Arhiva kategorije: Razmišljanja

Gordana Brkić Žagar: Sloboda je…

… često ono što ne očekujemo od nje. Štoviše, mi često ne želimo nikakvu slobodu, jer nas to onda tlači i gnjavi, i tjera na nešto. Sloboda je sve što je izvan našeg amnionskog stanja… zato je sloboda tako zajebana…

Sloboda je psovka.

Ispočetka sam vapila za njom i klela se u nju i vjerovala istinski da bih bila spremna zginuti za nešto čemu čak nisam znala ni definiciju. Nisam, istina je, zapravo znala što je to, ali zvučalo je tako slatko, zvučalo je „Protiv!“, zvučalo je „Ja!“ , zvučalo je „Mogu!“, zvučalo je „Mladost“… Misao o slobodi izvačila je usne u prkosni osmjeh, tjerala na obećanja samom sebi poslana u budućnost  – tamo je čekala ta sloboda.

Ne znam više jesmo li se mimoišle negdje putem gluvareći prema toj budućosadašnjosti. Tu, na ovom mjestu u prostorvremenu gdje sam joj obećala da ću je naći. Mislim da smo se ipak srele. Tu je, pored mene, ali drugačija od onog što sam zamišljala. Sada zvuči „Odgovornost“, zvuči „Procjena“, zvuči „Preživi!!!“, zvuči „Opsuj ako treba!!!“, zvuči „U vražju mater!“ … Iz ove ‘oči u oči’ pozicije izgleda manje glamurozna, manje graciozna. Izgleda više muškobanjasto, zamazanih ruku, namrštena lica…Izgleda baš onako kako treba, jer sa više od ovog običan se čovjek ne zna nositi. Nismo mi njoj dorasli.

Sloboda je nedostižna

Jer joj nismo dorasli. Mi ne znamo s njom i pokazujemo to na svakom koraku i da!, ne znamo se nositi sa slobodom jer sloboda je! odgovornost. Prema sebi i prema drugima. Koliki je postotak čovječanstva spreman odgovarati za svoje postupke? Mali. Pretpostavljam da je mali. Tražimo pomoć s neba, zazivamo bogove – Spašavajte! Pomagajte! Zgriješili smo! Pogriješili smo!

To slobodni ljudi ne rade. To ne rade ljudi koji prepoznaju slobodu. Oni znaju da je teška. Da je i velika i ljepa i „…strašna kao vojska kad korača pod stjegovima…“ .

Sloboda je teška

Ne činiti drugima ono što ne bi želio da drugi čine tebi ili Tvoja sloboda seže do onog mjesa na kom počinje tuđa sloboda. Mah! Jednostavno i nemoguće. Ljudska vrsta to uglavnom još ne zna. Dio zna, ali to je premali dio. Ja nisam sigurna kojem dijelu pripadam. Lakše je funkcionirati u okvirima, u zadanim granicama. Lakše je lupnuti glavom u prepreku, zaonsku, fizičku, moralnu ili bilo kakvu drugu, nego misliti svojom glavom kako do udarca ne bi ni došlo. Sloboda je teška. Okviri su lakši. Ladice urednije, makar su ograničavajuće. Sloboda je teška.

Sloboda je crna

Jer je topla. Jer je utješna i nalazi se iza trepavica kad zatvorim oči u bolu, u strahu. Tamo se nalazi, u popunoj crnini koja odjednom počinje bljeskati svim onim bojama kojih se mozak prisjeća ili mu se čini da ih se prisjeća. Crna je jer je mekana kao baršun koji mora biti crn. Crn kao noć. Sloboda je crnoneprozirna jer je tako lakše zariti lice u nju i učinit ono što za oslobođenje ponekad tako silno treba  – isplakati se na samo.

Sloboda je izbor koji ne želiš

Ljubav brkamo sa slobodom i  puštamo joj da nas veže, postajemo dobrovoljno kompromisni, ljubav nas nosi na onaj poseban način u kojem se sve čini slobodnim…Tek kad nestane ljubav, kada se sva težina tih veza i spona objesi na imučena tijela, iskrzane duše i na rutinu seksualnosti, tek tada počinjemo primjećivati svijet izvan ljubavi, stvarni svijet, gadan, ali istinit svijet. Želimo li k tom svijetu moramo biti spremni na užasno bolno, na teško, na mučno  kidanje veza, spona i navika…

“ You take the blue pill, the story ends. You wake up in your bed and believe whatever you want to believe. You take the red pill, you stay in wonderland, and I show you how deep the rabbit hole goes.” Sloboda je izbor koji ne želiš.

Sloboda je precijenjena

Zbog toga što je precijenjena. Jer ona jednostavno nosi previše muke i vadi nas iz tople maternice rutine u kojoj možemo i smijemo igrati igre s našim sitnim grijesima bez straha od ožiljaka, umjesto da se rogovima nabijamo u zidove koje nećemo srušiti.

Soboda je naša polovica koju tražimo

“….poznavala  je tu osobu koja je stajala preko puta nje. Bila je to njezina zaboravljena polovica. Pustolovna, nekonformistička, slobodna i spremna da radi što želi, kada želi i s kime želi. Nezina izgubljena  polovica koja joj je silno nedostajala.”  napisala sam jednom i stojim iza toga.

Sloboda je predivna

ako odlučim sve baciti pod noge i ganjati svoje snove na kraj svijeta, slobodna da činim, slobodna da molim za oprost i milost one koji će u tu moju slobodu bit uvučeni mimo svoje želje … Sloboda je samotna, ako je prava sloboda.

Nemam pojma što je sloboda. Imam neku iluziju o onome što bi trebala biti i par jasnih definicija koje funkcioniraju, ali ih se nitko ne drži. Tu je i bezbroj tlapnji o njoj sa kojima se, sigurna sam, Sloboda ne bi složila. Nemam pojma što je sloboda i u kojem se to kvadrantu neba skriva od mog pogleda. Ćutim joj ponekad laki dodir, dok se utapam u svojim igrama mislima i živim bez osjećaja da sam bilo čime vezna za ‘sada’ i ‘ovdje’. Osjećam je i u času kad s osmjehom opletem sočno ‘Odjebi’ svemu što mi prži kožu nekakvom svojom slobodom. Sloboda je uputiti pojubac u onom smjeru u kojem taj poljubac ne bi smio ići … Sloboda je hrabrost iskoračiti u stranu utabanog puta, čak i ako znam da me tamo čeka tek jedan jasan, čist i brutalan slobodni pad.

Foto: www.morguefile.com

 

 

 

Milan Zagorac: Umjetnik ima tri uvjeta

Umjetnik ima tri uvjeta bez kojih ne može.
Prvi je da bude uzemljen. To znači da mora živjeti stvarnost, pa bila ona ovakva ili onakva, odnosno da mora biti svjestan svakodnevice. Ono mu daje korijenje. Bez toga će umrijeti od gladi ili će stradati na neki drugi način. To ne znači da umjetnik mora čeznuti za materijalnim dobrom. Naprotiv, uopće ne treba, ali ne smije ga ni zanemariti. Kao što nije loše paziti na svoja leđa, u svakom smislu riječi.
Drugi je da poznaje svoj mit. Za čovjeka iz našeg kulturološkog kruga to je judeokršćanska, odnosno abrahamska predaja zajedno s onom grčko-rimskom. U cjelini mislim na predaju, dakle, na onu ljudsku, desecima tisuća godina staru mudrost koja je izvrgnuta svekolikom ruglu mlade, nadobudne racionalne svijesti o sebi. I tu predaju treba poznavati ne samo kao suhoparne štreberske činjenice, nego kao numinozne istine, stvarne istine koje imaju utjecaja na umjetnikov unutrašnji svijet, a samim time i na vanjski. Ako umjetnik to ne pozna, bit će mu teško dokazati da je umjetnik ili će biti bez dovoljnog pristupa mudrosti ili će djelovati šuplje i lažljivo. Bez nje će mu sve biti nejasno, od dobra i zla, od ideje o zlatnom dobu, kraju povijesti do onih osobnjih stvari, poput onih naizgled nevidljivih obiteljskih veza.
Treća stvar bez koje umjetnik ne može je magija. Umjetnik mora imati nešto duhovnoga kao alkemičar, ali i nešto šarlatanskoga istovremeno poput vašarskog zabavljača nekada ili dobrog voditelja na TV-u danas, nešto zavodljivo. Naravno, kada kažem šarlatanstvno, ne mislim u negativnom smislu, nego u smislu gore spomenute magije. Ljudi vole magiju, štoviše, čeznu za njom, daj im je. Ako ne prihvaćaš magiju, a s njom i pripadajuće vještine (i trikove, za onaj performativni dio), bit ćeš neshvaćen.
Bez bilo kojeg od ovih uvjeta umjetnik će uvijek biti zakinut, tj. neće ni biti umjetnik, nego nesretni, siromašni, neshvaćeni čovjek.

Ilustracija: http://chainraise.com/great-figures-in-history-and-their-other-lives/

Davorka Medved: Libby

Znam je već desetak godina. Možda koju više. Tu i tamo smo si dobre, družimo se. Volim je. I ona mene. Ali nestalna je. Ode pa se dugo ne vraća. A onda se nenajavljena useli. Nema frke, ona je gošća koju rado primam. Uživam kad je kod mene. Ma može ostati za stalno. Ali neće. Ona je žena od kojih trideset i nešto, možda četrdeset. Izgleda mlađa. Živjela je i živi bez stresa, nesputano. To blagotvorno djeluje na Libby, ljepoticu. Postala je još ljepša, a mnogima i poželjnija. Kad je vidiš na prvu, djeluje malo divlje. Nije baš njegovana. Nosi stare kaubojske čizme. Kaže, kožne su, udobne su, stopile su se s njenom nogom. Što da ih mijenja? Neće ta na nogu staviti štiklu, ni u ludilu! Ne zanima je patnja zbog ispraznih ciljeva, a u to bi spadalo nošenje štikli.  A tek njen dugi kožni kaput! Kao da stiže s bojišnice.  Koliko puta sam joj ponudila da uzme nešto moje, ili da joj kupim novi, moderniji, koji nema ogrebotina. Ne pristaje. Uporna je i tvrdoglava. Rijetko posjećuje frizera. Njena bujna kosa nesputano leti na sve strane.

A opet, sve na njoj pristaje  joj savršeno.

Kad je ovako opisujem, neupućeni bi mogli zaključiti da je to neka neodgovorna žena. Upravo suprotno, odgovorna je prema sebi, prema drugima, prema slabijima, nesretnima, prema  čovječanstvu, planeti, prema svemiru. Ima ugrađen smisao za poredak stvari. Ne remeti ga, već ga potpomaže i upotpunjuje. Ali, to je njoj prirodno, kao vodu piti. Nema težine, sve je lako i baš onako kako treba biti. Ne opterećuje se ničim. Nebo joj je granica. Puno sam naučila za naših druženja. Ona mi je bila treće oko, uvid u stvarnost, u pravu prirodu i poredak stvari.

Kako smo se upoznale?

Radila sam svakoga dana po 10 sati minimalno. Imala sam dobru plaću i povlastice. Kvaka je bila u tome da su me povlastice još dublje zakopavale u posao. Onda sam počela maštati o tome da dam otkaz i da jedno vrijeme ne radim. Stvari su se tako i posložile i ja sam nakon 20-ak godina rada dala otkaz i prestala raditi. Slobodna, napokon! Dišem punim plućima. Nemam šefova ni klijenata, nitko me ne tlači. Uobrazila sam da znam definiciju slobode. Tada smo se prvi put susrele i upoznale. Ushićeno sam joj ispričala svoju situaciju i rekla da sam sretna jer sam napokon slobodna. Pogledala me sa zanimanjem i podigla lijevu obrvu. Kako i neće kad sam rekla da materijalna sigurnost daje čovjeku slobodu. Hm, kako se uzme, rekla bih danas.

Prođe koja godina. Susretnemo se opet Libby i ja. Kažem joj: sloboda je kad se suočiš sa strahovima i pustiš da se dogode, dapače provociraš ih, ubrzaš događaje. Ovaj put je ostala nešto duže. Nije podigla obrvu.

I tako s vremena na vrijeme, u ciklusima koji su se zbijali u sve češće događaje, Libby mi je dolazila u goste. Ona nije puno popovala i davala savjete. Njena prisutnost je bila katalizator za moje sazrijevanje. Ili je moja zrelost nju pozivala u goste?

Ima li slobode za čovjeka?

Ima, odgovara mi Libby.

Pa tko je slobodan? Mislim, materijalna stvarnost nas uvijek veže za ovaj svijet, tako da jedino indijski jogi koji se hrani sunčevim zrakama i odbacio je sve ovozemaljsko, a još uvijek je živ, jedino taj jogi je slobodan?!

Možda, opet će ona.

Ne znam. Još ne shvaćam do kraja. Sloboda nam je neuhvatljiva, možda je doživimo na nekom drugom svijetu, u drugom životu, na višem nivou, ali u ovom materijalistički determiniranom, teško ili nikako.

Na njenom licu lagani zagonetni osmjeh. Kao Mona Lisa. Libby, Libera, Slobodna, neuhvatljiva.

Foto: http://www.irishexaminer.com/examviral/real-life/these-pictures-of-indias-holy-men-practising-yoga-are-radically-different-from-our-health-obsessed-versions-338422.html

 

 

 

Tatjana Mrvoš: Kada je SOS telefon tražio volontere, pa je jedan lajk promijenio tok stvari

Tatjanu sam upoznao prije nekoliko godina i znam da je vrlo angažirana u mnogim stvarima, baš onaj društveni kotačić koji vrti da se svijet ne zaustavi, makar se radilo o radnim akcijama za čišćenje krame iz bliže okolice grada ili prezentacijama zbirki “nevažnih” lokalnih pjesnika. Znam da sam je tlačio s tim svojim književnim stvarima, ali taj je altruističko-aktivistički potencijal, nešto što se ne vidi, ali se osjeti u rezultatima, sažet i u ovom kratkom tekstu na temu sudjelovanja u SOS telefonu. Važno iskustvo, malo, kozmički gotovo nebitno, ali ljudski i te kako važno. Tatjana nam je donijela neka svoja iskustva.

Upravo razmišljam o tome koji je to zapravo onaj mali, naizgled nevažan trenutak u mom životu koji bih slavodobitno mogla proglasiti najvažnijom životnom prekretnicom, a što daje barem malo široj zajednici, u sadašnjem trenutku, na ovom svijetu.
Samo jedan takav trenutak bih namjerno izostavila, a posvetila se odluci koja će svakako utjecati na moj osobni razvoj, pa čak i promjenu mnogih do tada čvrstih stavova. Naravno, utjecat će i na izgradnju jednog novog zanimljivog identiteta u životu.
Sve se to dogodilo prije godinu dana, običajenim „facebookovskim“ putem, dakle općepoznatim pretraživanjem naslovnice, gledanjem fotografija prijatelja i njihovih objava, obavijesti te uobičajenom pretraživanju ostalih „društvenih“ aktivnosti.
Odjednom sam tako surfajući društvenomrežnim bespućima naišla na objavu da je netko od prijatelja „lajkao“ objavu „sos telefon grad Rijeka traži volontere“. Hm, činilo mi se zanimljivo da malo proučim o kakvim se tu zapravo volonterima radi. Otvarajući objavu došla sam do informacije o otvorenom natječaju za prijem volontera u SOS telefon grada Rijeke, udrugu koja se bavi potporom i pomoći žrtvama nasilja.
Uvjete toga natječaja nije bilo teško zadovoljiti, barem što se tiče forme budući da je trebala samo volja za takvom vrstom angažmana i punoljetnost. Odlučila sam da se želim okušati u volontiranju takve vrste, prijavila se mailom i ubrzo dobila poziv na razgovor za volontere, a nakon što su me izabrali slijedilo je sudjelovanje na edukacijama.
Na tim sam edukacijama zapravo naučila što znači sudjelovati na takvoj vrsti volontiranja i s kakvim se izazovima i problemima mogu suočiti u daljnjem angažmanu.
Stoga, volontiranje kao odluku da svoje slobodno vrijeme posvetim barem minimalnom suzbijanju sve prisutnijeg problema nasilja mogu slobodno nazvati životnom prekretnicom, odnosno novim, svakako malim, i naizgled neznatnim trenutkom u životu koji ostavlja doprinos i moj osobni pečat u zajednici.
U čemu se sastoji volontiranje u udruzi, kako me je promijenilo, u kakvim situacijama i kako zapravo volonteri mogu pomoći potrebitima?
Kao posebno educirani volonteri Udruge SOS telefon spremni smo pružiti savjete, podršku i pomoć žrtvama svih oblika nasilja prilikom aktivnog slušanja problema uzrokovanih nasiljem, no pomoć se korisnicima pruža i u suočavanju s drugim životnim problemima.
Naravno, moram napomenuti da me volontiranje svakako promijenilo tako da sam otkrila kako mogu slušati tuđe probleme s empatijom, uz što se duboko u meni javio onaj osjećaj da materijalno blagostanje nije najviše na ljestvici životnih prioriteta: pomažući drugima u zajednici zapravo pomažemo sami sebi kao duhovnom i odgovornom čovjeku u društvu.
Konkretno, moje volontiranje na SOS liniji kao jednog od niza volontera različitih profila i zanimanja se sastoji u pomoći osobama s najrazličitijim problemima, ne nužno vezanih samo za nasilje već primjerice problemima vezanim uz odnose s bližnjima, problemima koji uključuju lakša i teža depresivna stanja, te općenito razgovor, zapravo, razumijevanje i podršku. Primjerice, nekoj bolesnoj i usamljenoj osobi puno pomaže običan razgovor, što mi se i više puta potvrdilo u samoj praksi.
Naravno, uključena sam i druge aktivnosti budući da su ciljevi Udruge promicanje građanske svijesti o osnovnim ljudskim pravima na život bez nasilja, o potrebi zaštite žrtava te pravnim mogućnostima, ali i općenito širenje znanja o oblicima nasilja, prevenciji i djelovanju okoline.
Slijedom tih nastojanja priključila sam se pisanju komentara na odredbe prekršajnog i kaznenog zakona vezanih uz nasilje u obitelji i rodno uvjetovano nasilje za potrebe pravnog tima koji bi trebao biti oformljen u Udruzi. Uz aktivnosti koje sam navela, jedna sam od autorica članaka objavljenih u on-line glasilu SOS udruge, a od prije nekoliko mjeseci postala sam formalno i članica udruge.
Konačno, može li volontiranje promijeniti neku običnu osobu s prosječnim senzibilitetom i empatijom i bih li drugima preporučila isto to?
Kao što sam ranije napomenula, mene je volontiranje kroz proteklu godinu svakako oplemenilo, shvatila sam da sam izuzetno senzibilizirana za problematiku kojom se aktivno bavim, angažirajući se upravo na taj način u zajednici. To iskustvo mi je donijelo brojne male, naizgled nevažne trenutke kao skup povezanih događaja u životu koji su me ispunili ljepotom i osjećajem za društvenu odgovornost.
Naravno, svima preporučujem volontiranje, promijeniti će vas makar malo, a neznatno.
Ako ništa drugo barem svatko u sebi može osvijestiti, pa možda čak i živjeti onu poznatu aktivističku parolu: „Budimo promjena koju želimo vidjeti u svijetu, budimo aktivni!“
Dakle, usudi se i probaj!
Jedino što ti je za promjenu potrebno jest jedan klik mišem na x-inčnom ekranu.
Ili jedan svemogući „like“, veliki, nevažni facebookovski…

Foto: prekrasna ilustracija dragih kolegica – Lea Jurin / Nina Delanović iz Kombinata http://www.kombinat.com.hr/projekt/sos-telefon/

Milan Zagorac: Kako se spasio Wang-Fo

O slikopriči Marguerite Yourcenar i Mingsheng Pija

Wang-Fo, čuveni kineski slikar, lutao je kraljevstvom Han u pratnji svojega učenika Linga. No jednoga dana Car je poslao svoje vojnike po njih te zaprijetio Wangu strašnom kaznom…

Fotografija0115Gđa Linda iz Gradske knjižnice Rijeka na Turniću, dakle, one lokalne knjižnice gdje jednom do nekoliko puta na tjedan mijenjam stare za nove knjige, često za mene ima određene preporuke. Štoviše, vidim da, recimo to tako, prati moj ukus i svakako me nastoji “korigirati” ako zabludim s nekim vrstama knjiga: ako krenem previše u mračne priče, nastoji mi lektiru relaksirati nečim vedrijim, ako sam u nezanimljivim vodama, naleti često s nekim osvježenjem, ako me zaboli glava o teorija urote i sličnih priča, uvijek naiđe nešto manje zlokobno i više ljudski.

Fotografija0116Tako je naletjela ova knjiga, o mudrom i talentiranom slikaru Wang-Fou i njegovom darovitom učeniku Lingu, koje je car odlučio kazniti. I to zbog toga što je svijet koji je stvorio mudri i dobri slikar bio previše dobar u odnosu na stvarni svijet koji je bio prljav, siromašan i okrutan.

Fotografija0118-1Knjiga završava tako da sve prođe dobro po Wang-Foa i njegovog vjernog i dobrog učenika, ali mudrost je u činjenici da autentični svijet umjetnika i svijet tvari, dakle, onaj slikara i onaj cara zapravo uopće nisu isti svijet… Bit će da je toga još mišljeno u ovoj orijentalnoj skoro zen priči, ali meni je uljepšala večer i svakako je preporučujem u onome trenu kada se zapitate: pa, dobro, što ja to radim?

Ilustracije iz knjige u izdanju naklade Mala Zvona

 

Milan Dekleva: Umjetnost vezane riječi

Iz suradnje s časopisom Poiesis

Poezija je pjevajuće tijelo govora.

Govor je osjetilna svijest svijeta.

Kakvo tijelo ima govor? Tko u njemu pjeva?

Kako je svijet u govoru svjestan svoje osjetilnosti?

Za stare Grke logos je bio objelodanjivanje bivstva stvari, izraz univerzalne zakonitosti. Govor nije  dan samo ljudima, govorile su životinje i biljke, vjetar i sjene, Sunce, Mjesec te gibajuće jato zvijezda. Kozmos je bio prožet govorom, bio je burno polje energije, kojoj je jezik davao jasnost i prozirnost. S jezikom se čovjek doticao cjeline postojećega.

Kasnije, s grubim razgraničenjem žive i nežive prirode, tjelesa i duše, prisutnoga i odsutnoga,  spomenuti dodir se izgubio. Govorio je još samo čovjek, stvari su umuknule, zaboravljeno se zavilo u tišinu. Govor je postao kostur racionalnoga, promijenio se u kostur apstraktne spoznaje  rascjepanoga svijeta. Govorio je još samo razmišljajući čovjek, umovanje je preuzelo ulogu egzistencijalne sigurnosti, subjektivne izvjesnosti.

Mističnu uznemirenost jezika zamijenio je mehanički jezik znanstvenih struka. Čovjek je u njima tražio istinu svijeta pomoću beskonačnoga algebarskog nizanja uzroka, posljedica i zaključaka. U skolastičkom vrtlogu racionalne polazne točke opažatelj nije osjećao tajne koja ga je okruživala, već samo njegovu mrtvu strukturiranost. Pred očima mu je ostala jedino ljuska mikro i makro svijeta, njihov kostur i struktura: za njega je bio koristan jezik jedne dimenzije i jednoga značenja. Kada je jezik izgubio tijelo, u koje je bilo utisnuto dramatično čudo avantura, poetična nedorečenost govora je postala nepotrebnom. Uznemirujućom. Sumnjivom. Poezija je postala glas nefunkcionalnoga sanjarenja, znak romantičnoga atavizma i duševnih smetnji modernoga, visoko produktivnoga svijeta. Danas pjesništvo, kao što se slikovito izrazio flamanski pisac Stefan Hertmans, ima u društvenom okolišu sličnu ulogu kao lončarstvo ili sakupljanje marki.

Umjetnost vezane riječi, koja se našla na rubu ljudske društvene pažnje, time se vratila k svojem izvoru: k rođenju i pomlađivanju govora, logosa u izvornom smislu riječi. Poeziju sam namjerno nazvao umjetnost vezane riječi. U čovjekovom simboličnom govoru doista je poezija ta vještina i tehnika tumačenja svijeta koja je izrazito polivalentna. Tako, kao što se riječi u pjesmi vežu u cjelinu smisla (u prostornu mrežu unutarnjega konteksta), vežu se također na sve druge pjesme, na sve čovječje govorne avanture. Pjesma je uvijek egzistencijalni odgovor na svijet i ujedno poziv, invokacija svijeta, koji egzistenciju omogućuje. Dovodi je u vrijeme. Daje joj vrijeme, da nestane.

Pjesma ništa ne želi, zato postiže sve. Sa srčanim izlaganjem trenutku izričaja, sa svojom predanošću svemu što dopunjuje tijelo i dušu, pjesma privlači cjelinu svijeta da se oglasi. Čovječje uši su preslabe da bi uhvatile (te zadržale) zvuk svega što je. Zadaća poezije je da taj zvuk prevede, predstavi, privede u simbolični raspon čovjekove percepcije.

Kako je svijet u govoru svjestan svoje osjetilnosti?

Kakvo tijelo ima govor? Tko u njemu pjeva?

Govor je osjetilna svijest svijeta.

Poezija je pjevajuće tijelo govora.

O Milanu Deklevi

Pjesnik, prozaist te esejist Milan Dekleva se rodio 17. listopada 1946. u Ljubljani. Diplomirao je komparativnu književnost i književnu teoriju na Sveučilištu u Ljubljani. Bio je urednik studentske Tribune, Radija Študent, poučavao je glazbu, bio novinar Dnevnika te urednik književnog priloga Svet v knjigah.  Do mirovine je uređivao programe za djecu i mladež na Televiziji Slovenija. Nekadašnji član glazbene skupine Salamander, kompozitor scenske glazbe, strastveni igrač ragbija te vaterpola. Piše također poeziju i prozu za djecu, TV-scenarije te književnu i glazbenu publicistiku. Prevodi s engleskog i talijanskog jezika. Za svoj pjesnički, esejistički te prozaični rad primio je najvažnije državne nagrade. Autor dvadesetak pjesničkih zbirki, pet romana, dviju knjiga kratke proze te triju knjiga eseja.

Prevela sa slovenskoga: Mirela Fuš

Izvor: http://www.poiesis.si/milan-dekleva-vescina-vezane-besede/

 

Melinda Kostelac: Uzimam peraje. Ulazim u more i uranjam.

Uzimam peraje. Ulazim u more i uranjam. Peraje su plavocrne boje. Ispočetka još držim vezu s površinom, ali onda se skine. Preajama dolazim do pijeska na dnu. Zaronila sam brzo. Chapter one, skidam kože sa sebe.
Pijesak mi se zabija u nokte i muti dno pred očima. Tu dolje je Glina. Okus one žbuke u ustima, ispaljeni metak u zidu dnevnog boravka i vrleti spokoja razbijaju se o dna mora, jer tu je hladno. Vrulja se tu negdje provlači, hladno mi je. Ruke su mi naježene. Peraje se povijaju prema površini, more pljuje mjehure prema suncu. Vani je sunce. Tu je hladno ali je i nijemo. Koža mi ritualno blijedi, poput podmornog prekozemnog leša, vidim svoje ruke, to su prsti starog fetusa koji je dugi niz godina po struci nužnosti hvatao porculanske šalice prije pada na pod i ruke koje su podove glancajuć mijenjale. Sjećam se kad sam prvi put gledala pod morem. Kako se stvaraju grobnice? Je li smrt kristalno zrcalo? Postoji li zrcalo koje podrhtava na vrhu neke površine?
Izranjam uz pomoć jakih zamaha peraja. Vani je zrak priljubljen uz Malu gospu, miriši na tek rođeno dijete ljeta. Progutala sam i malo mora. Volim peraje. Posuđujem ih iz svijeta plastike, i drugim ljudima, jer svako toliko moram otići na dno i prisjetiti se jednog zavjeta.. Ljudi koji su mislili da ne volim pričati dolaze po moje peraje. Peraje me tjeraju da brzo plivam i pričam s kupačima. One me brzo odvode na novi dio dna.
Novi dio dna. Novi dio dna.
Dno i dan. Riječ pijesak lako zvuči na obali. Uz more još jedino pijesak pršti jezikom zatomljene povijesti.
Na dnu se cevuli vuku po pijesku kao po ogromnoj muljevitoj pustinji. Na dnu se možeš naježiti od olova trenutne pomisli i najtežih sjećanja. Tražila sam nešto o nasilju i mržnji na mreži, te su mi peraje zapele za slijedeće;
Poštovana Miranda B., oprostite na ovako kasnom odgovaranju, link sam vidjela u nečijoj objavi na drugim stranicama, međutim, možda biste trebali steći valjano saznanje da je zapravo ovo izvorno kupalište jedno od najljepših kulturnih dobara koje je Opatija imala i koje je zauvijek zagubljeno zbog podmetnutog požara. To je bilo za vrijeme države SFRJ, ako nešto o njoj išta znate, a da saznanja nisu izgrađena na apstraktnim medijskim pseudopovijesnim interpetacijama; radije saznanja pokušajte dobiti među ljudima koji su glavni dio svojeg radnog vijeka utkali u taj period i dostojanstveno živjeli a da nisu bili “jeftina radna snaga”, niti im ni na kraj pameti nije bio Dubai, koncept kakvog zagovarate u svom komentaru, izgrađenom na jeftinoj radnoj snazi. Opatija nije Dubai i to velika većina iole obrazovanih ljudi zna. Ovo što je Jutarnji svojevremeno objavio je tek idejna projekcija restitucije jednog kupališta, doduše, u onom obliku koje ponajviše odgovara izvornom izgledu, posljednjoj verziji, kupališta Angiolinabad, izrađene u Beču, od čiste hrastovine, donešene i montirane u velikim dijelovima iz Beča krajem 19. stoljeća u stilu secesije. Replika kupališta čini se ipak se neće dogoditi, možda na Vašu radost, ali nisam sigurna na čije još veselje. Drveno izvorno kupalište nije bilo teško za održavanje utoliko i jer mu nitko nikad nije učinio ništa obzirom da nas za njega vezuju snažne pozitivne uspomene, sve do tog ukletog podmetnutog požara 1989. Kupališne navike su se promijenile ali to ne znači da se kupališni objekt treba u potpunosti podrediti ugostiteljskim uslugama – trebalo bi biti barem uravnoteženo ako ne i obrnuto. Danas, 2015. godine, postoji nejasno prikazan novi projekt koji će u sklopu nove koncesije ovu česticu zagaditi betonskim ruglom koje je daleko od inventivnosti poigravanja između prošlosti i najsuvremenijih riješenja koje nudi današnja arhitektura, a ne odnosi se na nikakve Dubiozabai nebodere.
Manjak saznanja i kulture o suštini Opatije drži ovakve ishitrene komentare u velikoj mentalnoj zabiti kakvu resi “demokracija lupanja komentara”, i možete se samo tješiti da niste jedina. Sumnjam da ste Opatijka, jer takvo što zasigurno ne biste u tom slučaju napisala. S poštovanjem.
Vani je bura. Uzimam peraje i silazim u more. Držim pogled na moru. Do novog dna.
Dno novog dna. Do novog dna. S poštovanjem.