Arhiva kategorije: Razgovor

Interview: Ivan Zrinušić

Razgovarali smo sa osječkim pjesnikom Ivanom Zrinušićem, čestim gostom na Književnosti uživo o novoobjavljenoj knjizi Najbolje je da se ne javljaš, i o…svemu drugome pomalo.

Recite nam nešto o sebi – kada, kako, kojim povodom ste počeli pisati? Kako ste se razvijali?

‒ Ne sjećam se povoda. Zapravo, mislim da ga i nije bilo. Kao tinejdžer pjevao sam i pisao tekstove u hardcore punk bendu. Od raspada tog benda do prve knjige prošlo je desetak godina, premda su poezija i proza i u međuvremenu izlazile u periodici. Razvijao sam se sporo i još sam u razvoju.

Koliko ste knjiga objavili do sada i koje? Koliko se izričaj mijenjao tijekom vremena? Kako je došlo do suradnje sa Zdenkom Franjićem?

‒ Pet knjiga: Netko nešto ništa, Bilirubin, Vidiš kako je lijepo, Tri mrava i posljednja, izišla iz štampe prije koji dan, Najbolje je da se ne javljaš. Radi se o nezavisnim izdanjima koja se ne mogu kupiti u knjižarama, nego se naručuju izravno od izdavača ili od mene.

Zdenko Franjić pokretač je underground glazbene izdavačke kuće Slušaj najglasnije!, u sklopu koje, u ediciji Bratstvo duša, objavljuje i knjige. Poznajemo se od sredine devedesetih, a prije nekoliko godina na nekom koncertu dogovorili smo slaganje prve knjige. Rukopisi su ulazili u uži izbor na raznim ‘velikim’ natječajima, no uvijek je ostajalo na tome. Možda je tako i bolje. Kod Zdenka nema pretencioznosti i intelektualističkog natpišavanja. Radi se na danu riječ, a sâm autor praktički je i urednik knjige. Sve to pruža veliku slobodu, ali, kako se radi po principu ‘uradi sam’, zakinuti smo za snažniju distribuciju. No onaj kojeg zanima naći će.

Što se promjena u izričaju tiče, vjerujem da sam sada malo bliži onomu što zapravo želim reći. Nisam najponosniji na baš sve što je ukoričeno.

Pobliže o novoj knjizi: o čemu progovara, koji su bili motivi za pisanje?

‒ Motivi za pisanje uvijek su isti: olakšati malo samomu sebi, ako je moguće. A ako se usput podigne i mulj kakve barice literarnog svijeta, tim bolje. Moram reći da je za omot nove knjige zaslužna umjetnica Jelena Šimunić, na čemu joj velika hvala. Omoti svih ostalih knjiga djelo su fotografa Nikice Mihaljevića, na čemu mu velika hvala.

Kakvi su vam planovi za bližu budućnost?

‒ Pozvan sam na samostalno čitanje 12. 5. u Osijeku pa ga planiram i obaviti. Za kasnije stvarno ne znam. Bit će to promocija posljednje knjige, ali i ranije objavljenih knjiga.

Slavonska rock scena dio je i vaše životne priče. Koliko je rock/punk/indie estetika utjecala na vaše pisanje? Glazba i glazbena supkultura na vas kao osobu?

‒ U dječačkoj dobi u punku sam, između ostalog, bio pronašao utočište od neiskrenosti i prenemaganja. U razdoblju 1991. ‒ 1992. g. bili smo primorani brzo odrasti, a poslije toga naprosto nismo imali želudac za glazbu s top-lista i život s naslovnica šarenih časopisa. Inače, nemam ništa protiv ljepote, ali pretjerano ulaštena vanjština obično ukazuje na sasvim prosječnu nutrinu. Da se ne shvatimo krivo, punk prije svega doživljavam kao stav, kao individualizam. Druga je stvar to u što se on u posljednjih 20 godina pretvorio. Ne bavim se uobičajenim pankerskim temama, ako tako nešto uopće postoji.

Kakva je, po vašem mišljenju, književna scena u Osijeku? U Hrvatskoj općenito? Što smatrate dobrim, gdje joj vidite zamjerke?

‒ Ne pratim pretjerano aktualnu književnu scenu, niti me ona pretjerano zanima, pa bi možda bilo bolje takve ocjene ostaviti književnicima. Što se Osijeka tiče, istaknuo bih sjajnu književnu kritiku i esejistiku Darija Grgića, no bojim se da on on ne pripada nikakvoj sceni.

Koji su vam književni uzori, preporučujete li koga?

