Ljetne ćakule s Ljiljanom, Julijanom, Zdravkom i Andrejom

Ljetne ćakule s Ljiljanom, Julijanom, Zdravkom i Andrejom, četiri autorice koje su aktivno pristutne na FB stranicama Studio TiM i Književnost uživo.

U ovom paralelnom intervjuu razgovarale smo malo o književnosti i pisanju, ali na jedan ležerniji način, kao što, uostalom, i priliči razigranom ljetu.

1. Kakva su vaša iskustva s objavljivanjem na društvenomrežnim stranicama?

Ljiljana: Prilično dobra. Objavljivanje na društvenim mrežama može biti svojevrsno opipavanje pulsa čitatelja. Nažalost, kod nas je vrlo malo stranica posvećenih djeci. A i one koje to jesu, služe uglavnom za čitanje roditeljima, tj. odraslima. Djeca koja bi i čitala tekstove namijenjene njima nemaju ih gdje pročitati. Što se tiče stranica namijenjenih prozi i poeziji za odrasle, stvar je nešto malo bolja. Kažem, nešto malo, što znači da s vremenom koncept koji je zamišljen u početku, ako se ne mijenja i ne obogaćuje novim sadržajima, ljudima dosadi i članstvo se počne osipati.

Julijana: Poezija na društvenomrežnim stranicama za mene je bila pravo otkriće. Kako nisam izdala niti jednu knjigu, moja poezija završavala je u bilježnicama, poslije u mailovima poslanim nekolicini prijatelja. Isprva sam bila nesigurna pri postavljanju na stranice, pratila su me ona uobičajena pitanja ima li išta u toj mojoj poeziji što bi netko poželio pročitati i slično. Ipak sam pokušala (na nagovor bolje polovice) i krenulo je. Ima vrlo lijepih iskustava, stvaranja novih virtualnih prijateljstava, dobivanja povratnih informacija, nekad u chat prozorčiću, nekad direktno u komentarima. Poneki podijele tvoju pjesmu na svome zidu i godi ti ta spoznaja da se čitaš na nekim nepoznatim prostorima, u susjednim zemljama, da su baš tvoju pjesmu izdvojili za svoje prijatelje… Pa kad znaš da su to profesori jezika ili bliskih struka, onda povjeruješ da postoji neki trag u tim riječima koje iznosiš u virtualnim stazicama. Naravno, ima i onih manje lijepih doživljaja, nepoštenja, nepravdi, ali njih se potisne i odbaci, a zadrži one ljepše.

Zdravka: Iskustva su odlična. Na blogu imam bolji feedback, jer čitatelji ostavljaju svoje komentare/kritike, a na fb-u se često sve svodi samo na like.

Andreja: Pa eto, moja iskustva s objavljivanjem na društvenomrežnim stranicama mogu označiti kao vrlo pozitivna. Pogotovo što se tiče Književnosti u živo i Društva živih pjesnika. Povremeno objavljujem i na slovenskom portalu za ljubitelje poezije Pesem.si. Portal, osim slovenskih, objavljuje i poeziju autora iz drugih republika bivše Jugoslavije. Sve je krenulo dobro, čak odlično, jedna od mojih pjesama doživjela je tu čast da ju je urednica stavila kao uredničku podcrtanku, što znači da je pjesma bila zaista dobra, čak natprosječna. I tako, nastavila sam sa slanjem dok me jedan dan nije dočekao hladan tuš. Nekima od autora moja se pjesma naslova Slikar, koju sam posvetila svom prijatelju slikaru, nikako nije svidjela. Čak su zaključili da je uvredljiva. U komentarima je nastala čitava diskusija, neki su me napadali, neki su me pokušali braniti i priznajem da mi u prvi tren nije bilo baš svejedno. Baš je ta pjesma ove godine bila i tiskana na zadnjoj stranici kataloga jedne izložbe, što mi je, naravno, bila velika čast. Sve to skupa ipak me nije obeshrabrilo. I dalje sam prisutna. Što se tiče komentara ili savjeta, dobronamjerni su uvijek dobrodošli. Ako se nekome nešto ne sviđa, ne mora vrijeđati, molim lijepo, ukusi su različiti, kao i ljudi i njihovi osjećaji, zar ne?

2. Kada biste usporedile popularnost poezije i proze, rekle biste da…

Ljiljana: Poezija je vrlo popularna i zastupljena na društvenim mrežama. Ljudi su vrlo kreativni, pišu i sretni su što se njihova poezija objavljuje i ima široki domet. No, što se čitateljske publike tiče, tu je proza na prvome mjestu.

Julijana: Na pjesničkim fb stranicama poezija je prihvaćenija jer se uglavnom kraće forme brže pročitaju i lakše komentiraju. Od proze se čitaju kraći oblici. Neki autori su pokušavali s romanima u nastavcima, ali rijetki ustraju. U stvarnom, realnom i opipljivom obliku proza je popularnija. Rijetko tko će se pohvaliti da čita poeziju, a proza se čita, komentira i preporučuje.

Zdravka: Teško mi je to procijeniti, radi se prvenstveno o individualnim afinitetima, no mislim kako je ipak najvažnija kvaliteta, a ne sama forma.

Andreja: Hmmm, da, kada bih usporedila popularnost poezije i proze, rekla bih da je trenutno stanje tu negdje, na istom nivou. Koliko pratim situaciju po portalima, možda se malo više čitaju pjesme jer zahtijevaju kraće vrijeme od proznih uradaka. A što se tiče izdavaštva, mislim da je proza još uvijek na prvom mjestu.

3. Tko je zahvalnija čitateljska publika – muškarci ili žene?

Ljiljana: Budući da ja pišem za djecu, mogu reći kako su mame puno aktivniji čitatelji no tate, dok dječica vole čitati. Uzrast s kojim se susrećem, od 7 do 10/11 godina, vrlo dobro reagira na pročitano, interakcija se jednako uspješno uspostavlja i s djevojčicama i s dječacima. Čak sam i sa srednjoškolcima imala nekoliko iznenađujuće dobrih susreta. Nije bilo razlike, što se komunikacije tiče, između cura i dečki. Bilo nam je lijepo i siti smo se napričali, ha, ha, ha 😉

Julijana: Nije baš lako odgovoriti. Postoj dvojaka čitateljska publika. Ja bih rekla – jedan dio je čista čitateljska publika koja redovito čita i komentira, ali ne piše. Jasno daju do znanja da im se sviđa ili ne tvoj način pisanja. U tom dijelu čitateljstva osobno sam ugodno iznenađena brojem muškaraca koji prate i komentiraju. Drugi dio je čitateljsko-autorska publika. To su autori poezije koji na fb stranicama vezanim za poeziju objavljuju vlastitu poeziju te povremeno čitaju i komentiraju objave drugih. Tu je više ženskog dijela publike.

Zdravka: Muškarci su izravniji u komentarima, a žene poetičnije. Moje priče su urbane priče, najčešće ispričane kroz žensku prizmu. Možda je to razlog zašto imam više čitatelja ženskog spola.

Andreja: Zahvalnija čitateljska publika, koliko sam primijetila, ipak su žene, neka se naši dragi muškarci ne uvrijede. Mislim da žene, osim nekih muških iznimaka kojih, na sreću, ipak ima, još uvijek više svog slobodnog vremena posvećuju čitanju. Možda zato što smo mi žene emocionalnije, a time i ranjivije. Muškarci u slobodno vrijeme uvijek nešto prtljaju oko automobila, gledaju utakmice ili si popiju jedno pivce za dobre živce, ha, ha, ha…

4. Mnogi ljudi iskoriste ljeto kako bi pročitali knjige koje nisu stigli tijekom godine. Koje bi bile vaše književne preporuke?

Ljiljana: Preporučila bih meni jako dragu knjigu domaćeg autora, koja će zasigurno zaokupiti pažnju svojom lakoćom stila, mnoge vratiti u neka ne tako davna, prošla vremena kojih se rado i s nostalgijom sjećaju – Povijest pornografije Gorana Tribusona.

Julijana: Što se tiče mog čitanja, uvijek su nekakvi čudni putevi kojima me knjige pronađu. Naime, ja stvarno mislim da one nađu mene. Sada sam u nekoj fazi da ponovo čitam klasike i povremeno neko lakše djelo, pa ću napraviti jedan miks. Moglo bi se čitati Draiser Theodore: Genije, Carlos Luis Safon: Sjena vjetra, Adders de la Motte: Igra, Kate Quinn: Ljubavnica Rima, Milan Zagorac: Vražji prolaz, Kristina Posilović: Kuga i njezine kćeri, Meša Selimović: Tišine, Hermann Hesse: Narcis i Zlatousti, Gayle Forman: Ako ostanem, Jorge Luis Borges: Sabrana djela. Sebe ću sigurno počastiti i čitanjem Lica i naličja ljubavi. Naravno, postoji još čitav niz knjiga koje zovu na čitanje i onih koje jednostavno traže da se ponovo pročitaju.

Zdravka: Žene koje trče s vukovima Clarisse Pinkole Esté, Samosanacije Suzane Matić, Norveška šuma Harukija Murakamija, “Kopile Istanbula” Elifa Shafaka…

Andreja: Književne preporuke? E, pa ima ih nekoliko. Posebice domaćih autora. Imamo toliko dobrih, nažalost još uvijek manje poznatih proznih autora, koje bi bilo šteta ne upoznati. Toplo bih preporučila knjigu Vražji prolaz Milana Zagorca, koju sam nedavno pročitala i koja me se toliko dojmila da još uvijek razmišljam o njoj. Preporučujem i Mučenice Želimira Periša, Klopka za četvero Roberta Nezirovića i Nahrani me Romana Simića Bodrožića. Od ženskih bih autora preporučila Leti, leti Ljiljane Jelaske i Blizina susreta Johe Ugrin. I, svakako, a ima puno toga, meni najdraže francuske spisateljice Marguerite Duras. Od poezije bih preporučila pjesničku zbirku Tužne šansone Dušana Gojkova, koju sam, jedan dio, prevela na slovenski jezik.

5. Što mislite o čitanju na plaži?

Ljiljana: Čitanje na plaži može biti zabavno i opuštajuće kao i čitanje na bilo kojem drugom mjestu. Ljudi koji vole čitati uvijek će pronaći neki mirni kutak, uvalicu ili hladovinu gdje će uživati u knjizi. No, kada vas knjiga zaokupi, isključite se iz svega pa vam ni vreva ostalih kupača ne smeta.

Julijana: Obožavam čitanje na plaži. Može li biti ljepše sličice od knjige pored mora? Još ako je to rano ujutro dok su plaže prazne, eto prave idile. Naravno, neće to biti knjige za koje treba puna koncentracija, neće biti skupa izdanja, jer jednostavno je suđeno utkati miris soli u pročitane stranice.

Zdravka: Vrijeme na plaži najčešće provodim u čitanju. Osobito uživam čitati u kasnim poslijepodnevnim satima na stijeni poprilično udaljenoj od gradske plaže, kada me ometaju samo galebovi i poneki dupin u prolazu.

Andreja: Auuu… čitanje na plaži?! Nikako, što se mene tiče. Za čitanje mi trebaju mir i tišina, hlad, nešto udobno gdje se mogu smjestiti, što na plaži nije slučaj, kako god okrenem. Plaža mi više služi za inspiraciju. Tamo se stalno nešto događa. Znaju me zaokupiti ljudi, događaji koje skrivećki, poput voajera, promatram i tako si kratim vrijeme. Kasnije iz toga izvučem nešto što bi moglo biti zanimljivo ili što me zaintrigiralo baš toliko da proradi moja mašta. I eto nove priče ili pjesme.

6. Ljeto ćete provesti odmarajući se ili ćete ipak štogod i napisati, recimo na temu ljeta?

Ljiljana: Ljeto ću provesti djelomično radno. Godišnji odmor bih voljela posvetiti sebi i svojoj obitelji. Hoću li što napisati, ne znam. Ako napišem, sigurno ću to podijeliti s vama.

Julijana: Kako je virus pisanja duboko ukorijenjen u meni, onda će pjesme naći svoj izraz s ljetnim vrućinama u stihu. Ako me put odnese na Jadriju, onda prsti pišu sami. U zadnje vrijeme pišem i neke oblike kraće proze, pa možda i tu nešto nastane. Svakako će dio ljeta biti za odmor uz more, dio uz šumu, a odvojit ću i dovoljan dio vremena za čitanje, jer jednostavno u svakodnevnom radnom životnom okruženju, u obitelji s tri sina, nedostaje vremena da se opustiš uz knjigu, da je progutaš u naletu, da odvojiš i dio jutra i podneva i večeri kako bi živio neke druge živote, kako bi osjetio njihov ritam, njihov dah.

