Milan Zagorac: Knjiga kao najava dubinske promjene

Uz poemu skarleta_p Avenija. Dokument jednog vremena i međuprostora.

„travanj zapravo i ne zvuči toliko loše“

Skarlet_p nam se predstavlja s novom poemom, svojevrsnim nastavkom Vodiča kroz nutarnje gradove za commutere i Nestalne frekvencije, na još zanimljiviji i intrigantniji način, nastojeći oslikati zaista golemu fresku duhovnog pejzaža ranog 21. stoljeća i nove generacije koja tek traži svoj glas.

Možda bi ovaj, recimo to tako, roman u stihu skarleta_p (koji već pri prvom čitanju izravno ili posredno evocira Stearns Eliota, Pollocka ili Rothka) trebalo odmah označiti generacijskim kodom ranog 21. stoljeća (stihovima ovaj album mogao bi biti generacijsko remek-djelo / ova recenzija mogla bi otključati novi žanr implicira se svojevrsna “predstava unutar predstave” koja opet implicira moguće interpretacije i iznosi sumnje te postavlja pitanje je li to na taj način i uopće moguće) koje će strpljivog, obrazovanog i nadasve otvorenog čitatelja zaista dotaknuti barem jednim od svojih beskrajnih kapilarnih grananja (upravo zato i inzistiram na kratkom sižeu same knjige na početku, bez odavanja sadržaja, naravno, kako bi čitatelj dobio osnovne identifikacijske ključeve).

Čitatelju tako neće promaknuti minucioznost autora kao i njegova pažljivost pri izgradnji književnog djela (koje se prelijeva između romana, poezije i poeme o ljudima na početku ovog stoljeća), koje kao da najavljuje tolike dubinske promjene s kojima će se ne samo sadašnji, već i budući čovjek morati nositi, ne bi li spasio samoga sebe, štoviše, cijelo čovječanstvo od praznine i nedotupavosti, ne bi li se izvukao iz toliko mu puta prorečene sudbine “štale robova” uz čiji rub uvijek ustrajno pleše. Ovo je knjiga o čovjeku na rubu, na granici, u krizi, u potrebi. Ali nemojmo se zavaravati, autor je svjestan ograničenja u kanalu komunikacije između pošiljatelja i primatelja, štoviše kao da se radi o dvjema različitim osnovama koje ne mogu biti uzajamno inteligibilne: jedne koja pripada starom čovjeku, a druga nekom mogućem novom, još uvijek nedefiniranom, no svakako nužno duhovnijem. Ipak, generacijsko je remek-djelo stvar potrebe, a ne samo stvar fraze, ono je nužnost, unatoč mogućoj i pretpostavljenoj (ne)čitanosti.

Stoga, najprije bi valjalo krenuti od nečega što nije povezano s tekstom, ali će svakako biti povezano s njegovom recepcijom, jer to je legitimno pitanje: ima li danas u nas čitatelja koji će suvereno kročiti ovom knjigom? Gotovo sa sigurnošću mogu reći da ih je vrlo malo, no nadonosno ima. No ima li, onda, smisla objavljivati ovakve knjige? Ima, jer postoji određena nada, ufanje, uzdanje u generacije koje dolaze, a kojima će ova poruka u boci, enkapsulirana i kondenzirana literarizirana današnjost, toliko bremenita događajima, a tako ispražnjena od sadržaja, biti dokaz da je čovjek sadašnjeg vremena čak bio u stanju misliti kompleksnije, postavljati višeslojna pitanja, štoviše, javno i glasno o njima govoriti, pa makar se izložio pogibelji da bude neshvaćen. To eksplicitno kazuju stihovi “art je postao aparat fusnota / iza kojeg se skriva naša kultura / sačuvali smo bit / izgubili smo ljušturu / na trenutak”. Uostalom, stoljećima znamo da je sudbina onoga koji donosi riječ, objavu, dubinsku istinu, biti luda, ismijan i ponižen, zar ne? Biti neshvaćen.
Ne govorim uzalud o činjenici da će čitatelju poema skarleta_p ostati neshvaćena. Uostalom, i sam autor to iznosi (ovaj album mogao bi biti generacijsko remek-djelo / ali pitam se u kojoj mjeri je to uopće kompliment / generacije koja nas čitaju nisu sposobne / primijeniti na sebe ove pojmove i prepoznati se). Svjestan sam objektivnih ograničenja potencijalne čitateljske publike, praga očekivanja kao i zakona velikih brojeva koji nam ne idu u prilog. Ali tada se čini tim više važno pokrenuti se, pomaknuti, natjerati na razmišljanje, jer situacija je krajnje dramatična…