‒ Nemam uzora, ali smatram da se isplati pročitati Lovecrafta, Célinea, Hamsuna, S. Andersona, Hellera, Houellebecqa, D. Cvitana, Marunu, Rajkija, Karakaša, Valjarevića, Bektaša… Nije da ih nema.

Da li vaše pjesme nose političku poruku?

‒ Ljudi se u literaturi znaju skrivati godinama, desetljećima, no u politici u pravilu vrlo brzo pokažu svoju skatofašku suštinu. Da se mogu domisliti političke poruke koja bi mi se činila smislenom, možda bi u pjesmama bilo i toga.

Čemu ste skloniji, poeziji ili prozi i zašto?

Ispada da sam skloniji poeziji, ali zapravo se radi isključivo o lijenosti. Dobar dio pjesama, uz manje preinake i pokoju dopunu, prošao bi kao kakav kraći prozni oblik. No polako se nakupljaju i kratke priče pa možda i one jednom budu objavljene kao knjiga.

Razgovarao: Moris Mateljan

Promocija nove Zrinušićeve knjige je osječkom Cadillacu, 12. 5. 2014. u  21 h.

Darko Cvijetić: Umjetnost nam je u opčinjenosti množinama i vračevim bojama na licu

1782064_10202261891683749_513942101_nPotrebu za umjetnošću ima samo biće koje osjeća i žudi slobodu, koje se osvijestilo da postoji. Umjetnost je kao potreba bivanje u svijetu koji je deprovincijaliziran. Već u toj potrebi iscrpljuje se priča o cvrčku i mravu, jer ta se potreba ne može tržiti. Odvojenost od ljudi traje samo dok se ne razbudi JA. Čim množina nestaje rađa se potreba za umjetnošću, tako i za pjevanjem.

Darka Cvijetića nije najjednostavnije predstaviti. Ponajprije glumac i kazalištarac iz Prijedora (što samo po sebi već vuče neke vrlo malograđanske asocijacije o “pjesniku/umjetniku iz provincije”, pa nas zrcalno suočava s vlastitom snobovskom pozom), pa ipak prije svega pjesnik. Čovjek s kojim teško možete voditi razgovor o svakodnevici, a da on ne postane propitivanje dublje paradigme, onoga iza, onoga što se nalazi iza/izvan kulisa. Možda upravo zbog toga što se radi o čovjeku od teatra, možda je upravo zato toliko interesantno to što se nalazi iza kulisa, dakle, što gledatelj ne vidi.

Bloger, kolumnist (na tacno.net), književnik, umjetnik širokog zamaha, Darko Cvijetić je jedan od onih suradnika koji vas drže u stanju budnosti, ne dozvoljavaju da potonete u san. Njegova je ratna poezija, odnosno poezija s motivima iz rata puno više od samoga rata, ona je ono granično grozničavo stanje u kojem postavljamo ultimativna pitanja našega ja. Potreseni svime što smo u stvarnosti vidjeli, ali tek sada obradili mentalno, dolazimo i do ovoga razgovora.

Milan Zagorac: Darko, mene je nekako pogodio u pleksus vaš opus vezan uz rat, nisu to samo Mačići… Radi se o toj potrebi/poziciji Antigone, o pokopavanju mrtvih koji trebaju biti odžalovani, oplakani, pokopani, e da bi se moglo naprijed. S druge strane, čini mi se da poeziji dajete jedan težak zadatak, iako joj naglas odričete sposobnost mijenjanja ovakvog svijeta… Možete malo čitateljima našeg portala pojasniti ove izuzetno teške pojmove?

Darko Cvijetić: Pa jeste – dajem poeziji pretežak zadatak, a to je da ima tu moralnu antigonalnu drskost, da brani čovještvo usprkos svemu. Nešto kao anđeo koji sjedi i promatra ratnu razmjenu poginulih. Vjerojatno je užasnut. Onim što čuje od onih koje razmjenjuju. Ali je zato anđeo.

1970366_10202423690368615_1493358988_nMilan Zagorac: Kako, onda u današnjoj Bosni, ovoj sada, kako, dakle, u toj zemlji odnjegovati taj JA koji može postati MI, dakle, ne hrpu nula svrstanu na ovu ili onu stranu (entitetsku ili neku drugu), nego pojedince koji čine MI… Čini mi se da ste vi jedan od najdubljih baritona suvremene beha književnosti, pomalo izvan onih političkih i “nevladinosektorskih” tzv. mirotvornih glasova, pravi glas vapijućeg u pustinji, dozvolite mi tu slobodu.

Darko Cvijetić: Čim se JA oformi, čim se uspostavi, probudi kao JA, ono više nema potrebu za MI, nego za drugim JA. A ta je potreba potreba suodnosa s Drugim, Drugačijim. Onim pored sebe. I taj je odnos poetski čim se doda malo svjetla iznad. No, KAKO odnjegovati probuđene ljude željne slobode i deprovincijalizacije odnosa sa svijetom – to je sigurno temeljno pitanje svakog društva. Kako ono ide Konstantinovićevo – “Iskustvo nam je palanačko”…

Milan Zagorac: Povelo me prema tom “palanačkom iskustvu”… Dobro, notorno je to da smo i mi u Hrvatskoj na neki mentalni način “odvojeni od”, znam da ni u vas nije neka velika razlika. Odmah se postavlja dodatno pitanje: je li moguće uopće da umjetnost sudjeluje u toj deprovincijalijaziciji, kada je automatski i umjetnost nešto odvojeno od ljudi, nešto što će čovjek odbaciti s podsmijehom, kao “ono nešto što troši pare, a ne daje ništa”… znate ona koja je kod nas dovedena do apsurda o cvrčku i mravu, gdje je cvrčak neradnik, a mrav mudar radnik… samo, bojim se da su oba zalutala u mračnu šumu…

Darko Cvijetić: Potrebu za umjetnošću ima samo biće koje osjeća i žudi slobodu, koje se osvijestilo da postoji. Umjetnost je kao potreba bivanje u svijetu koji je deprovincijaliziran. Već u toj potrebi iscrpljuje se priča o cvrčku i mravu, jer ta se potreba ne može tržiti. Odvojenost od ljudi traje samo dok se ne razbudi JA. Čim množina nestaje rađa se potreba za umjetnošću, tako i za pjevanjem.

Milan Zagorac: Nije li cijeli Balkan, cijeli postjugoslavenski prostor ostao totalno nespreman na novi svijet a) ne priznajući samoga sebe, ne cijeneći se i b) ne zna što bi radio u velikom svijetu…

Darko Cvijetić: Naravno cijeli postjugoslavenski prostor uopće ne učestvuje u historiji sopstvenog vremena. To je ključna palanačka paradigma nas ovdje i sada. Još nismo u XXI stoljeću, ideje ovoga vremena još uvijek ne dodiruju ove ljude ovdje. I to usprkos svoj mogućoj tehnologiji i umreženosti svijeta. Uzalud, naša viđenja svijeta ostaju unutar maloseoskih imitacija ideologija. Rat je bio samo matematički odgovor na naša plemenske potrebe. Kako smo ga samo spremno dočekali, pjevali mu, ode pisali, igrali za njega oro u blatu s leševima. Plašimo se u kutku šatora, ispod svadbarski nesređenog stola, bojimo se progovoriti od straha. Takva nam je i umjetnost. Sva u opčinjenosti množinama i vračevim bojama na licu.

Milan Zagorac: Vi ipak vjerujete u to da umjetnost može preobraziti, promijeniti, transformirati čovjeka. I da, posebno se to odnosi na BiH stvarnost ovoga trenutka: koliko je to moguće i ukoliko je moguće, koliko to iscrpljuje, koliko traži, koliko vas uzima. Vidim da ste onaj pomalo leonardovski širok um, u mnogo ste područja i u svima ste dobri. Koliko sve to skupa troši čovjeka? Koliko ostavlja prostora za sebe?

Darko Cvijetić: Nemam više nijednu iluziju o ovoj nesretnoj geografiji. Presijed sam danas. Sve je jasno. Davno sam svoje pjevanje shvatio kao namucavanje na nisku promašaja. Godine 1996. u Beogradu sam, u tadašnjim RASKRŠĆIMA, ediciji čuvene Književne omladine Srbije, objavio stihozbirku koju sam nazvao HIMENICA. Neologizam od Imenice i Himena, zapravo je potraga za Riječi, toliko nevinom da bi se na njoj moglo plakati. Ta, Nevina riječ, možda je Neizgovorivo, ona Riječ s početka Evanđenja po Ivanu. U dvadeset godina ruinirali smo Jezik. Uništavali smo ga kako smo htjeli – palili ga, minirali, sjekli, kopali, davili… gotovo da nema Riječi koja nije prošla teror banaliziranja i ubijanja jednoznačjem. Otud, odmah po ratu, moja žeđ za prariječju, za nevinom imenicom, onom koja je još ostala u neizgovorenosti i tako se spasila od južnoslavenskog jezikoubijanja. Lijepi jezik, lijepo gori. Na njega se mogu lijepiti slike upaljenih sela.

