Arhiva kategorije: Razmišljanja

Davorka Medved: Libby

Znam je već desetak godina. Možda koju više. Tu i tamo smo si dobre, družimo se. Volim je. I ona mene. Ali nestalna je. Ode pa se dugo ne vraća. A onda se nenajavljena useli. Nema frke, ona je gošća koju rado primam. Uživam kad je kod mene. Ma može ostati za stalno. Ali neće. Ona je žena od kojih trideset i nešto, možda četrdeset. Izgleda mlađa. Živjela je i živi bez stresa, nesputano. To blagotvorno djeluje na Libby, ljepoticu. Postala je još ljepša, a mnogima i poželjnija. Kad je vidiš na prvu, djeluje malo divlje. Nije baš njegovana. Nosi stare kaubojske čizme. Kaže, kožne su, udobne su, stopile su se s njenom nogom. Što da ih mijenja? Neće ta na nogu staviti štiklu, ni u ludilu! Ne zanima je patnja zbog ispraznih ciljeva, a u to bi spadalo nošenje štikli.  A tek njen dugi kožni kaput! Kao da stiže s bojišnice.  Koliko puta sam joj ponudila da uzme nešto moje, ili da joj kupim novi, moderniji, koji nema ogrebotina. Ne pristaje. Uporna je i tvrdoglava. Rijetko posjećuje frizera. Njena bujna kosa nesputano leti na sve strane.

A opet, sve na njoj pristaje  joj savršeno.

Kad je ovako opisujem, neupućeni bi mogli zaključiti da je to neka neodgovorna žena. Upravo suprotno, odgovorna je prema sebi, prema drugima, prema slabijima, nesretnima, prema  čovječanstvu, planeti, prema svemiru. Ima ugrađen smisao za poredak stvari. Ne remeti ga, već ga potpomaže i upotpunjuje. Ali, to je njoj prirodno, kao vodu piti. Nema težine, sve je lako i baš onako kako treba biti. Ne opterećuje se ničim. Nebo joj je granica. Puno sam naučila za naših druženja. Ona mi je bila treće oko, uvid u stvarnost, u pravu prirodu i poredak stvari.

Kako smo se upoznale?

Radila sam svakoga dana po 10 sati minimalno. Imala sam dobru plaću i povlastice. Kvaka je bila u tome da su me povlastice još dublje zakopavale u posao. Onda sam počela maštati o tome da dam otkaz i da jedno vrijeme ne radim. Stvari su se tako i posložile i ja sam nakon 20-ak godina rada dala otkaz i prestala raditi. Slobodna, napokon! Dišem punim plućima. Nemam šefova ni klijenata, nitko me ne tlači. Uobrazila sam da znam definiciju slobode. Tada smo se prvi put susrele i upoznale. Ushićeno sam joj ispričala svoju situaciju i rekla da sam sretna jer sam napokon slobodna. Pogledala me sa zanimanjem i podigla lijevu obrvu. Kako i neće kad sam rekla da materijalna sigurnost daje čovjeku slobodu. Hm, kako se uzme, rekla bih danas.

Prođe koja godina. Susretnemo se opet Libby i ja. Kažem joj: sloboda je kad se suočiš sa strahovima i pustiš da se dogode, dapače provociraš ih, ubrzaš događaje. Ovaj put je ostala nešto duže. Nije podigla obrvu.

I tako s vremena na vrijeme, u ciklusima koji su se zbijali u sve češće događaje, Libby mi je dolazila u goste. Ona nije puno popovala i davala savjete. Njena prisutnost je bila katalizator za moje sazrijevanje. Ili je moja zrelost nju pozivala u goste?

Ima li slobode za čovjeka?

Ima, odgovara mi Libby.

Pa tko je slobodan? Mislim, materijalna stvarnost nas uvijek veže za ovaj svijet, tako da jedino indijski jogi koji se hrani sunčevim zrakama i odbacio je sve ovozemaljsko, a još uvijek je živ, jedino taj jogi je slobodan?!

Možda, opet će ona.

Ne znam. Još ne shvaćam do kraja. Sloboda nam je neuhvatljiva, možda je doživimo na nekom drugom svijetu, u drugom životu, na višem nivou, ali u ovom materijalistički determiniranom, teško ili nikako.

Na njenom licu lagani zagonetni osmjeh. Kao Mona Lisa. Libby, Libera, Slobodna, neuhvatljiva.

Foto: http://www.irishexaminer.com/examviral/real-life/these-pictures-of-indias-holy-men-practising-yoga-are-radically-different-from-our-health-obsessed-versions-338422.html

 

 

 

Tatjana Mrvoš: Kada je SOS telefon tražio volontere, pa je jedan lajk promijenio tok stvari

Tatjanu sam upoznao prije nekoliko godina i znam da je vrlo angažirana u mnogim stvarima, baš onaj društveni kotačić koji vrti da se svijet ne zaustavi, makar se radilo o radnim akcijama za čišćenje krame iz bliže okolice grada ili prezentacijama zbirki “nevažnih” lokalnih pjesnika. Znam da sam je tlačio s tim svojim književnim stvarima, ali taj je altruističko-aktivistički potencijal, nešto što se ne vidi, ali se osjeti u rezultatima, sažet i u ovom kratkom tekstu na temu sudjelovanja u SOS telefonu. Važno iskustvo, malo, kozmički gotovo nebitno, ali ljudski i te kako važno. Tatjana nam je donijela neka svoja iskustva.

Upravo razmišljam o tome koji je to zapravo onaj mali, naizgled nevažan trenutak u mom životu koji bih slavodobitno mogla proglasiti najvažnijom životnom prekretnicom, a što daje barem malo široj zajednici, u sadašnjem trenutku, na ovom svijetu.
Samo jedan takav trenutak bih namjerno izostavila, a posvetila se odluci koja će svakako utjecati na moj osobni razvoj, pa čak i promjenu mnogih do tada čvrstih stavova. Naravno, utjecat će i na izgradnju jednog novog zanimljivog identiteta u životu.
Sve se to dogodilo prije godinu dana, običajenim „facebookovskim“ putem, dakle općepoznatim pretraživanjem naslovnice, gledanjem fotografija prijatelja i njihovih objava, obavijesti te uobičajenom pretraživanju ostalih „društvenih“ aktivnosti.
Odjednom sam tako surfajući društvenomrežnim bespućima naišla na objavu da je netko od prijatelja „lajkao“ objavu „sos telefon grad Rijeka traži volontere“. Hm, činilo mi se zanimljivo da malo proučim o kakvim se tu zapravo volonterima radi. Otvarajući objavu došla sam do informacije o otvorenom natječaju za prijem volontera u SOS telefon grada Rijeke, udrugu koja se bavi potporom i pomoći žrtvama nasilja.
Uvjete toga natječaja nije bilo teško zadovoljiti, barem što se tiče forme budući da je trebala samo volja za takvom vrstom angažmana i punoljetnost. Odlučila sam da se želim okušati u volontiranju takve vrste, prijavila se mailom i ubrzo dobila poziv na razgovor za volontere, a nakon što su me izabrali slijedilo je sudjelovanje na edukacijama.
Na tim sam edukacijama zapravo naučila što znači sudjelovati na takvoj vrsti volontiranja i s kakvim se izazovima i problemima mogu suočiti u daljnjem angažmanu.
Stoga, volontiranje kao odluku da svoje slobodno vrijeme posvetim barem minimalnom suzbijanju sve prisutnijeg problema nasilja mogu slobodno nazvati životnom prekretnicom, odnosno novim, svakako malim, i naizgled neznatnim trenutkom u životu koji ostavlja doprinos i moj osobni pečat u zajednici.
U čemu se sastoji volontiranje u udruzi, kako me je promijenilo, u kakvim situacijama i kako zapravo volonteri mogu pomoći potrebitima?
Kao posebno educirani volonteri Udruge SOS telefon spremni smo pružiti savjete, podršku i pomoć žrtvama svih oblika nasilja prilikom aktivnog slušanja problema uzrokovanih nasiljem, no pomoć se korisnicima pruža i u suočavanju s drugim životnim problemima.
Naravno, moram napomenuti da me volontiranje svakako promijenilo tako da sam otkrila kako mogu slušati tuđe probleme s empatijom, uz što se duboko u meni javio onaj osjećaj da materijalno blagostanje nije najviše na ljestvici životnih prioriteta: pomažući drugima u zajednici zapravo pomažemo sami sebi kao duhovnom i odgovornom čovjeku u društvu.
Konkretno, moje volontiranje na SOS liniji kao jednog od niza volontera različitih profila i zanimanja se sastoji u pomoći osobama s najrazličitijim problemima, ne nužno vezanih samo za nasilje već primjerice problemima vezanim uz odnose s bližnjima, problemima koji uključuju lakša i teža depresivna stanja, te općenito razgovor, zapravo, razumijevanje i podršku. Primjerice, nekoj bolesnoj i usamljenoj osobi puno pomaže običan razgovor, što mi se i više puta potvrdilo u samoj praksi.
Naravno, uključena sam i druge aktivnosti budući da su ciljevi Udruge promicanje građanske svijesti o osnovnim ljudskim pravima na život bez nasilja, o potrebi zaštite žrtava te pravnim mogućnostima, ali i općenito širenje znanja o oblicima nasilja, prevenciji i djelovanju okoline.
Slijedom tih nastojanja priključila sam se pisanju komentara na odredbe prekršajnog i kaznenog zakona vezanih uz nasilje u obitelji i rodno uvjetovano nasilje za potrebe pravnog tima koji bi trebao biti oformljen u Udruzi. Uz aktivnosti koje sam navela, jedna sam od autorica članaka objavljenih u on-line glasilu SOS udruge, a od prije nekoliko mjeseci postala sam formalno i članica udruge.
Konačno, može li volontiranje promijeniti neku običnu osobu s prosječnim senzibilitetom i empatijom i bih li drugima preporučila isto to?
Kao što sam ranije napomenula, mene je volontiranje kroz proteklu godinu svakako oplemenilo, shvatila sam da sam izuzetno senzibilizirana za problematiku kojom se aktivno bavim, angažirajući se upravo na taj način u zajednici. To iskustvo mi je donijelo brojne male, naizgled nevažne trenutke kao skup povezanih događaja u životu koji su me ispunili ljepotom i osjećajem za društvenu odgovornost.
Naravno, svima preporučujem volontiranje, promijeniti će vas makar malo, a neznatno.
Ako ništa drugo barem svatko u sebi može osvijestiti, pa možda čak i živjeti onu poznatu aktivističku parolu: „Budimo promjena koju želimo vidjeti u svijetu, budimo aktivni!“
Dakle, usudi se i probaj!
Jedino što ti je za promjenu potrebno jest jedan klik mišem na x-inčnom ekranu.
Ili jedan svemogući „like“, veliki, nevažni facebookovski…

Foto: prekrasna ilustracija dragih kolegica – Lea Jurin / Nina Delanović iz Kombinata http://www.kombinat.com.hr/projekt/sos-telefon/

Milan Zagorac: Kako se spasio Wang-Fo

O slikopriči Marguerite Yourcenar i Mingsheng Pija

Wang-Fo, čuveni kineski slikar, lutao je kraljevstvom Han u pratnji svojega učenika Linga. No jednoga dana Car je poslao svoje vojnike po njih te zaprijetio Wangu strašnom kaznom…

Fotografija0115Gđa Linda iz Gradske knjižnice Rijeka na Turniću, dakle, one lokalne knjižnice gdje jednom do nekoliko puta na tjedan mijenjam stare za nove knjige, često za mene ima određene preporuke. Štoviše, vidim da, recimo to tako, prati moj ukus i svakako me nastoji “korigirati” ako zabludim s nekim vrstama knjiga: ako krenem previše u mračne priče, nastoji mi lektiru relaksirati nečim vedrijim, ako sam u nezanimljivim vodama, naleti često s nekim osvježenjem, ako me zaboli glava o teorija urote i sličnih priča, uvijek naiđe nešto manje zlokobno i više ljudski.

Fotografija0116Tako je naletjela ova knjiga, o mudrom i talentiranom slikaru Wang-Fou i njegovom darovitom učeniku Lingu, koje je car odlučio kazniti. I to zbog toga što je svijet koji je stvorio mudri i dobri slikar bio previše dobar u odnosu na stvarni svijet koji je bio prljav, siromašan i okrutan.

Fotografija0118-1Knjiga završava tako da sve prođe dobro po Wang-Foa i njegovog vjernog i dobrog učenika, ali mudrost je u činjenici da autentični svijet umjetnika i svijet tvari, dakle, onaj slikara i onaj cara zapravo uopće nisu isti svijet… Bit će da je toga još mišljeno u ovoj orijentalnoj skoro zen priči, ali meni je uljepšala večer i svakako je preporučujem u onome trenu kada se zapitate: pa, dobro, što ja to radim?

Ilustracije iz knjige u izdanju naklade Mala Zvona

 

Milan Dekleva: Umjetnost vezane riječi

Iz suradnje s časopisom Poiesis

Poezija je pjevajuće tijelo govora.

Govor je osjetilna svijest svijeta.

Kakvo tijelo ima govor? Tko u njemu pjeva?

Kako je svijet u govoru svjestan svoje osjetilnosti?

Za stare Grke logos je bio objelodanjivanje bivstva stvari, izraz univerzalne zakonitosti. Govor nije  dan samo ljudima, govorile su životinje i biljke, vjetar i sjene, Sunce, Mjesec te gibajuće jato zvijezda. Kozmos je bio prožet govorom, bio je burno polje energije, kojoj je jezik davao jasnost i prozirnost. S jezikom se čovjek doticao cjeline postojećega.

Kasnije, s grubim razgraničenjem žive i nežive prirode, tjelesa i duše, prisutnoga i odsutnoga,  spomenuti dodir se izgubio. Govorio je još samo čovjek, stvari su umuknule, zaboravljeno se zavilo u tišinu. Govor je postao kostur racionalnoga, promijenio se u kostur apstraktne spoznaje  rascjepanoga svijeta. Govorio je još samo razmišljajući čovjek, umovanje je preuzelo ulogu egzistencijalne sigurnosti, subjektivne izvjesnosti.

Mističnu uznemirenost jezika zamijenio je mehanički jezik znanstvenih struka. Čovjek je u njima tražio istinu svijeta pomoću beskonačnoga algebarskog nizanja uzroka, posljedica i zaključaka. U skolastičkom vrtlogu racionalne polazne točke opažatelj nije osjećao tajne koja ga je okruživala, već samo njegovu mrtvu strukturiranost. Pred očima mu je ostala jedino ljuska mikro i makro svijeta, njihov kostur i struktura: za njega je bio koristan jezik jedne dimenzije i jednoga značenja. Kada je jezik izgubio tijelo, u koje je bilo utisnuto dramatično čudo avantura, poetična nedorečenost govora je postala nepotrebnom. Uznemirujućom. Sumnjivom. Poezija je postala glas nefunkcionalnoga sanjarenja, znak romantičnoga atavizma i duševnih smetnji modernoga, visoko produktivnoga svijeta. Danas pjesništvo, kao što se slikovito izrazio flamanski pisac Stefan Hertmans, ima u društvenom okolišu sličnu ulogu kao lončarstvo ili sakupljanje marki.

Umjetnost vezane riječi, koja se našla na rubu ljudske društvene pažnje, time se vratila k svojem izvoru: k rođenju i pomlađivanju govora, logosa u izvornom smislu riječi. Poeziju sam namjerno nazvao umjetnost vezane riječi. U čovjekovom simboličnom govoru doista je poezija ta vještina i tehnika tumačenja svijeta koja je izrazito polivalentna. Tako, kao što se riječi u pjesmi vežu u cjelinu smisla (u prostornu mrežu unutarnjega konteksta), vežu se također na sve druge pjesme, na sve čovječje govorne avanture. Pjesma je uvijek egzistencijalni odgovor na svijet i ujedno poziv, invokacija svijeta, koji egzistenciju omogućuje. Dovodi je u vrijeme. Daje joj vrijeme, da nestane.

Pjesma ništa ne želi, zato postiže sve. Sa srčanim izlaganjem trenutku izričaja, sa svojom predanošću svemu što dopunjuje tijelo i dušu, pjesma privlači cjelinu svijeta da se oglasi. Čovječje uši su preslabe da bi uhvatile (te zadržale) zvuk svega što je. Zadaća poezije je da taj zvuk prevede, predstavi, privede u simbolični raspon čovjekove percepcije.

Kako je svijet u govoru svjestan svoje osjetilnosti?

Kakvo tijelo ima govor? Tko u njemu pjeva?

Govor je osjetilna svijest svijeta.

Poezija je pjevajuće tijelo govora.

O Milanu Deklevi

Pjesnik, prozaist te esejist Milan Dekleva se rodio 17. listopada 1946. u Ljubljani. Diplomirao je komparativnu književnost i književnu teoriju na Sveučilištu u Ljubljani. Bio je urednik studentske Tribune, Radija Študent, poučavao je glazbu, bio novinar Dnevnika te urednik književnog priloga Svet v knjigah.  Do mirovine je uređivao programe za djecu i mladež na Televiziji Slovenija. Nekadašnji član glazbene skupine Salamander, kompozitor scenske glazbe, strastveni igrač ragbija te vaterpola. Piše također poeziju i prozu za djecu, TV-scenarije te književnu i glazbenu publicistiku. Prevodi s engleskog i talijanskog jezika. Za svoj pjesnički, esejistički te prozaični rad primio je najvažnije državne nagrade. Autor dvadesetak pjesničkih zbirki, pet romana, dviju knjiga kratke proze te triju knjiga eseja.

Prevela sa slovenskoga: Mirela Fuš

Izvor: http://www.poiesis.si/milan-dekleva-vescina-vezane-besede/

 

Melinda Kostelac: Uzimam peraje. Ulazim u more i uranjam.

Uzimam peraje. Ulazim u more i uranjam. Peraje su plavocrne boje. Ispočetka još držim vezu s površinom, ali onda se skine. Preajama dolazim do pijeska na dnu. Zaronila sam brzo. Chapter one, skidam kože sa sebe.
Pijesak mi se zabija u nokte i muti dno pred očima. Tu dolje je Glina. Okus one žbuke u ustima, ispaljeni metak u zidu dnevnog boravka i vrleti spokoja razbijaju se o dna mora, jer tu je hladno. Vrulja se tu negdje provlači, hladno mi je. Ruke su mi naježene. Peraje se povijaju prema površini, more pljuje mjehure prema suncu. Vani je sunce. Tu je hladno ali je i nijemo. Koža mi ritualno blijedi, poput podmornog prekozemnog leša, vidim svoje ruke, to su prsti starog fetusa koji je dugi niz godina po struci nužnosti hvatao porculanske šalice prije pada na pod i ruke koje su podove glancajuć mijenjale. Sjećam se kad sam prvi put gledala pod morem. Kako se stvaraju grobnice? Je li smrt kristalno zrcalo? Postoji li zrcalo koje podrhtava na vrhu neke površine?
Izranjam uz pomoć jakih zamaha peraja. Vani je zrak priljubljen uz Malu gospu, miriši na tek rođeno dijete ljeta. Progutala sam i malo mora. Volim peraje. Posuđujem ih iz svijeta plastike, i drugim ljudima, jer svako toliko moram otići na dno i prisjetiti se jednog zavjeta.. Ljudi koji su mislili da ne volim pričati dolaze po moje peraje. Peraje me tjeraju da brzo plivam i pričam s kupačima. One me brzo odvode na novi dio dna.
Novi dio dna. Novi dio dna.
Dno i dan. Riječ pijesak lako zvuči na obali. Uz more još jedino pijesak pršti jezikom zatomljene povijesti.
Na dnu se cevuli vuku po pijesku kao po ogromnoj muljevitoj pustinji. Na dnu se možeš naježiti od olova trenutne pomisli i najtežih sjećanja. Tražila sam nešto o nasilju i mržnji na mreži, te su mi peraje zapele za slijedeće;
Poštovana Miranda B., oprostite na ovako kasnom odgovaranju, link sam vidjela u nečijoj objavi na drugim stranicama, međutim, možda biste trebali steći valjano saznanje da je zapravo ovo izvorno kupalište jedno od najljepših kulturnih dobara koje je Opatija imala i koje je zauvijek zagubljeno zbog podmetnutog požara. To je bilo za vrijeme države SFRJ, ako nešto o njoj išta znate, a da saznanja nisu izgrađena na apstraktnim medijskim pseudopovijesnim interpetacijama; radije saznanja pokušajte dobiti među ljudima koji su glavni dio svojeg radnog vijeka utkali u taj period i dostojanstveno živjeli a da nisu bili “jeftina radna snaga”, niti im ni na kraj pameti nije bio Dubai, koncept kakvog zagovarate u svom komentaru, izgrađenom na jeftinoj radnoj snazi. Opatija nije Dubai i to velika većina iole obrazovanih ljudi zna. Ovo što je Jutarnji svojevremeno objavio je tek idejna projekcija restitucije jednog kupališta, doduše, u onom obliku koje ponajviše odgovara izvornom izgledu, posljednjoj verziji, kupališta Angiolinabad, izrađene u Beču, od čiste hrastovine, donešene i montirane u velikim dijelovima iz Beča krajem 19. stoljeća u stilu secesije. Replika kupališta čini se ipak se neće dogoditi, možda na Vašu radost, ali nisam sigurna na čije još veselje. Drveno izvorno kupalište nije bilo teško za održavanje utoliko i jer mu nitko nikad nije učinio ništa obzirom da nas za njega vezuju snažne pozitivne uspomene, sve do tog ukletog podmetnutog požara 1989. Kupališne navike su se promijenile ali to ne znači da se kupališni objekt treba u potpunosti podrediti ugostiteljskim uslugama – trebalo bi biti barem uravnoteženo ako ne i obrnuto. Danas, 2015. godine, postoji nejasno prikazan novi projekt koji će u sklopu nove koncesije ovu česticu zagaditi betonskim ruglom koje je daleko od inventivnosti poigravanja između prošlosti i najsuvremenijih riješenja koje nudi današnja arhitektura, a ne odnosi se na nikakve Dubiozabai nebodere.
Manjak saznanja i kulture o suštini Opatije drži ovakve ishitrene komentare u velikoj mentalnoj zabiti kakvu resi “demokracija lupanja komentara”, i možete se samo tješiti da niste jedina. Sumnjam da ste Opatijka, jer takvo što zasigurno ne biste u tom slučaju napisala. S poštovanjem.
Vani je bura. Uzimam peraje i silazim u more. Držim pogled na moru. Do novog dna.
Dno novog dna. Do novog dna. S poštovanjem.

Milan Zagorac: Pobunimo se!

Uz knjigu Confinandanti Lorenza Toresinija, ali da ne govorim o toj knjizi.

Ovo je doslovno ono što mislim. Ne kao neka skupina, kao svi, dovoljno sam odrastao da znam da je “pobuniti se zajedno” nešto posve drugo od pobuniti se za sebe. Mi se moramo pobuniti svaki za sebe. Spasenje je individualna stvar.

Ne tlači nas toliko opresija sustava koji jest opresivan i koji nije valjan i koji jest uzurpatorski, jer je uvijek onaj koji ima moć uzurpator, nego nas muči pobuna iznutra. Pobuna protiv vlastitih načela, dogmi, strahova koji proizvode vlastitu represiju.

Jer naišao sam na jednu knjigu Lorenza Toresinija koja se zove Confinandanti, u vrlo slobodnom prijevodu znači “Oni koji prelaze granice”. Grenzgaenger. Shvatite to kako hoćete.

Osnovna je postavka da se čovjek ne može razviti ako se ne pobuni. Ako ne učini prekršaja, ako ne prekrši normu. Ako muž, makar duhom, ako ne tijelom, ne prevari ženu, ako žena ne prevari muža, ako sin ne svrgne oca, ako ne detronizira i ne odbaci kruta pravila igre svojeg roditeljskog gnijezda, a nakon toga ne asimilira sve one vrijednosti koje je stekao iz te obitelji, zajednice, odnosa, čega već.

Ako se čovjek ne pobuni, ostaje mlakonja, slabić, guravac, budite iskreni prema sebi, tko su vam privlačniji, kršitelji normi, pobunjenici ili dobri, fini službenici i namještenici?

Pobuna ima dvije svrhe: prva je da se pokažeš da jesi, da postojiš, da te ima, da postoji tvoj glas, druga je da svrgneš opresora i da preuzmeš njegove insignije moći. Najvažnija svrha je da razneseš strah. Jedini slobodan čovjek je onaj koji se ne boji. Ne mislim ludo hrabar, nego kojega nije strah. Gdje god i kako god živio.

To je prirodno, nema u tome ništa zlo, to je najnormalnija stvar, jer da nije tako, svijeta ne bi bilo. Odnosno, bilo bi svijeta, ali svijeta totalnih robova i njihovih gospodara. Gospodari bi s vremenom degenerirali i postali nakaze, robovi bi također postali još gori robovi, ali i to bi se srušilo.

Ne bunite se, dakle, samo protiv vidljivog simbola koji vas tlači, nego se bunite protiv unutrašnjih zidova koje ste izgradili. Ti su zidovi zaštite koje čuvaju vašu toplu kućicu, vaš balončić, vašu lagodnost plutanja u amnionskoj tekućini. Međutim, čovjek nije rođen da bi plutao u amnionskoj tekućini, čovjek je rođen da bi djelovao. Dakle, cilj vaše pobune možda jest u vanjskoj manifestaciji šef, otac, predsjednik države, diktator, nepravda u svijetu, bilderberzi, ali pobuna se odnosi na zidove u vama.

Moramo uzeti goleme čekiće i razvaliti te zidove, zapravo je poruka te knjige, o kojoj sam malo rekao, ali simbolički je ona utjelovljena u zidovima ludnica koje je Grande Maestro (dakle, Franco Basaglia) razvalio ne bi li provukao kroz njih simbol slobode, plavog konja, Marco Cavallo se zove, Konj Marko, koji je simbol oslobođenja izopćenika i osuđenika na smrt. Ako smo već svi osuđenici na smrt, zašto se bojimo ičega? Za provući Konja slobode na trg, treba uzeti čekiće u ruke i razvaliti zidove da bi mu se napravio put.

Čovjek koji se buni pati. Njegova je patnja iskonski osjećaj “biti čovjek”, svaki drugi osjećaj je “biti dijete”. Biti zaštićen je biti dijete, biti nesposoban mlitavac. Biti čovjek znači čak i to da ćete junački pasti. Živjeti sto godina kao mlitavac je sranje i nije vrijedno jer se nije ništa dobilo ni učinilo s time. Pokušati, pa makar posrnuti, makar pasti, to je smisao.

I čim čovjek uzmogne jednu stepenicu, treba doći na drugu, ta je još veća, teža, strmija i viša. Na tom putu, čovjek do krajnje ekstenzije svoga sebe dostiže ono što će za nekoliko generacija značiti “novi čovjek”.

Postoje u teologiji tri pojma, od kojih se dva pojavljuju u suvremenoj psihijatriji. Prvi je kerigma (jedini za koji nisam čuo poveznicu u psihijatriji) Nastavi čitati

Milan Zagorac: Nakon 9 sezonskih brojeva, rezultati se nižu sami od sebe

naslovna ljeto 2015Dragi naši čitatelji, do sada je u devet sezonskih brojeva objavljeno više stotina autora, a posebno nam je zadovoljstvo to što je upravo ovaj projekt omogućio mnogima sudjelovanje na književnoj sceni uz već uobičajene kanale – naše su prednosti posve izravna komunikacija autora s brojnom čitateljskom publikom, velik broj čitatelja i fanova stranice koji kontinuirano raste, a ono što je najvažnije, uočavamo i trend porasta broja autora kao i same kvalitete radova. Ovogodišnja je novost tiskano izdanje časopisa od ove godine dostupno pretplatnicima kao i narodnim knjižnicama.

S ovim brojem napravili smo puni dvogodišnji ciklus našega postojanja, a iz broja u broj se sve više potvrđuje važnost i utjecaj virtualnih projekata na književnu scenu, ne samo Rijeke koja ovime postaje književno relevantnija u organizacijskom smislu, već i na planu cijele Republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Crne Gore. Sve ovo što smo u posljednjih dvije-tri godine napravili možemo ponajprije zahvaliti dvjema stvarima: samoorganizaciji i društvenim mrežama.
Svi su naši brojevi časopisa kao i pripadajućih naslova čitani, listani ili dijeljeni više tisuća puta te je ukupan zbroj posjeta našim stranicama (Issuu, knjizevnostuzivo.org) više od pola milijuna, što za male književne projekte nastale na periferiji zaista predstavlja respektabilnu brojku. Cilj je povećati broj fanova na procijenjenih 100.000 na FB stranici sa sadašnjih četrdesetak tisuća, što predstavlja vrlo ostvariv plan.
Može se činiti da nije puno, no zaista je cijeli niz autora oknjižen (primjerice, samo u posljednjih godinu dana to su Dulce et decorum est Nevena Lukačevića, Moebiousova vrpca Željka Maurovića, Zapisano metkom Zorana Žmirića, Vražji prolaz Milana Zagorca, Leti, leti i Anatomija Ljiljane Jelaske, Ida Jovanović je objavila Blizinu susreta, tu je i izvrstan Ilirik Mladena Blaževića, Lica i naličja ljubavi zadarske autorice Andreje Malte, Poslije ovog života Nataše Kovaljev Opatić, u pripremi su i romani Blage Vukadina kao i Floriana Hajdua, ostvarene su dobre suradnje s Poiesisom Petera Semoliča u Ljubljani, kao i skore realizacije suradnje s Balkanskim književnim glasnikom, a da ne spominjemo cijeli niz individualnih objava kod različitih nakladnika brojnih autora koji su svoje prve radove objavili upravo na KU, a danas su već čitani autori s vlastitim kolumnama), mnoge prve reference su stečene, brojni su autori dobili novi prostor i prije svega poticaj.
Neosporna je činjenica da ovaj sustav objavljivanja i prije svega potpore autorima daje rezultate, štoviše, nadoknađuje one manjkove koji nastaju zbog nedovoljnog ili izostajućeg financiranja, slabih medijskih tretmana ili organizacijskih nedostataka na planu rganizacije nakladničke industrije u nas, i općenito, suprotstavlja se atmosferi općeg književno-izdavačkog kolapsa u nas zahvaljujući blagotovornom i paradoksalnom utjecaju tehnologije.
Nastojeći se izboriti za još više čitatelja i autora, što i jest primarna misija Književnosti uživo, pozivamo još jednom brojne potencijalne autore na sudjelovanje u maloj virtualnoj demokraciji koju želimo učiniti još plemenitijom.
U ovome su broju objavljeni radovi Vergilija Franizza, Mislava Bartoša, Tatjane Beuk-Laćak, Martine Grbeša, Mladena Blaževića, Enise Angie Behaderović, Sare Mrak, Slavice Gazibara, Tamare Čapelj, Ivane Pavić, Nevena Lukačevića, Edite Brkić, Roberta Vrbnjaka, Melinde Kostelac, Blage Vukadina, Nikole Leskovara, Floriana Hajdua, Ive Anića, Donče Rumenova, Željke Kovačević Andrijanić, Julijane Plenča, zatim razgovor s Peterom Semoličem, Andreje Malta, Željka Maurovića, Predraga Kisić, Miloša Petronijevića, Maje Marchig te putopis Zorana Žmirića po Crnoj Gori u vezi predstavljanja riječke književne scene u Podgorici.
Nastavljamo dalje, nema nam druge. Mala gruda je već zakotrljana…