Arhiva kategorije: Razmišljanja

Zoran Žmirić: Slika je odskočna daska za priču – Intervju u časopisu Književnost uživo

Tea Marković pripremila nam je pravu poslasticu

Zoran Žmirić riječki je pisac, urednik i glazbenik, pa iako će nam njegova mrežna stranica ponuditi nešto suženiju verziju njegovih aktivnosti, internet srećom nije sklon skromnosti kojoj jest sam Žmirić i jednostavnom ćemo pretragom dobiti širu sliku Žmirićeva rada. Upravo je slika, točnije, fotografija ono što nam „ovdje i sada“ privlači pažnju.

kist

Dokaz

Već od prve godine izlaženja Književnosti uživo, Zoran Žmirić sudjeluje u stvaranju (osim ostalih, i) vizualnog identiteta ovoga projekta, a posljednji je broj, kao i ovaj, u potpunosti opremljen Žmirićevim fotografijama. Upoznajmo, stoga, i Žmirića fotografa: pogledajmo što radi, što mu „upada u oko“, pitajmo ga gdje se i kako napaja inspiracijom i kako to da svugdje nosi fotoaparat, a nigdje ga (gotovo) ne spominje.

Kako se radi o „našem“ čovjeku, dopustit ću si hibridni intervju prisne relativnosti. „Hibridni“ zato što ću tijekom zapitkivanja rado i sama dekonstruirati Žmirićev rad, a „prisnost“ će se očitovati u jednostavnoj i ugodnoj zamjenici „ti“…
Pa pogledajmo kako se Zoran Žmirić snalazi bez onog finog, udobnog odmaka koji autor dobiva prije negoli njegov rad biva predmetom recenzije i upoznajmo još jednu-dvije(-tri) njegove dimenzije!

truba-jerihonska

Jerihonska truba

Koliko se dugo baviš fotografijom, kako je krenuo i čime je pogonjen (što održava) tvoj fotografski „nagon za igrom“?

Iskreno, krenulo je tako što sam slijedio suprugu koja u svim segmentima, od promišljanja do tehničkog pristupa i realizacije, radi daleko bolje fotografije od mene. Počelo je prije desetak godina, a s povremenim prekidima traje i danas. Goni me, kao i u svemu, potreba za izražavanjem. Znaš ono… Kako pisci kažu „kad ne bih imao olovku i papir, pisao bih noktima po zidu“. Moraš imati alate za ostvarivanje kreativnosti, konačno, to je prije svega potrebni oblik ponašanja.

Naravno, osnovno je pitanje uvijek drugo — što te inspirira?

Prepoznavanje priče tamo gdje je nitko ne vidi. Motiv u naizgled ničemu. Fotografija može biti ogledni primjer tehničkog savršenstva, ali ako mi ne budi emotivni podražaj neću trošiti oči na nju. Meni jedna od najdražih fotografija koju sam napravio prikazuje željezni ukošeni rukohvat na zidu koji skriva stepenice. Pri dnu zida su dvije mrlje, veća i manja koje izgledaju kao veliko uho i oko. Rukohvat izgleda kao povijena surla. Fotku sam nazvao ‘Slon’.

Voliš se igrati slikom pa često zabavljaš svoje Facebook prijatelje raznim domišljatim fotoinstalacijama, zabavnim i gotovo uvijek u boji. S druge strane, poznajemo i ozbiljnog Žmirića čiji se fokus voli osloniti na „usamljenost“ stanovitih objekata, motiva i doživljaja, a potonji su često crno-bijeli. Odakle ova dualnost prikaza i što za tebe znači crno-bijela fotografija?

Kolor fotografija skriva 16 milijuna nijansi boja, a crno bijela tek 256 nivoa tonova pa samim time C/B fotka nudi veći izazov za definiranje kadra i provociranje dinamike, hahaha. A dvojnost, čuj… To je osnovni element propitkivanja i temeljna postavka svakog inteligentnog bića. Dualizam postoji da bi nešto s nečim mogli usporediti. Kada bi cijeli svemir i sve u njemu bilo bijele boje, kako bismo znali da je to bijelo kad ne bi postojao pojam o crnom ili recimo crvenom? Mene ta tema zaokuplja otkad pamtim da imam svijest. U jednoj fazi života svodila se na propitkivanje raznih oblika stvarnosti, u drugoj na odvagivanju principa unutar odnosa čovjeka, društva, svijesti i nadsvijesti… Da ne kompliciram; bila to filozofska, religiozna, socijalna ili duhovna kategorija, dualizam vidim kao referentnu točku za bilo koju vrstu rasta. Time se bavim ponajviše u književnosti, pa nije ni čudno da ih netko kao ti sad, primjećuje i u fotografiji.

estetika-ruc5benog

Estetika ružnog

Motivi koje susrećemo u tvojoj fotografiji uglavnom su riječki, a ne nedostaje im ni stanovitog „religioznog“ tona u smislu pokidane riječke industrije, lučkog grada koji polagano ovu prvu referencijalnu odrednicu ustupa kulturi, stoga vidimo skulpture, stolice, lica… Dijelove neke nove zajednice u kojoj susrećemo likove za razliku od napuštenih industrijskih krajolika u kojima susrećemo tek samoću nekadašnjih mjesta života. Čini li te ovo nostalgičarem riječke industrijske priče? Kako doživljavaš Rijeku koju fotografiraš?

Nisam nostalgičar, fokus mi nije na prošlosti jer ona ne postoji, jednostavno… Prošla je. 🙂 Zanima me sadašnji trenutak. Ljudi i ovako nostalgiju pogrešno vežu uz neko bolje, ljepše vrijeme dok je u stvarnosti riječ o žalu za osobnom prolaznošću. Kad čovjek provede djetinjstvo u siromaštvu, vratio bih se u djetinjstvo ne zbog siromaštva, već zbog djetinjstva. Ja prošlost gledam samo kao odjek koji rezonira u sadašnjosti. Rijeku doživljavam kao i svaku drugu lokaciju koju sam imao priliku fotografirati, dakle nemam doživljaj fotogeničnosti prostora već motiva. Rijeka je tu u prednosti jer tu živim cijeli život i to je sve.

Kada bih si dopustila da kažem da su dva temeljna koncepta tvoje fotografije oni „progresivnosti“ i „usamljenosti“ (kako individualnog, tako i kolektivnog), bi li se složio i kako bi prokomentirao njihovu međusobnu povezanost na razini slike?

To je točno i vidljivo je i u mom pisanju. Slika je nadogradiv materijal, odskočna daska za vlastitu priču. Ako čovjek koji gleda fotografiju iz nje ne može iscrpsti dovoljno goriva za lansiranje u svijet izvan osobnog, mentalnog ograničenja, takvu je fotografiju trebalo obrisati još na kartici. Isto mislim o svakoj vrsti kreativnog rada.

Dobri stari Platon kaže nam da su geometrijska tijela i prikazi jedini zdravi vizualni sadržaji koje valja promatrati na/u slikama, a i kod tebe vidimo ovu tendenciju. Radi li se o idealizmu i stanovitoj klasičnosti naspram, možda avangardnih preferencija? Postoji li za tebe ona bodlerovska „estetika ružnog“ ili si skloniji klasičnom poimanju vizualne umjetnosti?

Estetika ružnog! 🙂 Imao sam negdje 2008. samostalnu izložbu tog imena. Bio je to serijal koji je nastao u industro- okružju, komplet statične geometrije bez imalo mentalnog podražaja, pravilni, skoro pa dosadni prizori kolabirane energije ­— strojeva koji su nekad inducirali pokret, a koji je ubilježen na fotografiji potpuno utišan. Na fotkama su dominirale ogromne, nekad moćne mašinerije koje u konačnoj fazi propasti industrije pričaju o prolaznosti. Iza tih strojeva valjala se priča o proizvodnji, djelovanju, radu, stvaranju, energiji… Ti su strojevi hranili na tisuće obitelji, producirali na milijune proizvoda koji su služili svojim tvorcima, a na koncu su ostali zarobljeni u kadru, sami, nepokretni, u smiraju… Nedostajao im je tek promatrač koji bi ih svojom emocijom potakao da poput Nexusa 6 u sjedištu Tyrell korporacije zapitaju svog kreatora za još koju godinu života. Bila je to serija skoro pa nalik na groblje slonova, istovremeno depresivna i zavodljiva, izazivala je jednako i poštovanje i sjetu. Taj je serijal na ljude ostavio dublji dojam nego jedna kasnija izložba portreta koju sam napravio tijekom boravka u Indiji 2011. Dakle, ako odškrineš vrata i ostaviš čovjeku da bude aktivni sudionik tog kadra, bilo da im neće prići zadovoljan onim što mu nudiš, bilo da će u mašti posegnuti rukom i otvoriti ih do kraja otkrivajući prizor koji njemu odgovara, na emocionalnoj razini utiskuješ dublji pečat nego li kad ma kakvu ljudsku priču serviraš na ‘izvol’te’. To balansiranje između krajnosti stvara osjećaj koji me privlači bez obzira na motiv i tehniku.

134455_1773305462493_7381314_o

Sestre iz Puttaparthija

Nedavno je objavljen i tvoj drugi roman Snoputnik čija je promocija vremenski tek malo udaljena od posljednjeg broja Književnosti uživo, a koji je u potpunosti opremljen tvojim fotografijama. Snoputnik se bavi jednim osobnim putovanjem, kako vanjskim, tako i unutarnjim, lika koji „ističe“… Pronalazi se i gubi istovremeno, a čitava je radnja zaogrnuta (snažnim i posvudašnjim) simbolima srca i uma, čuvstvenog i racionalnog. Slično, posljednji broj Književnosti uživo obilježen je motivima puta i jednokratnosti lika (kao takvog) na putu do spoznaje koja je „iznad znanja“. Ovaj bismo roman mogli uzeti kao stanovitu točku preklapanja Žmirića-pisca i Žmirića-fotografa i stoga pitam samo Žmirića — savjetuješ li nam (kao promatračima i čitateljima) da je samoća („usamljenost“) inherentna spoznaji („progresiji“)?

dont-cry

Don’t cry

Ako je istina da se u grupi lakše putuje, onda ne! 🙂 Ja jesam samotnjak i većina mog stvaralaštva pliva u samotnjačkom opredjeljenju, izuzev glazbe gdje funkcioniram kao dio kolektiva, no spoznajni trenutci su kruna iskustvenoga koje uvelike ovisi o interakciji s okolinom. Dakle samoća implicira mir unutar kojega čovjek može čuti svoje unutarnje ja, no do tog trenutka prepoznavanja dolazi se ne nužno kroz samoću, jer opažajući samoću možeš opaziti uglavnom samoću. Snoputnik sugerira da je za prepoznavanje cilja čovjek sam sebi dovoljan, no uz uvjet da opaža svijet i opaženo primjenjuje. Za postizanje iskustvenog nije dovoljna akcija, bez reakcije nemamo referentne točke od koje gradimo iskustvo. Čovjek jest jedinka, ali je istovremeno i skup svih iskustava, socijalnih uvjetovanja, tuđih očekivanja… Snoputnik je slojevit roman prepun simbolike u kojemu glavni lik ostvaruje dvije razine putovanja: jedno je stvarno, fizičko putovanje na daleki Istok, a drugo je putovanje u prošlost, imaginarno, snovito, iznova proživljeno u mašti. Dekonstrukcija prošlosti opet je konstrukt, pa ponovno raščlanjivanje iskustva potkrijepljeno novim saznanjima traje onoliko koliko traje i život. Kraj života je kraj učenja.

Mi u uredničkom timu Književnosti uživo znamo da ćeš nam se uvijek (i u rekordnom roku) odazvati na pozive za (vizualnu i inu) suradnju… Pa ipak, rijetko ćeš gdje spomenuti svoj fotografski rad, a naglasiti gotovo nikako… Zašto fotografiju, unatoč objavljivanosti, još uvijek nekako čuvaš od fokusa javnosti? Izražava li te lakše ili teže od riječi?

Pišem kad osjetim neopisivu želju za time. Fotografiram slučajno. Nikad ne idem ciljano fotografirati, čak se zna dogoditi da ponesem opremu i da aparat uopće ne klikne. Fotografija je reakcija na podražaj. Oko opaža detalj, a prst reagira.

Unatoč obilju koncepata, motiva pa i kompleksnosti narativne strukture, iza Zoranovog je rada jednostavna filozofija.
Usamljenost i progresivnost, slika i priča, to jest san i put zapravo su isti polovi dualiz(a)ma koji je naprosto referencijalna stvar. Kreativnost je ključ, ona je potrebni oblik ponašanja i zaista, za nju moraš imati alate.
To je filozofski prijedlog za spoznaju Žmirićeva rada.
Gledajući Zoranove fotografije sada, čine mi se jednako zanimljivim, ali ipak „nepotpunim“ jer smatram da je za potpuni doživljaj Žmirića istog potrebno i čitati. Nužno, štoviše.
To je praktičan prijedlog za spoznaju Žmirićeva rada.
Kad sam sjela da pročitam odgovore koje mi je Zoran poslao pomislila sam kako je on „prešao“ mene, koja sam formom ovog intervjua pokušala prijeći njega. Kako?
Pa ponegdje je Zoran „zorno zažmirio“. (Kad žmirimo, ne znači da ne vidimo.) 😉
Hvala, Zorane.

Tea Marković

Za veći izbor fotografija: Slika je odskočna daska za priču – Intervju u časopisu Književnost uživo

Milan Zagorac: 16.6.2013., Bloomsday, nema smisla citirati Joycea, ovo je ionako tršćanska priča

Jučer je bilo vruće i nije bio nimalo ugodan da za šetnju Trstom, ali što ćeš, kupujemo jeftiniju hranu u Coopu, zatim šetamo gradom, zatim malo uživamo u lijepim prizorima putničke luke i Piazza unita, Piazza borsa itd., da bi se skuhani vratili kući navečer, nas pet, u malom autu s klimom.
Bili smo u tom Trstu i prije nekoliko dana, počastio nas je professore M. s ručkom u Siora rosa na Piazza  Hortis, u blizini Svevova spomenika, uzeli smo: Tamara orecchiette s pestom genovese, sior professore, dragi naš prijatelj M. uzeo je punjeni patlidžan, a ja melanzane alla parmigiana (malo drugačiju od one kućne, puničine, ali dobru, u svakom slučaju, isplati se), jelo od patlidžana, sira i luka, naravno, nešto kao musaka, pravu vegetarijansku poslasticu za koju naši ljudi uglavnom ne znaju.
Koliko li je vremena prošlo od naše zadnje zajedničke šetnje Trstom, s kojim Tamara i ja imamo i nemamo veze (naime, tamo smo jednom mjesečno, kupujemo hranu, naravno, ponekad cipele, ali samo ponekad, zatim, ako trebaju neke stvari koje kod nas ne postoje, ali uglavnom to je posve nebitno, a valjda se zbog nepostojanja jezične barijere osjećamo tim kućnije, kao u nekom mentalnom produžetku Rijeke)… Bit će skoro tri godine, a sada više drage gđe V., supruge siora M. više nema, nakon duge, mučne i teške bolesti koja je trajala i trajala, tako da je naš današnji razgovor bio razgovor o toj boli, rastanka naravno, pa nije ni čudno da je M. tako zagrlio Tamaru i mene, kao da smo mu vlastita djeca ili, barem, dragi, dobri prijatelji kad je vidio našu HR registraciju nakon višetjednih putešestvija po Italiji.
Mi smo V. pustili da brodi oceanima, gdje je duša slobodnija.
Jasno, otvorila su se i pitanja o nama, kako smo, jesmo li bolje, i tako nešto, pa se ispostavilo da smo i mi u tom Trstu, dok je njegova V. nažalost umirala, imali susret s vlastitim strahovima od bolesti, od smrti, da, upoznali smo onu strašnu i veliku Cattinaru iznutra, bolnicu na 16 katova iznad zemlje i još pet ispod, ponad Trsta, u dva velika bloka, ali, eto, taj je naš susret s bolničkim Trstom srećom bio kratkotrajan, iako su naša hodočašća u riječke bolnice puno puno češća… možda sve povezano s uranovskim aspektima, s onim tehnološkim aspektima koji su nam nužni kako bismo nadvladali vlastita ograničenja (tijela)… i sve je to zanimalo M.-a, i nikako mu nije bilo jasno zašto o tome nismo govorili, zašto smo mu prešutjeli ove važne istine, a ja sam se pravdao, “da, stvar je u tome da je tvoja situacija daleko veća od naše, ti si izgubio ženu, izgubio si V., a mi smo se samo prestrašili, našli u teškoj situaciji, mi smo samo u programu…” Istina je negdje u sredini, kao da su između ta dva, posve osobna Trsta, naši životi ušli u jednu čudnu interferenciju, igru duša koje je jako teško objasniti racionalnim mehanizmima, no kao magija funkcionira sasvim dobro. Pa makar i s letalnim posljedicama, ali što je to u odnosu na… Ona živi zauvijek, pa se unaprijed možemo dogovoriti o susretu u vječnosti.
Kako god, M. nas je počastio, bogovski, popili smo i jedan espresso, on sa sladilom, ja gorki, Tamara Ness s okusom lješnjaka…
Kao i jučer, kad smo popili neku kavicu u svom uobičajenom bariću (da, zamisli, znaju nas pa čak ulazimo u one male razgovore, bla, bla, o svemu, zgodna mala Talijankica nas srdačno uslužuje, gazdaričina kći), mene je zabolio trbuh i bilo mi je istinski loše… Možda od vrućine. Kao i kada smo pola sada kasnije na Viale XX settembre pojeli sladoled. Sjeli smo pored Arapina, međutim Arapin se maknuo od mene, kao da sam kužan ili smrdim, mora da sam smrdio, ipak sam cijeli dan na vrućini, ali sam osjećao, zaista osjećao da sam malo diskriminiran, osjetio sam rasnu diskriminaciju na sebi, okružen Arapima, Indijcima, Afrikacima i Azijcima, gotovo da nije bilo ni prilike čuti talijanski, osim crnca koji je pitao Ho fame, da mi un euro… Čudno. Istresao sam mu šaku nekog sitniša i rekao forza e corraggio… Glupo, što njemu to znači, on je rob, bijeda iz neke zlikovačke satrapije u Africi gdje penise režu satarom za krivi pogled na ženu, a ovdje je u Italiji i dalje bijeda, ali barem ne sijeku ekstremitete, možda čak daju i euro. Tragedija, siva zona, sjena naše civilizacije, sramota s kojom se suočavamo tek danas, kasno, višestruko prekasno.
Leopold Bloom je bio Židov kao i Svevo. Vrte mi se po glavi. Priča o ničemu i svačemu, o ograničenjima, duše koja se mora sputati “ničim” da bi “odradila” “ništa”… Čini se kao tlapnja, ali nije, riječ je o ultimativnoj istini, o zrcaljenju sebe u patnji kojom se nadrasta vlastita ograničenja. Zamršeno.
Kaže Tamara, sličiš na Izraelca, izgledaš kao onaj na National Geographicu koji lovi zmije po Izraelu, možda je Arapin instinktivno otišao na drugu stranu, no pustimo nagađanja, sve je to u sferi subjektivnog koje se prelama kao jedna nova, začudna, posve neopisiva stvarnost tako prazna od događaja, a tako prepuna promjene, tako bizarna poput ove nove Europske unije, superdemokratske superdržave superfinancija i cijelih slojeva novih robova koji su zabavljeni tzv. kruženjem elita.
Valjda zato tako rado ljudi čitaju romane s radnjom, a tako preziru djela bez radnje, iako nam se život, kako god to izgledalo nevjerojatno, sastoji od ne-radnje. A ipak je u stalnoj mijeni. Eto, prije tri godine je V. bila s nama, a sada je nema s nama. A to je samo najveća promjena. One male ni ne nabrajamo.
Profesor M. prezire radnju, a obožava poeziju. On je stara škola, Montale, Ungaretti, Quasimodo, Gadda, to je njegovo društvo, a Tamara i ja ga razumijemo, razumijemo i koliko je njemu teško jer sve to skupa nestaje, nestala je V., svijet koji je stvorio iščezava naočigled, s gadgetima, internetskim grupama, društvenim mrežama, sve to mu je nepoznato more, mi mu ni to ne spominjemo kao što mu nismo spominjali detalje oko našeg ogleda o vlastitoj bolesti i smrtnosti… jednostavno, bilo je neumjesno. V. je bila draga, pogled na fotografije nam izmamljuje velike emocije. V. je bila tako mlada. Na fotografijama je zauvijek ostala djevojka. Mlada žena, kao Tamara danas.
Nećak, koji je taj drugi dan došao u Trst s nama, bio je presretan zato što su mu teta, dakle, Tamara i nona, dakle moja punica kupile sat, veliki, moderni, lijepi kao znak pažnje za uspješan završetak školske godine. Nismo se provozali onim tramvajem, na remontu je, pa su tako ostale kartice za neku sljedeću priliku, nema veze, Tamara ionako nije ponijela aparat, znači, ništa ni od slika.
Ostaju slike koje na kraju zrcale nas.
Trst je naša krajnja geografska ekstenzija doma, poput Zagreba ili Varaždina na drugoj strani; mjesto gdje ljudi govore, misle i izgledaju slično nama. A ova je priča hommage za ne-priču, ne-događanje, iza kojeg se krije stotine malih, strašnih, ali i one nekolicine lijepih stvari.
Život je tako strahotno mjesto. Opet, bez te strahote kao da se ne bi nikada naježili. A to bi značilo samo jedno: da više nismo.

Senka Staniševski: Razbijeni snovi iznad Stuttgarta

Prelomi se ili klikne nešto u trenutku dok polako i oprezno pridržavam torbu, ponavljajući „Pazi na dokumente“ kao mantru. Pitam se gdje svi ti ljudi žure, a ne vidim da i ja ubrzavam korak s njima. I to je trenutak. (Dođe kao bljesak, uglavnom na pokretnim stepenicama.) Ja sam nitko i ništa!
Na početku sam se osjećala odbačeno. Zaprepašteno. Nema Jednoga, nema ni gospođice ljubavi, a bogami ni anđela s neba. Iznad nas plutaju oblaci teški na tisuće slomljenih snova. No, ovo je dobra priča. Lijepa priča. Kad smo stigli na kraj Haubanofa vjetar je nemilosrdno puhao. Raznio je moju kosu u svom ritmu. Pa shvatim, puhao bi i da me nema. Svijet bi nastavio istom rutom, tempom, štihom, i bez mene.
Sad sam već bijesna i gladna, prtljagu bi najradije bacila u prvu kantu, pa opet mislim… To je uglavnom, sve što imam. I sve što imam, odjednom, u drugoj državi ne vrijedi pišljivog centa. U tuđini, rekli bi „naši judi“.
Ali, kad si nitko, pa ništa, pa sve , pa netko, ti si slobodan čovjek u krugu života.
Par loših djela te više ne peče u nutrini, nebitni su. Neopterećeni skidaju lance gravitacije sa svojih pluća i plutaju gdje žele.
Što si stekao, a što posudio i nikad ne vratio zaboravljeno je. Baš kao što ćeš i ti biti. Zar to nije divno? To je najljepša definicija slobode koju sam ikad čula.
U Stuttgartu, nitko nikog ne razumije, tijela prolaze, okrznu me u žurbi, i tu se tek sjetim… Nemam kojem svijetu da se pravdam za svoje snove kao što mi vjetar ne objašnjava zbog čega puše. To je naša priroda. Žuriti ne treba, stići ću. Ako i ne stignem, zar je bitno? Život nije uvijek lijep. Ali je moj.

Fotografija: flackpoint @ morgueFile free pfotos

Uvodnik novoga broja KU-a (u svakom slučaju oštri editors cut)

Do sada nismo ni imali web pa vam se nismo ni mogli javljati ovim putem. Sada smo tu, najavljujemo, obraćamo se i objašnjavamo naše postupke, “zašto je nešto ovako” i “kako je nešto”, i svakako nastojimo biti up to date, kako bi se to fensi šmensi reklo. Ovo je mala i kratka najava sutrašnjeg objavljivanja našega novoga broja tu, u 11.00 po srednjoeuropskom vremenu (da ne bi bilo zabune, ovaj je broj nastao 8000 km od Rijeke, u Torontu, na tko zna kojim putanjama niz ulice Dundas, Yonge i Bloor našeg glavnog urednika broja)  pa da obilježimo i proslavimo dolazak proljeća! (a ti, Jelenoviću, još malo uživaj u torontskoj zimi i nabavi Mitsubishi kućnu grtalicu)

Mi strasni udarači tipkovnica, možemo biti bilo tko. Isto nažalost ne vrijedi i za urednike. Oni bi tek htjeli biti bilo tko, no, zapravo, imaju tešku zadaću da s vanjskim svijetom, s leđima prema zidu, komuniciraju svakodnevno. Prvi uvodnik sam napisao u siječnju, drugi prije dva tjedna, treći jučer, a četvrti danas (dakle, 9. ožujka). Ako ga konačno ne pošaljem za pola sata, može mi se dogoditi da zauvijek ostanem za tipkovnicom u ukletom uvodniku. Stoga hitro! Iako je urednički svijet donekle sužen, nije posve izuzet od stvaranja. No, kao odmak od usredotočenosti na proizvodnju riječi, ovakav projekt ljubi se tek jednom godišnje. Odgovornost odbijanja veća je no što se čini, a to je ona vještina pri kojoj urednici sjaje i izgore. Preskočite li nečiji rad vjerojatno je da ste zahtjevnijim čitateljima učinili dobro djelo, no moguće je i da ste ubili entuzijazam pojedinca koji se tek počeo stvarati. Da idem u krajnost, ustvrdio bih kako si nitko na vrat ne može natovariti više knjigoljubnih antagonista od nemilosrdnog šefa izdanja, mrguda kojeg nije nimalo briga za vaše tužne priče u stvarnosti. Interesira ga tek vaša fikcijska vještina. Upravo zato, urednike s pozicija treba redovito mijenjati, a tako će biti i ubuduće. Moja tiranija tek je ovobrojna. Uostalom, više volim biti bilo tko. Svi vi preskočeni, nemojte se srditi. Između napisanih redaka kroz godine, prije ili kasnije stasat će dobri autori. Literatura u nastajanju treba više roditelja.

Slaven Jelenović, glavni urednik broja

Thomas Bernhard, intervju iz 1970.

Teško je započeti. Za glupana to ne predstavlja nikakvu poteškoću, taj ne poznaje poteškoće. Takav radi djecu ili radi knjige, takav radi jedno dijete, jednu knjigu – neprestano djecu i knjige. Potpuno mu je svejedno, on ne razmišlja. Glupan ne poznaje poteškoće, on ustaje, pere se, izlazi na ulicu, gaze ga, postaje kaša, svejedno mu je. To su sve sami otpori, od početka, vjerojatno oduvijek. Otpori? Što je otpor? Otpor je materijal. Mozgu su potrebni otpori. Skupljajući otpore, ima materijal, otpor? Otpori. Otpor, kada gledamo van kroz prozor, otpor, kada trebamo napisati pismo – sve to uopće ne želimo, dobijemo pismo, opet otpor. Sve to bacimo na stranu no ipak kad-tad odgovorimo. Izlazimo na ulicu, kupujemo si nešto, pijemo pivo, sve nam je naporno, sve je to otpor. Razbolimo se, završimo u bolnici, zakomplicira se, opet otpor. Iznenada se pojavljuju smrtonosne bolesti, ponovo nestaju, zakače se za vas – naravno otpori. Čitamo knjigu – otpori. Ne želimo uopće knjige, ne želimo niti misli, ne želimo ni jezik niti riječi, rečenice, ne želimo priče – baš ništa ne želimo. Ipak, zaspimo, budimo se. Nakon spavanja slijedi buđenje, nakon buđenja slijedi ustajanje. Moramo ustati, protiv svakog otpora. Moramo izaći iz sobe, pojavljuje se papir, rečenice se pojavljuju, zapravo uvijek iznova iste rečenice… Ne znamo odakle… Jednoličnost, zar ne? Iz toga nastaju opet novi otpori, kada sve to primijetimo. Zapravo želimo samo zaspati i ne znati više ništa o tome. Tada iznenada opet radost…

prevela s njemačkog Nataša Medved

Fotografija: faustfoundation @ morgueFile free photo

Danilo Kiš: O piscima cinkarošima

Postoje tri vrste cinkaroša.
1. Oni koje je školovala policija i koji ‘rade svoj posao’. Kucaju u mašinu, naizmence, sonet i izveštaj za pol.arhivu. ‘Eros i meso’ (naslov soneta, recimo). Onda izvještaj: ’12. septembra 198+ sreo sam M.M.-a na Trgu Marksa i Engelsa. Imao sam u rukama časopis ‘Socijalizam’. M.M. je prelistao časopis i pitao za cenu. Rekao sa mu (četrdeset hiljada, starih). – ‘Jeftin vam je taj Socijalizam’ – izjavio je M.M., i sa prezrivim izrazom na licu vratio mi pomenuti časopis.’
Ovi prvi plaćeni su za svoj posao. Ubacuju ih u izdavačke kuće (urednici), pozorišta, itd.
2. Drugi tip su ‘dobrovoljci’. Svesno. Oni nisu zavrbovani, ne pišu izveštaje (ne moraju da ih pišu). Oni su, kao i prvi, provokatori. Oni pišu, takođe, pesme i prozu. Ima ih mnogo među dečjim pesnicima. Oni su i sami nalik na pokvarenu decu. Već su u školi, po svoj prilici, bili prijavljivači. Njihov je sistem sledeći: dograbivši priliku da se nađu u blizini nekog političara ili ‘policajca’, oni brane svoju tezu, kao protivtezu vašoj. Oni su, dakle, pošteni.
Oni ne lažu. Samo ‘ponavljaju’ reči koje su čuli od vas. (‘Brane svoju tezu.’) – ‘Rekao sam onomadne da se ne slažem s Kišom kad kaže da su pisci cinkaroši.
On time pravi razdor među piscima itd. Izaziva nepotrebno sumnjičenje.’ Time je a) cinkario vas; b) skrenuo pažnju na tekst koji ovaj nije čitao; c) napravio mu je sažetak vašeg teksta (uprošćen i netačan); d) ogradivši se od vašeg stava, pokazao je svoju odanost stvari. Ovi su brojniji. Dospevaju takođe na funkcije.
3. Oni koji čine isto što i prethodni, ali nesvesno. Oni se druže s političarima, lokalnim rukovodiocima i pravim cinkarošima (nekad u istom licu ili u dvojnoj funkciji). Oni samo brbljaju, prenose ono što su čuli.
Lako prelaze u grupu 1. i 2.
Ima ih mnogo i među tzv. disidentima.
Podjednako opasni kao i oni gore pomenuti.
Sve ih treba pomagati, jer to oni rade da bi prehranili decu.
Danilo Kiš
Pisci-cinkaroši; Skladište, BIGZ Publishing, str. 172-173
Preneseno sa stranice Akuzativ

Ilustracija: Sandro Botticelli, Licemjeri, ilustracija za Danteovu Božanstvenu komediju