Možda bi se ova knjiga mogla označiti kao generacijska krizna komunikacija uzrokovana neautentičnošću života, ali prije svega u odnosu na jednu krajnje definiranu dobnu skupinu – mlade, visokoobrazovane, na egzistencijalnoj margini: mislim pritom na tebe / mene / svijet / etc. / svi kao da smo skliznuli / s bitka / u nekoj točki / u mnogo točaka / a istovremeno da je / biti / nešto što smo primili / iz ničega kao dar / jer u velikoj slici stvari / nismo nužno trebali / biti. No, svakako, mogli bismo uspostaviti analogiju s bilo kojom drugom generacijom nakon babyboomerske.

Izneseno se dodatno potvrđuje u stihovima: ti si nezaposleni / doktor društvenih znanosti i tvoji znanstveni članci / poguruju znanost naprijed i doprinose, znam / ne sumnjam u to i mislim da je to vrijedno / svejedno to ne umanjuje ovu olovnu težinu / s kojom se budim na vratu / jer mjesecima živimo samo / zahvaljujući činjenici / da ja imam posao te nastavlja a mi starimo / već trideset-i-nešto godina / i ne prestajemo / stariti ako prešutno odlučimo / o tome ne pričati, a što konačno probija kao autoironična prispodoba o žalopojkama privilegiranih: razvozim i šećem klince / provodim vrijeme s njima, kuham / i objavljujem članke kao sumanut, kao da zafrkavam se / u uglednim časopisima skupljam ih u prvu knjigu / motrim svaki mogući prostor za promjenu / i čekam svoju priliku… / previše sam uložio truda, to znaš / u svoje obrazovanje da bih odmah prihvatio posao / u biblioteci na fakultetu koji mi je otvoren oduvijek / i zato mirišu tako ponekad moje suze / jer me taj scenarij još uvijek čeka nakon nove godine / rekli smo, ako se stvari ne promijene … / zvuči kao patnje i plač privilegiranih, dobro te čujem.

Jednom sam prilikom bio rekao za skarletovu književnost da zahtijeva od nas dvojako čitanje: najprije visoku brzinu da postignemo glisiranje preko teksta, a tek onda dublje poniranje, zasijecanje u gusto tkivo koje se čini bezdanim i beskrajnim u svim mogućim opalesciranjima i zakutcima.

Ova konačna opaska funkcionira kao smjerokaz, ali i autodijegetska pljuska samome sebi, otrežnjenje koje istovremeno ne umanjuje bol i patnju zbog posvemašnje neispunjenosti, no koja je onkraj egzistencijalija. Iako će neupućeniku ove riječi izgledati prazno i neutemeljeno, štoviše, neautentično, one su u sasvim drugom registru, radi se o ispražnjenosti od duhovnog, o posvemašnjem poganstvu današnjeg doba te ova će „patnja i plač privilegiranih“ tada postati glas vapijućeg (u pustinji) sred svega navodnog doba izbora i izobilja. Je li izobilje materijalna sigurnost? Je li izobilje mogućnost izbora predmeta?

Spasenje tako postaje nužda, a kreativnost mogući način ostvarenja, iako autor dosljedno sumnja u dostatnost kreativnosti te u toj sumnji ne posustaje ni jednim časkom (oblačiš t-shirt sa sloganom: “kreativnost nije ničiji spasitelj / (ali je ponekad dobar poluvodič za visoki napon / kroz nutarnje ulice)”) do samoga kraja.

A ta se pustinja manifestira kao fragmentirana i nekonzistentna svakodnevica bez uporišnih točaka, čak je i taj idealni antiutopijski, stakleni, snoviti grad posebno mjesto nelagode, dakle, u kojoj prevladava strah, tjeskoba noćne more, teškoga sna, a jedini cilj postaje želja za plutanjem, inverzno iskazana kao strah od plutanja (molio sam na aveniji usred lokve kiše / za slobodu / od / straha od plutanja… / jer strah me i sve manje kontroliram / pokrete) što postaje i ultimativni način preživljavanja ove prilično teško podnošljive situacije. Plutanje i održavanje na površini dok se nešto ne promijeni.

Jednom sam prilikom bio rekao za skarletovu književnost da zahtijeva od nas dvojako čitanje: najprije visoku brzinu da postignemo glisiranje preko teksta, a tek onda dublje poniranje, zasijecanje u gusto tkivo koje se čini bezdanim i beskrajnim u svim mogućim opalesciranjima i zakutcima. Dakle, unatoč beskrajnosti sadržaja, sadašnjost se manifestira kao ispraznost i kao strah od prorečenog kolapsa: carstva obično dugo i predvidljivo zalaze / naše carstvo nestalo je u sekundama, / čini mi se / strukture svijeta kojeg smo poznavali / ostale su naizgled iste, što je neminovnost, ne bi li se doveli do otkrivenja (dolazi trenutak kad ćemo vidjeti aveniju kakva stvarno jest), tj. razotkrivanja aktualnog stanja čovjeka i svijeta, koje proizlazi iz svojevrsne lijenosti čovjeka, privučenoga gravitacijom i (uglavnom, dobrovoljno) zarobljenog u visokom denzitetu.

Spasenje tako postaje nužda, a kreativnost mogući način ostvarenja, iako autor dosljedno sumnja u dostatnost kreativnosti te u toj sumnji ne posustaje ni jednim časkom (oblačiš t-shirt sa sloganom: “kreativnost nije ničiji spasitelj / (ali je ponekad dobar poluvodič za visoki napon / kroz nutarnje ulice)”) do samoga kraja.

Objava je numinozna, a njoj se umjetnik približava, njoj se i znanstvenik, ako to uistinu jest, približava, no pitanje je može li je, odnosno, točnije, smije li je i umije li je doseći, a da putem ne izloži cijeloga sebe pogibelji otpadanja iz sistema (konačno, jedan lik se na kraju povlači, ne znamo gdje, iz svijeta kakvog znamo). Ja sam onaj koji nisam bez Tebe, jedna je takva numinozna objava, objava transcendencije putem Riječi (ispod glasa recitiram / shemà israel / oslanjam / svoju glavu na Tvoje dlanove / u sebi osluškujem / tako stvarno / kako Tvoja riječ traje / kroz vrijeme / a ja sam ona koja / bez Tebe / nisam ja / naša stopala / prekrivena su lišajevima prašine / svih ulica svijeta / ja sam ona koja nisam / bez Tebe / Adonai elohenu / samo Ti možeš / iz ovog kamenja koje smo mi / podići / djecu Abrahamovu). Tj. djecu koja su trebala biti žrtvovana, no koja su velikim činom milosti otkupljena i spašena ukoliko vjeruju, ukoliko su spremna vidjeti širu i dublju sliku, a ne tek puko o(p)stati na plošnim fenomenima, bez postavljanja puno pitanja / disati vodoravni zrak / i promatrati ovo široko platno fenomena. Platno fenomena je vodoravno, rekao bih plošno, dubina nije prispodobiva tek čulima. Za to je nužan višedimenzionalni intelektualni i osjećajni aparat, podaren svakom čovjeku, no koji većina neće koristiti.

Dakle, iz mučnine će svatko morati naći način da se izbavi. Ona je individualna obaveza i odgovornost prema samome sebi. I u tome jednome času događa se trenutak kada ljudi postaju stvarni, ljudi poprimaju dubinu / obavijenu otajstvom. avenija postaje narativ / svaki pokret je čin hrvanja sa smrtnošću. To je onaj presudni blink, trenutak kada se počinje razmotavati klupko mladenački postavljenih stvari koje se transformiraju u blago zrelosti koje zna nadrastati.

Ovo je, konačno, knjiga o sazrijevanju koje je nužno bolan proces. Da nije tako, ne bi vrijedilo ništa. Sazrijevanje je također i stalan proces, ono nije nešto što staje, ali ovo je onaj poseban prijelaz iz razdoblja znatiželjne i materijalnim činjenicama zavedene (ponesene!) mladosti u zrelost koja se počinje pitati o konačnim pitanjima. Ova su pitanja uvijek teška, no kasnije, sa zrelošću, nadrastanjem, postaju posvećena, zapravo sakralizirani unutrašnji potpornji, pounutrašnjeni čini čuda koji odr(a)žavaju smisao vanjskome. Ono je metaforički doznačeno u stihovima ti i ja poznajemo Svjetlo koje ne dopušta / tami da se primakne / niti da nas obavija i ono predstavlja temeljnu istinu, veću i važniju od efemerilija svakidašnjice.

Zaključno: svijetu, čovjeku ponajprije, naročito čovjeku na rubu zrelosti, odgovori koje traži postaju nužno nedostatni, posebno odgovori iz sfere materijalne stvarnosti. Dvije se istine nadaju iz svega toga: otpuštanje i smisao. Otpuštanje znači odustajanje od uzaludne čamotinje i očekivanja, smisao zahtijeva složenije obrazloženje, no zadržimo se samo na pojmu. Čovjek bez smisla umire, a smisao nije samo u svakidašnjici ni materiji. On je uvijek transcendentan i on uvijek podrazumijeva Ljubav. S velikim Lj. A zato nam treba radikalna otvorenost za otajstveno, kako taj spomenuti aparat naziva skarlet_p, koja je upravo naša predispozicija, uz teže ili lakše životne lekcije, za nadrastanje i samim time ozdravljenje.
Ova je knjiga zapravo knjiga o još jednoj izgubljenoj generaciji, možda baš zato tako eksplicitno fokusiranoj na prve godine dvijetisućitih, na razdoblje koje će autor nazvati post-imperijem (baš njegov izraz), a što označava svijet nakon 11. rujna 2001. kada je postavljena i javno objavljena nova mjera čovječanstva, razdoblje istovremene eksplozije i procvata svega onoga što ovako laički nazivamo ljudskim pravima i izobiljem, i istovremeno nezamislive opresije u slijepoj pjegi čovječanstva, u Africi, Sahelu, Bliskom istoku, Aziji, Južnoj Americi, svugdje gdje nije fokus svevidećih kamera meke sile. No autor se ne bavi ovime. Štoviše, osim usputne pozadinske buke i bijelog šuma medijske kampanje, njegovi će junaci-lutalice upasti u stanje nostalgije prema jednom recentnom dobu koje se pomalo zatvara, ne bi li se otvorilo ovo drugo, a o čemu sam više rekao na početku. Konačno, riječima samoga autora, generacijsko remek-djelo ne mora nužno / biti pozitivna pojava / ali ozbiljno uranjanje u njega može biti zanimljiva postaja / na putu od cjelovitije slike u nastajanju i natrag. Da, zaista, riječ je o knjizi za koju vrijedi ona Baudelaireova, o mogućoj neshvaćenosti i mahnitosti, no avenija_ dokument skarleta_p ipak jest (relevantno) književno djelo zaista jednoga složenoga vremena.

Tekst je prenesen s Magazina GKR

Ilustracije na naslovnici i u knjizi: Borjana Štetić

Uz tiskano, dostupno je i besplatno PDF izdanje knjige

Vergilije Franizz: Pogledi

Slijedio sam nagon
Vidio u životu sve
Čuo
O životu slogan
I

Laž

Dobio
Za bezube
Mokru kiflu
Upakovan san
Ljepotu umiranja
Razbacan, dapače,
Slagan smisao
Slagao sam
Kamen na kamen
Gledao dok
Slušao si sebe
Pjevao si
Katren uz katrenu
Dozivajuć sonet
Dok jeo si
Uz pogaču hljeb
Stavljao si ruž na mrtvu usnu
Kalemljeć
Istinu uz laž
Križ uz đavola

Foto: www.morguefile.com

Olivera Olja Petrović: Sredom

Sredom
Sa tobom
Privilegija u “Rue Monsieur le Prince”
Broj mislim četrdeset i jedan
Mada mi se više dopada “La Procope“…
Da, takvu sredu sam oduvek želela
Mogli smo bilo gde
U šatoru za dvoje,
U staroj vikendici, negde napolju
Ispred zgrade u kojoj smo živeli…
Sa tobom je privilegija u vremenu
Osećati kako se bude najlepši delovi čoveka…
Moram da ti kažem,ja lično nisam baš oduševljena do besvesti Parizom,
I ne mislim da je Zider napravio izuzetni kabare
Fascinantnije su mi cirkuske šatre
A opčinjena sam pozorišnom predstavom koju su glumci Prištevskog pozorišta odigrali sa samo jednom jedinom bakom u publici
Pariz mi nije nešto…
Ali sa tobom
Gde god da odem
Do Bulevara Sen Žermen de Pre ili do parka ispred Instituta
Sve ima ukuse otkrivanja.
Zato ti hvala.

Foto: Emmanuel Amador @ http://www.panoramio.com/photo/6458656

Natali Šarić: Oko didovo

– Oko didovo, uputi se čim čuješ vlak. Ni trun ranije ni trun kasnije. Jesi me čuo?
– Jesam.
Marko živi u majčinoj kući, skromnoj prizemnici s početka ulice koja vodi prema pruzi, šesnaest godina ušuškan u gradić s jednom školom i desetak dućana. Majka je otišla na četrnaesti, a otac na prvi rođendan. Nije ga upoznao, ali je majku znao ko sebe. Utabala mu je sve što je bilo do nje. Odrástao je mirno, vedro i sigurno. Kuća im je bila puna dobrodušnih mještana, bez posebnog povoda. Mjesto gdje ljudi jednostavno svrate kad požele strpljivog sugovornika. Takva je bila majka. Da je odrastao s nekim drukčijim, možda bi strepio od svega. Danas je momak koji uveseljava i kojemu se može vjerovati.
Taj njegov kućerak, od dvije sobe, kuhinje i kupaonice, zamijeti se po cvijeću. S koje mu god strane priđeš, nešto cvjeta, raste ili pupa. Marko vrijedno plijevi i cvijeće i povrće. S istom brigom i zahvalnošću. Pamti svaku riječ kojom mu je majka pričala o zemlji. Ona nas nahrani pa u cvijeću drijema – govorila je – zato i o cvijeću s istim žarom brini. Tako i radi. U kući je oduvijek toplo. Sobe su opremljene naslijeđenim drvenim namještajem, porculanskim figuricama, miljeima i toplim sjenama. Ništa tu ne odskače niti smeta. Mjesto za jednostavan život mirnih ljudi.
On nikad nije upoznao bijes. Možda malo tuge, jer majci nije bilo lako, ali bijes i obijest nikad. Kako bi ga onda znao prepoznati. Načuo je da postoje i drukčiji ljudi od njih, ali je ona to strpljivo sklanjala. Da bar nije. Kao što nije znala da ga neće moći dovijeka čuvati. U naslijeđe mu je ostavila vjeru u ljude kao dobre. Neki za cijelog života djeci ne ostave ni traga. Nije se dovoljno roditi kao čovjek. Čovjekom moraš postati, znala je majka reći.
Već dvije godine taj mladi čovjek ne propušta ni dana posjetiti djeda Marka. I to uvijek prije podne jer djed popodne voli ubit oko. Kako unazad dvije godine, tako i danas, na zvuk vlaka se odjene i krene niz ulicu. Uz trotoar se nižu -ići, -ići, -ići i -ići, gdje se od postanka rađalo, ženilo, umiralo i živjelo. Kao i u mnogim manjim sredinama, samo je pruga u taj mir donosila brigu ili razbibrigu. Preko pruge je živio djed Marko. Znali su ljudi reći – dva Marka uz prugu, kad bi se zanimali za njihov život. Ali ne često. Ljudi se ljúdi češće sjete kad su u nevolji, nego kad ih život ostavi na životu, ali i to prođe. Tri dana čuda i dosta. Tako su se spominjali djed i unuk Marko na Markovu rođenju, na Markov prvi i četrnaesti rođendan i mislilo se – neće više. E, hoće.
Mladić prijeđe prugu, popne se na trijem i uđe u kuću. Svaki dan, uz miris duhana, miriše i juha. Djed oduvijek kuha, čak i dok je baka bila živa. Unuk je pamti vrlo dobro, ali je, po djedu, otišla prerano jer se znalo da je to prava ljubav premda se u tom kraju o ljubavi baš i ne govori naglas. Juha nikad nije izostala. Misli čovjek da je to predjelo, ali ne i u Markova djeda. Do ruba tanjura, gusta i puna svega. Ako se nekad netko i usudio negodovati, shvatio je da je dirnuo u sveto jelo. Tako i unuk, žlicu u ruku pa polako. Šuteći.
Nisu to bili trenuci teške tišine, nego poštovanja i mira. Nakon ručka, sjeli bi i opušteno razgovarali. Djed bi ga, kao usput, pitao kako je proveo jučerašnji ostatak dana i jesu li svi dobri prema njemu. Marko je bio zadovoljan svojim danima. I onima koje je sretao. Nije razumio djedovu radoznalost, ali mu je udovoljavao.
– Djede, što misliš o klaunovima?
– Pa… budalesaju stalno.
– Voliš li ih?
– Mlađarija ih voli. Ma sve je to papilova, oko moje.
– Papilova?
– Pa e, uvik neko smisli kako navuć ćaću da vodaju dicu tamo di se troši.
– Ali što ti misliš o klaunovima?
– A šta ja znan, onako, smišni su, veseli, dica i’ vole. Letaju za njima kad dođe onaj ciklus. Valjda zato i oni vole dicu. Dite ti je ka i zvir. Samo se zviri boji. Svi drugi mu dobri.
– Aha.
– Oko didovo, muči li te štogod? I tebe je mater vodala da ih gledaš. Oli ti to fali?
– Onako pitam.
– Ti znaš da svom didu sve moreš reć. I ti si mi ka i dite, a momak. Da te mater more vidit. Odma bi zapivala.
– Idem ja.
– Ajde, ajde, pođi. I nemoj ti, ka i dica, svakoj moni virovat. Nisu zviri samo zviri. Jesi li me čuo?
– Jesam, jesam.
Nije baš najbolje razumio što je djed htio reći, ali često je govorio u zagonetkama pa nije htio uvijek tražiti objašnjenje.
Na povratku kući preko –ića, -ića, -ića i –ića naiđe na poznatu grupu dječaka koja je igrala karte na zidiću. Jedan mu doviknu Do-wn – kla-un, Down – klaun, a ostali prasnu u podrugljiv smijeh. On produži, ne osvrćući se. Sutra će na ručak malo ranije.
U dvorištu ispred kuće dočekao ga je Ivan. Skupa su išli u osnovnu školu i ostali su dobri prijatelji. Dok je bilo majke, puno prijatelja im je dolazilo nakon škole. U Markovoj sobi bi slušali glazbu i kovali velike planove. Sve uz kekse koje su obožavali. Taj recept je naslijedila Ivanova majka i baš ih dobro sprema. Kad dođe kod njih, Marko iz zdjele šarenila, uvijek probere baš te. Mora biti da se i Ivanovoj mami najviše sviđaju jer njih uvijek bude najviše.
– Što misliš o klaunovima?
– Fora su!
– Stvarno?
– Stvarno! Najluđi su mi oni što vitlaju daskama pa ruše sve oko sebe.
– Nisu ti glupi?
– Ne. Ludi su! Mogli bismo poći kad dođe cirkus u grad. Zašto pitaš? Al’ dolazi?
– Onako.
– Mislim da je to super posao. Pališ od grada do grada i zasmijavaš ljude. I još ti plate. A ne ovo vječno školovanje.
– Ti ćeš se zaposliti.
– Ma, tko zna. Ljudi završe fakultete pa ne mogu naći posao. Blago tebi što ne ideš u školu.
– Ja bih volio ići u školu.
– Budi sretan. Po cijele dane štrebam i opet popijem asa. Da mi je biti klaun.
– Idem. Vidimo se sutra.
– Poslije jezikove juhe, a?
– Poslije djedove juhe, Ivane-klaune.
Jutro je počelo uobičajeno. Budilica. Još malo izležavanja. Odlazak po kruh, jogurt i nešto slatko. Danas će vrt zaliti malo ranije. Dok je išao u školu, mama je vrt znala zalijevati dok on doručkuje. Ponekad je žalio te biljke. Teško je bilo povjerovati da itko voli da ga tako rano bude hladnim tušem. Vrt s njim ima više sreće. Ubrao je glavicu kupusa, desetak mrkava i složio buket cvijeća za bakinu vazu. Djed vazu drži uz bakinu sliku. Vrijeme je stalo na tom ormariću. Bakina slika, slika s njihova vjenčanja, ja u maminom naručju i Srce Isusovo. Jednom je djed rekao da ga puste na miru i da ne mora ići u crkvu. Sve što ima od života i Boga, na tom je ormariću. Samo je puno godina kasnije dodao bakinu vazu. Možda da bude blizu i onom svijetu. Imale su smisla te njegove mudrosti.
Marko je pomislio kako će se djed danas iznenaditi. Ponio je kruh, kupus, mrkve i cvijeće, zaključao vrata i krenuo. Uz trotoar su se nizali Vučkovići, Šabići, Panzići i Marići, gdje se od pamtivijeka rađalo, ženilo i živjelo. Čak ni pruga u taj mir više ne donosi ni brigu ni razbibrigu. Nestrpljivi polako odlaze, starost miruje. Ljudi se ne bune što ih je zaobišla sveopća užurbanost. Neka su mjesta najljepša kad ih se ne dira.
U tihom razmišljanju, stigao je do zidića, sretan što na njemu danas nitko ne igra karte. Radni je dan i svi su u školi. Stigao je i do pruge i naišao na spuštenu rampu. Učinilo mu se da već osjeća miris juhe. Ako i nije, djed će se veseliti mrkvi. Dodat će trpezi ribani kupus i prepričati jučerašnji dan. Onda će malo pričati o mami, malo o baki i sve začiniti pokojom mudrošću. Po povratku će kod Ivana na trijem i mamine kekse. Ipak neke stvari ne treba dirati, već ostaviti onakvima kakve jesu.
Sretno je zakoračio ispod rampe. Cvijeće se rasulo, glavica otkotrljala… još je samo čuo:
– Oko didovo. Ni trun ranije ni trun kasnije.

Foto: www.morguefile.com

Miloš Petronijević: Iz Dnevnika beskućnika

− Verovatno će dildika ovaj veš i noćas ostaviti na žici – zastadoh pod nadstrešnicom dućana, kroz polumrak živinih sijalica s bandera procenjujući u dvorištu ulevo i preko puta veličinu i mere rasprostrtog rublja i visinu ograde za preskakanje. Pođoh naviše, da ne bih bio sumnjiv građanstvu, i nakon pola kilometra sedoh u polutamu pod nekakav kesten uskraj puta. Dunuvši u prozeble prste, iz sredine ranca izvukoh užegle majice i donji veš, koje sve skupa nije imalo smisla prati − pronađoh i jednu isflekanu košulju, sa skorelom kiflom u njoj, ko zna otkad tu zaturenom. Preturajući po rancu, onjuših u zasebno odvojenoj kesi švalerske gaće, karirane, do iznad kolena, s šlicom na dugmići, koje sam oblačio u posebnim prilikama, retkim, jer neke jurnjave od žena za mnom i nema. Rezignirano setan, snatreći o romantici utopijske nade da ću upoznati neku duševniju babu koja će me tetošiti ovako sjebanog, sakupih buđavi veš u kesu i, čekajući da noć odmakne, zagledah se u poluspuštene žaluzine na soliterima, čiji me prozori podsetiše na kaveze s rešetkama. „Zoološki vrt“, pomislih, razmišljajući o arogantnosti ljudske vrste, tako lako uvredljive, koja je sebe neskromno proglasila Homo sapiensom iliti „mudrim čovekom“.
Jedna za drugom, sijalice iza stakala u toplim domovima srećnika sve učestalije se gasiše i pođoh naniže, omotavajući se kabanicom pred naletima hladnoće od Dunava. Prolazeći pored neke novoizgrađene bogataške trospratnice, dvorca s prostranim uređenim dvorištem (poštenim se radom i sopstvenim znojem to nije moglo u tom obimu izgraditi, pa da ga jebem, već samo zakonskim ili poluzakonskim lopovlukom), pomislih da im preko ograde prebacim u travnjak kesu s prljavim gaćama i majicama − „Pa nek za mnom čiste moja govna, pizda im materina gospodska“ − ali se dosetih da je ta visokoparna gamad svoje bližnje neljudski podjarmila kao sluge, pa kese ubacih u kontejner nešto niže.
− Kako je to lepo – pametovah, pišajući iza kontejnera − kad gospođa u negližeu, jutrom na balkonu, razbarušena i sanjiva, punim plućima udahne svežinu drveća i cveća, uživajući u danu pred sobom i sneno zagledana u lepotu svojega vrta, s vrtlarom koji ga obrađuje, smešeći joj se pogrbljen – jer, šta će, ako se ne pravi da je obožava i da uživa u svojoj sudbini, izgubiće posao.
− Inteligencija uobraženih dvonožaca − koračah kroz noć ispod senki uličnih svetiljki i neonskih reklama – uglavnom je sebična, plitka i usmerena na potčinjavanje, i ta čovekova nerazumna visoka umišljenost o sopstvenoj vrednosti, koja nam ne manjka i koja se često maskira u „civilizacijsko dostignuće“ i „dobrotu“, izvor je svih zala čoveka nad čovekom i čoveka nad životinjama − zagledah se zamišljen u mesec nad vrhovima solitera, snatreći o nedokučivim nakanama Stvoritelja.
Neka sitna, retka, a hladna i oštra susnežica provejavaše kroz farove retkih auta i navukoh kapu s kabanice. Na tridesetak koraka od ciljanog objekta usporih korake, osmatrajući kuću bez upaljenih sijalica i dvorište u polutami. Uspentrah se uz betonski stub kraj kapije na gvozdenu ogradu i preskočih. Otkačih sa žice košulje, trenerke, donji veš, čarape, dva džempera, farmerice… Vratih se istim putem.
− Sutra ću se presvući u čiste gaće i prošetaću ulicom dostojanstven – prođoh kraj nekih pijanih momaka, zanetih samima sobom, koji se šegačiše na trotoaru pred ulazom u zgradu. Sem nešto daleke buke skroz od centra, Beograđani spavahu snovima pravednika.
− Svet je od mene otišao ili sam se ja od njega udaljio − zaokrećući glavu pred naletima ledenog vetra na čistini raskrsnici, promrzao, razmišljao sam o trbušanima ušuškanim ispod jorgana gde greju muda uz guzove svojih žena i tražio razloge zašto bih ljude voleo.
− Altruizam je pritvornost egoističkog zla − zamislih se. − Kažu da je bio nepoznat grčkoj misli i starim narodima – setih se da sam negde pročitao. − „Uvideti egoizam i altruizam kao zabludu. Uzdići se iznad ‘mene’ i ‘tebe’. Osećati kosmički“ – pomislih na Ničea, gledajući u sebi ono što je od mene ostalo i shvatajući da će mi još malo postati svejedno za sve, i za mene samog.
− Ti si jak, ti si sve i svja – hrabrio sam sebe. – Što je drugi način da se kaže kako si ništa – odmahnuh rukom. − Misao koja počinje već je smrt, u misli koja je novi san – razmišljah, vucarajući se niz trotoare, dok je jebena susnežica kao da je od stakla iskosa i mučki sekla po meni, udarajući me u kosti.
− Sve je otišlo u tri lepe − uđoh u petospratnicu, gde sam u sporednom hodniku podruma imao privremeno leglo.
− Život je vazda privremen – podigavši ćebe i kartone s gajbi, izvukoh flašu sačuvane votke. Od rasprostrtog veša kraj grejnog čvora, širio se miris s osmehom cvetne svežine iz zaboravljenih snova. Sedeći na gajbama, raskravljen, gledao sam u flašu pred sobom. Nisam se plašio ni nadao ničem. Vaskolika budućnost bila je preda mnom i shvatao sam da moja sudbina postoji samo za mene.
11. februar 2016.
Naši su dani u nama i život je prhut ptica sa dlana.

Foto: www.morguefile.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara