Arhiva kategorije: Razgovor

Predstavlja nam se: Andreja Malta

Jučer je na stranici Studija TiM objavljen intervju sa zadarskom književnicom Andrejom Maltom. Mi ga prenosimo na našim stranicama, kao što ćemo i nastaviti s nizom intervjua s našim autorima i suradnicima kako bismo ih bolje upoznali.

P: Bok, Andreja. Drago nam je što si pristala na ovaj virtualni intervju i, naravno, što sudjeluješ na “najboljim književnim stranicama” poput Književnosti uživo ili Studija TiM (ha, ha, ha). Dobro, sad ćemo se uozbiljiti i krenuti…

O: Pozdrav Tamara! Veliko mi je zadovoljstvo što si me pozvala na ovo virtualno čavrljanje povodom mog sudjelovanja na “najboljim književnim stranicama”… Književnost uživo i fb Studio Tim.

P: Kako si?

O: Pa mogu reći da sam još uvijek jako dobro usred ovog svjetskog kaosa, recesije i ostalih osobnih nedaća koje nas svakodnevno prate na našim životnim putovima.

P: Tko je Andreja Malta?

O: Andreja Malta je prije svega žena. Žena s dvije domovine – Slovenijom, gdje je provela djetinjstvo, i Hrvatskom, koja je spletom okolnosti postala njezin dom. Poetična, senzualna, sposobna zapažati, uočavati, analizirati, ljubiti, patiti i biti tvrdoglava. Zatim je majka i nona dvojice malih nadobudnih dječaka. Potom strastvena čitateljica i ljubiteljica knjiga i na kraju, kao kaže Vedrana Rudan za sebe, pomalo i “pisačica”, ha, ha, ha…

P: Tvoje kreativno stvaralaštvo počinje od…

O: Moje kreativno stvaralaštvo počinje od osnovne škole, negdje od četvrtog-petog razreda. Tada sam napisala prvu pjesmu koju je uspjela do danas sačuvati moja teta, toliko joj se svidjela. Kasnije, u višim razredima, priključila sam se literarnoj sekciji gdje sam bila prilično uspješna i aktivna. U srednjoj školi sam samostalno nastavila s pisanjem, pišući povremeno kratke priče za tadašnji popularni ljubljanski tjednik “Mladina” koji još uvijek izlazi. U to vrijeme se za objavljene priče primao i honorar tako da sam spajala ugodno s korisnim. Pobijedila sam i na jednom natječaju za kratku priču u “Nedeljskom dnevniku”. Kako sam se vrlo mlada udala i postala majka, dugo nisam imala prilike pisati, tako da sam se toj svojoj ljubavi vratila 2006. godine, nakon jednog životnog kraha koji sam ipak uspješno prebrodila.

P: O čemu najradije pišeš?

O: Hmmm, kada malo bolje razmislim, pišem o svemu pomalo. Ima tu sjećanja na djetinjstvo, mladost, ljubavi koje su došle i prošle, onda nešto socijalne tematike, incesta, ženske problematike, priča o životinjama, pogotovo o mačkama koje doslovno obožavam ha, ha, ha…

P: Proza ili poezija?

O: Nedavno je izašla moja prva dvojezična zbirka poezije s nekoliko kratkih priča, što je pomalo netipično za mene. Pjesme mi nisu prioritet, ali eto, dogodilo se i to. Moj svijet je definitivno proza. Svijet u kome je “sve po mom”, svijet u koji pobjegnem kada osjetim da sam preopterećena stvarnošću i da je definitivno došlo vrijeme da iz sebe izbacim ono što me smeta, raduje ili na neki drugi način izazove inspiraciju da se “kreativno povučem”.

P: Što misliš o “virtualnoj književnosti”, sudjelovanju na književnim fejs stranicama, općenito o tom novom fenomenu?

O: Što se tiče virtualne književnosti, sudjelovanja na književnim fejs stranicama i sličnom, definitivno sam ZA. Mislim da je to dobra inovacija koja omogućava brzi protok i širenje informacija, pa tako i književnosti.

P: Tiskana ili e-knjiga?

O: Jedno i drugo. Tiskana knjiga ima svoju čar koji ti donosi dodir i miris papira, ono na što smo naučeni od djetinjstva. E-knjiga, definitivno praktičnija, omogućava brže širenje, pa čak i čitanje.

P: Nekako su, mišljenja sam, najviše odjeka imale tvoje “Minuit socolate” i “Zdravo, fino, Čokolino… mljac!” u kojima si baš ono potpuno usmjerena na ženske teme, odnosno na žene u nadasve dobrim 40-ima. Vidiš li sebe možda u tzv. ženskom pismu?

O: Ha, ha, ha, da, ona “Minuit socolate” nastala je tako spontano i u jednom dahu, ali uz strepnju kako će biti primljena jer je ipak, moraš priznati, malo “izvan okvira”. Mislim da se ljudi još uvijek previše naginju nekakvim formalnim, moralnim klišejima na koje su naučili i koje su prihvatili. Zašto neke stvari ne napisati takve kakve su, bez uljepšavanja i ostalog kiča? No, na moje ugodno iznenađenje, mislim da se stvari možda ipak pomalo pomiču prema prihvaćanju malo drukčijih formi izražavanja.

Žensko pismo mi je inače omiljena tema. To su stvari koje me zanimaju i o kojima dosta znam. Pogotovo o ženama koje su u fazi spoznaje da je mladost zaista prošla, da dolazi druga, zrelija dob i da se treba s time suočiti, htjele one to ili ne. Neke to prođu bez problema, a neke malo teže prihvate. Da, svakako vidim i sebe u tom pismu.

P: Što planiraš u skoro vrijeme?

O: U skoro vrijeme planiram dovršiti zbirku kratkih priča usmjerenu baš na tu žensku tematiku, žena u dobrim četrdesetima, s jednom nogom u pedesetima, ha, ha, ha…

P: Znamo da si aktivna u zadarskoj literarnoj skupini ZaPis pa nam reci nešto o tome…

O: Da, aktivna sam u Udruzi zadarskih neafirmiranih pisaca ZaPis skoro od samog početka osnivanja. Udruga postoji od 2009. godine i okuplja članove različitih stilova, godišta, spolova… pjesnike i prozaiste. Cilj nam je međusobno druženje te pomoć savjetima i kritikama povodom stvaranja vlastitih uradaka, zabavljanje drugih ljudi svojim literarnim uradcima na književnim večerima koje redovito priređujemo. Povremeno kao goste zovemo već afirmirane hrvatske pisce. Do sada smo ugostili Juricu Pavičića, Antu Tomića, Zorana Ferića, Romana Simića Bodrožića, Tanju Mravak i druge, da sad ne nabrajam dalje. I bit će ih još, nadam se! Prošlog smo ljeta organizirali u Zadru “Kalibar bestival”, festival književnosti u suradnji s nakladničkom kućom Algoritam, čiji je cilj bio prikazati najbolje od aktualne lokalne književne scene uz glazbeni i izložbeni program te uz predstavljanje naslova čiji se prihod od prodaje donirao u humanitarne svrhe. Također smo izdali i zajedničku zbirku kratkih priča naslova “Samo ti pričaj”. U svakom slučaju, očekuje nas bogato proljeće, između ostalog, tijekom svibnja i lipnja dogovorena je razmjena s riječkom udrugom Ri Lit, što mislim da je i više nego dobro.

P: I za kraj, nadam se tvom daljnjem sudjelovanju na našim stranicama i šire, dakako. Želim ti puno uspjeha… i do skorog “live” susretu u Rijeci ili Zadru. Lp

O: Na kraju bih htjela zahvaliti tebi, Tamara, “najboljim književnim stranicama” … Književnost uživo i Studio TiM na sudjelovanju i ovom našem razgovoru. Suradnja se svakako nastavlja, nadam se na obostrano zadovoljstvo. Zahvaljujem također i na dobrim željama za budućnost, a pogotovo se iskreno veselim i jedva čekam skori “live” susret u Rijeci ili Zadru!
Srdačan pozdrav tebi i ekipi!

P. S. Razgovarale su Andreja Malta i Tamara Modrić.

(fotografija: Vladimir Šantić)

Zašto Književnost uživo

S Milanom Zagorcem o novom projektu na Facebooku, ‘Književnost uživo’, razgovarao je Neven Svilar iz Bookse

Nedavno smo na našem portalu pisali o Facebook projektu pod nazivom ‘Književnost uživo’ kao mjestu kontinuiranog susreta s aktualnom produkcijom, bilo da je riječ o piscima amaterima, bilo da su u pitanju iskusni autori, odnosno profesionalci. O smislu ove stranice odnosno o ciljevima njezinih autora razgovarali smo s pokretačem projekta Milanom Zagorcem.

Živimo u zemlji u kojoj, prema nedavno objavljenim podacima, 52% stanovnika u proteklih 12 mjeseci nije pročitalo niti jednu knjigu. Kako ste se u takvom jednom okruženju odlučili na pokretanje ovog projekta?

Upravo zato. Mi, kao mali izdavači (radio sam u ICR-u iAdamiću, ali i u svojoj kući Studio TiM), bili smo ‘prve žrtve’, mi smo osjetili svu snagu urušavanja sustava prodaje, distribucije i potpore knjizi (jasno, radi se o javnom novcu, i to još izvan Zagreba). Usudio bih se reći da smo došli ne u predinfarktno stanje, nego smo duboko već u post mortem stanju. Dakle, izdavačka je scena kao srce književnosti (a nije izdavaštvo samo književnost nego i brojne druge usluge koje su u međuvremenu ‘umrle’) gotovo izbrisana, od nje su ostale sjene i ljudi koji su u njoj radili i godinama znali da nešto nije u redu. Ministarstvo se kao najodgovornije u ovome sustavu pokazalo posve tromo i nezainteresirano. Godinama je uočavan pad interesa za književnost, sustavno je izlagana, pa ne bih rekao ruglu, ali je svakako omalovažena i podcijenjena, godinama se uočava loše strukturirana i dobi učenika neprilagođena lektira, godinama se vidi štošta, no sad izlaze van brojke o kojima smo sve znali ali se nismo usudili pričati. Ipak, jednu stvar smo znali: potreba postoji. Kako za artikulacijom, tako i za njezinim čitanjem. Potreba je još i veća nego se čini. Ipak je riječ o godinama i godinama zapuštenosti cijelog humanističkog područja. A znamo i za zakone očuvanja energije: ona nikad ne nestaje, samo mijenja oblik. Ne mogu šarene laži medijske mašinerije – šou programi, neprekidna zabava, samo zabava – zamijeniti iskonski kontakt sa živim riječima i ljudima koji se nalaze sad i odmah s druge strane virtualnog stola.

Koja je zapravo osnovna ideja koja leži iza projekta ‘Književnosti uživo’?

Upravo ovo što sam spomenuo: želja za živim kontaktom s drugim ljudima, ne samo pisaca s piscima, iako oni međusobno komuniciraju, nego i s ljudima koji nisu pisci, ljudima koji rade na ETF-u, u Ericssonu, u bolinicama, bilo gdje… Potreba za komunikacijom, naročito umjetnički rafiniranom, visoko je u svačijem sustavu potreba. O tome sam i govorio u postu na blogu Aksiomatični Milan.

Zašto upravo Facebook? Što nude društvene mreže u smislu popularizacije književnosti?

Ja, ali i svi moji kolege (Alen BrabecAlen Kapidžić, Igor BelešRobert VrbnjakTamara ModrićZoran Žmirić iSlaven Jelenović) koji su pokrenuli ‘Književnost uživo’ su dugo na Facebooku. Godinama. Štoviše, iza nas su godine eksperimentiranja s drugim mrežama, s blogovima, s drugim vidovima kontakata, s Issuuom i Scribdom. Facebook je dakle mjesto susreta mnogo ljudi. Naravno, svi do jednoga smo proizašli iz klasičnog, tiskanog izdavaštva.

No, ono se više ne da spasiti. Riječ je o tome da ako će netko odriješiti kesu, a nakon toga netko te knjige kupovati, tad će se spasiti i tiskana knjiga u današnjem obliku. Ovako činimo dvije stvari: približavamo književnost i proces njezinog nastanka njezinoj izvornoj svrsi – komunikaciji, prijenosu stiliziranog sadržaja, prijenosu mita, priče, kako želite, a s druge strane, potičemo korištenje društvenih mreža i za druge svrhe osim stavljanja idiotskih statusa tipa ‘jedem’, ‘evo me na zrću :)’ i ‘swatkice jedna dwoljasta’ i slično. Osim toga, fotografija, odnosno ilustracija kao dobar vizualni atrakt privlači pažnju čitatelja. Sve činimo da privučemo čitatelja i da ga zaineteresiramo. S druge strane, sve činimo da pisci rade još bolje. U svega dva tjedna postojanja mogli bismo izbaciti doslovno jednu izvrsnu knjigu pjesama i jednu dobru zbirku pripovijedaka. I to ćemo i učiniti. Uskoro izdajemo časopis naziva Književnost uživo, jasno u e-obliku. Dakako besplatan. O načinu financiranja ćemo misliti kasnije. Osnovni postulati su besplatnost i dostupnost.

Što mislite koje mogućnosti se otvaraju ovakvim konceptom promoviranja književnosti, odnosno kulture čitanja?

Zacijelo ogromne mogućnosti, ali kojih jednostavno nismo svjesni. Nužan nam je intenzivniji kontakt s drugim jezičnim područjima. Naročito engleskim. Svakako puno veći kontakt i puno veća distribucija sadržaja.

Otkada su nastali Facebook, a kasnije i Twitter, književnost je odmah postala vezana uz te mreže, no kod nas to nije bio slučaj. Mislite li da je kod nas još uvijek zapostavljen ovaj fenomen? 

Oficijelna kultura je ovisna o, zamislite, kolektivnim ugovorima. O plaćama zaposlenih, hladnim pogonima, o ravnateljima, o kazalištima koja su ostala u vremenu koje ne postoji više ni u snovima. Izdavaštvo je najprije doživjelo izlazak na tržište, ali pojam tržište je kod nas ironija. Ono jednostavno ne postoji ni za puno konjunkturnije proizvode, a kamoli nešto što zahtijeva i kulturološki i civilizacijski nivo, ali i interes, znatiželju. A što kod nas pobuđuje znatiželju? Afere? Politika? Čak su i starlete ofucane, kod nas znatiželju kućanica eventualno izaziva neki lijepi turski glumac. Mi živimo u društvu bez istinske znatiželje i bez želje za istraživanjem. A kulturu, kako bi se to mladenački reklo, ‘ne doživljavamo’, to je nešto dosadno, glupo, za penziće, za nikoga. Osim ako se medijski ne promovira, kod nas ne postoji istinski kulturni projekt koji izaziva pravu znatiželju. Ne vjerujem ni da je Picassa odgledalo dovoljno stvarno zainteresiranih gledatelja. Ne mogu ga staviti u kontekst. Zapravo, ne razumiju. Zamislite onda da imamo izložbu jednogDe Chirica? Ili, ne daj bože, objavimo njegov roman? Ponavljam, mi smo tromi i kruti. Nije to samo stav o gay vjenčanjima ili ćirilici, to je opće stanje duha u kojem nema razlike imate li ovakav ili onakav stav. Eto, zato je Facebook za mlade. To je za djecu koja nemaju što raditi. Ne za kulturu. Njoj je mjesto u muzeju. U koji nitko ne ide.

Smatrate li da i naši izdavači žive u prošlosti? Odakle taj otpor prema društvenim mrežama, je li u pitanju zastarjelo poimanje onoga što neki nazivaju ‘visokom kulturom’?

Riječ je o tromosti i krutosti. Kod nas je kultura općenito ostala zamrznuta i posve neokrznuta ogromnim i društvenim i tehnološkim promjenama. Sjećam se prije nekoliko godina, kad sam tek krenuo sa suprugom u vlastitu izdavačku avanturu, većina knjižničara nije primala ni e-mailove. Samo faks. I to je bilo nedavno, 2007. odnosno 2008. godine. Zaboga, već se tad govorilo o fenomenu Facebooka.

Ipak, dio ljudi je svjestan, ne samo u izdavaštvu, da je stanje loše i da su promjene nužne. I dio ljudi se dobro snalazi na društvenim mrežama, ali ipak je još uvijek riječ o manjini. Ostalima služi za lurkanje i stalkanje prijatelja iz srednje škole.

Razgovarao Neven Svilar

27.06.2013