Arhiva kategorije: Razmišljanja

Sandra-Anina Klarić: Noge u mreži jeseni

Već po navici jesen donosi stres privikavanja. Ne ne mislim na one malce koji u suzama ostaju s nekim groznim tetama. Mislim na naše nogice.
Nakon dugog toplog ljeta, slobode i zraka, sad ih treba nazad utrpati u skučen prostor cipela. Još jučer su disale punim plućima, upijajaući sunčeve zrake, veselo skakutale po stijenama, klizile niz oblutke i brčkale se u moru. Danas ih ispire kiše jesenje. Ugurane u tijesne cipele, ulovljene u mrežu od čarapa.
Bune se naša stopala, dok pokušavamo šljapkati mokrim asfaltom, dok nam šušti prvo žuto lišće pod njima.
Začuđeni, jedva ih uguramo u stare cipele, pitajući se kad su nam narasle!? Zaboravljajući kako su se slobodno širile u sandalicama ili potpuno ogoljene na vrućim krajolicima ljetnih destinacija.
Bolni jauk vraća nas u stvarnost, opet žulj, natisak… pobuna naših stopala na tamnicu na koju smo ih osudili do idućeg ljeta. Natiću, poput buhtle preljevaju se preko ruba cipela u pokušaju bijega, a mi s bolnim grimasama gazimo dalje, nestrpljivo čekajući tren olakšanja u povratku domu i spasonosim šlapama.
Eh da, zbogom slobodo, adio sunce, adio more… uhvaćene mrežom jeseni, tužne naše nogice, spremaju se na dugu zimu, do kraja sputane u mračnim čizmama.

Foto: www.pexels.com

Sonja Krivokapić: Ideologija i domaća književnost

Prije nego što „zakoraknem“ u tekst, valjalo bi pobliže definirati pojmove iz naslova. Pod ideologijom u ovom tekstu smatram skup ideja koje imaju svoju unutrašnju logiku i cjelinu, a koje su detektirane kao cjeline koje izrastaju iz određenog društvenog, a to znači političkog, ekonomskog i kulturološkog konteksta. Pod domaćom književnosti podrazumijevam književnost nekih zemalja bivše Jugoslavije u kontekstu 90-ih i suvremenog doba, s naglaskom na hrvatsku književnost.
Stvarnosna proza je nešto što je zauzelo bitan prostor književnog stvaralaštva u Hrvatskoj posebno od 90-godina naovamo (s dijelom 80-ih), a takva je proza prisutna i u Srbiji i Sloveniji. Ono što im je zajedničko je „neuzvišen“ jezik, plošan, banalan, pun slenga, svakodnevan i jednostavan. Kao što sama riječ „stvarnosna proza“ kaže, to je proza koja za cilj ima problematiziranje odnosa književnosti i stvarnosti, pri čemu je posljedica tog problematiziranja mimetičko prikazivanje fragmenata stvarnosti. U kontekstu političke ideologije tranzicijskih zemalja koja nam se „prišuljala“ pridruživanjem svjetskom tržištu i punim sudjelovanjem u takozvanom neoliberalizmu u smislu izmjene svojih ekonomsko-političkih struktura, poetika stvarnosne proze je logična posljedica novog društvenog poretka. Jedan od ključnih elemenata stvarnosne proze je mišljenje da se književnim isječkom iz stvarnog života može dati dobra slika društva u cjelini. To se poklapa s teorijom poststrukturalizma, prema kojem cjelovita stvarnost više nije dostupna i lako opipljiva, nego je složen i diskurzivno oblikovan kontrukt. Jedan mali fragment, koji kombinira subjektivnost s često reporterskim prikazom dijela stvarnosti, smatran je jednako vrijednim u smislu tumača cjelokupne stvarnosti. To je sve skupa povezano s postmodernističkom sumnjom prema konceptu istina i činjenica, prema kojem su one više diskurs nego provjerljiva stvarnost. Da bi pak ti književni fragmenti dobili na vjerodostojnosti kao prikazivači realnosti, pisci se ne služe, na primjer, nekim tehnikama avangarde, recimo ekspresionističkom strujom svijesti, nego nastojanjem doslovnog preslikavanja najčešće aktualne stvarnosti, tehnikom koja se doima vjerodostojnijom i manje subjektivnom od tehnike struje svijesti. Tako fragmentarno tumačenje stvarnosti zamjenjuje bavljenje širim ideološkim pričama da bi se bolje opisala stvarnost, jer poimanje stvarnosti više nije lako dostupno bavljenjem tim širim ideološkim pričama.
Subjektivnost i fragmentarnost je, dakle, stvarnost. Nema više totalnih ideologija koje mogu bolje objasniti stvarnost. To se uklapa u Fukuyaminu tvrdnju da je trijumf zapadnih ideja i kapitalizma uklonio potrebu za velikim ideološkim sukobima. Kapitalizam je, defakto, pobijedio ideološke priče, i sada nam ostaju samo male individualne istine koje su najbolje sredstvo opisivanja realnosti. Paradoks, međutim, nastaje u slučaju kada se te male istine prikazuju kao socijalno relevantne, odnosno one koje se odnose na cjelokupnu stvarnost. Ako se radi o fragmentima čija je instinosna vrijednost ograničena na njih same i ako njihova istinitost vrijedi samo za njih same, što je implicirano navodnom nemogućnosti da se zahvati totalitet stvarnosti, onda ti fragmenti ne mogu zastupati stvarnost u cjelini. Prikazivanje relevantnosti tih književnih isječaka za društvo u cjelini nije samo karakteristika hrvatske stvarnosne proze, nego i političkih, medijskih i ostalih diskursa s kojima se susrećemo kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu.
U hrvatskoj stvarnosnoj prozi, a dijelom srpskoj i slovenskoj, i teme su u službi zadovoljavanja tržišta i liberalnog građanstva. Poimanje i tumačenje novonastale stvarnosti u kontekstu bavljenja njenom aktuelnom svakodnevnicom, na primjer kroz teme izlazaka, partyjanja, „uličnog“ života na tragu proze u trapericama, tema rata i ratnih trauma, obiteljskih priča i svakodnevnih situacija itd. na početku 90-ih i 2000-ih je proze bila uglavnom „vanjska“, društvena, ali kasnije se pojavio i naglasak na privatno kroz tendenciju k intimističkim romanima koji se bave privatnim životima, pojedinčevim strahovima, traumama, itd., pa tako danas imamo i introspektivne romane. Hrvatska stvarnosna proza je daleko od jednoličnosti i homogenosti. Dapače, vrlo je heterogena u specifičnim temama i stilu. Neki su prozni uratci čak i odmaknuti od ovih temeljnih poetičkih načela, kombinirajući fantastiku s ovim neorealističkim zahvatima. S druge strane, prisutnost književnog tržišta s književnim nagradama, natjecanjima, promocijama itd. osnažuje fragmentarnost i jednostavan jezik u proznim tekstovima, kao što to rade i književni eksperimenti s intermedijalnim elementima pod utjecajem virtualnih medija – blogova, društvenih mreža, itd.
Ideologije, međutim, ima slabo, u smislu nastojanja da se zahvate velike ili veće ideološke priče jer tih, navodno, više nema. S tim ima veze i takozvana feminizacija političkog diskursa koja se „prelila“ na književnost i rezultirala sve rjeđim posezanjem za, na primjer, stručnom literaturom koja barata činjenicama (jer se ovo smatra muškim prosvjetiteljskim nasljeđem), pa je tako iskustvo pisanja sastavljeno uglavnom od korištenja osobnih i tuđih neposrednih iskustava, a to se se iskustvo pisanja redovito prikazuje kao univerzalno i prirodno, baš kao što je to, navodno, i kapitalizam.
Ideologija koja nam se podastire jest da ideologije više nema, pa prema tome, ostaje nam baviti se stvarnošću i prošlošću kakva nam se naizgled nadaje. Rat je, na primjer, valjda najočitija riznica za prepoznavanje ideoloških, ekonomskih i političkih priča kao njegove pozadine, međutim u književnim proizvodima stvarnosne proze rat se ne zahvaća zajedno s njegovom društvenom pozadinom u smislu njegove obrade u sklopu neke ideološke cjeline koju se onda slavi ili podvrgava kritici. Kritike rata i općenito društvene stvarnosti u tekstovima stvarnosne proze ima napretek, ali te kritike pogađaju samo posljedice društvene strukture, a ne pogađaju strukturu samu, odnosno, lišene su „velikih priča“. Korupcija, nemoral, zloba, itd. su samo negativne posljedice inače neutralnog sistema, neideološkog, „prirodnog“, zadanog, a sve te negativne stvari ne dolaze iz strukture, jer ona nije negativna nego neutralna, nego dolaze od ljudi koji su zbog svojih iskvarenosti počeli ratove, postali korumpirani, pohlepni, nepošteni i zlobni. Međutim, Marx je već odavno razotkrio iluziju o neutralnosti i „prirodnosti“ kapitalističkog društva, razotrkivši „velike priče“ mnogo bolje i točnije od svih nacionalističkih i kasnijih fašističkih velikih priča (i dakle, stvarnije, apropo stvarnosne proze) zbog kojih je postmodernizam, jednim dijelom, odustao i od velike Marxove priče. Marx je naglasio činjenicu da je kapitalizam historijski uvjetovan a ne nastao prirodnim putem, i kao historijski uvjetovano klasno društvo, sa svojom ekonomijom i državnim aparatom, ne može biti ideološki neutralno, kao što to ne mogu biti ni druga klasna društva koja su mu prethodila. Iako nacionalizam kao politička tendencija ujedinjenja nekog društva po liniji nacionalnog identiteta i nacionalnih interesa može postojati kao zasebna i od svega drugog odcijepljena ideologija u glavama nekih, kao što to mogu i njegove šovinističke varijante, nacionalizam je vezan za priču o naciji, priču o kapitalističkoj ekonomiji, uz koju je, počevši s merkantilističkim začecima kapitalizma, i izrastao i stasao. Sama politička ekonomija, kako je Marx rekao, bazirana je na otuđenju, eksploataciji i profitu, opisavši kapitalizam, između ostalog, kao sistem u su kojem privatno vlasništvo, robna proizvodnja, robna razmjena itd. društveni odnosi u čijoj je srži upravljanje stvari ljudima umjesto da je obrnuto. Mnogo bi se toga još moglo ispričati na ovu temu, ali i ovo je dovoljno da se vidi da međusobna povezanost raznih društvenih faktora i njihova kompleksnost ne vodi u neutralnost i nemogućnost zahvaćanja stvarnosti po liniji „velikih priča“. Velik dio svoje teorije je Marx temeljio na državnim statistikama, zapisima buržoaskih zapisničara i tako dalje, a ne na lažnim ideološkim pričama. Iako je postmodernistička struja u pravu kada detektira kompleksnost stvarnosti, za razliku od vulgarnih društvenih tumačenja koje napada, ipak nije u pravu što se tiče ideološke neutralnosti. Svaka politička struktura je bazirana na klasnom sistemu, i svaka politička struktura ima svoju dominantnu ideologiju, koja jest fleksbilna i nije svuda ista, ali određene zajedničke točke ipak postoje.
Rat 90-ih je, recimo, jedna stvar koja se nije zbila u zapadnim zemljama, a koja je itekako oblikovala hrvatsku stvarnost pa tako i književnu. Samo prema tome, ako ni po čem drugom, ideologija koja nam se podastire ne može biti identična kao kod drugih zemalja. Međutim onaj „osnovni“ sloj ideologije, koji izrasta iz političke i ekonomske strukture, jest nešto što Hrvatska dijeli s ostatkom zapadnih zemalja. I što, uistinu, dijeli i što se tiče književnih trendova, kao što već rekoh na početku.
„Rupa“ Ivane Bodrožić i „Jugoslavija, moja domovina“ Gorana Vojnovića su jedni od primjera suzdržavanja od radikalnog (a to znači, korijenskog, a ne ekstremnog) bavljenja ratom. Mnogo je tu društvene kritike; kritike korumpiranosti političara, ratnih profitera, nacionalne mržnje i tako dalje. Ali kao što Bodrožić ne ide u „velike priče“, tako ne ide ni Vojnović u svom romanu. Kod Vojnovića, na primjer, nacionalna mržnja je nešto što ne valja, ali nacionalni identiteti se ne podvrću kritici. Je li taj književni isječak stvarnosti koja govori, između ostalog, o lošim posljedicama i apsurdnosti nacionalne mržnje validan isječak istine koji tumači „bolesti“ cijelog slovenskog posttranzicijskog društva, ako imamo na umu da je postojanje nacionalnih identiteta povezano s postojanjem nacionalne mržnje (što ne znači da gdje god ima nacionalnih identiteta da svugdje ima mržnje, nego to da bez postojanja nacionalnih identiteta nacionalna mržnja ne bi mogla postojati), a Vojnović nacionalne identitete uopće ne dovodi u pitanje, slijedeći liberalnu tendenciju poštivanja prava na nacionalnu opredjeljenost?
Ne mislim ovdje reći da bi se svi prozni tekstovi u hrvatskoj trebali pretvoriti u nekakve marksizmom inspirirane književne uratke. Raznolikost je uvijek poželjna, i ne moraju svi tekstovi u centar svoje priče staviti ideologiju. Iako bi se i obiteljskoj priči koja je vrlo individualizirana mogla naći politička i ideološka pozadina, ne moraju i ne trebaju svugdje političke i ideološke priče biti u prvom planu. Nešto je stvar drugačija kad se radi o koketiranju s ideologijama i pojavama kao što su nacionalizam i rat, bez ikakve želje da se uđe u te priče uđe dublje, a to je nešto što mislim da je upravo posljedica društva, njegove političke ideologije i umjetničkih trendova. Poanta je samo to da je pogrešna pretpostavka da ideologija više nema i da bi toj raznolikosti svakako doprinijelo i bavljenje velikim pričama u književnosti. S obzirom na protok vremena, materijala sigurno ne bi nedostajalo, a s malo igre, kombiniranjem žanrova i naratološkim igrama, stvari bi potencijalno mogle biti zanimljivije i šarolikije.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Budućnost zadovoljnih i realiziranih pojedinaca?

Mi danas samo životarimo na rubovima velikog duhovnog i idejnog prevrata koji je izvršen u književnosti i umjetnosti u drugoj polovici 19. stoljeća, primarno u Francuskoj. Ali ne treba zanemariti niti Schopenhauera, njegov pesimizam i stav prema čovjeku, kao niti Nietzschea i njegovo viđenje čovjeka budućnosti. Dodamo li tome velike Ruse, Dostojevskog i Tolstoja, slika je savršena, krug je zatvoren.

Doista, u čemu je tolika razlika između Lautreamontovih proznih Maldororovih pjevanja (dostupnih u prijevodu i u hrvatskim knjižnicama), u kojima mladi pisac Isidore Ducasse (umro 1870. u 25. godini života) izražava gađenje nad čovjekom, ljudskim bićem i njegovom egzistencijom; u čemu je razlika toga djela u duhu i u poruci u odnosu na, primjerice, junaka Houellebecqova romana “Širenje područja borbe” iz 1994. godine?

Neke bitne duhovne razlike i nema: oba djela izražavaju odbojnost i gađenje prema čovjeku, ljudskom biću, prema drugima, te prezir i želju za zatiranjem samoga sebe. Ta dva djela, “Maldororova pjevanja” i “Širenje područja borbe” su duhovni blizanci, unatoč tome što ih dijeli 120 godina. I jedno i drugo djelo koriste preuveličavanje i pretjerivanje kao komponentu psihološkog pristupa čitatelju, primatelju poruke, kako bi upozorili na ono što je trulo, loše i što ne valja.

Nemojmo se zavaravati: revolucija je započeta i provedena tada, prije 140 godina (u vrijeme Ducasseove smrti, 1870., svoj nastup započinje Rimbaud; Baudelaire je umro 1867.).

Mi danas živimo u kasnijoj fazi istog duhovnog i idejnog balona od sapunice. No, kada će puknuti i rasplinuti se taj balon, taj mjehur? Što je potrebno?

Moguće je da ga čeka duga i postupna transformacija, metamorfoza u društvo individualaca u kojem je pojedinac najviša kolektivna vrijednost. Društvo postoji radi pojedinca kojemu ujedno služi kao servis. Društvo nije kolektiv, već skup svjesnih pojedinaca na putu autorealizacije. Takvo društvo, kojemu je najviša vrijednost pojedinac, a ne nekakve imaginarne kolektivne nacionalne vrijednosti što ih lansiraju vladajuće političke elite, takvo društvo bilo bi ujedno i antiratno, pacifističko društvo koje osuđuje svaki oblik nasilja.

Jednu od najvažnijih uloga u takvim društvima imali bi psihoanalitičari, psiholozi i savjetnici raznih usmjerenja koji bi pojedincima pomagali da kroz promjenu duhovne perspektive i nazora dosegnu vlastitu životnu realizaciju.

Možda idemo prema takvom društvu, društvu prosvijetljenih, zadovoljnih i autorealiziranih pojedinaca? A možda sam ja sasvim u krivu.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Bilješka broj 150 (živim radi pisanja, pišem radi života)

Pisanje pjesama je poput igre.
Uzmeš nekoliko riječi, malo ih protreseš, pretumbaš i to je to. Jednostavno, zar ne. Pišem što mislim, mislim što osjećam, osjećam što živim i tako već godinama, još od srednjoškolskih dana.
Prije nekoliko godina izašao sam iz anonimnosti i počeo „ubijati“ svoje pjesme, jednu po jednu i tako redom, skoro profesionalno. Neki bi rekli prodao se, bacio na prezasićeno tržište. Ima nešto u tome. Naime, pjesma do objave živi, razvija se, diše, raste i smanjuje se. podložna je promjeni. Nakon objave sve prestaje, sve intervencije, promjene više nemaju smisla. Na neki način, kao da je ostaviš, ubiješ, zamrzneš u trenutku vremena. Izložiš sudu javnosti, pa što bude. Sve je to na kraju samo igra.
Eh kad bi se… Kad bi se ljudi više igrali, svi bili kao djece, svijet bi ovaj bio puno bolje mjesto.

Foto: www.pexels.com

Denis Kožljan: S prtljagom od otuđenja

Kažu mi rođena sam sama na svijetu… nastavljam, ne želim umrijeti u okruženju lažnih moralista, karijerista, sotona, vračara koje često proriču mi odlazak u raj… Zar u raj? Postoji li takav vrt gdje ptice danonoćno skladaju, anđeli trubljom svaku novu zoru navješćuju. Sumnjičava sam ja dama, s perom u ruci i koferom od otuđenja.
Probudih se krvavog znoja, podbuhlog lica, ponovno u čitanje uzimam omiljenog Latinovicza. Jesmo li u nekom prokletom srodstvu ili nas samo dopala teška karma. A vračara prodikuje iz početka: “Moraš je sama odraditi kako znaš i umiješ… ti stara si duša u svijetu ovozemaljskih putnika!” Bojim se naredbe. Teško je podići se bez pomoći patera familije koji kljuca mi iznad glave, tražeći od mene čudo. Ma ja sam samo obična smrtnica kao i milijarde hodajućih ove planete. “Gdje si ti, majko iz čije sam posteljice skliznula pod tračnice augustovskog sunca?” Zašto ne poslušaš moj krik, željna sam biti voljena, a nitko , baš nitko za moje postojanje nema sekund vremena. Ne tako davno, padoh kao pokošena u Ustanovi s rešetkama. Nisu mi bile dovoljne dvije, ni tri kutije nikotina, ni whisky u kombinaciji bijelo žutih pločica. Gaziše me žohari i hiljadu buba neistraženih vrsta, a ja želim dignuti se s patosa, ponovno u opticaj staviti srce i pluća. Ne uspijevam, suze isušile moždano stanište.
Više ulicom ne susrećem poznate, nema takvih, prtljaga daje mi znakove da okrenem list matićnog ureda. Kriještim na sve živo i neživo, nervi pucaju poput staklenih perli. Opet sama. Ma fuj…koje li europske civilizacije kad svatko samo gleda svoju lisnicu. Dođe mi da povratim, da izrigam prljave strasti negdje daleko od svih tzv. “koji me vole”, a ne prepoznaju otkucaje mog bila, odmahuju rukom samo na svaki neobičan pokret. A ja prokleto inatljiva. Sanjam Filipa i njegov Povratak. Zatvaram se u kutiju zvanu “soba”, skidam sa sebe odjeću koja podsjeća na nemir i zlu kob. Dovoljna sam si u donjem rublju za početak. Posežem u ormar vadeći kolaž tempera, kist otvrdnuo u suhoći oaze stvaralaštva. Nije ni važno, slikat ću prstima, tehnikom osjećaja, povratih se u stvarnost, ne bojim se više nikoga. Ja sam sada Bog bogova, ja sam ta koja ustah od mrtvih i koristih pruženu šansu.
Majka je trenutno u mojoj blizini, pruža mi portret u boji žive vatre, a ja na platno prenosim neki novi pejzaž satkan od miomirisa biljnih i životinjskih vrsta.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Održavanje površina. Apstrakcija budućnosti i konkretna ljepota sadašnjosti.

1.
Jutro. Negdje oko 8.30 sati.
Otkrio sam sapun izvanrednog mirisa i ljepote. Sva njegova ljepota upravo je u mirisu. Još je svježe vani, ali zrak se polako zagrijava. Kupaonica ima bijeli plastični prozor s dvostrukim staklom na istočnu stranu. Nalazimo se na prvom katu. Otvaram prozor. Sapunam se tim predivnim sapunom. Uzimam britvicu za brijanje; plavu, jednokratnu. Kako je divno obrijati lice, vrat, nakon gotovo dva tjedna! Sunce ulazi kroz prozor.

2.
Na licu ostavljam standardno: tanke brkove koji pod određenim kutom neprekinutom linijom prelaze u dlake brade. Ispod donje usne ostavljam trokut dlaka. Između tog trokuta ispod donje usne i glavnog tijela brade, nalaze se trokuti ogoljelog, obrijanog prostora. Premda zvuči kubistički, sve djeluje vrlo simetrično, i rekao bih, lijepo.
Brijanje ispod pazuha potrebno je obaviti. Ispiranje lica, vrata i pazuha sapunom onog predivnog mirisa i mlakom vodom.
Osjećaj svježine na tijelu. Zrak se vani zagrijava. Osjećam to.

3.
Razmišljanje: koliko god mogu biti poticajne, uznemirujuće ili napete, misli i razmišljanja o nadolazećoj budućnosti ili prošlosti, ipak je najljepši ovaj trenutak sadašnjosti. Osjećaj ljepote postojanja. Svježine.
Nije li to zapravo sukus svih naših nastojanja: sadašnji trenutak, vrijeme koje prolazi, ispuniti ljepotom života; svakodnevice?
Život, vrijeme prolazi, i nikada ne mogu znati koji trenutak, koji dan ili tjedan, može mi biti posljednji.

4.
Kako li je lijepo i predivno živjeti sada! Opušten. Upijen u sadašnji trenutak.
Priroda je preda mnom: predivna slika zelenoga, u varijacijama raznih tonova i oblika.
Prozor prema jugu. Balkon. Tamnozeleni oblici kupolastih brda obraslih šumom. Plavetnilo vedrog ljetnog neba iznad. Udaljenost: oko 2 kilometra od točke promatrača.
Predivni oblici razigranih tamnozelenih kupola. Kupole završavaju. Spuštaju se. Ispod njih prostire se ravnica sastavljena od zelenih livada košenih dva puta godišnje: na početku i po završetku ljeta.
Livade su ispresijecane mjestimice tamnozelenim žbunjem i grmljem, ostavljenim ondje namjerno ili iz nehaja pojedinih vlasnika. Tu i tamo parcele zasijane kukuruzom, što se također svojim mladim, još tamnozelenim, bujnim listovima ljeska na suncu, odudarajući od svjetlijih boja okolnih površina. Kroz splet zelenila vijuga svijetla linija ceste. Skreće u daljinu, i nestaje među kupolastim brdima.

5.
Neki ljudi pažljivo održavaju svoja polja i zelene površine. Neki ne. Tamo gdje se divljina vratila, vratila se još divlja i neobuzdanija nego prije. Uvijek je tako. Nakon što čovjek napusti određenu površinu, i otiđe, priroda se vrati. Divlja, gadna, snažna, odlučna; da zauzme, da živi i preživi. Priroda djeluje instinktivno, izvorno, istinski; bez premišljanja. Ona jest, i ide dalje. Kada se priroda ponovno vrati na površinu napuštenu od čovjeka, treba joj duže vrijeme da ponovno uspostavi autoregulaciju narušene ravnoteže; kao što požari održavaju ravnotežu afričke savane.

6.
Što smo bliže kućama, površine su uređenije. Neke prilično minuciozno; pažljivo i detaljistički održavane. Japanski tradicionalni način pristupa održavanju vrta i zelenih površina pokazuje se kao najbolji, i najispravniji.
Vrt, brižljivo uređen i brižno održavan i nadziran; svakodnevni angažman u trajanju od oko po 2 sata dnevno.
Zaokupljen brojnim detaljima; visinom svakog žbuna, grma, drveta, travke; točno određena i prilagođena visina košnje trave na površini. Sve izgleda lijepo, predivno; pa ipak, dašak prirodnosti i nehajnosti u tom raju je uvijek prisutan. Predivna stabla mladih oraha, lješnjaka i drugih voćaka bujaju mladim lišćem i životom.
Zen pristup: kontroliraj ga i nadziri maksimalno. Budi maksimalno brižan i savjestan prema njemu, ali uvijek tako da sve djeluje sasvim prirodno. Ne prijeđi osjećaj mjere.
Shvati što je (tebi) lijepo u prirodi (od onoga što vidiš), i onda to ostavi da raste, i održavaj. Ostalo odreži, skreši, ili iščupaj. Zen vrt je kao antologija najljepših pjesama: sve je kontrolirano, nadzirano, određeno, uređeno, ali ipak čovjek ima dojam ljepote i prirodnosti.

7.
Ljepota prave prirode je drukčija (i gledana pretežno iz daljine) od uređene i nadzirane prirode okućnica i vrtova što ih stvara čovjek. Okućnice i vrtovi su čovjekova ideja prirode kakvu bi čovjek volio, i kakvu želi. Odnos čovjeka prema prirodi je donekle kao odnos muškaraca prema ženi.
Kako li je lijepo taj čovjek oblikovao svoju okućnicu i vrt! Tako bi zasigurno, brižno uredio, oblikovao i stvorio idealnu ženu za sebe, kada bi to samo mogao; kada bi mu se to dopustilo!

8.
Kakvo bi to bilo zanimljivo društvo, i kako bi to bio unosan posao budućnosti! Kada bi na krilima genetike, rođeni “pravi” ljudi, muškarci i žene, mogli od neke firme, kompanije, naručiti stvorenog i uzgojenog svog idealnog partnera! Koji bi svim svojim fizičkim i mentalno-intelektualnim predispozicijama odgovarao pravim “rođenim” ljudima! Uzgojen u laboratoriju.
Kada potajno “uzgoje” neke, i puste ih u svijet, tajna se neće dugo moći kriti! Saznat će se za proizvedena biološka bića iz ljudskog tkiva. Njihove osobine, fizičke i mentalne, bit će krajnje izmanipulirane laboratorijskim inženjeringom.
Jednom kada se pojave na tržištu, morat će im priznati pravo građanstva, i zavesti ih kao ljudska bića; ali s određenim pravnim ogradama, barem u početku, dok se ne vidi kako zapravo dugoročno reagiraju i funkcioniraju.

9.
No, vratimo se u današnjicu. Sadašnji trenutak je lijep, i vrijedan pažnje. On je jedini stvaran. Sve ostalo je: ideja, prošlost, slutnja, plan ili želja.
I sve, što god tko kaže ili učini, podložno je logičkoj analizi i humoru. Jer, ništa nije važnije od sadašnjice u kojoj želimo sačuvati osjećaj ljepote života. Naša svakodnevica.
– Razumijem vas. Priznajem da je tako: samo onaj kome je lijepo u sadašnjosti, želi zadržati taj trenutak da traje i dalje; zauvijek. Osoba koja je nezadovoljna, i kojoj je teško u sadašnjici, ona često razmišlja i mislima bježi u budućnost koja bi trebala biti bolja. Ali – uvijek je SADA. Sve ostalo su iluzije.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Snobizam, taština, egocentričnost

Mi imamo kao nacija ovog običnog materijalističkog snobizma na pretek, ali nama fali dovoljan broj bogatih, kulturnih, obrazovanih snobova, snobova koji ne samo da žive u vilama, nose fina skupa YSL odijela, voze skupe aute, nego i da čitaju. U Njemačkoj koliko čujem i vidim, postoji ta fina društvena krema visokog građanstva koje čita. Oni će platit u antikvarijatu popriličan iznos za neko staro, 19-stoljetno izdanje npr. rani prijevod Byrona na njemački, otisnut goticom. Ovi naši snobovi su samo izvanjski snobovi, oni vjerojatno niti ne peru zube redovito.
Osobno, nisam pristalica ikakvog snobizma jer ga smatram zatvaranjem u ladice, ograničavanjem itd., što snobovi zapravo rade sami sebi: koriste snobizam kao identitet kojim se predstavljaju sebi i drugima; usput, naravno, hrane svoj ego nečime za što smatraju da je dostojno njih samih kao posebnih, kao onih koji su iznad rulje.
Umjetnik, za razliku od drugih vrsta snobova, želi začuditi, šokirati čak, poljuljati uvjerenja, ukuse, dovesti u pitanje. Tako, netko bi mogao reći da su zapravo i umjetnici – vrsta snobova; koji plijene neobičnošću i više otrcanošću, nego skupoćom i kvalitetom npr. odjevnih marki, posjećivanjem baletnih i opernih predstava te zazorom prema “običnom” puku koji prakticira drukčije vidove zabave.
Umjetnik pristaje na to da ne bude prihvaćen od većine u društvu; pristaje na to da ga gledaju sa zazorom, prezirom, čuđenjem, neki čak i s ozbiljnim žaljenjem (jer nije on kriv za to kakav je; takav se rodio – misle neki).
Umjetnik pristaje na sve to, ukoliko je to cijena koju mora platiti za svoju samosvojnost i vlastitost. Pa ipak, umjetnik koji je iskren prema samome sebi, nije pomalo drukčiji od drugih, od većine, samo radi toga da šokira, skrene pažnju, da začudi; on/ona je takav zato što njemu/njoj npr. neki oblik ponašanja ili odijevanja odgovara – osjeća se dobro i ugodno u tome.
Onaj tko radi sa sobom neke stvari isključivo radi drugih, da privuče tuđu pažnju, taj nije samosvjestan i slobodan, nego je rob koji se hrani tuđim divljenjem, pažnjom, žudnjom, željom, pogledima. Njegovo viđenje sebe ovisno je o drugima, i bez njih ne postoji. Kažu da je taština jedna od glavnih mana ženskog karaktera, što znači, (kako nam pokazuje praksa svakodnevice) da ženski karakter nije isključivo vlastitost osoba ženskog spola.
Uh, koliko je samo taštih muškaraca! Samo što, taština nekih vidljiva je javno, dok taština drugih nije vidljiva tako javno, nego je poznata gotovo isključivo njihovim intimnim partnerima.
Uglavnom, svaki umjetnik je pomalo tašt i egoističan (egocentričan). Postoje, naravno, različite razine intenziteta taštine i egoističnosti, i različite razine vidljivosti kroz koje se spomenuto manifestira. (Egoističnost i egocentričnost nisu sinonimi, ali nisu baš niti previše daleki jedan od drugog.)
Ono što je zajedničko i umjetnicima i običnim snobovima, jest to da i jedni i drugi uglavnom uživaju u svojoj različitosti od drugih, od većine, od običnog puka.
Obični materijalistički snobovi izazivaju potajno divljenje, žudnju i želju kod većine pripadnika društva; želju da se bude poput njih. Umjetnici u velikom broju slučajeva elementima svoje izvanjske pojavnosti i nastupa izazivaju čuđenje i pomalo zazor, a rijetko možda čak i divljenje hrabrosti što su se usudili da budu otvoreno drukčiji od većine.
Usuđujem se reći da su umjetnici veći egoisti od ostalih snobova; čisto iz razloga: običnom snobu je važno da bude različit, ali dopadljiv drugima (u smislu uzora i modela savršenstva); umjetniku je najvažnije da se sviđa sam sebi; najvažnije mu je da bude dopadljiv sam sebi; do mišljenja svih drugih manje mu je, ako i uopće stalo. Umjetnik promatra svijet, ali je usmjeren sam na sebe; sam sebi je najvažniji. Pogledajmo jedan javni primjer iz povijesti: slikar Pablo Picasso. Njegov odnos prema “njegovim” ženama, paradigmatičan je za njegov odnos prema “drugima”, tj. “prema onima koji nisu ja”. U egocentričnosti i svijesti o vlastitoj važnosti, on je bio, čini se, gotovo pa savršen.
Da se vratim na temu snobizma, od koje sam se pomalo odmaknuo: dakle, ne podržavam snobizam kao oblik ponašanja niti kao svjetonazor. No, činjenica je da našem društvu nedostaju imućni kulturni snobovi. Pitat ćete: Pa kako to? Odakle sad to? Kome nedostaju snobovi? Nama; nama kao izrazito malom društvu (po broju stanovnika) nedostaju imućni kulturni snobovi. Zašto? Pa zato što su, kako to pokazuju primjeri iz drugih, većih i bogatijih europskih društava, upravo imućni kulturni snobovi pokretači i nositelji potrošnje i financiranja kulture u tamošnjim društvima.
To je onaj striček iz Njemačke, Francuske ili Belgije, s početka priče, koji nosi odijelo YSL, vozi skup automobil, pripadnik više srednje ili čak najviše klase (prema prihodima); on i njegova družica – kupuju knjige, pohađaju kazališne, baletne i operne predstave, slušaju i razumiju Wagnera. Navodno je, kako sam čuo, u takvim krugovima u Njemačkoj, na primjer, stvar prestiža i ugleda imati barem jedan doktorat, makar iz humorističkih (Entschuldigen Sie bitte!), humanističkih ili pak iz društvenih znanosti*.
*Nota bene, da u humanističke znanosti spadaju npr. povijest i jezici, dok su najizrazitiji predstavnici polja društvenih znanosti ekonomija i pravo.

Foto: www.pexels.com