Arhiva kategorije: Razmišljanja

Blanka Will: Jabuke nedjeljnog jutra

– Nakon nekog vremena više ne vidiš natpis ispod kojeg prolaziš. Prva tri tjedna smo stanovale tamo, u arealu, u zgradi bivše komandanture, onda smo se preselile u grad pa smo putovale.
– Četiri mjeseca radile smo u sklopu studentske razmjene u Memorijalnom muzeju: arhiv, knjižnica, izložbeni, konzervatorski odjel, edukacijski, svjedočanstva, pisma, video-zapisi, intervjui.
– Skoro sve su uništili. Ostalo je samo oko sedam posto dokumentacije. To je unutarnji dio Memorijalnog muzeja. Za posjetitelje je otvoren samo vanjski. Godišnje ih je oko tri milijuna. Kao tiha rijeka teku kroz blokove.
– Fotografije su više indirektne, fragmenti prostora i prirode.

Crno mlijeko zore
pijemo ga s večeri
pijemo ga u podne i ujutro
pijemo ga noću
kopamo grob u zraku
tamo ne leži se tijesno.

Ruševine obrasle u korov i poljsko cvijeće.

Viče zagudite violine
nek sviraju dublje
vinut ćete se u nebo kao dim
imat ćete grob u oblacima
tamo ne leži se tijesno.

– Čitale smo sjećanja preživjelih.
– Svjetlost i magla. Nazvale smo izložbu tako zato što je to najčešći motiv u sjećanjima zatvorenika.
– Htjele smo prikazati kontrast između poetičnosti fotografskog zapisa i svjedočenja preživjelih.

Kratko su mahnule.
Zamirisalo je po cvijeću i jabukama.

(Marija Poplaša i Sara Ranogajec iz Osijeka dobitnice su nagrade “If not for Those Ten” za 2017. godinu koju Memorijalni muzej Auschwitz-Birkenau dodjeljuje najboljim studentima volonterima).

Krunoslav Mrkoci: Paradigma (ne)bitnog

Čovjek je zagonetka samom sebi. Zašto tražimo? Tražimo da bismo se osjećali živima; da bismo živjeli. Što tražimo? Tražimo mogućnost, oblik postojanja, što ga najčešće nazivamo slobodom. Gdje ju nalazimo; tu slobodu? Nalazimo ju u promjeni.

Premda je život, sve u svemu, polagan proces (sazrijevanja), radost i zadovoljstvo životom ovise o mogućnosti intelekta/inteligencije da dovoljno brzo provodi kreativne promjene, da donosi lucidne i utemeljene u stvarnosti, konkretne i praktične zaključke koji osiguravaju, opet, dinamiku života. I opet je riječ o subjektivnom osjećaju dinamike. Slično je kod pisanja. Pisac koji zbog umora, ili rastrzanosti drugim, tekućim preokupacijama i problemima, nije dovoljno lucidan, odmoran i pribran – ne može osigurati dovoljnu dinamiku svom tekstu jer uslijed umora gubi sposobnost sažimanja.

Dinamika smjene odlomaka ili prijelaza na drugu temu; skok iz situacije u situaciju, povezan je s fokusom i održavanjem koncentracije. Onaj tko osigurava dinamiku svom tekstu, osigurava mu i zanimljivost. A dinamika teksta ili života, je opet u vezi s idejama, rješenjima, načinom mišljenja. Bezidejnost je najgori neprijatelj dinamike. Također, mnogo je drugih stvari koje ubijaju dinamiku; nedovoljna discipliniranost; neracionalnost; nedostatak osjećaja za minimalizam riječi i izraza. Međutim, kako bi se ostvarila dinamika, nije dovoljno samo biti discipliniran, fokusiran i dovoljno racionalan u prosudbama i sklon minimalizmu i redukciji (što će zasigurno naglasiti brojni urednici). Nužno je biti i dovoljno opušten, vjerovati u mogućnost igre, dopustiti sebi, prema potrebi, mogućnost preokreta. Pisac koji nije u stanju iznenaditi sebe, teško da će moći iznenaditi čitatelja. U svakom slučaju, predvidljivost teksta, kao i života, ubija … Neizvjesnost je neophodna.

Ne znam zašto sam uopće sve ovo pisao … Život je igra koja nalazi zadovoljstvo u sebi samoj, za vrijeme svojeg trajanja; slično kao i književnost. Sve ostalo je: paradigma nebitnog.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Pisac i njegova misija

Poslati osobnu poruku jednog “ja” ostatku svijeta, ili, omogućiti čitatelju da kroz identifikaciju (ili barem djelomično prepoznavanje) sebe s likom/likovima iz romana doživi katarzu, olakšanje i utjehu, uz povećanu spoznaju o tome kako nije sam u svijetu?

1.
Dosta pisaca, kad počnu s ozbiljnijim pokušajima pisanja, čini mi se da nastupaju s onim ciljem: poslati poruku … u svijet, čitateljima, ljudima. Međutim, sada mi se nekako čini da u slučaju pisanja romana i nije toliko važno ono što želi reći, poručiti pisac čitatelju, nego da je važnije čitatelju dati nešto psihološki autentično, s čim će se on/ona moći zbližiti i do određene mjere, ukoliko ne već identificirati, a ono barem sprijateljiti. Potrebno je osmisliti lika koji će biti na neki način blizak našem čitatelju, našem suvremeniku … u okružju koje će čitatelju, barem psihološki biti blisko i uvjerljivo, temeljem zakučastih mehanizama koji djeluju u našim suvremenim društvima; mehanizmi odnosa među ljudima, mehanizmi samopoštovanja i slike o samima sebi. Naš glavni lik je uglavnom izgubljen u istim pitanjima i nedoumicama kao i njegov čitatelj… Identifikaciju je teško izbjeći. Osjetljivi smo posebno na krikove nekog tko bismo mogli biti mi … Zapravo, posebno smo osjetljivi kada naš lik vrišti, u mislima makar, upravo ono što bismo i mi sami u određenim situacijama najradije vrištali.

Kada se jednom čitatelj zbliži/identificira/sprijatelji blisko s glavnim likom, uglavnom junakom u anti-priči, tada ga je moguće sprovesti kroz razne predjele … za koje je bitno uglavnom to da sadrže autentičan osjećaj stvarnosti izdaje, samoprepuštenosti, očaja, bezizlaznosti, a često i osjećaj naslućivane dublje izgubljenosti, koja izvire često iz metafizičkog, sudbinom određenog jastva svakoga od nas.

I tako to: uhvatiti čitatelja u mrežu njegove vlastite stvarnosti; u očaj koji izbija iz činjenične objektivnosti svakidašnjeg življenja. Vrlo teško je čovjeku da prizna sam sebi koliko je njegova stvarnost zapravo daleko od njegovih vlastitih želja i očekivanja. Naš lik često je zarobljen u svojoj sadašnjosti. Najčešće mu budućnost služi kao alibi za sadašnjost, pa smatra kako će sadašnjost u budućnosti biti puno bolja od ove aktualne sadašnjosti … Loš je to recept: trpjeti u sadašnjosti za bolju budućnost. Ako se ništa ne poduzme, i ne preokrene u načinu razmišljanja, sadašnjost će uvijek biti patnička.

2.
PRIČE O KRIZAMA INDIVIDUE: Apulejev Zlatni magarac ili knjiga metamorfoza; Houellebecqovo Širenje područja borbe; Kafkin Proces …

Kriza pojedinca (individue) uvijek je bila zahvalna tema: stvarna je, realna; opasno stvarna, i samim time što je stvarna – intrigantna. Dotiče se svakog od nas; svaka individua može postati predmetom, ako ne već romana, onda barem nekakve priče.Ne zanimaju nas pritom toliko sami događaji, ili detaljni opisi toga kako su predmeti izgledali izvana; više nas zanimaju doživljaji i razmišljanja (taj opasan tijek misli) glavnog lika: njegova opažanja i primjedbe koje su istodobno logičke i duhovite. Pošto su, inače, postupci drugih ljudi (kada ih mi promatramo sa strane) uglavnom nelogični, smiješni, kontradiktorni, pokazujući nam koliko su ljudi zapravo jadni i smiješni u svojim nastojanjima. Ima u promatranju drugih i određene utjehe: naime, dok se bavimo drugima, barem ne promatramo sebe.

Jedan od prvih romana u svjetskoj književnosti, barem koliko je meni poznato, koji se pozabavio unutarnjom krizom pojedinca je roman iz antičkog rimskog razdoblja: Zlatni magarac ili knjiga metamorfoza, pisca Apuleja. Roman opisuje put mladog i naivnog čovjeka, koji tjeran vlastitom znatiželjom upada u niz misterioznih situacija tijekom kojih, iako biva pretvoren u magarca, stječe značajno životno znanje i iskustvo. Na kraju stječe uz mudrost i iskustvo i priliku za preobrazbu natrag u čovjeka. Ovog puta u prosvijetljenog čovjeka.

Drugi značajan romanopisac je naš suvremenik Michel Houellebecq; o njemu ne treba posebno mnogo govoriti jer je to učinjeno već mnogo puta, i od strane moje malenkosti. Houellebecq je svojevrsni šampion u opisivanju unutarnjeg svijeta suvremenog čovjeka: pojedinca, samca, muškarca …

Treći značajan romanopisac što ga moram spomenuti je slavni Kafka i njegov roman Proces.

Jedno od pitanja što si ga povremeno postavlja svaki pričopisac ili romanopisac glasi: što bi bilo bolje: pisati roman u “ja” formi pripovijedanja ili u “on/ona” formi?
Bez obzira za koju perspektivu se pisac odluči, konačan cilj ostaje isti: uvući čitatelja odmah, na početku, u svijet mišljenja i razmišljanja glavnog lika; uvući ga u njegovu mrežu. Unutarnji, doživljajni svijet glavnog lika, ono je glavno što daje homogenost cijelom romanu; doživljajni i misaoni svijet glavnog lika; atmosfera “vanjskog svijeta” viđena očima glavnog lika. Ne treba niti spominjati da je psihološka autentičnost glavnog junaka pritom od ključne važnosti.
Pa ipak, kako smo na jednom drugom mjestu, u jednom drugom tekstu ustvrdili, ne radi se u slučaju “autentičnosti” o nekakvoj običnoj dokumentarnosti. Zadatak pisca je uvijek da odabire i selektira koje i kakve će misli i impresije svojeg junaka/glavnog lika propustiti u svijet, prema čitatelju.

3.
Uvjerljivost nekog pisca romana ili priča, svodi se na uvjerljivost njegovih likova; osjećaj kako su stvarni, kako su naši suvremenici; naši supatnici, ali ipak specifični. Tek kada lik za čitatelja postane “stvarna osoba” koja zaista živi, bez obzira gdje, ali ipak i neosporivo živi, tek tada je roman uspio. A gdje se dvije “srodne duše”, ona čitatelja, i ona glavnog lika, mogu bolje sastati nego u podudarnosti misli i razmišljanja? U podudarnosti situacija, šokova, dvojbi; u podudarnosti zabluda i osvještavanja … Glavni lik – to smo mi, barem djelomično.
Ponekad se poneki od čitatelja prepozna u usputnim likovima i karakterima što ih glavni lik susreće na svom putu, i nužno ih, komentira. Ponekad je prepoznavanje u komentarima glavnog junaka bolno. Tragično je biti jedan od usputnih likova kojem je uzeta mjera i prezentirana u sažetom i istinitom komentaru.

No, vratimo se romanima spomenutima u prvom dijelu izlaganja: Apulejev rimski Zlatni magarac prvo je takvo literarno, fikcijsko, pripovjedno prozno djelo, koliko je meni poznato, pisano u “ja” formi; u prvom licu. U prvom licu pisan je i najveći dio romanesknog opusa M. Houellebecqa. No, Kafkin Proces, roman je pisan u “on” formi, u trećem licu, kao što otkriva već njegov početak:

“Bit će da je Josefa K. netko oklevetao jer su ga jednog jutra uhitili, iako nije učinio nikakvo zlo. Kuharica gospođe Grubach, njegove gazdarice, koja mu je svako jutro oko osam sati donosila zajutrak, ovaj put nije došla. To se još nikad nije dogodilo. K. je čekao neko vrijeme, gledao s jastuka staricu koja je stanovala preko puta i koja ga je, posve neuobičajeno, radoznalo promatrala, a onda je, u isti mah začuđen i gladan, pozvonio. Začas netko pokuca na vrata i u sobu uđe čovjek kojega još nikad u tom stanu nije vidio. Bio je vitak, ali čvrsto građen,u tijesnu crnu odijelu koje je, kao kakvo putno odijelo, bilo pripasano s puno nabora, džepova, kopči i puceta, zbog čega se doimalo vrlo praktično, iako nije bilo jasno čemu sve to služi.”

Kao što je vidljivo već iz ovog, uvodnog dijela, romanom već od samog početka dominira osjećaj i atmosfera čuđenja; začuđenost glavnog lika nad neobičnim događanjima u njegovoj uobičajenoj okolini. Lik se probudio jednog jutra, i stvari su bile neobične; ustanovio je da je njegova rutina narušena. Nešto nije bilo u redu. Nešto je bilo čudno … ali teško je bilo dokučiti što točno te sve neuobičajenosti imaju značiti, i kamo to sve zapravo vodi.
Svi konkretni predmeti, osobe i opisi stvari imaju tek vrijednost simbola koji grade spomenutu atmosferu, ali je ne objašnjavaju: i kuharica, i vrijeme (osam sati), i zajutrak, i krevet (asociran kroz jastuk) na kojem glavni lik nakon buđenja leži; i neobično postupanje starice koja živi preko puta, a koju K. očito vidi, ležeći u svom krevetu. I zvonce, i kucanje na vrata. Simbol je, i čovjek u tijesnom crnom odijelu, opremljenom brojnim džepovima, kopčama, pucetima, za koje nije bilo jasno čemu točno služe.

Lik je pokrenut vlastitom psihologijom koja ga upućuje da zapaža pojedine detalje. Fokusiranost junaka na specifične detalje je ključna. Uslijed poremećene rutine, svijet se odjednom doima sasvim drukčije; kao mjesto nerazumijevanja točne funkcije ljudi, stvari, događaja, značenja i smisla u odnosu na cjelinu zbivanja. Obične stvari i detalji postaju opskurni simboli, navijestitelji i glasnici koji upućuju na nešto, ali nije sasvim jasno na što. Glavni lik se probudio, i sve mu se čini nekako zlokobno, ali pod utjecajem iskustava života kojim je dotad živio, još uvijek vjeruje, i još uvijek mu se čini kako postoji nekakvo logično, normalno objašnjenje i razjašnjenje za ovu, naizgled neuobičajenu situaciju. Jer, zašto bi ovaj svijet bio zapravo bitno drugačiji od onoga što o njemu znamo, i u što vjerujemo da jest?

Pomalo, ovaj početak Kafkinog najpoznatijeg romana Proces, napisanog otprilike u vrijeme oko 1. svjetskog rata, i ozračja tog vremena (smrt Austro-Ugarske monarhije, i buđenje nečeg novog), podsjeća nas svojom atmosferom na početak i uvodni dio jednog drugog kultnog ostvarenja, sa samog kraja 20. stoljeća. Riječ je o izvanknjiževnom, ali jednako dojmljivom ostvarenju, slične atmosfere: film “Matrix”, prvi dio. Sličnost između tih dvaju ostvarenja, Kafkinog Procesa i filma Matrix, zacijelo nije slučajna. Pri čemu je jasno kojem ostvarenju pripada uloga vjerojatnog modela-uzora.

Poslati osobnu poruku jednog “ja” ostatku svijeta, ili, omogućiti čitatelju da kroz identifikaciju (ili barem djelomično prepoznavanje) sebe s likom/likovima iz romana doživi katarzu, olakšanje i utjehu, uz povećanu spoznaju o tome kako nije sam u svijetu u takvim, specifičnim problemima?

Kako god bilo da bilo, za svakog pravog pripovjedača, ključno je uhvatiti čitatelja u mrežu svijeta u kojem može prepoznati, makar djelomično, neka vlastita, još uvijek do kraja neprobavljena, iskustva. Možda se bit i motiv konzumacije književnosti krije upravo u tome: pronaći način kako probaviti i podnijeti samoga sebe i vlastito postojanje.

Foto: scena iz filma Proces Orsona Wellesa (1962.)

Krunoslav Mrkoci: Zašto nisam oduševljen Lovecraftovim pričama?

Zašto nisam oduševljen Lovecraftovim pričama; zašto nemam strpljenja čitati romane Tolkiena; zašto mi igrani serijal Ratovi zvijezda djeluje krajnje djetinjasto … Uvjerljivost stvarnosti i neuvjerljivost priče.
“Dvadeseto će se stoljeće možda pamtiti kao zlatno doba epske i fantastične literature, kad se jednom rasprše mlake magle mekane avangarde. Već je dopustilo pojavu Howarda, Lovecrafta i Tolkiena. Tri radikalno različita univerzuma. Tri stupa “književnosti sna”, koje podjednako prezire kritika i voli publika.
Nije važno. Kritika na kraju uvijek priznaje svoje pogreške; odnosno, preciznije, kritičari na kraju umiru i zamjenjuju ih drugi.”
Michel Houellebecq: “H. P. Lovecraft: Protiv svijeta, protiv života”

Moram priznati da mene osobno Lovecraftove priče nisu ničim očarale niti su me ičim privukle. Zapravo, vrlo je vjerojatno da nikada niti ne bih čuo za tog američkog pisca priča koje leže na granici fantastike i strave, a za koje se kaže da izviru iz svijeta kojim dominira stvarnost nalik na stanje sanjanja, noćnih mora i košmara. Howard Philips Lovecraft (1890 – 1937), poznat kao pustinjak iz Providencea, čovjek koji nikada nije niti napustio Novu Englesku jer nije imao dovoljno novca za putovanje do Europe, koja bi ga zacijelo fascinirala, ako ničim drugim, onda svojom arhitekturom. Kao što rekoh, za Lovecrafta, čije priče me nakon čitanja nisu dodirnule niti očarale, čuo sam proučavajući djelo i bibliografiju francuskog pisca Michela Houellebecqa; suvremenog klasika (rođen 1957.) koji je čitao Lovecrafta još kao tinejdžer te je početkom dvijetisućitih napisao opširan esej posvećen Lovecraftu: Protiv svijeta, protiv života. Bilo je to odavanje počasti, i valjda, osjećaj nekakvog duga prema inspiratoru mladenačkog doba. Jedino što me zapravo privuklo kod Lovecrafta je njegova osobna biografija, način života, i psihologija po kojoj je živio i sebi objašnjavao svijet.
Za mene, sada kao odraslu osobu, Lovecraft-pisac naprosto nije uvjerljiv. Nikakav “Cthulhu” niti strašna bića iz dubina svemira ne mogu me dirnuti. Ne nakon gledanja i obožavanja “Star Trek” serijala; ne nakon “Istjerivača” i nakon saznanja o izvješćima iz Scolea … Niti nakon susreta s obilnom građom o zabilježenim slučajevima UFO koji lete iznad nuklearnih postrojenja. Ne nakon izvješća o otmicama, krugovima u žitu, i malenih predmeta nepoznatog sastava pronađenih u otetima …Ne nakon očaranosti i susreta s opusom Davida Lyncha.
“Prava” stvarnost, koju zavjesa površine odvaja od istine, koju je teže, ali ipak donekle moguće vidjeti, za mene je bila uvijek pravi izazov. Stvarnost, sa svim skrivenim uzrocima i načinima nama nerazumljivih i neprepoznatljivih mehanizama, za mene je bila “prava stvar”. Istina stvarnosti koju treba dokučiti; stvarnost kao ultimativni misterij. “Ono što vidimo tek je posljedica onoga što ne razumijemo” – oduvijek je bila moja deviza.
Proučavanje povijesti da se otkriju pravilnosti i mehanizmi ponavljanja. Stvarnost je velika tajna za onoga tko nema vremena ili strpljenja promatrati dovoljno dugo, pažljivo, duboko ili ustrajno.
U mojem djetinjstvu sanjarenja su bila povezana s dalekim, neotkrivenim krajevima, zemljama, morima, s mirisom određene egzotike … Japan, srednja i južna Amerika; Amazonija … prošlost; drugi ljudi, drugi krajevi. Grčke falange, tržnica u Ateni, hramovi … Cezar, Hanibal, Gali i slonovi … Čitao se Jules Verne, Zane Gray, James Clavell … Naći ono što tražim: zajedničko, ali različito.
Znanstveno zamišljena stvarna budućnost oduvijek me mogla fascinirati; poput sovjetskih SF romana o kozmonautima … Međutim, snovi, čupava i dlakava bića, niti su me fascinirala niti su mi zadavala strah. Na kraju krajeva: čupavo i dlakavo biće koje postoji, ali ne govori, može se naći gotovo u svakom-drugom dvorištu …
Fasciniralo me oduvijek, i plašilo, samo ono što bi moglo biti stvarnost i stvarno … ono što ima potencijal stvarnosti. Ljudska društva i sustavi, poput ovog našeg današnjeg, prizvođačko-industrijskog i bankarsko-profitabilnog, nikada me nisu fascinirali previše. Jer kao što nas povijest uči: ljudski sustavi organizacije i funkcioniranja mijenjaju se: dolaze, odlaze, prolaze, itd. I uvijek su, u pravilu, neopisivo dosadni suvremenicima koji u njima moraju tavoriti iz dana u dan, iz godine u godinu svog života.
Dakle, jasno je: mene samo stvarnost, bila ona prošla ili sadašnja, može fascinirati … naprosto, jer je stvarnost. Kako bih učinio sebi život jasnijim i podnošljivijim, otvorio sam vrata prošlosti kroz proučavanje povijesti. Prošlost je jednako stvarna kao sadašnjost. Po čemu bi sadašnjost (tek jedan malen trenutak u postojanju) mogla biti veća, važnija od prošlosti? Sadašnjost je ništa drugo nego nus-produkt prošlosti. A i sama sadašnjost, velikom brzinom, pretvara se u prošlost. Prošlost je prava pravcata riznica svega što je bilo; pa čak i naviještaja budućnosti.
UFO dokumenti, Biblija; pitanja: Tko je Jahve? Je li Zacharia Sitchin bio u pravu? – prava su pitanja … Tko su bića iz drugih dimenzija? Postoji li zagrobni život i reinkarnacija; što dokazuje terapija hipnotskom regresijom (iznesena u djelu Život prije života, Raymonda Moodyja, jr.) ?
No, tajna, jednom kada se otkrije, uvijek djeluje manja; običnije, gotovo dosadnije, nego prije. Jednog dana, kada se otkrije mnogo toga, i kada se shvate principi funkcioniranja gotovo svega, neće nam preostati drugo nego da se ponovno suočimo sa samima sobom i vlastitim postojanjem, što je ujedno najteži, najizazovniji, ali i najdosadniji zadatak ikad …
Bilo koja, i bilo kakva priča, da bi zaokupila, da bi ponijela, da bi djelovala, mora djelovati autentično i stvarno; granice između priče i stvarnosti moraju biti izbrisane, a to je moguće jedino na planu psihologije iskaza. Pisac, na kraju krajeva, i nije ništa drugo nego manipulator koji preko iskaza manipulira tuđom psihologijom, uz svesrdni pristanak, (pa i traženje) onog koji je uživatelj/korisnik manipulacije …

Ilustracija: http://villains.wikia.com/wiki/Cthulhu_(Lovecraft)

Ana Žužul: “Ono bitno, očima je nevidljivo”

[Mir i spokojstvo jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih sudbina i bezimenih ljudi – Ivo Andrić]

Mnogo sam puta pročitala Malog princa Antoinea de Saint-Exupéryja. Ta je knjiga poput zidnog metra na kojemu je obilježen rast djeteta iz godine u godinu – svakim ponovljenim čitanjem doseg poimanja smisla te naizgled sasvim jednostavne priče raste, usporedno s našim iskustvom i mudrošću. A ipak, temeljnoj poruci ove knjige nikada nismo bliže nego u razdoblju kada smo još potpuno nesvjesni svijeta oko sebe, kada nas još nitko nije uputio u postojanje alegorije, kada ne analiziramo i ne pametujemo o životu, nego samo živimo; kada smo djeca. „Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo.” Sve što je u djetinjstvu instinktivno proživljeno, čovjek kroz odrastanje nastoji objasniti razumom. Odrastanje je ispunjeno teškim i bolnim trenutcima jer izlazimo iz kože djeteta koje svijet gleda srcem i otvaramo vrata jednog novog svijeta gdje je sve promatrano razumom, kroz brojke, dokaze, činjenice… I kada se objema nogama nađemo iza tih vrata i zauvijek ih zatvorimo iza sebe, ne budemo svjesni koliko je zagušljiva, skučena i opasna prostorija u koju smo dospjeli.
U toj je prostoriji hijerarhija od iznimne važnosti. Oni koji se laktaju, svađaju, koji viču i hvale se, koji su bezobzirni i beskrupulozni najviše dolaze do izražaja, zauzimaju najviše pozicije, imaju najviše novca i stvaraju povijest u kojoj su zapamćeni kao najuspješniji. A ipak, dok roditelji svoju djecu još čvrsto drže za ruku, odabiru ih voditi putem velikodušnosti, poslušnosti, poniznosti, dobroti i zahvalnosti dok ne dođu, uvijek nekako prebrzo, do tih vrata gdje ih ostavljaju, tako nježne i neiskvarene, poput cvijeta Malog Princa, potpuno nespremne za ono što ih čeka. I tako svatko od njih kreće u potragu za svojim mjestom pod suncem, zakopavajući polako pod zemlju sve one od roditelja usađene vrijednosti za koje u toj skučenosti i zagušljivosti više nije ostalo mjesta. Neki se, doduše rijetki, povuku u tiše i mirnije kutove gdje vode nevažne i nenametljive živote, vrijedno obavljaju svoj posao, provode vrijeme čitajući knjige, malo govore, a pozorno slušaju, zarađuju tek dovoljno da kupe malo kruha, odjeće i obuće, plate račune, a katkada si priušte koncert klasične glazbe ili izložbu; između svoja četiri zida vode tople, pomalo dosadne obiteljske živote koje ne bi mijenjali ni za što na svijetu jer znaju da im on ne može pružiti ništa što ima veću vrijednost od njihovog mira i spokojstva.
Groblja nas ispunjaju strahopoštovanjem jer skrivaju sudbine potpuno različitih ljudi, a ipak je svakom namijenjen potpuno isti kraj. Oni koji su bili značajni, imaju, doduše, velike mramorne ploče i velika zlatna slova, nerijetko i kipove kraj svojih grobova, ali sve to im u tom trenutku više ne znači mnogo. Ljudi koji su svoje živote dostojanstveno proživjeli, bili dobri prema sebi i drugima, voljeli svoje bližnje i bili voljeni – ti skromni i bezimeni ljudi – u sebi su imali pohranjen raskošan svijet koji su mogli prepoznati i cijeniti samo oni koji nikada nisu prestali gledati srcem.

Ilustracija: https://imgur.com/gallery/wVqL1

Krunoslav Mrkoci: Mračno doba interneta i duh baroka

Popunjavajući tamna mjesta i udubine naših površnih života; pokušavajući pridati smisao danima u nizu. S osjećajem nekakve duboke praznine, tko će priznati svoju vlastitu tugu?
Kao što svi već dugo vremena znaju, internet je mnogo bolje mjesto od realnosti. Imaš prostor vlastite privatnosti, sa svima si, ako to želiš, dobar (s nikim preblizak); prostora za uzmak ima napretek. Dobro jutro želiš, ponekad se veseliš; virtualne poljupce šalješ. Dakle, družiš se dobrano, a još nisi izašao iz kućnog ogrtača. Ponekad si na poslu, pa surfaš; ali koga briga, sjest će plaća. Ponekad, da vrijeme upotpuniš, da se opustiš ili za razbibrigu, čitaš pjesnike. No, nakon nekog vremena ti dosade; naročito ako upotrebljavaju stare forme, ali na način isprazan i dosadan, pa ti život zgade. Zalutali su u prošlosti, i tamo ostali. Navlače na se stara odijela, danas već kazališnog štiha: i Dantea i Šekspira i Ujevića… pa se grade velikim pjesnicima, uz pompe i parade, u sebi likujući nad svojom veličinom. Ne uviđajući tih poetskih formi i ljuštura prazninu; uzdaju se u broj, u točnost metara i zvučnost rime. Ali ta je ljuštura, dok gaze slavnim stazama prošlosti, tek sjena i praznina lišena autentičnosti i vibracija suvremenog života koji je za njih iz raznih razloga, a najviše onih razloga što se tiču protoka vremena, ipak nedosezljiv.
Da ne bi ispalo kako je sve i svi tako sivi i bezlični, treba spomenuti kako naše vrijeme ipak nosi na internetu i neka iznenađenja, neke “dobre” pjesnike. A zašto su dobri pjesnici “dobri”, postavlja se pitanje? Pa vjerojatno postoji više razloga i faktora, no najvažniji je taj da nas uspiju iznenaditi; uspiju donijeti iznenađenje, i koncizni su, pretežno.
Iznenađenje je danas poželjno i prijeko potrebno; makar u obliku hladnog tuša za našu svakodnevnu, izmučenu psihu. Nas je danas potrebno uvijek nekako iznenaditi, šokirati; prenuti nas iz stanja uobičajene plošnosti i ravnodušnosti. A uz nužnost iznenađenja, iskreno, imamo čak i nekakve kriterije i određeno “umjetničko iskustvo” u čitanju poezije. Tako da, definitivno, nismo klijenti koje je lako zadovoljiti. Poezija mora biti kratka; ali ubojito ubodno koncentrirana, i uvijek pomalo zgusnuta; poput one juhe od brašna što se kuha, kuha dok se voda ne pokuha i ispari. Motivi mogu biti crni, tamni, svijetli; kakvi god, bitno da su pomalo zgusnuti u svojoj slikovnoj izražajnosti.
Naše doba i vrijeme sve više podsjeća u duhu svog izričaja na barok; na zgusnutost njegovih tamnih, dubokih premaza u slikarstvu koji iznenada skaču od najdublje tame i sjene do izrazitog svjetla, i na zgusnutost slikovitosti u baroknom pjesništvu: zgusnutost koja ponekad izaziva hedonistički užitak pri čitanju nekih soneta Gongorinih, de Veginih, de Quevedovih, Shakespeareovih; pa čak i Gundulić ima takvih slatkih, tamnih dijelova o prolaznosti … Kada kažemo barok pomislimo (barem ja pomislim) na: Rembrandta (1606 – 1669), El Greca (1541 – 1614), Caravaggia (1571 – 1610), de la Toura (1593 – 1652); na jedrenjake, gusare i kolonije … na postšekspirijanske pjesnike 17. vijeka; na Bacha, Vivaldija, na Haendla i njegovu glazbu za kraljevske vatromete …
Budimo iskreni: stari majstori soneta uspijevali su postići gustoću i zbijenost pjesničkog premaza upotrebom riječi kao slika i boja, kroz to, oni ponajbolji ostvarivali su i vezivali atmosferu na takvom malom, skučenom prostoru jednog soneta. Današnji autori i pjesnici soneta to ne mogu, ma koliko se trudili, i treba priznati: najbolje bi im bilo da odustanu; jer ništa nije gore i praznije od sasvim pravilnog i metrički i rimovano ispravnog, ali beznadno praznog soneta. Mi danas nismo u stanju pisati sonete, iz psihičkih čisto razloga našega vremena. Današnje vrijeme nije pogodno za pisanje soneta. Ono ne ostavlja dovoljno vremena za zgusnutost; dovoljno vremena za tišinu; za kontemplaciju; dovoljno vremena za proučavanje sjena u dvorištu, na balkonu, terasi tijekom ljetnog popodneva.
Pisanje soneta je minuciozan posao, i ukoliko mu se ne pristupi s dovoljno ozbiljnosti i odgovornosti, s dovoljno vremena i uvjeta za koncentraciju i fokusiranje …
Današnji ljudi, pa čak i pjesnici, obično misle kako je bit soneta i ono na što se on svodi – njegova forma; ali ništa nije dalje od istine … Forma soneta je tek njegovo ruho, od metra i rime, u koje ga se odijeva. Pa ukoliko gledamo i prijevode, čak i naših viđenijih prevoditelja soneta, vidimo kako su često zahvaćeni i zaglavili u teoriji metra; pitanje koji i kakav metar je primjereno upotrijebiti u hrvatskoj sonetologiji (da je tako nazovem)? Pa su posuđivali francuski aleksandrinac, metar od 11 slogova, pa dvanaesterac rjeđe (koristio ga je naš Marulić u Juditi, i Mate Maras kod prijevoda Šekspirovih soneta). Međutim, treba uzeti u obzir i duh vremena, i duh pojedinog jezika, a ponajviše duh teksta pojedinog autora.
Moj skroman je zaključak da prevođenje, npr. Šekspirovih soneta jedanaestercem u hrvatski jezik nosi sa sobom niz prisila i nakaradnosti u kojima svoju priliku dobivaju izvještačenosti. Normalan prijevod Šekspirovih soneta koji su, usput rečeno, u engleskom izvorniku sročeni u desetercu, zbog razlike u strukturi dvaju jezika (višesložne riječi kojih hrvatski ima više, dok engleski ima više jedno- i dvosložnih riječi) na hrvatski je moguće opušteno prevoditi tek sa 12 ili 14 slogova; ukoliko želimo zaista dobiti prijevod sadržaja i smisla te duha izvornika, a ne tek nešto otprilike približno, kako bi ga se utrpalo u neku zamišljenu i zadanu formu, poput jedanaesterca.
Šekspirovi soneti u izvorniku djeluju više poput široke rijeke koja mirno i opušteno teče uz fino uravnoteženu i iznijansiranu dinamiku. Prepjevi vrlo često daju jedan sasvim različit doživljaj. Prevođenje, a naročito soneta, je mukotrpan posao, i ne bih više na ovom mjestu govorio o tome.
Zaključit ću jasno: pisanje soneta nije za djecu našeg vremena; previše je u nama nervoze i žudnje da se zadovoljenje postigne odmah, i sa što intenzivnijim doživljajem. Naše vrijeme je buntovno; buni se protiv sebe samog; takvi su i ljudi. Doduše, kao što već ranije napomenuh, današnje doba posjeduje određenih duhovnih sličnosti s baroknim razdobljem; ali one se više očituju u obilježjima poput: zgusnutosti, određene tamnoće, prihvaćanju dekadentnog nemira; u postojanju kao igri koja vodi do hedonističkih naslada (bilo kojeg tipa; čak su i barokni anđečići bili goli i bucmasti, posve nevini u svojem uživanju).
To je sasvim različito od vremena jedne prozračnosti, kada i fizička forma, i red i pravila u pjesmi i u slikarstvu postoje kao dio koji je u službi, i sam svojim tijelom sačinjava nekakav viši, gotovo nadzemaljski ideal.
Živimo u vremenu dekadentne težine svega i svačega, kada su samo određene namjerne pretjeranosti (poput ogoljivanja i pokušaja govorenja izravne istine) u stanju ostaviti dojam i izazvati pažnju. Sve ono što bi nekada, zbog svoje prevelike iskrenosti i otvorenosti, bilo nepoćudno, neprimjereno, na rubu ekscesa i skandala, danas sačinjava glavnu, jezgrenu matricu suvremene umjetnosti.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Riječi

Priča je temeljna stvar, oko nje se sve, ali baš sve postavlja, multiplicira, mijenja, oblikuje. Većina toga nije svjesna, ali to je ona ista stvar kao što, primjerice, nismo svjesni svoga glasa pa bivamo samima sebi neobični, čak pomalo i neugodno iznenađeni kad se po prvi put čujemo. Kao što nismo svjesni niti svojeg stvarnog izgleda ili kakav dojam ostavljamo na druge. Dakle, nešto što smo mi sami, ne spoznajemo, nismo u stanju vidjeti – treba nam posrednik, nešto što nam doznačuje nas same nama samima.
Tako ne spoznajemo ni našu temeljnu narav, osim putem priče. U tom je slučaju priča upravo taj temeljni narativ svijeta. Ona je, u svojoj krajnjoj biti, otvor u našu svijest, u ono što sami sebi i drugima predstavljamo. Nema bitnije ni važnije stvari od riječi, jer se sav naš život sastoji ponajprije od njih, tek onda slijedi sve ostalo. Mislimo u pričama, djelujemo u pričama. Riječi su izraz naše naravi, riječi oblikuju naše svijesti, riječima volimo, mrzimo, lažemo, manipuliramo, riječima kao gradivnim elementima svijesti, pažljivo konstruiramo svoj svijet, a da gotovo nismo ni svjesni njihove težine. Stari su narodi bili svjesni te specifične težine riječi, štoviše, neke su jezike smatrali svetima, dostojnim komunikacije s numinoznim, dakle, Bogom, druge su smatrali vulgarnim. Ipak, riječi su uvijek bile posebno važne: od njihovog zvuka, skrivenih i manje skrivenih značenja, sadržaja kojima može dozvati dobre ili loše sile, do samoga grafičkog oblika, kod riječi je sve bitno i sve podložno novim i uvijek novim interpretacijama jer je priča ono što potiče nova i nova značenja. Priča se mijenja tijekom vremena, dobiva nove interpretacije, ponovno ponire, pada, uzdiže se, preoblikuje do neprepoznatljivosti i izvire opet negdje gdje se najmanje nadamo. Ona prenosi naša nadanja, želje, brige, strahove, frustracije, razgolićuje naše tajne. Ukratko, priča je temeljna narav svijeta, izvire u samome pupku naše prirode i završava u neodređenosti, negdje gdje nismo dospjeli, moguće da i nećemo, no kamo stalno težimo u svojoj potrebi. Priča je, dakle, iskaz samoga nemira. Sve suprotno od toga značilo bi da nismo ni živi.