ne znam kako si me tada pronašla.
– Tu si?- šapat se prosuo.
– U prolazu sam!
Kažeš, upravo si stigla brzim vlakom.
Ležao sam na trbuhu, zatvorenih očiju. Leđa su me boljela i bio sam umoran. U glavi crna praznina, koja se opasno širila i proždirala mi misli. Sve više sam zaboravljao i nisam znao ni tko si ti meni ni što sam ja tebi. Šutio sam.
Pomogla si da se okrenem na leđa. Na plastičnom stolcu pored kreveta tvoja kava, moj čaj. Sjela si pored mene na krevet. U sobi miriše menta, mrak i tišina.
Na radiju neki instrumental, dan i noć ista glazba na istoj stanici. Razbija tišinu, unosi toplinu i čini ove zidove prijateljskim osloncem.
Znaš li uopće o čemu si tada pričala? Cvrkutala si veselo i stalno se kretala, ustajala i donosila, sad tanjurić, sad šećer, sad žličicu. Kuća ti se sama otvarala, pokazivala, usmjeravala te.
Skakutala si od kuhinje do sobe, nasmijana, puna života.
Što ću ti ja? Od mene nemaš što naučiti. Ne znam što ću sa sobom. Nemam ti što dati. Život mi je puno toga odnio, a bogme i donio.
– Što sam ja tebi? – pitala si.
Režiraš naše živote, dijeliš uloge, razvrstavaš, slažeš, pakiraš u nekakve pretince. Našla si i zgodno mjesto pored rijeke za šetnju, knjigu koju treba pročitati, dobar recept s listićima mente.
Dok pričaš o sebi, vidim svoj odraz u svakoj riječi. Ne sviđa mi se to što vidim. Neću ti to dozvoliti. Moja blizina bi te uništila.
Pitaš me kako živim? Zbunjen sam, čini mi se da crvenim. Stid me je preplavio.
Osjetio sam kako se povećavaju crnine u mom mozgu i povezuju se u ponor. Urlaju otkucaji srca, juriša krv u mojim žilama, ostajem bez zraka. Tvoje bezazlene riječi lijepe se po mojoj koži, po mojim živcima. Hvatam ih poput loptica i punim njima džepove. Odašilješ dvostruke, višestruke poruke. Govoriš da sam ti dragocjen, da ti treba moja logika, da trebaš samo sugovornika, da te polijem hladnom vodom, da te vratima nazad, da te prizemljim.
O čemu si zapravo govorila i što si tada htjela? Nakon tvojih riječi tonuo sam i nestajao u praznoj kući i bio još više sam.
Ne mogu više pronaći niti jednu misao o sebi. Razbacane riječi vise poput rublja na vjetru. Zanima te kako razmišljam, želiš zaviriti u moj mozak. Otvorila si me i ostavila na vjetru i kiši, moje nezaštićene živce, krvotok, moje razbacane misli.
Ne znam tko sam, ni gdje sam.
Tvoje dileme, tvoje misli se uvlače poput svrdla u moj mozak. Žališ se na svoje prazne baterije, na noćne more, na strahove. Što ću s tobom?
Gušim se, srce mi odzvanja u sljepoočnicama. Bolestan sam i umoran čovjek.
Pitao sam te što je unutra, a rekla si uvijek ono žto želimo.
O čemu si zapravo pričala?
Čas si govorila o odlasku, čas o povratku.
Svašta sam u životu radio, brinuo o živima i mrtvima, ali nisam psiholog i ne znam što zapravo želiš. Moj se život kreće poznatim stazama. Ne mogu otpetljati tvoje konce, klupko bez početka, a završetak ne znam.
Nemam snage, nemam više želja, a i moji putevi su sve kraći.
Samo trajem. Putnik sam pri kraju puta, a onda ću k Zorki u zemlju i tišinu. Imam još toliko vremena da sve za sobom pospremim. Treba mi mir. rutina od tih nekoliko usporenih koraka, od jeseni do jeseni, od šanka do šanka.
Pokušao sam ti objasniti, ali nisi slušala. Nisi shvatila gdje sam ti pronašao mjesto. Čuvao sam te na dlanu za kraj. Rekao sam, budi bar ti dobro.
O čemu si zapravo pričala? Rekao sam ti da zaboravljam. Zaboravio sam važne riječi. Zapamtio nevažne.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Ubit će ga nježno, samilosno

