Vid Sagadin Žigon: Otvoreno pismo svim pravim pjesnicima

Najbitnije stvari su
odviše proste.
Lažu samo oni koji…
zapravo ne znaju za sebe.

Izbezumljeni sa sobom
ne mogu vidjet samog sebe.
Ali prave stvari su
skromne i ponizne.
Prave stvari nikada ne lažu.

Da li anđeli postoje?
A ja vas pitam
Tko bi onda letio bez njih?
I tko bi ikad mogao da padne?
Zar vam je truplo života
zaista dovoljno krupno
da izvučete oči iz mrtvih snova?

Kristusova patnja jeste
od neuništivog čelika
ali ipak on nije bio čovjek
nego samo onaj koji pati
a to je zapravo svako od nas.

Kristus neće doći
jer je on oduvijek ovdje
sretan među zvijezdama
koje uzalud svijetle
u tamu izbezumljenog uma.

Sad vam kažem
sad ili nikad srest
ćemo se u paklu snova
i podtaknuti vatru
vlastite radosti Biti.

Uz veliko poštovanje
svima koji vas čitaju.
Izbezumljeni pjesnik

Ilustracija: Caravaggio, Večera u Emausu

Milan Zagorac: Pet savjeta za mlade autore

Umjesto tjednog komentara, evo jednog fejs zapisa:
1. Nemojte se sramiti svoga rada. Jednako tako nemojte misliti da ste Kamov, Mann ili Virginia samim time što nešto stvarate. Imajte mjeru, radite, pokazujte što radite, a rezultati će stići kad stignu, naročito ne maštajte o sabranim djelima ili da nazovu ulicu po vama. Radite i prezentirajte to što radite. Ne brinite što imate 5 sljedbenika i što nikad niste dobili nikakvu nagradu. Vaš rad je nešto na duge staze. Život je dug i plodan dar.
2. Radite puno i nemojte postavljati pitanja za koga i zašto jer niste dobili time prestiž ili novac. Radite, to znači pišite, učite. Promatrajte otvorenim očima, ušima i umom. To “radite” ne znači da izbjegavate stvarni život. Živite ga. On je ultimativno učenje. Ne mislite samo na novac. Štoviše, pišite, uređujte, pomažite, dajte sebe za nešto što možda ni nema veze s vašim pozivom. Pomognite lokalnom časopisu za beskućnike sa svojim prilogom… Lektorirajte početnički časopis, radite u socijalnoj samoposluzi, sudjelujte u čišćenju svoga kraja.
3. Sudjelujte u lokalnoj zajednici. Koliko vas god ona frustrirala, ona je vaša stvaralačka maternica. Vaša je lokalna zajednica i ona na fb ili twitteru ili na googleu. Ona je sve i svugdje. To ne znači da joj morate podilaziti. Vi znate što treba vaša zajednica, vi u njoj možete uvijek pomoći.
4. Imajte mjeru. Ne ponižavajte one koje biste mogli ponižavati, ne laskajte nepotrebno. Mislite o onome što radite i učite procijeniti vlastiti doseg i mjeru. Imajte mjeru.
5. Ne radite ništa instant – tipa slava u bb kući ili, primjerice, Kardashians. Ne budite zavidni. Nemojte platiti 10000 milijuna samo da postanete slavni. Poanta nije u tome. Ne napuhujte se, to se vidi. Vaš rad je vidljiv u tome koliko ste otvoreni i prisutni.

Foto: www.morguefile.com

Veronika Dintinjana: Oleandri

Tamo negdje je plava zgrada, uzidana u brijeg.

Uza zid garaže od salonita rastu tri oleandra.
Posadili smo ih zajedno. Kažu da će ih trebati posjeći.
Cesta se spušta do kanala. Do mora. S borovom šumom
i stijenama za obranu,
protiv vjetra i valova.

Iznad vrata je pukotina, koja se proteže
do temelja. Brdo se kreće.
Gradimo na živom pijesku, ne znajući;
voda i vapno privremeno zaustave
odnošenje grednika, s kojima gradimo
domove. Želje i nade. Siječemo drveće, kako bi
učvrstili svoje živote, kratimo im ruke, kosu.
Oleandri ipak dalje rastu, ravno prema dolje i ravno gore.
Čak i ako nema mjesta da bi mogli proširiti ruke.

Gdjekoje drveće i grmlje zna živjeti na živoj stijeni.
Kao cvjetovi tratinčica i stolisnika u stijeni
Katedrale u Pontevedri. Ili bilo gdje drugdje,
gdje kamen i cement pucaju umjesto srca
i nastane u rani crnice malena kap.

Nekoliko kamena, nekoliko imena. To je sve što ostane.
Žute krizanteme u lončićima za cvijeće,
usred negostoljubivih groblja.

Unatoč stotinama plamena nema dovoljno topline
da bi si mogao ugrijati ruke.
Kalendar neke, prije davna vremena napuštene i zaboravljene žetve,
pomaci nebeskih tijela, koji podsjećaju
da će tama još jednom omotati svijet.

Slijedeći put donesem oleandre.
Odrezat ću grane i od njih uzgojiti reznice.
Kroz vrijeme, vidjet ćemo hoće li biti cvjetovi iznad otrovnih listova
ružičasti ili bijeli.

Prevela Andreja Malta

(Pjesma je prevedena u sklopu prevoditeljsko-pjesničke radionice “Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani”, održane 28. studenoga 2015. u suorganizaciji Poiesisa, Književnosti uživo, Zavoda Gulag i KUD Sestava u Hostelu Celica u Ljubljani)

Foto: www.morguefile.com

Vid Sagadin Žigon: Šalamunu

Mladim pjesnicima si kao od šale
rezao mlade i još grčevite lulke
šala-o-mun ti bicepsu poezije!

Kako su plesali oko tvoje
neusahljive kite kako si ih
jebao dječjim govorom

da su te darivali svojim jezikom
pa si ga prekasno uzimali natrag
zaraženoga tvojim vječnim entuzijazmom.

Polegao si ih na plahte nasljedstva
kao male bijele štruce te ih
jednoga za drugim razdjevičio.

Sada te kunu jer nisi upotrijebio
ekološko brašno za bezjezične
napjeve koji te nehotično slave

o-šala o-mun istrebljivač
svojega plemena sjemenski
pastuh svojega krda o-mun

o-šala o-šala o-mun o-šala
tvoji mali bijeli zečići se množe
brže od tvoje male bijele smrti

posvuda su i grickaju crvene
oči skrite za potplati bogova
koje pucaju od smijeha da ovdje

plačemo za tobom o-plač o-šala
o-tol-mun nikada mračan-mun
koji pljuje slike kao da bi se mrijestio.

Još uvijek te kuju u zvijezde
i zavijaju u tvoj mjesec kao vučići
prisisani na sise iz srebrnoga

pepela kojega radodarno trošiš
okolo nas da lako svatko
reče: Šalamun to sam ja!

Prevela Mirela Fuš

(Pjesma je prevedena u sklopu prevoditeljsko-pjesničke radionice “Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani”, održane 28. studenoga 2015. u suorganizaciji Poiesisa, Književnosti uživo, Zavoda Gulag i KUD Sestava u Hostelu Celica u Ljubljani)

Foto: https://newyorkschoolpoets.wordpress.com/2014/12/28/tomaz-salamun-1941-2014-and-the-new-york-school/

Borut Petrovič Vernikov: Van vremena sve je hladno

van vremena sve je hladno
hoću li živjeti ako me poljubiš?
tamo nema stepenica
u očima je tama zjenice su slijepe
hoću li progledati ako me poljubiš?

van vremena sve je hladno
tamo nema krvi nema toplih riječi
tamo misao još nije trudna
tamo je nešto što nema ime
van vremena sve je hladno
hoću li progovoriti ako me poljubiš?

hladno mi je u zapečaćenoj šutnji
ne mogu vikati
nemam jezik da bih okusio
piće razapetog
nemam prstiju da bi se dotaknuo križa
van vremena sve je hladno
hoću li barem sanjati ako me poljubiš?

jedino što osjećam je svijest
ali ni ona me ne poznaje
ja ne znam tko sam
van vremena sve je hladno
hoću li preživjeti ako me poljubiš?

ostavio si me u zaključanom labirintu
čovjek je postao zub vampira
čekam da bi se rodio
hoću li dobiti tijelo ako me poljubiš?
van vremena sve je hladno
sunčani sat prži

Prevela Andreja Malta

(Pjesma je prevedena u sklopu prevoditeljsko-pjesničke radionice “Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani”, održane 28. studenoga 2015. u suorganizaciji Poiesisa, Književnosti uživo, Zavoda Gulag i KUD Sestava u Hostelu Celica u Ljubljani)

Foto: Tamara Modrić

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara