Arhiva kategorije: Tjedni komentar

Milan Zagorac: Kargo kult u Frankfurtu

“Oni dolaze!”
Oni žive!
Oni zaista vjeruju!

Prije nekoliko godina Nenad Bakić je napisao post Je li kargo kult dominantna hrvatska ideologija? u kojem iznosi svoju naizgled sitnu opservaciju kako su hrvatska ekonomija i politika, u biti, svojevrstan kargo kult.

“Na Južnim morima postoji Kargo kult. Tijekom rata su domoroci vidjeli (avione) koji slijeću s puno dobrih stvari, i žele da se to opet događa. Pa su uredili imitacije stvari kao što su avionske piste, stavili su vatre duž pista, drvene kolibe kako bi čovjek u nju mogao sjesti, s dva komada drveta na njegovoj glavi koja predstavljaju slušalice i bambusove štapove koji vire kao antene – on je kontrolor leta – i čekaju avione da slete. Oni sve rade točno. Forma je savršena. Sve izgleda upravo kao i prije. Ali stvar ne radi. Ni jedan avion ne slijeće”, navodi Bakić.
Nema tome ni tjedan dana, Romano Bolković je ponovno prenio ovu nimalo beznačajnu ideju i, eto ti ga vraže na, istovremeno dobijemo na društvenim i svim ostalim mrežama informaciju o nevjerojatno inovativnom konceptu predstavljanja mladih hrvatskih autora na Frankfurtskom sajmu knjiga. Nisu bitna imena, ponavljam, naime, radi se, na ovaj ili onaj način, o promašenoj raspravi, jer hrvatsko predstavljanje književnosti i nakladništva u inozemstvu već odavno živi svoj kargo kult u kojem misli da ako dođe u Frankfurt, zakupi štand, predstavi par autora (???) te vjeruje da je time napravljeno nešto što će samo po sebi, bez ikakvog povoda i razloga osim iracionalne vjere u višu silu, donijeti dobrobit nacionalnoj književnosti i nakladništvu, što god to značilo. Znači, dopunio bih onu Bakićevu, nije kargo kult prisutan samo u politici i ekonomiji.
Ne samo to, radi se o još dubljoj aberaciji čiji se vrh tek nazire u Frankfurtu: a što sa svim onim prijevodima naših pisaca kojima je naše vrlo ministarstvo kulture godinama plaćalo prava, objave i predstavljanja u inozemstvu po ključu koji se naziva “procjena neovisnog tijela”, a u stvarnosti je posve paušalna odluka nepoznatog nekog unutar gremija koji desetljećima arbitrira ukusom (a što dovodi do totalne entropije i urušavanja vrijednosti), a koje, osim što će omogućiti da netko pokupi novac iz proračuna, neće generalno napraviti ništa, osim podizanja samopouzdanja samima sebi kako su, eto, uspjeli u svijetu. To nije pojam “uspjeti u svijetu” u kojem vrijede druga pravila igre, ali vjernici kargo kulta to ne shvaćaju, njima je dovoljno malo laskati i reći “bravo”, povesti za ručicu o proračunskom trošku na neki sajam ili čak i malo dalje inozemstvo i to je to…

U takve priče može se povjerovati u bajkama ili u zemlji specijalnog religijskog sustava, radno ga nazovimo kargo kult. To znači zapravo uzaludnu vjeru da će samim postojanjem tzv. institucija, samim postojanjem nekih autora, samim prijevodom koji visi u zraku izvan ikakvog konteksta, relacija i razumijevanja, samim tepanjem samima sebi uz poneku hotimičnu i vrlo proračunatu lasku iz “velikog svijeta”, samim udivljenjem vlastitom djelu koje nije prošlo ni elementarni peer to peer review, odnosno, ako nećemo znanstvenim rječnikom, onda je to u kulturi sustav neovisnih recenzija struke, a koje nisu iz našega lokalnog sokaka, sve to skupa ne vodi ničemu niti može voditi ičemu, osim u kompletan autizam.

Ovoj je uzaludnoj raspravi završnu točku na i stavila Alida Bremer u komentaru na fejsu u vezi rasprave koju je potaknuo Božidar Alajbegović: “Postoje pravila kako se, zašto, čemu, gdje i s kim ‘ide u Frankfurt’. I tih se pravila drže sve ozbiljne zemlje. Pravila i način rada jedne Nizozemske ili jedne Slovenije su isti. Hrvatska igra neku potpuno autističnu igru izvan svih pravila, pa je i ova rasprava potpuno promašena. U tom autizmu se ne razumije da nije prvo i jedino pitanje tko ‘ide u Frankfurt’. Puno je važnije pitanje zašto uopće ide? Što će tamo raditi? U dogovoru s kim? Po kojim pravilima je organizirano to da on ili ona ‘ide u Frankfurt’? Ova javna natezanja svake sajamske sezone – i to tako već barem 25 godina – su žalosna. I neshvatljiva. Neumitna je istina – zanimala ona hrvatske pisce, ministre, nakladnike, novinare ili ne – da ta pravila postoje. Jednostavno je tako. Ni sljedećih 25 godina se ništa neće promijeniti, ako se to napokon ne shvati.”

Ova opaska gđe Bremer nije ni prva, a vjerujem ni posljednja koja uočava ono što je vidljivo i iz aviona: da, dolje u zemlji Hrvatskoj, bulumenta autističnih nesposobnjakovića pokušava uvjeriti same sebe kako se, hineći da se igra po svjetskim pravilima, nešto smisleno radi, a u biti ne čini ništa. Rezultati su očajni, i to je bolje da si sami priznamo, jer smo inače možda tek za nijansu manje groteskni od sjevernokorejske pobjede na svjetskom nogometnom prvenstvu od 17:0 protiv daleko nadmoćnijeg supranika Japana.

Foto: https://scicrit.wordpress.com/2014/05/11/understanding-the-scientology-mindset-pt-6-cargo-cult-science/

Borna Tićak: Apsurdistan kao kolateralna dobit

Što mi onda želimo postići tim „konzervativnijim obiteljskim zakonom“? Je li to možda perverzan način rješavanja problema depopulacije: što više otežati posvajanje kako bi parovi imali vlastitu djecu? Želimo li uvođenjem „predbračnog savjetovanja“ što više parova primorati da se žene u crkvi? Ne znam tko bi nam mogao odgovoriti na ta pitanja, ali znam jednu stvar: Hrvatsku njezino vodstvo pretvara u državu apsurda.

Žao mi je što se mojim prvim tekstom (koji imam namjeru objaviti na portalu) proteže politička tematika, no galopirajući idiotizam na našoj društvenoj sceni predstavlja mi naprosto nepresušan izvor inspiracije i materijala. Ako skupim dovoljno hrabrosti, vremena i energije za drugi, obećajem, udaljit ću se od već spomenute tematike i pozabaviti se drugim problemima uz svoje skromno viđenje date situacije. Mogu se, primjerice, osvrnuti na javni gradski prijevoz. Bezobrazluk i nonšalantnost njegovih korisnika također me navode na preispitivanje vrijednosnog sustava naše nacije. U tom mikrosvijetu onu staru tko prvi, njegova djevojka možemo smatrati lajtmotivom, no, o tom, potom. O tome ćemo, kao što sam već napomenuo, nekom drugom prilikom.

Gledam dosadne objave još dosadnijih ljudi i čemu se pitam

Scrollam ja pred neki dan po Fejsu, gledam dosadne objave još dosadnijih ljudi i mislim si na što ja trošim vrijeme. I onda, kao mana s neba, ošine me naslov novog članka Jutarnjeg lista: „KORAK UNAZAD: PRIPREMA SE NOVI, ZNATNO KONZERVATIVNIJI OBITELJSKI ZAKON“. Pročitam ga, naravno, u cijelosti i krenem se naivno (kao da ja pripadam onom poznatom pokretu hrvatskog slikarstva, a ne Generalić) iščuđavati nad našom zbiljom.
Asocijativno se vratim u razdoblje posljednje, nadasve uspješne vlade i osobe čija je najznačajnija kvalifikacija za ministarsku fotelju bio poziv časne sestre. Zar je stvarno bitno je li osoba bila ili nije bila crkveni vjerodostojnik, je li vjernik ili nije vjernik, je li muško ili je žensko? Zar će ijedan od tih podataka sretnika učiniti boljim kadrom za ministra? Cijela ta pasija oko sastavljanja vlade i glorificiranja svakog budućeg ministra poimence bila je pogubna za moje psihičko zdravlje. Je li bilo neophodno konstantno napominjati kako imamo bivšu časnu sestru na Markovu trgu? Kako bismo se, recimo, ponašali da je u Vladi sjedila bivša prostituka ili porno glumica? Bismo li mi na isti način svugdje napominjali njezino bivše zanimanje u pozitivnom kontekstu, bismo li uopće omogućili takvoj osobi da zaposjedne funkciju političkog dužnosnika? Ne bi bilo prvi put da se osoba s takvom biografijom nađe na mjestu saborskog zastupnika, niti bi se to moglo smatrati presedanom u povijesti ljudskoga roda. Najbolji primjer je Ilona Staller (popularno znana kao Cicciolina). Činjenica jest kako je njezin ulazak u talijanski parlament bio popraćen medijskom bujicom, no ona je u tome i uspjela: dobila dovoljan broj glasova birača i osigurala si mjesto. Sada ću ja postaviti jednostavno pitanje: bi li tako nešto bilo moguće u Lijepoj našoj ili je ipak bivša časna bolji izbor za ovaj napaćeni narod?

Osobno znam, kod meni bliskih ljudi, bezbroj primjera gdje se djevojka i mladić ne žele vjenčati, nego žive u izvanbračnoj zajednici. Ako njih dvoje nekim slučajem ne žele (ili ne mogu, nemojmo zanemariti ni tu ne tako rijetku opciju) imati djecu, ali žele posvojiti, u čemu je problem? Htjeli bi učiniti dobro djelo, jednoj mladoj osobi pružiti sigurnost, privrženost, ostvarenje svih prava, jednake startne pozicije kao što ih imaju njegovi vršnjaci, no država im to naprosto ne želi omogućiti. Umjesto da obiteljski zakon ide u smjeru opće liberalizacije, što bi omogućilo i lakše posvajanje, a samim time izvuklo djecu iz domova i pružio im se dostojanstveni život, mi idemo u sasvim suprotnom smjeru: uskogrudnijem, konzervativnijem i, dakako, diskriminirajućem. Koje su onda opcije tom paru? Dvije: odlučiti se na svadbu (uz popraćeno okretanje janjca s obzirom da je to dio našega nacionalnoga folklora) ili pak odustati od ideje posvajanja. Još kad bi morali proći ono famozno „predbračno savjetovanje“, prošla bi ih volja za zajedničkim životom, a o posvajanju da i ne govorim.

Novi obiteljski zakon: “predmračno” savjetovanje

No, vraćam se na temu ovoga teksta: novi obiteljski zakon. U članku doznajem kako će svaki par koji sklopi brak samo pred matičarom morati proći takozvano „predbračno savjetovanje“ i to kod vjerskih zajednica (gle čuda, tko bi samo mogao pomisliti da će crkva i ovu inicijativu uvući svoje pipke), udruga civilnog društva, odvjetnika i obiteljskih centara. U cijeloj toj suludoj nakani meni nije jasna jedna stvar: čemu podučavati dvije osobe zajedničkom životu uz pretpostavku da su jednim prirodnim tijekom iz veze zakoračili u brak i čemu ih se uopće može podučiti? Kako voljeti? Kako su onda samo uspjeli moji starci, starci mojih staraca i ostali članovi uže i šire obitelji dogurati do tog stadija zajedničkog života tako neobrazovani? Kako to da njima nisu trebala „predbračna savjetovanja“? Ako dvije osobe ne mogu funkcionirati zajedno, neće ni pomisliti na sklapanje braka, a ukoliko nekim slučajem do te spoznaje dođu nakon međusobnog uzimanja pred oltarom, postoje mehanizmi koji omogućavaju razrješenje takve situacije. Nadalje, zašto je „predbračno savjetovanje“ rezervirano samo za parove koji sklapaju brak pred matičarom, a ne i za parove koji se žene u crkvi? Očito se svećenikovo predbračno propovijedanje smatra kamenom temeljcem uspješnosti buduće bračne zajednice.

Oženili ste se. Krasno. A kad će djeca?

Uvijek kad krenemo raspravljati o braku, nekim logičkim slijedom prijeđemo i na djecu, posebice na postupak njihova posvajanja. Novi obiteljski zakon će, vjerovali ili ne, još više otežati taj postupak. Mislili ste da je to nemoguće u Lijepoj našoj? E pa je, watch and learn. Trust mozgova koji je odgovoran za krojenje novog obiteljskog zakona, došao je do sumanute ideje da je nedopustivo da djecu posvajaju nevjenčani parovi. Ne, ovdje ne govorimo o homoseksualnim parovima, ovdje govorimo o slobodomislećim heteroseksualnim parovima koji su se odlučili ne vjenčati. Problem? Očito je. Osobno znam, kod meni bliskih ljudi, bezbroj primjera gdje se djevojka i mladić ne žele vjenčati, nego žive u izvanbračnoj zajednici. Ako njih dvoje nekim slučajem ne žele (ili ne mogu, nemojmo zanemariti ni tu ne tako rijetku opciju) imati djecu, ali žele posvojiti, u čemu je problem? Htjeli bi učiniti dobro djelo, jednoj mladoj osobi pružiti sigurnost, privrženost, ostvarenje svih prava, jednake startne pozicije kao što ih imaju njegovi vršnjaci, no država im to naprosto ne želi omogućiti. Umjesto da obiteljski zakon ide u smjeru opće liberalizacije, što bi omogućilo i lakše posvajanje, a samim time izvuklo djecu iz domova i pružio im se dostojanstveni život, mi idemo u sasvim suprotnom smjeru: uskogrudnijem, konzervativnijem i, dakako, diskriminirajućem. Koje su onda opcije tom paru? Dvije: odlučiti se na svadbu (uz popraćeno okretanje janjca s obzirom da je to dio našega nacionalnoga folklora) ili pak odustati od ideje posvajanja. Još kad bi morali proći ono famozno „predbračno savjetovanje“, prošla bi ih volja za zajedničkim životom, a o posvajanju da i ne govorim.
Što mi onda želimo postići tim „konzervativnijim obiteljskim zakonom“? Je li to možda perverzan način rješavanja problema depopulacije: što više otežati posvajanje kako bi parovi imali vlastitu djecu? Želimo li uvođenjem „predbračnog savjetovanja“ što više parova primorati da se žene u crkvi? Ne znam tko bi nam mogao odgovoriti na ta pitanja, ali znam jednu stvar: Hrvatsku njezino vodstvo pretvara u državu apsurda.
Sada bih komotno mogao nastaviti i o položaju homoseksualnih parova u našem društvu, kao i njihovoj (ne)mogućnosti posvajanja, smislu roditeljstva, crkvi u Hrvata, političkom establišmentu, no taj bi osvrt imao ne 900 riječi, nego 900 stranica. Kao što sam i napomenuo u uvodu, galopirajući idiotizam na ovim prostorima je vrelo materijala, a apsurdi su samo kolateralna dobit.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Bez odraslih

Često me zanima ova tema smjena generacija i što sam stariji, mislim da je, ne samo u nas, ali s posebnim naglaskom na nas, ova tema izuzetno bitna. Mi nemamo mirne i normalne smjene generacija, to su tabuizirane teme i o njima se – šuti. Ako se i govori, govori se o općim mjestima, i da, često se obećaje, isprazno, bolja budućnost (naravno, bez ikakve promjene) ili se snuje o dobroj prošlosti.
Tema smjene generacija u nas ni na jednom području nije normalno uređena i ne daje dobra rezultata, tj. jalova je kao što su i rasprave o ovoj stvari jalove.
Jučer, ni ne sluteći, naletim u Trstu na knjižicu Gustava Zagrebelskog, poznatog talijanskog pravnika, suca, profesora, općenito jedne od vertikala njihove (da se razumijemo, za naše pojmove, nedostižno razvijene) demokracije. Koja je daleko od idealne… Upravo Talijani otvaraju te teme: normalnosti, granice, smjene generacija, pobuna, lomljenje obrazaca, stalna dihotomija, gerontokracija, ekstima i vječna mladost (od velina do one Marcuzzi, i drugih 50 i 60 i nešto godišnjih dama koje se drže kao 20 i nešto godišnjakinje), kleptokracije, zloporabe demokracije i to vrlo javno i vrlo otvoreno. Da ne duljim, evo navoda, nemojte mi zamjeriti na prijevodu, napravio sam ga doslovno onako, ad hoc, na brzinu, u pola sata…

Gustavo Zagrebelsky
Bez odraslih (naslov knjižice (Senza adulti)
“Današnje je vrijeme revolucioniralo odnos između različitih životnih dobi. Mladima pripada i sadašnjost i budućnost. Oni koji dolaze iz prošlosti su uljezi. Moramo produžiti mladost kako god možemo uz sva dostupna sredstva. Ova kontrakcija znači odustajanje od zrele dobi, od dobi punine. S kojim posljedicama?”
Navodim epilog.
“Epilog
Govoreći o različitim generacijama, naravno, govorimo o degeneraciji i regeneraciji. Primjer degeneracije, arhetip koji ne treba nikakvih drugih riječi osim onih koje su već poznate, predstavlja, primjerice, onaj pad u grob prije Uskrsa. Ne treba se osvrtati na “velike povijesne priče”, sjetimo se samo kraja Tamerlanova carstva ili onih Džingis-kana ili Aleksandra Velikog; implozije Rimskog carstva, aztečkog kraljevstva, političke degenracije Maja, itd., sve do raspada Sovjetskog Saveza. Svaka velika civilizacija propada, kvareći se iznutra. Kao i svaki organizam, društvo degenerira. Za nastavak života, odnosno regeneraciju, moramo prihvatiti nešto iz prošlosti, odustati od nečega što nam je poznato te od nečega što je nekima bilo ugodno. A kaže se da se za živjeti mora znati umirati: uopće, degeneracija je nezaustavljiva, i, da, djelomično se može ispraviti. Možda se neprestana ljudska potraga za zakonima života, odnosno korijenu smisla života na svijetu, i nastojanje da se spriječi propast društva, rađa upravo iz naše, ljudske prolaznosti. Međutim, razmišljanje o smrti nije, onako leopardijanski, traženje lijeka za bolest života, već je upravo suprotno: ljubav prema životu je prihvaćanje njegovog nužnog pratioca, propadanja.
Govoreći posve nemetaforički, potrebno je utvrditi u našim stečenim načinima života što je smrtonosno tj. što ga usmrćuje, a s time, posljedično, i načine kako bi ljudi oslobodili energiju obnove. To mora biti predmet dubinske socijalne dijagnoze, a što mora dati nužne alate za liječenje, upravo onoliko teške, konfliktne i bolne kolika je s druge strane bila sama degeneracija. Svatko tko obećava dolazak novog svijeta kao veselu avanturu gdje nestaju razlike i sukobi, govoreći jednostavno u ime nekog generičkog optimizma jezikom mladih koji bi svatko trebao prihvatiti, istovremeno šuteći o neizbježnim cijenama i žrtvama, zapravo ne zna što govori. Ili zna, ali se, kao i bolesnici koji okreću glavu od bolest koja ih jede, i oni sami obmanjuju. To je politički zadatak i program svakoga tko se želi nazvati imalo ozbiljnim, odnosno koji nije samo vođen događajima već ih nastoji i voditi.”

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Pet savjeta za mlade autore

Umjesto tjednog komentara, evo jednog fejs zapisa:
1. Nemojte se sramiti svoga rada. Jednako tako nemojte misliti da ste Kamov, Mann ili Virginia samim time što nešto stvarate. Imajte mjeru, radite, pokazujte što radite, a rezultati će stići kad stignu, naročito ne maštajte o sabranim djelima ili da nazovu ulicu po vama. Radite i prezentirajte to što radite. Ne brinite što imate 5 sljedbenika i što nikad niste dobili nikakvu nagradu. Vaš rad je nešto na duge staze. Život je dug i plodan dar.
2. Radite puno i nemojte postavljati pitanja za koga i zašto jer niste dobili time prestiž ili novac. Radite, to znači pišite, učite. Promatrajte otvorenim očima, ušima i umom. To “radite” ne znači da izbjegavate stvarni život. Živite ga. On je ultimativno učenje. Ne mislite samo na novac. Štoviše, pišite, uređujte, pomažite, dajte sebe za nešto što možda ni nema veze s vašim pozivom. Pomognite lokalnom časopisu za beskućnike sa svojim prilogom… Lektorirajte početnički časopis, radite u socijalnoj samoposluzi, sudjelujte u čišćenju svoga kraja.
3. Sudjelujte u lokalnoj zajednici. Koliko vas god ona frustrirala, ona je vaša stvaralačka maternica. Vaša je lokalna zajednica i ona na fb ili twitteru ili na googleu. Ona je sve i svugdje. To ne znači da joj morate podilaziti. Vi znate što treba vaša zajednica, vi u njoj možete uvijek pomoći.
4. Imajte mjeru. Ne ponižavajte one koje biste mogli ponižavati, ne laskajte nepotrebno. Mislite o onome što radite i učite procijeniti vlastiti doseg i mjeru. Imajte mjeru.
5. Ne radite ništa instant – tipa slava u bb kući ili, primjerice, Kardashians. Ne budite zavidni. Nemojte platiti 10000 milijuna samo da postanete slavni. Poanta nije u tome. Ne napuhujte se, to se vidi. Vaš rad je vidljiv u tome koliko ste otvoreni i prisutni.

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Kako Skandinavija može imati 20-30 vrhunskih autora žanra, a Balkan samo autentične tragičare?

Prije nekoliko dana sam napisao post na FB-u o temi koja je kod nas gotovo podgurnuta u sferu tamnih tabua, no čini se da se već u nekoliko sljedećih dana našla prilično jasna i nedvosmislena potvrda moje pretpostavke, i to ni manje ni više nego u intervjuu koji je Umberto Eco dao Lili Azam Zanganeh za The Paris Review (pročitajte!).

Radi se o temi dobrog srednjeg sloja književnosti koji se manifestira kroz žanr. Što ga ima više, književnost određene zajednice time je evidentno jača. Upravo suprotno od suicidalnog elitizma u suživotu s prostaklukom na steroidima kakav imamo na Balkanu.

Kaže dobri stari Eco, s naglaskom da nije kulturni snob, sljedeće: “Snaga američke književnosti, vidite, nije samo da je imala Faulknera, Hemingwaya ili Bellowa, već u tome da ima cijeli armiju običnih, prosječnih pisaca koji stvaraju respektabilnu komercijalnu književnosti. Ta književnost zahtijeva dobro obrtništvo, posebno u plodnom području krimića, koji su za mene barometar književne produkcije u bilo kojoj zemlji. Ta armija prosječnih pisaca također znači da Amerika može proizvesti dovoljno materijala da se zadovolje potrebe američkog čitatelja. Zato se prevodi tako malo. U Italiji je ta vrsta literature bila jako dugo odsutna, ali sada napokon postoji skupina mlađih pisaca koji proizvode ove knjige. Nisam intelektualni snob, zaista, i priznajem da je ova vrsta književnosti dio nacionalna književne kulture.”

U svom postu na FB nekoliko dana ranije kažem sljedeće:

Zapravo, dok mi ovdje govorimo o tome kako su pisci izumiruće zanimanje, nevjerojatno je kako u obližnjoj Skandinaviji (ne znam kako drugačije reći za kraj koji je od nas udaljen oko 2 sata leta, tj. evo danas mogu iz Rijeke doći u Oslo ili Stockholm, pa da malo proluftam mozak od balkanerija i zaostalog načina razmišljanja) to postaje sve bolje zanimanje. Ok, netko će reći, oni su civilizirani i fini svijet, ali oni pišu – krimiće i trilere!!! I da, imaju znatno veći broj nobelovaca od svojih balkanskih kolega. I da, brojem stanovnika ima ih podjednako kao na Balkanu. Pa dobro, kako oni mogu imati 30 svjetski relevantnih pisaca krimića i trilera (evo, ona Camilla Laeckebrg sa svojim krimićima iz Fjaelbacke ima, tako, 20-30 milijuna prodanih primjeraka mekih, tvrdih, e-izdanja, Nesboea neću ni spominjati, a Mankellovo ime je besmisleno uzalud spominjati, dok i oni manje poznati s brojem prijevoda i prodanih primjeraka djeluju kao Titani u odnosu na naše “velikane”), sve od reda s jednostavnim radnjama, a sve od reda prodanih u milijunskim nakladama, naravno, ne u skandinavskim zemljama jer tamo ni nema toliko stanovnika, već po cijelom svijetu, a mi, tako mudri, lukavi, pametni, puni iskustava uvijek na repu događaja, uvijek je nama nešto izumiruće, uvijek smo mi nekako ukurcu donjem, uvijek je nama netko nešto… koliko znam, ex Yu naroda ima oko 25 milijuna, zaista je nevjerojatno da se iz te mase podjednako velike kao ona Skandinavaca, nije plasiralo oko 20-30 dobrih majstora žanra, da sve to skupa nije popratila nikakva filmska industrija, da sve to nije doživjelo svoje ozbiljne inozemne premijere umjesto mahom utješnih nagrada za, eto, uvijek sirotinjska sranja s Balkana… (a kako drugačije nazvati ove naše uobičajene žalopojke, o tome kako nas, eto, već po sto prvi put zajebaše, a mi nemamo nikakva pojma o tome kako se to dogodilo). Znam dva moguća odgovora: kao i u svemu, njegujemo kult loše (i tendenciozne) selekcije i drugo, kao i u svemu, izbjegavamo jače potegnuti. Mi bi najradije da se dogodi jedan Krleža ili Andrić, on dobije Nobela, mi se malo kurčimo i o tome kakamo sljedećih 50 godina. Još nešto, mi mislimo kako smo jako pametni. Štoviše, mi to zaista uvjereno mislimo, mi smo pravi napuhanci što se toga tiče. A primjerice Skandinavci su glupi pa pišu žanrovske romane. E, jebi ga. Kraj priče je da je to kod nas izumiruće zanimanje, tako se barem rado predstavlja, a kod njih cvjeta i stvara pare. Ne pare, stotine milijuna. Dakle, gorespomenuta Camilla stvara više novca od neke visokoparne hrvatske industrije. Zar nije to tragično? Zar ne ukazuje to na neki naš sustavni promašaj, ali za koji nitko nikada uobičajeno ne odgovora. Problem je u tome da je tako u svemu. Ovo je samo jedan od indikatora.

Dakle, da zaključim – Eco opravdano smatra da je dobra žanrovska književnost indikator postojanja dobrog književnog života. Puno prosječnih pisaca krimića znači da postoji i živi književni živit unutar žanra i izvan njega, na višim i nižim nišama, dobro, ne moram se izraziti tako, i u drugim nišama. Posve isto mislim i ja, s time da imamo usporedbu dviju regija, one Balkana, s napuhancima i samoljubivim i nepotvrđenim velikanima koji jedni drugima potvrđuju genijalnost i Skandinaviju koja je, a ako ništa drugo dinamizirala književnu kartu svijeta, u Europu donijela ono nešto američko, onaj smisao za moderno građansko društvo koje kod nas nije zaživjelo ni u tragovima. Dobro, možemo se malo spustiti na zemlju: imamo što naučiti od skandinavskih kolega. I da, krimići, tj. žanrovska književnost nije sramota. Dapače.

Milan Zagorac: O deset, dvadeset godina zaostajanja

Pouka kratkog izleta

Nakon što smo kolege Alen Brabec, Mladen Blažević i ja prije nekoliko dana sudjelovali na maloj, ali ozbiljnoj književnoj radionici u Ljubljani na poziv poznatog slovenskog pisca/pjesnika Petera Semoliča naziva Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani, a što smo već više puta spomenuli na ovim stranicama, nametnuo se samo jedan jedini zaključak: mi zaostajemo. Teško nam je procijeniti koliko, no svjesni smo da je taj zaostatak velik, te da je to zaostajanje odraz niza sustavnih pogrešaka koje su do toga dovele i da je teško nadoknadiv, ako se neke od stvari u književnosti u Hrvatskoj ne promijene odmah i sada. Čak ni činjenica da je naša stranica jedna od najživljih i najraznolikijih, uz vrlo demokratski pristup, ne ublažava tu značajnu načelnu razliku između nas i kolega u Sloveniji. Računajući pritom da je njihova poezija zaista vrhunska, vrlo suvremena i bez ostatka svjetska, uz to da su autori posvećeni i vrlo temeljitom prevodilačkom radu kao i gotovo pasioniranom širenju suradnje na druga jezična područja (ističem česte i mnogobrojne prevodilačke radionice), naša se Književnost uživo čini tek poput ekscesa i rado viđenog eksperimenta entuzijasta na steroidima u inače pustoj zemlji.

Najprije raščistimo jednu stvar: nije da se u Sloveniji može živjeti od poezije, daleko od toga. Štoviše, mnogi od sudionika ove vrlo ozbiljne off scene oko časopisa Poiesis (s time da ovo off nije pejorativno) su profesionalno angažirani u nekim sasvim drugim, iznenađujućim poslovima (možete li u Hrvatskoj zamisliti kirurga kao vrhunskog pjesnika ili, primjerice, vlasnika i direktora uspješne firme kao pisca i inteletualca od formata?). Također, teško da je riječ o tome kako je slovenski jezik toliki, a kupovna moć onolika da postoji potreba za knjigama pjesama te da bi se moglo govoriti o tržištu. Ni jedno ni drugo ne odgovara stvarnosti, naime, slovenska je scena malena, opterećena podjednakim marginalnim položajem kao i hrvatska, puna neke strepnje za vlastitu budućnost i u grčevitoj potrazi za novim načinima izražavanja i novim čitateljima. Književna su druženja i tu i tamo tek mali kružoci koji se prije svega međusobno podržavaju, a tek onda se može govoriti o nekom širem utjecaju.

Ipak, ono što čini bitnu razliku jest da biti pjesnik, dakle, naglašavam pjesnik u Sloveniji ima veću težinu nego biti pjesnik u nas. U nas je to nešto prijezira vrijedno, možda će se o pjesniku govoriti tek ako se domogne neke kulturno-književne sinekure, pa čak ni onda s respektom, ono će uvijek biti nešto izgovoreno s podsmijehom. Biti pjesnik u Sloveniji je također rubno područje, ali svakako nešto drugo postoji što je čini, ako ništa drugo, malom, poluzaštićenom enklavom koja je neovisna od trenutnog društvenopolitičkoekonomskog nasilja, koje je priča za sebe, sa svojim vlastitim inherentnim načinima funkcioniranja, sa živim, štoviše, rekao bih izuzetno proaktivnim pristupom: njihovi pjesnici redovito posjećuju književne događaje, ne u susjedstvu, nego na drugim kontinentima, prijevod pjesme na neki od relevantnih jezika nije iznimka nego je pravilo (dakle, ja sam prve prijevode na strani jezik doživio baš od strane slovenskih kolega, upravo koristeći pogodnosti njihove sustavne brige za dijalog s malim jezicima), njihovi pjesnici, dakle, oni koji bi u nas bili teška margina, tamo su koliko toliko nositelji nacionalnog i internacionalnog (i to ne samo kreativnog) dijaloga.

Summa summarum, primjerice, dok u nas poznajem tek nekolicinu pisaca i pjesnika koji imaju kakve takve međunarodne reference, kod njih je to pravilo, dakle, gotovo rutina, stvar koja se gotovo podrazumijeva. A to daje na specifičnoj težini. Nije isto ako ste autor tri, četiri, sedam ili deset knjiga, a nikada niste imali priliku nastupiti izvan matične sredine, štoviše, izvan svojega grada, nikada se niste imali priliku predstaviti nigdje osim u lokalnom biltenu, na nekoj off promociji bogu iza nogu, dakle, nije isto to i ako ste, s druge strane bili na nizu međunarodnih susreta, radionica, predstavljanja, ako ste, nešto za nas toliko apstraktno kao što je vizualna poezija ili videopoezija, nešto tako, dakle, mogli isfinancirati nekim sredstvima, a da to nisu donacije lokalnog pekara ili jedinice lokalne samouprave ili dogovorna ekonomija nalik onoj našeg Ministarstva kulture, i sve ste to skupa predstavili na festivalu poezije u Buenos Airesu ili New Yorku. Za sada možda kod nas takve prilike imaju oni koji se bave filmom, ali pjesnici? Romanopisci? Ma dajte, nemojmo se zavaravati, pa to si, i to samo da im dupe vidi puta, mogu priuštiti samo uvaženi članovi nekog društva pisaca koje se samo tako prigodno zove, ali je u stvari tek samoupravna interesna zajednica, zapravo sindikalno udruženje privatizirano od šake njezinih (samo)upravljača. Naravno, uvijek možete osobno, ako za to imate dovoljno novca, također posjetiti neki od tih gradova, jasno, kao obiteljsku posjetu davno ili nedavno iseljenoj rodbini, pa usput podijeliti koju sliku na instagramu.

Stvar je, dakle, u principima: naši su promašaji rezultati naših ugrađenih nedostataka, slovenski su dobici, unatoč jezičnom hendikepu, rezultati sustavnog rada, ozbiljne brige (za javno dobro) i nadasve sustavno promišljene politike (prema knjizi i književnosti uopće). Čini se da je ključ u njihovoj javnoj agenciji za knjigu.

Tada govorim upravo o tome, o tih deset, dvadeset godina zaostajanja koje nismo mogli nikako zaobići u razgovoru tijekom one kratke vožnje između Ljubljane i Rijeke, tijekom tih sto i nešto sitno kilometara koji čine razliku vrijednu, pa dobro, ako ne baš kvantnog skoka, onda vrijednu svakako ozbiljnog razgovora o načinima funkcioniranja dviju tako malih, tako sličnih, a tako različito postavljenih kultura.

Milan Zagorac: Važna misao često je skrivena u kaosu

Kratka opaska o poslu urednika

Tijekom svoje sada već gotovo dvodesetljetne uredničke i paralelne autorske prakse, uočio sam nekoliko zakonitosti koje pri svakom uređenju knjige (tj. bilo kojeg materijala za javnu objavu) moram uzeti u obzir. Tu ima, dakle, više različitih razina i dimenzija na koje treba obratiti pažnju, a one su od čisto sadržajnih (dakle, kada se bavite ovakvim stvarima, gotovo je sigurno da će vam povremeno dopasti u ruke primjerice medicinska, pravna, tehnička, ekonomska ili humanistička stručna knjiga, znači ne samo beletristika, proza i poezija, primjerice, ili esejistika, ali jednako tako i dječja knjiga, pa čak i slikovnica), uređenosti materijala (ima materijala koji kao da su pisani od osoba nevještih u jeziku, ima tzv. kockastih prijevoda, tekstova koji su do bola nepismeni, zbrčkanih rukopisa kojima ni uz najbolju volju ne možete otkriti koji je skriveni smisao itd.), tekstova koji jednostavno nisu čitki (jer su prehermetični i postavlja se legitimno pitanje trošenja resursa na njih), tekstova koji nisu literatura nego psihoterapijski zapisi kao i novinarsko-političkog pamfletizma koji se predstavlja kao književnost. Također, postoje namjerno ili slučajno (podsvjesno) skrivene namjere i misli koje u ambalaži beletristike morate uvažiti kao literarnu stvarnost, iako i te kako znate da se ne radi o ugodnim spoznajama (koliko obiteljske boli, nesreće, zločina, trauma i neriješenih čvorova dostojnih najbolje tragedije leži kamuflirano u tekstovima koji su naizgled krimići, ljubići ili dramuleti), naročito kod pisaca s manje iskustva; oni s više iskustva to će učiniti vještije, pa će se taj autodijegetski biografski moment jednostavno manje vidjeti. To je u sferi profesionalne tajne, štoviše, to nije tajna, ali jest, što znači još kompleksniji odnos: naime, vi znate da autor zna, ali treći, dakle, čitatelj možda sumnja, možda ni ne sumnja i ne zna, iako je očito u samome sadržaju. Malo grahamgreenovski, ali je tako.

No sve je to dio ovoga posla. Temeljna stvar koja s godinama počne nervirati je tzv. neobjavljivi tekst, ovdje mislim u pojmovima jezične i tipografske (ne)uređenosti kao što podrazumijevam eventualnu zbrkanost misli te susljedno samoga diskursa. Sve to u suradnji s autorom jednostavno morate urediti, ponekad čak i po cijenu da zapravo pišete novu knjigu, što drastično poskupljuje sam postupak, no važna ideja, zanimljiva radnja, važna misao često je skrivena u kaosu. Upravo kao što vas izuzetno korektno pripremljen tekst može zavesti na krivi put, pa zapravo začarani njegovom tehnikom ne obraćate pozornost na njegovu ispraznost, tako će vas neuredan, polupismen tekst odbiti iako je sadržajem stostruko veći i važniji. No tu se radi o autentičnosti i točnosti koja se traži i koja je viši zahtjev od stilske ujedančenosti, jezične korektnosti i tipografske urednosti.

Spomenuo sam da se tematski možete baviti svime i svačime: urednički je posao prekarni i osobno zacijelo profesionalno pokrivate jedno, dva ili najviše tri područja, no brojna druga su vam jednostavno manje poznata.  Zaista bi bilo preuzetno očekivati da dobro i jasno poznajete rad bubrega, gorivne ćelije ili da su vam kristalno jasne koncepcije teserakta kao i valna funkcija. No slično kao i novinar, morate se upoznati s biti stvari koju uređujete, jer, htjeli-nehtjeli, ne želite da vas pamte kao urednika koji je otok Krf smjestio u Albaniju, ne želite da vas se netko prisjeti kao onoga koji nije primijetio da je Idi Amin Dada bio ugandski, a ne zairski diktator, nikako ne želite da česminu zamijenite s čempresom, da je Kaspijsko jezero slano, iako niskog saliniteta na sjeveru i višeg na jugu, kao ni to da je bezgrešno začeće vezano uz Djevicu Mariju i njezinu majku Anu, a ne uz nešto što se jednom dogodilo, naime, prevedeno je kao “bezgrešna koncepcija”, pa ispada da se ne radi o teološkom pojmu i općem mjestu kulture, nego pojmu iz Star Treka.

Kako bilo, ovakve će vam se pogreške dogoditi. Neće, ako ne radite, ako radite intenzivno, hoće i moraju.

Naime, ovo pišem jer sam svjestan da široj zajednici nedostaje urednika. Ne samo onih urednika koji pišu u impresumima, dakle, proforma urednika i ljubitelja knjige, nego ljudi na terenu koji od kaosa sadržaja grade nove sadržaje, koji biraju, vode računa o detalju, od jezične do najsitnije grafičke pojedinosti kao i samoga plasmana toga sadržaja, koji su u stanju povezati same ekonomske zahtjeve s onima sadržajne naravi, koji nisu samo puki izvršitelji niti provoditelji agendi – dakle, bruto primatelji javnoga novca te samo delegati nečije tuđe volje, nego aktivni sudionici u artikuliranju za sada amorfnoga, često nesvjesnoga sadržaja u smisaone blokove koji živo korespondiraju s vanjskim svijetom. Uvjeren sam da takvih ljudi zaista nedostaje jer vidim previše epigonstva i previše agendi koje imaju malo veze s slobodnim intelektualnim kapacitetima, a koje se ne može poništiti, već samo i jedino nadrasti.

Ipak, ovaj posao se ne uči u školi. On je izrazito izvaninstitucionalan jer jednostavno ne može biti naučen u školskom sustavu: radi se o živom materijalu koji stalno mijenja svoje oblike i tehnološke zakonitosti, da o ekonomskim ne govorimo, pa je škola jednostavno po definiciji u kašnjenju. Za njega je jedini funkcionalni način obnavljanja profesionalnog osoblja upravo praksa. Ne postoji formalni doktorat iz izdavaštva, kao ni formalna specijalizacija, a ako i postoji, sumnjam da je jamstvo preuzimanja konkretne odgovorne funkcije. Naime, urednik je više poziv, štoviše, vrlo traženi posao, no jedan od onih koji morate učiti u hodu. Doista, pomislite malo, sve je oko vas dizajnirano, editirano, uređeno. Štoviše, smatramo to samorazumljivim. Ipak, urednika je i više nego premalo. A da bi se dobilo priliku za takvo što, jednostavno morate ući, uskočiti u posao. Zajahati ludoga bika. Pa čak i ako govorimo o uređivanju književnih i srodnih sadržaja.

To opet predstavlja priču za sebe i svakako nešto o čemu bismo morali jednom skorom prilikom porazgovarati.

Foto: www.morguefile.com