Arhiva kategorije: Razmišljanja

Krunslav Mrkoci: Kratka autobiografija (sa spremljenim podatcima o mlijeku i siru)

Dvojbe između kreacionizma i evolucije zanimacija su za slabe umove.
Ja uopće ne sumnjam: Bog je stvorio svijet stazama evolucije. Tijelo je samo privremena posuda u kojoj duša boravi trenutno, prije nego što ode dalje. Cijeli svemir je svemir interaktivne svijesti koja projicira samu sebe, kroz energiju i materiju. Prema Vedama, navodno, duše odlaze na neko vrijeme u udaljenu galaksiju plavičastih maglica, što su posljedica alkoholnih isparavanja.
A sada nešto o meni. Tetošim se i tepam si: 7. earl od Southamptona, 10. Lord od Davonshirea; uzgajivač svinja i telića. Mada, draže su mi koze, što se uzgoja tiče, jer po horoskopu sam jarac. Vjerojatno iz nekakve solidarnosti. Ali i zbog sira.
Jeste li znali da jedna ovca daje 4-5 dcl mlijeka, a za spravljanje 1 kg tvrdoga sira potrebno je 5 litara mlijeka? Kilogram ovčjega sira košta oko 30 eura, a jedna koza oko 1200 kuna. Tako je, kako je. Si kom sa. Ostani ozbiljan. Ponekad pomiješam kruške i jabuke, u kompotu, uz dodatak šljiva i kupina.
Moj prapradjed, djed moje bake (r. 1922. god.), bio je na prijelazu 19. u 20. stoljeće učitelj u Zlataru, i odatle polažem svoje pravo na učiteljska zvanja.
Želje, potrebe i nadanja?
Treba mi samo 100 milijuna kuna ili eura i zdravlje; mada mi se više čini da će biti 100 milijuna kuna. Ostalo prepuštam ostalima, osim svojih knjiga. I uz moje talente, umjetničke sklonosti, i sva znanja iz povijesti, gdje bi mi bio kraj!?
Sam sebi stvaram uz bazene, i tople kupke, raj. Sobarice u uniformama francuskih djevojčura, nisu mi potrebne. Ali cijenim nadasve dobre kuharice. Živim sam, uz članove obitelji, sasvim zadovoljno, u Le Petit Maison Upon the Krapina River Valley.
Pušim lulu i savijam vlastite kvalitetne cigare. Rijetko, vrlo rijetko, pijem pelinkovec, mada mi ni ostala pića, uključujući vodu, nisu strana.

Tomislav Brajnović: Vraćanje vjere u vjeru u Boga

dilema nad vrlo ozbiljnim tekstom…

Nedavno je na FB objavljen link na intervju s Borisom Budenom u kojem je, između ostalog, izvrsno dijagnosticirao odnos ‘ateizma’ i ‘vjere’ u današnjem ‘postsekularnom društvu’ kako ga on naziva, misleći prvenstveno na Hrvatsku, iako se ono može iščitati i globalno (Žižek: religija nije ušla u politiku nego je zamijenila politiku).
Shvatio je da posao ljevice nije da se ‘crkva potjera nazad u privatnu sferu’ i time oslobodi sekularni prostor, nego ‘da se omogući politička interakcija s vjernicima na temelju lijevih društvenih interesa, interesa emancipacije koje potencijalno dijeli s njima’. Izvrsno zaključuje da je ateizacija zahvatila samu vjeru iznutra i da ‘vjera u katoličkog boga ne implicira nikakav više odnos čovjeka prema bogu kao transcendentnom biću, nego prema nacionalnoj zajednici.’
Na kraju dolazi do paradoksalnog zaključka kako je upravo ateistička ljevica ta koja ‘vjernike’ treba vraćati Bogu i kršćanskim vrijednostima. Zaziva vrijeme kada su vjernici vjerovali u Boga u kojeg on ne vjeruje, vrijeme kad je taj odnos ‘njega’ i ‘njih’ bio čist i jasan.
Pitam kolegu Borisa Budena da li se može sjetiti trenutka u kojem je taj odnos bio jasan, kad je on kao ‘nevjernik’ vjerovao da ‘vjernici’ vjeruju i koji su bili znakovi te vjere, kako ju je prepoznao?
Iz onoga što je napisao proizlazi da ‘ateistička ljevica’ bolje od ‘ateističkih vjernika’ zna (ili bi trebala znati) koja su to obilježja vjere na koje se potonji pozivaju.
Kad je Crkva živjela ta obilježja?
Da li je taj odnos bio jasan 1941., za vrijeme francuske revolucije, u srednjem vijeku, u trenutku proglašavanja kršćanstva državnom religijom Rimskog Carstva ili bi u potrazi za trenutkom tog jasnog sučeljavanja trebalo ići još dublje u povijest? U kojem je trenutku došlo do spoja Crkve i Nacije, kada je Crkva postala Država?
Ono što bih želio reći jest da ateistička ljevica u tom svom plemenitom pokušaju ukazivanja ‘vjernicima’ na Boga mora vrlo dobro i temeljito proučiti koja su to obilježja prave vjere (u ovom kontekstu misleći na onu kršćansku) i u kojem trenutku dolazi do odstupanja od tih obilježja do konačne dijagnoze ‘Smrti Boga’ i ateizacije same Crkve iznutra.
Problem ateističke ljevice u takvoj analizi je utvrđivanje točnog trenutka kada Crkva napušta čiste konceptualne ideje kršćanstva i u prepoznavanju dodanih crkvenih dogmi, tj. onoga što je Crkva dodala na čisto kršćanstvo, jer iz tih dogmi ateistička ljevica često donosi logične zaključke, koji su točni, ali su izvedeni iz krivih premisa (crkvenih dogmi).
Daljnja opasnost (ili dobrobit) za ateističku ljevicu je da istraživanjem ‘prave vjere’ i izvorne kršćanske ideje može dovesti u pitanje vlastiti ateizam, zapravo izgubiti uporište u sučeljavanju i sukobu s idejom Boga, jer bi mogla shvatiti da do takvog sučeljavanja zapravo nikad nije došlo. Mogla bi shvatiti da je već Francuska revolucija bila sukob s ateističkom Crkvom i da tada već nije bilo vjere u Boga na način na koji je trebalo biti (jer da je bilo ne bi bilo ni sukoba ni revolucije). Takvih povijesnih trenutaka u kojima se činilo da se sukobe ideje ‘vjere u Boga’ i ‘ateističke ljevice’ je bilo mnogo, a radilo se zapravo o sukobu na periferiji, o sukobu lažnih premisa i zaključaka koji su iz njih proizašli.
Radilo se o sukobu na krivom frontu.
Što ako ateistička ljevica shvati da je njezin ateizam zapravo reakcija na ateizam druge vrste, na ateizam nekoga tko se poziva na kršćanske ideale, ali ih ne živi, sudi po njima, ali ih se ne drži, poziva se na vjeru u Boga, ali to djelima poriče? Što ako shvati da je prevarena i da joj ateizam nije čist jer se nikad nije susrela s čistom idejom Boga u odnosu na koju bi se mogla čisto i postaviti?
Povijesna činjenica jest da se ateistička ljevica suprotstavila ‘ateističkoj vjeri’ preuzimajući njezine postulate u obrani jednakosti, bratstva i slobode, vrijednosti na koje se Crkva deklarativno pozivala, ali ih se nije držala jer je sama postala Imperij, Država, Nacija. U tom preuzimanju ateistička ljevica odbacila je ideju Boga, logikom da ga, ako je Bog takav kakvim ga prikazuju, onda ni nema.
U želji da pomognem ateističkoj ljevici u pronalaženju prave vjere u Boga kako bi mogli ‘zazivati Boga kojeg su vjernici zaboravili’, uputit ću je na trenutak do kojeg se mora vratiti kako bi shvatila kada i kako je nastao povijesni otklon od vjere koji je generirao dramatičnu situaciju koju živimo.
Ključ za razumijevanje je hvatanje Isusa Krista i njegovo privođenje velikom svećeniku Kajfi i nakon toga rimskom upravitelju Pilatu. Kajfa predstavlja tada dominantnu židovsku vjeru – Crkvu, a Pilat svjetovnu rimsku vlast, Rimski imperij. Odnos Krista i Kajfe je sučeljavanje čiste kršćanske ideje i religije, crkve koju je iznutra već tada izjeo ‘ateizam’, tj. neprepoznavanje Isusa Krista kao mesije i Kralja nebeskog kraljevstva koje tek treba zauzeti vlast nad zemljom. Isus Krist na direktno Pilatovo pitanje da li je on Židovski kralj odgovara: “Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.” Židovi nisu prepoznali tu ideju iako su je naviještali u knjigama koje su čitali i sve je na nju upućivalo, nisu je prepoznali jer su i oni tada bili zaslijepljeni nacionalnim identitetom, vlašću i moći, očekivali su zemaljskog Kralja, državnika koji će ih izbaviti iz Rimskog imperija i uspostaviti snažnu Naciju, Državu Izrael. Očekivali su nekoga kome će oni biti duhovni autoritet i koga će oni krunisati, biti mu duhovno nadređeni, isključili su Boga kao vrhovni autoritet i njegovo ‘duhovito’ zaobilaženje ljudskih prizemnih očekivanja.
To je ta početna točka suočavanja religije, Krista i politike, fokus u kojem čekam kolegu Budena i ateističku ljevicu, mjesta do kojeg će morati doći ako žele ateističkim vjernicima ukazati na pravu vjeru i Boga. To je to jasno mjesto pozicioniranja u odnosu na ideju Boga. U toj točki kolega Buden ima priliku vratiti vjeru u vjeru. Zanima me koju će on poziciju zauzeti u tom susretu ateističke religije, svjetovne vlasti (politike) i Krista. Gdje se u tim odnosima nalazi ateistička ljevica, s kime se može poistovjetiti?
Da li može artikulirati svoj ateizam u tom jasno definiranom trenutku?
Da li je to Židovstvo izjedeno unutrašnjim ateizmom i željom za jakom nacijom, rimska vlast kao izraz politike, imperija i svjetovnog, Isus Krist koji govori o dolasku nebeskog kraljevstva kojem je on kralj i ljubavi kao univerzalnom zakonu ili možda nešto četvrto?
Recentni se razvoj naprednih lijevih ideja, barem prema mojem uvidu, kreće upravo u smjeru kršćanstva, zaziva Ljubaznog diktatora (Žižek), Radikalnost ljubavi (Srećko Horvat) i ‘zagubljenog Boga’ (Boris Buden). Ljevica ide toliko daleko da se Slavoj Žižek definira ‘kršćaninom ateistom’, vrlo slično ‘ateiziranom katoliku’ kojeg spominje Živko Kustić, a citira Boris Buden (kršćanin ateist u smislu ‘bazične ljubavi prema čovjeku, ili ideje da su pred bogom svi ljudi jednaki, u smislu kritike nasilja’ – iz intervjua B.B., ali bez vjere u postojanje Boga).
To spominjem zato što nakon cijele ove potrage za pravom vjerom dolazimo do čiste platforme susreta dva ‘kršćanina’: kršćanina ateiste i kršćanina koji vjeruje u Boga.
Skoro sam zaboravio da je glavna tema ovog eseja ‘vjernik ateist’, o njegovom upučivanju na povratak pravoj vjeri, transcedentalnom Bogu i otklonu od Nacije je kolega Buden i govorio u intervjuu, tako da i njega pozivamo u ovaj ranokršćanski fokus, žižu geneze povijesnog skretanja od Boga k Naciji. Možda i on u usporedbi svojeg sadašnjeg stanja duha s Kristovim vrlo jasno postavljenim idejama pronađe ponovno razloge za pravu vjeru.
Analiza distinkcije između deklariranog vjernika kojem se uvukao ateizam i deklariranog ateiste koji se poziva na kršćanske vrijednosti tema je za jedno novo poglavlje, ali ironiju situacije vidim u tome da će se kolega Boris Buden nakon iskrene potrage za pravom vjerom vrlo vjerojatno naći u poziciji ‘kršćanina ateiste’, u oksimoronu iz kojeg pokušava izvući ateističke vjernike ukazujući na Boga, pravu vjeru i kršćanske vrijednosti.
Pozicija ‘kršćanina ateiste’ je nemoguća, nemoguća je zato što kršćanski pacifizam kojeg uspostavlja Krist u razgovoru s Pilatom proizlazi iz prepuštanja osvete i upotrebe sile Bogu. Bogu je prepuštena uspostava novog sistema stvari, Kraljevstva temeljenog na ljubavi i poštivanju univerzalnih zakona, jednakosti, bratstva i slobode.
Bogu je prepuštena revolucija.
Pozivanje na ‘kršćanstvo bez Boga’ je slabo i jalovo jer osvetu i silu u tom slučaju provodi nesavršeni čovjek kroz neselektivne i korumpirane krvave revolucije, religijske i političke ratove.
Zato se ne treba čuditi današnjoj bezizlaznoj situaciji, srljanju u propast i izostanku velike ideje koja bi vodila u promjenu paradigme, jer kao što kolega Boris Buden kaže, rješenje je u vraćanju vjere u vjeru u Boga.

Foto: privatna zbirka Tomislava Brajnovića

Krunoslav Mrkoci: Kvintesencija civilizacije

Pitamo se: tko ima najdugotrajniji utjecaj na ljude, na ljudsku vrstu; jesu li to političari, državnici, zakonodavci i vojskovođe, poput Napoleona i Aleksandra Velikog ili Gaja Julija Cezara?

Činjenica je da su pojedinci poput spomenutih vojskovođa imali velik utjecaj svojim odlukama na velik broj ljudi za vrijeme svoje vladavine. No, nakon njihove smrti ili završetka vladavine, sustav kojeg su izgradili počeo se raspadati ili pak mijenjati na neki drugi način.
Ostvarenja vojskovođa i osvajača su kratkotrajna, ali ipak njihovi u krvi izvedeni pothvati, mogu imati dugoročno korisne i plodonosne posljedice po razvoj svjetske kulture i civilizacije. Tako se npr. smatra da je upravo Aleksandrov prodor do Indije 20-ih godina 4. st. pr. Kr., i vladavina njegovih generala nakon njegove smrti u Baktriji, dijelovima današnjeg Afganistana, bila presudna za utjecaj grčke skulpture na daljni razvoj kiparske tradicije u Indiji.
Napoleon je pak pronio napredne ideje Francuske revolucije i napredne zakone širom Europe (sjetimo se njegovih Zakonika i utjecaja francuske vlasti na život Dalmacije za vrijeme od ukinuća Mletačke republike 1797. pa sve do uspostave austrijske uprave 1815. godine).

Međutim, ukupno djela političara, zakonodavaca i osvajača, sva imaju kratak vijek trajanja, premda često s dugoročnim indirektnim posljedicama. Što su individue neke vrste na višoj razini razvoja intelektualnih mogućnosti, to je moguć veći utjecaj pojedinaca (individua) na razvoj svog kolektiva. Drugim riječima: u vrsti i kolektivu sačinjenoj od inteligentnih i svjesnih pojedinaca, pojedinac ima veću vrijednost i značenje za vrstu jer može snažnije i više utjecati svojim doprinosom na njezin razvoj, oblikovanje i mijenjanje, nego što je to npr. slučaj kod kolektiva mrava ili pčela.

Čini se da ipak, unatoč svim bedastoćama i glupostima kojima obiluje ljudska vrsta u raznim oblicima svojih svakodnevnih pojavnosti, čini se da ipak najdugotrajniji utjecaj na ljudsku vrstu imaju njezini mislioci; ljudi poput Budhe, Sokrata, Isusa … pa ako hoćete, i Einsteina.
Njihova razmišljanja, napomene, upute, proučavaju i o njima razmišljaju svakodnevno tisuće i tisuće ljudi, uvijek nove i nove generacije … i što je najzanimljivije njihov utjecaj na pojedince (a pojedinci, ne zaboravimo, čine i grade društvo) traje već preko dvije tisuće godina. Spomenuti mislioci (i mnogi drugi koje nismo spomenuli) djeluju kao svojevrsni korektiv svijesti ljudskih kolektiva, djelujući upravo kroz pojedince (ali moguće i kroz institucije poput npr. televizije) u društvu.

Pa ako se onda netko i pita, hoće li njegova smrt i njegova osobna patnja pretvoriti njega samog u nekakav univerzalni simbol ili čak u božansku osobu … ?
Svatko ima svoju sudbinu i ulogu u kolektivu koja često niti njemu samom niti drugima oko njega nije jasna. I može umrijeti koliko god hoće Baraba, ispunjavajući svoju (dodijeljenu mu) misiju, cilj i zadatak na ovome svijetu, oni ipak nikada neće biti poput Krista jer nismo svi niti jednaki niti isti na ovome svijetu niti smo stvoreni da takvi budemo … Pa ipak, svaki Baraba koji je pušten, a ne raspet, važan je kotačić u razvoju i budućnosti ovoga svijeta.
Jer, kada se radi kolač, važno je imati ne samo tijesto, sol, šećer i začine, nego i nadjev … Bez nadjeva ništa ne bi bilo isto.

Ilustracija: Jean Auguste Dominique Ingres, Napoleon I. na svojem carskom tronu, 1806.

Krunoslav Mrkoci: Bordel muza

Često sam u vlaku, na relaciji Zagreb – Varaždin, znao vidjeti umorne radnike zrele dobi kako u rukama premeću i listaju najnoviji primjerak najprodavanijih dnevnih novina u Hrvatskoj; ljudi, umorni nakon posla, vraćaju se kući.

Pažnju im privlače veliki i bombastični naslovi o tragedijama i zanimljivostima, iz zemlje i svijeta; dnevni horoskop i stranica “Vic dana”, uz koju je naravno, najčešće priložena fotografija mlade, lijepe žene, najčešće obnaženih grudi.

I da, primjetio sam kako umorni stričeki prevrću stranice, ponekad odmah žureći prema kraju novina gdje se, naravno, ističu već spomenute obnažene mlade žene. I čini se, nekako, kao da živnu pomalo, ti umorni stričeki, i oči im na trenutak zasjaje, kada dođu do spomenutih stranica.
Ljudima treba osvježenje; treba im nešto što nemaju doma uživo, a bome, niti na središnjem Dnevniku i vijestima.

Nažalost, bojim se da sami novinari koji pišu za novine ne odlučuju o odabiru tema (oni su sretni što imaju plaćeni posao), nego da tu glavnu riječ ipak ima procjena i odluka uredništva o sadržajima koji će biti zastupljeni i objavljivani.

A upravo takve jeftine novine (5 ili 7 kn) su 24sata; najprodavanija dnevna novina u Hrvatskoj.
Najvjerojatnije, neki profesor književnosti ili liječnik na povratku kući, neće jedva čekati da dohvati i otvori svoj najnoviji dnevni primjerak spomenutih novina. Profesori književnosti (barem oni koje ja poznajem) najčešće čitaju nešto od Chomskog ili pak o paradigmama postmodernizma. Neki od njih, poput jednog mog cijenjenog kolege pisca i esejista, Darka Milošića, pišu vrlo lucidne eseje u kojima razotkrivaju, ispod površine, stvarno lice i strukturu našeg svijeta, društva i svakodnevice; razotkrivaju sisteme manipulacije masama i pojedincima.

Pa ipak, i oni, koji su sami slika i prilika punokrvnog intelektualizma, pa ipak i oni se odlučuju dati naslove (blago stimulirajuće u erotskom podražajnom smjeru) svojim esejističkim djelima, poput: “55 lakih komada”.
(I sam sam pisao o tim i sličnim temama, vezanima uz recepciju književnosti u današnjem svijetu slike, pop kulture i medija, u pojedinim svojim člancima, kao što je onaj o Krležinim Pjesmama u tmini iz 1937. – o odnosu naroda i umjetnosti danas – ili pak članak: “Život porno glumice” u kojem sam pokušavao analizirati spomenutu profesiju.)

Seks, spolnost, golotinja uvijek pobuđuju i pale i privlače pažnju, čak i kada sam sadržaj i priroda teksta nemaju veze s naslovom shvaćenim na prvu, poput: Povijest pornografije, Bordel muza, itd, itd … Seksi naslovnica povećava izglede za zamjećivanje i prodaju i najintelektualnijim sadržajima i preokupacijama.
Seks može prodati gotovo sve: dovoljne su naznake sočnih oblina.
I sam sebe uhvatih (evo da priznam) nekoliko puta, kako sam, skoro pa kupio, nekakav erotski strip.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Privilegij samoće

1.
Ponekad je dobro opustiti se. Glasno odahnuti. Pojesti malo kruha da se umiri naslućivani osjećaj kiseline u želucu. Popiti malo prošlogodišnjeg vina. Domaćeg, crvenog. Neoksidiranog. S još uvijek izraženim voćnim mirisima. Prisiliti um da prestane grozničavo razmišljati. O bilo čemu. Nije važan svijet. (Uvijek ga je bilo i uvijek će ga biti.) Važni smo mi. Naš sadašnji trenutak, i naše postojanje u njemu. Važni smo mi. Jer ovo je naš život i naše vrijeme. Bez obzira na sranja koja se događaju oko nas. (Duboki udah.)
(Opuštenost i osjećaj zadovoljstva. Prožima um, psihu i tijelo. )

2.
Odjednom … Pokret u žbunju. Onaj prokletnik, što vreba te već posljednjih 6 mjeseci. Već si mu zaprijetala kako ćeš mu zvati majku i obavijestiti je o svemu, ne prestane li. Tip je retardiran. Slijedi te i dalje. Ovaj put iz žbunja. Dižeš se s klupe, ljutita pomalo. Ubrzanim hodom udaljavaš se. Dok nervoznim ispuhivanjem izbacuješ posljednje dimove dogorjele cigarete iz sebe.

3.
Mnogi su muškarci uzdisali za tobom, i slinili. Oni poremećeniji ne odustaju ni danas. Oni razumniji, pokušali su te zaboraviti. Krenuli su svojim putem, predajući osjećaje zaljubljenosti zaboravu. Potrebna je velika snaga i odlučnost da se bude pametan. Da se krene dalje. Što čovjek čovjeku može ponuditi, osim sparnog i vrućeg, ljuljuškavog popodneva ljetnog dana, nabijenog tek mirisom nevidljivih feromona? Slijedi prohladno jutro sljedećeg dana.

4.
Mir je neprocjenjiv. I zato izbjegavam ljude. Pogotovo poznanike. Uvijek očekuju nešto od mene. Da potvrdim njihove stavove. Pozdrav. Banalna pitanja, izjave, komentari. Samo zato što misle da me znaju. Očekuju čuti određene tvrdnje i odgovore, izraze koji će potvrditi njihovo mišljenje i njihove stavove, njihove vrijednosti. Traže u tebi, u svojem poznaniku, potvrdu vlastite ispravnosti. Potvrdu vlastitih stavova i vrijednosti. Nešto kao zrcalnu sliku samih sebe. No, u meni je neće naći.

5.
Samoća. Dok sam prolazio ispod otvorenog prozora gradskog kafića, unutar sveprisutne i prevladavajuće buke, jedan je ženski glas sasvim jasno izgovorio riječ … usamljenost. Samo neprosvijećen um može se groziti samoće. Samoća nije kazna, nego privilegija. Njome se treba pričestiti. Zašto se svi toliko boje samoće? Ne priželjkuju li svi u sebi bijeg? Bijeg … Od koga? Od drugih? … Ili od sebe? … (smijeh) … Od sebe je nemoguće pobjeći. Jedini način bijega od sebe je da se mijenjaš, i da budeš nešto što jučer nisi bio.

6.
Kako su naivni i plitki ljudi koji očekuju od drugih dobiti potvrdu vlastite ispravnosti i vrijednosti! Kako je dugoročno porazno zapravo, za ego velikog uma, usvojiti model izgrađivanja samopouzdanja i vrijednosti, temeljen na tuđem mišljenju. I tu, u tome samopouzdanju, samosvijesti i u neovisnosti uma i duha, u tome se razlikuju veliki umovi i osobe od onih manjih, kojima su potrebni drugi.
Ako će te ikad itko od tvojih istinskih prijatelja cijeniti i poštovati, poštovat će te zbog tvoje neovisnosti; neovisnosti u razmišljanju; neovisnosti od prevladavajućih trendova, od uvriježenih društvenih vrijednosti i poimanja. Ostali, oni koji te ne razumiju, smatrat će te izgubljenim, u najmanju ruku čudakom. Neki će te možda i sažalijevati.

7.
Osjećaj dosade između dvoje ljudi je najčešće zapravo obostran.
Zato, kada će Vam sljedeći puta sugovornik sa svojim temama djelovati dosadno, najvjerojatnije ste i Vi njemu/njoj dosadni. Ili biste bili, dugoročno gledano. Druženje ljudi je opravdano i dobro jedino kada oni zajedno ostvaruju nekakav zajednički cilj koji ispunjava nasušne potrebe jednog i drugog. Sve ostalo je gubljenje vremena. Uostalom, tko treba druge ljude? Dovoljno je da ih vidim iz daljine ili na televiziji. A tu je još i internet koji mi ponekad dosadi, pa na nekoliko dana stavim društvene mreže na čekanje … Koja riječ izmijenjena s blagajnicom prilikom plaćanja, sasvim je dovoljna količina dnevne komunikacije s ljudskim bićima.
Ljudi kao mnoštvo; ta vreva, gužva, buka, taj kaos. Oni su, zapravo, besmisao, dok je svaki čovjek, za sebe i unutar sebe, smisao.

8.
Da se vratim na početak; samoća nikako nije kazna ili patetično rečeno – nekakav ubogi osjećaj, nego je privilegija; izraz slobode i mira pojedinca. Drugi nam ne mogu biti smisao jer smo zapravo u nekim stvarima neopisivo različiti i nužno neopisivo sami. Samoća je put k istinskom jastvu i biti. Ona nam pruža priliku za inicijaciju u samoga sebe. A tko zna koga ili što možemo tamo otkriti? Ponekad, samoća je jedini stvarni izlaz koji nam omogućava da dosegnemo i sačuvamo sebe.

Foto: www.pexels.com

Denis Kožljan: Lutke na koncu ili leteći mravi

Ma bravo jaaaa… Konačno se dosjetih da napišem nešto što mi je danima na vrh jezika, a vrijeme me lomi i ne dopušta mi, ne daje mi termin… Jer i ja sam, iako prošla pola stoljeća još uvijek samo lutka na koncu, a moji animatori izmjenjuju se od onih kojima je mudrost pri rođenju ostala u koprivama, pa do sadašnjih nekih kraljeva koji su stali na vrh društvene nastambe i licemjerno odašilju negativne signale.

Nije važno je li od stoljeća sedmog ili mnogo ranije, dopala me sudbina da osvojim status stranca u vlastitoj kući, da li zbog straha da nešto krivo ne prolomim i završim u ćuzi ili pak otac i mater nadjenuli mi pogrešno ime, odgajali pravo i pošteno, prizemljeno. Ma ne pali to kod nas, trebala sam staviti masku i preobraziti se u letećeg mrava, ispuštajući otrov na vrat svakog tko mi ne da pravo na egzistenciju, na djelomični hedonizam.

Napokon, ako mogu Oni (velikim slovima znate zbog čega), onda pak mogu i ja, moja djeca… zašto ne bi i mogli moji unuci. Krasti, potucati se po smrdljivim kavanama, ližući oltare i onda… “lets go”, ravno na čelo. Preuzeti zvonik Svetog hrama, kormilo nekih Hypo riznica, mjesta gdje lova samo šiba i istovremeno nitko ti ništa ne može. Ti nisi kriv za propuste, ti si tek lutkica na tankom koncu ili junakinja predstave Sjena. Nitko ti neće zamjeriti što god mrsko učinio, tvoja uloga iako negativnih kontura može postati tek djelićem posranih medija i dobiti lajkove, lajkove, lajkove… To su momentalno vrijednosti koje se cijene u ovom zamućenom kapitalizmu gdje svatko svakoga, da ne zamjerite,  … “u onu stvar”.

Biti dobrica, poštenjačina, odgovoran, discipliniran, samosvjestan, altruistički nastrojen, humanist… pihhhhh… to je tek sramno sakaćenje vlastitog postojanja. Jao si ga onome tko se u budućnosti bude držao vrijednosti takvih i sličnih epiteta, otpast će u sekundi s konca i time će se satrti zauvijek njegovo ime i prezime, loza i buduća pokoljenja. Animatori su jedini važni u cijeloj priči, oni vedre i oblače, a ako učine pogrešan korak, sami sebi određuju sankcije koje to nisu.
Pa ti čovjek (ako to zaista jesi), trudi se biti dio Svemira… nema šanse… nema te više kao ni Boga, Spasitelja svijeta…

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Čudo ili čudo

Rekla mi je jedna osoba jutros da je dokazano da čuda postoje, značajno naglasivši ‘dokazano’. I da ona vjeruje u čuda, to je jasno, ne? Mislim si – ako vjeruje, zašto treba dokaze u to što vjeruje?
Mladi čovjek u čekaonici dežurne ambulante čudio se moći akupunkture kojom su pomogli psu što nije mogao mokriti devet mjeseci. Nakon akupunkturnog tretmana pas star devet godina u nekoliko je minuta počeo mokriti sve ono proteklih devet mjeseci pospremljeno i pomladio se za devet godina. – Postao je štene – pomislio sam, a odmah nakon toga – Ima li to veze s ovim poplavama proteklih dana? – U svakom slučaju: Čudo jedno, ta akupunktura!
Žena koja je došla u suzama od bolova čudila se čudesnoj moći injekcije koja joj je u nekoliko minuta bol smanjila na podnošljivu razinu.
Ja sam se čudio kako se broj pacijenata u samo deset minuta nedjeljnog jutra popeo s dva na dvadeset. Zašto se čuda ne događaju vikendom pa ljudi ne bi trebali dolaziti u dežurnu ambulantu nedjeljom ujutro jer imaju bolove? Zar se i čuda odmaraju vikendom? Ili su ljudi preosjetljivi? Nepažljivi prema sebi, svom zdravlju i posljedice osjećaju tek onda kad se opuste ili nađu vremena za sebe… Zar samo velika čuda postoje? Zar nema malih, neobaveznih, nebitnih čuda poput onih kada nas nešto zaboli pa pomislimo – Kad bi se sad dogodilo čudo pa da me prestane boljeti jer je nedjelja ujutro i rade samo dežurne ambulante i hitne službe? (A možda je čudo da te ustanove uopće i rade).
Jedno veliko čudo je život sam po sebi. Znanstvenici će reći da to je najznačajnija prirodna pojava najkompleksnijih kemijsko-fizikalnih svojstava od kojih su mnoga još sasvim neistražena i nepoznata pa time ne postoji točna definicija života. Čudo. Filozofi će reći da je život traženje smisla života. Neki će reći besmisla… u svakom slučaju čudo samo po sebi.
Poznajem čovjeka koji je zorom dočekivao Sunce i u suton ga ispraćao gledajući u njega, te tako upijao Sunčevu energiju kako bi lakše kročio kroz život. Pitam ga kako se snalazio u ovim našim krajevima kad se danima teška naoblaka nije micala s neba i od Sunca nije bilo ni S, je li nekim čudom uspio poletjeti, pronaći Sunce gdje ga nema, zahvaljujući providnosti, čudu nekom. Kaže da nije trebao tražiti čuda, samo čekati da Sunce pronađe njega, a fotoni ionako nesmetano prolaze kroz oblake, i još k tome može duže zuriti u smjeru Sunca zahvaljujući baš tim oblacima.
I tako, čuda su oko nas posvuda. Ljubav je također jedno veliko čudo koje se događa.
Oni koji nikad nisu ljubili nađu se u čudu kad se zaljube – Što mi se to događa? – pitaju se u nevjerici i strahu. – Je li to nešto opasno? Kakvo mi se to čudo dogodilo?
Oni drugi pak, veterani ljubavi, kad nakon svih mogućih razočaranja u ljubavi odjednom shvate da mogu voljeti nekoga tako da to ne mogu izraziti ni riječima ni djelima, kažu – Volim te čudo!

Foto: www.pexels.com