Arhiva kategorije: Uncategorized

Noel Perković: Ples sa smrću

Nastavljamo s pričama iz OŠ Šijana

Ušli smo u područje pod upravom Gastowna, bezvezna pustopoljina puna dina od smeća, jezera nafte i smoga. Nepogodna za život gdje je je opasnost bila na svakom uglu, uglavnom od snajpera i gdje smo često nailazili na Stank Gumove razbojnike u svojim razno obojanim vozilima. Na ovom gadnom području tražili smo ulaz u Gastown i čovjeka pod imenom Outcrier koji organizira utrke u Gastownu. Morao sam upasti u utrke. Ušli smo u Gastown bez problema, rekavši stražarima da smo zainteresirani za utrke. Pustili su nas jer puštaju svakoga tko je spreman umrijeti za njihovu zabavu. Parkirao sam i otišao potražiti Outcriera dok je Chum ostao raditi na autu. Našao sam ga kako spava u svom ,,uredu“ . Upitao sam ga za utrke, a on mi odbrusi:
– Nema mjesta za svakog pustinjaka sa vozilom.
Pribio sam ga uza zid i rekao: – A ja nemam vremena za tvoje gluposti. Nađi mi mjesto na utrkama.
– Dobro, možda možemo naći mjesto za tebe, ali u zamjenu za uslugu, vrlo opasnu, moguće samoubilačku uslugu. Outcrier je na svome prsluku nosio lampice od kojih su samo par njih svijetlilo. Rekao je da želi nove jer ako se one ugase i on će sa njima.
– Pitao sam ih sve, ali nitko od njih nema hrabrosti otići u domovinu Buzzarda. Tamo se nalaze svjetiljke koje mi život znače – rekao je.
– U redu, donijet ću ti ih.
– Bon Voyage! – viknuo je dok sam odlazio.
Izašao sam iz Gastowna i krenuo prema Dinama, mjestu u kojem žive Buzzardi, velika skupina misterioznih ubojica. Dine su mjesto velikih bogatstava, ali se nitko ne usudi tamo ići. Kada sam rekao Chumu o misiji osjetio sam strah u njegovom glasu kad mi je odgovorio: Molim? Ne Sveče, nemoj. Svi koji su otišli tamo nisu se vratili. Svjetiljke su se nalazile u mjestu koje se zove Underdune. Ušli smo u Dine i krenuli po napola uništenoj i pijeskom pokrivenoj autocesti. Stigli smo do Underduna, koji je zapravo jedan stari, razrušeni aerodrom, dijelom prekriven pijeskom. Buzzardi su na ulaz stavili metalne, hrđave bodlje i slaba utvrđena vrata koja smo lako srušili sa harpunom. Unutrašnjost je bila golema. Stakleni strop je bio uništen, a pod je bio prekriven pijeskom. Prostoriju su ukrašavale bodljikave žice na koje su bili nabodeni kosturi. Na zidovima su bili jezivi grafiti i crteži. Pod u hodniku bio je propao i vodio je na nižu razinu. To je bio skup hodnika koji su prije valjda služili kao trgovine, suvenirnice i čekaonice. Jedva sam uspio progurati auto kroz uske hodnike pune blokada i zamki.
– Ne, Sveče, vratimo se, molim te! – rekao je Chum.
Rekao sam mu da se stiša i smiri.
– Osjećam njihove crvene oči kako nas gledaju – rekao je.
Znao sam da znaju da smo tu, ali mi nije bilo jasno zašto ne napadaju. Proučavali su me. Kada smo napokon izašli u glavni hodnik, koji je bio pun opljačkanih trgovina i prekriven pijeskom. Na kraju toga velikoga hodnika bila je je trgovina sa božićnim ukrasima koja je bila netaknuta. Znao sam da je to zamka, ali sam to morao obaviti. Trgovina se nalazila na drugom katu a nisam je mogao dostići autom. Uzeo sam sačmaricu i izašao iz auta. Krenuo sam hodnikom za koji sam mislio da vodi do trgovine. Na putu sam naišao na izmasakrirana tijela Outcrierovih plaćenika, a Buzzardi su me gledali iz daljine. Došao sam do trgovine i uzeo svijetla. U tom trenutku vrata i prozori su se zatvorili i mogao sam čuti Buzzarde kako se gomilaju ispred njih. Ušli su sa stropa i navalili na mene kao divlje životinje. Mlatio sam ih i blokirao njihove nespretne udarce. Ubadao sam ih noževima i ubrzo ih nadvladao, ali jedva. Kada su sljedeći ušli zapucao sam na njih. Nisam vidio da mi se straga približava silueta sa palicom. Brzo sam spremio sačmaricu i razoružao ga i pritom mu slomio ruku. Jedan udarac po glavi je bio dovoljan da prekinem njegovu agoniju. Razbio sam vrata i spustio se s užetom do auta dok me Chum pokrivao. Dok smo jurili kroz hodnike, naganjala su nas njihova bodljikava vozila koja su bacala mine. Brzo sam ih se riješio i izletio iz aerodroma krenuvši prema Gastownu. Za Outcriera je bolje da je spreman sa mojom nagradom.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Noćas

