Alen Brabec: ruke su mudre su ruke

nokat srednjeg prsta u prvi zglob palca

oči k nebu
zaštiti rukom
da ne bude suza

mudre su ruke
ruke su mudre
oči te lažu

mi smo klesali kamen
bijele blokove
stijene
mi smo klesali ljude
bijele bokove
grudi

veliki
gordi
nismo se više vidjeli u blatu
od svog neba
u očima
postali smo
ptice

kljunovima
pjesme su pjevane
nad nama gorjelo je sunce

kada je nestalo kamena
zadnje zlato dali smo za slamu
gnijezda

 

 

Fotografija: Melodi2 @ morgueFile free photos

Interview: Ivan Zrinušić

Razgovarali smo sa osječkim pjesnikom Ivanom Zrinušićem, čestim gostom na Književnosti uživo o novoobjavljenoj knjizi Najbolje je da se ne javljaš, i o…svemu drugome pomalo.

Recite nam nešto o sebi – kada, kako, kojim povodom ste počeli pisati? Kako ste se razvijali?

‒ Ne sjećam se povoda. Zapravo, mislim da ga i nije bilo. Kao tinejdžer pjevao sam i pisao tekstove u hardcore punk bendu. Od raspada tog benda do prve knjige prošlo je desetak godina, premda su poezija i proza i u međuvremenu izlazile u periodici. Razvijao sam se sporo i još sam u razvoju.

Koliko ste knjiga objavili do sada i koje? Koliko se izričaj mijenjao tijekom vremena? Kako je došlo do suradnje sa Zdenkom Franjićem?

‒ Pet knjiga: Netko nešto ništa, Bilirubin, Vidiš kako je lijepo, Tri mrava i posljednja, izišla iz štampe prije koji dan, Najbolje je da se ne javljaš. Radi se o nezavisnim izdanjima koja se ne mogu kupiti u knjižarama, nego se naručuju izravno od izdavača ili od mene.

Zdenko Franjić pokretač je underground glazbene izdavačke kuće Slušaj najglasnije!, u sklopu koje, u ediciji Bratstvo duša, objavljuje i knjige. Poznajemo se od sredine devedesetih, a prije nekoliko godina na nekom koncertu dogovorili smo slaganje prve knjige. Rukopisi su ulazili u uži izbor na raznim ‘velikim’ natječajima, no uvijek je ostajalo na tome. Možda je tako i bolje. Kod Zdenka nema pretencioznosti i intelektualističkog natpišavanja. Radi se na danu riječ, a sâm autor praktički je i urednik knjige. Sve to pruža veliku slobodu, ali, kako se radi po principu ‘uradi sam’, zakinuti smo za snažniju distribuciju. No onaj kojeg zanima naći će.

Što se promjena u izričaju tiče, vjerujem da sam sada malo bliži onomu što zapravo želim reći. Nisam najponosniji na baš sve što je ukoričeno.

Pobliže o novoj knjizi: o čemu progovara, koji su bili motivi za pisanje?

‒ Motivi za pisanje uvijek su isti: olakšati malo samomu sebi, ako je moguće. A ako se usput podigne i mulj kakve barice literarnog svijeta, tim bolje. Moram reći da je za omot nove knjige zaslužna umjetnica Jelena Šimunić, na čemu joj velika hvala. Omoti svih ostalih knjiga djelo su fotografa Nikice Mihaljevića, na čemu mu velika hvala.

Kakvi su vam planovi za bližu budućnost?

‒ Pozvan sam na samostalno čitanje 12. 5. u Osijeku pa ga planiram i obaviti. Za kasnije stvarno ne znam. Bit će to promocija posljednje knjige, ali i ranije objavljenih knjiga.

Slavonska rock scena dio je i vaše životne priče. Koliko je rock/punk/indie estetika utjecala na vaše pisanje? Glazba i glazbena supkultura na vas kao osobu?

‒ U dječačkoj dobi u punku sam, između ostalog, bio pronašao utočište od neiskrenosti i prenemaganja. U razdoblju 1991. ‒ 1992. g. bili smo primorani brzo odrasti, a poslije toga naprosto nismo imali želudac za glazbu s top-lista i život s naslovnica šarenih časopisa. Inače, nemam ništa protiv ljepote, ali pretjerano ulaštena vanjština obično ukazuje na sasvim prosječnu nutrinu. Da se ne shvatimo krivo, punk prije svega doživljavam kao stav, kao individualizam. Druga je stvar to u što se on u posljednjih 20 godina pretvorio. Ne bavim se uobičajenim pankerskim temama, ako tako nešto uopće postoji.

Kakva je, po vašem mišljenju, književna scena u Osijeku? U Hrvatskoj općenito? Što smatrate dobrim, gdje joj vidite zamjerke?

‒ Ne pratim pretjerano aktualnu književnu scenu, niti me ona pretjerano zanima, pa bi možda bilo bolje takve ocjene ostaviti književnicima. Što se Osijeka tiče, istaknuo bih sjajnu književnu kritiku i esejistiku Darija Grgića, no bojim se da on on ne pripada nikakvoj sceni.

Koji su vam književni uzori, preporučujete li koga?

‒ Nemam uzora, ali smatram da se isplati pročitati Lovecrafta, Célinea, Hamsuna, S. Andersona, Hellera, Houellebecqa, D. Cvitana, Marunu, Rajkija, Karakaša, Valjarevića, Bektaša… Nije da ih nema.

Da li vaše pjesme nose političku poruku?

‒ Ljudi se u literaturi znaju skrivati godinama, desetljećima, no u politici u pravilu vrlo brzo pokažu svoju skatofašku suštinu. Da se mogu domisliti političke poruke koja bi mi se činila smislenom, možda bi u pjesmama bilo i toga.

Čemu ste skloniji, poeziji ili prozi i zašto?

Ispada da sam skloniji poeziji, ali zapravo se radi isključivo o lijenosti. Dobar dio pjesama, uz manje preinake i pokoju dopunu, prošao bi kao kakav kraći prozni oblik. No polako se nakupljaju i kratke priče pa možda i one jednom budu objavljene kao knjiga.

Razgovarao: Moris Mateljan

Promocija nove Zrinušićeve knjige je osječkom Cadillacu, 12. 5. 2014. u  21 h.

Jelena Šimunić: Četverored

Asteci su u četveroredu
u četiri dana izvadili
četrdeset tisuća pumpi
krvotoka.
Isto toliko dekapitiranih glava
kotrljalo se stubištem
umjetniku pod noge;
Užas od smrti
valjalo je vjerodostojno izvajati
i ugraditi u zid
za spomen ljudstvu
i u čast životu.
Stoljećima kasnije na drugom
komadu zemlje
Četverored postaje
alegorija zbjega od
krvoloka.
Glave su posijane diljem
kao da se s vragom tikve sadilo.
Iz svake glave izraslo je
po jedno obiteljsko stablo
s plodovima gorkim kao
cijanovodična manioka.

Fotografija: abundantc @ morgueFile free photos

Ivan Zrinušić: Sjećamo se krvi

***

Dani su proklizali kao noći
sjećamo se prozirnog mirisa spaljenog mesa
u vremenu šutnje, u vremenu molitve
sjećamo se krvi
i kad volimo, volimo srcem umjesto glavom.
Malo je tu manevarskog prostora, premalo za PUSČPSN
pogled reže raspupale armirane krajobraze
tražeći razlog da se zaustavi
a tijelo dahće kao pas, treba mu hrane i odmora.
Lokve ugibaju na suncu, čeka nas još jedna zima.

Fotografija: kumarnm @ morgueFile free photos

Moris Mateljan: Likovni

Mali Ratko ima jedanaest godina i požudu u očima.

Mali Ratko sjedi u prvoj klupi, i triput mu je pala olovka na pod. Svaki put mi je ispod katedre dodirnuo noge; prvi puta stidljivo, drugi puta hrabrije, treći put usnama.

Drugi dan smo imali likovni. „Pažljivo pokupite sve komadiće kolaž-papira ispod stola“, rekla sam dobrih petnaest minuta prije kraja sata,  „ništa ne smije ostati.“

Nisam se micala.

 

Fotografija: FidlerJan @ morgueFile free photos

Kristina Posilović: Ručak

zašto me baš sad zoveš. nemam vremena. rekla sam ti da me više ne zoveš. žao mi je što sam došla. na metar udaljenosti izgledaš još i ružnije. dugačkim prstima miješaš gulaš, iz lonca se puše komadići srnetine, a meni se povraća od mirisa. ružan si i ne znam kako da ti to kažem pa stojim na metar udaljenosti kako ne bih morala vrištati i plakati jer sam ovdje. a ne želim biti. gledam kako žlicu približavaš usnama. dlake padaju u gustu smjesu. povraća mi se od mirisa i dlaka koje nikako da skinem sa haljine. mljackaš pohlepno. dobro da si došla, sad će gulaš. nisam gladna, hvala. zašto si me zvao. nisam te zvao, sama si došla. nisam došla jer nisam htjela doći. ti si me zvao. ne laži, urlaš, ispada ti žlica iz ruke, meso se krčka na visokoj temperaturi, jedna srnica pada ti na košulju, ne laži, nikada ne nisam zvao da dođeš.

ružan si i nikada mi nećeš biti drag i žao mi je što sam došla. čak ni ne volim srnetinu. tvoje mi se dlake gade. nokti su mi napukli od čupkanja haljine. dah mi je kraći od puhanja u tvoja leđa. košulja ti se nadima kao balon. moj dah je topliji od plamena koji bi naš balon mogao pokrenuti. žao mi je što sam ovdje i što mi jednom godišnje guraš žlicu srnetine u usta, a onda me ljubiš tako masnu i govoriš: sad si lijepa.

tvoji su tekstovi jebeno tužni. tužniji nego moji pa sam ljubomorna jer si prema njima pažljiviji. dok me ne gledaš, na samo metar udaljenosti, uzimam ti s police knjige i bacam preko prozora. na zvuk treska knjiga o beton, puštaš lonac i kreneš prema prozoru. naginješ se u grču. crven u licu, ružan, dižeš me s kuhinjskoga poda. grizeš mi obraze i vičeš: nema ručka za tebe! ližeš mi ušnu školjku, stišćeš stražnjicu dok srnetina bježi iz lonca prema kupatilu. povraća mi se od boli. ali jebi ga, nikada nećeš pročitati ovaj tekst jer ti je mučno od mojih slova. s njima ne mogu voditi ljubav, pišeš mi u poruci. mogu te samo jebati, ako želiš, nastavljaš u sljedećoj.

svaki put kada se vidimo, dvaput godišnje kako piše u jednoj od tvojih pjesama, kažeš nešto pogrešno. uvijek započinjemo na isti način. ne mogu te pogledati jer si mi ružan. ne možeš me pozvati na kavu jer sam ti draga. pa završimo susret uvredama i psovkama.

ležim na podu i žderem tvrdu srnetinu. košulja ti je prljava i miriše na smrt. životinjsku. sad si mi konačno lijep. to je zato jer sam te pozvao na ručak. oprosti, dragi, već sam jela.

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara