Jure Radić: Gastarbajter Marko

Zvono budilice trgnulo ga iz sna. Četiri su sata. Mora se ustati i put Stuttgarta. Ane je već bila budna. Pomiješani osjećaji od sinoćnjeg mamurluka s kumom Ivanom u seoskoj gostionici i brzinske bračne obveze za rastanak. Golo toplo tijelo njegove žene privijalo uz njega. Pogled, topli dah i njene nabrekle grudi molile su za još jedno sjedinjenje. Rukom je mazila njegov smežurani alat pokušavajući ga vratiti iz mrtvih.
– Hajde, mišiću, probudi se, šta će moja maca bez tebe!? – tepala mu je Ane češkajući mu jaja. Ali tu nije bilo pomoći, sinoćnji pelinkovac je učinio svoje.
Ni Ane nije više ona stidljiva Ane iz crkvenog zbora i ugledne fratarske kuće. Na božićnoj misi sedam godina prije svidio mu se njen glas i stas. Smeđokosa ljepotica očiju boje mora na pragu dvadesete spustila je pogled dok ju je izazovno gledao. Nije ga zaboravila kad je sutradan uvečer došao na sijelo u njenu kuću.
Znala je tko je on, dvadesetsedmogodišnji Marko Bilić iz trećeg sela. Osjetio je u njenim očima radost zbog njegova dolaska. Osjetio je i nemir i nelagodu kod njenog oca i majke. A i imali su razloga.
Nadaleko se prenijela priča seoskih gastarbajtera o njegovim ljubavnim avanturama u Njemačkoj. Istina, bilo je tu dosta dodano, ali i propušteno.
A što je mogao Marko Bilić kad je sudbina tako htjela? Dvadesetogodišnji Imoćanin s odsluženom vojskom, diplomom splitske tehničke škole i posuđenih dvjesto deutschmaraka u džepu na štutgarskom Banhofu hladnog ožujskog jutra 1970.
U vlaku punom polupijanih zemljaka preko puta njega sjedila je izazovna crnka Svetlana Petrović, njegova vršnjakinja i medicinska sestra iz Beograda. Već godinu radi u Birghospital, gradskoj bolnici u Stuttgartu. Od Zagreba do Stuttgarta gotovo joj ispovjedio svoj život. Umjesto na baušteli u gradiću Leonbergu našao se u njenom stančiću u krugu bolnice. Poslije kave i toplih berlina iskusna Beograđanka uvela ga u svijet ljubavi. Tri dana poduke kasnije mu se činila najljepšim što mu se u životu dogodilo. Na kraju mu je priznala da je zaručena za petnaestak godina starijeg njemačkog doktora koji mu nije do koljena ni u zgodnosti, ni seksu, a bogme ni pameti jer ga je ono sinoć držeći pod ruku prodala za „lieben kozine aus Jugoslawien“.
– Ali meine liebe Marko, lieben ist lieben, Doktor ist Doktor! – pragmatično je zaključila.
Ali nije ga zaboravila. Tjedan dana kasnije njen Doktor je za „lieben kozina aus Jugoslawien“ našao lagodan posao hausmajstora u bolnici „Saint Ana“. Dobio je na korištenje jeftin jednosoban stančić u blizini bolnice u kome su stanovali djelatnici samci, točnije uglavnom medicinske sestre i mlade liječnice. Taj mu stančić gotovo i nije trebao.
Otišla je iz njegova života, ali ga preporučila kolegicama konkurentske bolnice. Poslije lagodnog rada za dobru plaću bačen je na milost i nemilost mladim sestrama i doktoricama odraslim na parolama hipi pokreta i slobodne ljubavi. Nije se imao kome žaliti i prihvatio je to kao prst sudbine .
Tu i tamo svratio bi nedjeljom na popodnevnu hrvatsku misu u Konigstrasse, izbjegavajući emigrantske tribune i udbaške agente. Lagano ispijajući Stuttgarterbier slušao je žalopojke zemljaka o teškim bauštelskim danima i spavaonicama u vagonima. Znao je da bi mu zavidjeli, pa se žalio kako je i njemu teško.
Sve bi bilo dobro da ga nije u akciji uhvatio neki Srbijanac kako mu pegla vjerenicu medicinku kad se ranije vratio u stan. Vijest se proširila među Jugašima u kojoj je svatko dodao ponešto da je došlo dotle „da jednu j…, a druga mu puši“. Naravno istovremeno. Postao je nacionalni heroj među hrvatskim gastarbajterima. Hrvatinama je bilo drago te 1971. i hrvatskog proljeća vidjeti bar jednog srpskog rogonju. Što se njega ticalo, njemu je svaki dan bio proljeće, a zgodnoj maci nije brojao krvna zrnca. Sve ostalo je legenda koja je došla do rodnog kraja. Na Božić 1971. rođeni ćaća je sina jedinca izbacio iz kuće dok je majka čupala kosu. Naravno, ne zbog Srbijanke i pada hrvatskog proljeća već što je „razvratni sin ukaljao ugled poštene kršćanske obitelji Bilić“.
Mlad i lud istog dana sjeo je na vlak u Splitu i vratio u svoj njemački stan. I krenuo u nove pobjede. Sestre i doktorice su se svojski trudile i izvukle ga iz depresije.
Na pravoslavni Badnjak u siječnju 1972. poslije dežurstva dok se pripremao za uobičajeni maraton zazvonio je telefon. Poznati glas s druge strane žice sada Frau Svetlane Schneider:
– Marko dragi, Svetlana je. Želela bi te videti.
Nije mogao riječi prozboriti. Nije je vidio ni čuo dvije godine.
– Ne ljutiš se valjda na mene zbog Savke i Tripala. Keve mi, ja nemam ništa s tim. Ja volim Hrvate, ja volim tebe Marko. Mogu li doći kod tebe za jedan čas na pet minuta? – molila je umiljato.
Pristao je naravno.
K vragu Savka i Tripalo, Svetlana je zakon! – pomislio je u sebi tražeći miroljubivo rješenje između dva zavađena bratska naroda. Mirenje nije trajalo pet minuta nego tri dana iz kojih Frau Schneider izišla rasčečerena. Herr Doktor Klaus Schneider bio je tada na nekom važnom kongresu u američkom Houstonu.
Devet mjeseci kasnije rođen je mali Jadran Schneider koji igrom slučaja ima koviljavu kosu kao i Marko Bilić. Nikad nije mogao razumjeti zašto mu je dala ime Jadran kad se Jadransko more ne vidi ni iz Imotskoga, ni Beograda, a bogme još manje iz Stuttgarta. Ili možda tata Schneider ludo obožava naše more. Nakon godina mozganja zaključio ju je inspirirala slika Splita na zidu sobe u kojem je začet njen sin. Sliku mu je poklonio njegov splitski prijatelj pitur Branko Šerić Panta koji se predstavljao kao vladar svih boja, a naročito sive. Na slici su splitskom rivom šetali magarci, a prozori palače prema moru širom otvoreni.
Sretnu obitelj vidi ponekad u nedjeljnoj šetnji Slossplatzom. Svetlana misli da je Marko slijep, a on se pravi lud. Mali priča njemački i srpski.
Jedino za čim Marko žali je što Jadran vjerojatno nikad neće pjevati gangu.
Prošla su tri Božića da nije bio u domovini. Pismima je pokušavao izgladiti odnos s ocem. Majka je zajedno sa sestrama uspjela nagovoriti ćaću da mu oprosti. Obitelj se, kako i priliči pravim kršćanima, izmirila. Otac mu je dao zemljište za kuću na ulazu u selo.
Marko je uštedio lijepe novce i sagradio najljepšu kuću u selu. U seksu više nije nalazio ono zadovoljstvo. Želio je naći normalnu seosku djevojku i oženiti se. Svoje seksualne aktivnosti sveo je na minimum. Tek toliko da ne zaboravi.
Na božićnoj misi godinu poslije u seoskoj crkvi srce mu je zaigralo kad je ugledao Anu Matić. Kad je sutradan navečer na sijelu u njenoj kući vidio namrgođene njene roditelje, znao je da će biti teško. Zato je poveo naoružanog zeta Antišu jakog na jeziku, a još vještijeg na oružju. Sama njegova pojava otvorila je prostora u kući punoj momaka. Radost na Aninu licu davala je nadu.
Roditelji su je odvraćali od švapskog kurvara Bilića. Marko je i dalje dolazio, a potajice bi se sastajali i kod ovaca. Na kraju su se dogovorili da umaknu. Jedne subotnje večeri sa zetom Antišom, prijateljem Ivanom i dvojicom rođaka došli su po Anu koja ih je čekala blizu kuće s torbom na leđima. Kad su se odmakli dovoljno od sela, Antiša je bacio nekoliko dinamita i zapucao iz puške i pištolja. Aninu ocu sve je bilo jasno. Za Uskrs su se vjenčali. Kum mu je bio najbolji prijatelj iz djetinjstva, Ivan Bilić.
Sramežljivu Anu uveo je u svijet seksa iskustvom vještog ljubavnika.
Tri tjedna poslije morao se vratiti na rad u Njemačku. Klonio se žena i prihvatio rada. Prekovremene sate je pretvarao u slobodne dane kako bi češće išao svojoj dragoj. Dobili su kćer kojoj su dali ime Iva po njegovoj majci, a dvije godine kasnije sina Franu koji nosi djedovo ime. Zavolio je Anu svim srcem, a osjećao je da i ona voli njega. Iva ima šest, a Frane četiri godine.
Sinoć je s kumom Ivanom, starim momkom i „drkadžijom“ kako ga je od milja zvao, zapio u seoskoj birtiji. Jutros mu se ni uz Anino milovanje nije digao i stid ga je. Dok se oblačio vidio je Anino nezadovoljstvo. Šutke je pio kavu. Tu i tamo Ane bi preko volje spomenula:
– Nemoj zaboravit pasoš, nemoj novčanik, znaš da se nesritno vraćat! Poljubio je Ivu i Franu koji su u svojoj sobi spavali. – Čuvaj se, moj Marko! – zajecala je Ane dok ga grlila i ljubila na rastanku. Upalio je svoj Mercedes, zatvorio vrata i zasvirao uplakanoj Ani koja je drhtala na snijegu.
Vidio je upaljeno svjetlo na kući kuma Ivana pa još dvaput zasvirao. Smrznuti snijeg osjećao je pod gumama. Muka mu je bila od svega. Najradije bi se vratio. Polako je vozio makadamom prema glavnoj cesti. Odjednom ga počelo zanositi. Osjećao se bespomoćnim. Sletio je s ceste u pola metra dubok Tilov dočić. Počeo je psovati. Izišao je iz auta i zagazio u snijeg do koljena. Autu nije bilo ništa, ali izvući će ga moći jedino s konjima. S naučenom njemačkom smirenošću uzeo je torbicu iz auta i krenuo kući. Škripalo je pod cipelama. Kad se približavao svojoj kući, ugledao je upaljeno svjetlo u svojoj spavaćoj sobi.
– Biće jadna Ane još plače! – pomislio je u sebi.
Lagano se približavao prozoru. Iz sobe se čula lagana škripa kreveta. Kroz škure se jasno vidjelo kako Ane zanosno jaši na nekome jezikom ližući gornju usnu. Zacrnilo mu se pred očima. Muškarac joj je gnječio dojke, a onda se uzdigao hvatajući ustima njene bradavice. Rukama joj je stiskao guzove.
– Kum Ivan! – prepoznao ga je.
Pokušao se smiriti, ali sada njemački „langsam“ nije pomagao.
Sada mu je mali Frane sličio na kuma Ivana. Od te pomisli stresao se.
Vanjska vrata nisu bila zaključana. Sjekira na trupini se ponudila sama od sebe. Kameni geni povrijeđenog dinarskog mužjaka energično su otvorili vrata sobe. Ljubavnici su skočili iz kreveta.
Žena je kriknula – Ajme meni!“
Kum Ivan se tresao. Njegov bojovnik je tužno pao.
Divlji Marko sa zamahnutom sjekirom u ruci krenuo je prema njima.
Bespomoćni Ivan instinktivno je digao ruku i drhtavim glasom progovorio:
– Kume, ja svratijo na kavu…

Ružica Gašperov: Proslava godišnjice mature

Vidit će me opet, kako da ne! Može ih bit sram. Jesam li ja kriva šta je vino bilo loše, a oni dosadni ka proliv? Uvatili se nabrajat ko šta ima. I žene i dicu i vikendice i stanove. Sve osim ljubavnica. Pitaju mene da di san ja. A di ću bit? Slobodna ka tica. Ne, ne , nije meni potriba prat tuđe mudante i kuvat ka za manovala. Ne dam ja nikome moju slobodu, a to šta se rugaju sa mnom može in bit na čast. Odma me urtalo, ali nisan dala gušta. Pravila san se ka da je sve u redu. Čak san i konverzirala. Sve po propisima.

Ipak, iman osjećaj da na večeri nisam zablistala. Prva greška je bila ta šta san sila između tri majke. Sva njihova dica su bila izuzetna i iznimno nadarena. Muževi su im bili izuzetno iznimni. Poslovi ludilo. Sidila sam tu sat vrimena bez da sam progovorila rič.

Tiho sam se ustala i otišla do Zlate. Zlata je u školi uvik sidila sama i malo je pričala. Nisam znala kako bi počela. Poučena pričom od maloprije, mislila sam da ne mogu promašit ako je pitam za obitelj. Ona će počet litaniju, a ja ću samo klimati. Kao odgovor na moje pitanje, Zlata je neobuzdano počela plakat. Bila je jedinica. Majka i otac su joj umrli lani od raka pluća. Pasa joj je u veljači prigazija auto.

Kad je Zlata prestala plakat, otišla sam malo do muških. Nekako mi je sa muškima uvik bilo lakše nać zajednički jezik. Međutim, večeras s njima nisam mogla nać nikakav jezik. Pričali su ko ima boljega i većega. Kako se u auta uopće ne razumin, nisam mogla sudjelovati u razgovoru. Možda je i bolje tako. Barem mi nitko nije plaka na ramenu.

Otišla san onda do našeg razrednika. S njim je već više od sat vrimena pričala Janja, a ta Janja zna bit dosadna ka ćimavica. U sve se razumi. Profesor je filozof. Nije njemu do Janjinih gluposti. Povest ću malo razgovor o bitku. To bi ga moglo razgalit. I da znate da je. Doduše, malo smo podmazali bočicom vina. Da ste samo vidili kako je klizilo. I razgovor. I vino. I da neko nije pustija Mišu, tu bi večeri bija kraj.

Ja san vam luda za Mišom. Kad on ispruži ruku, a na prstu ona kapula od prstena, ko ne bi poludija. Još dok je bija mlađi, pa raskopča košulju, a ispod ljubavni tapetić. Srce bi mi se kidalo šta me nisu tili pustit na binu. Zato san se večeras naplatila. Bilo je malo nezgodno popet se na sidalicu, ali čim sam se dočepala stola, bila san u elementu. Ljudi moji, šta je vrcalo ispod mojih nogu. Kad je poletila čaša crnoga na Vesninu veštu, bilo mi je ka da mi je ko da miljun kuna. Krava jedna, ona će meni da joj je žaj šta neman dice i muža. Bome, baš bi volila vidit kako će tome svome mužu objasnit odakle joj vino po vešti.

A jesan bila kraljica! Muški se skupili, molili me da siđen, da će me odvest kući. Nećete! Ne! Ka da ne znan kako bi oni mene vodili kući. Nisan ja laka ženska neka se nisan nikad udavala.

Ivica Žitko Forempoher: Otac-Otan (povijest naroda)

GUSKE IZ MAGLE SMO,

 

SMOGA…

 

TI RADI, BRATE,

TO ČINI, DRUŽE,

UČI ZA NAS, SINE,

DOK NAM SUNCE SINE.

 

…danas kada postajem…

 

MOLI ZA NAS, OVCO,

RADI TI TO, SINE,

MOLI ZA ME, OČE,

DA MI SUNCE SINE.

 

TI UČI TO,

TI MOLI TO,

TI ODLEŽI TO,

TI UMRI TU…

 

…dajem časnu nečiju riječ…

 

STRIJELJAJ ZA NAS,

DRUŽE,

KOLJI ZA NAS,

POBRATIME ROĐO.

 

PA PRED KRAJ BALADE

ETO NAM ZA KLETVE…

 

…..da ću…

 

TUĐ BUDI, SINE,

ČOVJEK BUDI BRATE…

 

….ako zatreba dati i svoj život…

 

ETO VAM GA… GOSPODINE DRUŽE,

ETO VAM GA… POBRATIME ROĐO,

ETO VAM GA… NA KRAJU BALADE.

ETO VAM GA…

SNAŽNO I DUBOKO.

 

ON POBJEŽE

JA TONEM “VISOKO”

DALMACIJO

 

ZEMLJO

MAJKO

 

TI TO , TI TO.

TUĐ ČOVJEK SAM

ZEMLJO

 

MAJKO…

TI . TO….

TUĐIN TO…

ON POBJEŽE

DA NAM TUĐIN DOĐE…

 

TUĐIN TI ,

TUĐIN TO.

 

NATO,

EU,

WTO…

 

OSTAJE NAM

SAMO VETO!!!

Zoran Žmirić: Zapisano metkom

[Iz zbirke u nastajanju Zapisano metkom]

Igrajmo se rata.
Ti počinješ.
A, B, C, Č, Ć, D, DŽ, Đ…
Stop!
P!
Država: Pokojna
Grad: Napušten
Selo: Spaljeno
Planina: Prokleta
Rijeka: Krvava
Biljka: Korov
Životinja: Bijesna
Ime: Nepoznato
Predmet: Metak
Sport: Streljaštvo
Auto: Zastava
Ne razumiješ igru
Sve mora biti na P
P kao
Pakao
Kao
Pacifizam
Pakt
Pacijent
Paraliza
Pajac
Pakost
Pomrčina
Poniženje
Povraćanje
Prkos
Prljavština
Prosjačenje
Princip
Ponor
Pomor
Razumiješ?
Rata se igramo na P
P kao
Postrojba
Kao
Patrola
Patrona
Puška
Prigušivač
Paljba
Pogibelj
Panika
Pancir
Projektil
Protunapad
Pogodak
Pogreb
Povorka
Rata se igramo na P
P kao
Potkazivač
Kao
Pomutnja
Prodor
Pobjeda
Povlačenje
Poraz
Predaja
Rata se igramo na P
P kao
Poremećaj
Kao
Polucija
Prostitucija
Pozadina
Porok
Pornografija
Požuda
Položaj
Penetracija
Porod
Pobačaj
Rata se igramo na P
P kao
Proviđenje
Kao
Prorok
Predvodnik
Psalam
Pop
Purizam
Paradoks
Pasivnost
Pašnjak
Pastir
Perfidnost
Patetika
Patnja
Patogeneza
Patologija
Prostodušnost
Pepeo
Plač
Rata se igramo na P
P kao
Patriotizam
Kao
Ponos
Pripadnost
Prizemnost
Pregovor
Prozivka
Psihoza
Prisila
Pritisak
Pristanak
Popis
Potpis
Pripojenje
Prisvojenje
Proširenje
Pokornost
Poslušnost
Rata se igramo na P
P kao
Policija
Kao
Potraga
Pretres
Prekoračenje
Privođenje
Pothvat
Pravilo
Propis
Pravda
Prijedlog
Predmet
Povreda
Prekršaj
Predočenje
Procedura
Porota
Prepiska
Prepirka
Proturječnost
Pravosuđe
Proces
Priznanje
Pokajanje
Presuda
Pravomoćnost
Priopćenje
Rata se igramo na P
P kao
Prebivalište
Kao
Predosjećaj
Prtljaga
Prečac
Prebjeg
Pasoš
Pruga
Preseljenje
Prognanik
Rata se igramo na P
P kao
Politika
Kao
Premijer
Predsjednik
Potpredsjednik
Protokol
Povjerenstvo
Parlament
Partija
Povlastica
Prepotencija
Prepredenost
Pokvarenost
Paravan
Parodija
Parazit
Prijestolje
Predujam
Pozicija
Prevara
Prodaja
Propaganda
Profit
Postotak
Prihod
Premija
Prežderavanje
Probava
Proljev
Povijest
Prošlost
Rata se igramo na P
Ne razumiješ igru
Sve mora biti na P
Država: Prodana
Grad: Porušen
Selo: Poklano
Planina: Previsoka
Rijeka: Presušila
Biljka: Posječena
Životinja: Pobješnjela
Ime: Precijenjeno
Predmet: Potrošen
Sport: Podlost
Auto: Put
Predaleko
Prokleto predaleko

Jelena Šimunić: U hipsterskom zanosu

U pauzama između silovanja
kamenje je sjeklo žuljeve
sestrama ogrezlih u krivovjerje.
Kad rukama razgrneš zemlju
nazru se
u kosti neupisane priče
Laju kroz usta krvnika
Zloslutna je tišina koja obavija lavež
dok ideološko brbljanje
pomračuje dokaze
o naravi nečovjeka
Ne bira taj odijelo prema uvjerenjima
Samo žrtve.

***

Izvlače mrtve ideologije
bez poznavanja postupka
reanimacije misli
Pretili crvi
zadojeni njihovim mesom
podriguju citate
u usta njihove djece
Djeca ko djeca
vole jesti nezdravo
i hodati svijetom
musavih obraza
Naslijeđena ordenja
romantično prizivaju
strijeljanja
Ne
Vješanja! Vješanja!
U hipsterskom zanosu
perpetuiranja
povijesnih trendova
izglobljenost iz konteksta
interpolira barikade
od lego kocaka
u dvorišta
državnih sinekura.

 

Tako djeca uče
da ne grizu ruku
koja hrani
dok s kućice na stablu
pucaju u Švabe.

Dario Abram: Kad zaboravimo svoja srednja imena

I.

Kad zaboravimo svoja srednja imena
u mulju i ludosti srednjih godina
i preuzmemo neka nova, kad se

abecedna juha zgusne u nove uzorke
i matica vjenčanih ispiše nam
brojke koje trule u arhivu,

i dok se doba recikliraju,
svijet će biti ukrašen
u skladu s djetinjstvom.
(Juhe će se i dalje podgrijavati.)

II.

Izlaz, izlaz, izlaz.
U svojim umovima osmišljavamo
planove bijega i opasne,
neotvorene autoceste,

pa nastavljamo makadamom;
godine su prošle otkad je Bog
vozio onuda. I alarmi za dim i

vrećice čajeva signaliziraju usporen
zov smrti. Zamisli da stavimo
ovratnike oko voljenih, šećemo ih zimi –

vrlina uvježbanih. I tako stavljamo kamenje
oko prstiju i ovjeravamo osjećaje.
Tko ne bi? Papiri su pravo na hvalisanje.

III.

Evo ti tajne: svi imamo dvorišta
koja mjerimo (u) šalicama

i urezujemo ih u svoje živote
kako bismo izmjerili suptilne igrice
starih slika djedova i baka.

Pomoću kava i novina mi doista volimo.

IV.

Nadam se martiru kojega bih
njegovao octom
ili anđelu čuvaru za šankom
u noćnome klubu.

I pola stoljeća kasnije,
kada stroj blizančeva srca

nadziru medicinske sestre i doktori
na stražnjem sjedalu kabrioleta,

riječ „čudo“ prečesto se izgovara.

V.

Zapaljena u tragediji bolničkih kreveta
žudnja će se vratiti na staru rutu.

Čak i ovo:

riječi će naposljetku postati sićušni bogovi u nama,
grickati poput malenih zvjezdanih glodavaca.

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara