Arhiva kategorije: Razmišljanja

Krunoslav Mrkoci: Budućnost zadovoljnih i realiziranih pojedinaca?

Mi danas samo životarimo na rubovima velikog duhovnog i idejnog prevrata koji je izvršen u književnosti i umjetnosti u drugoj polovici 19. stoljeća, primarno u Francuskoj. Ali ne treba zanemariti niti Schopenhauera, njegov pesimizam i stav prema čovjeku, kao niti Nietzschea i njegovo viđenje čovjeka budućnosti. Dodamo li tome velike Ruse, Dostojevskog i Tolstoja, slika je savršena, krug je zatvoren.

Doista, u čemu je tolika razlika između Lautreamontovih proznih Maldororovih pjevanja (dostupnih u prijevodu i u hrvatskim knjižnicama), u kojima mladi pisac Isidore Ducasse (umro 1870. u 25. godini života) izražava gađenje nad čovjekom, ljudskim bićem i njegovom egzistencijom; u čemu je razlika toga djela u duhu i u poruci u odnosu na, primjerice, junaka Houellebecqova romana “Širenje područja borbe” iz 1994. godine?

Neke bitne duhovne razlike i nema: oba djela izražavaju odbojnost i gađenje prema čovjeku, ljudskom biću, prema drugima, te prezir i želju za zatiranjem samoga sebe. Ta dva djela, “Maldororova pjevanja” i “Širenje područja borbe” su duhovni blizanci, unatoč tome što ih dijeli 120 godina. I jedno i drugo djelo koriste preuveličavanje i pretjerivanje kao komponentu psihološkog pristupa čitatelju, primatelju poruke, kako bi upozorili na ono što je trulo, loše i što ne valja.

Nemojmo se zavaravati: revolucija je započeta i provedena tada, prije 140 godina (u vrijeme Ducasseove smrti, 1870., svoj nastup započinje Rimbaud; Baudelaire je umro 1867.).

Mi danas živimo u kasnijoj fazi istog duhovnog i idejnog balona od sapunice. No, kada će puknuti i rasplinuti se taj balon, taj mjehur? Što je potrebno?

Moguće je da ga čeka duga i postupna transformacija, metamorfoza u društvo individualaca u kojem je pojedinac najviša kolektivna vrijednost. Društvo postoji radi pojedinca kojemu ujedno služi kao servis. Društvo nije kolektiv, već skup svjesnih pojedinaca na putu autorealizacije. Takvo društvo, kojemu je najviša vrijednost pojedinac, a ne nekakve imaginarne kolektivne nacionalne vrijednosti što ih lansiraju vladajuće političke elite, takvo društvo bilo bi ujedno i antiratno, pacifističko društvo koje osuđuje svaki oblik nasilja.

Jednu od najvažnijih uloga u takvim društvima imali bi psihoanalitičari, psiholozi i savjetnici raznih usmjerenja koji bi pojedincima pomagali da kroz promjenu duhovne perspektive i nazora dosegnu vlastitu životnu realizaciju.

Možda idemo prema takvom društvu, društvu prosvijetljenih, zadovoljnih i autorealiziranih pojedinaca? A možda sam ja sasvim u krivu.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Bilješka broj 150 (živim radi pisanja, pišem radi života)

Pisanje pjesama je poput igre.
Uzmeš nekoliko riječi, malo ih protreseš, pretumbaš i to je to. Jednostavno, zar ne. Pišem što mislim, mislim što osjećam, osjećam što živim i tako već godinama, još od srednjoškolskih dana.
Prije nekoliko godina izašao sam iz anonimnosti i počeo „ubijati“ svoje pjesme, jednu po jednu i tako redom, skoro profesionalno. Neki bi rekli prodao se, bacio na prezasićeno tržište. Ima nešto u tome. Naime, pjesma do objave živi, razvija se, diše, raste i smanjuje se. podložna je promjeni. Nakon objave sve prestaje, sve intervencije, promjene više nemaju smisla. Na neki način, kao da je ostaviš, ubiješ, zamrzneš u trenutku vremena. Izložiš sudu javnosti, pa što bude. Sve je to na kraju samo igra.
Eh kad bi se… Kad bi se ljudi više igrali, svi bili kao djece, svijet bi ovaj bio puno bolje mjesto.

Foto: www.pexels.com

Denis Kožljan: S prtljagom od otuđenja

Kažu mi rođena sam sama na svijetu… nastavljam, ne želim umrijeti u okruženju lažnih moralista, karijerista, sotona, vračara koje često proriču mi odlazak u raj… Zar u raj? Postoji li takav vrt gdje ptice danonoćno skladaju, anđeli trubljom svaku novu zoru navješćuju. Sumnjičava sam ja dama, s perom u ruci i koferom od otuđenja.
Probudih se krvavog znoja, podbuhlog lica, ponovno u čitanje uzimam omiljenog Latinovicza. Jesmo li u nekom prokletom srodstvu ili nas samo dopala teška karma. A vračara prodikuje iz početka: “Moraš je sama odraditi kako znaš i umiješ… ti stara si duša u svijetu ovozemaljskih putnika!” Bojim se naredbe. Teško je podići se bez pomoći patera familije koji kljuca mi iznad glave, tražeći od mene čudo. Ma ja sam samo obična smrtnica kao i milijarde hodajućih ove planete. “Gdje si ti, majko iz čije sam posteljice skliznula pod tračnice augustovskog sunca?” Zašto ne poslušaš moj krik, željna sam biti voljena, a nitko , baš nitko za moje postojanje nema sekund vremena. Ne tako davno, padoh kao pokošena u Ustanovi s rešetkama. Nisu mi bile dovoljne dvije, ni tri kutije nikotina, ni whisky u kombinaciji bijelo žutih pločica. Gaziše me žohari i hiljadu buba neistraženih vrsta, a ja želim dignuti se s patosa, ponovno u opticaj staviti srce i pluća. Ne uspijevam, suze isušile moždano stanište.
Više ulicom ne susrećem poznate, nema takvih, prtljaga daje mi znakove da okrenem list matićnog ureda. Kriještim na sve živo i neživo, nervi pucaju poput staklenih perli. Opet sama. Ma fuj…koje li europske civilizacije kad svatko samo gleda svoju lisnicu. Dođe mi da povratim, da izrigam prljave strasti negdje daleko od svih tzv. “koji me vole”, a ne prepoznaju otkucaje mog bila, odmahuju rukom samo na svaki neobičan pokret. A ja prokleto inatljiva. Sanjam Filipa i njegov Povratak. Zatvaram se u kutiju zvanu “soba”, skidam sa sebe odjeću koja podsjeća na nemir i zlu kob. Dovoljna sam si u donjem rublju za početak. Posežem u ormar vadeći kolaž tempera, kist otvrdnuo u suhoći oaze stvaralaštva. Nije ni važno, slikat ću prstima, tehnikom osjećaja, povratih se u stvarnost, ne bojim se više nikoga. Ja sam sada Bog bogova, ja sam ta koja ustah od mrtvih i koristih pruženu šansu.
Majka je trenutno u mojoj blizini, pruža mi portret u boji žive vatre, a ja na platno prenosim neki novi pejzaž satkan od miomirisa biljnih i životinjskih vrsta.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Održavanje površina. Apstrakcija budućnosti i konkretna ljepota sadašnjosti.

1.
Jutro. Negdje oko 8.30 sati.
Otkrio sam sapun izvanrednog mirisa i ljepote. Sva njegova ljepota upravo je u mirisu. Još je svježe vani, ali zrak se polako zagrijava. Kupaonica ima bijeli plastični prozor s dvostrukim staklom na istočnu stranu. Nalazimo se na prvom katu. Otvaram prozor. Sapunam se tim predivnim sapunom. Uzimam britvicu za brijanje; plavu, jednokratnu. Kako je divno obrijati lice, vrat, nakon gotovo dva tjedna! Sunce ulazi kroz prozor.

2.
Na licu ostavljam standardno: tanke brkove koji pod određenim kutom neprekinutom linijom prelaze u dlake brade. Ispod donje usne ostavljam trokut dlaka. Između tog trokuta ispod donje usne i glavnog tijela brade, nalaze se trokuti ogoljelog, obrijanog prostora. Premda zvuči kubistički, sve djeluje vrlo simetrično, i rekao bih, lijepo.
Brijanje ispod pazuha potrebno je obaviti. Ispiranje lica, vrata i pazuha sapunom onog predivnog mirisa i mlakom vodom.
Osjećaj svježine na tijelu. Zrak se vani zagrijava. Osjećam to.

3.
Razmišljanje: koliko god mogu biti poticajne, uznemirujuće ili napete, misli i razmišljanja o nadolazećoj budućnosti ili prošlosti, ipak je najljepši ovaj trenutak sadašnjosti. Osjećaj ljepote postojanja. Svježine.
Nije li to zapravo sukus svih naših nastojanja: sadašnji trenutak, vrijeme koje prolazi, ispuniti ljepotom života; svakodnevice?
Život, vrijeme prolazi, i nikada ne mogu znati koji trenutak, koji dan ili tjedan, može mi biti posljednji.

4.
Kako li je lijepo i predivno živjeti sada! Opušten. Upijen u sadašnji trenutak.
Priroda je preda mnom: predivna slika zelenoga, u varijacijama raznih tonova i oblika.
Prozor prema jugu. Balkon. Tamnozeleni oblici kupolastih brda obraslih šumom. Plavetnilo vedrog ljetnog neba iznad. Udaljenost: oko 2 kilometra od točke promatrača.
Predivni oblici razigranih tamnozelenih kupola. Kupole završavaju. Spuštaju se. Ispod njih prostire se ravnica sastavljena od zelenih livada košenih dva puta godišnje: na početku i po završetku ljeta.
Livade su ispresijecane mjestimice tamnozelenim žbunjem i grmljem, ostavljenim ondje namjerno ili iz nehaja pojedinih vlasnika. Tu i tamo parcele zasijane kukuruzom, što se također svojim mladim, još tamnozelenim, bujnim listovima ljeska na suncu, odudarajući od svjetlijih boja okolnih površina. Kroz splet zelenila vijuga svijetla linija ceste. Skreće u daljinu, i nestaje među kupolastim brdima.

5.
Neki ljudi pažljivo održavaju svoja polja i zelene površine. Neki ne. Tamo gdje se divljina vratila, vratila se još divlja i neobuzdanija nego prije. Uvijek je tako. Nakon što čovjek napusti određenu površinu, i otiđe, priroda se vrati. Divlja, gadna, snažna, odlučna; da zauzme, da živi i preživi. Priroda djeluje instinktivno, izvorno, istinski; bez premišljanja. Ona jest, i ide dalje. Kada se priroda ponovno vrati na površinu napuštenu od čovjeka, treba joj duže vrijeme da ponovno uspostavi autoregulaciju narušene ravnoteže; kao što požari održavaju ravnotežu afričke savane.

6.
Što smo bliže kućama, površine su uređenije. Neke prilično minuciozno; pažljivo i detaljistički održavane. Japanski tradicionalni način pristupa održavanju vrta i zelenih površina pokazuje se kao najbolji, i najispravniji.
Vrt, brižljivo uređen i brižno održavan i nadziran; svakodnevni angažman u trajanju od oko po 2 sata dnevno.
Zaokupljen brojnim detaljima; visinom svakog žbuna, grma, drveta, travke; točno određena i prilagođena visina košnje trave na površini. Sve izgleda lijepo, predivno; pa ipak, dašak prirodnosti i nehajnosti u tom raju je uvijek prisutan. Predivna stabla mladih oraha, lješnjaka i drugih voćaka bujaju mladim lišćem i životom.
Zen pristup: kontroliraj ga i nadziri maksimalno. Budi maksimalno brižan i savjestan prema njemu, ali uvijek tako da sve djeluje sasvim prirodno. Ne prijeđi osjećaj mjere.
Shvati što je (tebi) lijepo u prirodi (od onoga što vidiš), i onda to ostavi da raste, i održavaj. Ostalo odreži, skreši, ili iščupaj. Zen vrt je kao antologija najljepših pjesama: sve je kontrolirano, nadzirano, određeno, uređeno, ali ipak čovjek ima dojam ljepote i prirodnosti.

7.
Ljepota prave prirode je drukčija (i gledana pretežno iz daljine) od uređene i nadzirane prirode okućnica i vrtova što ih stvara čovjek. Okućnice i vrtovi su čovjekova ideja prirode kakvu bi čovjek volio, i kakvu želi. Odnos čovjeka prema prirodi je donekle kao odnos muškaraca prema ženi.
Kako li je lijepo taj čovjek oblikovao svoju okućnicu i vrt! Tako bi zasigurno, brižno uredio, oblikovao i stvorio idealnu ženu za sebe, kada bi to samo mogao; kada bi mu se to dopustilo!

8.
Kakvo bi to bilo zanimljivo društvo, i kako bi to bio unosan posao budućnosti! Kada bi na krilima genetike, rođeni “pravi” ljudi, muškarci i žene, mogli od neke firme, kompanije, naručiti stvorenog i uzgojenog svog idealnog partnera! Koji bi svim svojim fizičkim i mentalno-intelektualnim predispozicijama odgovarao pravim “rođenim” ljudima! Uzgojen u laboratoriju.
Kada potajno “uzgoje” neke, i puste ih u svijet, tajna se neće dugo moći kriti! Saznat će se za proizvedena biološka bića iz ljudskog tkiva. Njihove osobine, fizičke i mentalne, bit će krajnje izmanipulirane laboratorijskim inženjeringom.
Jednom kada se pojave na tržištu, morat će im priznati pravo građanstva, i zavesti ih kao ljudska bića; ali s određenim pravnim ogradama, barem u početku, dok se ne vidi kako zapravo dugoročno reagiraju i funkcioniraju.

9.
No, vratimo se u današnjicu. Sadašnji trenutak je lijep, i vrijedan pažnje. On je jedini stvaran. Sve ostalo je: ideja, prošlost, slutnja, plan ili želja.
I sve, što god tko kaže ili učini, podložno je logičkoj analizi i humoru. Jer, ništa nije važnije od sadašnjice u kojoj želimo sačuvati osjećaj ljepote života. Naša svakodnevica.
– Razumijem vas. Priznajem da je tako: samo onaj kome je lijepo u sadašnjosti, želi zadržati taj trenutak da traje i dalje; zauvijek. Osoba koja je nezadovoljna, i kojoj je teško u sadašnjici, ona često razmišlja i mislima bježi u budućnost koja bi trebala biti bolja. Ali – uvijek je SADA. Sve ostalo su iluzije.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Snobizam, taština, egocentričnost

Mi imamo kao nacija ovog običnog materijalističkog snobizma na pretek, ali nama fali dovoljan broj bogatih, kulturnih, obrazovanih snobova, snobova koji ne samo da žive u vilama, nose fina skupa YSL odijela, voze skupe aute, nego i da čitaju. U Njemačkoj koliko čujem i vidim, postoji ta fina društvena krema visokog građanstva koje čita. Oni će platit u antikvarijatu popriličan iznos za neko staro, 19-stoljetno izdanje npr. rani prijevod Byrona na njemački, otisnut goticom. Ovi naši snobovi su samo izvanjski snobovi, oni vjerojatno niti ne peru zube redovito.
Osobno, nisam pristalica ikakvog snobizma jer ga smatram zatvaranjem u ladice, ograničavanjem itd., što snobovi zapravo rade sami sebi: koriste snobizam kao identitet kojim se predstavljaju sebi i drugima; usput, naravno, hrane svoj ego nečime za što smatraju da je dostojno njih samih kao posebnih, kao onih koji su iznad rulje.
Umjetnik, za razliku od drugih vrsta snobova, želi začuditi, šokirati čak, poljuljati uvjerenja, ukuse, dovesti u pitanje. Tako, netko bi mogao reći da su zapravo i umjetnici – vrsta snobova; koji plijene neobičnošću i više otrcanošću, nego skupoćom i kvalitetom npr. odjevnih marki, posjećivanjem baletnih i opernih predstava te zazorom prema “običnom” puku koji prakticira drukčije vidove zabave.
Umjetnik pristaje na to da ne bude prihvaćen od većine u društvu; pristaje na to da ga gledaju sa zazorom, prezirom, čuđenjem, neki čak i s ozbiljnim žaljenjem (jer nije on kriv za to kakav je; takav se rodio – misle neki).
Umjetnik pristaje na sve to, ukoliko je to cijena koju mora platiti za svoju samosvojnost i vlastitost. Pa ipak, umjetnik koji je iskren prema samome sebi, nije pomalo drukčiji od drugih, od većine, samo radi toga da šokira, skrene pažnju, da začudi; on/ona je takav zato što njemu/njoj npr. neki oblik ponašanja ili odijevanja odgovara – osjeća se dobro i ugodno u tome.
Onaj tko radi sa sobom neke stvari isključivo radi drugih, da privuče tuđu pažnju, taj nije samosvjestan i slobodan, nego je rob koji se hrani tuđim divljenjem, pažnjom, žudnjom, željom, pogledima. Njegovo viđenje sebe ovisno je o drugima, i bez njih ne postoji. Kažu da je taština jedna od glavnih mana ženskog karaktera, što znači, (kako nam pokazuje praksa svakodnevice) da ženski karakter nije isključivo vlastitost osoba ženskog spola.
Uh, koliko je samo taštih muškaraca! Samo što, taština nekih vidljiva je javno, dok taština drugih nije vidljiva tako javno, nego je poznata gotovo isključivo njihovim intimnim partnerima.
Uglavnom, svaki umjetnik je pomalo tašt i egoističan (egocentričan). Postoje, naravno, različite razine intenziteta taštine i egoističnosti, i različite razine vidljivosti kroz koje se spomenuto manifestira. (Egoističnost i egocentričnost nisu sinonimi, ali nisu baš niti previše daleki jedan od drugog.)
Ono što je zajedničko i umjetnicima i običnim snobovima, jest to da i jedni i drugi uglavnom uživaju u svojoj različitosti od drugih, od većine, od običnog puka.
Obični materijalistički snobovi izazivaju potajno divljenje, žudnju i želju kod većine pripadnika društva; želju da se bude poput njih. Umjetnici u velikom broju slučajeva elementima svoje izvanjske pojavnosti i nastupa izazivaju čuđenje i pomalo zazor, a rijetko možda čak i divljenje hrabrosti što su se usudili da budu otvoreno drukčiji od većine.
Usuđujem se reći da su umjetnici veći egoisti od ostalih snobova; čisto iz razloga: običnom snobu je važno da bude različit, ali dopadljiv drugima (u smislu uzora i modela savršenstva); umjetniku je najvažnije da se sviđa sam sebi; najvažnije mu je da bude dopadljiv sam sebi; do mišljenja svih drugih manje mu je, ako i uopće stalo. Umjetnik promatra svijet, ali je usmjeren sam na sebe; sam sebi je najvažniji. Pogledajmo jedan javni primjer iz povijesti: slikar Pablo Picasso. Njegov odnos prema “njegovim” ženama, paradigmatičan je za njegov odnos prema “drugima”, tj. “prema onima koji nisu ja”. U egocentričnosti i svijesti o vlastitoj važnosti, on je bio, čini se, gotovo pa savršen.
Da se vratim na temu snobizma, od koje sam se pomalo odmaknuo: dakle, ne podržavam snobizam kao oblik ponašanja niti kao svjetonazor. No, činjenica je da našem društvu nedostaju imućni kulturni snobovi. Pitat ćete: Pa kako to? Odakle sad to? Kome nedostaju snobovi? Nama; nama kao izrazito malom društvu (po broju stanovnika) nedostaju imućni kulturni snobovi. Zašto? Pa zato što su, kako to pokazuju primjeri iz drugih, većih i bogatijih europskih društava, upravo imućni kulturni snobovi pokretači i nositelji potrošnje i financiranja kulture u tamošnjim društvima.
To je onaj striček iz Njemačke, Francuske ili Belgije, s početka priče, koji nosi odijelo YSL, vozi skup automobil, pripadnik više srednje ili čak najviše klase (prema prihodima); on i njegova družica – kupuju knjige, pohađaju kazališne, baletne i operne predstave, slušaju i razumiju Wagnera. Navodno je, kako sam čuo, u takvim krugovima u Njemačkoj, na primjer, stvar prestiža i ugleda imati barem jedan doktorat, makar iz humorističkih (Entschuldigen Sie bitte!), humanističkih ili pak iz društvenih znanosti*.
*Nota bene, da u humanističke znanosti spadaju npr. povijest i jezici, dok su najizrazitiji predstavnici polja društvenih znanosti ekonomija i pravo.

Foto: www.pexels.com

 

Krunslav Mrkoci: Kratka autobiografija (sa spremljenim podatcima o mlijeku i siru)

Dvojbe između kreacionizma i evolucije zanimacija su za slabe umove.
Ja uopće ne sumnjam: Bog je stvorio svijet stazama evolucije. Tijelo je samo privremena posuda u kojoj duša boravi trenutno, prije nego što ode dalje. Cijeli svemir je svemir interaktivne svijesti koja projicira samu sebe, kroz energiju i materiju. Prema Vedama, navodno, duše odlaze na neko vrijeme u udaljenu galaksiju plavičastih maglica, što su posljedica alkoholnih isparavanja.
A sada nešto o meni. Tetošim se i tepam si: 7. earl od Southamptona, 10. Lord od Davonshirea; uzgajivač svinja i telića. Mada, draže su mi koze, što se uzgoja tiče, jer po horoskopu sam jarac. Vjerojatno iz nekakve solidarnosti. Ali i zbog sira.
Jeste li znali da jedna ovca daje 4-5 dcl mlijeka, a za spravljanje 1 kg tvrdoga sira potrebno je 5 litara mlijeka? Kilogram ovčjega sira košta oko 30 eura, a jedna koza oko 1200 kuna. Tako je, kako je. Si kom sa. Ostani ozbiljan. Ponekad pomiješam kruške i jabuke, u kompotu, uz dodatak šljiva i kupina.
Moj prapradjed, djed moje bake (r. 1922. god.), bio je na prijelazu 19. u 20. stoljeće učitelj u Zlataru, i odatle polažem svoje pravo na učiteljska zvanja.
Želje, potrebe i nadanja?
Treba mi samo 100 milijuna kuna ili eura i zdravlje; mada mi se više čini da će biti 100 milijuna kuna. Ostalo prepuštam ostalima, osim svojih knjiga. I uz moje talente, umjetničke sklonosti, i sva znanja iz povijesti, gdje bi mi bio kraj!?
Sam sebi stvaram uz bazene, i tople kupke, raj. Sobarice u uniformama francuskih djevojčura, nisu mi potrebne. Ali cijenim nadasve dobre kuharice. Živim sam, uz članove obitelji, sasvim zadovoljno, u Le Petit Maison Upon the Krapina River Valley.
Pušim lulu i savijam vlastite kvalitetne cigare. Rijetko, vrlo rijetko, pijem pelinkovec, mada mi ni ostala pića, uključujući vodu, nisu strana.

Tomislav Brajnović: Vraćanje vjere u vjeru u Boga

dilema nad vrlo ozbiljnim tekstom…

Nedavno je na FB objavljen link na intervju s Borisom Budenom u kojem je, između ostalog, izvrsno dijagnosticirao odnos ‘ateizma’ i ‘vjere’ u današnjem ‘postsekularnom društvu’ kako ga on naziva, misleći prvenstveno na Hrvatsku, iako se ono može iščitati i globalno (Žižek: religija nije ušla u politiku nego je zamijenila politiku).
Shvatio je da posao ljevice nije da se ‘crkva potjera nazad u privatnu sferu’ i time oslobodi sekularni prostor, nego ‘da se omogući politička interakcija s vjernicima na temelju lijevih društvenih interesa, interesa emancipacije koje potencijalno dijeli s njima’. Izvrsno zaključuje da je ateizacija zahvatila samu vjeru iznutra i da ‘vjera u katoličkog boga ne implicira nikakav više odnos čovjeka prema bogu kao transcendentnom biću, nego prema nacionalnoj zajednici.’
Na kraju dolazi do paradoksalnog zaključka kako je upravo ateistička ljevica ta koja ‘vjernike’ treba vraćati Bogu i kršćanskim vrijednostima. Zaziva vrijeme kada su vjernici vjerovali u Boga u kojeg on ne vjeruje, vrijeme kad je taj odnos ‘njega’ i ‘njih’ bio čist i jasan.
Pitam kolegu Borisa Budena da li se može sjetiti trenutka u kojem je taj odnos bio jasan, kad je on kao ‘nevjernik’ vjerovao da ‘vjernici’ vjeruju i koji su bili znakovi te vjere, kako ju je prepoznao?
Iz onoga što je napisao proizlazi da ‘ateistička ljevica’ bolje od ‘ateističkih vjernika’ zna (ili bi trebala znati) koja su to obilježja vjere na koje se potonji pozivaju.
Kad je Crkva živjela ta obilježja?
Da li je taj odnos bio jasan 1941., za vrijeme francuske revolucije, u srednjem vijeku, u trenutku proglašavanja kršćanstva državnom religijom Rimskog Carstva ili bi u potrazi za trenutkom tog jasnog sučeljavanja trebalo ići još dublje u povijest? U kojem je trenutku došlo do spoja Crkve i Nacije, kada je Crkva postala Država?
Ono što bih želio reći jest da ateistička ljevica u tom svom plemenitom pokušaju ukazivanja ‘vjernicima’ na Boga mora vrlo dobro i temeljito proučiti koja su to obilježja prave vjere (u ovom kontekstu misleći na onu kršćansku) i u kojem trenutku dolazi do odstupanja od tih obilježja do konačne dijagnoze ‘Smrti Boga’ i ateizacije same Crkve iznutra.
Problem ateističke ljevice u takvoj analizi je utvrđivanje točnog trenutka kada Crkva napušta čiste konceptualne ideje kršćanstva i u prepoznavanju dodanih crkvenih dogmi, tj. onoga što je Crkva dodala na čisto kršćanstvo, jer iz tih dogmi ateistička ljevica često donosi logične zaključke, koji su točni, ali su izvedeni iz krivih premisa (crkvenih dogmi).
Daljnja opasnost (ili dobrobit) za ateističku ljevicu je da istraživanjem ‘prave vjere’ i izvorne kršćanske ideje može dovesti u pitanje vlastiti ateizam, zapravo izgubiti uporište u sučeljavanju i sukobu s idejom Boga, jer bi mogla shvatiti da do takvog sučeljavanja zapravo nikad nije došlo. Mogla bi shvatiti da je već Francuska revolucija bila sukob s ateističkom Crkvom i da tada već nije bilo vjere u Boga na način na koji je trebalo biti (jer da je bilo ne bi bilo ni sukoba ni revolucije). Takvih povijesnih trenutaka u kojima se činilo da se sukobe ideje ‘vjere u Boga’ i ‘ateističke ljevice’ je bilo mnogo, a radilo se zapravo o sukobu na periferiji, o sukobu lažnih premisa i zaključaka koji su iz njih proizašli.
Radilo se o sukobu na krivom frontu.
Što ako ateistička ljevica shvati da je njezin ateizam zapravo reakcija na ateizam druge vrste, na ateizam nekoga tko se poziva na kršćanske ideale, ali ih ne živi, sudi po njima, ali ih se ne drži, poziva se na vjeru u Boga, ali to djelima poriče? Što ako shvati da je prevarena i da joj ateizam nije čist jer se nikad nije susrela s čistom idejom Boga u odnosu na koju bi se mogla čisto i postaviti?
Povijesna činjenica jest da se ateistička ljevica suprotstavila ‘ateističkoj vjeri’ preuzimajući njezine postulate u obrani jednakosti, bratstva i slobode, vrijednosti na koje se Crkva deklarativno pozivala, ali ih se nije držala jer je sama postala Imperij, Država, Nacija. U tom preuzimanju ateistička ljevica odbacila je ideju Boga, logikom da ga, ako je Bog takav kakvim ga prikazuju, onda ni nema.
U želji da pomognem ateističkoj ljevici u pronalaženju prave vjere u Boga kako bi mogli ‘zazivati Boga kojeg su vjernici zaboravili’, uputit ću je na trenutak do kojeg se mora vratiti kako bi shvatila kada i kako je nastao povijesni otklon od vjere koji je generirao dramatičnu situaciju koju živimo.
Ključ za razumijevanje je hvatanje Isusa Krista i njegovo privođenje velikom svećeniku Kajfi i nakon toga rimskom upravitelju Pilatu. Kajfa predstavlja tada dominantnu židovsku vjeru – Crkvu, a Pilat svjetovnu rimsku vlast, Rimski imperij. Odnos Krista i Kajfe je sučeljavanje čiste kršćanske ideje i religije, crkve koju je iznutra već tada izjeo ‘ateizam’, tj. neprepoznavanje Isusa Krista kao mesije i Kralja nebeskog kraljevstva koje tek treba zauzeti vlast nad zemljom. Isus Krist na direktno Pilatovo pitanje da li je on Židovski kralj odgovara: “Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.” Židovi nisu prepoznali tu ideju iako su je naviještali u knjigama koje su čitali i sve je na nju upućivalo, nisu je prepoznali jer su i oni tada bili zaslijepljeni nacionalnim identitetom, vlašću i moći, očekivali su zemaljskog Kralja, državnika koji će ih izbaviti iz Rimskog imperija i uspostaviti snažnu Naciju, Državu Izrael. Očekivali su nekoga kome će oni biti duhovni autoritet i koga će oni krunisati, biti mu duhovno nadređeni, isključili su Boga kao vrhovni autoritet i njegovo ‘duhovito’ zaobilaženje ljudskih prizemnih očekivanja.
To je ta početna točka suočavanja religije, Krista i politike, fokus u kojem čekam kolegu Budena i ateističku ljevicu, mjesta do kojeg će morati doći ako žele ateističkim vjernicima ukazati na pravu vjeru i Boga. To je to jasno mjesto pozicioniranja u odnosu na ideju Boga. U toj točki kolega Buden ima priliku vratiti vjeru u vjeru. Zanima me koju će on poziciju zauzeti u tom susretu ateističke religije, svjetovne vlasti (politike) i Krista. Gdje se u tim odnosima nalazi ateistička ljevica, s kime se može poistovjetiti?
Da li može artikulirati svoj ateizam u tom jasno definiranom trenutku?
Da li je to Židovstvo izjedeno unutrašnjim ateizmom i željom za jakom nacijom, rimska vlast kao izraz politike, imperija i svjetovnog, Isus Krist koji govori o dolasku nebeskog kraljevstva kojem je on kralj i ljubavi kao univerzalnom zakonu ili možda nešto četvrto?
Recentni se razvoj naprednih lijevih ideja, barem prema mojem uvidu, kreće upravo u smjeru kršćanstva, zaziva Ljubaznog diktatora (Žižek), Radikalnost ljubavi (Srećko Horvat) i ‘zagubljenog Boga’ (Boris Buden). Ljevica ide toliko daleko da se Slavoj Žižek definira ‘kršćaninom ateistom’, vrlo slično ‘ateiziranom katoliku’ kojeg spominje Živko Kustić, a citira Boris Buden (kršćanin ateist u smislu ‘bazične ljubavi prema čovjeku, ili ideje da su pred bogom svi ljudi jednaki, u smislu kritike nasilja’ – iz intervjua B.B., ali bez vjere u postojanje Boga).
To spominjem zato što nakon cijele ove potrage za pravom vjerom dolazimo do čiste platforme susreta dva ‘kršćanina’: kršćanina ateiste i kršćanina koji vjeruje u Boga.
Skoro sam zaboravio da je glavna tema ovog eseja ‘vjernik ateist’, o njegovom upučivanju na povratak pravoj vjeri, transcedentalnom Bogu i otklonu od Nacije je kolega Buden i govorio u intervjuu, tako da i njega pozivamo u ovaj ranokršćanski fokus, žižu geneze povijesnog skretanja od Boga k Naciji. Možda i on u usporedbi svojeg sadašnjeg stanja duha s Kristovim vrlo jasno postavljenim idejama pronađe ponovno razloge za pravu vjeru.
Analiza distinkcije između deklariranog vjernika kojem se uvukao ateizam i deklariranog ateiste koji se poziva na kršćanske vrijednosti tema je za jedno novo poglavlje, ali ironiju situacije vidim u tome da će se kolega Boris Buden nakon iskrene potrage za pravom vjerom vrlo vjerojatno naći u poziciji ‘kršćanina ateiste’, u oksimoronu iz kojeg pokušava izvući ateističke vjernike ukazujući na Boga, pravu vjeru i kršćanske vrijednosti.
Pozicija ‘kršćanina ateiste’ je nemoguća, nemoguća je zato što kršćanski pacifizam kojeg uspostavlja Krist u razgovoru s Pilatom proizlazi iz prepuštanja osvete i upotrebe sile Bogu. Bogu je prepuštena uspostava novog sistema stvari, Kraljevstva temeljenog na ljubavi i poštivanju univerzalnih zakona, jednakosti, bratstva i slobode.
Bogu je prepuštena revolucija.
Pozivanje na ‘kršćanstvo bez Boga’ je slabo i jalovo jer osvetu i silu u tom slučaju provodi nesavršeni čovjek kroz neselektivne i korumpirane krvave revolucije, religijske i političke ratove.
Zato se ne treba čuditi današnjoj bezizlaznoj situaciji, srljanju u propast i izostanku velike ideje koja bi vodila u promjenu paradigme, jer kao što kolega Boris Buden kaže, rješenje je u vraćanju vjere u vjeru u Boga.

Foto: privatna zbirka Tomislava Brajnovića