Arhiva kategorije: Tjedni komentar

Borna Tićak: Društvenomrežna autofetišizacija

Long time no see dio je američkog slanga koji bi opisao moje izbivanje iz svijeta piskaranja dulje od pola godine. Činjenica je da se stvarno dugo nisam ulovio tastature, tako da mi cijela ova situacija nalikuje na izbor pape: nakon mjeseci i mjeseci nastojanja pronalaska neke dobre teme koja bi se mogla obraditi i konstantnog ispuštanja crnog dima, došlo je i vrijeme za ispustiti bijeli dim. Habemus articulum!

No, stavimo šalu na stranu. Činjenica je kako je, unatoč mojoj velikoj ljubavi prema politici i društvenim pitanjima u Hrvata, došlo do prezasićenja upravo tim temama te sam se odlučio pozabaviti obrascima ponašanja kao i sveprisutnim pitanjima o funkcioniranju moje generacije. Očito je da je nastupilo kompletno pretumbavanje kulturnih i društvenih vrijednosti, a je li to dobro ili ne, na pojedincu je da procijeni.

Iako je Instagram prvenstveno osmišljen kao medij na kojem će pojedinac postati vlastita mala umjetnička djela i na taj način izazivati zavist zbog vlastitoga ‘izvrsnoga života’, za razliku od njegovih pratitelja, zakoračio je u potpuno drugu stranu: htjeli si mi to priznati ili ne, postao je medijem online upoznavanja, tako da mu slobodno možemo nadjenuti i epitet dating aplikacije.

Pojedinac kao malo umjetničko djelo.

U centar problematike ovog komentara postavit ću sustav vrijednosti i moduse ponašanja pripadnika generacije mladih, ali se neću bazirati samo na prostore Balkana, već ću gledati širu geografsku prizmu. Ono što definira gotovo svakog teenagera, kao i dvadesetogodišnjaka današnjice, su društvene mreže. Ne, Fejs više ne mogu percipirati kao društvenu mrežu, on je postao dio mainstreama kao platforma prvenstveno namijenjena komunikaciji za potrebe studija i posla. Na pijedestal današnjice su se postavile drugačije platforme s potpuno različitim funkcijama: Instagram te aplikacije za online upoznavanje (GoodMatch, Tinder, Badoo, Grindr – ovisno o seksualnoj orijentaciji i preferencijama pojedinca). Iako je Instagram prvenstveno osmišljen kao medij na kojem će pojedinac postati vlastita mala umjetnička djela i na taj način izazivati zavist zbog vlastitoga ‘izvrsnoga života’, za razliku od njegovih pratitelja, zakoračio je u potpuno drugu stranu: htjeli si mi to priznati ili ne, postao je medijem online upoznavanja, tako da mu slobodno možemo nadjenuti i epitet dating aplikacije.

Okej, i gdje je tu sada problem ako su se Instagram i njemu slični nametnuli kao stupovi potpore egotripera naše generacije? Problem jest u tome što danim konsekutivnim procesom dolazi do opće dehumanizacije. Naš život (i to poglavito mislim na društvenu sferu života, iako, na žalost, ni druge nisu pošteđene) mic po mic seli se upravo na već spomenute platforme: nastojimo se prikazati boljima nego što to uistinu jesmo, a mane nastojimo zasjeniti. Taj proces u sociologiji odavno je poznat kao upravljanje dojmom o sebi, samo što je trenutno to upravljanje dobilo drugu dimenziju. Naravno da se svatko želi i u stvarnosti prikazati što boljim, i to je potpuno legitimno, no na internetu ne postoje te zamišljene barijere, granice koje nećete prijeći čisto da ne biste iziritirali okolinu predstavljajući se centrom kozmosa. U virtualnom svijetu pojedinac je usmjeren isključivo na sebe zbog nedostatka face to face kontakata te počinje skretati putem autofetišizacije, predstavljanja sebe kao živog bića koje mater rađa jednom u, najmanju ruku, sto godina. Tako se fotkaju skupocjeni predmeti koji se ne mogu priuštiti, na vlastite fotke nabacuju se gomile filtera kako bi se izgledalo kao da se upravo sišlo s crvenog tepiha, slika se otmjeno pijančevanje po još otmjenijim bircerajima i to se sve, naravno, poprati milijunima hashtagova čisto kako bi vašu fotku vidjelo što više ljudi, lajkalo ju i, u konačnici, vama (kao vlasniku profila) erektirali ego učinivši vas popularnijim u tom teatru perverzija. Ali, svi mi koji smo korisnici Instagrama prešutno to prihvaćamo, a jedino što nam preostaje jest pretvoriti cijeli online način života u grotesku ismijavajući svaki kutak ovakovoga novog oblika društvenog života.

Tako se fotkaju skupocjeni predmeti koji se ne mogu priuštiti, na vlastite fotke nabacuju se gomile filtera kako bi se izgledalo kao da se upravo sišlo s crvenog tepiha, slika se otmjeno pijančevanje po još otmjenijim bircerajima i to se sve, naravno, poprati milijunima hashtagova čisto kako bi vašu fotku vidjelo što više ljudi, lajkalo ju i, u konačnici, vama (kao vlasniku profila) erektirali ego učinivši vas popularnijim u tom teatru perverzija.

Problemi s erekcijom?

U cijeloj toj priči meni omiljena odskočna daska za ukrućivanje ega pojedinca jesu aplikacije koje omogućuju povećanje broja follwera profila, kao i povećanje lajkanosti fotografija. Lijepo odete na trgovinu aplikacijama, skinete si to malo čudo i, hop, odjednom si natovarite stotine lažnih profila kao vlastitih pratitelja i vjernih lajkača fotografija. No, koliko sam upoznat s tim dosegom naše civilizacije, mislim da se usluga plaća cijenom od nekoliko dolara. Ali, hej, u ljekarnama se daleko više novaca ostavlja kako bi se omogućilo dizanje neke druge stvari; pa onda nekoliko dolara za podizanje ega stvarno je prava sitnica.

Ono što je meni neshvatljivo jest podrijetlo danog intrinzičnog poriva za popularnošću utemeljenom na lažnom predstavljanju. Zašto bi netko htio i volio biti poznat po nečemu što njega uopće ne karakterizira? Je li u igri neka nova psihološka metoda liječenja vlastitih kompleksa? Žao mi je, ali odgovor na to pitanje mora dati stručnjak, a ne student okarakteriziran prokrastinacijskim ponašanjem.

Gotovo svaki Instagramer kojemu je stalo do vlastitog ugleda posebnu pozornost prirodaje biography sekciji vlastitoga profila.

Kako postati tipična Instagram treba?

Gotovo svaki Instagramer kojemu je stalo do vlastitog ugleda posebnu pozornost prirodaje biography sekciji vlastitoga profila. To područje uvijek predstavlja ulaz u tuđi online život, svojevrsni limb iza (ili bolje rečeno ispod) kojeg slijedi pakleno dobra sekcija fotografija oblina u žena, odnosno bicepsa, tricepsa i ostalih cepsa u muškaraca. Eh, sad se postavlja pitanje što točno napisati u vlastitom biographyju. Najbolji način da prikrijete svoju nemuštost jest da ju napunite emojijima koji bi trebali slikovno interpretirati vaš život. Druga, must have natuknica jest fakultet na kojem studirate. Bože moj, ne samo da treba pokazati kako je lijep, već treba pokazati i da će uskoro školovati, a samim time biti poželjna udavača, kako bi rekao jedan moj poznanik. Ostale, fakultativne natuknice mogu aludirati na tip vaše prehrane, jeste li zagovornik ili protivnik zdravog života, jeste li ovisnik o putovanjima ili pak coffee addict. Kada ste sve to ispunili, to je to. Službeno dobivate status Instagram trebe.

Odmah se moram ograditi, ali i zaštititi jednu skupinu od vlastitih napada. Normalno je da osobe koje su u javnom životu koriste spomenute platforme na spomenuti način iz izričitog razloga što se one moraju prodavati na nama svima poznatom tržištu rada. To je jedan od brojnih načina kako sebe prezentirati široj masi. No, ono u što me nitko neće uvjeriti jest da toliki broj mladih ima potrebu koristiti medije kao alat samopromocije. Tim ponašanjem polako koračamo prema svijetu potpuno istumbanog sustava vrijednosti gdje je društvenomrežna autofetišizacija proces koji karakterizira pojedinca ne ograničavajući se samo na prostore Lijepe naše, već zahvaćajući svjetske razmjere.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Ne, to nije priča o uspjehu…

… nego je to priča o upornom, dosljednom i entuzijastičnom radu na temeljima koji su prethodno bili sprženi do golih kosti i od kojih uglavnom nije ostalo ništa. Danas, o tome ne treba previše govoriti, u drugim se dijelovima Hrvatske, a i šire, govori o “riječkoj književnoj priči”, pa čak dolaze i neke tvrdnje da scena “nikada nije bila življa” i sukladno tome uspješnija. Djelomično se slažem s time, kao što moram istaknuti da postoje i određena osporavanja koja dolaze iz same “riječke književne scene” oko koje se stvorio “određeni šušur”, a koja je, po prirodi stvari, prepuna unutarnjih trvenja. No to je više “pluralizam samoupravnih interesa”, štono bi se reklo za demokraciju u bivšem sustavu, no nešto što bismo mogli nazvati ozbiljnim osporavanjima. Osim toga, taj je pojam “riječke” scene pomalo izlizan, pa mi ga je gotovo nemoguće kontekstualizirati: ljudi neprekidno mijenjaju svoje adrese, neprekidno putuju, same se literarne jezgre nalaze, u biti, u virtualnom oblaku koji možemo nazvati “Rijeka”, a koji je istovremeno fizički razbacan u 12 vremenskih zona i 120 klimatskih područja. Kratko i jasno, “difuzna književna Rijeka”.

Istina je da autori mlađe generacije “difuzne književne Rijeke” napokon dobivaju svoje prve knjige, dobivaju respektabilne nagrade i stipendije, imaju mogućnost objaviti na cijelom nizu portala, neki čak realiziraju i rezidencije u stranim zemljama, neki završavaju postdoktorske humanističke studije u nas i inozemstvu, dobivaju svoje prve osvrte, sudjeluju u golemim kulturno-infrastrukturnim projektima vezanim uz EPK, i zadnje, ali ne i najmanje važno, između ostalog, imaju platformu zvanu Ri Lit koja, unatoč najmračnijem trenutku godine kada se odvija Noć velikog čitanja (zadnji četvrtak siječnja), ipak okuplja dvjestotinjak vjernih pratitelja, gotovo bih se usudio reći pa grupija… No, književna scena u nas ne pozna taj pojam, pa nećemo tako niti govoriti.

Da, donekle su u pravu ovi iz osporavateljske skupine, naime, nedostaje “jakog izdavača” koji bi bio centar zbivanja, kao što možda nedostaje i “jakih autorskih imena” i još jačih “generacijskih (da ne kažem “mitskih”) djela”, no je li to uopće potrebno? Danas, u vremenu kada se posve legitimno postavlja pitanje je li umjetnost nešto što je namijenjeno zajednici, ili je samo akt pojedinca, nastaje li umjetnost u zajednici ili je li umjetnost predviđena za transformaciju zajednice ili samo pojedinca ili je sve skupa samo odraz procesa, malo je preuzetno govoriti o tome da nema djela koja bi odražavala ovako složene procese u kojima je podjednako važno kako djelo tako i njezin nastanak i kontekst. Je li tada potrebno graditi neke nove književno-izdavačke Agrokore? Jamčim da je 3/4 hrvatske nakladničke scene ništa drugo do mikroagrokor, no očito je riječ o premalim brojkama da bi ikoga za to bilo briga.

Dakle, djela ima, ljudi ima, čitatelja ima, no tu dolazimo do drugog nedostatka, a to je sama struktura društva koje je, eto, centralizirano, pa ako ste pisac iz neke sredine (možete što se toga tiče biti i iz centra Zagreba!) koja nije prijateljski-obiteljski-kako već vezana uz medijske i financijske superstrukture, tada ni ne postojite (mislim na sveprisutno Ministarstvo kulture i HRT, odnosno velike medije). No, već su društvene mreže načele taj anakroni konstrukt same po sebi, a usput su otvorile hrpetinu novih pitanja, a koja ipak nisu predmet ovoga posta.

Na kraju, osporavateljima “riječke priče” ipak treba dati malo jasniji kontekst, a koji ili ne poznaju ili ne žele poznati ili ga, svjesno ili nesvjesno, u potpunosti zanemaruju. Naime, nije “riječka književna priča” nastala nekim prirodnim slijedom gdje je jedna ranija generacija utrla zdrave i razumno utabane putove razvoja književnosti i izdavaštva, već se, nažalost, dogodila ona edipovska situacija “miči mi se s puta”.  To je trajalo, dugo, predugo jer dok su stari patrijarsi riječke književne kulture konačno odlučili na taktički uzmak, iza sebe su uglavnom ostavili spaljenu zemlju pokidanih društvenih veza, nestabilne ili nikakve, zapravo gubitaške financijske podloge, nepostojeće ili stravično zastarjele medijske strukture koje bi to podupirale, godine i godine čamljenja u kojima se govorilo o svega nekoliko lica, no čiju vrijednost ničime ne osporavam. Zar je to trebalo biti nešto na čemu bi mogli stajati čvrsti novi temelji, neka ramena divova na kojima bismo stajali? Ne, ostala je, kako rekoh, spaljena zemlja, neplodna, jalova, mrtva, bezidejna…

Ako se ikako može nazvati riječka scena u ovome trenutku, to je “embrionalna faza”. Svi znamo da je moguće da prestanu “embrionalni okucaji”, ali barem ostaje zadovoljstvo da se nešto pokušalo. Sve ostalo, a što osporavatelji nastoje istaknuti kao “vrijednu i slavnu prošlost”, bilo bi uzaludno trošenje vremena, nevrijedno truda i, jamčim, bez ikakve težine do provincijske mlitavosti, zgurenosti, obične pasatističke melankolije uz mrvicu nepotrebnog općepoznatog hrvatskog jala.

Foto: Carmela Žmirić Perica

 

Milan Zagorac: Nakon više od 1000 postova

Zacijelo bi čovjek pomislio da smo pametniji, brži, bolji i vještiji i da nam je čitanost poletjela u nebesa. Dobro, svakako smo mudriji, svakako bolje, brže i efikasnije odabiremo materijale koje ćemo objaviti, svakako ih brže obrađujemo kao što i vrlo uredno uspijevamo realizirati  zadatke koje smo si sami zadali: četiri sezonalna broja, predstavljanja autora, nastavci plodonosnih suradnji, traženje novih i uvijek novih tema i suradnika, poticanje novih sličnih platformi… Jer u ove se tri-četiri godine pokazalo nekoliko stvari: “tko stane, nema ga” i druga, na razini još jedne možda i ofucanije fraze, “nema te na fejsu, nema te nigdje”.

Kako bilo, čitanost nam raste, polako, ali sustavno i s mjerom. S početnih manje od stotinjak na dan tijekom 2014. godine, pa uz posrtanja s pitanjima poput “koliko postova na dan”, “na tjedan”, “na mjesec”, “kakvih postova”, “na koji način”, “u koje dane”, “boostati ili ne”, pa uz servise stranice tijekom 2015., od 2016. pa do današnjeg trenutka bližimo se solidnih dvjestotinjak posjeta dnevno uz postojani rast. Možda ćemo za dvije godine govoriti i o tristo-četiristo posjeta na dan, što je za jedan primarno književni portal prilično dobro, ako uzmemo u obzir činjenicu da nikada, ali podcrtano nikada, nismo hvatali neke hajp teme niti umjetno gradili publiku, nikada nismo težili ni tražili instant popularnost niti se posvećivali “glumljenju veličine”, nikada nismo frizirali podatke o svojoj vidljivosti i dosegu, kao što nikada nismo zatvarali vrata bilo kojoj skupini autora ili čitatelja, a često se te dvije skupine međusobno prožimaju i čine isto tijelo. Štoviše, možda smo baš svojim djelovanjem ohrabrili neke da se autaju, možda smo pomogli nekima da se mogu usporediti i objaviti po prvi puta, što im na stari način ne bi bilo tako jednostavna misija, možda smo mnoge naučili temeljne stvari vezane uz izdavaštvo, ponajprije ono književno. Ali ono najbitnije, pokazali smo da književnost može živjeti i izvan knjižnica, a da je mogu stvarati i ljudi koji nisu samop(r)ozvani arbitri elegancije novoga vremena… Kratko i jasno, uspjeli smo, ako ništa drugo, “spasiti” književnost od njezine fine, ugodne eskapističke ladičice negdje po strani društva, nikome na putu, a ovisnoj o (zastarjelim) financiranjima i ukusu (često samoproglašenih i prilično nekvalificiranih) autoriteta, a da se nismo pretvorili u nešto sasvim drugo, news ili lifestyle portal.

Ovo je bio baš jedan permanentan, sustavan, svakodnevan rad koji podrazumijeva kontakte s afirmiranim, neafirmiranim, mladim, starim, srednje starim, iskusnim, neiskusnim, ukratko autoricama i autorima svih mogućih afiniteta, sklonosti, ukusa, stilova, tematskih preokupacija ili, nije nevažno, istinskih namjera što žele s književnošću uopće reći ili postići.

A to samo po sebi predstavlja rad s ljudima: kao jedna vrsta rada-u-nastajanju-u-virtualnoj-zajednici, nešto što nismo nikada do kraja definirali, čemu nikada nismo dali konkretno ime, no svakako smo postavili visoke ciljeve: predstaviti nove ljude i iznjedriti s godinama nove narative koji, u svojoj biti, predstavljaju naš zajednički suvremeni koine. A za dobronamjernog čitatelja-gledatelja postavili smo, ako ništa drugo, onda barem fresku jednog vremena sa svim njezinim prednostima i bremenitostima, složenu književnu sliku početka 21. stoljeća u novome mediju.

Nakon nešto više od 1000 postova na stranici, nakon 800 autora koji su prošli projektom Književnost uživo, nakon barem 10.000 spominjanja u medijima, nakon 15 brojeva časopisa, nakon više desetaka predstavljanja u zemlji i inozemstvu, nakon što su brojni autori ovdje stekli svoja prva objavljivanja, a danas sustavno objavljuju u mnogim časopisima ili su se čak i oknjižili, nakon što smo dobili solidne inozemne potvrde kao i otvorili puteve novih suradnji te, konačno, nakon što sve brojke ukazuju da stvar ima smisla (da, na kraju se mnogo toga svodi na brojke!) jer očito postoji potreba, ne preostaje nam ništa drugo nego da se kao u onoj staroj dobroj zen priči “potrudimo još tri puta više”.  Zar uopće postoji neka druga opcija?

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Ri litove bijele noći velikog čitanja

Što nama kao izvođačima/organizatorima one uopće znače?

Više od dvjesto ljudi na jednom mjestu, koji s nevjerojatnom pažnjom prate čitanje desetak najpoznatijih nepoznatih autora na lokalnoj sceni. Ri litove noći velikog čitanja nisu stand up, ali imaju i neke karakteristike tog formata, primjerice improvizaciju i kontakt s publikom, ako ništa drugo, onda barem onaj u osluškivanju smijeha li mrmorenja iz mraka.

Ri litove su noći velikog čitanja jedini riječki književni događaj koji u doslovnom smislu riječi odražava postojanje prave književne zajednice. Ekumene. Demokracije. Republike. Kako vam drago. Ne da mi se sada razlagati o navedenome, no to ima svoju tradiciju dublju do 30 godina i svoj smisao, druga je stvar što se o tome nije previše govorilo u posljednje vrijeme, što zbog neznanja, što zbog toga što se o najbitnijim stvarima često – šuti. A postojanje zajednice nije mala stvar, štoviše, ono je dokaz da Rijeka ima potencijal koji, nemojmo se zavaravati, valja još istražiti i produbiti, ima prostora za istraživanje vlastitog narativa, upravo kao što je to onako off scenski odradila ekipa oko Vala 80ih (bez obzira na nedosljednost oko toga pojma off, ali biti izvan republičkih glavnih gradova samo po sebi je bilo off), pa onda onako konjunkturno početkom 90ih Nedjeljko Fabrio i nažalost danas pokojni Darko Gašparović s Vježbanjem života u Zajcu ili, da dovršim niz,  Uremovim “vježbanjem Kamova” krajem 90ih i početkom dvijetisućitih, da ne zalazim  dublje u povijest, kao dubinskim metaforama “riječke priče”.

Da, to je bilo uspostavljanje pune interesne zajednice, komune, koja je tražila “svoje korijene” i “svoju priču”. Sada su to upravo ove naše noći velikog čitanja, koliko god neke “glasine prgavih staraca” izražavale skepsu. Na kraju, noći velikog čitanja su vrh ledenog brijega, ono istaknuto, vidljivije mjesto, sred književnosti koja se ubrzano traži i preslaguje (negdje sam čuo da riječka književna scena doslovno desetljećima nije bila življa, a velikim dijelom to mogu i potvrditi) u stalno novim knjigama (u svim trenutno mogućim formatima) koje će, to sam siguran,  konačno pronaći/pogoditi/iznjedriti jednu “pravu priču”.

Noći velikog čitanja najbolje funkcioniraju kada se o njima samo govori u zajednici, bez potrebe za većim medijskim šušurom (iako on dobro dođe, no više kao nadopuna), jer se, zapravo, odvijaju same od sebe, iz nečega što možemo nazvati “stvarnoj potrebi”. Da se radi o tome, bilo je to jasno od prvoga dana kad smo krenuli, sve do 4. izvedbe lani u siječnju, kada smo možda bili bolji nego ikada, a da je sve bilo utemeljeno samo i isključivo na dobroj volji i solidarnosti. I da, neizbježno i neponovljivo, publici koja nije ona neka tamo druga violina, nego simfonijski orkestar. Unatoč zimi vani (možda baš i zahvaljujući njoj, naime, nije isto smjestiti noć velikog čitanja u siječanj, usred ničega, odmah poslije “najdepresivnijeg dana u godini” kako nam vole govoriti, ili usred lipnja kada je sunce u 21.00 sat još iznad horizonta). Pokazuje da postoji Rijeka koja nije samo vaša obitelj, mama, tata, brat, sestra, cura, dečko, već i ona Rijeka koja prati vaš rad, osluškuje, onako potiho ocjenjuje izvedbe, veseli se vašem uspjehu (ili se grize što nije baš on/ona na pozornici – kvaka je u tome da se slobodno možeš javiti, pa ćemo već naći načina da obnovimo našu postavu jer, da, znam, dosadimo i mi ponekad samima sebi) i – pazi ovo – čeka novu izvedbu.

Nakon prve Noći velikog čitanja 2013. (dakle, još nismo za jubilarnu nagradu, iako smo na brojci 5) za književnu scenu u gradu više ništa nije bilo isto. To je bio dugo kumulirani tektonski poremećaj nakon kojega se sve promijenilo i presložilo, jer je vrijeme “književne praznine” od predugog tavorenja ili bolje rečeno inkubacije, zaboravilo  na potrebu da se obnovi i uskrsne ikakva “književna zajednica”. Imam za to i nekoliko simboličkih natuknica, ali ne bih se sada osvrtao. Kraj 2012. postao je simbolička točka preokreta, nakon koje više ništa nije bilo isto.  Kraj te godine, moguće baš i onaj (pred)nabijeni 21. 12. predstavljaju zaista napuknuće stare paradigme, “smak” onog starog svijeta i početak novog kojemu je dodijeljeno njegovo vrijeme trajanja. Za sada već 5. sezonu. I, nadajmo se, barem do one sada mitske 2020. Itake u koju bi valjalo uploviti kao u počasni krug. Nakon toga na scenu moraju nastupiti ionako neki novi klinci, zar ne?

Foto: Carmela Žmirić Perica

Borna Tićak: “Dajte im da kupuju!”

ERRARE CROATICUM EST

Kad krenu rasprodaje u lancima svakodnevnih potrepština, krdo nahrli na njih, kupuju se tone pašteta i hrenovki, hektolitri pivine u plastičnim bocama, gotovih umaka i tko zna čega sve ne. Tada zaboravimo na sve postojeće međunacionalne razmirice i apsolutno nam nije bitno odakle je proizvod, njemački, talijanski, slovenski, srpski, brazilski, pa čak i da je iz Černobila, jedino je bitno da je K-plus cijena.

Otvorite novine, izleti priča o salmoneli; otvorite Fejs, diže se panika o zaraženom mesu; sjednete na kavu, gospođe za susjednim stolom govore o apstinenciji od mesa. Samo fali da prilikom otvaranja nove role toaletnog papira izleti tekst o salmonelici. Zadnjih nekoliko dana ne postoji osoba ili medij koji ne govori o naznaci nove epidemije. Trč-trč pa osvane neki članak o novom trgovačkom lancu sa zaraženim mesom. Kao što su ne tako davno lovili Pokemone, ljudi sada love meso sa salmonelom po poznatim hrvatskim trgovinama. No, je li itko primijetio anomaliju u ponašanju naše nacije za vrijeme ovakvih situacija: kada se na sve strane govori o mogućnosti zaraze, rulja masovno zapada u paničnu ekstazu izbjegavajući upravo taj jedan proizvod, ali zato nitko ne reagira što svakodnevnom prehranom unosimo raznolike vrste govana u naš organizam.

Svi mi unosimo hranu dobivenu industrijskim postupcima i jasno je svima da ona ne može biti jednake kvalitete kao domaća. No, opet postoji, makar i malena, razlika od proizvoda do proizvoda. U pekarske proizvode, bombone, sladolede šiba se košenil crveno A (E124), a želei, marmelade i jogurti kupaju se u karagenanu (E407). Tko vodi brigu o tome u Lijepoj našoj i zaboli li uopće ikoga za sastav naše hrane svagdašnje?

Činjenica jest kako mi kao nacija imamo minimalnu svijest o hrani ili, bolje rečeno, nemamo ju, ali takva razina kontradikcije među nama samima fascinira me. Radije ćemo kupiti bembaru, provozati se kao glavni džek ulicama gdje možemo i hoćemo biti viđeni, nego voditi brigu o vlastitom tijelu. Kad krenu rasprodaje u lancima svakodnevnih potrepština, krdo nahrli na njih, kupuju se tone pašteta i hrenovki, hektolitri pivine u plastičnim bocama, gotovih umaka i tko zna čega sve ne. Tada zaboravimo na sve postojeće međunacionalne razmirice i apsolutno nam nije bitno odakle je proizvod, njemački, talijanski, slovenski, srpski, brazilski, pa čak i da je iz Černobila, jedino je bitno da je K-plus cijena. Ako je pride taj proizvod, uz već sniženu cijenu, na dodatnoj akciji 2+1 gratis, orgazmičnim oduševljenjem njime u cijelosti ispunjavamo vlastita kolica.

Koliki postotak ljudi je čuo za aditive u hrani, odnosno tzv. E-brojeve? Koliki postotak ljudi će okrenuti proizvod i pročitati njegov sastav? Koliko će ljudi izbjegavati potencijalno opasne aditive u hrani? Svi mi unosimo hranu dobivenu industrijskim postupcima i jasno je svima da ona ne može biti jednake kvalitete kao domaća. No, opet postoji, makar i malena, razlika od proizvoda do proizvoda. U pekarske proizvode, bombone, sladolede šiba se košenil crveno A (E124), a želei, marmelade i jogurti kupaju se u karagenanu (E407). Tko vodi brigu o tome u Lijepoj našoj i zaboli li uopće ikoga za sastav naše hrane svagdašnje? Preoptimistično bi bilo za očekivati kako će svi kupci biti upoznati s navedenom problematikom, ali zato se red može i mora uvesti na razini cijele države. Aditive ne možemo izbjeći, ali zato možemo ograničiti uporabu najopasnijih aditiva, dok u namirnica s potencijalno opasnim aditivima možemo navesti moguće nuspojave. Za takvu odluku potrebna je samo i jedino politička volja.

Ili, još bolje, je li opasnija situacija gdje osoba puši i svjesna je posljedica ili je pak opasnije da osoba konzumira hranu s polica marketa, a da nije svjesna što trpa u sebe? Kao što cigarete uzrokuju cijeli spektar bolesti, tako i neprimjerena hrana (bolje rečeno, neprimjereni aditivi u hrani) može dovesti do pojave karcinoma, astmi, hiperaktivnosti kod djece.

No, čime se bavi naša vlast? Pušačima. Priznajem, u ovom sam aspektu veoma subjektivan s obzirom da sam i ja jedna od parnjača, ali određene postupke ne možemo tek tako aksiomatično prihvatiti. Odluka (koja je doduše propala u vodu) jednog od bivših ministara zdravstva bila je povišenje mjesečnog iznosa zdravstvenog osiguranja za sve pušače. Priznajem, to bi u jednoj utopijskoj sredini stvarno i bio dobar potez, no u ovakvom surovom svijetu ne. Koja je razlika između pušača i osobe koja se svjesno nezdravo hrani? Ili, još bolje, je li opasnija situacija gdje osoba puši i svjesna je posljedica ili je pak opasnije da osoba konzumira hranu s polica marketa, a da nije svjesna što trpa u sebe? Kao što cigarete uzrokuju cijeli spektar bolesti, tako i neprimjerena hrana (bolje rečeno, neprimjereni aditivi u hrani) može dovesti do pojave karcinoma, astmi, hiperaktivnosti kod djece.

Nemojmo biti toliko kontradiktorni kao društvo. Ili jednaka cijena zdravstvenog osiguranja za sve (što bi jedna država s naglašenom socijaldemokratskom komponentom i trebala osigurati) ili uvođenje inspektora po dućanima koji će bilježiti kakvu kvalitetu hrane kupuje pojedini građanin.

Ovim tekstom ne želim umanjiti opasnost od već spomenute epidemije, niti želim to negirati. Cilj mi je naglasiti kako općenito kao nacija ne vodimo brigu o tvarima koje unosimo u svoje tijelo, a veliki meštri naše države to i iskorištavaju. Takav odnos prema hrani omogućuje im postavljanje na police svojih lanaca svakojakih sranja iz svakojakih dijelova svijeta, kupovinu preprodanog mesa pred istekom roka trajanja i njegovo prepakiravanje, uvoz mlijeka iz Čunga-lunga zemalja, dok naši farmeri propadaju. Je li onda imamo pravo čuditi se pojavi salmonele? Iskreno, ne. U ovakvim situacijama, ali i u općenitom stanju jedino tko nam može pomoći jesmo mi sami. Pratiti sastav proizvoda i izbjegavati (koliko je moguće) sve opasno, meso i mliječne proizvode kupovati od provjerenih prodavača i malih obrtnika. U sveprisutnoj političkoj i društvenoj dekadenciji bilo bi ludo za očekivati kako će vlast regulirati kvalitetu proizvoda na našim policama.

Foto: www.pexels.com

Borna Tićak: Prijevoz naš svagdašnji

Aksiom: što je veći indeks tjelesne mase pojedinca, to je pojedinac pripadnik višeg sloja javnogradskoprijevozne stratifikacije

Pa ako želiš ući u tramvaj, zar nije logičnije pričekati da drugi, koji trebaju, izađu, naprave malo životnog prostora i tek onda ga ti ispuniš svojom masivnošću? Bi li se možda već postojeći putnici prije izlaska iz tramvaja trebali jednostavno dematerijalizirati? Osobno jamčim da će, ukoliko dođe do spomenutoga otkrića, prototip toga postupka ostvariti upravo ZET-ovi korisnici.

Svojim novim tekstom želim dočarati svakodnevnu atmosferu zagrebačkoga javnog gradskog prijevoza. S obzirom da sam rođen i odrastao u Rijeci, a trenutačno živim u Zagrebu, s punim pravom mogu izjaviti kako te atmosfere pokazuju visoki stupanj sličnosti, ako ne i najviši: one su identične. Jedina razlika je ta da se u Zagrebu prometuje tramvajima, a u Rijeci autobusima.

Na svakodnevnoj ruti Dubrava – Trg bana Josipa Jelačića imam i više nego dovoljno vremena da promatram postupke svojih životnih suputnika pa sam, moram priznati, došao do nekih veoma zanimljivih zaključaka. Za početak, prilikom otvaranja vrata (ovdje bih čak mogao ubaciti sintagmu vrata pakla, ali ne želim biti toliko prozaično-dramatičan), ljudi ne čekaju da drugi izađu iz vozila, već hrle kao Bugari na ćurku. Pa ako želiš ući u tramvaj, zar nije logičnije pričekati da drugi, koji trebaju, izađu, naprave malo životnog prostora i tek onda ga ti ispuniš svojom masivnošću? Bi li se možda već postojeći putnici prije izlaska iz tramvaja trebali jednostavno dematerijalizirati? Osobno jamčim da će, ukoliko dođe do spomenutoga otkrića, prototip toga postupka ostvariti upravo ZET-ovi korisnici.

Po završetku cijele pasije oko ulaska-izlaska iz vozila, odmah se javljaju naznake nove: pomahnitale gospođe s plac-prikolicom koje žele uloviti mjesto. Koja su njihova opravdanja za takve postupke ili, da budem u duhu modernog menadžerskog izražavanja, koje su njihove reference? Pa apsolutno bilo što: bole ih kukovi, tegle puno stvari, tlak je pao, povišen šećer, dobile nevjestu koja ne zna sapravit filovane paprike, ljevičari dobili na izborima…

Po završetku cijele pasije oko ulaska-izlaska iz vozila, odmah se javljaju naznake nove: pomahnitale gospođe s plac-prikolicom koje žele uloviti mjesto. Koja su njihova opravdanja za takve postupke ili, da budem u duhu modernog menadžerskog izražavanja, koje su njihove reference? Pa apsolutno bilo što: bole ih kukovi, tegle puno stvari, tlak je pao, povišen šećer, dobile nevjestu koja ne zna sapravit filovane paprike, ljevičari dobili na izborima… No, ovo uopće ne bih ni spominjao da su već spomenuti akteri pristojni. Potpuno suprotno. Svaka od tih dama doslovno prelazi u ofenzivu na slobodno mjesto, ruši sve ostale putnike oko sebe, probija Usain Boltov rekord na 100 metara, podiže svoje cekere i stavlja ih na svoje napikirano mjesto. Ako se neka druga osoba namerači na isto sjedalo, bude momentalno otjerana. I naravno, gospođa sve to izvede uz popratne bolove u kukovima. Što bi tek bilo da ih nema? Među tim lovcima na slobodna sjedala primijetio sam jedan fantastičan vid društvene stratifikacije. Naime, što pojedinac ima veći indeks tjelesne mase, to pripada višem sloju javnogradskoprijevoznog društvenog raslojavanja. Lakše će se ugurati u vozilo jer će mu se svi micati s puta, lakše će druge izgurati na putu do svog željenog mjesta i, u konačnici, lakše će se posjesti. Zanimljiva anomalija. Konačni završetak pasije predstavlja iritantni ‘bip’ na aparatu za registraciju karte do kojeg se dama meškolji i previja samo kako ne bi morala ustati i ostaviti mogućnost detronizacije.

Svaka od tih dama doslovno prelazi u ofenzivu na slobodno mjesto, ruši sve ostale putnike oko sebe, probija Usain Boltov rekord na 100 metara, podiže svoje cekere i stavlja ih na svoje napikirano mjesto. Ako se neka druga osoba namerači na isto sjedalo, bude momentalno otjerana. I naravno, gospođa sve to izvede uz popratne bolove u kukovima. Što bi tek bilo da ih nema? Među tim lovcima na slobodna sjedala primijetio sam jedan fantastičan vid društvene stratifikacije. Naime, što pojedinac ima veći indeks tjelesne mase, to pripada višem sloju javnogradskoprijevoznog društvenog raslojavanja.

Već se pomalo približavam kraju svog kratkog izleta; iduća postaja je Vončinina, nakon nje još dvije do samoga trga i trenutka oslobođenja. No, naravno, ni taj dio puta ne može proći bez nekog ekscesa. Ovaj put riječ je o akteru, čovjeku starije životne dobi, ali još uvijek debelo sposobnog za percepciju svijeta oko sebe, kao i za samostalno funkcioniranje. Kao što sam napomenuo, tramvaj je pun, svi stojimo kao sardine jedan do drugoga, ali, normalno, ja sam se baš našao ispred već spomenutog aktera. Tek su se zatvorila vrata na Petrovoj, a on već kreće u probijanje prema izlazu. Kako sam se ja našao točno na njegovom putu iznimne važnosti, odlučio je ne samo da me pokuša izgurati meškoljenjem, već, budući sam ušao u njegovo vidno polje, da me i prisilno pomakne vlastitom ručetinom. Jasno je meni kako se svi mahnito guraju (očito je i to dio našeg nacionalnog folklora), ali, brate mili, pa ne moraš me zato i pokušati ubiti. Po završetku svog uspješno izvršenog pothvata, sretan je što je uspio izaći, a nimalo ga nije briga što je ostavio ranjenike za sobom (iako je to itekako bilo moguće izbjeći).

Napokon se bližim trgu, već sanjam o cigareti koju ću zapaliti po izlasku iz devetog kruga Danteova pakla (nakon svih proživljenih događaja, u ovom trenutku dopuštam si prozaično-dramatični ispad). Počinjem stvarno vjerovati u Tanajsku teoriju koju je zastupao jedan u nizu naših predsjednika, toliko da je i Irance išao uvjeravati o perzijskom podrijetlu Hrvata. Ako se čovjek vozi javnim gradskim prijevozom, vrlo lako uvidi poveznice između našeg modernog javnogradskoprijevnoznog društva i nekog prapovijesnog iranskog plemena. Tko zna, možda se i naš predsjednik nekad vozio tramvajima da je bio tako euforičan oko već spomenute teorije?

Foto & dokazni materijal: http://www.vecernji.hr/zg-vijesti/ujutro-uci-u-17-icu-nemoguca-misija-1041478/multimedia/p1

Borna Tićak: Desant na zdrav razum

Jutros sam se vozio na potezu Dubrava-Draškovićeva i na jednoj zgradi kraj Iblerova trga vidim plakat ‘Europski dan borbe protiv depresije’. Iznad glave trenutačno su mi se pojavila tri upitnika. Meni je jasno kako je to hvalevrijedna akcija, jasna mi je važnost promicanja svijesti o sveprisutnosti depresije, jasna mi je važnost govorenja o upravo toj temi. No, ono što mi nije jasno je sljedeće: kako pojedinac koji živi u ovom našem, pravom, autohtonom hrvatskom društvu može NE BITI u depresiji kad nas, pardon my French, jebu sa svih strana.

Kršim dano obećanje: ipak ću o politici

Iako znam kako sam u prošlom tekstu obećao da ću se maknuti od političko-društvenih tema, ipak sam odlučio, poput reprezentativnog hrvatskog političara, prekršiti dano obećanje. Nadam se da nećete jako zamjeriti (u krajnjoj liniji, uvijek postoji onaj iksić u gornjem desnom kutku ekrana tako da me se lako možete riješiti).
Zašto ja zapravo trenutno drljišem po tastaturi? Iskreno da vam kažem, ni meni nije jasno. Već je drugi tjedan faksa pri kraju, imam tonu posla koji moram obaviti, ali svejedno se u meni javlja poriv da se primim laptopa i ubacim prste u petu brzinu. Očito mi je to piskaranje svojevrsni ispušni ventil i način rješavanja stresa, a opet bolje da tipkam, nego da pušim kao Turčin (bolje za mene, dakako, za druge to je već i upitno).
No, opet ja digresiram. Što me je ponukalo da napišem i ovaj tekst? Banalna stvar: vožnja tramvajem. Jutros sam se vozio na potezu Dubrava-Draškovićeva i na jednoj zgradi kraj Iblerova trga vidim plakat ‘Europski dan borbe protiv depresije’. Iznad glave trenutačno su mi se pojavila tri upitnika. Meni je jasno kako je to hvalevrijedna akcija, jasna mi je važnost promicanja svijesti o sveprisutnosti depresije, jasna mi je važnost govorenja o upravo toj temi. No, ono što mi nije jasno je sljedeće: kako pojedinac koji živi u ovom našem, pravom, autohtonom hrvatskom društvu može NE BITI u depresiji kad nas, pardon my French, jebu sa svih strana. Pa pogledajte malo novine, portale, Fejs, Twitter ili bilo koji drugi relevantni izvor informacija. Apsorbirati toliku količinu idiotarija na dnevnoj razini i ne skrenuti, pojedinac može naprosto shvatiti kao vlastiti uspjeh. Što nam je onda rješenje? Cijelu naciju kolektivno poslati na nekoliko seansi ili pak umjesto plaće davati antidepresive (što bi se našim poslodavcima i najviše svidjelo, a taj bi potez objasnili kao, toliko često spominjano u našem društvu, reformu)?
Uzmimo samo za primjer prethodni tjedan: koliko se apsurdnih (ne, nikako ne mogu pobjeći od tog pojma niti ga prestati koristiti) situacija nanizalo.

Trešnjica na vrhu šlaga cjelokupne situacije bio je, a tko drugi nego naš dragi Metkovčanin Božo svojim izjavama o pravima molitelja i njihovom izražavanju mišljenja, kao i povlačeći analogiju ekscesa ispred bolnice s prajdom. Naš Metkovčanin pobrkao je dvije stvari: molitelji oduzimaju ženama pravo na izbor, kao i ingerenciju nad vlastitim tijelom, a s druge strane prajdom se upravo žele osigurati jednaka prava jednoj manjini. Koliko je meni poznato, u rječniku hrvatskoga jezika između glagola oduzeti i osigurati još uvijek ne stoji znak jednakosti. Ili se ja možda varam?

Moliteljice i poneki molitelj

Na početku tjedna nekoliko žena, kojima je očito jako dosadno u životu, inspirirane događajem ispred bolnice u Vukovaru, odlučilo se, eto, stati ispred bolnice u Vinogradskoj i moliti se. Koliko sam ja shvatio, one ni same ne znaju zašto se mole. Jedne kažu kako se mole za nerođenu djecu, a druge se mole kako bi se trudnice, koje su prisiljene izvršiti pobačaj, ipak predomislile i odustale od vlastite namjere. Upravo bi se tih par gospođa, koje su se nameračile na jedan nevjerojatno inovativan način mijenjanja ljudske svijesti, mogle dogovoriti zapravo za što se one točno mole. No, šalu na stranu, jedna stvar nije čista: kako se može vjernik kojega bi, prije svega, trebala karakterizirati empatičnost, odlučiti na jednu vrstu emocionalnog pritiska? Koja god da se žena odluči na taj nimalo ugodan zahvat, prolazi kroz jako teško razdoblje i ne treba joj još hrpa babuskara kojima je jedini cilj otežati tuđi život. Ono što čine te tzv. moliteljice jest čisti desant na pravo izbora i odlučivanja nad vlastitim tijelom. Ako su već takvog stava da je pobačaj nemoralni čin, onda ga one same jednostavno ne prakticiraju, a ukoliko već imaju neizmjernu želju moliti se za te žene, svoju želju mogu ostvariti bilo u crkvi, bilo doma. Jedini cilj sastajanja pred bolnicom je nabacivanje grižnje savjesti uz popratno medijsko eksponiranje.
Da bi cijela ta epizoda molitve u Vinogradskoj bila još plastičnija, pred neki dan ekipici neukrotivih pridružili su se i muškarci. Očito su i alfa mužjaci postali eksperti za ženino tijelo i njezine odluke. Pa vi recite kako nismo društvo na visokoj stepenici razvoja i rodne ravnopravnosti.
Trešnjica na vrhu šlaga cjelokupne situacije bio je, a tko drugi nego naš dragi Metkovčanin Božo svojim izjavama o pravima molitelja i njihovom izražavanju mišljenja, kao i povlačeći analogiju ekscesa ispred bolnice s prajdom. Naš Metkovčanin pobrkao je dvije stvari: molitelji oduzimaju ženama pravo na izbor, kao i ingerenciju nad vlastitim tijelom, a s druge strane prajdom se upravo žele osigurati jednaka prava jednoj manjini. Koliko je meni poznato, u rječniku hrvatskoga jezika između glagola oduzeti i osigurati još uvijek ne stoji znak jednakosti. Ili se ja možda varam? Nadam da smo, očito ne svi, ali makar većina, došli do tog stupnja razvoja gdje tijelo smatramo izričito vlasništvom nas samih. Kao takvo, pojedinac ima pravo definirati se i nositi kako on želi, bez osuđivanja i bez srama, a ono najbitnije: pojedinac ima pravo na izbor.

Kako je moguće ne pasti u depresiju?

Sad se vraćam na uvodno pitanje ovoga kratkog komentara: kako je moguće živjeti u našem društvu i ne zapasti u teško psihofizičko stanje? Osvrnuo sam se samo na jedan događaj i uzročno-posljedične veze koje je on inicirao, a takvih, na moju i nadam se svačiju žalost, ima na bacanje. Kako možete biti zdravi ako vam nije osiguran ugodan život u ovakvoj sredini? Ako želimo kao društvo biti zdravi, što fiziološki, što mentalno (iako je to puno teže), moramo se napokon okrenuti uspostavljanju ravnopravnosti, tolerancije i, na kraju krajeva, napretku. Jedino na taj način probleme možemo srezati u korijenu, a ne liječiti samo puke posljedice. Ali kako to ostvariti? Odgovor je jasan: obrazovanjem jer je očito glupost, po tko zna koji put u Lijepoj našoj, krenula u pobjedonosni osvajački pohod.

Foto: www.morguefile.com