Arhiva kategorije: Razmišljanja

Milan Zagorac: 16.6.2013., Bloomsday, nema smisla citirati Joycea, ovo je ionako tršćanska priča

Jučer je bilo vruće i nije bio nimalo ugodan da za šetnju Trstom, ali što ćeš, kupujemo jeftiniju hranu u Coopu, zatim šetamo gradom, zatim malo uživamo u lijepim prizorima putničke luke i Piazza unita, Piazza borsa itd., da bi se skuhani vratili kući navečer, nas pet, u malom autu s klimom.
Bili smo u tom Trstu i prije nekoliko dana, počastio nas je professore M. s ručkom u Siora rosa na Piazza  Hortis, u blizini Svevova spomenika, uzeli smo: Tamara orecchiette s pestom genovese, sior professore, dragi naš prijatelj M. uzeo je punjeni patlidžan, a ja melanzane alla parmigiana (malo drugačiju od one kućne, puničine, ali dobru, u svakom slučaju, isplati se), jelo od patlidžana, sira i luka, naravno, nešto kao musaka, pravu vegetarijansku poslasticu za koju naši ljudi uglavnom ne znaju.
Koliko li je vremena prošlo od naše zadnje zajedničke šetnje Trstom, s kojim Tamara i ja imamo i nemamo veze (naime, tamo smo jednom mjesečno, kupujemo hranu, naravno, ponekad cipele, ali samo ponekad, zatim, ako trebaju neke stvari koje kod nas ne postoje, ali uglavnom to je posve nebitno, a valjda se zbog nepostojanja jezične barijere osjećamo tim kućnije, kao u nekom mentalnom produžetku Rijeke)… Bit će skoro tri godine, a sada više drage gđe V., supruge siora M. više nema, nakon duge, mučne i teške bolesti koja je trajala i trajala, tako da je naš današnji razgovor bio razgovor o toj boli, rastanka naravno, pa nije ni čudno da je M. tako zagrlio Tamaru i mene, kao da smo mu vlastita djeca ili, barem, dragi, dobri prijatelji kad je vidio našu HR registraciju nakon višetjednih putešestvija po Italiji.
Mi smo V. pustili da brodi oceanima, gdje je duša slobodnija.
Jasno, otvorila su se i pitanja o nama, kako smo, jesmo li bolje, i tako nešto, pa se ispostavilo da smo i mi u tom Trstu, dok je njegova V. nažalost umirala, imali susret s vlastitim strahovima od bolesti, od smrti, da, upoznali smo onu strašnu i veliku Cattinaru iznutra, bolnicu na 16 katova iznad zemlje i još pet ispod, ponad Trsta, u dva velika bloka, ali, eto, taj je naš susret s bolničkim Trstom srećom bio kratkotrajan, iako su naša hodočašća u riječke bolnice puno puno češća… možda sve povezano s uranovskim aspektima, s onim tehnološkim aspektima koji su nam nužni kako bismo nadvladali vlastita ograničenja (tijela)… i sve je to zanimalo M.-a, i nikako mu nije bilo jasno zašto o tome nismo govorili, zašto smo mu prešutjeli ove važne istine, a ja sam se pravdao, “da, stvar je u tome da je tvoja situacija daleko veća od naše, ti si izgubio ženu, izgubio si V., a mi smo se samo prestrašili, našli u teškoj situaciji, mi smo samo u programu…” Istina je negdje u sredini, kao da su između ta dva, posve osobna Trsta, naši životi ušli u jednu čudnu interferenciju, igru duša koje je jako teško objasniti racionalnim mehanizmima, no kao magija funkcionira sasvim dobro. Pa makar i s letalnim posljedicama, ali što je to u odnosu na… Ona živi zauvijek, pa se unaprijed možemo dogovoriti o susretu u vječnosti.
Kako god, M. nas je počastio, bogovski, popili smo i jedan espresso, on sa sladilom, ja gorki, Tamara Ness s okusom lješnjaka…
Kao i jučer, kad smo popili neku kavicu u svom uobičajenom bariću (da, zamisli, znaju nas pa čak ulazimo u one male razgovore, bla, bla, o svemu, zgodna mala Talijankica nas srdačno uslužuje, gazdaričina kći), mene je zabolio trbuh i bilo mi je istinski loše… Možda od vrućine. Kao i kada smo pola sada kasnije na Viale XX settembre pojeli sladoled. Sjeli smo pored Arapina, međutim Arapin se maknuo od mene, kao da sam kužan ili smrdim, mora da sam smrdio, ipak sam cijeli dan na vrućini, ali sam osjećao, zaista osjećao da sam malo diskriminiran, osjetio sam rasnu diskriminaciju na sebi, okružen Arapima, Indijcima, Afrikacima i Azijcima, gotovo da nije bilo ni prilike čuti talijanski, osim crnca koji je pitao Ho fame, da mi un euro… Čudno. Istresao sam mu šaku nekog sitniša i rekao forza e corraggio… Glupo, što njemu to znači, on je rob, bijeda iz neke zlikovačke satrapije u Africi gdje penise režu satarom za krivi pogled na ženu, a ovdje je u Italiji i dalje bijeda, ali barem ne sijeku ekstremitete, možda čak daju i euro. Tragedija, siva zona, sjena naše civilizacije, sramota s kojom se suočavamo tek danas, kasno, višestruko prekasno.
Leopold Bloom je bio Židov kao i Svevo. Vrte mi se po glavi. Priča o ničemu i svačemu, o ograničenjima, duše koja se mora sputati “ničim” da bi “odradila” “ništa”… Čini se kao tlapnja, ali nije, riječ je o ultimativnoj istini, o zrcaljenju sebe u patnji kojom se nadrasta vlastita ograničenja. Zamršeno.
Kaže Tamara, sličiš na Izraelca, izgledaš kao onaj na National Geographicu koji lovi zmije po Izraelu, možda je Arapin instinktivno otišao na drugu stranu, no pustimo nagađanja, sve je to u sferi subjektivnog koje se prelama kao jedna nova, začudna, posve neopisiva stvarnost tako prazna od događaja, a tako prepuna promjene, tako bizarna poput ove nove Europske unije, superdemokratske superdržave superfinancija i cijelih slojeva novih robova koji su zabavljeni tzv. kruženjem elita.
Valjda zato tako rado ljudi čitaju romane s radnjom, a tako preziru djela bez radnje, iako nam se život, kako god to izgledalo nevjerojatno, sastoji od ne-radnje. A ipak je u stalnoj mijeni. Eto, prije tri godine je V. bila s nama, a sada je nema s nama. A to je samo najveća promjena. One male ni ne nabrajamo.
Profesor M. prezire radnju, a obožava poeziju. On je stara škola, Montale, Ungaretti, Quasimodo, Gadda, to je njegovo društvo, a Tamara i ja ga razumijemo, razumijemo i koliko je njemu teško jer sve to skupa nestaje, nestala je V., svijet koji je stvorio iščezava naočigled, s gadgetima, internetskim grupama, društvenim mrežama, sve to mu je nepoznato more, mi mu ni to ne spominjemo kao što mu nismo spominjali detalje oko našeg ogleda o vlastitoj bolesti i smrtnosti… jednostavno, bilo je neumjesno. V. je bila draga, pogled na fotografije nam izmamljuje velike emocije. V. je bila tako mlada. Na fotografijama je zauvijek ostala djevojka. Mlada žena, kao Tamara danas.
Nećak, koji je taj drugi dan došao u Trst s nama, bio je presretan zato što su mu teta, dakle, Tamara i nona, dakle moja punica kupile sat, veliki, moderni, lijepi kao znak pažnje za uspješan završetak školske godine. Nismo se provozali onim tramvajem, na remontu je, pa su tako ostale kartice za neku sljedeću priliku, nema veze, Tamara ionako nije ponijela aparat, znači, ništa ni od slika.
Ostaju slike koje na kraju zrcale nas.
Trst je naša krajnja geografska ekstenzija doma, poput Zagreba ili Varaždina na drugoj strani; mjesto gdje ljudi govore, misle i izgledaju slično nama. A ova je priča hommage za ne-priču, ne-događanje, iza kojeg se krije stotine malih, strašnih, ali i one nekolicine lijepih stvari.
Život je tako strahotno mjesto. Opet, bez te strahote kao da se ne bi nikada naježili. A to bi značilo samo jedno: da više nismo.

Senka Staniševski: Razbijeni snovi iznad Stuttgarta

Prelomi se ili klikne nešto u trenutku dok polako i oprezno pridržavam torbu, ponavljajući „Pazi na dokumente“ kao mantru. Pitam se gdje svi ti ljudi žure, a ne vidim da i ja ubrzavam korak s njima. I to je trenutak. (Dođe kao bljesak, uglavnom na pokretnim stepenicama.) Ja sam nitko i ništa!
Na početku sam se osjećala odbačeno. Zaprepašteno. Nema Jednoga, nema ni gospođice ljubavi, a bogami ni anđela s neba. Iznad nas plutaju oblaci teški na tisuće slomljenih snova. No, ovo je dobra priča. Lijepa priča. Kad smo stigli na kraj Haubanofa vjetar je nemilosrdno puhao. Raznio je moju kosu u svom ritmu. Pa shvatim, puhao bi i da me nema. Svijet bi nastavio istom rutom, tempom, štihom, i bez mene.
Sad sam već bijesna i gladna, prtljagu bi najradije bacila u prvu kantu, pa opet mislim… To je uglavnom, sve što imam. I sve što imam, odjednom, u drugoj državi ne vrijedi pišljivog centa. U tuđini, rekli bi „naši judi“.
Ali, kad si nitko, pa ništa, pa sve , pa netko, ti si slobodan čovjek u krugu života.
Par loših djela te više ne peče u nutrini, nebitni su. Neopterećeni skidaju lance gravitacije sa svojih pluća i plutaju gdje žele.
Što si stekao, a što posudio i nikad ne vratio zaboravljeno je. Baš kao što ćeš i ti biti. Zar to nije divno? To je najljepša definicija slobode koju sam ikad čula.
U Stuttgartu, nitko nikog ne razumije, tijela prolaze, okrznu me u žurbi, i tu se tek sjetim… Nemam kojem svijetu da se pravdam za svoje snove kao što mi vjetar ne objašnjava zbog čega puše. To je naša priroda. Žuriti ne treba, stići ću. Ako i ne stignem, zar je bitno? Život nije uvijek lijep. Ali je moj.

Fotografija: flackpoint @ morgueFile free pfotos

Uvodnik novoga broja KU-a (u svakom slučaju oštri editors cut)

Do sada nismo ni imali web pa vam se nismo ni mogli javljati ovim putem. Sada smo tu, najavljujemo, obraćamo se i objašnjavamo naše postupke, “zašto je nešto ovako” i “kako je nešto”, i svakako nastojimo biti up to date, kako bi se to fensi šmensi reklo. Ovo je mala i kratka najava sutrašnjeg objavljivanja našega novoga broja tu, u 11.00 po srednjoeuropskom vremenu (da ne bi bilo zabune, ovaj je broj nastao 8000 km od Rijeke, u Torontu, na tko zna kojim putanjama niz ulice Dundas, Yonge i Bloor našeg glavnog urednika broja)  pa da obilježimo i proslavimo dolazak proljeća! (a ti, Jelenoviću, još malo uživaj u torontskoj zimi i nabavi Mitsubishi kućnu grtalicu)

Mi strasni udarači tipkovnica, možemo biti bilo tko. Isto nažalost ne vrijedi i za urednike. Oni bi tek htjeli biti bilo tko, no, zapravo, imaju tešku zadaću da s vanjskim svijetom, s leđima prema zidu, komuniciraju svakodnevno. Prvi uvodnik sam napisao u siječnju, drugi prije dva tjedna, treći jučer, a četvrti danas (dakle, 9. ožujka). Ako ga konačno ne pošaljem za pola sata, može mi se dogoditi da zauvijek ostanem za tipkovnicom u ukletom uvodniku. Stoga hitro! Iako je urednički svijet donekle sužen, nije posve izuzet od stvaranja. No, kao odmak od usredotočenosti na proizvodnju riječi, ovakav projekt ljubi se tek jednom godišnje. Odgovornost odbijanja veća je no što se čini, a to je ona vještina pri kojoj urednici sjaje i izgore. Preskočite li nečiji rad vjerojatno je da ste zahtjevnijim čitateljima učinili dobro djelo, no moguće je i da ste ubili entuzijazam pojedinca koji se tek počeo stvarati. Da idem u krajnost, ustvrdio bih kako si nitko na vrat ne može natovariti više knjigoljubnih antagonista od nemilosrdnog šefa izdanja, mrguda kojeg nije nimalo briga za vaše tužne priče u stvarnosti. Interesira ga tek vaša fikcijska vještina. Upravo zato, urednike s pozicija treba redovito mijenjati, a tako će biti i ubuduće. Moja tiranija tek je ovobrojna. Uostalom, više volim biti bilo tko. Svi vi preskočeni, nemojte se srditi. Između napisanih redaka kroz godine, prije ili kasnije stasat će dobri autori. Literatura u nastajanju treba više roditelja.

Slaven Jelenović, glavni urednik broja

Thomas Bernhard, intervju iz 1970.

Teško je započeti. Za glupana to ne predstavlja nikakvu poteškoću, taj ne poznaje poteškoće. Takav radi djecu ili radi knjige, takav radi jedno dijete, jednu knjigu – neprestano djecu i knjige. Potpuno mu je svejedno, on ne razmišlja. Glupan ne poznaje poteškoće, on ustaje, pere se, izlazi na ulicu, gaze ga, postaje kaša, svejedno mu je. To su sve sami otpori, od početka, vjerojatno oduvijek. Otpori? Što je otpor? Otpor je materijal. Mozgu su potrebni otpori. Skupljajući otpore, ima materijal, otpor? Otpori. Otpor, kada gledamo van kroz prozor, otpor, kada trebamo napisati pismo – sve to uopće ne želimo, dobijemo pismo, opet otpor. Sve to bacimo na stranu no ipak kad-tad odgovorimo. Izlazimo na ulicu, kupujemo si nešto, pijemo pivo, sve nam je naporno, sve je to otpor. Razbolimo se, završimo u bolnici, zakomplicira se, opet otpor. Iznenada se pojavljuju smrtonosne bolesti, ponovo nestaju, zakače se za vas – naravno otpori. Čitamo knjigu – otpori. Ne želimo uopće knjige, ne želimo niti misli, ne želimo ni jezik niti riječi, rečenice, ne želimo priče – baš ništa ne želimo. Ipak, zaspimo, budimo se. Nakon spavanja slijedi buđenje, nakon buđenja slijedi ustajanje. Moramo ustati, protiv svakog otpora. Moramo izaći iz sobe, pojavljuje se papir, rečenice se pojavljuju, zapravo uvijek iznova iste rečenice… Ne znamo odakle… Jednoličnost, zar ne? Iz toga nastaju opet novi otpori, kada sve to primijetimo. Zapravo želimo samo zaspati i ne znati više ništa o tome. Tada iznenada opet radost…

prevela s njemačkog Nataša Medved

Fotografija: faustfoundation @ morgueFile free photo

Danilo Kiš: O piscima cinkarošima

Postoje tri vrste cinkaroša.
1. Oni koje je školovala policija i koji ‘rade svoj posao’. Kucaju u mašinu, naizmence, sonet i izveštaj za pol.arhivu. ‘Eros i meso’ (naslov soneta, recimo). Onda izvještaj: ’12. septembra 198+ sreo sam M.M.-a na Trgu Marksa i Engelsa. Imao sam u rukama časopis ‘Socijalizam’. M.M. je prelistao časopis i pitao za cenu. Rekao sa mu (četrdeset hiljada, starih). – ‘Jeftin vam je taj Socijalizam’ – izjavio je M.M., i sa prezrivim izrazom na licu vratio mi pomenuti časopis.’
Ovi prvi plaćeni su za svoj posao. Ubacuju ih u izdavačke kuće (urednici), pozorišta, itd.
2. Drugi tip su ‘dobrovoljci’. Svesno. Oni nisu zavrbovani, ne pišu izveštaje (ne moraju da ih pišu). Oni su, kao i prvi, provokatori. Oni pišu, takođe, pesme i prozu. Ima ih mnogo među dečjim pesnicima. Oni su i sami nalik na pokvarenu decu. Već su u školi, po svoj prilici, bili prijavljivači. Njihov je sistem sledeći: dograbivši priliku da se nađu u blizini nekog političara ili ‘policajca’, oni brane svoju tezu, kao protivtezu vašoj. Oni su, dakle, pošteni.
Oni ne lažu. Samo ‘ponavljaju’ reči koje su čuli od vas. (‘Brane svoju tezu.’) – ‘Rekao sam onomadne da se ne slažem s Kišom kad kaže da su pisci cinkaroši.
On time pravi razdor među piscima itd. Izaziva nepotrebno sumnjičenje.’ Time je a) cinkario vas; b) skrenuo pažnju na tekst koji ovaj nije čitao; c) napravio mu je sažetak vašeg teksta (uprošćen i netačan); d) ogradivši se od vašeg stava, pokazao je svoju odanost stvari. Ovi su brojniji. Dospevaju takođe na funkcije.
3. Oni koji čine isto što i prethodni, ali nesvesno. Oni se druže s političarima, lokalnim rukovodiocima i pravim cinkarošima (nekad u istom licu ili u dvojnoj funkciji). Oni samo brbljaju, prenose ono što su čuli.
Lako prelaze u grupu 1. i 2.
Ima ih mnogo i među tzv. disidentima.
Podjednako opasni kao i oni gore pomenuti.
Sve ih treba pomagati, jer to oni rade da bi prehranili decu.
Danilo Kiš
Pisci-cinkaroši; Skladište, BIGZ Publishing, str. 172-173
Preneseno sa stranice Akuzativ

Ilustracija: Sandro Botticelli, Licemjeri, ilustracija za Danteovu Božanstvenu komediju