Albert nije volio jahati konje. Nikad im se nije približio, dovoljno blizu da osjeti vonj iz njihovih „konjskih“ usta. Nikad nije brojao njihove zube ni gledao u njihovu grivu odozgo. Možda zbog očiju koje su stvarno velike, ili zbog samilosti. Ljudi ih naime oduvijek iskorištavaju. Sada uglavnom za sport i rekreaciju, pljeskavice, šnicle, gulaše, ćevape, kobasice, terapiju i zabavu. Zamisli na trenutak kako zbog sporta, rekreacije i zabave, debele ili tanke, koščate, prćaste guzice poskakuju po njihovoj kičmi. Stvarno moraš biti pravi zaljubljenik u te ogromne „plemenite“ životinje, da im, poput klokana, skakućeš gore-dolje po kičmi, a prije toga u gubicu utrpaš „žvale“ i to, sasvim profesionalno, one tvrđe naravno, zbog izvođenja zahtjevnijih figura. Sve iz ljubavi, hop-hop konjiću, sad u stranu, sad malo stupaj u pravilnom četverotaktu, hop-hop, iha, i-ha konjićuuuu. Sad srednjim kasom, sad prikupljenim, sad galopom radnim i pridruženim. Kombiniraj konjiću … hop-hop. Sad povuci, sad zategni žvalu, prokletu žvaletinu neka osjeti marva obraznu polugu za jaču lateralnu kontrolu. Lijevo, desno, lijevo-desno, desno pa opet lijevo, nije bitno što to konja zateže i probada mu nepce, pritišće mu jezik, obrazine, izaziva bol i neugodu, jer … konj je konj i to će, vjeruj, dok ne crkne ostati. Crkne, ali ne prirodno. Ubit će ga nježno, samilosno. Samo da ne pati, ne osjeti bol i starost, ne doživi unuke, pardon konjske potomke. Naravno! Naravno da su sedlo i žvale, debele ili tanke i koščate, prćaste guzice puno bolji izbor od mesarskog noža i „flajšmašine“.
Ipak, kad malo bolje razmislim, možda Albert nije volio jahati konje zbog Christophera Reeva, koji više nikada neće letjeti. Konj ga je prizemljio i sada nebom lete neki dugi superjunaci. Žalosno, ali istinito. Nebom lete neki drugi superjunaci. Albert ko Albert, nikada nije volio „ostale“ superjunake, ni stripove ni animirane filmove. U njegovom svijetu oni nisu bili savršeni. Svi ti stripovi i filmovi trebali su doradu. Uvijek je pronalazio greške u crtanju ili neprirodnom pokretu. Uvijek je želio nešto dodati i promijeniti, ali nije mogao šarati po ekranu. Strip je nešto drugo. Možeš ga i poderati, s njim obrisati stražnjicu, ali ekran je ekran i po njemu je besmisleno bilo što dodavati. Osim filma, fanatici sad i stripove na ekranima objavljuju. Vratimo se ipak filmu. Film, iako i onaj animirani uvijek je u pokretu i sad zamisli, Alberta kako markerom dodaje potrebno-nepotrebne detalje i lik se jednostavno pomakne. Pomakne desno, pomakne lijevo, gore i dolje i mrlja ostane na ekranu, čak i kad TV više ne radi. Slika je to žalosna i prepuna bijesa, Albert, kojeg još uvijek zamišljaš, uzima … recimo, vodootporni pentel permanent marker N 860 i nervozno-nježnim pokretima desne ruke, držeći u ljevici poklopac, prekriva crnilom ekran. Nikad više ne želi gledati filmove, ali marker je pretanak i za prekrivanje ekrana od 42′ (za neupućene – četrdeset i dva inča) trebat će mu dosta vremena. Vrijeme ko vrijeme nikad nikoga nije štedjelo ili čekalo. Protekom vremena, ljudi se mijenjaju, stare i postaju dosadni. Iritantno dosadni sa svojim pričama o prošlosti, osim ako nisi jedan od onih koji eto baš voli slušati ponavljajuće priče iz dana u dan, o… onim vremenima kad sve je bilo bolje. Možeš si misliti,. Albert ih nije volio. Zato nemoj ga više zamišljati. On ti je sasvim u redu. Svoj, na neki čudan način poseban, drugačiji od većine koju poznaješ i vjeruj, trebat će ti puno vremena dok ga ne pridobiješ na razgovor. To što ne voli jahati konje ni druge životinje, nema veze s ničim. jednostavno on voli hodati. Dok ide, ići će kud god zaželi, kud god ga noge odnesu. Povremeno će se koristiti i drugim, umjetno stvorenim prijevoznim sredstvima, uglavnom zbog skraćivanja putanje puta, radi uštede vremena i izbjegavanja dosadnih prijatelja, poznanika, rodbinski nastrojenih likova s kojima ga ništa osim genotipa ne veže.
Na kraju, sve se opet svelo na vrijeme. Napraviti sve odmah i sad, sve vidjeti i probati, sve snimiti i o svemu barem riječ napisati. Bio je Albertov moto. Bio je Albertov svijet i iako nije volio jahati konje i nije bio visok 193 centimetra, volio je vjetar i pogled u daljinu. Volio je more i zvjezdano nebo. Oblake i ostale prirodne pojave. Kišu, kišu je volio najviše, jer znala je ponekad isprati sva sranja nakupljena i otjerati dosadnjakoviće kojima je uvijek nešto… uvijek nešto išlo na živce. Ma smeta im i sada i ide im na živce i kad je snijeg i sunce i kad danima ne padaju kiše. Sad više nije ni važno zašto Albert nije volio jahati konje. Opet je na početku. Nanovo stvoren i ubijen u snu jednog dječaka.

Foto: www.pexels.com

Maša Zbunjak: Pismo (mom) djetetu

Ići ćeš u školu.

Učit će te pravilima društva,
ljudskim konstrukcijama i idejama,
dugo vjerovanim pričama.

Mali broj svega toga bit će istina.

Ali ne brini. Nužno je i laž poznavati.

Istina je uvijek udaljena samo jedan treptaj očiju od tebe.
Svi odgovori su uvijek u tebi.

Istina je uvijek u tebi.
Ona je baš uvijek tu i sada.

Sa školom, bez škole.
S društvom, bez društva.

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Koktel

nasred stola čaše
kokteli smijeha i sjete se toče
na dnu im se cakli živa boja
melase ruma
limete
mente
i pokoje suze

prstohvat ludila
kao spas u nesretne dane
drobljeni led
i maslina
ukotvljena u votki

razreži naoblaku kao citrus
rastjeraj sjenu mrtvih vremena
Mojitom
u ponoć pozovi metrese
Margaritu i Bloody Mary
a kad život okuje tvoje misli
na barikade iznesi barjak
Cuba libre! Cuba libre!

u svakom slučaju
život treba češće promiješati
da se ne ukiseli

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Budućnost zadovoljnih i realiziranih pojedinaca?

Mi danas samo životarimo na rubovima velikog duhovnog i idejnog prevrata koji je izvršen u književnosti i umjetnosti u drugoj polovici 19. stoljeća, primarno u Francuskoj. Ali ne treba zanemariti niti Schopenhauera, njegov pesimizam i stav prema čovjeku, kao niti Nietzschea i njegovo viđenje čovjeka budućnosti. Dodamo li tome velike Ruse, Dostojevskog i Tolstoja, slika je savršena, krug je zatvoren.

Doista, u čemu je tolika razlika između Lautreamontovih proznih Maldororovih pjevanja (dostupnih u prijevodu i u hrvatskim knjižnicama), u kojima mladi pisac Isidore Ducasse (umro 1870. u 25. godini života) izražava gađenje nad čovjekom, ljudskim bićem i njegovom egzistencijom; u čemu je razlika toga djela u duhu i u poruci u odnosu na, primjerice, junaka Houellebecqova romana “Širenje područja borbe” iz 1994. godine?

Neke bitne duhovne razlike i nema: oba djela izražavaju odbojnost i gađenje prema čovjeku, ljudskom biću, prema drugima, te prezir i želju za zatiranjem samoga sebe. Ta dva djela, “Maldororova pjevanja” i “Širenje područja borbe” su duhovni blizanci, unatoč tome što ih dijeli 120 godina. I jedno i drugo djelo koriste preuveličavanje i pretjerivanje kao komponentu psihološkog pristupa čitatelju, primatelju poruke, kako bi upozorili na ono što je trulo, loše i što ne valja.

Nemojmo se zavaravati: revolucija je započeta i provedena tada, prije 140 godina (u vrijeme Ducasseove smrti, 1870., svoj nastup započinje Rimbaud; Baudelaire je umro 1867.).

Mi danas živimo u kasnijoj fazi istog duhovnog i idejnog balona od sapunice. No, kada će puknuti i rasplinuti se taj balon, taj mjehur? Što je potrebno?

Moguće je da ga čeka duga i postupna transformacija, metamorfoza u društvo individualaca u kojem je pojedinac najviša kolektivna vrijednost. Društvo postoji radi pojedinca kojemu ujedno služi kao servis. Društvo nije kolektiv, već skup svjesnih pojedinaca na putu autorealizacije. Takvo društvo, kojemu je najviša vrijednost pojedinac, a ne nekakve imaginarne kolektivne nacionalne vrijednosti što ih lansiraju vladajuće političke elite, takvo društvo bilo bi ujedno i antiratno, pacifističko društvo koje osuđuje svaki oblik nasilja.

Jednu od najvažnijih uloga u takvim društvima imali bi psihoanalitičari, psiholozi i savjetnici raznih usmjerenja koji bi pojedincima pomagali da kroz promjenu duhovne perspektive i nazora dosegnu vlastitu životnu realizaciju.

Možda idemo prema takvom društvu, društvu prosvijetljenih, zadovoljnih i autorealiziranih pojedinaca? A možda sam ja sasvim u krivu.

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara