Arhiva kategorije: Razmišljanja

Uvodnik novoga broja KU-a (u svakom slučaju oštri editors cut)

Do sada nismo ni imali web pa vam se nismo ni mogli javljati ovim putem. Sada smo tu, najavljujemo, obraćamo se i objašnjavamo naše postupke, “zašto je nešto ovako” i “kako je nešto”, i svakako nastojimo biti up to date, kako bi se to fensi šmensi reklo. Ovo je mala i kratka najava sutrašnjeg objavljivanja našega novoga broja tu, u 11.00 po srednjoeuropskom vremenu (da ne bi bilo zabune, ovaj je broj nastao 8000 km od Rijeke, u Torontu, na tko zna kojim putanjama niz ulice Dundas, Yonge i Bloor našeg glavnog urednika broja)  pa da obilježimo i proslavimo dolazak proljeća! (a ti, Jelenoviću, još malo uživaj u torontskoj zimi i nabavi Mitsubishi kućnu grtalicu)

Mi strasni udarači tipkovnica, možemo biti bilo tko. Isto nažalost ne vrijedi i za urednike. Oni bi tek htjeli biti bilo tko, no, zapravo, imaju tešku zadaću da s vanjskim svijetom, s leđima prema zidu, komuniciraju svakodnevno. Prvi uvodnik sam napisao u siječnju, drugi prije dva tjedna, treći jučer, a četvrti danas (dakle, 9. ožujka). Ako ga konačno ne pošaljem za pola sata, može mi se dogoditi da zauvijek ostanem za tipkovnicom u ukletom uvodniku. Stoga hitro! Iako je urednički svijet donekle sužen, nije posve izuzet od stvaranja. No, kao odmak od usredotočenosti na proizvodnju riječi, ovakav projekt ljubi se tek jednom godišnje. Odgovornost odbijanja veća je no što se čini, a to je ona vještina pri kojoj urednici sjaje i izgore. Preskočite li nečiji rad vjerojatno je da ste zahtjevnijim čitateljima učinili dobro djelo, no moguće je i da ste ubili entuzijazam pojedinca koji se tek počeo stvarati. Da idem u krajnost, ustvrdio bih kako si nitko na vrat ne može natovariti više knjigoljubnih antagonista od nemilosrdnog šefa izdanja, mrguda kojeg nije nimalo briga za vaše tužne priče u stvarnosti. Interesira ga tek vaša fikcijska vještina. Upravo zato, urednike s pozicija treba redovito mijenjati, a tako će biti i ubuduće. Moja tiranija tek je ovobrojna. Uostalom, više volim biti bilo tko. Svi vi preskočeni, nemojte se srditi. Između napisanih redaka kroz godine, prije ili kasnije stasat će dobri autori. Literatura u nastajanju treba više roditelja.

Slaven Jelenović, glavni urednik broja

Thomas Bernhard, intervju iz 1970.

Teško je započeti. Za glupana to ne predstavlja nikakvu poteškoću, taj ne poznaje poteškoće. Takav radi djecu ili radi knjige, takav radi jedno dijete, jednu knjigu – neprestano djecu i knjige. Potpuno mu je svejedno, on ne razmišlja. Glupan ne poznaje poteškoće, on ustaje, pere se, izlazi na ulicu, gaze ga, postaje kaša, svejedno mu je. To su sve sami otpori, od početka, vjerojatno oduvijek. Otpori? Što je otpor? Otpor je materijal. Mozgu su potrebni otpori. Skupljajući otpore, ima materijal, otpor? Otpori. Otpor, kada gledamo van kroz prozor, otpor, kada trebamo napisati pismo – sve to uopće ne želimo, dobijemo pismo, opet otpor. Sve to bacimo na stranu no ipak kad-tad odgovorimo. Izlazimo na ulicu, kupujemo si nešto, pijemo pivo, sve nam je naporno, sve je to otpor. Razbolimo se, završimo u bolnici, zakomplicira se, opet otpor. Iznenada se pojavljuju smrtonosne bolesti, ponovo nestaju, zakače se za vas – naravno otpori. Čitamo knjigu – otpori. Ne želimo uopće knjige, ne želimo niti misli, ne želimo ni jezik niti riječi, rečenice, ne želimo priče – baš ništa ne želimo. Ipak, zaspimo, budimo se. Nakon spavanja slijedi buđenje, nakon buđenja slijedi ustajanje. Moramo ustati, protiv svakog otpora. Moramo izaći iz sobe, pojavljuje se papir, rečenice se pojavljuju, zapravo uvijek iznova iste rečenice… Ne znamo odakle… Jednoličnost, zar ne? Iz toga nastaju opet novi otpori, kada sve to primijetimo. Zapravo želimo samo zaspati i ne znati više ništa o tome. Tada iznenada opet radost…

prevela s njemačkog Nataša Medved

Fotografija: faustfoundation @ morgueFile free photo

Danilo Kiš: O piscima cinkarošima

Postoje tri vrste cinkaroša.
1. Oni koje je školovala policija i koji ‘rade svoj posao’. Kucaju u mašinu, naizmence, sonet i izveštaj za pol.arhivu. ‘Eros i meso’ (naslov soneta, recimo). Onda izvještaj: ’12. septembra 198+ sreo sam M.M.-a na Trgu Marksa i Engelsa. Imao sam u rukama časopis ‘Socijalizam’. M.M. je prelistao časopis i pitao za cenu. Rekao sa mu (četrdeset hiljada, starih). – ‘Jeftin vam je taj Socijalizam’ – izjavio je M.M., i sa prezrivim izrazom na licu vratio mi pomenuti časopis.’
Ovi prvi plaćeni su za svoj posao. Ubacuju ih u izdavačke kuće (urednici), pozorišta, itd.
2. Drugi tip su ‘dobrovoljci’. Svesno. Oni nisu zavrbovani, ne pišu izveštaje (ne moraju da ih pišu). Oni su, kao i prvi, provokatori. Oni pišu, takođe, pesme i prozu. Ima ih mnogo među dečjim pesnicima. Oni su i sami nalik na pokvarenu decu. Već su u školi, po svoj prilici, bili prijavljivači. Njihov je sistem sledeći: dograbivši priliku da se nađu u blizini nekog političara ili ‘policajca’, oni brane svoju tezu, kao protivtezu vašoj. Oni su, dakle, pošteni.
Oni ne lažu. Samo ‘ponavljaju’ reči koje su čuli od vas. (‘Brane svoju tezu.’) – ‘Rekao sam onomadne da se ne slažem s Kišom kad kaže da su pisci cinkaroši.
On time pravi razdor među piscima itd. Izaziva nepotrebno sumnjičenje.’ Time je a) cinkario vas; b) skrenuo pažnju na tekst koji ovaj nije čitao; c) napravio mu je sažetak vašeg teksta (uprošćen i netačan); d) ogradivši se od vašeg stava, pokazao je svoju odanost stvari. Ovi su brojniji. Dospevaju takođe na funkcije.
3. Oni koji čine isto što i prethodni, ali nesvesno. Oni se druže s političarima, lokalnim rukovodiocima i pravim cinkarošima (nekad u istom licu ili u dvojnoj funkciji). Oni samo brbljaju, prenose ono što su čuli.
Lako prelaze u grupu 1. i 2.
Ima ih mnogo i među tzv. disidentima.
Podjednako opasni kao i oni gore pomenuti.
Sve ih treba pomagati, jer to oni rade da bi prehranili decu.
Danilo Kiš
Pisci-cinkaroši; Skladište, BIGZ Publishing, str. 172-173
Preneseno sa stranice Akuzativ

Ilustracija: Sandro Botticelli, Licemjeri, ilustracija za Danteovu Božanstvenu komediju