Arhiva kategorije: Razmišljanja

Nikola Šimić Tonin: Budnošću srca

Sjećanje na Vladimira Pavića (1938.-2005.), pjesnika zadarskoga zavičaja.

Osamdeset je godina od rođenja Vladimira Pavića (1938.-2005.), pjesnika zadarskoga zavičaja, esejista i žurnalista, člana Društva hrvatskih književnika.

Od prve ukoričene zbirke Obeščašćeni dlanovi, koja je neupitno bila njegovo poetsko vatreno krštenje objavio je još desetak zbirki, novinske članake i eseje… o njemu ponajbolje govore stihovi u zbirci Naplavine bola (svojevrsni poetski dnevnik), objavljenoj u izdanju Školskih novina 1982. godine. I u riječi i u djelima, živi svoj rodni kraj, zavijen u zavičaj. Tako i čitatelja usmjeruje – ljubiti svoj prostor, brinuti o njemu. I prostor brine o čovjeku. Izlazi iz njega, živi u njemu i vraća mu se zemljom.

Pavić je najiskreniji pjesnik srcem zadarskoga zavičaja. I kad pjeva, piše o moru, težaku, škoju, kalama, kantunima, kiši, drači, suncu, vjetru, poskoku, gušterici, ognjištu, brašnjavim rukama majke – kao da piše o zemlji – majci – hraniteljici.

Vratio sam se / gledaju me gušteri i poskoci / Majka iznosi dunju / I pričešćuje me / suncem / da se prisjetim doma / u kojem sam proplakao. / Samo prastara murva / Priča mi pjesmu… (Povratak)

Pjesnik Pavić, dušom priča, srcem piše zavičajni kolorit, gdje je pjesničkim iskazom, zavičaja – centruma, sistemom slika i jezičnom svježinom širio svoje poetsko polje. Poetski zasnovani svijet.

Pjesnička osjećanja pjesnika Pavića – kod njega se konstantno prepliću bol i radost sa znatno intenzivnijim osjećajem prvog.

Prisjetitimo se engleskog pjesnika osamnaestog stoljeća, Persy Bysshe Shelley koji kaže: „Poezija je zapis najboljih i najsretnijih trenutaka najsretnijih i najboljih umova“.

Ovim nas slavni Englez upozorava o značaju poezije za upoznavanje značaja iskustva.

Instinktivnim osjećanjem pjesnik Vladimir Pavić zbija svoja iskustva u stih – žižak.

Budnošću srca Vladimir Pavić razmišljao je i zapisivao, isturajući zavičaj na prvo mjesto kao mjerilo životnih iskustava, svjestan prolaznosti i kruga u kojem se svi krećemo – priziva zavičaj, kao posljednje utočište.

Jan Bolić: Božo

Svi su željeli biti njegovi prijatelji. On je bio dobar čovjek koji je svoje prijatelje volio.
Često su njega ti prijatelji znali izdati. On je bio takav. Dobar. Naivan. Svima je volio pomagati, naravno kad god je bio u mogućnosti, ali kad je on trebao pomoć, onda odjednom nitko nije mogao njemu pomoći. Tako je to uvijek u životu. Ja sam ga jako volio i još uvijek ga jako volim, samo on je umro prije dvanaest godina. Bilo mi je jako žao, još sam bio dijete, imao sam tada jedanaest godina, pa nisam toliko shvaćao da ga neću više nikad vidjeti, da nikad više neću vidjeti njegovu sjenu kada bi hodao oko kuće na stražnje dvorište, i da nikad više neću čuti njegov glas, međutim, što sam stariji, sve više osjećam koliko mi nedostaje. Umro je mlad. Mislim, nije bio mlad, ali smatram da nije bilo još njegovo vrijeme. Imao je pedeset i šest godina. Bio je bolestan. Umro je dan prije mog rođendana. Zbog toga mi je bilo još teže.
On je bio otac moje mame, moj djed. Nono. Zvao sam ga nono Božo ili samo Božo. Inače njegovo je ime bilo Božimir i radio je kao pomorac, na trajektu. Naravno, živio je s nonom na otoku Lošinju. Iako sam bio mali, puno toga mi je ostalo u dobrom sjećanju. Puno lijepih stvari koje nikada neću zaboraviti. Trebalo bi mi puno više od dvije ili tri stranice da ispišem sve dogodovštine iz naših zajedničkih trenutaka. Najviše sam ljeti bio s njim jer bi mama i ja cijele ljetne školske praznike proveli na otoku.
Znate on je bio Dalmatinac, nije se uvijek lako moglo s njim. Stalno je zafrkavao, nikad nije bio ozbiljan ili nervozan. Njemu je jednostavno bilo lijepo. Nikad se nije žurio i taj čovjek je uvijek imao vremena za još jednu cigaretu, ali uvijek. Govorio je onim svojim usporenim glasom „vrag odnija i prišu“. Mi bi se negdje žurili, a on bi samo flegmatično rekao „čekaj da zapalim još jednu“. To bi onda posebno pojelo živce, svima. Bio je visok i imao je bradu i brkove. Kosa mu je bila normalno kratka i lagano srebrnasto–crne boje. Stalno je ljeti sjedio u dvorištu i uživao u cigareti i bevandi. Sad ga mogu tamo zamisliti kako sjedi s prekriženim nogama, naslonjen laktom na stol s cigaretom u ruci. Volio je i kuhati, što god je on skuhao bilo je odlično. Imao je to u sebi. Bio je pravi kuhar, samo što bi poslije njegovog kuhanja, kuhinja izgledala kao da je u nju pala bomba.
Često ga se sjetim. Znao je pričati uvijek nekakve priče, koje ponekad nisam znao jesu li bile istinite ili se to opet on zafrkavao. Jednu priču koju sam zapamtio od mnogih drugih, bila je o jednom izmišljenom mačku Toši. Tog mačka su sva njegova djeca upoznala i ja na kraju jer sam u obitelji najmlađi. Dva mamina brata, moja mama i ja, ali čak je i noni pričao priče samo što ga ona nije slušala. Djecu je ipak bilo lakše zainteresirati. Prvo njima kad su oni bili djeca, pa na kraju i meni. Mi smo bili sva njegova djeca. Postojao je mačak Tošo koji je volio jesti pancetu. Recimo kada bi nestala panceta, znači da ju je pojeo mačak Tošo. Ali Tošo je znao ukrasti pancetu i s tanjura, bez obzira što bi njegovi obrazi bili masni od pancete. Tošo je to ukrao. Tako me naučio da brzo pojedem pancetu jer bi mi mogao mačak Tošo sve uzeti. Imao je puno strpljenja s djecom, a djeca su ga iskorištavala i svašta radila od njega.
Sjećam se jednom, kada sam mu govorio da prestane pušiti, ali već znate da je bio Dalmatinac, zato je njega nagovoriti na nešto, bilo teže nego išta drugo. Razmišljao sam što bih mu mogao napraviti po pitanju prestanka pušenja, i smislio sam. Uzeo sam mu kutiju cigareta i izvadio jednu cigaretu. Zatim sam samo duhan izvadio iz te jedne cigarete i onako praznu, podmuklo je vratio natrag u kutiju s ostalim cigaretama. Bili smo na dvorištu, sjedili jedan do drugoga, promatrao sam kad će uzeti cigaretu. Nije dugo prošlo, otvorio je kutiju i uzeo baš onu praznu. Nije primijetio da nema duhana u cigareti, upalio je upaljač i približio ga cigareti. Cigaretni papir odmah je planuo kao i njegovi brkovi i brada.
– Mali – izgovorio bi s onim dalmatinskim naglaskom.
– Jesam ti rekao da prestaneš pušiti – odgovorio bi mu i dalje uporno.
Očito sam i ja dobio nešto od njega, vjerojatno tvrdoglavost, jer mi kažu da sam tvrdoglav kao magarac i uglavnom kada se negdje žurim nikad se ne nerviram. Ionako se neće ništa dogoditi ako zakasnim samo dvije minutice. Nikad nije prestao pušiti. Kao što je volio piti i bevandu. Cigarete i bevandu. Mogli ste mu oduzeti sve, ali to dvoje ne. Ljeti smo znali ići s barkom na Cres, na Punta Križu, to smo zvali „škojić“. Krenuli bi oko jedan sat popodne, uzeli bi hrane i sve potrebne stvari, ukrcali se u barku i na „škojić“ na kupanje. Volio sam vožnju barkom, trajala bi nekih dvadesetak minuta. Prekrasna plovidba uz zvuk udaranja barkinog motora. Ugodan popodnevni maestral, koji bi zapuhao kroz tanku ljetnu majicu i nježno špricanje mora. Osim ako vas ne vozi Božo, koji namjerno okrene barku bočno prema valovima, pa dok dođete na „škojić“, majicu slobodno možete ocijediti. Na „škojiću“ se nalazila pješčana plaža gdje smo se obično kupali. On se nikad nije kupao od kad ga znam. Dok bi se mi kupali on bi otišao ispod stabla ili nekog grma, nije važno, samo da je hladovina, zapalio bi cigaretu i uživao. Volim more, zbog svojih zdravstvenih razloga ne idem u more, ali sam uz njega zavolio more.
Nedostaje mi. Nedostaju mi svi ti zajednički trenutci s njim. Njegove priče i šale.
Njegove psovke. Sve. Zauvijek ću ga se sjećati i pamtiti njegov lik. Ljubav koju mi je pružio dok je bio živ, dovoljno je jaka da je osjećam cijelog svog života. Često te se sjetim Božo moj. Zato točim sebi vino i zamišljam nas kako promatramo more uz lagani povjetarac. Nadam se da i ti uživaš u bevandi i cigareti.

Foto: www.pexels.com

Enisa Milinović: Osobe bez svojstava

Nakon izvjesnog vremena ljudi izgube i ljudsku dušu, postaju osobe bez svojstava bilo za koga. S obzirom da je “društveno ja” proizašlo iz mnoštva “ličnog ja”, ” društveno ja” opada i prijeti da dođe do kratkog spoja i uništavanje civilizacije.
Ljudi, dođite sebi!
Svi su danas uplašeni i oni koji su izmanipulisani, a i njihovi poslodavci,jer idemo krivim putem ka katastrofi. Mada oni vide tu katastrofu, i još manje, no avijatičar bacajući atomsku bombu iz aviona vidi pobijenu djecu, žene, odrasle, stare i nemoćne kao i materijalnu štetu koju je načinio.
Ovome treba dodati da sve manja skupina bogatih vlada masama zajednice i ona odlučuje o sudbini svih nas. Zahvaljujući sistemu, ta mala skupina koja svakim danom ima sve veću i veću moć, vidi sve manje nesreću koja se sprema civilizaciji.
Postavimo pitanje šta je “moć”?
Ima u tome prilično ironije da ta riječ označava dva kontradiktorna pojma:
“moć za” je spospobnost
i
“moć nad” je dominacija.
Moć dominacija proizilazi iz paralize moći – sposobnosti. Gdje nedostaje moć, čovjekovo odnošenje prema svijetu izopačuje se u želji za dominacijom, u želji da očituje moć nad drugima kao da su oni stvari. Dominacija izvire iz nemoći i zauzvrat je osnažuje, jer ako neki individum može prisiliti druge da mu služe, njegove vlastite sposobnosti ubrzano atrofiraju.

Foto:

Krunoslav Mrkoci: O porocima

Čovjek bez poroka, propustio je pola života. Poroci (umjereno pušenje, pijenje alkohola ili čak umjereno ženskarenje) su sastavni dio života. Oni su, zapravo, način da se opravda čistoća života. Porok koji te ne ubije, izvor je iskustava. Također, porok je izvor iluzije, umišljaja: da se živi punim plućima (za vrijeme konzumacije poroka). Biti umjeren u svojim porocima, stvara određen dojam kontrole i upravljanja vlastitim životom. Dakle, brojni su benefiti i dobre strane poroka; naročito benefiti psihološke prirode.

Porok u sebi sadrži istovremeno užitak i autodestruktivnu svijest: da živimo i uživamo sada, ali da istodobno ovim trenutnim užitkom skraćujemo si vrijeme života (a vjerojatno i financijsku sposobnost).

S druge strane, gdje je ikakav dokaz i potvrda toga da bi čovjek trebao živjeti sasvim čist od poroka? Što je iskusio, i što zna o životu čovjek koji cijeli život bježi od poroka? Pa, živimo li život čist od problema, prepreka, začkoljica? Živimo li? Ne; definitivno, ne … Pa, ako je to sve oko nas ovdje da nas koči i da nam zagorčava život (a istovremeno i da nas uči), zašto bi naš život bio čist od umjerenih i ugodnih poroka?

Poroci su blago i biserje ljudskog života; trenutci ukradeni vječnosti.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Dužnosti

Tijekom života čovjek se hrva s nekoliko velikih tema i one nikada ne prestaju.
Prva je rođenje. To je šok od kojeg se manje-više nikada ne oporavimo. Napuštanje amnionskog raja u zamjenu za tvrdi, nemilosrdni svijet u kojem s vremenom sve moramo sami. I da, sve nešto moramo. Sve postaje dužnost, obaveza, rad.
Drugo je odvajanje. Moramo se naučiti odvojiti od materine sise, od roditelja, od partnera, na kraju i od samih sebe.
Treće je pobuna. Moramo se pobuniti protiv starih autoriteta, sustava, što je najteže, protiv svojih najbliskijih. To znači borbu i sukob.
Četvrto je ljubav. Teško je razumijemo. No ona je veća od života. Za nju smo spremni istoga časa poginuti. Ljubav i borba su naizgled u sukobu, ali se nadopunjuju. To je luda ljubav.
Peto je žrtva. Povezano je s prethodna dva. Ukoliko nismo spremni žrtvovati nešto blisko, kao da nismo postali punokrvni ljudi.
Šesto je spremnost na pomirenje. Ona proizlazi iz nadonosne vjere da je dobro ipak bez adekvatne alternative.
Sedmo je smrt. Koliko god je susretali, vidjeli i čitali o njoj, ne znamo ništa. Znamo samo da je ona neminovna i nepovratna i da uz postanak predstavlja mjesto na kojima sve čovjekovo znanje ne predstavlja ništa i u čemu smo svi jednaki. Ona je najsvetiji vrhunac čovjekova života, ne zbog kulta smrti same po sebi, već zbog misterija koji stoji iza nje. Mrtvi zauvijek žive s nama.
Konačno, osmo, život je u cijelosti misterij, a svijest je misterij u misteriju. Čovjekova je jedina dužnost spontano kročiti ovim životom i otkrivati taj misterij. Sve ostalo su zapravo nebitnoće.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Canovina grobnica u Santa Maria Gloriosa dei Frari u Veneciji

Sve, ali baš sve na toj grobnici govori o krugu života, o zmiji koja guta svoj rep prikazanom kao medaljonu u čijem je središtu umjetnikov profilni reljef. Sve je to o kotaču koji se nastavlja okretati, u piramidalnoj strukturi, o uznesenju u druge sfere po okončanju ovoga života koji od riječi postade tvar. Krilati lav možda na prvi pogled djeluje kao metafora evanđelista Marka, no zapravo znači onoga koji sada tuguje nad zatvorenom knjigom, glas u pustinji koji nužno najavljuje dolazak. Pored je ojađeni lučonoša; zatim, smrt s druge strane dostojanstveno nosi srce u urni, a personifikacije milosrđa i poniznosti (ili nade) idu za njom u mračni tunel… (Vaganje srca, zar ne, koje će pomoćnici očistiti od krivih informacija – negdje ovdje mora biti i skarabej?) Sve, baš sve na ovome mjestu u crkvi izgleda kao hram graditelja svemira.
P.S. Druga glavna Canovina grobnica je na drugom lokalitetu u Venetu, u Possagnu, umjetnikovom rodnom mjestu.

Nikola Šimić Tonin: Hommage Sarajevu

Pod motom “Grad u teatru, teatar u gradu”, od 16. do 24. studenog u Brčkom će se održati 34. susreti kazališta na kojim će, u natjecateljskome dijelu, biti izvedeno osam predstava iz BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.

Festival je 16. studenog otvorila predstava “Sve se nekako preživi, osim smrti”, redatelja Dine Mustafića, u izvedbi Narodnog pozorišta Sarajevo. Selektor ovogodišnjih susreta Almir Bašović u Izvještaju selektora, između ostalog, naveo je: “’Sve se nekako preživi, osim smrti’ jeste jedna vrsta hommagea gradu Sarajevu. Porodica kao egzistencijalni osnov u ovoj se predstavi tretira upravo preko različitih vremenskih perspektiva likova koje se upisuju u sliku grada, a dramska napetost se suptilno gradi na odnosu među generacijama, ali i na odnosu ‘Sarajevo nekada – Sarajevo sada’”.

Rasute krhotine života kupe se u jednu sliku – Sarajevo, i pamti se jedan jedini lik predstave, pamti se Sarajevo – glavni lik predstave – Sarajevo. Glumci ne glume, glumci daju govor, dušu glavnom liku – Sarajevu. Govore njegovu tugu, stradanja, radosti, bezizlaze, patnje, zapitanosti, tragedije… ekavica daje potpunost donesene slike. Upotpunjuje je.

Suvremena predstava, vrvi vizualnim i glazbenim efektima, aktualna i dnevna, sarkastična i bolna, tragikomična… a neupitno bosanska, sa onim neupitnim bosanskim humorom, crnim humorom da crniji biti ne može, na momente se doima poemom, angažiranom poezijom, poezija se pretvara u dramski tekst i obratno.

Behar izgorjelog papira izgorjele Vječnice.

Bijes unutarnjeg gorenja. Akumulirani bijes. Bezizlaz. U djelu se kroji djelo, sublimira se priča, glumačkom uvjerljivošću na momente se doima kako glumci glume sami sebe unose u tu priču svoje životne priče.

Isključen u svijet knjiga. Život na dozama sapunica. Zahvaćena valom iseljavanja. Razočarani branitelj. Pravednica… samo su neki od likova s kojima se i sami možemo poistovjetiti.

U kovitlacu života likovi su lišće zahvaćeno tim kovitlacem, nadopunjuje crnilo slike kaplje vode, od suza satkano Sarajevo, kao odnekuda da čujemo Crnjanskog: „Kada bi suze imale moć koju novac ima!“

Kava – nadsimbol Bosne. Flinđan kafe. Melem na životnu ranu. Liječenje riječima. Seanse proricanja sudbine gledanjem u flinđan.

Crni se oblaci nadnijeli nad sve flinđane – Rat. Nestalo komšija. Kafenisanja. Nestalo Bosne kakvu znamo.

Avlije prijeteći gledaju jedna na drugu. Ne bliže ih ni mirisi kava. Zašutjelo se. U Bosni više ni golubovi ne znaju letjeti. Prostori bez doma – prostori bez domovine. Konac koji kida život. Gubljenjem komšiluka pogubila se Bosna. U kući u kojoj i zidovi smrde. Snijeg TV ekrana. Izgubila se slika.

Sjebano Sarajevo – Sjebana Bosna! Upališ Dnevnik, da umreš od tuge… Grad razvaljenih biografija…

Pitanje tko je ovdje živ, kako izaći iz tog nečega, a i da izađeš gdje bi? TV kamere su otišle na druga ratišta. S klasom u zubima leševi zijevaju u oblake. Zrakoplovni zvuk odlaska, realnost ovih prostora. Da ne izađu van, izašli bi na ulice.

Negdje iz prikrajka prikradaju se Šantićevi stihovi: Ostajte ovdje…

“Sve se nekako preživi, osim smrti”

Foto: Wikipedija