Arhiva kategorije: Razmišljanja

Tomislav Brajnović: Aftermath! (Zalazak Sunca za Čovječanstvo ili Zora Hrabrog Novog Svijeta?)

Sve ono o čemu govore Nietzsche, Roland Barthes, Žižek i drugi zorno razotkriva fatalnu grešku filozofije, umjetnosti, književnosti, civilizacije općenito. Postavili su se u odnosu na krivu premisu, crkvenu interpretaciju, laž. Njihov zaključak je logički točan, kao što je to i ovaj Berardijev, ali lažan jer se oslanja na dogmatsku laž.
Svoju filozofiju su utemeljili na humanizmu izgrađenom na ruševinama Crkve.
Njihova filozofija nema nikakvog doticaja s kršćanstvom, tako da se direktno s njim nisu ni sukobili.
U toj činjenici leži potencijal razvoja ljudske misli, izlaz iz ‘slijepog crijeva’.
Roland Barthes u eseju ‘Smrt autora’ piše, citiram:
‘Tako književnost (od sada bi bilo bolje reći pisanje), odbijajući da dodijeli neko ‘tajno’ krajnje značenje, tekstu (i svijetu kao tekstu), oslobađa nešto što bismo mogli nazvati protu-teološkom djelatnošću, djelatnošću koja je zbilja revolucionarna, budući da je odbijanje određivanja značenja, na kraju krajeva, odbijanje Boga i njegovih hipostaza — razuma, nauke, zakona.'(Smrt autora, esej, Roland Barthes, 1967.)(upućujem na manifest Smrt publike kao odgovor na Barthesov esej).
Nietzsche i Žižek govore o smrti Boga, Nietzsche u smislu nestanka Boga kao autoriteta u društvu i s njime povezanih vrijednosti, mjerila stvari, dok Žižek opetovano u raznim kontekstima s velikom uvjerenošću argumentira kako je Bog izgubio vjeru sam u sebe jer je na križu Krist, kako to Žižek zaključuje, pokazao sumnju u sebe samog kad je rekao ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’
Umro je na križu sam, time je po Žižeku umro i Bog. No, niti njemu, a niti ostalim filozofima nije palo na pamet da je to obična floskula jer je temeljena na dogmi o Bogu kao Trojstvu. Nije ih briga, jer ionako Boga nema, nije im bitno što je to prava nauka ili prava vjera, iako se Buden u jednom tekstu pozivao upravo na Vraćanje vjere u vjeru. No, iz direktnog kontakta znam da ga eksplicitno nije zanimala prava vjera, nego samo njezina lažna manifestacija, nacionalizam.
Davno sam napisao da sva Žižekova filozofija pada upravo iz tog razloga, jer se temelji na laži da je Bog Trojstvo.
Isto se događa i Berardiju, i on kreće od konstatacije kraja ‘teološkog determinizma’, na tom kraju gradi svoj misaoni konstrukt. Gradi na laži. To čine i svi drugi koji se sprdaju i trijumfalno naslađuju nad crkvenim nonsensom, njihovim izvrnutim dogmama, preko tih dogmi se obračunavaju i s pojmom Boga i tu su se grdno prevarili.
Nikad nisu upoznali pravo značenje pojmova, ne znaju kako stvari stoje, ali šibaju otrov i održavaju povijesnu prijevaru, na njoj grade svoj ugled i ego.
Svima njima nedostaje odgovor jer svi oni odgovor vezuju uz stanje krize, ispada da bi po njima kriza trebala biti trajno prisutna kako bi i solidarnost bila trajna. Podsjeća na ideju konstantne revolucije, revolucije koja nikad ne prestaje (Lotta Continua).
O tome kako se stvari neće vratiti u ‘normalno stanje’ koje je prethodilo krizi, govore Žižek i Srećko Horvat, zaključuju isto, no ne daju odgovor na čemu bi se trebala temeljiti društvena solidarnost jednom kad nestane krize, kako trajno generirati nužnost solidarnosti, kako je održati?
Opcije su sveli na dvije, obadvije smještaju u ruke čovjeka, s time da je potpuno iracionalno očekivati da će čovjek izabrati onu drugu, korisnu.
Oni koji prate zbivanja u SAD-u znaju da je Sanders odustao od utrke za predsjednika, a Biden nema šanse, ako bi on uopće i predstavljao neku promjenu u odnosu na Trumpa.
I to sve ako se izbori uopće održe.
Mislim da postoje veliki izgledi da se zbog produžavanja krize oni ne održe i da sadašnji predsjednik ostane na vlasti, ako ne on, onda ta ista politika.
IZUZETNO VAŽNO: Iz odustajanja Sandersa može se iščitati bitna činjenica da je od uspostavljanja nekog pravednijeg, ‘utilitarnijeg’ društva odustala njegova demokratska baza, stranka koje je trebao biti kandidat.
Znači u SAD-u se obadvije opcije udaljavaju od nekog utilitarnijeg i pravednijeg društva i to je ono što je Žižek stalno ponavljao, a ljudi su se čudili, ponavljao je da je problem u Clintonici (kao izrazu Demokratske stranke), a ne Trumpu. Problem je u nepostojanju alternative koju zaziva ljevica, DiEM25, u ovom tekstu i Berardi.
Mislim da ne treba objašnjavati zašto su SAD referentna točka, zašto pišem o njima i zašto je bitno što se tamo događa, kako će se tamo razvijati situacija. Radi se o svjetskom policajcu i vojnoj sili, vodećoj ekonomiji, svjetonazorskom, kulturnom i civilizacijskom Dominatoru, onome tko diktira svjetske tokove, odlučuje o ratu i miru.
Opisana situacija u SAD-u ukazuje na nepostojanje opcije koja bi podržala potencijal nekog pozitivnog procesa, situacija koja je u blažem ili gorem obliku prisutna i u ostatku svijeta. Stvari se kreću u obrnutom smjeru od onog željenog, kreću se u smjeru diktature, represije, ksenofobije, zatvaranja, egoizma. Umjesto solidarnosti na djelu je spašavanje ‘vlastite guzice’ kupovinom oružja i toalet papira.
To je mentalna razina baze, ‘proletarijata’ na kojeg računa ta ‘revolucija’.
Takav utopijski ‘utilitarni’ proces bi podrazumijevao i ukidanje represije, nešto što je nemoguće uopće i zamisliti, jer ne treba smetnuti s uma da to što je virus trenutno uveo moratorij na sve druge goruće problematike ne znači da su ti problemi, poput izbjeglica ili migranata, rasizma, ksenofobije, ratova, vjerskog fundamentalizma, nuklearnog i bio-oružja, itd., nestali.
Micanje represije bi u ovom trenutku značilo kaos tako da je represija tu da ostane i pojačava svoj stisak proporcionalno dubini duhovne rupe i svemu onome što iz nje proizlazi. Tu je da spriječi mogući budući kaos koji bi mogao proizaći iz prijetnje poput ove. Ova prijetnja omogućuje nesmetani i ničim uvjetovani ‘rad’ represiji u neodređenom razdoblju koje slijedi, čak uz populističku formulaciju ‘nužnosti privremenog ukidanja slobode i demokracije’.
Ako i kad ta represija utjelovljena u SAD-u padne, bit će to znak početka Velike nevolje kakve nije bilo od postanja svijeta, niti će je više ikada biti.
Oni koji plasiraju nadu u neko novo korisno društvo naprosto lažu, tj. iznose hipotezu za koju znaju da nema ni najmanje šanse zaživjeti. Takav razvoj nema potencijal, prvenstveno u narodu koji je isprazan, krivih vrijednosti i prioriteta, većini koja želi čuti prazna obećanja, da joj netko kaže kako će sve biti dobro, čak ljepše i bolje nego prije, a oni će biti sretni, zadovoljni i moći će nastaviti sa svojim uobičajenim životima.
To će poslušati, kao što se to sluša svugdje, uključujući i kod nas.
Oni koji pažljivo prate razvoj Berardijevog teksta, uočit će da je krenuo od Renesanse i Humanizma, od odbacivanja ‘Teološke determiniranosti’ temeljene na Crkvenoj dogmi i praksi.
Zato u svim kasnijim opcijama koje argumentira u tekstu nedostaje bitna premisa, ‘opcija koja nije opcija’, taj faktor ‘Teološke determiniranosti’ jer misli (kao što to misle i svi drugi poput njega) da su je se riješili još u Renesansi ili Modernizmu. Riješili su se samo dijela jedne sjene, površine izražene u religioznom i crkvenom fašizmu koji od samih početaka nema nikakve veze s prirodom stvari i kršćanstvom.
Jedina poveznica je uzurpacija i zagađenje pojma kroz ubrizgavanje laži u ljudsku misao, emocionalnom ucjenom, generiranje duhovne rupe, vakuuma kojeg sad zauzima, ispunjava, ne Islam, nego Tehnokracija.
Pripremaju teren za objavu ‘Mira i Sigurnosti’, lažni optimizam i obećanje u zraku, bez temelja, u vakuumu.
O tome pišem sada, anticipiram, ali bit će kao da nisam napisao, svi će, većina, povjerovati u tu laž, jer žele da to bude istina. Projiciraju vlastitu prazninu u lažnu budućnost.
Ovaj tekst neće dobiti priliku objave na e-flux-u ili nekoj drugoj relevantnoj platformi jer je dogmatski sistem tu mogućnost isključio već u Renesansi, a kasnije samo nadogradio obrambenim mehanizmima protiv istine.
Berardi je lažan prorok, otupljuje oštricu, razvodnjuje prijetnju, daje lažnu nadu u situaciji bez alternative, kao izbor nudi samo čovjeka.
Vječno ništavilo ne proizlazi iz virtualnog, ono mu prethodi, ne može se posljedica optužiti za uzrok. To je Crkva pokušala napraviti s Komunizmom, prebacivanjem krivnje na posljedicu. To ne ide.
Tako da ni posljedica, ova ogromna kriza u razvoju, ne može tražiti izlaz u vlastitom uzroku.
Svi ti veliki mislioci konstantno inzistiraju na distinkciji pojmova ‘fizičke’ i ‘socijalne udaljenosti’, u pokušaju afirmacije socijalnog zbližavanja i solidarnosti.
Dijagnosticirali su virus kao faktor fizičkog odvajanja, ali ni u najmanjoj mjeri nisu ukazali na faktor zbližavanja.
Koji je taj društveni (međuljudski) faktor zbližavanja, na kojoj osnovi bi trebao nastupiti taj ‘Novi svijet’ kojeg sramežljivo priželjkuju, ali ne vjeruju u njega?
Naravno da će u konačnici i oni doći do zaključka da je taj nužan agens Ljubav ili strast (vidi Radikalnost ljubavi, Srećko Horvat), ali nemaju ni najmanju ideju kako je rasplamsati, na čemu je temeljiti, kako je održati.
Zato imamo desnicu koja želi ponovno prizvati Crkvu, istu onu koja je generirala duhovnu prazninu i ubila Boga, kao što je i Krista kao mrtvog držala i drži na križu.
Najdalje u naslućivanju nužnosti tog kršćanskog temelja je došao Žižek koji se u jednom trenutku definirao ‘kršćaninom ateistom’. No, to definiranje je jalovo, jer želio bi preuzeti kršćanske vrijednosti bez vjere u Boga.
To ne ide.
U njihovim filozofijama nedostaje bitna opcija, ključ razumijevanja, tako da je velika vjerojatnost da će se s ‘teološkim determinizmom’ suočiti kad to bude kasno.
Berardi ne nudi suštinu, barata uvidom na razini generičkog intelektualca, onime što je vidljivo mnogima, dobro to artikulira, ali ponavlja isto ono što govore Žižek, Horvat, Varoufakis, Chomsky, Harari, svi oni dubinski znaju što predstoji, ali ipak nude populističku nadu, govore ono što narod želi čuti, nemaju što prizvati jer su sve vrijednosti ukinute, nema ih tko prenijeti.
Tekst mu je ‘wishfull thinking’, na razini emotikona, Crvenog srčeka.

Komentar uz tekst “Beyond the Breakdown: Three Meditations on a Possible Aftermath” by Franco “Bifo” Berardi

Krunoslav Mrkoci: Doba nostalgije

Ja sam u to doba, krajem 80-ih, od 1985. do 1989., išao u niže razrede osnovne, i to je zapravo sve koliko se sjećam tog vremena: iz škole, iz obiteljskog okruženja. Možda je onda bilo sve u svemu nekakvo “romantičnije” doba nego danas… A ne treba smetnuti s uma niti to da kod određenog broja ljudi prošlost će uvijek činiti se boljom, jednostavno iz razloga jer su ljudi tada bili mlađi. Možda ste i vi više nostalgični prema svojem djetinjstvu i mladosti nego prema Titu? Nekima mladost ostane u sjećanju kao najljepše doba života.
Meni je u najljepšem nostalgičnom sjećanju ostalo obiteljsko okruženje ranog djetinjstva koje sam proveo ponajviše u društvu djeda i bake. Miris bora za Božić, njegovo kićenje na Badnjak i tvrdi bombon koji mi je pobjegao u dušnik i kojim sam se skoro ugušio; i već sam mislio da sam mrtav, dok nitko oko mene nije ništa u te dvije-tri sekunde primijetio, a ja nikome nisam mogao signalizirati ništa… Uglavnom, Bog me spasio, kao i mnogo puta kasnije, od očite smrti. To djetinjstvo je bilo lijepo. Stvari su postale mnogo manje lijepe od kad sam stupio u pubertet. A tada je počeo i rat, sa svakodnevnim izvješćima s bojišnice i snimkama na tv-u…
Mladost mi je bila košmarno doba, osim perioda kada sam intenzivno izlazio i bario djevojke. Uglavnom, mogu reći da nakon djetinjstva meni je upravo ovo sadašnje vrijeme nekako najugodnije i najljepše. Nemam žene, nemam djece, stalnog zaposlenja ni automobila. Osjećam se slobodno i sretno. Jedino što me povremene naznake tjelesnih tegoba podsjete da više nemam 25 ni 28, pa čak ni 30 ni 35.

Foto: pixabay.com

Krunoslav Mrkoci: Pojava jezičnih vulgarizama u djelima suvremene generacije pisaca

Teško je ne primijetiti da ova generacija suvremenih “mladih” pisaca, stasala nakon 1990., često u svojim proznim, ali i pjesničkim tekstovima, makar u nešto manjoj mjeri, upotrebljava izraze poput: kurac, pička, pica, pičkica, pičon, kara, guziti, ševiti, jebati, pojebati, najebati, izjebati, odjebati, sjebati, zajebati (nadam se da uočavate ulogu prefiksacije u tvorbi novih značenjskih inačica kod glagola u našem jeziku); nešto rjeđe nailazimo i na pokoji: šupak, šupčina, govno, sranje (nije rijetko)…
Zanimljivo bi bilo dobiti odgovor na pitanje zašto se pojavljuju spomenuti tzv. jezični vulgarizmi u književnom stvaralaštvu suvremene generacije pisaca?
Jesu li to možda svojevrsni “pojačivači okusa” u našoj stvarnosti prezasićenoj brojnim pričama i informacijama; pojačivači kako bi se nešto posebno istaknulo i došlo do izražaja?
Ili je riječ jednostavno o jednom suvremenom izrazu pomodnosti u književnim tekstovima; pomodnosti koja je k nama došla sa zapada, na krilima uradaka masovne pop-kulture, kao što su film i glazba, i to primarno angloameričke provenijencije?
I je li se ta uvezena suvremena moda zapadne egzaltacije spominjanjem intimnih dijelova tijela kod nas zapravo spojila i nakalemila na već postojeći domicilni tradicionalno ukorijenjen narodni izraz predajne pučke kulture patrijarhalne provenijencije?
Hajdemo se sada prisjetiti kakva je situacija bila u drugoj polovici 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća u hrvatskoj književnosti, naročito vezano uz učestalost pojave vulgarizama.
August Šenoa: Zlatarovo zlato
Koliko bismo vulgarizama od gore spomenutih našli u tom djelu? Hmmm… pa valjda ni jedan. Odgovor je šokantan. A nije da se vulgarizmi u 19. stoljeću u hrvatskom jezičnom korpusu nisu upotrebljavali.
Prisjetio sam se dokumentarca o životu i djelu braće Seljan iz Karlovca; svjetskih putnika, istraživača, špijuna i pustolova.
Suvremeni dokumentaristi putovali su tragovima čuvene braće i došli do sela Indijanaca u južnoameričkoj prašumi čiji su preci bili vodiči i nosači našoj braći Seljan. Seljani su među prvima kartografirali dotad neoznačene dijelove džungle, pa se tako među zemljopisnim pojmovima što su ih oni zapisali i imenovali nailazi i na rječicu Pičko. Navodno, kaže tradicija lokalnih Indijanaca što se prenosila s koljena na koljeno, da su istraživači Seljan motivirali indijanske nosače izrazima poput: Ajde pičko! Brže pičko! itd. Kako god bilo da bilo, uslijed česte uporabe ovog izraza, Indijanci su ga upamtili, iako mu nisu znali stvarno i puno značenje.
Za opravdanje Augustu Šenoi, kada mu zamjeramo nedostatak anatomskih vulgarizama, možemo kazati da je tada javno čistunstvo, znano kao “ćudoređe”, bilo i zakonska kategorija, podložna kažnjavanju, jednako kao što bi takve riječi društveno obilježile u tadašnjim čestitim građanskim krugovima svakoga tko bi ih upotrebljavao u javnosti.
S druge strane, možemo kazati da je danas moda takva da ne podržava odviše ćudorednu uštogljenost. Ali znate što kažu o modama: da se nakon nekog vremena vraćaju.
Zamislite samo unutarnji monolog i tijek misli Grge Čokolina o Dori:
“Koji kurac si umišlja ta pičkica? Da je predobra za mene, jel?”
Tko zna što bi na takvu suvremenu preradu i adaptaciju svojega teksta rekao August Šenoa?
Može li naša suvremena književnost djelovati autentično i stvarno bez takvih poštapalica i pojačivača? Ukoliko su junaci suvremenih priča tzv. obični ljudi, radnici, studenti humanistike i svakakvi likovi koji ne spadaju ni u kakve elite, teško će ih biti izbjeći.
Čini se da je odgovor kako su takvi vulgarizmi, naposljetku, jezični izrazi i svjedočanstva autentičnosti životnog realizma. Jednostavno, radi se o tome da ljudi tako nekako i razmišljaju, a pisci k’o pisci, to još samo dodatno pojačaju i naglase. A sve s ciljem približavanja stvarnog života čitatelju.
Zapravo, što je lik-subjekt u djelu ogorčeniji društvom i svojom sudbinom, to češće, više, obilnije i bez ustezanja upotrebljava vulgarizme. Vulgarizmi su danas, dakle, prihvaćeno sredstvo karakterizacije lika i njegovog miljea, te način da se pisac psihološki približi čitatelju, čineći kroz upotrebu vulgarizama samog čitatelja sudionikom nečega što je teško i prljavo, a samim time i autentično. Naime, nekada, u doba Augusta Šenoe, čitatelji su tražili ideal, uzor, savršenu romantiku, a danas traže prije svega jadnu, ubogu i bolnu autentičnost.
Zašto je to tako? Zašto su se ljudi danas u stanju više poistovjetiti i suosjećati s antijunacima nego s junacima, teško je reći. Možda zato što danas znamo da nema ni jednog pravog junaka bez nekakve mrlje i mane i da su svi junaci iz prošlosti, zapravo, prikazani lažno? Više nam nitko ne može prodati priču. Samo prljavo je autentično, zar ne? Danas život nikome nije lak.

Foto: www.unsplash.com

Slavica Gazibara: Neki novi materijali

Oduvijek mislim da se poezija gradi riječima. Da je to njezin osnovni materijal. Da su to različita geometrijska tijela, a osjećaji i misli vezivno tkivo koje građevini daje kompaktnost.
Također mislim da mora postojati neki nacrt, barem skica, te da uloga završnih radova ima značajnu ulogu da mi to što (g)radim ne bi sličilo kućicama iz priče “Tri praščića”.
U postupku gradnje, štednja je također nešto čemu dajem pozornost. Materijal je dragocjen i ima ga u mnogo varijanta pa treba biti pažljiv pri odabiru. Da se s najmanje – napravi najviše. Kvalitetnog, dakako. Ali – ne lezi vraže – sve ovo je krivo!
Poezija danas nije ista kao jučer, kao što se i kuće danas rade od drugačijeg materijala nego prije. Treba se pomiriti (čini se) s time da se sve mijenja. Ono promišljanje modernosti o miješanju književnih rodova i vrsta, Ich i Er forma i odbacivanje rečeničnih znakova, naravno da to bolje razumiju mlađi pjesnici. Iako bi moglo biti i obrnuto: to što oni pišu, ne uklapa se ni u jedan dosad poznat lonac pa definicija suvremenosti zapravo samo opravdava nemoć proučavatelja, odnosno njegovo nesnalaženje u modernome. Zašto? Jer su mu premise zastarjele, nisu primjenjive na ovo danas.
Proteklih dana pada mi na pamet da je sve ono što sam pročitala i što znam, suvišno. I neupotrebljivo. Danas pišu oni koji ne poznaju jezik, a što ne smeta ni njima, ni onima koji ih čitaju. Pjesnici danas ne čitaju gotovo ništa pa im je rječnik oskudan, no možda je to i dobro, možda je baš to kvaliteta koja se danas traži. Nema uzora, fond riječi odgovara tekstovima pjesama za rap, hip-hop i heavy metal grupe.
Neki pjesnici valjda otkrivaju izvorna značenja riječi, upotrebljavaju lekseme lišene bilo kakve konotacije. Zato koriste i stereotipne metafore koje u njihovoj uporabi imaju značenje fraze (“stope u snijegu”, “trag u pijesku”) i ustaljene motive (da ne kažem otrcane – nebo, sunce, ptice, vlak, voda, more, noć, vjetar). Kakve li zablude što mišljah da to djeluje jeftino!
Današnja poezija i njezini autori očito su sve prevrednovali. Često se može čuti ili pročitati na književnim portalima u komentaru kako je “divna ta poema”. Čitam, tražim – kakva poema? Gdje je? Onda shvatim da danas to znači drugo nego prije. Za mene je poema uvijek bila lirsko-epska vrsta izrazitog emocionalnog naboja i zna se što ima od lirike, a što od epike, i kako mora izgledati. No, i to je očito bilo pogrešno. Opet moja greška!
Ne-čitanje mladih je “ne” književnim autoritetima i uopće autoritetu. Taj osjećaj nadmoći samom biološkom činjenicom kasnijeg rođenja je frapantan. Možda upravo to ne-čitanje i rezultira tom sigurnošću u kvalitetu onog što mladi danas pišu. Jer “valjda ja znam što želim reći! I kako. A za to mi ne treba nitko i ništa sa strane. Fond riječi? Imam dovoljno riječi za ovo što želim reći!” I u pravu je. Samo što središta gradova građena davnih godina još stoje i plijene svojom ljepotom, a u stanovima najnovije izgrađenih zgrada ruši se zid ako postavljate viseću kuhinju.
Iako, ako je sve “u oku promatrača” – onda je glupo bušiti zid za viseću kuhinju ako se zna da on to ne može podnijeti. Da nije građen čvrstim, trajnim materijalom.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: O jeziku popularnih tiskanih i elektroničkih medija. Zašto se ne uvažava postojanje sociolekata u našoj društvenoj i jezičnoj stvarnosti?

Primjećujem da neki od ljudi kojima je bavljenje jezikom (na ovaj ili onaj način) posao, s vremena na vrijeme, izražavaju svoje nezadovoljstvo načinom kako novinari pojedinih tiskanih, elektroničkih medija i televizija upotrebljavaju hrvatski jezik (“opasno devalviraju semantički potencijal materinjeg jezika”). Moram priznati da sam pomalo iznenađen njihovim razmišljanjima. Posebno kada je riječ o obrazovanim kroatistima. Čini se ponekad kao da za njih ne postoji druga jezična stvarnost osim njihove vlastite. Kao da postojanje različitih sociolekata, tj. jezika različitih društvenih grupa, nije stvarnost.

Moramo odustati od te smiješne ideje da svi društveni slojevi i sve društvene grupe, pa prema tome, i svi pojedinci, koriste jedan te isti jezik u pogledu rječničkog, sintaktičkog i stilističkog nivoa. Jezik različitih društvenih skupina se razlikuje. Naročita je razlika između obrazovanih i manje obrazovanih te između onih kojima je bavljenje jezikom/jezicima struka i onih kojima to nije predmet interesa ni razmišljanja.

Moramo dopustiti drugima pravo, i priznati da u stvarnosti postoje ljudi kojima je jezik i jezično izražavanje samo još jedno sredstvo, npr. poput kuhinjskog noža, daske za rezanje, ili komada namještaja. Ne žele svi promišljati o jeziku, i to ih ne zanima, i s tim se moramo suočiti (isto kao što npr. mene osobno gotovo pa uopće ne zanimaju automobili niti me interesira način na koji funkcionira kompjutor u tehničkom (hardverskom) niti u programskom smislu). Ja ga samo želim upotrebljavati, i to je to. Tako većina ljudi postupa i odnosi se prema jeziku.

Iz navedenog proizlazi da i novinari (bilo tv, tiskanih ili elektroničkih medija) moraju prilagoditi svoj jezik i epitete, ciljanoj publici. A to su u ovom slučaju “široke mase” kojih se treba dojmiti i kojima je potrebno svidjeti se.
Prisjetimo se slučaja političara Zorana Milanovića, bivšeg predsjednika vlade Republike Hrvatske. Sjećamo se da je na početku uzleta svoje političke karijere običavao obraćati se javnosti u kameru jezikom koji je po svom diskursu bio bliži sveučilišnoj razini, nego razini razumljivoj širokoj javnosti.

Primio je kritike novinara i stručnjaka da se zbog tog svojeg diskursa i načina izražavanja ljudima doima kao dalek, nerazumljiv i nezanimljiv. Potom, valjda pod utjecajem tih dobronamjernih i pravovremenih sugestija, promijenio je svoj diskurs iz “sveučilišno-intelektualističkog” u onaj više “kavanski”, bliži jeziku i načinu izražavanja većine u svakodnevnom životu.
Hajde da postavimo pitanje: Kada bi u dnevnoj tiskovini, npr. u novinama 24sata, pisali svoje članke i kolumne sveučilišni profesori s politologije, prava, sociologije, povijesti, itd. o različitim temama naše stvarnosti, i to diskursom što ga upotrebljavaju na predavanjima na svojim fakultetima (ili kada bi i sami novinari pisali na taj način), pitajmo se tko bi onda uopće kupovao i čitao takve dnevne novine. Sjećamo se dobro da je “Vjesnik” propao. Tržište široke potrošnje danas vlada svime.

Danas govoriti protiv tržišta i protiv ukusa širokih masa znači protiviti se i društveno-ekonomskom sustavu kapitalizma i političkom sustavu predstavničke demokracije. Intelektualna manjina na takvu kritiku društva i odnosa zaista ima i pravo; jednako kao što ima pravo i na svoj sociolekt. A sasvim je drugo pitanje i drugi problem, hoće li ih većina (“široke mase”) čuti i poslušati. Dosadašnja iskustva pokazuju da na kraju najčešće prevagne pravilo poznato kao “zakonitost velikih brojeva”.

Foto: www.pexels.com

Slavica Gazibara: Mantranje (p)o SAE-u

Ima nekoliko mjeseci da ne prođe dan, a da ne zavirim na jednu pjesničku stranicu kojoj je pokretač Sven Adama Ewin ili SAE. Ovo je pseudonim pitaj-boga-koga, dovoljno intrigantan da privuče. I kad dođete na tu stranicu, nećete otići, a da se ne vratite opet. Jer, SAE nije osoba koja piše pjesme. Možda se rodio s defektom: možda on osjeća i misli u stihovima. Pa ih onda i zapisuje. Ne zna drugačije. Ne može. Kritički strogo gledano, jezično i metrički nekad mu se oklizne nespretnost, ali iz njega pjesme naprosto izlaze. Njegovo pisanje nije ritual koji se događa kad naiđe nadahnuće. Pjesnički subjekt nije odijeljen od njegovog svakodnevnog „Ja“. Naravno, ovo je samo impresija, a nikako pokušaj kritičke prosudbe rada ovog anonimnog pjesnika.

Ne mogu reći sviđaju li mi se njegove pjesme ili ne. Znam samo da ih moram pročitati. Ako kažem da mi se sviđaju, to bi značilo da mi se sviđa taj čovjek u pjesniku, taj dovitljivi, zavodljivi muškarac, to zaigrano, iskričavo dijete. Ako kažem „ne“, porekla bih magnetizam njegovih stihova koji neodoljivo privlači čitanju.

SAE nisu samo njegove pjesme, svojim je sonetima pokrenuo zanimanje za vezanim stihom, probudio želju čitatelja za melodioznošću i ritmičnošću specifičnu baš za takav stih. Kao da nakon postmodernističkog razgrađivanja svega koherentnog (avanngarda, često i nesuvislo „dadaističko“ trabunjanje), dolazi opet neko pomirenje čovjeka sa samim sobom, a što njegov lirski ukus usmjerava k pravilnom metru i rimi koja umiruje. Čitatelji uživaju mantrajući u osmercima ili desetercima (ipak smo mi Slaveni) a najčešća je forma kruna strofične lirike – sonet.

U nas, nakon Matoša, Šimića, Ujevića, Krleže nije lako biti pjesnik, uopće latiti se „pera“. Stvorena je nekakva (mikro)klima da je pisanje strašno ozbiljna djelatnost koja zahtijeva poliglota, eruditu, u najmanju ruku akademika. I ako oficijela nekog proglasi velikim, može on napisati i „tašim, tašim tanana, i svilena marama“ svi će se diviti i raditi doktorate ne bi li dokazali dubinu, širinu, visinu i svevremenost onog koji je na tronu.

SAE se zna zaigrati pa ponekad iznenadi, ali baš kad pomislim da me razočarao, nisam li premalo kritična prema njegovu pisanju, jesam li nasjela na „šarm bez pokrića“, on se javi stihovima koji ostave bez riječi.

Mi koji ga čitamo, činimo to jer u njegovim pjesmama je i dio nas, dio onih koje volimo ili smo voljeli, one progovaraju i o onome o čemu mi samo u potaji i sa strahom razmišljamo. Na momente nam se učini da on to baš nama, meni piše, da se baš nama, meni obraća ON, skriven iza pseudonima. Podsjetio me na knjigu Tri Evina lica (ne sjećam se autora, iz psihijatrijske je prakse) – o ženi s tri identiteta, tri različite osobnosti, samo što SAE ima mnogo više lica. Neka od njih mi se ne sviđaju, primjerice želja za komuniciranjem samo s onima koji su na vrhu ili blizu vrha, ali – ako mi se Krležine Zastave ne sviđaju, nisu mi zato manje dobre njegove drame i lirika.

Podijeljenost čitateljstva na „za“ i „protiv“ kada je SAE u pitanju nije bitna jer ga čitaju i jedni, i drugi. Dio šarma vidljiv u lajkovima, komentarima i privrženosti s kojom se čeka svaka njegova naredna objava, duguje on svom dobro osmišljenom PR-u – toj engmi tko se krije iza pseudonima. Je li on možda ona? Je li (pre)potentni, umišljeni i drski mladac ili frustrirani starac na bolesničkoj postelji? Mogao bi biti i Slavonac sa šestero djece i hacijendom, ali i kolerični Zagrepčanin koji radi 24 sata dnevno. Ili je samo slobodni strijelac koji se sa svojim stihovima našao „u pravo vrijeme na pravom mjestu.“ A možda se iza pseudonima krije čitava ekipa neporecivih talenata i poznavanja lirskih kanona, koja se samo dobro zabavlja?

Kod svih velikih zagonetka odgovor je najčešće jednostavan, banalan. Tko je Sven Adam Ewin i nije bitno, važno je da piše dobre pjesme. I još k tome duhovite. Što više tražiti?

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Malena subotnja introspekcija uz dašak svježeg zraka i pun mjesec, dana 22. 12. 2018. cca. 18.15 sati

Noć je ovladala obzorjem. Mjesec je poput neumoljivog punog kotača, od jednog komada, gotovo nalik na sir (ili na lazanje), zasjeo na svoj tron. Prijeteći je stražario iznad krovova susjednih kuća. Kao svjedočanstvo. Na zelenim matiranim pločicama kupaonice mrtvo i spljošteno ležalo je tijelo crnog pauka.
Kao da ga je već prije nekoliko dana netko pregazio pa ga nenamjerno i usput sakrio i ostavio tako da leži ispod krpe za brisanje poda, sa strane.
Osjetio se obdarenim i blagoslovljenim usred svoje sudbine, pa je zahvalio Bogu Svemogućem i Kozmičkom na svemu dobrom i na svim darovima što mu ih je dao. Može biti da sam te darove i blagoslov nekako zaslužio tijekom prethodnih života jer ih u protivnom sada ne bih imao. Bog me voli jer sam bio dobar. Svemir me voli jer sam ga slušao; jer sam se trudio, i jer sam se borio da ne podlegnem liniji manjeg otpora.
Moja sudbina je u skladu s mojim karakterom, i u skladu s onim što treba biti. Ništa nije slučajno. Sve u Svemiru kad-tad ostvari svoju ravnotežu. Ne opstoji Nešto bez ravnoteže. Hvala Bogu, i svim borcima koji se bore u svojoj unutrašnjosti.
Osjećao se slobodnim; da je Bog s njim, i da je budućnost njegova. Ništa ne stoji na putu kao prepreka željama duše. Budućnost je Sloboda; tako sigurno je osjećao u sebi.
Prisjetio se kako u njegovom želucu sada plivaju u blagoslovljenoj mješavini tekućine od instant-kave, šećera, tople vode, mlijeka, komadići žarbo kolača, mađarske pite, kiflica od oraha i lješnjaka, prženi u ulju i samljeveni komadići papalinica usred tekućine od decilitra Laškog rizlinga, 1 dcl mineralne gazirane vode Kiseljak; 2 dcl Merlot 2016 Istra vino Laguna; 3 dcl-a domaćeg crvenog vina autohtone sorte Izabela. I sve to je lijepo plivalo i kupalo se u njegovom želucu i u ostalim rukavcima i prispojcima oko želuca, naravno, s dodatkom ketchupa i zelene salate Kristal, s usitnjenim komadićcima češnjaka i tamnog kruha od raženog brašna.
Sve je to sada bilo dopunjeno predivnim svježim zrakom što je u taj čas nahrupio kroz otvoreno okno plastičnog okvira kupaoničko-zahodskog prozora. Nakon obavljene nužde i pražnjenja, i navedenih introspektivnih razmatranja, osjećao se mnogo bolje. Pun Mjesec je i dalje sjao na nebu kao svjedočanstvo i potvrda ove i ovakve Stvarnosti.

Foto: www.pexels.com