Krunoslav Mrkoci: Sposobnost prodaje i moć kupovine

“Ma ja mislim da je uvijek bilo sranje, samo smo bili mali pa nismo kužili.”
~ Darko Milošić ~

Sada kužimo. No, što možemo učiniti? Možda je za nas ipak najbolje da se sa svojim znanjem pokušamo uključiti na sveprisutno tržište svega i svačega i zaraditi koju kunu (euro). Sustav nam nudi mogućnost da se uključimo u njega. To je vjerojatno jedino što se može učiniti. Nije važno što radiš, kako radiš, niti o čemu. Jedna jedina stvar je uistinu bitna: imperativ prodaje. Živimo u vremenu jedne jedine vrijednosti, kojoj su sve ostale vrijednosti postale tek sredstvo. Vjerojatno je oduvijek tako i bilo: najvažnije je dobro (se) prodati. Samo prije, dok smo bili još “mali” gajili smo iluzije kako postoji nešto drugo. No, sada definitivno kužimo.
Jedino pravo i stvarno pitanje koje si svaki pojedinac treba postaviti jest: – Kako ću ja sudjelovati na tržištu? Pa, najbolje je sudjelovati s ljubavlju. S nečim što voliš raditi. Netko će sudjelovati kao pisac, netko kao izdavač, netko kao nastavnik, netko kao građevinski radnik. Ukoliko svoju ljubav i talent uspijevate uspješno prodati na tržištu, tada ste našli najbolji model sudjelovanja. S ljubavlju. Naravno, ovdje se postavlja pitanje vulgarizacije. Nisu li ljubav, talent i ljepota (npr. kod osoba koje rade kao modeli za donje rublje, itd.), nisu li sve te vrijednosti i kvalitete vulgarizirane njihovim pretvaranjem u instrument za stjecanje zarade na tržištu? Nije li ljudski život i vrijeme ljudskog života vulgarizirano pretvaranjem u obično sredstvo za sudjelovanje na tržištu, s ciljem stjecanja materijalnih sredstava? Netko će sigurno reći da previše filozofiram o jednostavnim stvarima; jer ipak, potrebno je kupiti salamu, novu kuhinju, i možda – novi auto. Jer ipak, cilj i smisao ljudskog života je – imati dovoljno novaca da se mogu kupiti nove stvari. Naime, poznato je: što više stvari možeš imati, to si sretniji. Moć da se može kupiti i imati što više stvari, postignuće je koje ispunjava. Također, potrebno je imati i podići potomstvo, kako se taj krug materijalnog postojanja i stjecanja ne bi, kojim slučajem, prekinuo.

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Kako sam ti otvorio vrata

Ne znam kada sam ti prvi puta otvorio vrata. Stajao sam na pragu, ukopan i tražio riječ koja bi me zaustavila. Ne znam što si govorila, ne sjećam se. Šutio sam. Svjetlost me zapljusnula. Nešto je trebalo napraviti. Pružala si mi obje ruke. Mirisale su kao rijeka na mjestu gdje sam proplivao. Imale su težinu vremena. Mogla si tada tražiti da iščupam stablo s korijenjem, da preplivam more, da se odreknem odlaska. Kako sam i kada zatvorio vrata, ne sjećam se. Jesam li ih uopće zatvorio?

Ne sjećam se dana kada sam ti drugi put otvorio vrata. Možda su vrata godinama bila otvorena? Oko mene su bili oceani, visoki zidovi, armirani beton, bodljikava žica, psi čuvari, a vrata otvorena. Otvorena još od onih dana kada sam zbog tebe mogao ostati.
S vremenom sam pristao na sve, na hladnoću, na vrtoglavicu, na šutnju. Vrtoglavicu očekujem kao najbolje društvo. Znam da dolazi s prvim jutarnjim svjetlom. Stojim između tvog i mog svijeta. Lelujam bez oslonca i okvira. Iščupan iz žute zemlje, bez korijenja i sokova.
Prihvaćam prazninu, sjene prošlosti. U ogledalu vidim stranca.
Presječen sam napola. Ispred mene divljaju moje sjene. Prigušeni zvukovi. Oslanjanjam se vlažnim rukama o zidove. Uronjen sam u ljepljivi oblak. Tresem se. Prikupljam se na hrpu, u čvrsto stanje.
Uspravljam se. Opet imam siguran korak. Moja sjena mirno hoda za mnom.

Koracima mjerim ulice. Obilježavam točke koje su mi važne. Brojim stabla s dubokim korijenjem, dodirujem debele zidove kuće.
Nekoliko puta zaključavam vrata. Za svaki slučaj. Krećem se noću. Čuvam leđa i razmišljam kao lovac. Živim kao rak samac.
Treći put ti otvaram vrata i znam da ćeš ostati. Donijela si priče s rijeke. Sada si moja sestra i moja majka, a ja sam uplašeni putnik bez puta. Kasna je jesen, miris vjetra s obale, a noć je već tu.

Foto: www.pexels.com

Klub ljubitelja poezije predstavlja Miru Škugora

U programu Mjeseca hrvatske knjige, u utorak 17. listopada 2017. u Knjižnici Augusta Cesarca, u Šubićevoj, održat će se predstavljanje pjesništva Mire Škugora.

Klub ljubitelja poezije u suradnji s projektom 65 plus predstavlja Miru Škugora, pjesnika i autora kratkih priča te scenarija za TV emisije zabavnog sadržaja, video spotove i kratke igrane filmove. Piše također i tekstove za izvođače dalmatinskih šansona i rock glazbe. Poezija mu je prepuna lirskih slika, poetična i nježna. Osim riječima posebnu ljubav pridaje i fotografiji kojom se amaterski bavi duže vrijeme. Tijesno je povezan s morem i rodnim mu Šibenikom, ali svoj svakodnevni život vezao je za Zagreb.

Preneseno sa: Knjižnice grada Zagreba

Prilog: Plakat-pozivnica

Foto: Miro Škugor

Igor Petrić: Sve je, međutim, pokvarilo loše vrijeme

Čujete li
kako stenje,
kako sere.
Sve mu je teško.
Sve mu je sve,
a u stvari, samo spava,
ništa ne radi i pretvara se da čudovišta postoje.
Sve je u percepciji,
sve je u nastupu, iako su predstave otkazane.
Sve je u svemu iza čega ništa ne ostaje.
Što mu je?
Čujete li? Posljednji put postavljam to pitanje,
iako znam, na njega nitko nema odgovor,
na njega
nitko
nema
ništa i zato
odustajem.

Foto: www.pexels.com

Ilija Aščić: Gladovanje

Kad sam bio izbjeglica pojeo sam oko 2.000 ribljih konzervi, dakle više nego što bi ih prosječni čovjek pojeo u pet života. Problem s tim konzervama je sljedeći: odvratne su! A ako ih tri godine jedeš baš svaki dan, želudac ti se okrene već od same pomisli na njih. Bilo ih je posvuda, tih šugavih konzervi, dolazile su u tonama sa svakom humanitarnom pomoći. Ljudi su ih davali mačkama i psima, ali ni oni ih više nisu htjeli jesti pa su ih na kraju bacali u smeće. Osim konzervi redovito smo dobivali brašno, krumpir, mlijeko u prahu u konzervama od 5 kila i slično, uglavnom stvari koje su jedva jestive.

Mi smo bili izbjeglice, što je niži status i od prognanika, pa je do nas dolazilo baš najgore smeće od hrane. Sve je bilo odvratno, često s davno isteklim rokom trajanja i držalo te tek korak od smrti od gladi. Ako si imao nešto love, mogao si sam kupiti hranu u trgovini i skuhati normalan ručak. Ali love nije bilo. Rat je trajao već tri godine i svi koji su imali bilo kakve rezerve davno su ih potrošili. A ušljivi humanitarci slali su iznošene stare krpe, raspadnute cipele, paste za zube s isteklim rokom trajanja, sapune od kojih bi dobio osip kože i – konzerve. Tone konzervi najlošije vijetnamske tunjevine!

Tek je par talijanskih katoličkih organizacija donosilo lovu. Ti bi talijanski humanitarci došli s koferom punim starih lira, od uprave izbjegličkog naselja uzeli bi popis izbjeglica (jer nisu vjerovali lopinama u upravi, valjda zato što su znali da većinu humanitarne pomoći uprava pokrade), zatim bi pozivali ljude i sami dijelili lovu. Svatko bi dobio po 50.000 lira. Možda su svi drugi zaboravili njihov plemeniti čin, ali ja nisam. Bog ih poživio 100 godina, te dobre stare katoličke Talijane! Kad umru, ako ima boga, njihove će duše pravo u raj.

Ali to je bila prava rijetkost. Većina humanitaraca bili su obični pozeri i smrdljivi europski ološ koji je dolazio iz pukog egzibicionizma i glumatao da širi dobrotu i ljubav, naslikavao se kako dijeli pomoć izbjeglicama, a onda se po svojim zemljama hvalio time. Nijemci su nam pak slali samo konzerve. Škrte protestantske pizde!

Živio sam u malom sobičku u bungalovu sa starom i sestrom i bili smo među najvećom sirotinjom u tom izbjegličkom naselju. Nismo imali čak ni bojler pa sam se tuširao jednom mjesečno kod  frenda. Smrdio sam, strašno sam smrdio! Bio sam odrpan i prljav, a bilo je dana kad nisam jeo baš ništa. Silio sam se da jedem tu odvratnu hranu,  ali tijelo se bunilo protiv toga, i ako bih ipak pojeo nešto, vrlo brzo bih povratio, što je rezultiralo time da sam pao na samo 50 kila. Danas imam skoro 100 kila i ne znam kako sam uopće ostao živ, ali eto, ostao sam.

„Sutra idem kod psihologa“, obznanila je stara jednom kad nam je voda došla do grla. „Možda dobijemo kakvu pomoć.“

Štos s tim psihologom bio je ovaj. Kad bi ti voda došla do grla, otišao si psihologu i nalagao mu svašta, da proživljavaš strašne traume, da si bio u srpskom logoru (iako nisi), da ćeš se objesit ako se nešto ne riješi, a on bi se onda, da bi opravdao svoje postojanje, možda složio s tim da se pokrene procedura da ti se odobri jednokratna novčana pomoć. Ta je pomoć bila mizerna, ali bolje išta nego ništa. Nitko nije išao psihologu zbog psihologije. Psiholog je za izbjeglice naprosto bio netko iz „uprave“ kome je trebalo prodati priču. A ta je priča morala biti gadna, nesretna i tužna, tako da i sam kamen proplače od nje. Te birokratske pizde koje su imale posao i plaću nisu olako dijelile državnu pomoć. Obična izbjeglička sudbina nikog nije zanimala. Takvih je bilo na tisuće i sve su bile iste. Zato su svi koji su išli psihologu lagali i izmišljali priče, kakvih bi se postidio i najbolji holivudski scenarist.

Psihologa je, ukratko, trebalo prevariti.

„Hoću da budeš pristojan kad dođu!“ naglasila je stara.

Meni je bila muka od svega. Imao sam 14 godina i nisam želio imati posla s psihologom. Znao sam što to znači. Gledao sam filmove i znao sam da psiholog želi da mu otvoriš dušu, želi da skineš gaće pred njim i da sva tvoja sramota iziđe na vidjelo i da on onda štapićem prčka po tome i da tu i tamo malo pametuje kako trebaš ovo ili ono, iako mu se jebe za tebe i tvoj bijedni život.

Nisam ništa odgovorio staroj, samo sam izišao van na ulicu.

Moj frend Marko i ja provodili smo dane na igralištu, gdje smo igrali košarku. Bila je to jedina zabava jer je bila besplatna. Imali smo staru ofucanu loptu pa bi točno u podne, kad je ostali narod plandovao u hladovini, izlazili van i igrali košarku na igralištu usred naselja.

Ponekad nam se znao pridružiti i moj frend Ivica. On je bio par godina stariji od nas, ali pao je nekoliko razreda i na kraju odustao od škole. Ivica je imao trik: otišao bi u grad i zaustavio nekog mlađeg klinca na ulici, a zatim bi ga protresao. „Daj lovu!“ rekao bi, a pogled mu je govorio da će ga zgaziti ako ne da. Ako klinac ne bi dao, Ivica bi ga tresnuo šakom i oteo mu sve što je imao. A zatim bi nas pozvao na cugu. Kakav frajer! Bio je uhićen nekoliko puta, ali svaki put su ga pustili jer je glumio da je retardiran.

Tjedan dana nakon što je stara obznanila da ide kod psihologa, Marko, Ivica i ja vraćali smo se iz grada, gdje smo zujali bez veze, kad nas je na ulici dočekala hrpa lokalnih dripaca. Bili su to dečki stariji od nas, bilo ih je desetak i naprosto su nas zaskočili i počeli mlatiti. Mlatili su nas šakama i nogama, nisu birali. Lokalci su mrzili izbjeglice i krivili ih za sve: od nedolaska turista za vrijeme rata do toga što je nekog cura ostavila. Ali taj put smo dobili batine jer je Ivica oteo 10 kuna od nekog klinca, koji se potužio bratu, a ovaj je skupio svoju družinu i napao svu trojicu skupa. Pokrio sam glavu rukama, ali udarci su svejedno pljuštali po glavi i po leđima. Neki me tip raspalio nogom u glavu tako da mi je zazvonilo u ušima. Nekako sam se provukao između njih i pobjegao, ostavivši Ivicu i Marka na bojnom polju, gdje su ih ovi pošteno izmlatili.

Kad sam došao u sobu, zatekao sam staru, sestru i – čak troje psihologa. Bili su to frajer i dvije ženske, svi mlađi od 30. Sjedili su na kauču u tom našem  brlogu, pili kavu i postavljali pitanja na koja je stara skrušeno odgovarala. Baš su našli kad će doći!

„Eto vidite kako je meni!“ zakukala je stara kad me je ugledala krvave glave. „Opet se tukao!“

Tjedan dana ranije doista sam se potukao. Ja i Marko smo razbili jednog klinca koji nam je namjerno probušio loptu pa smo se morali gadno namučiti da je zakrpamo.

„Što je mene bog ovako kaznio!“ kukala je stara i odmahivala glavom.

Otišao sam u WC i oprao se. Lice mi je nateklo od udaraca. Osjećao sam i da mi se jedan zub klima u ustima. Kad sam isprao krv s lica i iz usta, vratio sam se u sobu.

Znao sam da je to s psihologom promašena stvar. Trebalo je biti maher i prodati im priču. Bilo je ljudi koji su znali posao. Jedna naša susjeda je glumila da je pala u nesvijest od šoka, prisjećajući se tragičnih događaja u ratu. Lagala je da joj je dijete zaklano u ratu pa su zvali hitnu i reanimirali je. Bila je to odvratna travestija, ali očito uspješna. Ali moja stara nije znala glumatati, prenemagati se i lagati kao druge žene, nije to imala u sebi, odmah bi počela kukati o neimaštini i plakati. Pričala je kako joj je prvi muž bio propalica i pijanac, a ni drugi nije bio bolji, pa rat, pa bijeda, pa djeca koja je ne slušaju, a ona jadna mora sve…

Bilo je to čisto poniženje, gadljivo za gledati. Što je ona više kukala obuzimao me je veći bijes. To je najgore u siromaštvu. Poniženje! Ono je gore od gladovanja. Neprestano hodaš svijetom ponižen, ne postojiš kao pristojno ljudsko biće, ti si samo netko tko nema para i s kim nitko tko ima para ne želi imati posla. Da sam znao kad će ti ljudi doći, ne bi me ni zatekli tu, makar morao spavati pod drvetom. Ovako sam morao biti pristojan i strpljivo čekati da odu. Osjećao sam jezivu nelagodu jer sam znao da i ja dolazim na red. Nisam znao što da radim.

Slušajući staru psiholozi su pomno vodili bilješke. Postavljali su pitanja i potpitanja, a stara je odgovarala na njih. Kad je završila s kuknjavom, okrenuli su se prema meni i počeli postavljati pitanja. Počelo je seciranje moje ličnosti. Trebalo je nekako naplatiti tih šugavih 200 kuna koje ćemo dobiti. Pitali su me kako mi je u školi, imam li prijatelje, s kim se družim, što me najviše muči itd. Htjeli su znati što je u meni. Odgovarao sam kratko, odsječno i mrzovoljno. Nisam poticao razgovor.

„Brineš li se za svoju mamu?“ upitala je pametna psihologinja, da malo potakne razgovor. „Njoj je jako teško!“

Osjetio sam kako me obuzima neko čudno gađenje kad je to upitala.

„Ne!“ odgovorio sam zgađeno. Mora da mi se gađenje očitovalo na licu jer su zapanjeno gledali u mene kao da sam poremećen.

„Zar se ne brineš za svoju mamu i za svoju malu sestricu? Zar ne voliš svoju malu sestricu?“

„Ne!“ odgovorio sam opet.

„Ne voli on nikog!“ frknula je stara ogorčeno.  „Ne sluša nikog, samo se tuče. Šta ću s njim?“

Ovi su samo bez riječi gledali u mene. Odjednom više nisam mogao podnijeti sve to. Ustao sam i izišao iz sobe. Otišao sam van na ulicu i samo hodao cestom, bez nekog cilja. Hodao sam ulicama i smišljao što da učinim i kako da pobjegnem odatle. Bilo mi je dosta siromaštva i svih tih ljudi. Uzet ću ruksak, potrpati u njega svoje smrdljivo prnje i odlazim odavde zauvijek, bilo kamo. Otići ću u jebenu Ameriku! Nikad me više nećete vidjeti. Nikad me nećete naći!

Kad sam se vratio, psiholozi su bili otišli, a stara je bila crvena od bijesa. Bila je toliko bijesna da danima nije željela razgovarati sa mnom. Nije htjela čak ni kuhati, pa sam svaki dan opet otvarao riblje konzerve i jeo jednu po jednu…

Nekoliko dana kasnije morao sam otići u bolnicu kod zubara i izvaditi zub koji se rasklimao od onog udarca nogom. Doduše, bio je pokvaren i nije ga bilo šteta. Još uvijek imam rupu gdje je bio taj zub, ako ne vjerujete, dođite da vam pokažem. Kurvin sin mi ga je izvadio bez ikakve anestezije. Nisam imao zdravstvenu iskaznicu već izbjeglički karton pa nije želio trošiti dragocjeni anestetik na mene. Ušljivi stari sadist! Rana u ustima mi se upalila i nekoliko dana nisam mogao ni govoriti od bolova, samo sam mumljao kao kakva životinja.

Foto: Wikipedia

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara