Arhiva kategorije: Uncategorized

Krunoslav Mrkoci: Manipulacijom do istine

Riječi i jezik imaju svojstvo i sposobnost da u sebi i sa sobom nose određene ideje i simbole. I već jedna jedincata riječ u jeziku istodobno jest i može biti ideja i simbol; npr. riječi: stablo, nebo, sloboda, život. Ponekad za nas, u našoj psihi, riječi koje označavaju sasvim konkretne predmete, stvari, bića, pojave, sasvim spontano mogu poprimiti vrijednost simbola te nas upućuju na određene ideje; npr. stablo = život; nebo = sloboda, itd. U spomenutom slučaju možemo kazati da riječ koja primarno označava nešto konkretno postaje izvanredna metafora za izricanje nečeg apstraktnog. Takve metafore djeluju na primatelja poruke putem raznih iskustvenih analogija što, naravno, podrazumijeva određenu razinu podudarnog iskustva kod različitih pojedinaca.

Pa u čemu je onda razlika, zapravo, između metafore i simbola? Što je općenitije i lakše razumljivo većem broju ljudi: metafora ili simbol? A što je od toga dvojega, pak, intimnije, osobnije i samim time teže razumljivo bilo kome osim samom autoru- stvaratelju: metafora ili simbol?

Cjelokupno pitanje ovdje postavljeno i vezano uz metafore i simbole, postavio sam stoga jer su upravo pisci i pjesnici oni koji vrše pretvorbu utilitarnih i uporabnih svakodnevnih jezičnih pojmova u nešto drugo. Upravo oni obavljaju tu pretvorbu i alkemiju jezika, služeći se jezikom kao sredstvom za postizanje i ostvarivanje nečega; nekakvog cilja.

Pjesnici i pisci promatraju konkretan, postojeći svijet. U tom svijetu zapažaju određene pravilnosti, zakonitosti i sheme funkcioniranja i življenja. Ono što čovjek od konkretnog svijeta razumije i shvaća jest: shema, zakonitost; apstraktan obrazac. Pjesnik, pisac, pa i drugi umjetnici (likovni, itd.), tada povratno smišljaju način kako da spoznate i shvaćene apstraktne obrasce o životu i njegovim istinama nazad prebace i pretoče u svijet i u tkivo tzv. realnog, konkretnog, svakidašnjeg života. Naime, u umjetnosti spoznaja ne smije biti izrečena na apstraktan način, nego mora biti zamaskirana natrag u kostim konkretnog, svakodnevnog i situacijskog života. I u tu svrhu služe metafore, alegorije, poredbe i parabole. Bio je jedan čovjek koji se vrhunski služio njima i kao svoje sredstvo izražavanja koristio je metafore, alegorije i parabole. Dovoljno je zaviriti u četiri evanđelja da bi se dobio uvid u njegov stil i način.

Naš pjesnik, preminuo u cvijetu mladosti, pa ipak intelektom, razumijevanjem i intuicijom ispred mnogih, čudesno nadaren A. B. Šimić, ustvrdio je: “Metafora je skraćena poredba.” Nadalje, alegorija je metafora protegnuta na cijeli tekst: pjesme, priče, romana.

Pitanje što ga sebi u ovome trenutku postavljam jest: – Nije li svaki pokušaj pisanja; bilo koje pjesme, bilo kojeg romana, zapravo u širem smislu riječi metafora, tj. alegorija, što ju pojedinci – pisci, pripadnici ljudske vrste koriste kako bi izrazili neki svoj vlastiti stav, izrazili neke istine koje su se njima, autorima, otkrile i nametnule? Naime, izravan i doslovan način izlaganja spoznaja svojstven je znanosti i filozofiji, ali ne i umjetnosti. Umjetnost je uvijek igra vidljivog i nevidljivog; skrivenog i otkrivenog; između onoga što je izrečeno izravno i onoga, sugeriranog između redaka. Temelji se na igri i mogućnostima višeznačnosti i višeslojnosti.

Pisac fikcije, dakle, izmišlja i konstruira na temelju svojega iskustva određene situacije za koje se trudi i želi da djeluju što bliže stvarnosti; što stvarnije. Naravno, ne polazi to svima za rukom od prve. Pojedini pisci, u nastojanju da stvore privid stvarnosti i situacija, natrpaju uratke nizom banalnih i suvišnih dijaloga. No, čovjek se pita, je li za pisca – pripovjedača, za pisca romana, zaista nužno da pokušava re-kreirati (ponovno stvoriti), gotovo na tehnički objektivan način (uspostavom i primjenom dijaloga) dojam stvarnosti? Primjeri i praksa pokazuju da se takvim postupcima i sredstvima u pisanju najčešće postižu upravo suprotni efekti. Treba napustiti pokušaj da se realizam i “opipljivost” situacije postignu tehničkim repliciranjem stvarnosti, u smislu doslovnog oponašanja stvarnosti (mimeza), kroz npr. učestale dijaloge i oponašanje razgovornog jezika. Zašto? Zato što je, smatram, oponašanje i reprodukcija doslovno viđenog čitatelju dosadna i zamorna. Tada bismo (ukoliko bismo to zaista željeli) mogli jednostavno uključiti diktafon ili smartfon, i danima, i satima, snimati situacije iz života, iz svakodnevice, i onda ih prepisivati i zapisivati kako bismo tako, valjda, rekonstruirali i rekreirali stvarnost.
Nastojanjima oko dokumentarizma i verističke dosljednosti umjetnost se prije može zagušiti, ugušiti i upropastiti nego stvoriti. Preveliko nastojanje oko tehničke dosljednosti rekonstruiranja stvarnosti, kao dokaz nekakvog “realizma”, vodi u pseudo-dokumentarnu banalizaciju i trivijalizaciju.

Pa i slikari-crtači prije fotoaparata odabirali su motive i detalje na koje su usmjeravali svoju pažnju i interes. Umjetnik, pisac ili koji god drugi bio, mora selektirati i vršiti odabir. To je njegov posao. Da selektira upečatljive i dojmljive momente, trenutke, detalje. Zanimljivo prozno djelo je, zapravo, niz pažljivo odabranih i posloženih detalja koji, često i naizgled suprotni i kontradiktorni, međusobno se lijepo nadopunjuju. Dakle, umjetnik mora birati i odabirati.
Ovdje dolazimo do zaključka da, zapravo, dosljedna mimeza, u smislu savršeno doslovnog, tehničkog prijenosa stvarnosti, nije zadatak umjetnosti i umjetnika. To je danas već vrlo stara teza, uspostavljena već s pojavom impresionizma i simbolizma: zadatak umjetnika i umjetnosti nije da doslovno preslikava i opisuje stvarnost, nego da stvara dojmove; da dočarava. Tako, kroz stilistički postupak odabira (selekcije), i kroz namjernu i promišljenu manipulaciju, pisac iznosi svoju istinu; svoju viziju svijeta.
Ovdje moramo istaknuti kako je riječ o interpretaciji (tumačenju) svijeta. Umjetnost, pa tako i pisanje, uvijek je interpretacija svijeta, a ne svijet sam. Interpretacija polazi od toga da mnogi gledamo isto, ali vidimo i shvaćamo različito. Profesionalni zadatak umjetnika, kao i filozofa, je da slobodno sagledava svijet iz različitih, neuobičajenih perspektiva, i da u sebi, već kao osoba, ima želju i određeni talent, da ga prozre. Ali ne da ga prezre. Već da mu samo pokuša uzeti mjeru, koliko je to moguće, iz svoje pozicije i iz svojega iskustva.

Pa što bi onda, na kraju, bio zadatak dobrog i kvalitetnog pisca? Pa možda, da prenese poruku; da nam odabirom detalja sugerira i naznači već poznatu stvarnost (pred kojom često zatvaramo oči) te da nizom popratnih, usputnih pretjerivanja i karikiranja, pomoću ironije i sarkazma, učini nam istinu jasnijom. Umjetnost, svakako služi izricanju nekakvih istina i uvida što ih autor želi podijeliti sa svijetom. U svojoj najplemenitijoj svrsi i namjeri, dakle, ona služi razotkrivanju.

Foto: www.pexels.com

Noel Perković: Ples sa smrću

Nastavljamo s pričama iz OŠ Šijana

Ušli smo u područje pod upravom Gastowna, bezvezna pustopoljina puna dina od smeća, jezera nafte i smoga. Nepogodna za život gdje je je opasnost bila na svakom uglu, uglavnom od snajpera i gdje smo često nailazili na Stank Gumove razbojnike u svojim razno obojanim vozilima. Na ovom gadnom području tražili smo ulaz u Gastown i čovjeka pod imenom Outcrier koji organizira utrke u Gastownu. Morao sam upasti u utrke. Ušli smo u Gastown bez problema, rekavši stražarima da smo zainteresirani za utrke. Pustili su nas jer puštaju svakoga tko je spreman umrijeti za njihovu zabavu. Parkirao sam i otišao potražiti Outcriera dok je Chum ostao raditi na autu. Našao sam ga kako spava u svom ,,uredu“ . Upitao sam ga za utrke, a on mi odbrusi:
– Nema mjesta za svakog pustinjaka sa vozilom.
Pribio sam ga uza zid i rekao: – A ja nemam vremena za tvoje gluposti. Nađi mi mjesto na utrkama.
– Dobro, možda možemo naći mjesto za tebe, ali u zamjenu za uslugu, vrlo opasnu, moguće samoubilačku uslugu. Outcrier je na svome prsluku nosio lampice od kojih su samo par njih svijetlilo. Rekao je da želi nove jer ako se one ugase i on će sa njima.
– Pitao sam ih sve, ali nitko od njih nema hrabrosti otići u domovinu Buzzarda. Tamo se nalaze svjetiljke koje mi život znače – rekao je.
– U redu, donijet ću ti ih.
– Bon Voyage! – viknuo je dok sam odlazio.
Izašao sam iz Gastowna i krenuo prema Dinama, mjestu u kojem žive Buzzardi, velika skupina misterioznih ubojica. Dine su mjesto velikih bogatstava, ali se nitko ne usudi tamo ići. Kada sam rekao Chumu o misiji osjetio sam strah u njegovom glasu kad mi je odgovorio: Molim? Ne Sveče, nemoj. Svi koji su otišli tamo nisu se vratili. Svjetiljke su se nalazile u mjestu koje se zove Underdune. Ušli smo u Dine i krenuli po napola uništenoj i pijeskom pokrivenoj autocesti. Stigli smo do Underduna, koji je zapravo jedan stari, razrušeni aerodrom, dijelom prekriven pijeskom. Buzzardi su na ulaz stavili metalne, hrđave bodlje i slaba utvrđena vrata koja smo lako srušili sa harpunom. Unutrašnjost je bila golema. Stakleni strop je bio uništen, a pod je bio prekriven pijeskom. Prostoriju su ukrašavale bodljikave žice na koje su bili nabodeni kosturi. Na zidovima su bili jezivi grafiti i crteži. Pod u hodniku bio je propao i vodio je na nižu razinu. To je bio skup hodnika koji su prije valjda služili kao trgovine, suvenirnice i čekaonice. Jedva sam uspio progurati auto kroz uske hodnike pune blokada i zamki.
– Ne, Sveče, vratimo se, molim te! – rekao je Chum.
Rekao sam mu da se stiša i smiri.
– Osjećam njihove crvene oči kako nas gledaju – rekao je.
Znao sam da znaju da smo tu, ali mi nije bilo jasno zašto ne napadaju. Proučavali su me. Kada smo napokon izašli u glavni hodnik, koji je bio pun opljačkanih trgovina i prekriven pijeskom. Na kraju toga velikoga hodnika bila je je trgovina sa božićnim ukrasima koja je bila netaknuta. Znao sam da je to zamka, ali sam to morao obaviti. Trgovina se nalazila na drugom katu a nisam je mogao dostići autom. Uzeo sam sačmaricu i izašao iz auta. Krenuo sam hodnikom za koji sam mislio da vodi do trgovine. Na putu sam naišao na izmasakrirana tijela Outcrierovih plaćenika, a Buzzardi su me gledali iz daljine. Došao sam do trgovine i uzeo svijetla. U tom trenutku vrata i prozori su se zatvorili i mogao sam čuti Buzzarde kako se gomilaju ispred njih. Ušli su sa stropa i navalili na mene kao divlje životinje. Mlatio sam ih i blokirao njihove nespretne udarce. Ubadao sam ih noževima i ubrzo ih nadvladao, ali jedva. Kada su sljedeći ušli zapucao sam na njih. Nisam vidio da mi se straga približava silueta sa palicom. Brzo sam spremio sačmaricu i razoružao ga i pritom mu slomio ruku. Jedan udarac po glavi je bio dovoljan da prekinem njegovu agoniju. Razbio sam vrata i spustio se s užetom do auta dok me Chum pokrivao. Dok smo jurili kroz hodnike, naganjala su nas njihova bodljikava vozila koja su bacala mine. Brzo sam ih se riješio i izletio iz aerodroma krenuvši prema Gastownu. Za Outcriera je bolje da je spreman sa mojom nagradom.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Noćas

Noćas sam ja
pas koji laje na Mjesec.
Noćas sam ja
žuti mačak što šulja se
čežnjama tvojih noći
mračnih, nemirnih.

Noćas sam ja kos,
ševa i grlica
što pjeva
podno tvoga prozora.

Noćas sam ja
želja tvoja nemirna,
lica skrivena.

Noćas, ja sam želja
neostvarena; stijena živa,
nijema, mira puna,
što dolazi sa sjenom riba,
jašući na leđima
Mjeseca.

Oči riba, noćas,
ispunjaju se
suzama.

Foto: www.pexels.com

Mario Lovreković: Orgazam

Sjedila je naga na rubu kreveta uživajući u dimu cigarete. Promatrala je kako mu krv teče iz vratne arterije i smijuljila se dok je Smrt ponizno čekala plod njezinog klanja. Polizala je svoj srednji prst, potom ga smjestila duboko u vaginu. Orgazam je bio pretjerano snažan. Tresla se poput jadnice koju će tek silovati. Dim je i dalje punio prostoriju. Svršila je. Nitko nije preživio.

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Tutankamonov hračak

Nosim šepave kosti i pasju kožu hranim krvlju i znojem. Sluz sam iz tuberkuloznih pluća. Patim jer se ne mogu otarasiti etikete, stečene kvalifikacije i titule rođenjem koji su mi dodijelili dominantni krojači i tkalci sudbine svijeta. Nametnuto ograničenje čovjeka tjera u mrak, žalost i tugu pred nedostižnim. A nedostižno jest proizvod predominantnih mužjaka koji postavljaju društvene standarde kao što su: težina, opseg bedara, debljina stidnih usana, širina bokova rodilja, broj stidnih dlaka te ljestvica do kojih im se diže […] koplje. Nekoć u drevnom Egiptu postojali su čuvari grobnica, bića podzemnog svijeta, obitelji i cijele generacije bez imena identiteta, daleko od toplog sunca. Čamili su i propadali ti nekrofilni pastiri u šupku svijeta. Bili su marginalci, iscjedak koji se nije uspješno stopio s porama društva. Svi ti „odrpanci“ stjerani su u podzemlje. Zašto? Zato što se nisu uklapali u serijsku sudbinu konzerviranog bakalara snobizma.
Čuvari mraka u podzemlju carstva postali su sve ono što elitno društvo ne želi biti (što kriomice u sebi jest, ali uspješnom glumom prekriva i skriva). Ja sam etiketiran gutač grijeha, spužva što upija sve oblike ljudske izopačenosti i zato živim u podzemlju s leševima i crvima. Gmižem i golim rukama čistim kanale i anale građanskih vrijednosti i visoko postavljenih ljestvica moralne čestitosti. Račvastim jezikom razdvajam kategoričke i stereotipne tvorevine. Otpadnik svijeta, hračkom na cesti postaješ kada se ne uklapaš u konvencionalne obrasce ponašanja. Samima sebi pišemo uloge i sastavljamo scenarije. Samima sebi postavljamo zamke i sijemo tugu i strah i bol kao da već toga nema dovoljno na svijetu.

Ilustracija: Vaganje srca pri prolazu podzemnim svijetom u starom Egiptu