Arhiva kategorije: Tjedni komentar

Nije književnost poligon za testiranje vlastite taštine

Ovaj se tjedan dogodila jedna književno-izvanknjiževna stvar koje je bila vrlo zanimljiva s puno aspekata, ali najbitnija je po tome da je izravno govorila /govori o nama. To je članak Maje Hrgović o taštinama, napuhanim veličinama, o “veličinama” s više ili manje pokrića, no koje se osjećaju izuzetno ugroženo ukoliko se takne u njihove brižno stvarane medijske profile. Stvar bi bila utoliko jednostavnija da se u ovom Majinom slučaju radilo o nekoj inače nedostupnoj, drskoj, javnosti poznatoj taštoj osobi, no radilo se, eh, sad, baš o Mirjani Krizmanić koja je imala/ima karizmu osobe koja je spremna pomoći čovjeku u potrebi, koja je spremna odgovoriti na zahtjev sad i trenutno one zajednice koja je inače podržava i koja očekuje od nje upravo takav odgovor – da dođe među njih. Osim ako se ne radi o spinu, igri staklenim perlicama medijske mašinerije u kojoj je eto, u biti jedna tašta gospođa postala velika dušebrižnica. Kako god, gđa Krizmanić je mogla procijeniti da će Maja Hrgović spomenuti na svojoj stranici upravo jedan takav događaj koji, ako ništa drugo, malo po malo gricka brižno stvaran imidž “dobre osobe s razumijevanjem”. Koje se, eto, rastopilo, nakon jedne jedine upućene kritike, nekada negdje. Da sam savjetnik gđe Krizmanić, svakako bih joj savjetovao da pokuša ovu stvar zagladiti, riješiti, nadoknaditi jer će joj stvarati nepotrebnu zalihu. Ali nisam savjetnik gđe Krizmanić, pa od toga ništa.

Prije nekoliko dana na svom sam FB profilu postavio neko posve neutralno i ne baš važno pitanje o Hrvoju Šalkoviću, a kako se radi o izuzetno popularnoj osobi na društvenim (i ne samo društvenim) mrežama, nije ni začudilo da se javilo jako puno ljudi (naročito žena) sa stavom pro (i nesrazmjerno puno manje contra). Međutim jedna je osoba bila rekla da je svojevremno u nekom komentaru na njegovoj FB stranici bila rekla jednu jedinu stvar kao komentar na post (da se razumijemo, on ima 120.000 ljudi na stranici i 22.000 koje pričaju o tome), da bi je on, odnosno njegovi administratori stranice blokirali. Eh, da, dakle, tako.

Dobro, jasno mi je da se javni profili sustavno grade, no postoji nešto što se zove prerevnost i prevelika taština.

Zacijelo se pitate kakve to veze ima s nama, sa mnom, s cijelim ovim projektom Književnosti uživo. Nemojte se začuditi, ali ima. Moja su osobna iskustva s nekim osobama koje sam zamolio/upitao/nježno pokušavao privoljeti na suradnju bila često slična ovom Majinom, nešto između ogorčenosti, cinizma, ljutnje, hinjene uvrijeđenosti, do ignoriranja, no koja su sva od reda, još jednom kažem, sva od reda, pokazala totalno nerazumijevanje biti stvari. S obzirom na činjenicu da naša zajednica Književnosti uživo raste i da zapravo ne znamo njezinu gornju granicu, tada vjerujem da ćemo se suočiti s još većom gorčinom onih koji ostaju iza.

No, nije, dakle, književnost, nikakav poligon za testiranje vlastite taštine. Ja sam prvi koji ću reći imidž je važan, komunikacija je važna, važno je znati se postaviti, ali nikako da je važno domoći se razine s koje se postaje nedodirljiv, postaje neka vrsta polubožanstva kojem se ne prilazi tek tako. To je djetinjasto.

Rezultat ove priče se trenutno možda ne vidi, ali ona će postati bjelodana istina za koju godinu, u vrlo kratkom vremenu. Naročito će postati bjelodana u smislu tehnološke nadmoći novih medija nad starim tehnologijama distribucije književnosti (čitaj tiskana izdanja, društva pisaca, sastančenja, tupljenje po starom, fejkane top liste itd.). Ovo nije samo turbulentno vrijeme  zbog krize, ovo je turbulentno vrijeme zbog ogromnih društveno-političko-globalnih-tehnoloških promjena paradigmi koje imaju samo dvije alternative: hiperdemokratsku komunikaciju koja uključuje svakoga ili antidemokratsko odašiljanje poruka iz nedodirljive centrale čiju karikaturu vidimo u sjevernoj Koreji.

Milan Zagorac

Fotografija: Karpati Gabor @ morgueFile free photos

Sva kivna brbljanja zločestih staraca neka ne vrijede za nas ni pola groša!

U posljednjih nekoliko dana zaredala su brojna pitanja u vezi naše Književnosti uživo.
Važno je znati sljedeće: ova je stranica zapravo neformalna skupina za potporu piscima bilo koje orijentacije, smjera, stila, svjetonazora itd. Osnovali su je autori niza knjiga, pjesnici, pisci posve nevezano uz bilo koju književničku udrugu ili skupinu kao privatne osobe. Objavljivanje na njoj je posve besplatno, dakle, nema potrebe da nas pitate “koliko to košta”. Štoviše, mi smatramo “uslugom” što ste objavili svoje stvari kod nas. Dakle, ama baš svatko može objaviti na našem FB zidu i za to ne postoji nikakav robno-novčani odnos. Ovo je odnos samo našeg uzajamnog povjerenja. I takav treba ostati.
Objavljivanje u časopisu i na webu je također povezano s objavljivanjem na FB zidu, ali je i jedno i drugo u ingerenciji redakcije koju čine admini. Dogovori admina oko uređivanja sadržaja su vrlo intenzivni. Ipak i nadalje ostaje osnovno pravilo, a to je da KU nije programatski ograničen, nemamo nikakav manifest niti društvo, stil ili prepreku kojom bi se ograničili samo na “pisce koji su objavljivali u relevantnim izdavačkim kućama” (uopće ne razumijemo što znači ta priglupa, tendenciozna i netočna sintagma!) niti “pisce koji nisu nikada ništa objavljivali”, niti “pisce s dugim nosevima” i sl. Iako izostanak manifesta može zbunjivati, mi smo svjesni da predstavljamo jednu novu snagu na “književnom bojnom polju” i da na neki način činimo “subverziju” postojećim “standardima”. Ipak, to je dio aktivnog književnog života i nemoguće je izbjeći stalno komešanje unutar jedne, po prirodi stvari, žive priče kao što je to književnost gdje su “imena”, “kanonizirane veličine” i sl. često samo stvar prolazne medijske kampanje, slučajnog ili neslučajnog interesa, interesnih skupina, raznih lobija i sve u svemu često imaju malo s književnošću. Stvar je u sljedećem: sudjelovanje na KU je sudjelovanje u živoj književnosti, u živoj stvari, u nečemu što se mijenja, raste, živi iz dana u dan, dobiva nove obrise i sazrijeva. Hvala vam svima na ovome sudjelovanju u eksperimentu koji to više nije, već je sada jedna vrsta pokreta koji želi doznačiti dvije stvari: prvo, književnost je živa i među nama je, i drugo, čitanje je, kao i pisanje, potreba bez koje ste kao drvo iščupano iz korijena.
Sve ostalo, taštine, nadmetanja, interesne skupine, borbe za premoć, dokazivanja, to bi se dalo nazvati efemernim događajima koji ne mijenjaju ništa na stvari.
Kako bi rekao pjesnik Katul: …sva kivna brbljanja zločestih staraca neka ne vrijede za nas ni pišljiva novčića! (oprostite na slobodnom prijevodu bez obaziranja na versifikaciju)
(Vivamus mea Lesbia, atque amemus,
rumoresque senum severiorum
omnes unius aestimemus assis!)
Milan Zagorac za KU team

Organizacija i sloboda kao dvije prve riječi

Ovaj su tjedan na našoj književnoj sceni dominirale dvije teme: prva je ona vidljiva, a tiče se organizacije, tiče se načina financiranja, preslagivanja same izdavačke industrije (eh, al’ volim taj izraz), a što je čak navelo i Ministarstvo kulture da se očituje o temi koja je dogorjela do noktiju, a to je financiranje nakladništva u 2014. godini: dakle, knjiga i časopisa. Sami procijenite o čemu se radi, a na nama je da vam dostavimo informaciju koja se tiče možda i vas. Jasno, sve to ostavlja brojna pitanja otvorenima, no stvar je jasna: počelo je ono što se godinama odlagalo. Možda će financiranje putem EU fondova biti alternativa, no iskreno, sumnjam da domaćoj književnoj produkciji može pomoći suplementarno financiranje EU fondova. Cijela je ta situacija pomalo bizarna i zaista se mnogo toga može iščitati iz Pavličićeve distopijske priče Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti.

Ipak, neke alternative stalno nastaju, možda se i izrodi neki dobar, sustavan prijedlog koji zaista može spojiti potrebu s mogućnostima, struku s publikom, možda zaista nastane kvalificirani menadžment u kulturi koji osobno uporno zazivam, a koji može odraditi ono što očito politike prema kulturi, pa samim time i knjizi, uglavnom nisu uspjele.

Ipak, naše autore kao da je više interesirala jedna druga tema, a ona je kratko i jasno sažeta u osvrtu Davora Šišovića Priče o tjelesnosti, izvorno objavljenom u Novom listu i nešto ranije Glasu Istre.

Tu se otvara ono najbitnije: pitanje slobode. Ovaj put ta sloboda nije oduzeta, ona nam nije zapriječena kaznama, niti je pitanje koje nas može stajati života. Ova je sloboda nešto drugo, nešto neimenovano, nešto čemu ne možemo ni sami naći zajednički nazivnik, nešto za čime čeznemo, što tražimo, a da nismo ni svjesni što tražimo, kao da smo zagubljeni u nekoj bajci prepunoj simbola koje ne znamo čitati, kao da smo u onoj parsifalskoj dvojbi dolaska pred sami graal, a da ne znamo uputiti pravo pitanje.

Samo alternativa nije odustajanje. Kao nešto što bi nas moglo odvratiti od polaganja prava na traženje te neimenovane slobode mogla bi biti baš ta organizacija koju spominjem ranije i koja je postala temeljno vanjsko pitanje cijele naše kulture (ne samo književne, da se razumijemo). O tome sam uostalom i govorio već ovaj tjedan u kolumni na Korzo.netu, ali ona predstavlja tek jednu distrakciju, jednu prepreku koja nas pokušava odvratiti od potrage za slobodom koju još nismo stigli locirati, ali za kojom uporno tragamo.

Sada su ta dva pitanja postala jedan veliki i težak zapleteni kompleks koji od nas traži beskrajne misaone petlje: kako nadvladati, nadrasti, prekoračiti, kako izaći iz petlje organizacijsko-sadržajnih dvojbi, kako sve te akcije, sve te pokušaje spojiti, pretopiti, preliti i u nešto smisaono i stvarno održivo, u živu scenu koja diše, daje, traži, uzdiše, živi svoj književni život punim plućima. Ne skrivam da je temeljni cilj Književnosti uživo upravo stvaranje žive književne scene, postavljene na najširim osnovama, koja je čitana, tražena i potrebna. Ako to predstavlja početak, neka je onda ovaj moj post upravo ona boca o brod uz želje za sretnom plovidbom.

Milan Zagorac

Ilustracija: Twin Peaks, preuzeta sa stranice Surrealism