Zdravka: Ljeto mi uvijek služi za punjenje baterija. To u pravilu znači plivanje i planinarenje za tijelo; čitanje, pisanje i fotografiranje za dušu. Ne znam hoće li tema kratkih priča koje pišem biti baš ljeto, no pisat ću svakako, jer to me opušta i ispunjava.

Andreja: Ljeto namjeravam uglavnom provesti radno. Možda neki mali izlet i to je to. Mi, koji živimo na moru, znamo da nam ljeti baš nema nekog odmora. Bit će tu svakakvih posjeta i rodbine i prijatelja. Ja se odmaram na jesen. U zagrljaju burina, mira poslije ljetnih oluja, šetnjom po usamljenim, napuštenim plažama. Svakako imam u planu i ovo ljeto, uz svu frku i strku koja me čeka, nešto napisati. Hoće li to biti na temu ljeta, za sada još ne znam. Ali sigurna sam da će biti bliceva koji će me potaknuti na pisanje, a pisanje je dosta važan segment mog života. Uživajte u ljetu i njegovim radostima koje nosi sa sobom, kupajte se i odmarajte, ali nikako ne zaboravite na knjigu. Ona je uvijek bila i ostat će naša najbolja prijateljica. Sretno!

Razgovarala Tamara Modrić

Foto: www.morguefile.com

Slavica Gazibara: Kiseli kupus

Prije puno godina studirala sam u Zagrebu. Dolazila bih kući (tada je za 70 kilometara autobusu trebalo skoro dva sata) dva puta mjesečno petkom nakon predavanja, pred večer, gladna. Čim bih ušla u roditeljski stan osjetila bih da se opet kuhao kiseli kupus ili grah. Ili grah i kupus. Ubijao me taj miris. Mrzila sam ga. Majka se opravdavala – da to inače kuha petkom, a ja sam obavezno pitala: – A zašto onda jedemo to i subotom? Kad bih se nedjeljom vratila u Zagreb, još dugo bi me gušio taj miris kiselog kupusa s nekim suhim kostima na kojima nije bilo ničeg. I onog stana u kome je sve bilo improvizirano: od pletenih pulovera oca i majke, heklanog stolnjaka do navlaka za stolice što ih je majka radila od starih cibelin štofova neupotrebljive robe. Gušio me taj miris, miris siromaštva.
Život je prolazio, mnoge stvari su se promijenile, većina njih na gore. Čovjek zaboravi ružne trenutke i doživljaje, barem tako misli ili ih samo potisne iz dnevnog sjećanja. Razmišljajući sada o prošlim godinama – a mladost je ipak najljepši period života – sjećam se prvih gimnazijskih izlazaka na koncerte i u disko klubove od osam do jedanaest, divne besparice za vrijeme studiranja kada je cijeli svemir bio moj i kada sam zajedno s ostalima iz generacije mijenjala svijet…
Neki dan sam prolazila tržnicom i iznenadila se: vani sunce, južina udara u glavu, a babe već nude kiseli kupus. Baš sam ga se nekako zaželjela. Usput kupim malo pancete i par suhih domaćih kobasica. Kuham to kod kuće, napa radi, ja na kompjutoru. Ulazi moja kći i kaže: – Pa ti nisi normalna! Daj otvori taj balkon, sve smrdi na kiseli kupus! Kad je otišla, dugo sam razmišljala koji je to moment kad sam zavoljela kiseli kupus. Kad mi je počeo mirisati.
Foto: www.morguefile.com

Danko Veža: Stariji gospodin lista Dnevne novosti

Stariji gospodin lista Dnevne novosti,
gusjenica istražuje lovački šešir mu na glavi,
tu i tamo začuje se pijevac
ili roktanje u svinjcu.
Punašnija žena
sarme puni na velikom stolu
ispod visokog jablana.
Samo po laganom plesu krošnje
breza
odaje lagani povjetarac
što dolazi negdje s polja kukuruza.
Mačak strpljivo čeka
kakav zalutali komad mesa
uređujući si šape.
Dva vrapca na žici,
izmet konja na cesti,
susjeda što suši veš,
ne ometaju
nemir
negdje skriven
u Gradu.

Ilustracija: Danko Veža s Veža Danko – Art

Miloš Petronijević: U demokratiji biljaka korov pobeđuje cveće, ali mi smo napredna civilizacija, i ljudi će vazda tražiti cveće

Opor kako se to od njega i očekuje, iskren i autentičan upravo u onoj mjeri koja nam je doznačena kroz njegovu književnost, Miloš Petronijević je svakako ime koje zaslužuje pažnju. I to ne bilo kakvu pažnju, nego književnu pažnju, pažnju kolega od struke i čitatelja, drugih autora, priznanje za ono što on jest, neka vrsta srpskog Bukowskog, “psovač” iz mračne kule, iz šume u koju je zašao vlastitim iskustvom i životom, ne bi li nam se oglasio s dubokim, teškim glasom čudnovatog proroka. Miloš Petronijević bez dlake na jeziku, često bez imalo odurne političke korektnosti govori o onome što vidi, osjeća, jest, zato na sebe preuzima likove skitnica, probisvjeta, ljudi na rubu, te nam ih podastire na način na koji ih mi, ponekad zavarani komforom svakodnevice, ni ne doživljavamo čak ni u djeliću ukupnosti. Upravo zato smo zamolili kolegicu Tamaru Čapelj da porazgovara s ovim autetntičnim umjetnikom koji će u svega nekoliko skicoznih rečenica reći mnogo toga, ponajprije o životu samom.


Autentično je moje ogorčenje nemirenja sa onim što vidim, svime i svačime, i samim sobom. Jer, ako Smisla ima, on bi trebao da postoji oduvek, zauvek i za sve, i ne može ga za nekog biti sutra ako ga nije bilo juče za onog ko je gladan umro. U protivnom ostaju samo smrt i Ništa, i besmisao bajki. Čovek je biće koje zna da ne zna, a u traženju smisla, besmisleno je pisati sa stanovišta dobrih i uspešnih i srećnih.


Tamara Čapelj: Šta Miloš Petronijević može reći o sebi?

Miloš Petronijević: Zalutao sam u ovaj svet, ne svojom krivicom, a možda sam i pre rođenja hteo da dođem ovde, da li maloumno, ili zato što je ovaj svet lep – pre bih rekao da je ovo drugo.

Tamara Čapelj: Zašto se bavite pisanjem?

Miloš Petronijević: Zavoleo sam knjigu otkad sam je ugledao. Oduvek sam verovao da i ja nešto treba da kažem, ali nisam znao šta, i sve do svoje 50. bavio sam se piskaranjem, što sam sve bacio, a onda sam počeo ponešto i da shvatam.


Čovek je biće koje zna da ne zna, a u traženju smisla, besmisleno je pisati sa stanovišta dobrih i uspešnih i srećnih.


Nema drugog puta za čoveka nego da poveruje unutrašnjem naređenju i da sve baci na tas kako bi izrazio ono što mu se čini da je istina. To unutrašnje naređenje je apsurd ako nije poduprto verom u poredak vrednosti koji postoji van promenljivosti ljudskih pitanja, tj metafizičkom verom“, Česlav Miloš

Nevažno je kako čovek piše, ako je lud da piše”, Slobodan Selenić

Tamara Čapelj: Kako i kada najčešće pišete?

Miloš Petronijević: Germani su, pred pljačkaške pohode, jutrom se sastajali da donesu zaključke. Uveče bi se ponovo sastajali, na gozbi, da ih još jednom razmotre. I kada bi se sutradan jutrom treznili nad melemnom izvorskom vodom, ako bi im zaključci bili u koliziji, usvajali bi bez razmišljanja ponoćne, pritom ponekad verovatno i grešeći. Pišem jutrom i svečeri. Jutro je majka mudrosti i kritičkog čuđenja nad samim sobom, ponekad, ređe, i zadivljenosti sobom, a noć pripada šamanu u tebi, u snu kojem nema kraja.

Tamara Čapelj: Šta je Vaša najveća inspiracija?

Miloš Petronijević: Ja sam sebi.

Tamara Čapelj: Zašto Vas toliko zanima tema beskućništva, bezdomništva, autsajderstva? Da li je to autentično i koliko?

Miloš Petronijević: Autentično je moje ogorčenje nemirenja sa onim što vidim, svime i svačime, i samim sobom. Jer, ako Smisla ima, on bi trebao da postoji oduvek, zauvek i za sve, i ne može ga za nekog biti sutra ako ga nije bilo juče za onog ko je gladan umro. U protivnom ostaju samo smrt i Ništa, i besmisao bajki.

Čovek je biće koje zna da ne zna, a u traženju smisla, besmisleno je pisati sa stanovišta dobrih i uspešnih i srećnih.

Tamara Čapelj: Zašto tema rata nakon toliko godina nastoji probiti naslage? Je li riječ o nečemu što je duboko krionizirano, prikriveno slojem “politički korektnog laka” pa sada nužno eruptira ili je riječ o nečemu drugom?

Miloš Petronijević: Odlično i zanimljivo pitanje, Tamara. Mada zbog loših očiju zadnjih godina ne čitam, sem “Živih i mrtvih” Josipa Mlakića, ja ne upoznah delo s vrednim osvrtom na raspad zemlje u kojoj smo živeli. Mora da se i ove patriotske pičke sa akademija duboko stide onoga što je bilo.

Nikada nisam bio komunista ni velikosrbin, ali me duša boli za Jugoslavijom, i, zbog dece koja rastu, što sam pripadao generaciji sastavljenoj od imbecila.

Tamara Čapelj: Kakav je Vaš stav prema današnjoj srpskoj književnosti i odnos prema primjerice Paviću, Kišu, Daviču, dakle priznatim srpskim književnim imenima?

Miloš Petronijević: Na mene je svakako uticalo zlatno doba srpske književnosti 80-tih, sa „Grobnicom“ Kiša, sa „Niščim“ i „Testamentom“ V. Stevanovića, sa „Prijateljima“ i „Pismo-glava“ S. Selenića, sa pripovestima B. Pekića…


U demokratiji biljaka korov pobeđuje cveće, ali mi smo napredna civilizacija, i ljudi će vazda tražiti cveće.


Tamara Čapelj: Vidite li na društvenim mrežama i na internetu mogućnost nadogradnje i alternative postojećoj književnoj realnosti?

Miloš Petronijević: Svakako. U društvu gde se sve plaća, s izdavačkim kućama „Samo pozitivno“, koje ti traže pare da bi te “promovisali”, ipak će te pre pročitati na internetu nego što će ti ma ko kupiti knjigu.

U demokratiji biljaka korov pobeđuje cveće, ali mi smo napredna civilizacija, i ljudi će vazda tražiti cveće.

Tamara Čapelj: Vjerujete li da je književnost, a time i umjetnost, svjetotvorna, odnosno da možep romijeniti svijet?

Miloš Petronijević: “Poezija je poljubac upućen svetu, a od poljupca se ne prave deca”, Gete

Tamara Čapelj: Je li boljelo?

Miloš Petronijević: Nije, bilo mi je zadovoljstvo – I čestitke na pitanjima, kao da me odnekud znaš.

Razgovarala: Tamara Čapelj

Milan Zagorac: Pola godine novog vatrenog krštenja u kontekstu nastavka globalne krize i lokalne katastrofe

U ovih je pola godine napravljeno zaista mnogo. Ne samo što smo nastavili s normalnim radom (ali pitanje je što je to normalno u kontekstu gdje je skoro sve normalno, pa i ono posve nenormalno), nego smo odradili već u siječnju jedan odličan Ri lit (uz još dva manja događaja, u travnju i svibnju), nakon toga objavili i e- i tiskano izdanje časopisa Književnost uživo, u pripremi je i ljetni broj, već smo dobili i nove oknjižene autore-suradnike poput Andreje Malte,  Ljiljane Jelaske, Zorana Žmirića, Ide Jovanović, u kontekstu Ri lita, tu su još i nove knjige Željke Horvat Čeč i Kristine Poslović, tu je uspješna miniturneja Crnom Gorom u lipnju gdje su nas izuzetno uspješno predstavili, dakle, tu mislim na ovu našu virtualno-stvarnu riječku scenu, Zoran Žmirić i Kristina Posilović, te usput dobili i priznanje značajnog i nadasve prijateljskog kružoka oko slovenskog poetskog časopisa Poeiesis i njegovog voditelja Petera Semoliča… Da ne govorim da se zaista velik broj naših autora okitio lokalnim i nacionalnim priznanjima, novim kolumnama i mogućim knjigama (Neven Lukačević, Ružica Gašperov, Slavica Gazibara, Viktorija Bauer s kolumnama kao i Ivana Pavić, očekujemo uskoro knjige Blage Vukadina, Igora Beleša, primjerice), da su mnogi izašli iz ormara, recimo to tako, da su mnogi u pripremi, tako reći pred vrući start ulaska na scenu, što je i naš ultimativni uspjeh.

To su one stvari koje su se faktički dogodile i koje su nas svakako stavile u jedan značajniji plan, skoro bih se usudio reći, prednji plan domaće i regionalne književne scene, da ne postoji jedan “ali”, a on je uvijek, unatoč svemu, i najbitniji. Osim već prononsirane i ozloglašene besparice, a koja je između ostalog bitan, ali ne i najbitniji čimbenik ove situacije, tu je i ova kulturna apatija kojoj smo već davno dijagnosticirali stanje, ne moramo se ponavljati, u kojem je kulturna djelatnost nešto nepotrebno, suvišno, prirepak, pa unatoč činjenici da društvo u cjelini ne nalazi izlaza iz slijepe ulice u koju je zašlo, ništa se ne poduzima. Nitko ne povlači ručnu, nitko ne podiže alarm budnosti na višu razinu, nitko ne postavlja temeljna pitanja: na koji način izaći iz ovoga gdje smo se našli.

Naravno, ovo nisu pitanja samo za nas koji stvaramo sadržaje, već i za one koji imaju i škare i sukno te kulturne politike (ili politika) u kojima je već odavno jasno da oni koji stvaraju najmanje su pitani za to kako bi nešto trebalo izgledati i na koji bi način trebalo funkcionirati, ne bi li se  ova situacija manjka čitateljske kompetencije, smanjenja ukupnih proračuna, postavljanja sve kompleksnijih birokratskih barijera naspram konkretnom stvaranju, neprihvaćanje činjenice da su elektronički mediji, posebno društvene mreže, učinile za vidljivost književnosti itd. itd., sve to ukazuje da se malo toga može očekivati od institucionalne scene koja je pred gotovo pitijski prorečenim bankrotom, dok je pred ovom drugom, konkretnom prekarnom scenom nesigurna budućnost koju tek streba marljivo graditi, ciglicu po ciglicu, događaj po događaj, knjigu po knjigu, tekst po tekst, ne bi li se s vremenom nešto dogodilo što će biti ona točka prevrata.

Jer onaj tko misli da će išta donijeti rješenje samo po sebi, da će netko jednostavno odriješiti kesu i počastiti za lijepe oči, jednostavno je u krivu. Samo rad i konkretni rezultati, sve ostalo je sitni kratkoročni trik i laganje samima sebi. Književnost uživo srećom to nije.

Foto: Ri lit, 2015, Carmela Žmirić

Predstavljanje autora: Neven Lukačević

Neven Lukačević u posljednjih je godinu dana značajno sudjelovao na domaćoj književnoj sceni s nimalo nevažnim grananjima (čitaj: nagradama) u inozemstvu. On je riječki autor s poljskom adresom koji piše prozu, poeziju i drame, a očekuje se i prijevode njegovih djela na poljski. Ove je zime naša draga kolegica Tea Marković s njim vodila razgovor za naš časopis.

Možete li nam se sami ukratko predstaviti? Kako je izgledao vaš put ka ljubavi prema književnosti?

Pa moj put prema književnosti u biti se ne razlikuje mnogo od drugih koji su postali i ostali zaljubljenici književne prozno-poetske riječi. Mislim, ništa specijalno nije odigralo ulogu da se i sam okušam u pisanju. Nešto črčkate i piskarate još u srednjoj školi ili čak i ranije pa onda krenete na faks, tamo dobijete neke informacije ako ste na studiju književnosti, ali u svakom slučaju sigurno da je presudno onaj početni impuls,ljubav prema književnosti koji vam se probudi još u početku školovanja.

Odakle uzimate inspiraciju? Jesu li to knjige, ljudi, neka osobita povijesna razdoblja ili nešto drugo?

Što se tiče inspiracije ona je posvuda oko nas. Mene osobno uvijek zainteresira nekakav događaj. On može biti označen ili označavati kakvo razdoblje o kojem želim pisati. Tako isto je i s ličnostima, ali i s impresijama o onome što sam vidio, čuo ili sam doživio. Nema dakle planske inspiracije tipa: danas bih pisao ili ću pisati o tome ili tome.

Iza vas je i objavljena zbirka proze, znači li to da proza ima osobiti presedan u vašem životu, a u odnosu na poeziju?

Da, objavio sam zbirku proze, posvećenu stogodišnjici prvog svjetskog rata. Na taj sam način želio to obilježiti jer se u nas malo tko osim Krleže time bavio, a i od njegovih zapisa o tom događaju je prošlo podosta vremena. S obzirom da je to bilo davno, nitko se više i ne sjeća tih događanja jer su svi akteri danas mrtvi pa je i kolektivno sjećanje o tome u najmanju ruku vrlo mršavo. Znao sam da nitko o tome neće pisati pa sam odlučio pozabaviti se time. Šteta bi bilo da se jedan takav društveno-povijesni događaj 20. st. koji je za Hrvatsku isto kao i za Europu najbitniji, najsudbonosniji, jer je odredio sudbinu ne samo država, nego i čitavih naroda za generacije unaprijed, ostane nemarkiran i na proznom polju. Poezija mi je isto tako važna, no u ovom trenutku dajem prednost prozi.

Koji su vaši omiljeni autori i možete li izdvojiti neke kolege iz časopisa „Književnost uživo“ čiji rad osobito cijenite?

Nemam nekog omiljenog autora, ali uvijek volim pročitati pored već spomenutog Krleže i Šoljana, Slobodana Novaka, Marinkovića, Valenta, Nikolu Šopa. Od srednje generacije recimo Radakovića. Volim isto tako Stanka Lasića ili Stanka Andrića. Od pjesnika Krešimira Bagića, Rešickog ili Tomu Bajsića. Recimo, izuzetno mi se dopadaju neki romani i stvari Josipa Mlakića. Ma, ima toga puno tako da bi se o tome dalo pričati!

S obzirom na super-relativizam umjetnosti digitalne ere u kojoj živimo, kakvom u njoj vidite ulogu suvremenog pjesnika/umjetnika?

Danas pozicija pisca, nevažno je li on pjesnik ili prozaist, ovisi između ostalog i o ukusu, trendovima i zahtjevu tržišta. S obzirom da je sve danas materijalno i sve sklono prodaji tako su i književno djelo i pisac postali roba. Sve ima svoju cijenu. Hoće li nešto biti dobro uvelike ovisi o tome je li to onomu tko izdaje financijski isplativo. Ako jest, izdavač će vam omogućiti i drugu najbitniju stvar da vas se prepozna na tržištu ili u tzv. književnom svijetu, a to je marketing, PR itd., dakle sve što je potrebno da se dotični pisac promovira.

Kada bi vas slučajni prolaznik ili suputnik u vlaku upitao za savjet pri odabiru svoje iduće lektire, dakle preporuku jedne knjige, koje bi vam djelo prvo palo na um preporučiti?

Curzio Malaparte i njegov roman Koža.

Kao čitatelj „Književnosti uživo“, kakve su vaše misli vezane za ovaj projekt? Imate li prijedloge, savjete ili možda kritiku?

Hm, ne volim kritizirati, ali u svakom slučaju što se tiče poduhvata poput časopisa „Književnost uživo“ u elektorničkom izdanju, apsolutno podržavam, između ostalog što je to, čini mi se, jedini tip takva časopisa u nas. Dakle tek kad se pojavi više njih možemo donositi kritike ili nekakav konkretniji sud.

intervju vodila: Tea Marković

Foto: Neven Lukačević

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara