Arhiva kategorije: Razmišljanja

Vid Sagadin Žigon: Meditacija o uzaludnosti vremena (1)

Sada mi je kristalno jasno, da živimo u vremenu, koje je progutalo čovjeka, otelo mu dušu, oglodalo ga do kosti, te mu na kraju ukralo dostojanstvo. Prolazi me jeza, kad pomislim kakvu je strašnu sudbinu pretrpio lakovjerni i praznovjerni prosvjetiteljski racionalizam sa svojom fenomenološkom redukcijom. Uskoro je postao svoj vlastiti plijen, a taj autokanibalizam pomiješan s incestuoznim sklonostima postao je sada dominantni princip zbog medijskoga linča uplašene gomile. Sve što je izašlo iz racionalno prihvatljivih okvira, uključujući vidne i slušne halucinacije kao duhovne uvide trećeg oka, treba biti sankcionirano, stavljeno pod nadzor ili zbog sigurnosnih razloga odmah amputirano. Cijeli emocionalni raspon u vrlom novom svijetu nosi oznaku Zabranjeno ili Smrtonosno. Pogotovo ljutnja, bijes, srdžba, ludilo, anger, rage itd.

Prva riječ prvi europske epske tradicije “Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina!” utjelovljuje pobunu protiv nemogućih zahtjeva okoštaloga sustava koji ubije Boga u čovjeku. Ne radi se o opredjeljenju za vjeru ili sumnju, za ekumenizam ili za ateizam, nego je u pitanju život, odnosno ovi su dualizmi zapravo prijelazi na višu razinu svijesti o svojem biću.

Život bez vertikale je kao pjesma bez osjećaja za bitno koje je neizgovorljivo. Fizika bez metafizike je potpuna iluzija, nepopravljiva sljepoća, te nastaje od uskogrudnosti i nedotupavosti orijentiranih na materijalističku religiju koja pjeva slavu crvu! Ma, boli me kako će se netko opredijeliti, pri čemu i neopredjeljivost može biti opredjeljenje, samo da se obrani ljudska jezgra od pohlepnih očiju dobiti i moći gladne ropske psihe dobrovoljnih sljedbenika sustava.

Zacijelo me razumijete, što mislim, zar ne, kada kažem, da plešemo nad ponorom, pred padom od kojeg nas dijeli samo svijest o mogućnosti pada. Nema službe, nema socijalne sigurnosti, krađa društvene imovine je nekontrolirana i nesankcionirana, sveprisutno je financijsko cijeđenje niže klase na račun nekolicine financijskih i političkih svinja, s čijim bi se potkožnim tkivom mastile mase poniženih i uvrijeđenih, vjerojatno do kraja života. Nedostatak javnih prostora, javnih rasprava i polemika, potpuna deprofesionalizacije politike što takva može uključivati bilo koga tko je imao priliku upoznati tablicu množenja, iako još uvijek ima pravopisnih problema. Ukratko, ništa zato, moje misli ne grizu, iako bi se povremeno s velikim zadovoljstvom dugim očnjacima zabole u slijepo tkivo predrasuda, klišeja, uzorka, pojmova, fobija i drugih izraslina slijepe vjere u moć razuma. A pogotovo podcjenjujući stav prema osjetilima, osjetima, osjećajima, mislima, instinktima i još toga iz antropološke, psihoanalitičke terminologije.

Da ne okolišam, sad bih samo rekao da je fašizam postao prepoznatljiv znak normalnosti, koja je slijepljena kao što su šare moljaca u smrtonosnom svjetlu. Dakle, svaki čin otpora koji proizlazi iz samospoznaje Bića, naravno, vrijedi svakog divljenja. Kad nepravda postane normalno stanje, otpor je dužnost! Ovo je igra u kojoj se kladi na sve ili ništa. To be continued!

Foto: www.morguefile.com

Vid Sagadin Žigon: Čovjek treba svoju ludost kao sastavni dio sebe

Čovjek treba svoju ludost kao sastavni dio sebe. Ako mu je oduzeta pod utjecajem farmakoloških sredstava koja dokidaju simptome kao uzroke mentalne patnje, onda se gubi kontakt sa sobom i postaje dobrovoljan pacijent u potpunosti podređen zapovijedima svoje fiktivne bolesti, konstruirane i nametnute od strane farmaceutske industrije koja slijedi isključivo svoj profit. Psihijatri su samo vojnici sustava koji odčovječuje čovjeka i njegovo ljudsko dostojanstvo, a to također može dovesti do smrti. Svrha svih sudionika ovog paklenog racionalističkog projekta, a koji ne priznaje postojanje duše, jest amputiranje cijelog emocionalnog spektra reakcija na podražaje, osim straha što ovim suvremenim inkvizitorima tako omogućuje lako praćenje ukalupljenih subjekata. Pravi Ja, koji se uspješno nosi sa svojim ludilom, što je samo još jedan izraz za beskompromisnu potragu za samim sobom, ne predstavlja opasnost za sebe i druge kao što bi to željeli predstaviti krvnici mozga, već iz temelja potkopava prosvjetiteljski projekt čovjeka kao racionalne životinje pod šupljim baldahinom metafizike. Pravi ja je opasan, jer ne dopušta da ga se ukalupi u uniformnu normalnosti koja je potpuno ispražnjena i nepovezana s višim razinama svijesti, koji se pojavljuju u obliku slušnih i vizualnih halucinacija kao znakova duhovnih uvida trećeg oka. Živimo u vrlom novom svijetu u kojem nadzor i kažnjavanje znači samo održavanja socijalne lešine, koja se živa raspada neposredno pred našim očima. Psihijatrijski sustav je, dakle, sa svim svojim ljudskim žrtvama samo metafora okoštale strukture društvene stvarnosti koji polako melje pod sobom sve što je ljudsko, metafizičko i duhovno. The only revolution is inner revolution! (Jedina revolucija je unutarnja revolucija!)

Preneseno s portala www.za-misli.si

Preveo sa slovenskog Milan Zagorac

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Pet savjeta za mlade autore

Umjesto tjednog komentara, evo jednog fejs zapisa:
1. Nemojte se sramiti svoga rada. Jednako tako nemojte misliti da ste Kamov, Mann ili Virginia samim time što nešto stvarate. Imajte mjeru, radite, pokazujte što radite, a rezultati će stići kad stignu, naročito ne maštajte o sabranim djelima ili da nazovu ulicu po vama. Radite i prezentirajte to što radite. Ne brinite što imate 5 sljedbenika i što nikad niste dobili nikakvu nagradu. Vaš rad je nešto na duge staze. Život je dug i plodan dar.
2. Radite puno i nemojte postavljati pitanja za koga i zašto jer niste dobili time prestiž ili novac. Radite, to znači pišite, učite. Promatrajte otvorenim očima, ušima i umom. To “radite” ne znači da izbjegavate stvarni život. Živite ga. On je ultimativno učenje. Ne mislite samo na novac. Štoviše, pišite, uređujte, pomažite, dajte sebe za nešto što možda ni nema veze s vašim pozivom. Pomognite lokalnom časopisu za beskućnike sa svojim prilogom… Lektorirajte početnički časopis, radite u socijalnoj samoposluzi, sudjelujte u čišćenju svoga kraja.
3. Sudjelujte u lokalnoj zajednici. Koliko vas god ona frustrirala, ona je vaša stvaralačka maternica. Vaša je lokalna zajednica i ona na fb ili twitteru ili na googleu. Ona je sve i svugdje. To ne znači da joj morate podilaziti. Vi znate što treba vaša zajednica, vi u njoj možete uvijek pomoći.
4. Imajte mjeru. Ne ponižavajte one koje biste mogli ponižavati, ne laskajte nepotrebno. Mislite o onome što radite i učite procijeniti vlastiti doseg i mjeru. Imajte mjeru.
5. Ne radite ništa instant – tipa slava u bb kući ili, primjerice, Kardashians. Ne budite zavidni. Nemojte platiti 10000 milijuna samo da postanete slavni. Poanta nije u tome. Ne napuhujte se, to se vidi. Vaš rad je vidljiv u tome koliko ste otvoreni i prisutni.

Foto: www.morguefile.com

Gordana Brkić Žagar: Sloboda je…

… često ono što ne očekujemo od nje. Štoviše, mi često ne želimo nikakvu slobodu, jer nas to onda tlači i gnjavi, i tjera na nešto. Sloboda je sve što je izvan našeg amnionskog stanja… zato je sloboda tako zajebana…

Sloboda je psovka.

Ispočetka sam vapila za njom i klela se u nju i vjerovala istinski da bih bila spremna zginuti za nešto čemu čak nisam znala ni definiciju. Nisam, istina je, zapravo znala što je to, ali zvučalo je tako slatko, zvučalo je „Protiv!“, zvučalo je „Ja!“ , zvučalo je „Mogu!“, zvučalo je „Mladost“… Misao o slobodi izvačila je usne u prkosni osmjeh, tjerala na obećanja samom sebi poslana u budućnost  – tamo je čekala ta sloboda.

Ne znam više jesmo li se mimoišle negdje putem gluvareći prema toj budućosadašnjosti. Tu, na ovom mjestu u prostorvremenu gdje sam joj obećala da ću je naći. Mislim da smo se ipak srele. Tu je, pored mene, ali drugačija od onog što sam zamišljala. Sada zvuči „Odgovornost“, zvuči „Procjena“, zvuči „Preživi!!!“, zvuči „Opsuj ako treba!!!“, zvuči „U vražju mater!“ … Iz ove ‘oči u oči’ pozicije izgleda manje glamurozna, manje graciozna. Izgleda više muškobanjasto, zamazanih ruku, namrštena lica…Izgleda baš onako kako treba, jer sa više od ovog običan se čovjek ne zna nositi. Nismo mi njoj dorasli.

Sloboda je nedostižna

Jer joj nismo dorasli. Mi ne znamo s njom i pokazujemo to na svakom koraku i da!, ne znamo se nositi sa slobodom jer sloboda je! odgovornost. Prema sebi i prema drugima. Koliki je postotak čovječanstva spreman odgovarati za svoje postupke? Mali. Pretpostavljam da je mali. Tražimo pomoć s neba, zazivamo bogove – Spašavajte! Pomagajte! Zgriješili smo! Pogriješili smo!

To slobodni ljudi ne rade. To ne rade ljudi koji prepoznaju slobodu. Oni znaju da je teška. Da je i velika i ljepa i „…strašna kao vojska kad korača pod stjegovima…“ .

Sloboda je teška

Ne činiti drugima ono što ne bi želio da drugi čine tebi ili Tvoja sloboda seže do onog mjesa na kom počinje tuđa sloboda. Mah! Jednostavno i nemoguće. Ljudska vrsta to uglavnom još ne zna. Dio zna, ali to je premali dio. Ja nisam sigurna kojem dijelu pripadam. Lakše je funkcionirati u okvirima, u zadanim granicama. Lakše je lupnuti glavom u prepreku, zaonsku, fizičku, moralnu ili bilo kakvu drugu, nego misliti svojom glavom kako do udarca ne bi ni došlo. Sloboda je teška. Okviri su lakši. Ladice urednije, makar su ograničavajuće. Sloboda je teška.

Sloboda je crna

Jer je topla. Jer je utješna i nalazi se iza trepavica kad zatvorim oči u bolu, u strahu. Tamo se nalazi, u popunoj crnini koja odjednom počinje bljeskati svim onim bojama kojih se mozak prisjeća ili mu se čini da ih se prisjeća. Crna je jer je mekana kao baršun koji mora biti crn. Crn kao noć. Sloboda je crnoneprozirna jer je tako lakše zariti lice u nju i učinit ono što za oslobođenje ponekad tako silno treba  – isplakati se na samo.

Sloboda je izbor koji ne želiš

Ljubav brkamo sa slobodom i  puštamo joj da nas veže, postajemo dobrovoljno kompromisni, ljubav nas nosi na onaj poseban način u kojem se sve čini slobodnim…Tek kad nestane ljubav, kada se sva težina tih veza i spona objesi na imučena tijela, iskrzane duše i na rutinu seksualnosti, tek tada počinjemo primjećivati svijet izvan ljubavi, stvarni svijet, gadan, ali istinit svijet. Želimo li k tom svijetu moramo biti spremni na užasno bolno, na teško, na mučno  kidanje veza, spona i navika…

“ You take the blue pill, the story ends. You wake up in your bed and believe whatever you want to believe. You take the red pill, you stay in wonderland, and I show you how deep the rabbit hole goes.” Sloboda je izbor koji ne želiš.

Sloboda je precijenjena

Zbog toga što je precijenjena. Jer ona jednostavno nosi previše muke i vadi nas iz tople maternice rutine u kojoj možemo i smijemo igrati igre s našim sitnim grijesima bez straha od ožiljaka, umjesto da se rogovima nabijamo u zidove koje nećemo srušiti.

Soboda je naša polovica koju tražimo

“….poznavala  je tu osobu koja je stajala preko puta nje. Bila je to njezina zaboravljena polovica. Pustolovna, nekonformistička, slobodna i spremna da radi što želi, kada želi i s kime želi. Nezina izgubljena  polovica koja joj je silno nedostajala.”  napisala sam jednom i stojim iza toga.

Sloboda je predivna

ako odlučim sve baciti pod noge i ganjati svoje snove na kraj svijeta, slobodna da činim, slobodna da molim za oprost i milost one koji će u tu moju slobodu bit uvučeni mimo svoje želje … Sloboda je samotna, ako je prava sloboda.

Nemam pojma što je sloboda. Imam neku iluziju o onome što bi trebala biti i par jasnih definicija koje funkcioniraju, ali ih se nitko ne drži. Tu je i bezbroj tlapnji o njoj sa kojima se, sigurna sam, Sloboda ne bi složila. Nemam pojma što je sloboda i u kojem se to kvadrantu neba skriva od mog pogleda. Ćutim joj ponekad laki dodir, dok se utapam u svojim igrama mislima i živim bez osjećaja da sam bilo čime vezna za ‘sada’ i ‘ovdje’. Osjećam je i u času kad s osmjehom opletem sočno ‘Odjebi’ svemu što mi prži kožu nekakvom svojom slobodom. Sloboda je uputiti pojubac u onom smjeru u kojem taj poljubac ne bi smio ići … Sloboda je hrabrost iskoračiti u stranu utabanog puta, čak i ako znam da me tamo čeka tek jedan jasan, čist i brutalan slobodni pad.

Foto: www.morguefile.com

 

 

 

Milan Zagorac: Umjetnik ima tri uvjeta

Umjetnik ima tri uvjeta bez kojih ne može.
Prvi je da bude uzemljen. To znači da mora živjeti stvarnost, pa bila ona ovakva ili onakva, odnosno da mora biti svjestan svakodnevice. Ono mu daje korijenje. Bez toga će umrijeti od gladi ili će stradati na neki drugi način. To ne znači da umjetnik mora čeznuti za materijalnim dobrom. Naprotiv, uopće ne treba, ali ne smije ga ni zanemariti. Kao što nije loše paziti na svoja leđa, u svakom smislu riječi.
Drugi je da poznaje svoj mit. Za čovjeka iz našeg kulturološkog kruga to je judeokršćanska, odnosno abrahamska predaja zajedno s onom grčko-rimskom. U cjelini mislim na predaju, dakle, na onu ljudsku, desecima tisuća godina staru mudrost koja je izvrgnuta svekolikom ruglu mlade, nadobudne racionalne svijesti o sebi. I tu predaju treba poznavati ne samo kao suhoparne štreberske činjenice, nego kao numinozne istine, stvarne istine koje imaju utjecaja na umjetnikov unutrašnji svijet, a samim time i na vanjski. Ako umjetnik to ne pozna, bit će mu teško dokazati da je umjetnik ili će biti bez dovoljnog pristupa mudrosti ili će djelovati šuplje i lažljivo. Bez nje će mu sve biti nejasno, od dobra i zla, od ideje o zlatnom dobu, kraju povijesti do onih osobnjih stvari, poput onih naizgled nevidljivih obiteljskih veza.
Treća stvar bez koje umjetnik ne može je magija. Umjetnik mora imati nešto duhovnoga kao alkemičar, ali i nešto šarlatanskoga istovremeno poput vašarskog zabavljača nekada ili dobrog voditelja na TV-u danas, nešto zavodljivo. Naravno, kada kažem šarlatanstvno, ne mislim u negativnom smislu, nego u smislu gore spomenute magije. Ljudi vole magiju, štoviše, čeznu za njom, daj im je. Ako ne prihvaćaš magiju, a s njom i pripadajuće vještine (i trikove, za onaj performativni dio), bit ćeš neshvaćen.
Bez bilo kojeg od ovih uvjeta umjetnik će uvijek biti zakinut, tj. neće ni biti umjetnik, nego nesretni, siromašni, neshvaćeni čovjek.

Ilustracija: http://chainraise.com/great-figures-in-history-and-their-other-lives/

Davorka Medved: Libby

Znam je već desetak godina. Možda koju više. Tu i tamo smo si dobre, družimo se. Volim je. I ona mene. Ali nestalna je. Ode pa se dugo ne vraća. A onda se nenajavljena useli. Nema frke, ona je gošća koju rado primam. Uživam kad je kod mene. Ma može ostati za stalno. Ali neće. Ona je žena od kojih trideset i nešto, možda četrdeset. Izgleda mlađa. Živjela je i živi bez stresa, nesputano. To blagotvorno djeluje na Libby, ljepoticu. Postala je još ljepša, a mnogima i poželjnija. Kad je vidiš na prvu, djeluje malo divlje. Nije baš njegovana. Nosi stare kaubojske čizme. Kaže, kožne su, udobne su, stopile su se s njenom nogom. Što da ih mijenja? Neće ta na nogu staviti štiklu, ni u ludilu! Ne zanima je patnja zbog ispraznih ciljeva, a u to bi spadalo nošenje štikli.  A tek njen dugi kožni kaput! Kao da stiže s bojišnice.  Koliko puta sam joj ponudila da uzme nešto moje, ili da joj kupim novi, moderniji, koji nema ogrebotina. Ne pristaje. Uporna je i tvrdoglava. Rijetko posjećuje frizera. Njena bujna kosa nesputano leti na sve strane.

A opet, sve na njoj pristaje  joj savršeno.

Kad je ovako opisujem, neupućeni bi mogli zaključiti da je to neka neodgovorna žena. Upravo suprotno, odgovorna je prema sebi, prema drugima, prema slabijima, nesretnima, prema  čovječanstvu, planeti, prema svemiru. Ima ugrađen smisao za poredak stvari. Ne remeti ga, već ga potpomaže i upotpunjuje. Ali, to je njoj prirodno, kao vodu piti. Nema težine, sve je lako i baš onako kako treba biti. Ne opterećuje se ničim. Nebo joj je granica. Puno sam naučila za naših druženja. Ona mi je bila treće oko, uvid u stvarnost, u pravu prirodu i poredak stvari.

Kako smo se upoznale?

Radila sam svakoga dana po 10 sati minimalno. Imala sam dobru plaću i povlastice. Kvaka je bila u tome da su me povlastice još dublje zakopavale u posao. Onda sam počela maštati o tome da dam otkaz i da jedno vrijeme ne radim. Stvari su se tako i posložile i ja sam nakon 20-ak godina rada dala otkaz i prestala raditi. Slobodna, napokon! Dišem punim plućima. Nemam šefova ni klijenata, nitko me ne tlači. Uobrazila sam da znam definiciju slobode. Tada smo se prvi put susrele i upoznale. Ushićeno sam joj ispričala svoju situaciju i rekla da sam sretna jer sam napokon slobodna. Pogledala me sa zanimanjem i podigla lijevu obrvu. Kako i neće kad sam rekla da materijalna sigurnost daje čovjeku slobodu. Hm, kako se uzme, rekla bih danas.

Prođe koja godina. Susretnemo se opet Libby i ja. Kažem joj: sloboda je kad se suočiš sa strahovima i pustiš da se dogode, dapače provociraš ih, ubrzaš događaje. Ovaj put je ostala nešto duže. Nije podigla obrvu.

I tako s vremena na vrijeme, u ciklusima koji su se zbijali u sve češće događaje, Libby mi je dolazila u goste. Ona nije puno popovala i davala savjete. Njena prisutnost je bila katalizator za moje sazrijevanje. Ili je moja zrelost nju pozivala u goste?

Ima li slobode za čovjeka?

Ima, odgovara mi Libby.

Pa tko je slobodan? Mislim, materijalna stvarnost nas uvijek veže za ovaj svijet, tako da jedino indijski jogi koji se hrani sunčevim zrakama i odbacio je sve ovozemaljsko, a još uvijek je živ, jedino taj jogi je slobodan?!

Možda, opet će ona.

Ne znam. Još ne shvaćam do kraja. Sloboda nam je neuhvatljiva, možda je doživimo na nekom drugom svijetu, u drugom životu, na višem nivou, ali u ovom materijalistički determiniranom, teško ili nikako.

Na njenom licu lagani zagonetni osmjeh. Kao Mona Lisa. Libby, Libera, Slobodna, neuhvatljiva.

Foto: http://www.irishexaminer.com/examviral/real-life/these-pictures-of-indias-holy-men-practising-yoga-are-radically-different-from-our-health-obsessed-versions-338422.html

 

 

 

Tatjana Mrvoš: Kada je SOS telefon tražio volontere, pa je jedan lajk promijenio tok stvari

Tatjanu sam upoznao prije nekoliko godina i znam da je vrlo angažirana u mnogim stvarima, baš onaj društveni kotačić koji vrti da se svijet ne zaustavi, makar se radilo o radnim akcijama za čišćenje krame iz bliže okolice grada ili prezentacijama zbirki “nevažnih” lokalnih pjesnika. Znam da sam je tlačio s tim svojim književnim stvarima, ali taj je altruističko-aktivistički potencijal, nešto što se ne vidi, ali se osjeti u rezultatima, sažet i u ovom kratkom tekstu na temu sudjelovanja u SOS telefonu. Važno iskustvo, malo, kozmički gotovo nebitno, ali ljudski i te kako važno. Tatjana nam je donijela neka svoja iskustva.

Upravo razmišljam o tome koji je to zapravo onaj mali, naizgled nevažan trenutak u mom životu koji bih slavodobitno mogla proglasiti najvažnijom životnom prekretnicom, a što daje barem malo široj zajednici, u sadašnjem trenutku, na ovom svijetu.
Samo jedan takav trenutak bih namjerno izostavila, a posvetila se odluci koja će svakako utjecati na moj osobni razvoj, pa čak i promjenu mnogih do tada čvrstih stavova. Naravno, utjecat će i na izgradnju jednog novog zanimljivog identiteta u životu.
Sve se to dogodilo prije godinu dana, običajenim „facebookovskim“ putem, dakle općepoznatim pretraživanjem naslovnice, gledanjem fotografija prijatelja i njihovih objava, obavijesti te uobičajenom pretraživanju ostalih „društvenih“ aktivnosti.
Odjednom sam tako surfajući društvenomrežnim bespućima naišla na objavu da je netko od prijatelja „lajkao“ objavu „sos telefon grad Rijeka traži volontere“. Hm, činilo mi se zanimljivo da malo proučim o kakvim se tu zapravo volonterima radi. Otvarajući objavu došla sam do informacije o otvorenom natječaju za prijem volontera u SOS telefon grada Rijeke, udrugu koja se bavi potporom i pomoći žrtvama nasilja.
Uvjete toga natječaja nije bilo teško zadovoljiti, barem što se tiče forme budući da je trebala samo volja za takvom vrstom angažmana i punoljetnost. Odlučila sam da se želim okušati u volontiranju takve vrste, prijavila se mailom i ubrzo dobila poziv na razgovor za volontere, a nakon što su me izabrali slijedilo je sudjelovanje na edukacijama.
Na tim sam edukacijama zapravo naučila što znači sudjelovati na takvoj vrsti volontiranja i s kakvim se izazovima i problemima mogu suočiti u daljnjem angažmanu.
Stoga, volontiranje kao odluku da svoje slobodno vrijeme posvetim barem minimalnom suzbijanju sve prisutnijeg problema nasilja mogu slobodno nazvati životnom prekretnicom, odnosno novim, svakako malim, i naizgled neznatnim trenutkom u životu koji ostavlja doprinos i moj osobni pečat u zajednici.
U čemu se sastoji volontiranje u udruzi, kako me je promijenilo, u kakvim situacijama i kako zapravo volonteri mogu pomoći potrebitima?
Kao posebno educirani volonteri Udruge SOS telefon spremni smo pružiti savjete, podršku i pomoć žrtvama svih oblika nasilja prilikom aktivnog slušanja problema uzrokovanih nasiljem, no pomoć se korisnicima pruža i u suočavanju s drugim životnim problemima.
Naravno, moram napomenuti da me volontiranje svakako promijenilo tako da sam otkrila kako mogu slušati tuđe probleme s empatijom, uz što se duboko u meni javio onaj osjećaj da materijalno blagostanje nije najviše na ljestvici životnih prioriteta: pomažući drugima u zajednici zapravo pomažemo sami sebi kao duhovnom i odgovornom čovjeku u društvu.
Konkretno, moje volontiranje na SOS liniji kao jednog od niza volontera različitih profila i zanimanja se sastoji u pomoći osobama s najrazličitijim problemima, ne nužno vezanih samo za nasilje već primjerice problemima vezanim uz odnose s bližnjima, problemima koji uključuju lakša i teža depresivna stanja, te općenito razgovor, zapravo, razumijevanje i podršku. Primjerice, nekoj bolesnoj i usamljenoj osobi puno pomaže običan razgovor, što mi se i više puta potvrdilo u samoj praksi.
Naravno, uključena sam i druge aktivnosti budući da su ciljevi Udruge promicanje građanske svijesti o osnovnim ljudskim pravima na život bez nasilja, o potrebi zaštite žrtava te pravnim mogućnostima, ali i općenito širenje znanja o oblicima nasilja, prevenciji i djelovanju okoline.
Slijedom tih nastojanja priključila sam se pisanju komentara na odredbe prekršajnog i kaznenog zakona vezanih uz nasilje u obitelji i rodno uvjetovano nasilje za potrebe pravnog tima koji bi trebao biti oformljen u Udruzi. Uz aktivnosti koje sam navela, jedna sam od autorica članaka objavljenih u on-line glasilu SOS udruge, a od prije nekoliko mjeseci postala sam formalno i članica udruge.
Konačno, može li volontiranje promijeniti neku običnu osobu s prosječnim senzibilitetom i empatijom i bih li drugima preporučila isto to?
Kao što sam ranije napomenula, mene je volontiranje kroz proteklu godinu svakako oplemenilo, shvatila sam da sam izuzetno senzibilizirana za problematiku kojom se aktivno bavim, angažirajući se upravo na taj način u zajednici. To iskustvo mi je donijelo brojne male, naizgled nevažne trenutke kao skup povezanih događaja u životu koji su me ispunili ljepotom i osjećajem za društvenu odgovornost.
Naravno, svima preporučujem volontiranje, promijeniti će vas makar malo, a neznatno.
Ako ništa drugo barem svatko u sebi može osvijestiti, pa možda čak i živjeti onu poznatu aktivističku parolu: „Budimo promjena koju želimo vidjeti u svijetu, budimo aktivni!“
Dakle, usudi se i probaj!
Jedino što ti je za promjenu potrebno jest jedan klik mišem na x-inčnom ekranu.
Ili jedan svemogući „like“, veliki, nevažni facebookovski…

Foto: prekrasna ilustracija dragih kolegica – Lea Jurin / Nina Delanović iz Kombinata http://www.kombinat.com.hr/projekt/sos-telefon/