Arhiva kategorije: Razmišljanja

Nikola Šimić Tonin: Hommage Sarajevu

Pod motom “Grad u teatru, teatar u gradu”, od 16. do 24. studenog u Brčkom će se održati 34. susreti kazališta na kojim će, u natjecateljskome dijelu, biti izvedeno osam predstava iz BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.

Festival je 16. studenog otvorila predstava “Sve se nekako preživi, osim smrti”, redatelja Dine Mustafića, u izvedbi Narodnog pozorišta Sarajevo. Selektor ovogodišnjih susreta Almir Bašović u Izvještaju selektora, između ostalog, naveo je: “’Sve se nekako preživi, osim smrti’ jeste jedna vrsta hommagea gradu Sarajevu. Porodica kao egzistencijalni osnov u ovoj se predstavi tretira upravo preko različitih vremenskih perspektiva likova koje se upisuju u sliku grada, a dramska napetost se suptilno gradi na odnosu među generacijama, ali i na odnosu ‘Sarajevo nekada – Sarajevo sada’”.

Rasute krhotine života kupe se u jednu sliku – Sarajevo, i pamti se jedan jedini lik predstave, pamti se Sarajevo – glavni lik predstave – Sarajevo. Glumci ne glume, glumci daju govor, dušu glavnom liku – Sarajevu. Govore njegovu tugu, stradanja, radosti, bezizlaze, patnje, zapitanosti, tragedije… ekavica daje potpunost donesene slike. Upotpunjuje je.

Suvremena predstava, vrvi vizualnim i glazbenim efektima, aktualna i dnevna, sarkastična i bolna, tragikomična… a neupitno bosanska, sa onim neupitnim bosanskim humorom, crnim humorom da crniji biti ne može, na momente se doima poemom, angažiranom poezijom, poezija se pretvara u dramski tekst i obratno.

Behar izgorjelog papira izgorjele Vječnice.

Bijes unutarnjeg gorenja. Akumulirani bijes. Bezizlaz. U djelu se kroji djelo, sublimira se priča, glumačkom uvjerljivošću na momente se doima kako glumci glume sami sebe unose u tu priču svoje životne priče.

Isključen u svijet knjiga. Život na dozama sapunica. Zahvaćena valom iseljavanja. Razočarani branitelj. Pravednica… samo su neki od likova s kojima se i sami možemo poistovjetiti.

U kovitlacu života likovi su lišće zahvaćeno tim kovitlacem, nadopunjuje crnilo slike kaplje vode, od suza satkano Sarajevo, kao odnekuda da čujemo Crnjanskog: „Kada bi suze imale moć koju novac ima!“

Kava – nadsimbol Bosne. Flinđan kafe. Melem na životnu ranu. Liječenje riječima. Seanse proricanja sudbine gledanjem u flinđan.

Crni se oblaci nadnijeli nad sve flinđane – Rat. Nestalo komšija. Kafenisanja. Nestalo Bosne kakvu znamo.

Avlije prijeteći gledaju jedna na drugu. Ne bliže ih ni mirisi kava. Zašutjelo se. U Bosni više ni golubovi ne znaju letjeti. Prostori bez doma – prostori bez domovine. Konac koji kida život. Gubljenjem komšiluka pogubila se Bosna. U kući u kojoj i zidovi smrde. Snijeg TV ekrana. Izgubila se slika.

Sjebano Sarajevo – Sjebana Bosna! Upališ Dnevnik, da umreš od tuge… Grad razvaljenih biografija…

Pitanje tko je ovdje živ, kako izaći iz tog nečega, a i da izađeš gdje bi? TV kamere su otišle na druga ratišta. S klasom u zubima leševi zijevaju u oblake. Zrakoplovni zvuk odlaska, realnost ovih prostora. Da ne izađu van, izašli bi na ulice.

Negdje iz prikrajka prikradaju se Šantićevi stihovi: Ostajte ovdje…

“Sve se nekako preživi, osim smrti”

Foto: Wikipedija

Vanja Parača: Blijedimo u ispravnosti

Oduvijek čekamo neku trajniju privremenost, da izbjegnemo surovost u odrazu stranputice. A takva, ostaje uglavnom potisnuta, ne uspjevši da pomjeri ravnotežu predviđenog.
Poput prkosnog odbijanja ispravnosti, nikad oklijevajuće želje za kontrom, priređujemo maestralnu dobrodošlicu svemu što je trebalo ostati na onoj drugoj strani. Ni tada, najtrijeznijom sviješću ne posežemo za drugom prilikom, iako će početi da nestaje već sa dolaskom narednog trenutka.
Ali potpuno prihvatljivo. I sami sebi smo kontra, jer za drugačije posjedujemo samo nedostatak. U sebi. Uvijek u sebi. I odrazom u ogledalu, iz suprotnog smjera, sa ko zna koliko izvrnutih daljina koje se za života ne mogu preći.
Ali zavjera, rijetko jednoličnih izbora i dominacija želje za dinamičnošću, stranputicu izvlači iz bure neodlučnosti, preplavljenu naivnošću koju smo rano potrošili i poslali na recikliranje u prošlost.
Ponekad, možda greškom, ubacimo u njen prtljag i ono što nas čini ljudima. Pa iz “ponekad” odemo u “nikad” i sve što dobijemo je gubitak garancije za povraćaj suštine.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Sposobnost prodaje i moć kupovine

“Ma ja mislim da je uvijek bilo sranje, samo smo bili mali pa nismo kužili.”
~ Darko Milošić ~

Sada kužimo. No, što možemo učiniti? Možda je za nas ipak najbolje da se sa svojim znanjem pokušamo uključiti na sveprisutno tržište svega i svačega i zaraditi koju kunu (euro). Sustav nam nudi mogućnost da se uključimo u njega. To je vjerojatno jedino što se može učiniti. Nije važno što radiš, kako radiš, niti o čemu. Jedna jedina stvar je uistinu bitna: imperativ prodaje. Živimo u vremenu jedne jedine vrijednosti, kojoj su sve ostale vrijednosti postale tek sredstvo. Vjerojatno je oduvijek tako i bilo: najvažnije je dobro (se) prodati. Samo prije, dok smo bili još “mali” gajili smo iluzije kako postoji nešto drugo. No, sada definitivno kužimo.
Jedino pravo i stvarno pitanje koje si svaki pojedinac treba postaviti jest: – Kako ću ja sudjelovati na tržištu? Pa, najbolje je sudjelovati s ljubavlju. S nečim što voliš raditi. Netko će sudjelovati kao pisac, netko kao izdavač, netko kao nastavnik, netko kao građevinski radnik. Ukoliko svoju ljubav i talent uspijevate uspješno prodati na tržištu, tada ste našli najbolji model sudjelovanja. S ljubavlju. Naravno, ovdje se postavlja pitanje vulgarizacije. Nisu li ljubav, talent i ljepota (npr. kod osoba koje rade kao modeli za donje rublje, itd.), nisu li sve te vrijednosti i kvalitete vulgarizirane njihovim pretvaranjem u instrument za stjecanje zarade na tržištu? Nije li ljudski život i vrijeme ljudskog života vulgarizirano pretvaranjem u obično sredstvo za sudjelovanje na tržištu, s ciljem stjecanja materijalnih sredstava? Netko će sigurno reći da previše filozofiram o jednostavnim stvarima; jer ipak, potrebno je kupiti salamu, novu kuhinju, i možda – novi auto. Jer ipak, cilj i smisao ljudskog života je – imati dovoljno novaca da se mogu kupiti nove stvari. Naime, poznato je: što više stvari možeš imati, to si sretniji. Moć da se može kupiti i imati što više stvari, postignuće je koje ispunjava. Također, potrebno je imati i podići potomstvo, kako se taj krug materijalnog postojanja i stjecanja ne bi, kojim slučajem, prekinuo.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Božji plan i razočarana ameba

(Referentna literatura: “Razgovor razočarana čovjeka i njegove duše”, staroegipatski tekst, 23. stoljeće pr. Krista)

Kada predugo živiš izoliran, u prirodi, u svom svijetu … Nakon nekoliko dana to ti dosadi pa tražiš neka nova uzbuđenja. Gledaš Dnevnik, Otvoreno, itd… Razmišljaš o glupostima na koje ne možeš utjecati … (Da se razumijemo: sve ono na što ne možeš utjecati i što ne možeš ti osobno učiniti, koristiti i upotrijebiti, je gubljenje vremena, i to jesu gluposti …) Nakon nekog vremena, opet ti je pun … dosta ti je svega, pa se ponovo izoliraš. I tako to ide: potreba, namirenje, zasićenje, bijeg, smirenje, praznina, potreba, itd. … Činjenica je: kada ne bi bilo vanjskog svijeta i svih problema i briga koje nam on donosi, bilo bi nam dosadno. Jedino je istinsko pitanje: kako mi strukturiramo naš odnos prema pojavama iz vanjskog svijeta? Kako se prema njima odnosimo? Koliku im važnost pridajemo? Činjenica je da ništa nema preveliku važnost, pa ni mi sami; jer na kraju sve prođe, a i mi sami umremo.
Jedini literat s kojim se ja donekle slažem i kojeg priznajem je Michel Houellebecq. Dok nisam otkrio Houellebecqa, mislio sam da sam sam u svemiru; sada znam da smo barem dvojica. Iako, moram priznati, premda mu je proza super, duhovita i potiče na razmišljanje, poezija mu se utapa u emocionalnoj jednoličnosti raspoloženja glavnog subjekta. On možda i jest shvatio kako proza ima i može (a možda i mora) imati svoj ultimativan i utilitaran cilj; no, poezija je više poput života koji ne smije nikada dosaditi previše, nego uvijek mora biti raznolik, raznovrstan, prevrtljiv, uvijek drugačiji. Poezija je nalik na hir, pomalo bez cilja: možda uzaludna, ali uvijek – permanentna igra.
Sve i svakoga na svijetu moglo bi se i može se kritizirati. Ne postoji niti jedan sustav niti bilo što, niti jedna osoba koju se ne bi moglo izvrgnuti logičkoj kritici. Sve što postoji moguće je kritizirati i naći nekakve zamjerke. Jedino se smrt ne može kritizirati; nad njom se može jedino tugovati. Ona konačno okončava stvari i bića, i to je to. Zaista, kakve zamjerke možemo naći pojavi smrti? Nikakve. Tim više što znamo da je to prirodan i normalan proces.
Što, pobogu, čovjeku u životu (u njegovim svijetlijim trenutcima) drugo preostaje, osim Uma i pokušaja pronalaženja korisnosti u stvarima, ljudima; u svemu? Pronalaženje korisnosti daje stvarima i životu smisao. Naravno, tu su još cinizam, sarkazam i ironija; kao glavni model odnosa prema svijetu i svemu postojećem, što nas dovodi i do određene doze humora.
Što bi Englezi možda rekli: Ako ne znaš što bi drugo u životu, budi praktičan. U tome ćeš naći barem kakav-takav smisao.
Ako sve što činimo i poduzmemo u životu, i ovako i onako završi smrću; kakva bi trebala biti igra u sredini? Pa možda … vesela. “Budi, draga, vesela!” (Mislim da je to iz Štefice Cvek ili možda iz Melite Žganjer u Tri muškarca?) Ili bi možda ipak trebala biti igra zeznuta, i puna otkrića i otkrivenja?
Kada svijet, i svi, i sve na njemu, ne bi bilo dio velikog Božjeg plana, za ovaj svijet slobodno bi se moglo reći da je sranje i sprdačina od Ničega; prouzročena Ničim, jest Ništa, i ide prema Ničemu. No, međutim kako svijet, pa i ljudi, ipak nisu Ništa nego Nešto, pa svi ti sinkroniciteti koji postoje i ostale podudarnosti; sve to svjedoči da je i ovaj svijet ipak dio velikog Božjeg plana.
Baš je jedne večeri jedna zgodna fizičarka ugodnog glasa govorila na televiziji o tome kako živimo u agresivnom svemiru u kojem nove tvari nastaju neprestanim sudaranjima već postojećih tvari. Pa pomislih kako je ta tvrdnja duboko istinita; na kraju krajeva, i djeca nastaju kao posljedica sudara jednog elementa s drugim.
Čini se kako je u životu sve predodređeno za sudare. Novo uvijek proizlazi iz sudara suprotnosti, iz susreta komplementarnih kontradikcija. Na tragu one: No pain, no game! A ja sam razmišljao samo o tome kako da usporim, i da parkiram na šljunčanom rubu planinske ceste, i da odatle, sa strane, promatram sva ta sranja koja se događaju u tom blatu pored i ispod mene.
No, nisam želio u potpunosti izbjeći igru, nego postupiti pametno, onako kako bi bilo najbolje za mene. Malo manipulirati u svoju korist. To i jest smisao i način igre, zar ne? Manipulacija vještog znalca (koji zna kako stvari stoje) u vlastitu korist? Ako nisi uspio u onom što si htio, i ako nisu stvari ispale onako kako si želio, onda očito ne poznaješ baš sve stvari, principe i detalje stvarnosti; zar ne? Nisi znalac kakvim sam sebe voliš samom sebi predstavljati. A možda ti jednostavno nedostaje ono nešto; jedna važna, presudna komponenta koja uspješne igrače čini uspješnima?
Možda ti nedostaje upravo to: odvažnosti i odlučnosti; spremnost na rizik u nepokolebljivoj posvećenosti cilju. A možda nije ništa od toga. Možda jednostavno trebaš slijediti svoju sudbinu, slušati glas u sebi koji ti govori i motivira te: nadahnjuje te za ono što bi trebao raditi, i kada bi trebao raditi. Glas koji ima razumijevanja za tvoje oklijevanje, nevoljkost; glas koji zna koliko se bojiš lakoće i lakih stvari i rješenja; glas koji zna koliko si čovjek težine, i kako smatraš da su jedine prave i vrijedne stvari i postignuća u životu ona koja si s mukom i teško izborio.
Ne vjeruješ u lake stvari; gade ti se sve lake stvari: laka ljubav, lak seks. Vjeruješ samo u ono što u sebi sadrži neku težinu, i što iza sebe krije određenu složenost ustroja, znanja i vještine. Netko bi, s pravom, rekao da si težak i kompliciran čovjek koji u svemu traži određenu težinu, teret i patnju, napor, kako bi se osjećao živim.
U svakom slučaju, đubre si od čovjeka. Naporan, i sebi i drugima.
I tko zna, kako se netko poput tebe, uklapa i uopće može uklopiti u Božji plan? Naime, ljudima poput tebe, zaista, potrebna je sva Božja moguća pomoć da bi živio, bio sretan (bar malčice sretan), i da bi uopće uspio bilo što u životu napraviti i ostvariti, osim zadovoljenja najosnovnijih tjelesnih potreba. Ukratko: bez Boga kojem se obraćaš, bez tog Jedinstvenog središta, s kojim si povezan, Ti si nitko i ništa; Ti ne postojiš! Tek jebena ameba! Koja diše, jede, i sere.

Foto: www.pexels.com

Borna Tićak: Društvenomrežna autofetišizacija

Long time no see dio je američkog slanga koji bi opisao moje izbivanje iz svijeta piskaranja dulje od pola godine. Činjenica je da se stvarno dugo nisam ulovio tastature, tako da mi cijela ova situacija nalikuje na izbor pape: nakon mjeseci i mjeseci nastojanja pronalaska neke dobre teme koja bi se mogla obraditi i konstantnog ispuštanja crnog dima, došlo je i vrijeme za ispustiti bijeli dim. Habemus articulum!

No, stavimo šalu na stranu. Činjenica je kako je, unatoč mojoj velikoj ljubavi prema politici i društvenim pitanjima u Hrvata, došlo do prezasićenja upravo tim temama te sam se odlučio pozabaviti obrascima ponašanja kao i sveprisutnim pitanjima o funkcioniranju moje generacije. Očito je da je nastupilo kompletno pretumbavanje kulturnih i društvenih vrijednosti, a je li to dobro ili ne, na pojedincu je da procijeni.

Iako je Instagram prvenstveno osmišljen kao medij na kojem će pojedinac postati vlastita mala umjetnička djela i na taj način izazivati zavist zbog vlastitoga ‘izvrsnoga života’, za razliku od njegovih pratitelja, zakoračio je u potpuno drugu stranu: htjeli si mi to priznati ili ne, postao je medijem online upoznavanja, tako da mu slobodno možemo nadjenuti i epitet dating aplikacije.

Pojedinac kao malo umjetničko djelo.

U centar problematike ovog komentara postavit ću sustav vrijednosti i moduse ponašanja pripadnika generacije mladih, ali se neću bazirati samo na prostore Balkana, već ću gledati širu geografsku prizmu. Ono što definira gotovo svakog teenagera, kao i dvadesetogodišnjaka današnjice, su društvene mreže. Ne, Fejs više ne mogu percipirati kao društvenu mrežu, on je postao dio mainstreama kao platforma prvenstveno namijenjena komunikaciji za potrebe studija i posla. Na pijedestal današnjice su se postavile drugačije platforme s potpuno različitim funkcijama: Instagram te aplikacije za online upoznavanje (GoodMatch, Tinder, Badoo, Grindr – ovisno o seksualnoj orijentaciji i preferencijama pojedinca). Iako je Instagram prvenstveno osmišljen kao medij na kojem će pojedinac postati vlastita mala umjetnička djela i na taj način izazivati zavist zbog vlastitoga ‘izvrsnoga života’, za razliku od njegovih pratitelja, zakoračio je u potpuno drugu stranu: htjeli si mi to priznati ili ne, postao je medijem online upoznavanja, tako da mu slobodno možemo nadjenuti i epitet dating aplikacije.

Okej, i gdje je tu sada problem ako su se Instagram i njemu slični nametnuli kao stupovi potpore egotripera naše generacije? Problem jest u tome što danim konsekutivnim procesom dolazi do opće dehumanizacije. Naš život (i to poglavito mislim na društvenu sferu života, iako, na žalost, ni druge nisu pošteđene) mic po mic seli se upravo na već spomenute platforme: nastojimo se prikazati boljima nego što to uistinu jesmo, a mane nastojimo zasjeniti. Taj proces u sociologiji odavno je poznat kao upravljanje dojmom o sebi, samo što je trenutno to upravljanje dobilo drugu dimenziju. Naravno da se svatko želi i u stvarnosti prikazati što boljim, i to je potpuno legitimno, no na internetu ne postoje te zamišljene barijere, granice koje nećete prijeći čisto da ne biste iziritirali okolinu predstavljajući se centrom kozmosa. U virtualnom svijetu pojedinac je usmjeren isključivo na sebe zbog nedostatka face to face kontakata te počinje skretati putem autofetišizacije, predstavljanja sebe kao živog bića koje mater rađa jednom u, najmanju ruku, sto godina. Tako se fotkaju skupocjeni predmeti koji se ne mogu priuštiti, na vlastite fotke nabacuju se gomile filtera kako bi se izgledalo kao da se upravo sišlo s crvenog tepiha, slika se otmjeno pijančevanje po još otmjenijim bircerajima i to se sve, naravno, poprati milijunima hashtagova čisto kako bi vašu fotku vidjelo što više ljudi, lajkalo ju i, u konačnici, vama (kao vlasniku profila) erektirali ego učinivši vas popularnijim u tom teatru perverzija. Ali, svi mi koji smo korisnici Instagrama prešutno to prihvaćamo, a jedino što nam preostaje jest pretvoriti cijeli online način života u grotesku ismijavajući svaki kutak ovakovoga novog oblika društvenog života.

Tako se fotkaju skupocjeni predmeti koji se ne mogu priuštiti, na vlastite fotke nabacuju se gomile filtera kako bi se izgledalo kao da se upravo sišlo s crvenog tepiha, slika se otmjeno pijančevanje po još otmjenijim bircerajima i to se sve, naravno, poprati milijunima hashtagova čisto kako bi vašu fotku vidjelo što više ljudi, lajkalo ju i, u konačnici, vama (kao vlasniku profila) erektirali ego učinivši vas popularnijim u tom teatru perverzija.

Problemi s erekcijom?

U cijeloj toj priči meni omiljena odskočna daska za ukrućivanje ega pojedinca jesu aplikacije koje omogućuju povećanje broja follwera profila, kao i povećanje lajkanosti fotografija. Lijepo odete na trgovinu aplikacijama, skinete si to malo čudo i, hop, odjednom si natovarite stotine lažnih profila kao vlastitih pratitelja i vjernih lajkača fotografija. No, koliko sam upoznat s tim dosegom naše civilizacije, mislim da se usluga plaća cijenom od nekoliko dolara. Ali, hej, u ljekarnama se daleko više novaca ostavlja kako bi se omogućilo dizanje neke druge stvari; pa onda nekoliko dolara za podizanje ega stvarno je prava sitnica.

Ono što je meni neshvatljivo jest podrijetlo danog intrinzičnog poriva za popularnošću utemeljenom na lažnom predstavljanju. Zašto bi netko htio i volio biti poznat po nečemu što njega uopće ne karakterizira? Je li u igri neka nova psihološka metoda liječenja vlastitih kompleksa? Žao mi je, ali odgovor na to pitanje mora dati stručnjak, a ne student okarakteriziran prokrastinacijskim ponašanjem.

Gotovo svaki Instagramer kojemu je stalo do vlastitog ugleda posebnu pozornost prirodaje biography sekciji vlastitoga profila.

Kako postati tipična Instagram treba?

Gotovo svaki Instagramer kojemu je stalo do vlastitog ugleda posebnu pozornost prirodaje biography sekciji vlastitoga profila. To područje uvijek predstavlja ulaz u tuđi online život, svojevrsni limb iza (ili bolje rečeno ispod) kojeg slijedi pakleno dobra sekcija fotografija oblina u žena, odnosno bicepsa, tricepsa i ostalih cepsa u muškaraca. Eh, sad se postavlja pitanje što točno napisati u vlastitom biographyju. Najbolji način da prikrijete svoju nemuštost jest da ju napunite emojijima koji bi trebali slikovno interpretirati vaš život. Druga, must have natuknica jest fakultet na kojem studirate. Bože moj, ne samo da treba pokazati kako je lijep, već treba pokazati i da će uskoro školovati, a samim time biti poželjna udavača, kako bi rekao jedan moj poznanik. Ostale, fakultativne natuknice mogu aludirati na tip vaše prehrane, jeste li zagovornik ili protivnik zdravog života, jeste li ovisnik o putovanjima ili pak coffee addict. Kada ste sve to ispunili, to je to. Službeno dobivate status Instagram trebe.

Odmah se moram ograditi, ali i zaštititi jednu skupinu od vlastitih napada. Normalno je da osobe koje su u javnom životu koriste spomenute platforme na spomenuti način iz izričitog razloga što se one moraju prodavati na nama svima poznatom tržištu rada. To je jedan od brojnih načina kako sebe prezentirati široj masi. No, ono u što me nitko neće uvjeriti jest da toliki broj mladih ima potrebu koristiti medije kao alat samopromocije. Tim ponašanjem polako koračamo prema svijetu potpuno istumbanog sustava vrijednosti gdje je društvenomrežna autofetišizacija proces koji karakterizira pojedinca ne ograničavajući se samo na prostore Lijepe naše, već zahvaćajući svjetske razmjere.

Foto: www.pexels.com

Sandra-Anina Klarić: Noge u mreži jeseni

Već po navici jesen donosi stres privikavanja. Ne ne mislim na one malce koji u suzama ostaju s nekim groznim tetama. Mislim na naše nogice.
Nakon dugog toplog ljeta, slobode i zraka, sad ih treba nazad utrpati u skučen prostor cipela. Još jučer su disale punim plućima, upijajaući sunčeve zrake, veselo skakutale po stijenama, klizile niz oblutke i brčkale se u moru. Danas ih ispire kiše jesenje. Ugurane u tijesne cipele, ulovljene u mrežu od čarapa.
Bune se naša stopala, dok pokušavamo šljapkati mokrim asfaltom, dok nam šušti prvo žuto lišće pod njima.
Začuđeni, jedva ih uguramo u stare cipele, pitajući se kad su nam narasle!? Zaboravljajući kako su se slobodno širile u sandalicama ili potpuno ogoljene na vrućim krajolicima ljetnih destinacija.
Bolni jauk vraća nas u stvarnost, opet žulj, natisak… pobuna naših stopala na tamnicu na koju smo ih osudili do idućeg ljeta. Natiću, poput buhtle preljevaju se preko ruba cipela u pokušaju bijega, a mi s bolnim grimasama gazimo dalje, nestrpljivo čekajući tren olakšanja u povratku domu i spasonosim šlapama.
Eh da, zbogom slobodo, adio sunce, adio more… uhvaćene mrežom jeseni, tužne naše nogice, spremaju se na dugu zimu, do kraja sputane u mračnim čizmama.

Foto: www.pexels.com

Sonja Krivokapić: Ideologija i domaća književnost

Prije nego što „zakoraknem“ u tekst, valjalo bi pobliže definirati pojmove iz naslova. Pod ideologijom u ovom tekstu smatram skup ideja koje imaju svoju unutrašnju logiku i cjelinu, a koje su detektirane kao cjeline koje izrastaju iz određenog društvenog, a to znači političkog, ekonomskog i kulturološkog konteksta. Pod domaćom književnosti podrazumijevam književnost nekih zemalja bivše Jugoslavije u kontekstu 90-ih i suvremenog doba, s naglaskom na hrvatsku književnost.
Stvarnosna proza je nešto što je zauzelo bitan prostor književnog stvaralaštva u Hrvatskoj posebno od 90-godina naovamo (s dijelom 80-ih), a takva je proza prisutna i u Srbiji i Sloveniji. Ono što im je zajedničko je „neuzvišen“ jezik, plošan, banalan, pun slenga, svakodnevan i jednostavan. Kao što sama riječ „stvarnosna proza“ kaže, to je proza koja za cilj ima problematiziranje odnosa književnosti i stvarnosti, pri čemu je posljedica tog problematiziranja mimetičko prikazivanje fragmenata stvarnosti. U kontekstu političke ideologije tranzicijskih zemalja koja nam se „prišuljala“ pridruživanjem svjetskom tržištu i punim sudjelovanjem u takozvanom neoliberalizmu u smislu izmjene svojih ekonomsko-političkih struktura, poetika stvarnosne proze je logična posljedica novog društvenog poretka. Jedan od ključnih elemenata stvarnosne proze je mišljenje da se književnim isječkom iz stvarnog života može dati dobra slika društva u cjelini. To se poklapa s teorijom poststrukturalizma, prema kojem cjelovita stvarnost više nije dostupna i lako opipljiva, nego je složen i diskurzivno oblikovan kontrukt. Jedan mali fragment, koji kombinira subjektivnost s često reporterskim prikazom dijela stvarnosti, smatran je jednako vrijednim u smislu tumača cjelokupne stvarnosti. To je sve skupa povezano s postmodernističkom sumnjom prema konceptu istina i činjenica, prema kojem su one više diskurs nego provjerljiva stvarnost. Da bi pak ti književni fragmenti dobili na vjerodostojnosti kao prikazivači realnosti, pisci se ne služe, na primjer, nekim tehnikama avangarde, recimo ekspresionističkom strujom svijesti, nego nastojanjem doslovnog preslikavanja najčešće aktualne stvarnosti, tehnikom koja se doima vjerodostojnijom i manje subjektivnom od tehnike struje svijesti. Tako fragmentarno tumačenje stvarnosti zamjenjuje bavljenje širim ideološkim pričama da bi se bolje opisala stvarnost, jer poimanje stvarnosti više nije lako dostupno bavljenjem tim širim ideološkim pričama.
Subjektivnost i fragmentarnost je, dakle, stvarnost. Nema više totalnih ideologija koje mogu bolje objasniti stvarnost. To se uklapa u Fukuyaminu tvrdnju da je trijumf zapadnih ideja i kapitalizma uklonio potrebu za velikim ideološkim sukobima. Kapitalizam je, defakto, pobijedio ideološke priče, i sada nam ostaju samo male individualne istine koje su najbolje sredstvo opisivanja realnosti. Paradoks, međutim, nastaje u slučaju kada se te male istine prikazuju kao socijalno relevantne, odnosno one koje se odnose na cjelokupnu stvarnost. Ako se radi o fragmentima čija je instinosna vrijednost ograničena na njih same i ako njihova istinitost vrijedi samo za njih same, što je implicirano navodnom nemogućnosti da se zahvati totalitet stvarnosti, onda ti fragmenti ne mogu zastupati stvarnost u cjelini. Prikazivanje relevantnosti tih književnih isječaka za društvo u cjelini nije samo karakteristika hrvatske stvarnosne proze, nego i političkih, medijskih i ostalih diskursa s kojima se susrećemo kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu.
U hrvatskoj stvarnosnoj prozi, a dijelom srpskoj i slovenskoj, i teme su u službi zadovoljavanja tržišta i liberalnog građanstva. Poimanje i tumačenje novonastale stvarnosti u kontekstu bavljenja njenom aktuelnom svakodnevnicom, na primjer kroz teme izlazaka, partyjanja, „uličnog“ života na tragu proze u trapericama, tema rata i ratnih trauma, obiteljskih priča i svakodnevnih situacija itd. na početku 90-ih i 2000-ih je proze bila uglavnom „vanjska“, društvena, ali kasnije se pojavio i naglasak na privatno kroz tendenciju k intimističkim romanima koji se bave privatnim životima, pojedinčevim strahovima, traumama, itd., pa tako danas imamo i introspektivne romane. Hrvatska stvarnosna proza je daleko od jednoličnosti i homogenosti. Dapače, vrlo je heterogena u specifičnim temama i stilu. Neki su prozni uratci čak i odmaknuti od ovih temeljnih poetičkih načela, kombinirajući fantastiku s ovim neorealističkim zahvatima. S druge strane, prisutnost književnog tržišta s književnim nagradama, natjecanjima, promocijama itd. osnažuje fragmentarnost i jednostavan jezik u proznim tekstovima, kao što to rade i književni eksperimenti s intermedijalnim elementima pod utjecajem virtualnih medija – blogova, društvenih mreža, itd.
Ideologije, međutim, ima slabo, u smislu nastojanja da se zahvate velike ili veće ideološke priče jer tih, navodno, više nema. S tim ima veze i takozvana feminizacija političkog diskursa koja se „prelila“ na književnost i rezultirala sve rjeđim posezanjem za, na primjer, stručnom literaturom koja barata činjenicama (jer se ovo smatra muškim prosvjetiteljskim nasljeđem), pa je tako iskustvo pisanja sastavljeno uglavnom od korištenja osobnih i tuđih neposrednih iskustava, a to se se iskustvo pisanja redovito prikazuje kao univerzalno i prirodno, baš kao što je to, navodno, i kapitalizam.
Ideologija koja nam se podastire jest da ideologije više nema, pa prema tome, ostaje nam baviti se stvarnošću i prošlošću kakva nam se naizgled nadaje. Rat je, na primjer, valjda najočitija riznica za prepoznavanje ideoloških, ekonomskih i političkih priča kao njegove pozadine, međutim u književnim proizvodima stvarnosne proze rat se ne zahvaća zajedno s njegovom društvenom pozadinom u smislu njegove obrade u sklopu neke ideološke cjeline koju se onda slavi ili podvrgava kritici. Kritike rata i općenito društvene stvarnosti u tekstovima stvarnosne proze ima napretek, ali te kritike pogađaju samo posljedice društvene strukture, a ne pogađaju strukturu samu, odnosno, lišene su „velikih priča“. Korupcija, nemoral, zloba, itd. su samo negativne posljedice inače neutralnog sistema, neideološkog, „prirodnog“, zadanog, a sve te negativne stvari ne dolaze iz strukture, jer ona nije negativna nego neutralna, nego dolaze od ljudi koji su zbog svojih iskvarenosti počeli ratove, postali korumpirani, pohlepni, nepošteni i zlobni. Međutim, Marx je već odavno razotkrio iluziju o neutralnosti i „prirodnosti“ kapitalističkog društva, razotrkivši „velike priče“ mnogo bolje i točnije od svih nacionalističkih i kasnijih fašističkih velikih priča (i dakle, stvarnije, apropo stvarnosne proze) zbog kojih je postmodernizam, jednim dijelom, odustao i od velike Marxove priče. Marx je naglasio činjenicu da je kapitalizam historijski uvjetovan a ne nastao prirodnim putem, i kao historijski uvjetovano klasno društvo, sa svojom ekonomijom i državnim aparatom, ne može biti ideološki neutralno, kao što to ne mogu biti ni druga klasna društva koja su mu prethodila. Iako nacionalizam kao politička tendencija ujedinjenja nekog društva po liniji nacionalnog identiteta i nacionalnih interesa može postojati kao zasebna i od svega drugog odcijepljena ideologija u glavama nekih, kao što to mogu i njegove šovinističke varijante, nacionalizam je vezan za priču o naciji, priču o kapitalističkoj ekonomiji, uz koju je, počevši s merkantilističkim začecima kapitalizma, i izrastao i stasao. Sama politička ekonomija, kako je Marx rekao, bazirana je na otuđenju, eksploataciji i profitu, opisavši kapitalizam, između ostalog, kao sistem u su kojem privatno vlasništvo, robna proizvodnja, robna razmjena itd. društveni odnosi u čijoj je srži upravljanje stvari ljudima umjesto da je obrnuto. Mnogo bi se toga još moglo ispričati na ovu temu, ali i ovo je dovoljno da se vidi da međusobna povezanost raznih društvenih faktora i njihova kompleksnost ne vodi u neutralnost i nemogućnost zahvaćanja stvarnosti po liniji „velikih priča“. Velik dio svoje teorije je Marx temeljio na državnim statistikama, zapisima buržoaskih zapisničara i tako dalje, a ne na lažnim ideološkim pričama. Iako je postmodernistička struja u pravu kada detektira kompleksnost stvarnosti, za razliku od vulgarnih društvenih tumačenja koje napada, ipak nije u pravu što se tiče ideološke neutralnosti. Svaka politička struktura je bazirana na klasnom sistemu, i svaka politička struktura ima svoju dominantnu ideologiju, koja jest fleksbilna i nije svuda ista, ali određene zajedničke točke ipak postoje.
Rat 90-ih je, recimo, jedna stvar koja se nije zbila u zapadnim zemljama, a koja je itekako oblikovala hrvatsku stvarnost pa tako i književnu. Samo prema tome, ako ni po čem drugom, ideologija koja nam se podastire ne može biti identična kao kod drugih zemalja. Međutim onaj „osnovni“ sloj ideologije, koji izrasta iz političke i ekonomske strukture, jest nešto što Hrvatska dijeli s ostatkom zapadnih zemalja. I što, uistinu, dijeli i što se tiče književnih trendova, kao što već rekoh na početku.
„Rupa“ Ivane Bodrožić i „Jugoslavija, moja domovina“ Gorana Vojnovića su jedni od primjera suzdržavanja od radikalnog (a to znači, korijenskog, a ne ekstremnog) bavljenja ratom. Mnogo je tu društvene kritike; kritike korumpiranosti političara, ratnih profitera, nacionalne mržnje i tako dalje. Ali kao što Bodrožić ne ide u „velike priče“, tako ne ide ni Vojnović u svom romanu. Kod Vojnovića, na primjer, nacionalna mržnja je nešto što ne valja, ali nacionalni identiteti se ne podvrću kritici. Je li taj književni isječak stvarnosti koja govori, između ostalog, o lošim posljedicama i apsurdnosti nacionalne mržnje validan isječak istine koji tumači „bolesti“ cijelog slovenskog posttranzicijskog društva, ako imamo na umu da je postojanje nacionalnih identiteta povezano s postojanjem nacionalne mržnje (što ne znači da gdje god ima nacionalnih identiteta da svugdje ima mržnje, nego to da bez postojanja nacionalnih identiteta nacionalna mržnja ne bi mogla postojati), a Vojnović nacionalne identitete uopće ne dovodi u pitanje, slijedeći liberalnu tendenciju poštivanja prava na nacionalnu opredjeljenost?
Ne mislim ovdje reći da bi se svi prozni tekstovi u hrvatskoj trebali pretvoriti u nekakve marksizmom inspirirane književne uratke. Raznolikost je uvijek poželjna, i ne moraju svi tekstovi u centar svoje priče staviti ideologiju. Iako bi se i obiteljskoj priči koja je vrlo individualizirana mogla naći politička i ideološka pozadina, ne moraju i ne trebaju svugdje političke i ideološke priče biti u prvom planu. Nešto je stvar drugačija kad se radi o koketiranju s ideologijama i pojavama kao što su nacionalizam i rat, bez ikakve želje da se uđe u te priče uđe dublje, a to je nešto što mislim da je upravo posljedica društva, njegove političke ideologije i umjetničkih trendova. Poanta je samo to da je pogrešna pretpostavka da ideologija više nema i da bi toj raznolikosti svakako doprinijelo i bavljenje velikim pričama u književnosti. S obzirom na protok vremena, materijala sigurno ne bi nedostajalo, a s malo igre, kombiniranjem žanrova i naratološkim igrama, stvari bi potencijalno mogle biti zanimljivije i šarolikije.

Foto: www.pexels.com