Arhiva kategorije: Razmišljanja

Milan Dekleva: Umjetnost vezane riječi

Iz suradnje s časopisom Poiesis

Poezija je pjevajuće tijelo govora.

Govor je osjetilna svijest svijeta.

Kakvo tijelo ima govor? Tko u njemu pjeva?

Kako je svijet u govoru svjestan svoje osjetilnosti?

Za stare Grke logos je bio objelodanjivanje bivstva stvari, izraz univerzalne zakonitosti. Govor nije  dan samo ljudima, govorile su životinje i biljke, vjetar i sjene, Sunce, Mjesec te gibajuće jato zvijezda. Kozmos je bio prožet govorom, bio je burno polje energije, kojoj je jezik davao jasnost i prozirnost. S jezikom se čovjek doticao cjeline postojećega.

Kasnije, s grubim razgraničenjem žive i nežive prirode, tjelesa i duše, prisutnoga i odsutnoga,  spomenuti dodir se izgubio. Govorio je još samo čovjek, stvari su umuknule, zaboravljeno se zavilo u tišinu. Govor je postao kostur racionalnoga, promijenio se u kostur apstraktne spoznaje  rascjepanoga svijeta. Govorio je još samo razmišljajući čovjek, umovanje je preuzelo ulogu egzistencijalne sigurnosti, subjektivne izvjesnosti.

Mističnu uznemirenost jezika zamijenio je mehanički jezik znanstvenih struka. Čovjek je u njima tražio istinu svijeta pomoću beskonačnoga algebarskog nizanja uzroka, posljedica i zaključaka. U skolastičkom vrtlogu racionalne polazne točke opažatelj nije osjećao tajne koja ga je okruživala, već samo njegovu mrtvu strukturiranost. Pred očima mu je ostala jedino ljuska mikro i makro svijeta, njihov kostur i struktura: za njega je bio koristan jezik jedne dimenzije i jednoga značenja. Kada je jezik izgubio tijelo, u koje je bilo utisnuto dramatično čudo avantura, poetična nedorečenost govora je postala nepotrebnom. Uznemirujućom. Sumnjivom. Poezija je postala glas nefunkcionalnoga sanjarenja, znak romantičnoga atavizma i duševnih smetnji modernoga, visoko produktivnoga svijeta. Danas pjesništvo, kao što se slikovito izrazio flamanski pisac Stefan Hertmans, ima u društvenom okolišu sličnu ulogu kao lončarstvo ili sakupljanje marki.

Umjetnost vezane riječi, koja se našla na rubu ljudske društvene pažnje, time se vratila k svojem izvoru: k rođenju i pomlađivanju govora, logosa u izvornom smislu riječi. Poeziju sam namjerno nazvao umjetnost vezane riječi. U čovjekovom simboličnom govoru doista je poezija ta vještina i tehnika tumačenja svijeta koja je izrazito polivalentna. Tako, kao što se riječi u pjesmi vežu u cjelinu smisla (u prostornu mrežu unutarnjega konteksta), vežu se također na sve druge pjesme, na sve čovječje govorne avanture. Pjesma je uvijek egzistencijalni odgovor na svijet i ujedno poziv, invokacija svijeta, koji egzistenciju omogućuje. Dovodi je u vrijeme. Daje joj vrijeme, da nestane.

Pjesma ništa ne želi, zato postiže sve. Sa srčanim izlaganjem trenutku izričaja, sa svojom predanošću svemu što dopunjuje tijelo i dušu, pjesma privlači cjelinu svijeta da se oglasi. Čovječje uši su preslabe da bi uhvatile (te zadržale) zvuk svega što je. Zadaća poezije je da taj zvuk prevede, predstavi, privede u simbolični raspon čovjekove percepcije.

Kako je svijet u govoru svjestan svoje osjetilnosti?

Kakvo tijelo ima govor? Tko u njemu pjeva?

Govor je osjetilna svijest svijeta.

Poezija je pjevajuće tijelo govora.

O Milanu Deklevi

Pjesnik, prozaist te esejist Milan Dekleva se rodio 17. listopada 1946. u Ljubljani. Diplomirao je komparativnu književnost i književnu teoriju na Sveučilištu u Ljubljani. Bio je urednik studentske Tribune, Radija Študent, poučavao je glazbu, bio novinar Dnevnika te urednik književnog priloga Svet v knjigah.  Do mirovine je uređivao programe za djecu i mladež na Televiziji Slovenija. Nekadašnji član glazbene skupine Salamander, kompozitor scenske glazbe, strastveni igrač ragbija te vaterpola. Piše također poeziju i prozu za djecu, TV-scenarije te književnu i glazbenu publicistiku. Prevodi s engleskog i talijanskog jezika. Za svoj pjesnički, esejistički te prozaični rad primio je najvažnije državne nagrade. Autor dvadesetak pjesničkih zbirki, pet romana, dviju knjiga kratke proze te triju knjiga eseja.

Prevela sa slovenskoga: Mirela Fuš

Izvor: http://www.poiesis.si/milan-dekleva-vescina-vezane-besede/

 

Melinda Kostelac: Uzimam peraje. Ulazim u more i uranjam.

Uzimam peraje. Ulazim u more i uranjam. Peraje su plavocrne boje. Ispočetka još držim vezu s površinom, ali onda se skine. Preajama dolazim do pijeska na dnu. Zaronila sam brzo. Chapter one, skidam kože sa sebe.
Pijesak mi se zabija u nokte i muti dno pred očima. Tu dolje je Glina. Okus one žbuke u ustima, ispaljeni metak u zidu dnevnog boravka i vrleti spokoja razbijaju se o dna mora, jer tu je hladno. Vrulja se tu negdje provlači, hladno mi je. Ruke su mi naježene. Peraje se povijaju prema površini, more pljuje mjehure prema suncu. Vani je sunce. Tu je hladno ali je i nijemo. Koža mi ritualno blijedi, poput podmornog prekozemnog leša, vidim svoje ruke, to su prsti starog fetusa koji je dugi niz godina po struci nužnosti hvatao porculanske šalice prije pada na pod i ruke koje su podove glancajuć mijenjale. Sjećam se kad sam prvi put gledala pod morem. Kako se stvaraju grobnice? Je li smrt kristalno zrcalo? Postoji li zrcalo koje podrhtava na vrhu neke površine?
Izranjam uz pomoć jakih zamaha peraja. Vani je zrak priljubljen uz Malu gospu, miriši na tek rođeno dijete ljeta. Progutala sam i malo mora. Volim peraje. Posuđujem ih iz svijeta plastike, i drugim ljudima, jer svako toliko moram otići na dno i prisjetiti se jednog zavjeta.. Ljudi koji su mislili da ne volim pričati dolaze po moje peraje. Peraje me tjeraju da brzo plivam i pričam s kupačima. One me brzo odvode na novi dio dna.
Novi dio dna. Novi dio dna.
Dno i dan. Riječ pijesak lako zvuči na obali. Uz more još jedino pijesak pršti jezikom zatomljene povijesti.
Na dnu se cevuli vuku po pijesku kao po ogromnoj muljevitoj pustinji. Na dnu se možeš naježiti od olova trenutne pomisli i najtežih sjećanja. Tražila sam nešto o nasilju i mržnji na mreži, te su mi peraje zapele za slijedeće;
Poštovana Miranda B., oprostite na ovako kasnom odgovaranju, link sam vidjela u nečijoj objavi na drugim stranicama, međutim, možda biste trebali steći valjano saznanje da je zapravo ovo izvorno kupalište jedno od najljepših kulturnih dobara koje je Opatija imala i koje je zauvijek zagubljeno zbog podmetnutog požara. To je bilo za vrijeme države SFRJ, ako nešto o njoj išta znate, a da saznanja nisu izgrađena na apstraktnim medijskim pseudopovijesnim interpetacijama; radije saznanja pokušajte dobiti među ljudima koji su glavni dio svojeg radnog vijeka utkali u taj period i dostojanstveno živjeli a da nisu bili “jeftina radna snaga”, niti im ni na kraj pameti nije bio Dubai, koncept kakvog zagovarate u svom komentaru, izgrađenom na jeftinoj radnoj snazi. Opatija nije Dubai i to velika većina iole obrazovanih ljudi zna. Ovo što je Jutarnji svojevremeno objavio je tek idejna projekcija restitucije jednog kupališta, doduše, u onom obliku koje ponajviše odgovara izvornom izgledu, posljednjoj verziji, kupališta Angiolinabad, izrađene u Beču, od čiste hrastovine, donešene i montirane u velikim dijelovima iz Beča krajem 19. stoljeća u stilu secesije. Replika kupališta čini se ipak se neće dogoditi, možda na Vašu radost, ali nisam sigurna na čije još veselje. Drveno izvorno kupalište nije bilo teško za održavanje utoliko i jer mu nitko nikad nije učinio ništa obzirom da nas za njega vezuju snažne pozitivne uspomene, sve do tog ukletog podmetnutog požara 1989. Kupališne navike su se promijenile ali to ne znači da se kupališni objekt treba u potpunosti podrediti ugostiteljskim uslugama – trebalo bi biti barem uravnoteženo ako ne i obrnuto. Danas, 2015. godine, postoji nejasno prikazan novi projekt koji će u sklopu nove koncesije ovu česticu zagaditi betonskim ruglom koje je daleko od inventivnosti poigravanja između prošlosti i najsuvremenijih riješenja koje nudi današnja arhitektura, a ne odnosi se na nikakve Dubiozabai nebodere.
Manjak saznanja i kulture o suštini Opatije drži ovakve ishitrene komentare u velikoj mentalnoj zabiti kakvu resi “demokracija lupanja komentara”, i možete se samo tješiti da niste jedina. Sumnjam da ste Opatijka, jer takvo što zasigurno ne biste u tom slučaju napisala. S poštovanjem.
Vani je bura. Uzimam peraje i silazim u more. Držim pogled na moru. Do novog dna.
Dno novog dna. Do novog dna. S poštovanjem.

Milan Zagorac: Pobunimo se!

Uz knjigu Confinandanti Lorenza Toresinija, ali da ne govorim o toj knjizi.

Ovo je doslovno ono što mislim. Ne kao neka skupina, kao svi, dovoljno sam odrastao da znam da je “pobuniti se zajedno” nešto posve drugo od pobuniti se za sebe. Mi se moramo pobuniti svaki za sebe. Spasenje je individualna stvar.

Ne tlači nas toliko opresija sustava koji jest opresivan i koji nije valjan i koji jest uzurpatorski, jer je uvijek onaj koji ima moć uzurpator, nego nas muči pobuna iznutra. Pobuna protiv vlastitih načela, dogmi, strahova koji proizvode vlastitu represiju.

Jer naišao sam na jednu knjigu Lorenza Toresinija koja se zove Confinandanti, u vrlo slobodnom prijevodu znači “Oni koji prelaze granice”. Grenzgaenger. Shvatite to kako hoćete.

Osnovna je postavka da se čovjek ne može razviti ako se ne pobuni. Ako ne učini prekršaja, ako ne prekrši normu. Ako muž, makar duhom, ako ne tijelom, ne prevari ženu, ako žena ne prevari muža, ako sin ne svrgne oca, ako ne detronizira i ne odbaci kruta pravila igre svojeg roditeljskog gnijezda, a nakon toga ne asimilira sve one vrijednosti koje je stekao iz te obitelji, zajednice, odnosa, čega već.

Ako se čovjek ne pobuni, ostaje mlakonja, slabić, guravac, budite iskreni prema sebi, tko su vam privlačniji, kršitelji normi, pobunjenici ili dobri, fini službenici i namještenici?

Pobuna ima dvije svrhe: prva je da se pokažeš da jesi, da postojiš, da te ima, da postoji tvoj glas, druga je da svrgneš opresora i da preuzmeš njegove insignije moći. Najvažnija svrha je da razneseš strah. Jedini slobodan čovjek je onaj koji se ne boji. Ne mislim ludo hrabar, nego kojega nije strah. Gdje god i kako god živio.

To je prirodno, nema u tome ništa zlo, to je najnormalnija stvar, jer da nije tako, svijeta ne bi bilo. Odnosno, bilo bi svijeta, ali svijeta totalnih robova i njihovih gospodara. Gospodari bi s vremenom degenerirali i postali nakaze, robovi bi također postali još gori robovi, ali i to bi se srušilo.

Ne bunite se, dakle, samo protiv vidljivog simbola koji vas tlači, nego se bunite protiv unutrašnjih zidova koje ste izgradili. Ti su zidovi zaštite koje čuvaju vašu toplu kućicu, vaš balončić, vašu lagodnost plutanja u amnionskoj tekućini. Međutim, čovjek nije rođen da bi plutao u amnionskoj tekućini, čovjek je rođen da bi djelovao. Dakle, cilj vaše pobune možda jest u vanjskoj manifestaciji šef, otac, predsjednik države, diktator, nepravda u svijetu, bilderberzi, ali pobuna se odnosi na zidove u vama.

Moramo uzeti goleme čekiće i razvaliti te zidove, zapravo je poruka te knjige, o kojoj sam malo rekao, ali simbolički je ona utjelovljena u zidovima ludnica koje je Grande Maestro (dakle, Franco Basaglia) razvalio ne bi li provukao kroz njih simbol slobode, plavog konja, Marco Cavallo se zove, Konj Marko, koji je simbol oslobođenja izopćenika i osuđenika na smrt. Ako smo već svi osuđenici na smrt, zašto se bojimo ičega? Za provući Konja slobode na trg, treba uzeti čekiće u ruke i razvaliti zidove da bi mu se napravio put.

Čovjek koji se buni pati. Njegova je patnja iskonski osjećaj “biti čovjek”, svaki drugi osjećaj je “biti dijete”. Biti zaštićen je biti dijete, biti nesposoban mlitavac. Biti čovjek znači čak i to da ćete junački pasti. Živjeti sto godina kao mlitavac je sranje i nije vrijedno jer se nije ništa dobilo ni učinilo s time. Pokušati, pa makar posrnuti, makar pasti, to je smisao.

I čim čovjek uzmogne jednu stepenicu, treba doći na drugu, ta je još veća, teža, strmija i viša. Na tom putu, čovjek do krajnje ekstenzije svoga sebe dostiže ono što će za nekoliko generacija značiti “novi čovjek”.

Postoje u teologiji tri pojma, od kojih se dva pojavljuju u suvremenoj psihijatriji. Prvi je kerigma (jedini za koji nisam čuo poveznicu u psihijatriji) Nastavi čitati

Milan Zagorac: Nakon 9 sezonskih brojeva, rezultati se nižu sami od sebe

naslovna ljeto 2015Dragi naši čitatelji, do sada je u devet sezonskih brojeva objavljeno više stotina autora, a posebno nam je zadovoljstvo to što je upravo ovaj projekt omogućio mnogima sudjelovanje na književnoj sceni uz već uobičajene kanale – naše su prednosti posve izravna komunikacija autora s brojnom čitateljskom publikom, velik broj čitatelja i fanova stranice koji kontinuirano raste, a ono što je najvažnije, uočavamo i trend porasta broja autora kao i same kvalitete radova. Ovogodišnja je novost tiskano izdanje časopisa od ove godine dostupno pretplatnicima kao i narodnim knjižnicama.

S ovim brojem napravili smo puni dvogodišnji ciklus našega postojanja, a iz broja u broj se sve više potvrđuje važnost i utjecaj virtualnih projekata na književnu scenu, ne samo Rijeke koja ovime postaje književno relevantnija u organizacijskom smislu, već i na planu cijele Republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Crne Gore. Sve ovo što smo u posljednjih dvije-tri godine napravili možemo ponajprije zahvaliti dvjema stvarima: samoorganizaciji i društvenim mrežama.
Svi su naši brojevi časopisa kao i pripadajućih naslova čitani, listani ili dijeljeni više tisuća puta te je ukupan zbroj posjeta našim stranicama (Issuu, knjizevnostuzivo.org) više od pola milijuna, što za male književne projekte nastale na periferiji zaista predstavlja respektabilnu brojku. Cilj je povećati broj fanova na procijenjenih 100.000 na FB stranici sa sadašnjih četrdesetak tisuća, što predstavlja vrlo ostvariv plan.
Može se činiti da nije puno, no zaista je cijeli niz autora oknjižen (primjerice, samo u posljednjih godinu dana to su Dulce et decorum est Nevena Lukačevića, Moebiousova vrpca Željka Maurovića, Zapisano metkom Zorana Žmirića, Vražji prolaz Milana Zagorca, Leti, leti i Anatomija Ljiljane Jelaske, Ida Jovanović je objavila Blizinu susreta, tu je i izvrstan Ilirik Mladena Blaževića, Lica i naličja ljubavi zadarske autorice Andreje Malte, Poslije ovog života Nataše Kovaljev Opatić, u pripremi su i romani Blage Vukadina kao i Floriana Hajdua, ostvarene su dobre suradnje s Poiesisom Petera Semoliča u Ljubljani, kao i skore realizacije suradnje s Balkanskim književnim glasnikom, a da ne spominjemo cijeli niz individualnih objava kod različitih nakladnika brojnih autora koji su svoje prve radove objavili upravo na KU, a danas su već čitani autori s vlastitim kolumnama), mnoge prve reference su stečene, brojni su autori dobili novi prostor i prije svega poticaj.
Neosporna je činjenica da ovaj sustav objavljivanja i prije svega potpore autorima daje rezultate, štoviše, nadoknađuje one manjkove koji nastaju zbog nedovoljnog ili izostajućeg financiranja, slabih medijskih tretmana ili organizacijskih nedostataka na planu rganizacije nakladničke industrije u nas, i općenito, suprotstavlja se atmosferi općeg književno-izdavačkog kolapsa u nas zahvaljujući blagotovornom i paradoksalnom utjecaju tehnologije.
Nastojeći se izboriti za još više čitatelja i autora, što i jest primarna misija Književnosti uživo, pozivamo još jednom brojne potencijalne autore na sudjelovanje u maloj virtualnoj demokraciji koju želimo učiniti još plemenitijom.
U ovome su broju objavljeni radovi Vergilija Franizza, Mislava Bartoša, Tatjane Beuk-Laćak, Martine Grbeša, Mladena Blaževića, Enise Angie Behaderović, Sare Mrak, Slavice Gazibara, Tamare Čapelj, Ivane Pavić, Nevena Lukačevića, Edite Brkić, Roberta Vrbnjaka, Melinde Kostelac, Blage Vukadina, Nikole Leskovara, Floriana Hajdua, Ive Anića, Donče Rumenova, Željke Kovačević Andrijanić, Julijane Plenča, zatim razgovor s Peterom Semoličem, Andreje Malta, Željka Maurovića, Predraga Kisić, Miloša Petronijevića, Maje Marchig te putopis Zorana Žmirića po Crnoj Gori u vezi predstavljanja riječke književne scene u Podgorici.
Nastavljamo dalje, nema nam druge. Mala gruda je već zakotrljana…

Milan Zagorac: Ljeto

Sjećam se onog davnog vremena kad me mama vukla sa sobom na tržnicu, smrdljivu, nagužvanu, pa kod none, pa u grad, pa na plažu, ljeti po vrućini, kad smo znojni, kad ližemo sladoled koji se topi i curi, kad je sve ljepljivo i grad dobije neki smrad, ali i smrad na ljeto je bolji nego najbolji miris zime, bitno da je toplo i da ima sunca i da se svi mi lijepo znojimo. Naravno, šoferi gradskih buseva su držali otvorena vrata, uvijek su se gurale one babe s vrećicama, a ja sam bio mali i gledao sam kako šofer kurbla s onom volančinom i onim mjenjačem. Ljeto je pravo riječko godišnje doba, grad postaje kao Tel Aviv u onoj prastaroj Kishonovoj pripovijetci kada je vani +40 i kada je sve na asfaltu razlijepljeno, zalijepljeno, a klima više šteti nego koristi, a mi se vucaramo kao neke rastopljene kreature od točke a do točke b.
Međutim, ljeto je svakakvo, može biti rano, kasno, pravo zrelo ljeto, hladni i vrući ljetni dan, oblačno ljeto, kišno ljeto, valjda ima bezbroj sitnih varijanti.
Dajem vam ponešto ljetnih prizora Rijeke, slobodne su asocijacije poželjne, uživajte i uživite se… u boje, zvukove i mirise ljeta.

Suncobrani by Tamara Modrić
Refleksija grada u moru, by Dora Božanić

 

Ljeto ’52… Sablićevo

 

More by Tamara Modrić

 

Biba Dunić vas zove u ljeto, izlog Gradske knjižnice Rijeka

 

Zrak je zaista besplatan, ljetni prizor s Korza,
by Sergio Lussino

 

Mrtvi kanal, kasno ljeto, by Sergio Lussino

 

Ljetna večer, by Sergio Lussino

 

Neka Fiumanka, by Arsen Miletić

 

Prije morskog izleta, by Dean Miculinić

 

Uvijek ostaje more za oplahnuti znoj,
by Dean Miculinić

 

Dječja posla, na Kantridi, by Petar Kurschner

 

Daniele Imperi: S moje točke gledišta: elektroničke knjige – da ili ne?

Visoke tenzije između papirnate i elektroničke knjige traju već duže vrijeme i zato sam odlučio reći ponešto o toj temi, iako bi moji stavovi mogli potaknuti daljnje polemike i animozitete. No, svatko je slobodan iznijeti vlastite stavove.

Čitam li e-knjige? Jesam li kupio e-knjige? Kada bih želio objaviti knjigu, bi li ona trebala biti isključivo papirnata? Odgovori na ova pitanja jesu: da, da, ne.
No, uvijek postoji jedno ali, a možda i više njih.

Koje papirnate knjige i koje elektroničke knjige čitam?

Ne čitam svako književno djelo u elektroničkom obliku. Ni sada ni u budućnosti neću svaki tekst ili publikaciju čitati u e-formatu. Odgovor na pitanje “zašto” je jednostavan: ja sam i bibliofil i biblioman. Riječi koje možda više nemaju smisla ukoliko se usko vezuju uz papirnatu knjigu. Međutim, i e-knjiga je – knjiga.
Onda mogu reći da sam papirnati biblioman; time sam stvorio i jedan neologizam. Meni se suprotstavljaju e-bibliomani. Jesmo li u sukobu? Ne bih rekao.
Knjige mi se sviđaju kao predmeti. Volim ih vidjeti u kućnoj biblioteci. Volim kada je ona sve zatrpanija knjigama. Volim stara izdanja. Volim antikne knjige.
I, naravno, njihov miris. Dok sam imao malo knjiga, uspijevao sam ih raspoznavati zatvorenih očiju, samo po njihovu mirisu. Sada kada imam više od 1400 knjiga, to više nije moguće. No, prije negoli netko zafrke nosom, pri čemu na igru riječima nisam ni pomišljao, moram navesti da me miris knjiga ne zanima.
Priznajem, uvijek pomirišem knjigu prije nego što je kupim, premda vjerujem da je to animalni refleks koji posjedujem, prethistorijsko nasljeđe koje je ostalo u meni, jer isto tako mirišem odjeću i razne sitnice što ih kupujem. Ali nastojim to odagnati.
Ne čitam romane u elektroničkom obliku, osim ako ne postoje u papirnatom izdanju. Na readerima čitam vodiče, priče tehničke prirode, o webu, marketingu u izdavaštvu i tako dalje. Romane radije čitam u papirnatom izdanju jer sam možda povezan sa starinskim svijetom knjiga, ne znam. A možda sam ipak nepopravljivi biblioman.

Trebaju li nam e-knjige?

Da. Kao što sam već rekao, kada bih želio objaviti knjigu, odlučio bih se za elektroničku varijantu, kako sam sebe ne bih izbacio iz brzorastućeg tržišta.
Sasvim je u redu da čitatelj može birati oblik koji mu najviše odgovara:

1. papirnate knjige u tvrdom uvezu
2. papirnate knjige u mekom uvezu
3. e-knjiga
4. audioknjiga.

Tiskana i elektronička knjiga – za i protiv

Naveo sam razloge za i protiv tiskane, odnosno elektroničke knjige, uključujući i sasvim bezvrijedne razloge, i to samo zato jer se o njima govori. Možda sam koji i zaboravio. Ako je tako, zapišite ga vi sami.

Tiskana knjiga:

Svatko je može čitati
Ne može se čitati u mraku (bez svjetla)
Skuplja je od e-knjige
Ne zahtijeva nikakvu tehničku potporu
Može se čitati besplatno
Zauzima fizički prostor
Ako padne, neće se razbiti
Može se posuđivati svakome
Može se prodati
Ne zastarijeva
Uvijek se može čitati
Okretanje stranica iziskuje više vremena
Papir se vremenom pretvara u prašinu
Tekst se ne može povećati
Knjiga se može dotaknuti
Može se i pomirisati
Teško je unutar knjige pronaći željeni ulomak

E-knjiga:

Može je čitati samo onaj tko je ovladao tehnologijom
Može se čitati u mraku
Jeftinija je od tiskane knjige
Zahtijeva čitače, odnosno readere
Čitanjem se troši struja ili baterije
Ne zauzima fizički prostor
Ukoliko padne, čitač će se razbiti
Ne može se posuđivati
Ne može se nikome prodati
Čitači vremenom zastarijevaju
Ako se reader razbije, čitanje više nije moguće
Okretanje stranica zahtijeva manje vremena
Može se oštetiti
Tekst se može povećavati
Ne može se dotaknuti
Nema nikakav miris
Ima ugrađene tražilice

Iz ovog sam popisa namjerno isključio čimbenik okoliša. Papir ima svoju cijenu u posječenim stablima, to je istina. No, postoji i ekološki, odnosno reciklirani papir koji ne gubi na svojoj kvaliteti. S druge strane, e-knjiga je datoteka, no da bi se ona proizvela, troši se električna energija, a i sama proizvodnja utječe na okoliš. Odbačeni čitači, nadalje, postaje elektronički otpad.

Tiskana vs. elektronička knjiga – rat koji se mora obustaviti

Rat koji se vodi između tiskane i elektroničke knjige nikada nisam shvaćao osobno, premda više volim klasičnu knjigu i klasičnu književnost u odnosu na e-knjigu. No, možda je pozitivni aspekt prisutnosti elektroničkih knjiga na tržištu taj da svi možemo biti zadovoljni.
Da ih tako nazovem, papirnati bibliomani poput mene naći će tiskane knjige kojima će ispuniti biblioteke, ladice i sobe. E-bibliomani naći će datoteke i datoteke koje će moći skinuti na svoje čitače, a kada će postati prenatrpani, kupit će nove.
Razvoj tehnologije se ne može zaustaviti. A prisutnost elektroničkih knjiga ne znači odumiranje papirnatih knjiga. U biti, i danas možemo birati hoćemo li se negdje zaputiti pješice ili na konju ukoliko ne volimo automobile. Možemo igrati brojne društvene igre ukoliko ne volimo videoigre. I tako dalje.
Zato, okončajte ovaj besmisleni rat. I umjesto da trošite svoje vrijeme u bespotrebnim raspravama koja je knjiga bolja, otvorite knjigu ili uključite reader i – čitajte!

Daniele Imperi je web dizajner specijaliziran za oblikovanje i vođenje blogova. Osim toga je i pasionirani čitatelj i pisac. Čita svaki dan, čak i nekoliko knjiga istovremeno razne tematike. Prati mnoge blogove na talijanskom i engleskom jeziku. Smatra kako je književnost polazišna točka za sve one koji žele pisati.
Penna Blu je blog o kojem je dugo razmišljao, mjesto na kojemu piše o pisanju, autorima, knjigama, čitanju, o čudesnom svijetu pisane riječi.
Za web piše već 13 godina. Do sada je objavio više od 2500 članaka i 700 tekstova.
Zanima ga i kreativno pisanje. Voli pisati priče koje osmišljava otkad je bio dijete, a prednost daje žanru horora i znanstvene fantastike, premda voli i avanturističke i noir teme. Sve ono, dakle, što mu pruža izlaz iz svijeta svakodnevice.
Osim Penne Blu vodi i dva osobna bloga književne tematike: Edgar Alan Poe (na kojem piše o svemu vezanom uz tog književnika) i Cormac McCharty (blog posvećen američkom književniku).

(preuzeto s pennablu.it via studiotim.hr)

Prevela s talijanskog: Tamara Modrić

Zoran Žmirić: Slika je odskočna daska za priču – Intervju u časopisu Književnost uživo

Tea Marković pripremila nam je pravu poslasticu

Zoran Žmirić riječki je pisac, urednik i glazbenik, pa iako će nam njegova mrežna stranica ponuditi nešto suženiju verziju njegovih aktivnosti, internet srećom nije sklon skromnosti kojoj jest sam Žmirić i jednostavnom ćemo pretragom dobiti širu sliku Žmirićeva rada. Upravo je slika, točnije, fotografija ono što nam „ovdje i sada“ privlači pažnju.

kist

Dokaz

Već od prve godine izlaženja Književnosti uživo, Zoran Žmirić sudjeluje u stvaranju (osim ostalih, i) vizualnog identiteta ovoga projekta, a posljednji je broj, kao i ovaj, u potpunosti opremljen Žmirićevim fotografijama. Upoznajmo, stoga, i Žmirića fotografa: pogledajmo što radi, što mu „upada u oko“, pitajmo ga gdje se i kako napaja inspiracijom i kako to da svugdje nosi fotoaparat, a nigdje ga (gotovo) ne spominje.

Kako se radi o „našem“ čovjeku, dopustit ću si hibridni intervju prisne relativnosti. „Hibridni“ zato što ću tijekom zapitkivanja rado i sama dekonstruirati Žmirićev rad, a „prisnost“ će se očitovati u jednostavnoj i ugodnoj zamjenici „ti“…
Pa pogledajmo kako se Zoran Žmirić snalazi bez onog finog, udobnog odmaka koji autor dobiva prije negoli njegov rad biva predmetom recenzije i upoznajmo još jednu-dvije(-tri) njegove dimenzije!

truba-jerihonska

Jerihonska truba

Koliko se dugo baviš fotografijom, kako je krenuo i čime je pogonjen (što održava) tvoj fotografski „nagon za igrom“?

Iskreno, krenulo je tako što sam slijedio suprugu koja u svim segmentima, od promišljanja do tehničkog pristupa i realizacije, radi daleko bolje fotografije od mene. Počelo je prije desetak godina, a s povremenim prekidima traje i danas. Goni me, kao i u svemu, potreba za izražavanjem. Znaš ono… Kako pisci kažu „kad ne bih imao olovku i papir, pisao bih noktima po zidu“. Moraš imati alate za ostvarivanje kreativnosti, konačno, to je prije svega potrebni oblik ponašanja.

Naravno, osnovno je pitanje uvijek drugo — što te inspirira?

Prepoznavanje priče tamo gdje je nitko ne vidi. Motiv u naizgled ničemu. Fotografija može biti ogledni primjer tehničkog savršenstva, ali ako mi ne budi emotivni podražaj neću trošiti oči na nju. Meni jedna od najdražih fotografija koju sam napravio prikazuje željezni ukošeni rukohvat na zidu koji skriva stepenice. Pri dnu zida su dvije mrlje, veća i manja koje izgledaju kao veliko uho i oko. Rukohvat izgleda kao povijena surla. Fotku sam nazvao ‘Slon’.

Voliš se igrati slikom pa često zabavljaš svoje Facebook prijatelje raznim domišljatim fotoinstalacijama, zabavnim i gotovo uvijek u boji. S druge strane, poznajemo i ozbiljnog Žmirića čiji se fokus voli osloniti na „usamljenost“ stanovitih objekata, motiva i doživljaja, a potonji su često crno-bijeli. Odakle ova dualnost prikaza i što za tebe znači crno-bijela fotografija?

Kolor fotografija skriva 16 milijuna nijansi boja, a crno bijela tek 256 nivoa tonova pa samim time C/B fotka nudi veći izazov za definiranje kadra i provociranje dinamike, hahaha. A dvojnost, čuj… To je osnovni element propitkivanja i temeljna postavka svakog inteligentnog bića. Dualizam postoji da bi nešto s nečim mogli usporediti. Kada bi cijeli svemir i sve u njemu bilo bijele boje, kako bismo znali da je to bijelo kad ne bi postojao pojam o crnom ili recimo crvenom? Mene ta tema zaokuplja otkad pamtim da imam svijest. U jednoj fazi života svodila se na propitkivanje raznih oblika stvarnosti, u drugoj na odvagivanju principa unutar odnosa čovjeka, društva, svijesti i nadsvijesti… Da ne kompliciram; bila to filozofska, religiozna, socijalna ili duhovna kategorija, dualizam vidim kao referentnu točku za bilo koju vrstu rasta. Time se bavim ponajviše u književnosti, pa nije ni čudno da ih netko kao ti sad, primjećuje i u fotografiji.

estetika-ruc5benog

Estetika ružnog

Motivi koje susrećemo u tvojoj fotografiji uglavnom su riječki, a ne nedostaje im ni stanovitog „religioznog“ tona u smislu pokidane riječke industrije, lučkog grada koji polagano ovu prvu referencijalnu odrednicu ustupa kulturi, stoga vidimo skulpture, stolice, lica… Dijelove neke nove zajednice u kojoj susrećemo likove za razliku od napuštenih industrijskih krajolika u kojima susrećemo tek samoću nekadašnjih mjesta života. Čini li te ovo nostalgičarem riječke industrijske priče? Kako doživljavaš Rijeku koju fotografiraš?

Nisam nostalgičar, fokus mi nije na prošlosti jer ona ne postoji, jednostavno… Prošla je. 🙂 Zanima me sadašnji trenutak. Ljudi i ovako nostalgiju pogrešno vežu uz neko bolje, ljepše vrijeme dok je u stvarnosti riječ o žalu za osobnom prolaznošću. Kad čovjek provede djetinjstvo u siromaštvu, vratio bih se u djetinjstvo ne zbog siromaštva, već zbog djetinjstva. Ja prošlost gledam samo kao odjek koji rezonira u sadašnjosti. Rijeku doživljavam kao i svaku drugu lokaciju koju sam imao priliku fotografirati, dakle nemam doživljaj fotogeničnosti prostora već motiva. Rijeka je tu u prednosti jer tu živim cijeli život i to je sve.

Kada bih si dopustila da kažem da su dva temeljna koncepta tvoje fotografije oni „progresivnosti“ i „usamljenosti“ (kako individualnog, tako i kolektivnog), bi li se složio i kako bi prokomentirao njihovu međusobnu povezanost na razini slike?

To je točno i vidljivo je i u mom pisanju. Slika je nadogradiv materijal, odskočna daska za vlastitu priču. Ako čovjek koji gleda fotografiju iz nje ne može iscrpsti dovoljno goriva za lansiranje u svijet izvan osobnog, mentalnog ograničenja, takvu je fotografiju trebalo obrisati još na kartici. Isto mislim o svakoj vrsti kreativnog rada.

Dobri stari Platon kaže nam da su geometrijska tijela i prikazi jedini zdravi vizualni sadržaji koje valja promatrati na/u slikama, a i kod tebe vidimo ovu tendenciju. Radi li se o idealizmu i stanovitoj klasičnosti naspram, možda avangardnih preferencija? Postoji li za tebe ona bodlerovska „estetika ružnog“ ili si skloniji klasičnom poimanju vizualne umjetnosti?

Estetika ružnog! 🙂 Imao sam negdje 2008. samostalnu izložbu tog imena. Bio je to serijal koji je nastao u industro- okružju, komplet statične geometrije bez imalo mentalnog podražaja, pravilni, skoro pa dosadni prizori kolabirane energije ­— strojeva koji su nekad inducirali pokret, a koji je ubilježen na fotografiji potpuno utišan. Na fotkama su dominirale ogromne, nekad moćne mašinerije koje u konačnoj fazi propasti industrije pričaju o prolaznosti. Iza tih strojeva valjala se priča o proizvodnji, djelovanju, radu, stvaranju, energiji… Ti su strojevi hranili na tisuće obitelji, producirali na milijune proizvoda koji su služili svojim tvorcima, a na koncu su ostali zarobljeni u kadru, sami, nepokretni, u smiraju… Nedostajao im je tek promatrač koji bi ih svojom emocijom potakao da poput Nexusa 6 u sjedištu Tyrell korporacije zapitaju svog kreatora za još koju godinu života. Bila je to serija skoro pa nalik na groblje slonova, istovremeno depresivna i zavodljiva, izazivala je jednako i poštovanje i sjetu. Taj je serijal na ljude ostavio dublji dojam nego jedna kasnija izložba portreta koju sam napravio tijekom boravka u Indiji 2011. Dakle, ako odškrineš vrata i ostaviš čovjeku da bude aktivni sudionik tog kadra, bilo da im neće prići zadovoljan onim što mu nudiš, bilo da će u mašti posegnuti rukom i otvoriti ih do kraja otkrivajući prizor koji njemu odgovara, na emocionalnoj razini utiskuješ dublji pečat nego li kad ma kakvu ljudsku priču serviraš na ‘izvol’te’. To balansiranje između krajnosti stvara osjećaj koji me privlači bez obzira na motiv i tehniku.

134455_1773305462493_7381314_o

Sestre iz Puttaparthija

Nedavno je objavljen i tvoj drugi roman Snoputnik čija je promocija vremenski tek malo udaljena od posljednjeg broja Književnosti uživo, a koji je u potpunosti opremljen tvojim fotografijama. Snoputnik se bavi jednim osobnim putovanjem, kako vanjskim, tako i unutarnjim, lika koji „ističe“… Pronalazi se i gubi istovremeno, a čitava je radnja zaogrnuta (snažnim i posvudašnjim) simbolima srca i uma, čuvstvenog i racionalnog. Slično, posljednji broj Književnosti uživo obilježen je motivima puta i jednokratnosti lika (kao takvog) na putu do spoznaje koja je „iznad znanja“. Ovaj bismo roman mogli uzeti kao stanovitu točku preklapanja Žmirića-pisca i Žmirića-fotografa i stoga pitam samo Žmirića — savjetuješ li nam (kao promatračima i čitateljima) da je samoća („usamljenost“) inherentna spoznaji („progresiji“)?

dont-cry

Don’t cry

Ako je istina da se u grupi lakše putuje, onda ne! 🙂 Ja jesam samotnjak i većina mog stvaralaštva pliva u samotnjačkom opredjeljenju, izuzev glazbe gdje funkcioniram kao dio kolektiva, no spoznajni trenutci su kruna iskustvenoga koje uvelike ovisi o interakciji s okolinom. Dakle samoća implicira mir unutar kojega čovjek može čuti svoje unutarnje ja, no do tog trenutka prepoznavanja dolazi se ne nužno kroz samoću, jer opažajući samoću možeš opaziti uglavnom samoću. Snoputnik sugerira da je za prepoznavanje cilja čovjek sam sebi dovoljan, no uz uvjet da opaža svijet i opaženo primjenjuje. Za postizanje iskustvenog nije dovoljna akcija, bez reakcije nemamo referentne točke od koje gradimo iskustvo. Čovjek jest jedinka, ali je istovremeno i skup svih iskustava, socijalnih uvjetovanja, tuđih očekivanja… Snoputnik je slojevit roman prepun simbolike u kojemu glavni lik ostvaruje dvije razine putovanja: jedno je stvarno, fizičko putovanje na daleki Istok, a drugo je putovanje u prošlost, imaginarno, snovito, iznova proživljeno u mašti. Dekonstrukcija prošlosti opet je konstrukt, pa ponovno raščlanjivanje iskustva potkrijepljeno novim saznanjima traje onoliko koliko traje i život. Kraj života je kraj učenja.

Mi u uredničkom timu Književnosti uživo znamo da ćeš nam se uvijek (i u rekordnom roku) odazvati na pozive za (vizualnu i inu) suradnju… Pa ipak, rijetko ćeš gdje spomenuti svoj fotografski rad, a naglasiti gotovo nikako… Zašto fotografiju, unatoč objavljivanosti, još uvijek nekako čuvaš od fokusa javnosti? Izražava li te lakše ili teže od riječi?

Pišem kad osjetim neopisivu želju za time. Fotografiram slučajno. Nikad ne idem ciljano fotografirati, čak se zna dogoditi da ponesem opremu i da aparat uopće ne klikne. Fotografija je reakcija na podražaj. Oko opaža detalj, a prst reagira.

Unatoč obilju koncepata, motiva pa i kompleksnosti narativne strukture, iza Zoranovog je rada jednostavna filozofija.
Usamljenost i progresivnost, slika i priča, to jest san i put zapravo su isti polovi dualiz(a)ma koji je naprosto referencijalna stvar. Kreativnost je ključ, ona je potrebni oblik ponašanja i zaista, za nju moraš imati alate.
To je filozofski prijedlog za spoznaju Žmirićeva rada.
Gledajući Zoranove fotografije sada, čine mi se jednako zanimljivim, ali ipak „nepotpunim“ jer smatram da je za potpuni doživljaj Žmirića istog potrebno i čitati. Nužno, štoviše.
To je praktičan prijedlog za spoznaju Žmirićeva rada.
Kad sam sjela da pročitam odgovore koje mi je Zoran poslao pomislila sam kako je on „prešao“ mene, koja sam formom ovog intervjua pokušala prijeći njega. Kako?
Pa ponegdje je Zoran „zorno zažmirio“. (Kad žmirimo, ne znači da ne vidimo.) 😉
Hvala, Zorane.

Tea Marković

Za veći izbor fotografija: Slika je odskočna daska za priču – Intervju u časopisu Književnost uživo