Noćas sam ja
pas koji laje na Mjesec.
Noćas sam ja
žuti mačak što šulja se
čežnjama tvojih noći
mračnih, nemirnih.

Noćas sam ja kos,
ševa i grlica
što pjeva
podno tvoga prozora.

Noćas sam ja
želja tvoja nemirna,
lica skrivena.

Noćas, ja sam želja
neostvarena; stijena živa,
nijema, mira puna,
što dolazi sa sjenom riba,
jašući na leđima
Mjeseca.

Oči riba, noćas,
ispunjaju se
suzama.

Foto: www.pexels.com

Mario Lovreković: Orgazam

Sjedila je naga na rubu kreveta uživajući u dimu cigarete. Promatrala je kako mu krv teče iz vratne arterije i smijuljila se dok je Smrt ponizno čekala plod njezinog klanja. Polizala je svoj srednji prst, potom ga smjestila duboko u vaginu. Orgazam je bio pretjerano snažan. Tresla se poput jadnice koju će tek silovati. Dim je i dalje punio prostoriju. Svršila je. Nitko nije preživio.

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Tutankamonov hračak

Nosim šepave kosti i pasju kožu hranim krvlju i znojem. Sluz sam iz tuberkuloznih pluća. Patim jer se ne mogu otarasiti etikete, stečene kvalifikacije i titule rođenjem koji su mi dodijelili dominantni krojači i tkalci sudbine svijeta. Nametnuto ograničenje čovjeka tjera u mrak, žalost i tugu pred nedostižnim. A nedostižno jest proizvod predominantnih mužjaka koji postavljaju društvene standarde kao što su: težina, opseg bedara, debljina stidnih usana, širina bokova rodilja, broj stidnih dlaka te ljestvica do kojih im se diže […] koplje. Nekoć u drevnom Egiptu postojali su čuvari grobnica, bića podzemnog svijeta, obitelji i cijele generacije bez imena identiteta, daleko od toplog sunca. Čamili su i propadali ti nekrofilni pastiri u šupku svijeta. Bili su marginalci, iscjedak koji se nije uspješno stopio s porama društva. Svi ti „odrpanci“ stjerani su u podzemlje. Zašto? Zato što se nisu uklapali u serijsku sudbinu konzerviranog bakalara snobizma.
Čuvari mraka u podzemlju carstva postali su sve ono što elitno društvo ne želi biti (što kriomice u sebi jest, ali uspješnom glumom prekriva i skriva). Ja sam etiketiran gutač grijeha, spužva što upija sve oblike ljudske izopačenosti i zato živim u podzemlju s leševima i crvima. Gmižem i golim rukama čistim kanale i anale građanskih vrijednosti i visoko postavljenih ljestvica moralne čestitosti. Račvastim jezikom razdvajam kategoričke i stereotipne tvorevine. Otpadnik svijeta, hračkom na cesti postaješ kada se ne uklapaš u konvencionalne obrasce ponašanja. Samima sebi pišemo uloge i sastavljamo scenarije. Samima sebi postavljamo zamke i sijemo tugu i strah i bol kao da već toga nema dovoljno na svijetu.

Ilustracija: Vaganje srca pri prolazu podzemnim svijetom u starom Egiptu