Arhiva kategorije: Razgovor

Paralelni slalom: Ana Lukšić & Blago Vukadin

Romani u nastanku, koji se u nastavcima objavljuju na društvenim mrežema, svakako su zanimljiva pojava. No, jesu li i novija? Naime, nekoć se s nestrpljenjem očekivao novi broj tjednika koji je objavljivao nastavke “Gričke vještice” Marije Jurić Zagorke. Gotovo svi poznatiji romani hrvatskog realizma najprije bili objavljivani u nastavcima časopisa. Jedan od takvih primjera jest časopis “Vijenac” koji je objavio prvi hrvatski roman novije književnosti “Zlatarovo zlato”. August Šenoa svojim je djelom toliko zainteresirao same čitatelje da je nevjerojatno podigao nakladu časopisa. Godine 1888. Ante Kovačić objavljivao je u “Vijencu” nastavke svoga romana “U registraturi”.

O tom svojevrsnom fenomenu reći će nam nešto više Ana Lukšić i Blago Vukadin, autori koji su se svojoj publici odlučili predstaviti upravo na takav način, samo kojih stotinjak godina kasnije.

Kako i zašto ste se odlučili na takav korak, odnosno objavljivanje romana u dijelovima na književnim fb stranicama?

Ana: Sasvim slučajno sam krenula u tu pustolovinu. Imala sam nekoliko priča i odlučila vidjeti kakva će biti čitanost. Nisam očekivala takav odjek jer sam se prvi put okušala u takvom žanru.

Blago: Živim u inozemstvu i fizički sam godinama odvojen od “scene”, a fb se pokazao kao praktična mogućnost povezivanja s čitateljima i drugim autorima. Sve se, međutim, događalo spontano i postupno. Nisam na početku planirao objavljivati duže tekstove, ali su me drugi autori s kojima sam u kontaktu ohrabrili svojim pokušajima, pa sam na kraju sam sebi rekao – zašto ne?

Koje su prednosti takvog objavljivanja?

Ana: Prednost je u brzoj povratnoj informaciji sviđa li se to čitateljstvu ili ne. Kako sam do sada već izdala neke knjige, ovaj način mi se čini dostupnijim mnogim čitateljima koji rjeđe posjećuju knjižnice. Gotovo odmah nakon objavljivanja nastavka dobijem povratnu informaciju i vidim kakve su reakcije čitatelja pa me na neki način to usmjerava.

Blago: Feedback autoru je brz i neposredan, a čitatelju, zahvaljujući mobilnim uređajima koje skoro uvijek imamo kraj sebe, tekst je dostupan tijekom cijelog dana. Kontakt između autora i publike je direktniji i brži jer je manje posrednika. Sve te prednosti, kao uostalom i u drugim područjima, ujedno su i nedostaci objavljivanja u nastavcima na fb stranicama jer jako ovise o našim očekivanjima, sklonostima i uravnoteženosti.

Pridonosi li to vašoj osobnoj autorskoj popularnosti?

Ana: Pridonijelo je, ali to mi nije bio cilj, već se to dogodilo usput. Često me poznanici zaustavljaju i žele razgovarati o mogućem ishodu. I tu se ponekad prijeđe granica tog mog osobnog prostora.

Blago: Pretpostavljam da je tako jer štivo brzo pronađe svoje čitatelje, a nije potrebno investirati puno vremena u marketinške aktivnosti. Medij je raširen i dostupan skoro svima pa je i početnicima i autorima koji su, zbog prilika na tržištu, pisali “samo sebi za dušu” idealna mogućnost prvog povezivanja s publikom.

Je li vaš roman već gotov rukopis ili pišete svaka dva-tri dana, slijedeći ritam objavljivanja nastavaka?

Ana: Roman u nastavcima “Usamljena” nije gotov. Ovome sam pristupila čista srca i nemam ni program ni ideju. To je više impresija, odraz trenutka, i to je ono što sam ja. Pišem svakih par dana i nastojim da sam barem dvije priče ispred onih objavljenih.

Blago: Roman “Nikola” je već godinama gotov u gruboj verziji, radnja je dovršena i likovi imaju svoje karaktere, no prije objavljivanja svakoga dijela posvetim se tekstu iz perspektive kritičara i, u pravilu, na kraju izgleda drugačije nego na početku – takoreći je to zadnja šansa za korigiranje. Nakon objavljivanja nema više ispravki.

Kako vaši čitatelji reagiraju na takvo što?

Ana: Kako koji. Neki su nestrpljivi pa me zaustavljaju jer žele čuti nastavak, dok drugi strpljivo čekaju dok se ne pojavi nastavak na fb stranici TiM-a. Kad bolje razmislim, to su uobičajene i očekivane reakcije.

Blago: Čini mi se, na osnovi reakcija onih koji mi se jave, da čitatelji rado prihvaćaju nastavke. Polazeći od sebe kao čitatelja tekstova drugih autora, rekao bih da je praktično jer nemam uvijek puno vremena, ali često imam nekoliko minuta na raspolaganju koje itekako koristim za čitanje. Najteže pitanje prije objavljivanja bilo je – koliko teksta podnosi nastavak? Dilemu sam riješio na osnovi vlastitih navika čitanja i odlučio se za desetak minuta.

Mislite li da bi objavljivanje moglo naštetiti kasnijem tiskanom ili elektroničkom izdanju?

Ana: Mislim da ovo objavljivanje ne može naštetiti kasnijem tiskanom ili elektroničkom izdanju. Mnogi su do sada pročitali moje dvije knjige u elektroničkom izdanju i sada poželjeli kupiti te iste knjige u tiskanom izdanju. Mislim da svatko ima svoje čitatelje; kako su došli ovi sada, tako će se pojaviti novi koje zanima ta tematika. Jedan dio čitatelja nikad neće posegnuti za tiskanim izdanjem i to ih i ne zanima. Drugi dio neće nikada čitati elektronička izdanja, nego će posegnuti za tiskanim. Vrijeme će pokazati kakav će biti omjer onih koji će jednako rado čitati elektroničku i tiskanu knjigu. Ovaj medij traži možda sažetije oblike i kratke forme. Mislim kako nije prikladan za široke epske forme, za romane s puno opisa, dugih rečenica i beskonačnih dijaloga, a hoće li izroditi i posve novu vrstu književnosti, to će se tek vidjeti.

Blago: Ne, dapače, uvjeren sam u sasvim suprotno, jer jedno je čitati u nastavcima, a drugo je posvetiti se cijeloj knjizi, imati je pred sobom. Polazim opet od sebe i svojih navika – knjige kupujem svjesno i radujem se kad imam dovoljno vremena udubiti se u cijeli roman ili u zbirku pripovijetki, utoliko više ako sam ranije čitao pojedine dijelove.

Možete li povući kakvu paralelu s nekadašnjim objavljivanjem u nastavcima?

Ana: Ljudi su oduvijek voljeti pričati jedni drugima priče i voljeli su ih slušati. Kada su bili nepismeni, prenosili su ih usmenom predajom, zatim su ih prepisivali pa tiskali. Danas smo dobili novi medij. Nije bitno kako. Bitno je da je priča tu i da je ljudi žele. Nekada smo imali samo knjige i one su nam bile gotovo jedini izvor zadovoljavanja naših čitateljskih interesa. Nije bilo moderne tehnologije koja nam odvlači pozornost i s nestrpljenjem smo očekivali svaki novi nastavak; štedjeli smo kako bismo ga mogli kupiti, a danas je, zahvaljujući novim medijima, to dostupno velikoj čitateljskoj populaciji. Pretpostavljam kako ovaj medij otvara prostor novom valu čitateljske publike i da oblikuje novu vrstu čitatelja. Ma koliko govorili da ljudi danas manje čitaju, vrijeme će pokazati je li to uistinu točno. Jer pisana je riječ sada dostupnija nego ikad.

Blago: Mislim da nema velika razlike, princip je isti, samo su uvjeti u kojima živimo nešto drugačiji. U devetnaestom stoljeću domaći su se autori mučili jer je hrvatski jezik bio, u usporedbi s njemačkim ili mađarskim, nebitan, pa je to bio prvi korak u pronalaženju publike. Danas je, kako zbog materijalnog i duhovnog osiromašenja društva, tako i zbog mnoštva medija i informacija koje okupiraju naše vrijeme, literatura, posebno ona pisana na malim jezicima, postala slično zapostavljena, pa je pisanje u nastavcima praktična mogućnost stvaranja prve grupe čitatelja.

Preneseno sa stranice Studija TiM

Fotografija: noesis @ morgueFile free photos

Thomas Bernhard, intervju iz 1970.

Teško je započeti. Za glupana to ne predstavlja nikakvu poteškoću, taj ne poznaje poteškoće. Takav radi djecu ili radi knjige, takav radi jedno dijete, jednu knjigu – neprestano djecu i knjige. Potpuno mu je svejedno, on ne razmišlja. Glupan ne poznaje poteškoće, on ustaje, pere se, izlazi na ulicu, gaze ga, postaje kaša, svejedno mu je. To su sve sami otpori, od početka, vjerojatno oduvijek. Otpori? Što je otpor? Otpor je materijal. Mozgu su potrebni otpori. Skupljajući otpore, ima materijal, otpor? Otpori. Otpor, kada gledamo van kroz prozor, otpor, kada trebamo napisati pismo – sve to uopće ne želimo, dobijemo pismo, opet otpor. Sve to bacimo na stranu no ipak kad-tad odgovorimo. Izlazimo na ulicu, kupujemo si nešto, pijemo pivo, sve nam je naporno, sve je to otpor. Razbolimo se, završimo u bolnici, zakomplicira se, opet otpor. Iznenada se pojavljuju smrtonosne bolesti, ponovo nestaju, zakače se za vas – naravno otpori. Čitamo knjigu – otpori. Ne želimo uopće knjige, ne želimo niti misli, ne želimo ni jezik niti riječi, rečenice, ne želimo priče – baš ništa ne želimo. Ipak, zaspimo, budimo se. Nakon spavanja slijedi buđenje, nakon buđenja slijedi ustajanje. Moramo ustati, protiv svakog otpora. Moramo izaći iz sobe, pojavljuje se papir, rečenice se pojavljuju, zapravo uvijek iznova iste rečenice… Ne znamo odakle… Jednoličnost, zar ne? Iz toga nastaju opet novi otpori, kada sve to primijetimo. Zapravo želimo samo zaspati i ne znati više ništa o tome. Tada iznenada opet radost…

prevela s njemačkog Nataša Medved

Fotografija: faustfoundation @ morgueFile free photo

Predstavlja nam se… Ivan Glišić

Iznimno nam je drago, Ivane, što ste pristali na ovaj intervju i što imamo priliku predstaviti vas našim čitateljima. Za početak, možete li nam reći par riječi o sebi… nešto poput kratkog biografskog prikaza samoga sebe.

Poput mnogih, ni krivih ni dužnih, žrtva sam stalnih ratova i seoba na ovim prostorima. Moji su poreklom iz Mačve, ali su, bežeći pred vojskama u Prvom svetskom ratu, našli sklonište na krajnjem jugu Srbije, u Pirotu. Tamo sam i rođen 1942., a tek 1948. vratili smo se u Mačvu/Šabac. No, moja mati je potajno krstila mog brata i mene, što je tada bilo nedopustivo, religija je bila opijum za narod. Tako smo pali u nemilost. Mati, krojačica, nikada nije mogla da se zaposli. Moj otac, učesnik NOB-a, takođe, pa je postao stolar. A brat i ja smo bili izopšteni iz pionirske, potom i iz omladinske organizacije, te smo i mi, poput majke i oca, bili od detinjstva moralno-politički nepodobni. U Šapcu sam se školovao. Osnovna, pa Učiteljska, pa na izdvojenom odeljenju Filološkog fakulteta. Najpre sam završio engleski jezik i englesku književnost. Ali kako se početkom šezdesetih po školama još nije učio engleski, nego francuski i ruski, završio sam i srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Do 1987. radio sam u školi, osnovnoj, predavao sam najpre srpskohrvatski, potom i engleski. Onda sam premešten u Radio Šabac, za urednika programa za mlade, potom i noćnog programa.

Underground pisac intelektualac, pjesnik, tekstopisac, slikar, novinar, punker, anarhist… Kada je zapravo sve započelo?

uvan 2Počelo je 1958. kada sam gledao neki muzički film, engleski, glavnu ulogu imao je ondašnji roker Tommy Steel. Usledilo je slušanje rokenrola na Radio Luksemburgu pa kupovina prvog gramofona, prvih r’n’r ploča, osnivanje r’n’r bendova…

Od rock’n’rolla do punka… Kako je to odjeknulo u tadašnjoj državi? Je li se vaše djelovanje smatralo subverzivnim? Jeste li imali problema s ondašnjim vlastima?

U Šapcu u početku nije. Za razliku od danas, bio je jedan od retkih gradova u ex-Yu otvoren za novotarije. Zamislite, okupljali smo se i u Domu JNA, vojska nam je dala prostorije, instrumente, pojačala. Ni danas mi nije jasno zašto je vojska to činila. Mora da je neki general ili major u Šapcu bio u potaji ljubitelj rokenrola. No, omladinski aktivisti i partijski sekretari pokrenuli su akciju protiv nas, tobože rušimo establišment muzikom koja nije partizanska, rodoljubiva i brigadirsko-akcijaška. Škole nas nisu prihvatale kao rokere, nisu dopuštali da nosimo traperice, pa kose u stilu “Beatlesa” i “Stonesa”. Čak su nas na času razrednog brice šišale. Ko se pobuni, izbačen je iz škole. Ali, rekoh, uz Dom JNA podržavao nas je i Dom sindikata te su prvi Yu r’n’r bendovi gostovali u Šapcu: “Juniori” iz Makedonije, “Siluete” iz Beograda i mnogi drugi. Potom je establišment počeo da popušta, kada su i deca onih na vlasti i oko nje uletela u rokenrol i hipi pokret. Ponajpre u Hrvatskoj, tamo je bilo mnogo r’n’r bendova: ”Crveni koralji”, ”Delfini”, ”Roboti”… Počeli smo međusobno da se družimo tako da smo se svi rani rokeri iz ex-Yu poznavali. Pa je usledila u Beogradu, sredinom šezdesetih, prva i druga Gitarijada. A ja sam 1965. na takmičenju diskofila na Radio Sarajevu bio pobednik kolekcijom mojih r’n’r singlova i LP ploča koje sam nabavljao iz Engleske. Stavim papirni novac između indiga, pošaljem kompanijama u Englesku i, zamislite, dobijao sam pakete. Ali imao sam probleme. Ponekad su pakete pregledali u policiji. Pa su me zvali, ispitivali me, grdili, pretili, jednom sam dobio i šamare. Pakete su zadržavali, davali su ih svojim sinovima i kćerkama, a oni su moje ploče preprodavali.

Sredinom 70-ih definitivno ste se pronašli u punku. Što je “ono nešto” što vas je privuklo tom pokretu?

Bilo je to 1975. u Londonu, u Hyde parku sam video grupu punksa. Nisam znao tada ko su i šta su. Privukli su me martinkama i čiroki frizurama. Upoznali smo se, odveli su me u napuštenu fabriku, predgrađe Chelsea. Iznenadili su me kad su otpočeli da sviraju hitove mojih omiljenih r’n’r anarho bendova: “The Who”, “The Pretty Things”, “The Kinks”… obrade… Kad sam se vratio u Šabac, osnovao sam s mojim učenicima punk bend “Novi talas”. Svirali su u Domu omladine i bili atrakcija. Pisao sam im numere “Dete s druge planete”, “Vreme letećih tanjura” i tako redom. Ali kad je Sid Vicious iz “Sex Pistolsa” ubio svoju curu Nancy, stigla je iz Komiteta direktiva da nas izbace. Tito se razboleo, pa je potom preminuo, i opet su r’n’r i punk bili subverzivna muzika. Forsirali su Zdravka Čolića (“Druže Tito mi ti se kunemo”), Nedu Ukraden (“Drugarice posadimo cveće gde se vojska druga Tita kreće”) te Đorđa Balaševića (“Računajte na nas”, “Triput sam video Tita”).

Mislim da sam na Wikipediji pročitala da ste upravo vi najstariji punker ex-Yu. Stvarno?

Mislim da jesam. Uleteo sam u punk kad sam imao 33 godine. I još sam u njemu, punksi me zovu Matora Ajkula, ali sada su i oni matore ajkule, stariji su sada za 39 godina… ha, ha… Stigli me… No, u to doba bio sam veoma mladolik. Pa kad sam otišao kod punksa, roditelji njihovi me pitaju: “Dečko, koju srednju školu učiš?” Ja kažem da sam profa i godinu rođenja, a oni počnu da me vivkaju. A bili su srećni kad bih došao, nisam delovao destruktivno nego kreativno na mlade punkse.

Dva segmenta vašeg djelovanja – onaj literarni i glazbeni – gotovo da je nemoguće odvojiti. Koliko dugo traje ljubav prema književnosti?

Traje od kraja šezdesetih, kad me je Maja Perfiljeva upoznala s Rejom Ruićem, te sam pisao stihove za r’n’r pevače. Ali sam početkom sedamdesetih napisao roman “Jer znala je mama mene će skrckati levi elementi”. To je bio prvi r’n’r roman u ex-Yu. O nekoj vrsti naše Janis Joplin. Časopis “Džuboks” je najavio štampanje, objavio je i podlistak sa ulomcima i posterom Hendrixa i Janis, ali roman je zabranjen, slog je rasturen u štampariji i pojavio se tek 1986. Zabranjen je zbog naziva, fol, mislio sam na KPJ, da će me ona skrckati jer je – levica, a ja sam takav naziv uzeo jer mi je mati, misleći ne na KPJ nego na rokenrol muziku, govorila: “Skrckaće te ti tvoji levi elementi.” Sećam se, za ono što je bilo neobično u narodu se kazivalo da je – levo, kao na primer kad pišeš levom rukom, šutiraš levom nogom. A ja sam bio levak i po tome pa nisam mogao da budem u sportskim timovima. Svi dešnjaci, ja levak.

O čemu najradije pišete?

Ne izmišljam. Pišem o onome što sam doživljavao kao roker, hipik, punks. Što u Londonu, u Moskvi, Solunu, Ljubljani, Zagrebu… I glavni junaci su mi rokeri, hipici i punksi s kojima sam se družio. Tako imam i kultni punk roman o Ivici Čuljaku Kečeru i o našem druženju – “Čizme slobode”. Zajedno smo uradili prvu i jedinu antologiju punk proze i poezije – “Deca starog Bakunjina”, a on ju je likovno opremio svojim crtežima. A “Čizme slobode” je punks Ivan Velisavljević, sada diplomirani dramaturg, adaptirao 2009. u radio-dramu. Doživeli smo veliki uspeh na Drugom programu Radio Beograda. Ima je i internetu.

Knjige uglavnom objavljujete kao samizdat? Je li razlog to što nemate povjerenja u izdavače ili nešto drugo?

Rekoh, u ex-Yu izdavači nisu prihvatali romane s r’n’r i punk tematikom, a i sada ne prihvataju jer traže ulepšanu sliku života, a kod mene nema ulepšavanja, nema laži i prevare, nego je sve iz prve ruke, istinito. Ja sam poput Krleže, nepodoban za kapitalizam, nepodoban za socijalizam, jer sam svoj i furam svoj fazon. S prvom knjigom pesama takođe sam imao velike probleme. Zabranjena je jer ju je ilustrovao Milić od Mačve, tada nepodoban slikar, nije slikao revoluciju nego etno motive. Uz to, knjiga je bila ćirilična, a tada se ni to nije smelo. Forsirana je latinica. Sad ti isti ljudi forsiraju ćirilicu i kažu mi – nemam knjiga na ćirilici. Ali kad sam im ponudio ćirilične rukopise o Crnjanskom, Isidori Sekulić i Bori Stankoviću, nisu hteli da mi pomognu. Uslovljavali su da budem član stranke koja je u koaliciji na lokalnom ili republičkom nivou, a ja sam r’n’r i punk ratnik, dakle apolitičan, te sam opet štampao kao samizdat. Imao sam frke i s promocijama. U Šapcu je 1993. organizovana promocija moje punk knjige “Ura, ura, matura”. Došli su punksi iz mnogih gradova, ali ih policija izbaci iz knjižare. Onda su moje kolege iz Radija i Televizije organizovale u našem desku promociju u 17.00 časova, čak su punkse počastili prasetinom, pivom i kolačima. A na promociji iste knjige u Beogradu, u knjižari Srpske akademije nauka i umetnosti, bilo je oko 700 punksa iz mnogih mesta. Promocija je trajala od 17.00 do 22.00 časova. Nisu svi mogli da uđu pa se ulazilo u grupama, na svakih petnaestak minuta. I više nikad nisam imao promociju. Političke stranke su se menjale, a ja apolitičan. Istina, krajem devedesetih bio sam u Narodnom pokretu ”Otpor”, zadužen za kulturu mladih, a imao sam i Art Otpor Scenu sve do 2004., kad se Otpor iz meni nejasnih razloga ugasio.

ivan 3Ostvarili ste uistinu bogatu suradnju i s brojnim hrvatskim glazbenicima: Darko Domijan, Josipa Lisac, Dalibor Brun… sudjelovali na festivalima, osvajali nagrade… Gotovo da nema osobe koja ne zna za “Ulicu jorgovana”.

Zahvaljujući Maji Perfiljevi, upoznao sam Reja Ruića, basistu “Delfina”, “Robota” i “Weels of fire”. Komponovao je na moje stihove, a pevali su Dalibor Brun (“Trenutak sreće”), Josipa Lisac (“Večer u Luna parku”), Darko Domijan (“Ulica jorgovana”) i mnogi drugi… “Ulicu jorgovana” poslali smo na Zagrebački festival, ali su nas odbili, sa obrazloženjem da izbacim ono “gori zemlja, gori kamen, Sunce ugljen, nebo plamen”. Kakav kamen! Kakav ugljen! Ali kad smo je snimili, pokoplala je sve te pesme festivalske i, evo, traje već 40 godina. Bio je to jedan od najvećih u hitova ikada. Nažalost, tada se to nije plaćalo, nego dobijemo po paket ploča od svakog doštampavanja. Sredinom 1975. imao sam najmlađi ex-Yu r’n’r bend s mojim učenicima – “Mudra Sova”. Snimili smo singl za RTV Ljubljana. I rekoh već, Yu punk bend “Novi talas”, a krajem osamdesetih i alternativni bend “Bogalji”. Umesto instrumenata imali smo čaše, flaše, plastične cevi, limene table… Vidim, neko je te snimke postavio na Youtube…

Slikarstvo je samo hobi ili…

Hobi je. Mnogi slikari koristili su moje stihove da ih naslikaju: Milić od Mačve, Slobodan Jeremić Jeremija, Slobodanka Rakić Šefer, Slobodan Pajić Boce, Mihailo Gligorić Gliša… A počeo sam da slikam na preporuku jedne lekarke. Moji roditelji su bili teško bolesni, pa mi je rekla neka ne gutam tablete za smirenje, nego da slikam. Otuda na mom fejsu ima album My art. Neke slike sam koristio za korice mojih knjiga, o Pasoliniju, Michelangelu, Hendrixu, Janis Joplin…

Ako biste usporedili scenu nekad i sada, rekli biste…

Današnja scena je veoma slaba. R’n’r je skoro propala stvar, ali okrivljujem stare rokere, neće na svojim koncertima da predstavljaju mlade r’n’r grupe. I punk scena ima mnogo starih bendova. I svi su se pretvorili u Profit i Novac. Zaboravljaju kakve su muke imali kad su i sami bili mlađi. To zaista nije fer. Sem toga, danas je malo bendova iz siromašnih radničkih porodica, gde se punk i začeo. Sad je u modi da nam punk sviraju i pevaju deca onih na vlasti i oko nje. I tajkuna. Pevaju o teškom životu, a žive na visokoj nozi, usta im puna punka, a džepovi puni para, imaju palate, bazene, džipove. Stalno su na nekim dobro plaćenim festivalima, stalno u glamuroznim revijama za slavne i bogate. Nažalost, većina njihovih mladih obožavalaca kao da ne vide i ne znaju to, ili neće da vide i da znaju pa nasedaju, umesto da sami osnivaju prave punk bendove i fanzine, jer su gola sirotinja, roditelji i oni su bez posla… To me začuđuje. I to što prihvataju taj novi turbo-punk.

I danas ste još uistinu vrlo aktivni i prisutni na sceni. Imate i svoj fb profil. Kako doživljavate ove promjene, kada se velik dio aktivnosti seli u virtualni svijet?

Fejs mi je pomogao da nađem neke stare punkse, moje velike prijatelje, rat nas je razdvojio, fejs spojio. Tako sam pronašao mog najboljeg frenda iz ex-Yu, Denisa Čulinovića-Haša, pevača prve postavke bendova “Patareni” i “Buka”. Preko fejsa sam ponovo pronašao mog kompozitora i drugara Rujića koji je 1978. s familijom otišao u Australiju.

1238831_10201553841122211_1830075336_nS obzirom na vaše prebogato stvaralaštvo, imate li kakav savjet mladim autorima?

Imam, da se ne bave politikom. To je za kameleone i prevrtljice. Nego, neka svoje vreme iskoriste da pišu, slikaju, komponuju, sviraju… A kako danas može da se kupi skoro svaka nagrada, da ne cene umetnost po tim nagradama, sve je to uglavnom namešteno. Neka obnove fanzine koje smo mi imali u ex-Yu, gde smo objavljivali svoje radove. I da se okupljaju oko punka. Kakve političke stranke koje samo unose zlu krv među nama! Mi smo imali Punk Prisnu Porodicu. Nije nam bilo važno koje si narodnosti, koje vere. Bili smo kao braća i sestre i pomagali se. Meni su punksi, od njihovog džeparca, štampali knjige “RNR Warriors”, “Žuti ker”, “Deca starog Bakunjina”, “Mars punk strugle for life”, “Loši dečaci”, “La džungla”, “Diler”… Kad se knjige pojave, podelimo primerke po principu ko je s koliko novca učestvovao. Recimo, krajem osamdesetih pisao mi je iz vojske regrut Siniša Dugonjić. Kad je oslobođen daljeg služenja, upoznali smo se, upoznao sam ga s punksima te je od tada i on punks. Sad režira autorske igrane filmove. Nedavno sam glumio u njegovom filmu “Pojačalo i gitara”, po priči Slobodana Tišme, koji je posle mene najstariji punks. Glumio sam Tišminog oca koji se suprotstavlja da mu sin bude punks.

Planovi? U srpnju vas u Zagrebu očekuje promocija “Vodiča kroz Krležu” što ste ga objavili u koautorstvu s Danielom Radočajem.

Daniela Radočaja znam već 18 godina. U jeku ratova dopisivali smo se i, zamislite, njegova pisma su mi stizala, i moja njemu. Kaže, otpočeo je da piše čitajući moje knjige. Posle je opremio mnoge moje knjige. On i njegova majka opremili su likovno moj roman “Plastično lice”. A zajedno smo Raki ja objavili “Čizme slobode”, drugo dopunjeno izdanje, “Nuda Veritas” – naša punk/hc proza – te punk roman “Vodič kroz Krležu”. Imamo materijala i za “Vodič kroz Krležu 2”. Opremio je i neke moje knjige koje su prevedene u Americi.
Inače, meni je Zagreb ostao isti jer uglavnom kontaktiram s punk scenom. Imam s njima anegdote. Ne vole da ulaze u katedrale, a ja uđem, čisto informativno. Dugo je bilo zabranjeno ići u crkvu. A ja sam sredinom šezdesetih ušao u šabačku pravoslavnu crkvu pa me je neki omladinski aktivista optužio. Eto, kršten sam, eto, idem i dalje u crkvu. I pozovu me u Komitet na saslušanje. Kažu da više ne ulazim u tu našu crkvu. Ja iz šale pitam: “A mogu li u katoličku?” Šabac ima katoličku crkvu. Oni kažu da može, plašili su se valjda ako kažu da ne može, da razbijaju bratstvo i jedinstvo. Pa sam redovno odlazio u šabačku katoličku crkvu, slušao časne kako sviraju orgulje i pevaju, pa sam zavoleo orgulje. I kad je Rajmond Ruić komponovao na moje stihove i pitao koji bih instrument voleo da ubaci, ja kažem – orgulje!
Na kraju, zahvaljujem vam se što ste se setili mene i pružam vam podršku u vašem nastojanju da se umetnost ponovo izdigne iznad politike i politikanstva.

Želimo vam puno uspjeha u daljnjem radu i životu. Još jednom, veliko hvala.
Razgovarali: Ivan Glišić i Tamara Modrić
(fotografija: Siniša Dugonjić; portret u stilu Che Guevare: Panker Šoić, posljednja fotografija iz privatne zbirke)
Intervju prenesen sa stranice Studija TiM

Predstavlja nam se: Andreja Malta

Jučer je na stranici Studija TiM objavljen intervju sa zadarskom književnicom Andrejom Maltom. Mi ga prenosimo na našim stranicama, kao što ćemo i nastaviti s nizom intervjua s našim autorima i suradnicima kako bismo ih bolje upoznali.

P: Bok, Andreja. Drago nam je što si pristala na ovaj virtualni intervju i, naravno, što sudjeluješ na “najboljim književnim stranicama” poput Književnosti uživo ili Studija TiM (ha, ha, ha). Dobro, sad ćemo se uozbiljiti i krenuti…

O: Pozdrav Tamara! Veliko mi je zadovoljstvo što si me pozvala na ovo virtualno čavrljanje povodom mog sudjelovanja na “najboljim književnim stranicama”… Književnost uživo i fb Studio Tim.

P: Kako si?

O: Pa mogu reći da sam još uvijek jako dobro usred ovog svjetskog kaosa, recesije i ostalih osobnih nedaća koje nas svakodnevno prate na našim životnim putovima.

P: Tko je Andreja Malta?

O: Andreja Malta je prije svega žena. Žena s dvije domovine – Slovenijom, gdje je provela djetinjstvo, i Hrvatskom, koja je spletom okolnosti postala njezin dom. Poetična, senzualna, sposobna zapažati, uočavati, analizirati, ljubiti, patiti i biti tvrdoglava. Zatim je majka i nona dvojice malih nadobudnih dječaka. Potom strastvena čitateljica i ljubiteljica knjiga i na kraju, kao kaže Vedrana Rudan za sebe, pomalo i “pisačica”, ha, ha, ha…

P: Tvoje kreativno stvaralaštvo počinje od…

O: Moje kreativno stvaralaštvo počinje od osnovne škole, negdje od četvrtog-petog razreda. Tada sam napisala prvu pjesmu koju je uspjela do danas sačuvati moja teta, toliko joj se svidjela. Kasnije, u višim razredima, priključila sam se literarnoj sekciji gdje sam bila prilično uspješna i aktivna. U srednjoj školi sam samostalno nastavila s pisanjem, pišući povremeno kratke priče za tadašnji popularni ljubljanski tjednik “Mladina” koji još uvijek izlazi. U to vrijeme se za objavljene priče primao i honorar tako da sam spajala ugodno s korisnim. Pobijedila sam i na jednom natječaju za kratku priču u “Nedeljskom dnevniku”. Kako sam se vrlo mlada udala i postala majka, dugo nisam imala prilike pisati, tako da sam se toj svojoj ljubavi vratila 2006. godine, nakon jednog životnog kraha koji sam ipak uspješno prebrodila.

P: O čemu najradije pišeš?

O: Hmmm, kada malo bolje razmislim, pišem o svemu pomalo. Ima tu sjećanja na djetinjstvo, mladost, ljubavi koje su došle i prošle, onda nešto socijalne tematike, incesta, ženske problematike, priča o životinjama, pogotovo o mačkama koje doslovno obožavam ha, ha, ha…

P: Proza ili poezija?

O: Nedavno je izašla moja prva dvojezična zbirka poezije s nekoliko kratkih priča, što je pomalo netipično za mene. Pjesme mi nisu prioritet, ali eto, dogodilo se i to. Moj svijet je definitivno proza. Svijet u kome je “sve po mom”, svijet u koji pobjegnem kada osjetim da sam preopterećena stvarnošću i da je definitivno došlo vrijeme da iz sebe izbacim ono što me smeta, raduje ili na neki drugi način izazove inspiraciju da se “kreativno povučem”.

P: Što misliš o “virtualnoj književnosti”, sudjelovanju na književnim fejs stranicama, općenito o tom novom fenomenu?

O: Što se tiče virtualne književnosti, sudjelovanja na književnim fejs stranicama i sličnom, definitivno sam ZA. Mislim da je to dobra inovacija koja omogućava brzi protok i širenje informacija, pa tako i književnosti.

P: Tiskana ili e-knjiga?

O: Jedno i drugo. Tiskana knjiga ima svoju čar koji ti donosi dodir i miris papira, ono na što smo naučeni od djetinjstva. E-knjiga, definitivno praktičnija, omogućava brže širenje, pa čak i čitanje.

P: Nekako su, mišljenja sam, najviše odjeka imale tvoje “Minuit socolate” i “Zdravo, fino, Čokolino… mljac!” u kojima si baš ono potpuno usmjerena na ženske teme, odnosno na žene u nadasve dobrim 40-ima. Vidiš li sebe možda u tzv. ženskom pismu?

O: Ha, ha, ha, da, ona “Minuit socolate” nastala je tako spontano i u jednom dahu, ali uz strepnju kako će biti primljena jer je ipak, moraš priznati, malo “izvan okvira”. Mislim da se ljudi još uvijek previše naginju nekakvim formalnim, moralnim klišejima na koje su naučili i koje su prihvatili. Zašto neke stvari ne napisati takve kakve su, bez uljepšavanja i ostalog kiča? No, na moje ugodno iznenađenje, mislim da se stvari možda ipak pomalo pomiču prema prihvaćanju malo drukčijih formi izražavanja.

Žensko pismo mi je inače omiljena tema. To su stvari koje me zanimaju i o kojima dosta znam. Pogotovo o ženama koje su u fazi spoznaje da je mladost zaista prošla, da dolazi druga, zrelija dob i da se treba s time suočiti, htjele one to ili ne. Neke to prođu bez problema, a neke malo teže prihvate. Da, svakako vidim i sebe u tom pismu.

P: Što planiraš u skoro vrijeme?

O: U skoro vrijeme planiram dovršiti zbirku kratkih priča usmjerenu baš na tu žensku tematiku, žena u dobrim četrdesetima, s jednom nogom u pedesetima, ha, ha, ha…

P: Znamo da si aktivna u zadarskoj literarnoj skupini ZaPis pa nam reci nešto o tome…

O: Da, aktivna sam u Udruzi zadarskih neafirmiranih pisaca ZaPis skoro od samog početka osnivanja. Udruga postoji od 2009. godine i okuplja članove različitih stilova, godišta, spolova… pjesnike i prozaiste. Cilj nam je međusobno druženje te pomoć savjetima i kritikama povodom stvaranja vlastitih uradaka, zabavljanje drugih ljudi svojim literarnim uradcima na književnim večerima koje redovito priređujemo. Povremeno kao goste zovemo već afirmirane hrvatske pisce. Do sada smo ugostili Juricu Pavičića, Antu Tomića, Zorana Ferića, Romana Simića Bodrožića, Tanju Mravak i druge, da sad ne nabrajam dalje. I bit će ih još, nadam se! Prošlog smo ljeta organizirali u Zadru “Kalibar bestival”, festival književnosti u suradnji s nakladničkom kućom Algoritam, čiji je cilj bio prikazati najbolje od aktualne lokalne književne scene uz glazbeni i izložbeni program te uz predstavljanje naslova čiji se prihod od prodaje donirao u humanitarne svrhe. Također smo izdali i zajedničku zbirku kratkih priča naslova “Samo ti pričaj”. U svakom slučaju, očekuje nas bogato proljeće, između ostalog, tijekom svibnja i lipnja dogovorena je razmjena s riječkom udrugom Ri Lit, što mislim da je i više nego dobro.

P: I za kraj, nadam se tvom daljnjem sudjelovanju na našim stranicama i šire, dakako. Želim ti puno uspjeha… i do skorog “live” susretu u Rijeci ili Zadru. Lp

O: Na kraju bih htjela zahvaliti tebi, Tamara, “najboljim književnim stranicama” … Književnost uživo i Studio TiM na sudjelovanju i ovom našem razgovoru. Suradnja se svakako nastavlja, nadam se na obostrano zadovoljstvo. Zahvaljujem također i na dobrim željama za budućnost, a pogotovo se iskreno veselim i jedva čekam skori “live” susret u Rijeci ili Zadru!
Srdačan pozdrav tebi i ekipi!

P. S. Razgovarale su Andreja Malta i Tamara Modrić.

(fotografija: Vladimir Šantić)

Zašto Književnost uživo

S Milanom Zagorcem o novom projektu na Facebooku, ‘Književnost uživo’, razgovarao je Neven Svilar iz Bookse

Nedavno smo na našem portalu pisali o Facebook projektu pod nazivom ‘Književnost uživo’ kao mjestu kontinuiranog susreta s aktualnom produkcijom, bilo da je riječ o piscima amaterima, bilo da su u pitanju iskusni autori, odnosno profesionalci. O smislu ove stranice odnosno o ciljevima njezinih autora razgovarali smo s pokretačem projekta Milanom Zagorcem.

Živimo u zemlji u kojoj, prema nedavno objavljenim podacima, 52% stanovnika u proteklih 12 mjeseci nije pročitalo niti jednu knjigu. Kako ste se u takvom jednom okruženju odlučili na pokretanje ovog projekta?

Upravo zato. Mi, kao mali izdavači (radio sam u ICR-u iAdamiću, ali i u svojoj kući Studio TiM), bili smo ‘prve žrtve’, mi smo osjetili svu snagu urušavanja sustava prodaje, distribucije i potpore knjizi (jasno, radi se o javnom novcu, i to još izvan Zagreba). Usudio bih se reći da smo došli ne u predinfarktno stanje, nego smo duboko već u post mortem stanju. Dakle, izdavačka je scena kao srce književnosti (a nije izdavaštvo samo književnost nego i brojne druge usluge koje su u međuvremenu ‘umrle’) gotovo izbrisana, od nje su ostale sjene i ljudi koji su u njoj radili i godinama znali da nešto nije u redu. Ministarstvo se kao najodgovornije u ovome sustavu pokazalo posve tromo i nezainteresirano. Godinama je uočavan pad interesa za književnost, sustavno je izlagana, pa ne bih rekao ruglu, ali je svakako omalovažena i podcijenjena, godinama se uočava loše strukturirana i dobi učenika neprilagođena lektira, godinama se vidi štošta, no sad izlaze van brojke o kojima smo sve znali ali se nismo usudili pričati. Ipak, jednu stvar smo znali: potreba postoji. Kako za artikulacijom, tako i za njezinim čitanjem. Potreba je još i veća nego se čini. Ipak je riječ o godinama i godinama zapuštenosti cijelog humanističkog područja. A znamo i za zakone očuvanja energije: ona nikad ne nestaje, samo mijenja oblik. Ne mogu šarene laži medijske mašinerije – šou programi, neprekidna zabava, samo zabava – zamijeniti iskonski kontakt sa živim riječima i ljudima koji se nalaze sad i odmah s druge strane virtualnog stola.

Koja je zapravo osnovna ideja koja leži iza projekta ‘Književnosti uživo’?

Upravo ovo što sam spomenuo: želja za živim kontaktom s drugim ljudima, ne samo pisaca s piscima, iako oni međusobno komuniciraju, nego i s ljudima koji nisu pisci, ljudima koji rade na ETF-u, u Ericssonu, u bolinicama, bilo gdje… Potreba za komunikacijom, naročito umjetnički rafiniranom, visoko je u svačijem sustavu potreba. O tome sam i govorio u postu na blogu Aksiomatični Milan.

Zašto upravo Facebook? Što nude društvene mreže u smislu popularizacije književnosti?

Ja, ali i svi moji kolege (Alen BrabecAlen Kapidžić, Igor BelešRobert VrbnjakTamara ModrićZoran Žmirić iSlaven Jelenović) koji su pokrenuli ‘Književnost uživo’ su dugo na Facebooku. Godinama. Štoviše, iza nas su godine eksperimentiranja s drugim mrežama, s blogovima, s drugim vidovima kontakata, s Issuuom i Scribdom. Facebook je dakle mjesto susreta mnogo ljudi. Naravno, svi do jednoga smo proizašli iz klasičnog, tiskanog izdavaštva.

No, ono se više ne da spasiti. Riječ je o tome da ako će netko odriješiti kesu, a nakon toga netko te knjige kupovati, tad će se spasiti i tiskana knjiga u današnjem obliku. Ovako činimo dvije stvari: približavamo književnost i proces njezinog nastanka njezinoj izvornoj svrsi – komunikaciji, prijenosu stiliziranog sadržaja, prijenosu mita, priče, kako želite, a s druge strane, potičemo korištenje društvenih mreža i za druge svrhe osim stavljanja idiotskih statusa tipa ‘jedem’, ‘evo me na zrću :)’ i ‘swatkice jedna dwoljasta’ i slično. Osim toga, fotografija, odnosno ilustracija kao dobar vizualni atrakt privlači pažnju čitatelja. Sve činimo da privučemo čitatelja i da ga zaineteresiramo. S druge strane, sve činimo da pisci rade još bolje. U svega dva tjedna postojanja mogli bismo izbaciti doslovno jednu izvrsnu knjigu pjesama i jednu dobru zbirku pripovijedaka. I to ćemo i učiniti. Uskoro izdajemo časopis naziva Književnost uživo, jasno u e-obliku. Dakako besplatan. O načinu financiranja ćemo misliti kasnije. Osnovni postulati su besplatnost i dostupnost.

Što mislite koje mogućnosti se otvaraju ovakvim konceptom promoviranja književnosti, odnosno kulture čitanja?

Zacijelo ogromne mogućnosti, ali kojih jednostavno nismo svjesni. Nužan nam je intenzivniji kontakt s drugim jezičnim područjima. Naročito engleskim. Svakako puno veći kontakt i puno veća distribucija sadržaja.

Otkada su nastali Facebook, a kasnije i Twitter, književnost je odmah postala vezana uz te mreže, no kod nas to nije bio slučaj. Mislite li da je kod nas još uvijek zapostavljen ovaj fenomen? 

Oficijelna kultura je ovisna o, zamislite, kolektivnim ugovorima. O plaćama zaposlenih, hladnim pogonima, o ravnateljima, o kazalištima koja su ostala u vremenu koje ne postoji više ni u snovima. Izdavaštvo je najprije doživjelo izlazak na tržište, ali pojam tržište je kod nas ironija. Ono jednostavno ne postoji ni za puno konjunkturnije proizvode, a kamoli nešto što zahtijeva i kulturološki i civilizacijski nivo, ali i interes, znatiželju. A što kod nas pobuđuje znatiželju? Afere? Politika? Čak su i starlete ofucane, kod nas znatiželju kućanica eventualno izaziva neki lijepi turski glumac. Mi živimo u društvu bez istinske znatiželje i bez želje za istraživanjem. A kulturu, kako bi se to mladenački reklo, ‘ne doživljavamo’, to je nešto dosadno, glupo, za penziće, za nikoga. Osim ako se medijski ne promovira, kod nas ne postoji istinski kulturni projekt koji izaziva pravu znatiželju. Ne vjerujem ni da je Picassa odgledalo dovoljno stvarno zainteresiranih gledatelja. Ne mogu ga staviti u kontekst. Zapravo, ne razumiju. Zamislite onda da imamo izložbu jednogDe Chirica? Ili, ne daj bože, objavimo njegov roman? Ponavljam, mi smo tromi i kruti. Nije to samo stav o gay vjenčanjima ili ćirilici, to je opće stanje duha u kojem nema razlike imate li ovakav ili onakav stav. Eto, zato je Facebook za mlade. To je za djecu koja nemaju što raditi. Ne za kulturu. Njoj je mjesto u muzeju. U koji nitko ne ide.

Smatrate li da i naši izdavači žive u prošlosti? Odakle taj otpor prema društvenim mrežama, je li u pitanju zastarjelo poimanje onoga što neki nazivaju ‘visokom kulturom’?

Riječ je o tromosti i krutosti. Kod nas je kultura općenito ostala zamrznuta i posve neokrznuta ogromnim i društvenim i tehnološkim promjenama. Sjećam se prije nekoliko godina, kad sam tek krenuo sa suprugom u vlastitu izdavačku avanturu, većina knjižničara nije primala ni e-mailove. Samo faks. I to je bilo nedavno, 2007. odnosno 2008. godine. Zaboga, već se tad govorilo o fenomenu Facebooka.

Ipak, dio ljudi je svjestan, ne samo u izdavaštvu, da je stanje loše i da su promjene nužne. I dio ljudi se dobro snalazi na društvenim mrežama, ali ipak je još uvijek riječ o manjini. Ostalima služi za lurkanje i stalkanje prijatelja iz srednje škole.

Razgovarao Neven Svilar

27.06.2013