Arhiva kategorije: Razmišljanja

Krunoslav Mrkoci: Mračno doba interneta i duh baroka

Popunjavajući tamna mjesta i udubine naših površnih života; pokušavajući pridati smisao danima u nizu. S osjećajem nekakve duboke praznine, tko će priznati svoju vlastitu tugu?
Kao što svi već dugo vremena znaju, internet je mnogo bolje mjesto od realnosti. Imaš prostor vlastite privatnosti, sa svima si, ako to želiš, dobar (s nikim preblizak); prostora za uzmak ima napretek. Dobro jutro želiš, ponekad se veseliš; virtualne poljupce šalješ. Dakle, družiš se dobrano, a još nisi izašao iz kućnog ogrtača. Ponekad si na poslu, pa surfaš; ali koga briga, sjest će plaća. Ponekad, da vrijeme upotpuniš, da se opustiš ili za razbibrigu, čitaš pjesnike. No, nakon nekog vremena ti dosade; naročito ako upotrebljavaju stare forme, ali na način isprazan i dosadan, pa ti život zgade. Zalutali su u prošlosti, i tamo ostali. Navlače na se stara odijela, danas već kazališnog štiha: i Dantea i Šekspira i Ujevića… pa se grade velikim pjesnicima, uz pompe i parade, u sebi likujući nad svojom veličinom. Ne uviđajući tih poetskih formi i ljuštura prazninu; uzdaju se u broj, u točnost metara i zvučnost rime. Ali ta je ljuštura, dok gaze slavnim stazama prošlosti, tek sjena i praznina lišena autentičnosti i vibracija suvremenog života koji je za njih iz raznih razloga, a najviše onih razloga što se tiču protoka vremena, ipak nedosezljiv.
Da ne bi ispalo kako je sve i svi tako sivi i bezlični, treba spomenuti kako naše vrijeme ipak nosi na internetu i neka iznenađenja, neke “dobre” pjesnike. A zašto su dobri pjesnici “dobri”, postavlja se pitanje? Pa vjerojatno postoji više razloga i faktora, no najvažniji je taj da nas uspiju iznenaditi; uspiju donijeti iznenađenje, i koncizni su, pretežno.
Iznenađenje je danas poželjno i prijeko potrebno; makar u obliku hladnog tuša za našu svakodnevnu, izmučenu psihu. Nas je danas potrebno uvijek nekako iznenaditi, šokirati; prenuti nas iz stanja uobičajene plošnosti i ravnodušnosti. A uz nužnost iznenađenja, iskreno, imamo čak i nekakve kriterije i određeno “umjetničko iskustvo” u čitanju poezije. Tako da, definitivno, nismo klijenti koje je lako zadovoljiti. Poezija mora biti kratka; ali ubojito ubodno koncentrirana, i uvijek pomalo zgusnuta; poput one juhe od brašna što se kuha, kuha dok se voda ne pokuha i ispari. Motivi mogu biti crni, tamni, svijetli; kakvi god, bitno da su pomalo zgusnuti u svojoj slikovnoj izražajnosti.
Naše doba i vrijeme sve više podsjeća u duhu svog izričaja na barok; na zgusnutost njegovih tamnih, dubokih premaza u slikarstvu koji iznenada skaču od najdublje tame i sjene do izrazitog svjetla, i na zgusnutost slikovitosti u baroknom pjesništvu: zgusnutost koja ponekad izaziva hedonistički užitak pri čitanju nekih soneta Gongorinih, de Veginih, de Quevedovih, Shakespeareovih; pa čak i Gundulić ima takvih slatkih, tamnih dijelova o prolaznosti … Kada kažemo barok pomislimo (barem ja pomislim) na: Rembrandta (1606 – 1669), El Greca (1541 – 1614), Caravaggia (1571 – 1610), de la Toura (1593 – 1652); na jedrenjake, gusare i kolonije … na postšekspirijanske pjesnike 17. vijeka; na Bacha, Vivaldija, na Haendla i njegovu glazbu za kraljevske vatromete …
Budimo iskreni: stari majstori soneta uspijevali su postići gustoću i zbijenost pjesničkog premaza upotrebom riječi kao slika i boja, kroz to, oni ponajbolji ostvarivali su i vezivali atmosferu na takvom malom, skučenom prostoru jednog soneta. Današnji autori i pjesnici soneta to ne mogu, ma koliko se trudili, i treba priznati: najbolje bi im bilo da odustanu; jer ništa nije gore i praznije od sasvim pravilnog i metrički i rimovano ispravnog, ali beznadno praznog soneta. Mi danas nismo u stanju pisati sonete, iz psihičkih čisto razloga našega vremena. Današnje vrijeme nije pogodno za pisanje soneta. Ono ne ostavlja dovoljno vremena za zgusnutost; dovoljno vremena za tišinu; za kontemplaciju; dovoljno vremena za proučavanje sjena u dvorištu, na balkonu, terasi tijekom ljetnog popodneva.
Pisanje soneta je minuciozan posao, i ukoliko mu se ne pristupi s dovoljno ozbiljnosti i odgovornosti, s dovoljno vremena i uvjeta za koncentraciju i fokusiranje …
Današnji ljudi, pa čak i pjesnici, obično misle kako je bit soneta i ono na što se on svodi – njegova forma; ali ništa nije dalje od istine … Forma soneta je tek njegovo ruho, od metra i rime, u koje ga se odijeva. Pa ukoliko gledamo i prijevode, čak i naših viđenijih prevoditelja soneta, vidimo kako su često zahvaćeni i zaglavili u teoriji metra; pitanje koji i kakav metar je primjereno upotrijebiti u hrvatskoj sonetologiji (da je tako nazovem)? Pa su posuđivali francuski aleksandrinac, metar od 11 slogova, pa dvanaesterac rjeđe (koristio ga je naš Marulić u Juditi, i Mate Maras kod prijevoda Šekspirovih soneta). Međutim, treba uzeti u obzir i duh vremena, i duh pojedinog jezika, a ponajviše duh teksta pojedinog autora.
Moj skroman je zaključak da prevođenje, npr. Šekspirovih soneta jedanaestercem u hrvatski jezik nosi sa sobom niz prisila i nakaradnosti u kojima svoju priliku dobivaju izvještačenosti. Normalan prijevod Šekspirovih soneta koji su, usput rečeno, u engleskom izvorniku sročeni u desetercu, zbog razlike u strukturi dvaju jezika (višesložne riječi kojih hrvatski ima više, dok engleski ima više jedno- i dvosložnih riječi) na hrvatski je moguće opušteno prevoditi tek sa 12 ili 14 slogova; ukoliko želimo zaista dobiti prijevod sadržaja i smisla te duha izvornika, a ne tek nešto otprilike približno, kako bi ga se utrpalo u neku zamišljenu i zadanu formu, poput jedanaesterca.
Šekspirovi soneti u izvorniku djeluju više poput široke rijeke koja mirno i opušteno teče uz fino uravnoteženu i iznijansiranu dinamiku. Prepjevi vrlo često daju jedan sasvim različit doživljaj. Prevođenje, a naročito soneta, je mukotrpan posao, i ne bih više na ovom mjestu govorio o tome.
Zaključit ću jasno: pisanje soneta nije za djecu našeg vremena; previše je u nama nervoze i žudnje da se zadovoljenje postigne odmah, i sa što intenzivnijim doživljajem. Naše vrijeme je buntovno; buni se protiv sebe samog; takvi su i ljudi. Doduše, kao što već ranije napomenuh, današnje doba posjeduje određenih duhovnih sličnosti s baroknim razdobljem; ali one se više očituju u obilježjima poput: zgusnutosti, određene tamnoće, prihvaćanju dekadentnog nemira; u postojanju kao igri koja vodi do hedonističkih naslada (bilo kojeg tipa; čak su i barokni anđečići bili goli i bucmasti, posve nevini u svojem uživanju).
To je sasvim različito od vremena jedne prozračnosti, kada i fizička forma, i red i pravila u pjesmi i u slikarstvu postoje kao dio koji je u službi, i sam svojim tijelom sačinjava nekakav viši, gotovo nadzemaljski ideal.
Živimo u vremenu dekadentne težine svega i svačega, kada su samo određene namjerne pretjeranosti (poput ogoljivanja i pokušaja govorenja izravne istine) u stanju ostaviti dojam i izazvati pažnju. Sve ono što bi nekada, zbog svoje prevelike iskrenosti i otvorenosti, bilo nepoćudno, neprimjereno, na rubu ekscesa i skandala, danas sačinjava glavnu, jezgrenu matricu suvremene umjetnosti.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Riječi

Priča je temeljna stvar, oko nje se sve, ali baš sve postavlja, multiplicira, mijenja, oblikuje. Većina toga nije svjesna, ali to je ona ista stvar kao što, primjerice, nismo svjesni svoga glasa pa bivamo samima sebi neobični, čak pomalo i neugodno iznenađeni kad se po prvi put čujemo. Kao što nismo svjesni niti svojeg stvarnog izgleda ili kakav dojam ostavljamo na druge. Dakle, nešto što smo mi sami, ne spoznajemo, nismo u stanju vidjeti – treba nam posrednik, nešto što nam doznačuje nas same nama samima.
Tako ne spoznajemo ni našu temeljnu narav, osim putem priče. U tom je slučaju priča upravo taj temeljni narativ svijeta. Ona je, u svojoj krajnjoj biti, otvor u našu svijest, u ono što sami sebi i drugima predstavljamo. Nema bitnije ni važnije stvari od riječi, jer se sav naš život sastoji ponajprije od njih, tek onda slijedi sve ostalo. Mislimo u pričama, djelujemo u pričama. Riječi su izraz naše naravi, riječi oblikuju naše svijesti, riječima volimo, mrzimo, lažemo, manipuliramo, riječima kao gradivnim elementima svijesti, pažljivo konstruiramo svoj svijet, a da gotovo nismo ni svjesni njihove težine. Stari su narodi bili svjesni te specifične težine riječi, štoviše, neke su jezike smatrali svetima, dostojnim komunikacije s numinoznim, dakle, Bogom, druge su smatrali vulgarnim. Ipak, riječi su uvijek bile posebno važne: od njihovog zvuka, skrivenih i manje skrivenih značenja, sadržaja kojima može dozvati dobre ili loše sile, do samoga grafičkog oblika, kod riječi je sve bitno i sve podložno novim i uvijek novim interpretacijama jer je priča ono što potiče nova i nova značenja. Priča se mijenja tijekom vremena, dobiva nove interpretacije, ponovno ponire, pada, uzdiže se, preoblikuje do neprepoznatljivosti i izvire opet negdje gdje se najmanje nadamo. Ona prenosi naša nadanja, želje, brige, strahove, frustracije, razgolićuje naše tajne. Ukratko, priča je temeljna narav svijeta, izvire u samome pupku naše prirode i završava u neodređenosti, negdje gdje nismo dospjeli, moguće da i nećemo, no kamo stalno težimo u svojoj potrebi. Priča je, dakle, iskaz samoga nemira. Sve suprotno od toga značilo bi da nismo ni živi.

Dragan Gligora: Ritam Ispovijesti

Ja volim noć i tišinu i da ta noć dugo traje. U noj su svi odreda pozaspali i pustili me konačno na miru. Što će reći da imam problema sa svijetom oko sebe. Ali, nije u tome glavni problem. Njega zapravo i nema, ili ga ima, svejedno. Njega tek treba otkriti, a teško da smo s ovim nagomilanim teorijama i blizu nekakvog suvislog rješenja. Nego, htio sam reći kako i proza ima svoj neponovljivi ritam, tu sporost, ili tečnost, dinamičnost ili mirnoću, kako se već uzme, i u tom ritmu krije se pola stvari. Nedorečenih i nesuvislih, ali sve one na kraju podliježu konvencijama. Vidite, kako se u tumačenju svijeta brzo upada u zamke, zato se treba ograničiti na grad, ulicu, obitelj i konačno glavnog junaka. I par sporednih, dakako. A ti junaci postoje još samo u filmovima i stripovima. Dakle, govorimo o antijunaku, običnom čovjeku koji upada u nevolje. Ili mu sve ide od ruke, pa onda ga spopadnu teške brige i pokaže se da je sve to bila laž. Što je bila laž? Pa sve to što se događalo s njim, kao vanjski sjaj, novac, žene, jahte i društveni ugled. Ali, opet se vraćam na konvencije, jer moj je stan donekle čist, ima struju i vodu. Teško bih se bez toga snašao, kao i bez kreveta, tuširanja i brijanja. I ne ometam susjede, i ne poznajem one iz susjednog ulaza, iako svi ostali znaju sve o njima. I mene to zanima, tko se s kim oženio, imao aferu, tko je otišao u Irsku, a tko u Njemačku, tko je poludio, a tko umro.
Ja uglavnom tjeram po svom, a upravo je to ono strašno i neizbježno. Jer toga nema, i zato glumatam da sam netko drugi. Nekad i treći. To tako traje već dvadeset godina i mijenja se od vremena do vremena. Jednom sam tako sit svega toga odlučio pobjeći, ali, nisam stigao daleko. Našli su me negdje oko ponoći, i opet sam se morao pretvarati da mi se pokvario auto, i da mi se potrošila baterija na mobitelu. Uglavnom, od svega je ispala teška gnjavaža.
I tako s vremena na vrijeme dođe do trzavica. Do ovrha, nestašica, nedoumica, nepoznanica. i onda se počnu otvarati vrata čudima, u tim tjeskobnim situacijama, što bi vam potvrdio svaki egzistencijalist, ako još ima živih… dobro, recimo da bi to sada bio neoegzistencijalist. Ispovijest nije poželjna roba. Da, ako se radi o poznatim facama, ali sasvim obična ispovijest vrluda od nemila do nedraga, ponavlja se brate, davi, i recimo to otvoreno – dosadna je. Svi imamo svoje brige, svatko nosi svoj križ, život je težak i ostale fraze dojadile su i bogu i vragu, komu su već uperene. I puste molitve, zakletve, obećanja, obraćenja, sve to zastaje kada se zatvore kućna vrata i kada više nema izlaza. Vrata su privid. Nije ih teško otvoriti ni razbiti, a i ne možete se svakoga dana praviti da vas nema kod kuće. Doduše, sad su pri ruci i ta moderna tehnološka čuda… dostupnost je posvemašnja. I ono što je najvažnije: nema više bijega. Bijeg je čisti arhaizam. Stvar prošlosti. Samo probajte pobjeći! Sve dostupne službe naći će vas živa ili, nedajbože, mrtva. O tome će novinari napisati krasnu reportažu, a vi ćete biti žrtva vlastite ludosti. A kakva bi to ispovijest bila bez bijega.
Kažem, važan je ritam i, naravno, ideja vodilja. A to je tek glavni problem, Iza svih ideja stoji važna i snažna misao, koja vodi do uspjeha, bilokakvog. A o tome bi tek trebalo reći koju…
Ovo je bio samo prolog, a prava ispovijest slijedi nakon otkrića onih bitnih stvari, koje će do tada postati nebitne. Nije važno, glavno da se nešto događa, da kruži. Od nemila do nedraga. O ritmu smo i govorili. S njim se nikad nemojte šaliti.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Heloizin sindrom

Sjećanje na Helenu

Malo je tko s ovih prostora kao Helena Roguljić imao u sebi „onaj“ osjećaj za poeziju ono “nešto”. Umjetnost je bila njen život, bez nje, bez umjetnosti  život joj nezamisliv, neživljiv. Duboko je vjerovala da se čovjek kroz nju pronalazi, kroz umjetnost mijenja mu se percepcija svijeta, stvara svoj svijet, svijet umjetnosti u koji može pobjeći, u koji se može skloniti kad god ga pritisnu nemiri i nedaće realnog svijeta. Umjetnost je ta, koja upućuje i daje odgovore na mnoga životna pitanja. Umjetnost je ta koja postavlja mnoga pitanja – propituje, u nama razvija osjećaj / e za …

Na književnoj sceni u moru onih koji su već “stvorili” ime činjenica je da manje poznati stvaraoci teško “isplivaju”. Pred njima je težak zadatak dokazati se, izboriti svoje mjesto. Nigdje kao na hrvatskoj kulturnoj sceni ne ostrvi se lakše na stvaraoca koji je manje poznat u odnosu na one druge. Tko se istinski želi baviti umjetnošću, treba ustrajat u svojoj borbi i iz svake teškoće izvući pouku, izaći ojačan. Što te ne ubije…

Helena Roguljić neupitno je stvorila ime. U pjesničkom sazviježđu zasvijetlila neugasivim sjajem.

Hrvatska poetska scena uklopila se u sveopće hrvatsko sivilo. Sve se manje pozornosti posvećuje poetskom doživljaju, više se slijedi ukus mase. Podilazi se čitatelju. Podilazi se… Bez ozbiljne književne kritike.

Tome u velikoj mjeri doprinosi popularizacija pojedinih pisaca, koji često ne zaslužuju da se tako nazovu. Riječju, poetski doživljaj sve se više gubi kao individualna kategorija.

„Poezijom nesumnjivo upisujemo sebe i ostavljamo tragove svojih intimnih proživljavanja ekvivalent sebe.“

 S odmakom vremena sve smo svjesniji ljepote i snage Helenine poetske riječi.

 „Prerano se preselila u Nebo svetih žena, kako se zove i njezina posljednja zbirka poezije.“

Helena Roguljić Visković rođena je u Zadru 29. studenoga 1964.  godine, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom  fakultetu u Zadru diplomirala je talijanski jezik i književnost i latinski jezik sa starorimskom književnošću. Pjesme prvi puta objavljuje  1987. godine u Zadarskoj reviji, uz pomoć Zlatana Jakšića, jednoga  od najvećih čakavskih suvremenih pjesnika. Potom se javlja poezijom i pjesmama u prozi u brojnim časopisima za književnost i u  rubrikama za kulturu u novinama: Forum, Mogućnostima, Hrvatskom slovu, Hrvatskoj reviji, Glasju, Zlatnom peru, Quorumu, Republici, Živom vrelu… Prevodi talijanske pisce (Savino, Marinetti,  Sofficci, djelo Filocalia) što je emitirano na Trećem programu HR  Zagreb, gdje je u više navrata emitirana i njezina poezija. Tako je  zastupljena u emisijama Dnevnici i pisma i Poezija naglas u istoj  Kući. Osjetivši diktat novih medija, Helena je nazočna poezijom na  portalu Konture com. i poezijaonline.com. Na tinta 3d siteu, kojega  uređuje Tomislav Bajsić, objavljene su joj pjesme i prijevodi Marinettija, Sofficcija, Campane, Ceronettija, a na poetry.com pjesme  na engleskom jeziku.

Autorica je četiriju zbirki poezije: Poganski grbovi (Književni centar Zadar, 1988.), Teorija čežnje (Zadarski list, 1997., ovu zbirku izdao je zadarski dnevnik gdje je Helena godinama imala svoju kolumnu iz kulturnog života u nas). Slijedi zbirka Heloizin sindrom  (DHK ogranak Zadar, 2001.). Njezina zadnja zbirka jest Nebo svetih  žena (Gradska knjižnica Zadar, 2004.). U pripremi za tisak ostao joj  je prozno-poetski mozaik Male magije, a u rukopisu roman Ogre.

Helena Roguljić Visković izgubila je jednu zbirku Šator umjesto  zvijezde, koju je trebao izdati splitski Logos (tada direktor nekadašnji premijer Ivo Sanader, recenzenti Ivan Raos i T. Petrasov Marović). Tako to biva.

Živjela je i radila u Zadru i na Punta Skali blizu Zadra, bila je profesionalna književnica, članica DHK  i Zajednice samostalnih umjetnika Hrvatske.

U Zadarskom listu bila je prva urednica kulture i dugogodišnja  novinarka kulturne rubrike, u kojoj je pisala sve do odlaska iz novinarstva. (R. I.)

– Helena je bila posebna,  samosvojna i originalna, kako po svom otkačenom načinu života tako i pjesničkom izričaju. Jednostavno: Izvan okvira. Pod tom egidom počela je ispisivati i svoje kolumne od prvog broja Zadarskog lista, koje i danas mnogi pamte, prisjeća se Nedjeljko Jusup, utemeljitelj i prvi glavni urednik Zadarskog lista.

– Priključila nam se odmah na početku, ne skrivajući da joj imponira što je s nama, skupinom novinskih profesionalaca i entuzijasta, koji smo tada, unatoč nepovoljnim ratnim okolnostima, počeli stvarati nešto novo – moderan list, kakvog do tada u Zadru nije bilo. Bitka za Zadarski list, njegov nastanak i opstanak dobivena je i Heleninom zaslugom.

Nakon samo tri mjeseca izlaženja s početnih 5000 Zadarski list se popeo na 7000 primjeraka. Tada je i prvi put objavljen i sastav prvog uredništva u kojemu je Helena Roguljić bila glavna za kulturu. Pisanje tekstova, recenzije, prikazi… Uređivala je svoje stranice s mnogo pažnje, oblikovala ih s istančanim smislom za aktualnost teme i poželjnost teksta. Kreativno. Naš list 1997., bio  je i nakladnik njezine zbirke poezije Teorija čežnje, ističe Jusup.

Heloizin sindrom

Na kinesko bijelu slijetali golubovi i mrtvaci / na kinesko bijelu slijetali su susreti i žarači / kojima su se ti susreti bacali u riječ / Heloizin kažiprst malen i bijel nije dosegao / kinesko bijelu / onako kako ju je šaputala Magdalena / učinkovita taložnica avitaminskih vjekova / Magdalena nije voljela Heloizu / ali poput sviju uistinu pametnih žena / poštovala ju je i mazila spomen na nju / Magdalena je voljela čovjeka koji je prebolio zaušnjake / i svojom neplodnošću je uzimao ime nad imenima / Magdalenu učinkovitu taložnicu / avitaminskih vjekova / na kinesko bijeloj Heloizina kći / pisala je dragi Oče molim Te / Heloizina kći sravnjena s pepelom imena neizušćenih / Magdalena nije voljela Heloizu / i nije voljela kinesko bijelu / jer je to bila boja nerotkinja / nikom zavjetovanih ni od koga uzdignutih / tek imena najljepšeg od sviju žena

Unutrašnji svijet pjesnika nemoguće je u potpunosti dokučiti, nedokučiv je i samome pjesniku. „Nedokučiva“ tajna. Što ga više upoznajemo, razotkrivamo, javljaju nam se nove enigme. Draži otkrivanja.

Osvrt je ovaj poziv na ponovno čitanje Helene Roguljić. Poetsko razotkrivanje.

Milan Zagorac: Disharmonija

Najveći nesporazum današnjeg čovjeka leži u disharmoniji između razumskog, čovjeka strogo uglavljenog u principe svakodnevne stvarnosti i onog drugog, čovjeka sna, organiziranog na principima mašte i ne-svijesti. Oba su ova čovjeka dio svih nas: ukoliko ijednog zanemarimo, naći ćemo se u strašnom procjepu individualnog iskustva koje će nas, beziznimno, smrskati. Ukoliko smo previše razumni, bit ćemo samo čovjek tehnike i pragme, no prisiljeni potiskivati lavu nesvjesnog s vrlo neočekivanim ishodima. Ukoliko smo previše u snu, jednostavno ćemo biti budala. Dakle, ovo vraća na prvu tezu: harmonija. Ona nam je nužna, ne bi li iz sebe izvukli ono najbolje, i to vratili svijetu nazad u onom obliku koji je svijetu u nekom času potreban. Postizanje harmonije je nešto drugo, no zasigurno će svako individualno iskustvo učiniti ako ništa drugo, do onaj jedan sitni vez u golemom goblenu postojanja.

Foto: Tamara Modrić

Dario Sorgent: Psi: ljudi za neznalice

Sivi smo.
I tupi.
Dobro, otupljeni.
S natruhom zločestoće.
Tako smo naučeni, tako da se uvijek možemo pravdati da nismo krivi. Barem sami sebi.
Svaki trenutak je potencijalni znak ravnoteže, sklada čovjeka s prirodom i sobom samim, moćne i pozitivne energije ili Milosti Božje.
Imali smo šesto čulo, pa su nas naučili da ga izgubimo, pa to sve lijepo ignoriramo. Zato (što) smo siromašni. U svakom smislu. Duhovnom, materijalnom i emotivnom. I postajemo sve siromašniji. Prirodno, želimo pobjeći od te činjenice i osjećaja pružajući si površne zabave, jedemo govna, tonući psihološki i materijalno u ista, a sve s prividnim ciljem,koji je zapravo opsesija, ‘da mi bude dobro pod bilo koju cijenu’, dok onaj realni cilj kojemu se i stremi, vodi u devijantni hedonizam. Posljedice su neizbježne.
Ono utječe na psihološki aspekt karaktera , volje i ciljeva čovjeka. Sila, energija ili Bog, kako sam rekao, uporno pokušava pomoći čovjeku, pruža mu ruku i daje znakove.
Svaki se alkoholičar, narkoman ili ovisnik drugačije vrste, nakon prvotnog bezbrižnog i lelujavog osjećaja, osjeća kasnije još gore. Čovjek koji je stvorio samo površnu viziju dobrog života,osjeća u nutrini da nešto nije u redu.To su znakovi. To će ga odvesti u tešku borbu samog sa sobom(a na tom putu zaista ima velike šanse za uspjeh jer će sve oko njega činiti da mu pomogne) ili u još veći ponor koji, nažalost, u velikom broju vodi i u psihičku i u fizičku bolest.
Čudi me čuđenje koje proživljavaju ovi potonji.
Uporno su dobivali signale koje su ignorirali. Bez osuđivanja, strah je normalan. Samo nije bilo motiva i snage suočiti se s njime. Vjerujem da je i važno koga smatraju odgovornim za svoje stanje. Mada nikada nije kasno za shvatiti, vjerovati i upustiti se u borbu.
Tu su i djeca.
Današnji način života, zabave djece i mladih ukratko je autodestrukcija i otuđenje, s tendencijom da neće biti bolje, osim na njihov način.
Govorim to ne kao konzervativac niti sam sklon generacijskom sukobu.
Smatram se mladim,mada to bas vise i nisam, živio sam ‘rokenrol’, svirao, nespavao, ludovao… ali znao sam i osjetio posljedice. Nisu mi se svidjele pa sam uspio i to riješiti u korijenu.
Vratimo se, svjesno, onime što su primili od svojih roditelja, muško i žensko obično, prenose na svoju djecu. To bi, kao, bio odgoj. Nesvjesno, i češće viđeno je da svoj način i viziju života također prenose na svoje potomke. To može biti neodgoj. Nevjerojatno je kako ljudi ne poznaju svoju djecu. Sve više vjerujem da se možda i boje ih poznavati. Ta ‘nova’ djeca čak izgledaju drugačije. Oni brzo rastu, hibridni, fizički napredni… Kao da su hranjeni koncentratom za djecu.
Psihološki, njima autoriteti ništa ne znače, niti ih imaju. Što znači da vrlo rijetko imaju i granice. Pokazuje se to u pubertetu, koji čini mi se, sve brže dolazi, pa je njihova faza buntovništva jako loša kombinacija s nepoznavanjem granica. Očituje se, što sve više čitamo i nažalost vidimo, u čestim nasiljima među vršnjacima, internetskim prijetnjama i maltretiranjima, pomaknutim načinima zabave (Rusi su fenomenalni. Njih ima puno pa se svašta može naći na internetu. Tamo je mladima in snimati selfije na čudnovatim lokacijama. Pa tako to rade obično na rubovima 37 kata nebodera ili viseći s istog iznad dvjestometarske provalije, pa to nerijetko, vjerujem, završi s fatalnim posljedicama). Hladni su i dalje žele sve i odmah. Naši su našli način kako da ostvare svoje ciljeve napuštajući domovinu koja im nije pružila ništa osim saznanja da znanje ne znači ništa. Štoviše, ono je nepoželjno. Živimo u svijetu koji nam prikazuju. Stoka mora biti mirna. Kako živimo u virtualnom svijetu, sve smo emotivno prazniji, voajeri vlastitog života. Podražaj tražimo u drugim stvarima. Nikad dosta adrenalina.
Sve hoćemo realno i životno.
Al’ na televiziji.Ne u svojoj kući.
Zato gledamo znane nam emisije… Čak je i sport postao gladijatorski. Osobno, to volim, ali vjerujem da nije za svakoga da gleda. Zato se i daje u kasnim noćim terminima.
Hoću reći da ne živimo.
Tu stagniramo, a svoju djecu oblikujemo i potičemo da se što brže unište.
Nismo krivi, napravljeni smo dobrima. Samo smo odgovorni za ono što činimo i što smo učinili.
Kako dalje… treba slušati sebe, prirodu, ravnotežu, energiju, silu, Boga…
Imam dva psa.
Obožavam ih. Moram sebično priznati da i oni mene. Pokazuju mi da sam im sve. Nije da to želim. Njihove oči govore umjesto jezika. Bezgranična ljubav, odanost, toplina, bliskost, prihvaćanje loše energije na sebe, žrtvovanje…
Nema toga u našoj vrsti.
Mi smo nebitni. Sami smo se doveli u tu situaciju da ne služimo svrsi.
Čak niti ne održavamo ravnotežu.
Počnimo učiti od drugih ono što je u nama dobro i što nas čini ljudima.
Možemo početi od pasa.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Posljednji osmijeh

Prije godinu dana, u utorak dvadeset drugoga ožujka dvije tisuće sedamnaeste godine, posljednji put vidio sam tvoj osmijeh.

U bolnici smo bili.

Večer ranije ti je pozlilo. Odvezli su te ljubazni bolničar i lijepa liječnica u vozilu hitne pomoći u bolnicu Rebro.

Poslije ponoći si se povratila u život i smijala se kad te je liječnik pitao koji je dan, koliko ti je godina i gdje živiš.

Odjednom si sve znala. Bio sam ponosan na tebe.

Izgovarajući ime naše ulice malo si se zapetljala. Uvijek si bila štreberica i htjela prva dati točan odgovor, pa si požurila:

„Pič… Pič..“ – i tu smo svi, liječnik ti, teta Vlasta i ja, prasnuli u smijeh prije nego si uspjela dovršiti „Pičmanova ulica, broj jedanest, drugi kat.“

Smjestili smo te u jedini slobodni krevet na odjelu onkologije. Dvije žene u tijesnoj sobici djelovale su izmučeno, a svjetlo je tinjalo poput njhovih misli i briga.

Soba je bila puna tuge.

Nisam te htio ostaviti samu, ali si rekla:

„Idi, bolje sam već. Ujutro će me premjestiti u veću i svjetliju sobu. Zaspat ću uskoro, ne brini!“

Sutradan sam morao u Austriju, na posao, ali sam nazvao šefa i rekao mu du ću doći tek u srijedu. Lijepo je imati dobroga šefa:

„Ne brini ništa. Neće firma propasti bez tebe, tvoja žena te treba“ – umirio me Markus.

Hvala mu.

U deset sati, nakon vizite, pronašao sam te u drugoj, većoj sobi, punoj pacijenata koji su šutjeli i pričali, nadali se i planirali što će raditi kad ozdrave. Ti si mršavoj curici u krevetu nasuprot tvoga pomagala uključiti telefon.

Bila si puno jača od izmučenog djeteta.

Onda je stigao bolničar Nikola.

„Gospođo Vukadin, idemo na zračenje u Petrovu. Spremite se!“

„Sad ću, samo da frizuru sredim“ – odgovorila si mu odlazeći u kupaonicu.

Nikola i ja pričali smo odakle dolazimo, za koga navijamo i kad će ljeto. Dugo si se češljala, nisi nikada voljela izići raščupane kose, a posebno nakon operacije glave, kad su se na tjemenu vidjeli šavovi koje si brižno prekrivala.

Posebno kad su naša djeca bila u blizini:

„Nema veze ako smo nas dvoje sami, ali ružno izgleda. Da se djeca ne uplaše“ – rekla si mi kad sam ti za Božić savjetovao da kod kuće skineš maramu s glave.

Termin u Petrovoj bio je zakazan, pa te Nikola počeo dozivati:

„Gospođo Vukadin, zakasnit ćemo. Požurite malo!“

„Nikola, vidi se da nemate ženu kod kuće“ – dobacila si mu smiješeći se lukavo, a nas dvojica smo ti se pridružili. Ja sretan da se smiješ, a Nikola da konačno krenemo.

Držeći se za ruke stigli smo do bolničkog vozila.

Dan je bio lijep, proljetno sunce probijalo se iznad grada. Mahnula si mi nakon poljupca, pogledali smo Nikolu i još jednom se zajedno nasmijali.

Uvečer sam ti iz našeg stana u Austriji poslao poruku. Odgovorila si smajlićem, širokim i vedrim, prije nego smo virtualno jedno drugome poželjeli laku noć.

U srijedu si pretrpjela prvo zračenje glave, tehničari su morali napraviti novu masku jer si se bila udebljala od lijekova. Kortizon djeluje brzo.

U četvrtak si nakon zračenja pala u komu. Oživjeli su te liječnici i medicinske sestre, i bilo mi je drago da dišeš.

Hvala im.

Čitao sam ti tjedan dana tračeve iz novina. Tko se ženi, tko razvodi i kojim glupostima se ljudi bave dok ti uz pomoć aparata duboko dišeš.

Imao sam osjećaj da me čuješ.

Liječnici su tvrdili drukčije, ali i oni znaju pogriješiti.

Tjedan dana, koračajući uzbrdo od Dinamova stadiona prema bolnici, nadao sam se da ćeš ustati i dočekati me sjedeći na krevetu.

Bilo je kako je moralo biti.

Godinu dana kasnije sjećam se tvoga osmijeha, mladoga bolničara Nikole i našeg rastanka kod bolničkog vozila.

Lijep je to bio dan.

Spavaj dobro, anđele!

Foto: www.pexels.com