Milan Zagorac: Dakle, ovo sasvim otvara pitanje krivnje. Nevinost-krivnja, ne ova sudska, pravnička, ne neka kriminalna krivnja, nego baš ova edipska, evanđeoska, biblijska (adamovska), krivnja koja je s one strane, ona metafizička: oprostite što pitam tako direktno – jesmo li mi/vi umjetnici tu da je razriješimo, osvijetlimo, otpustimo… jesmo li mi ti edipi, te oedipe maas…

Darko Cvijetić: Meni je najbliže osjećanje poraženosti, tup osjet izigranosti. I to izigranosti upravo od ljudskog. Moguće je da se moj jezik hrani tim porazom, tim osjećanjem promašaja. Jezik ozlijeđivan ratnim pokličima, kojeg pokušavam restaurirati, oporaviti, doraditi za jedno više pjevanje. Naravno da smo krivi. Proces se uspostavlja spram sebe i vječito traje bez obzira jesmo li mi zločinci ili ne. Osjećanje zlo-činstvenosti imanentno je probuđenom ja. To zna svaki pjesnik, za taj hod po tamnom u nama. Taj pokličima juriša i rušenja ozlijeđeni jezik, pun je krivnje. Valja ga čuvati, gazama je još povijen. Doći će oni koji će Dobro pjevati na istom ovom jeziku, i tada će to ovdje biti ode, panigirici, ali barem neka ne odjekuju kasarnama.

Milan Zagorac: Koliko objektivno procjenjujete svoj doseg, svoj utjecaj. Ima vas u e-medijima, imate sigurno utjecaj u Prijedoru u kojem i režirate i glumite, sigurno vas poznaju u medijima u cijeloj regiji, pa koliki je taj utjecaj, jednostavno rečeno, ima li ljudi koji na vas reagiraju, koji se mijenjaju, koji postavljaju prava pitanja. Vaša je poezija puna esencijalnih pitanja, a vaš teatar pun uloga koje su mitske, duboko metaforičke. Pitam i zbog performansa Jelene Topić iz Prijedora koji je bio viralni hit i koji nije nikada baš postao jasan: o čemu je bila zapravo riječ.

Darko Cvijetić: Taj utjecaj, o kojem govorite, mislim da je vrlo mali, kazavši objektivno. Ponekad radim s mladim ljudima koji dođu u Dramski studio našeg pozorišta. Taj bliski kontakt, prijenos emocija, jasan govor o problematici vremena u kojima im se odvija djetinjstvo – mladost, jest način na koji se može utjecati na njihove senzore. Zahvaljujući internetizaciji svaku večer možete konzumirati npr. filharmonijski koncert uživo iz kakve metropole. Možete sjediti i na glečeru, a blogovati na platformama svjetskih listova. Ta dostupnost vrhunske duhovne baštine ljudskoga roda jest zapravo nevjerojatna. FENIČANKE, MATERIJALI je predstava koju sam skoro radio u Pozorištu Prijedor i ona se odigrava pred pedesetak gledatelja. No, ništa vas ne spriječava da snimite projekt, pustite u Mrežu i u roku nekoliko mjeseci predstavu pogleda 20 hiljada ljudi. Možete dakle i u Prijedoru proizvoditi kazališnu umjetnost za par desetina hiljada ljudi. Važno je da taj Proizvod bude umjetnički validan i da vas svjedoči u svojem vremenu. Samo tako nekome u Mađarskoj ili Finskoj može ponovno pasti na pamet da pogleda vašu kazališnu umjetnost, stvorenu na nekoj planetnoj točki čije su koordinate geografski nebitne. Tzv. slučaj Jelene Topić, i njezina šutnja na Trgu u Prijedoru, upravo tu pogađaju.

Milan Zagorac: Evo još jedno pitanje, a čini mi se da time zatvaramo krug od početka do kraja: nije li onda pisac jedna vrsta proroka i to onog proroka koji nosi neki evanđeoski sadržaj ljudima koji nisu spremni na njega. Sav sam u takvim dojmovima, nisam ni teolog ni klerik, ali jednostavno mi ostavljate takvu impresiju, morate me ispričati. Je li riječ o tome da je pisac, ali s velikim P, dužan širiti taj sadržaj, pa makar i po cijenu vlastite ovozemaljske štete. Širiti tu “evanđeosku misao, riječ” koja djeluje kao obraćenje, spasenje… Pa, sad, ako uspije, uspije, ako ne, nema veze, uvijek dođe neki novi prorok među djetinjaste. Ili se pak integrirati i postati dio sustava? Djelovati iz sustava, pa makar i prikrivajući svoj pravi identitet

Darko Cvijetić: Mislim da spisateljstvo nema misiju. Da pisac s velikim P ne postoji… Poziv na pjevanje, poziv da se uđe u sebe i otkrije svijet, podjednako čudovišan kao i sloboda darovana nam udisanjem, poziv je na bivanje… Poziv da se oprljujemo na najvećim vatrama duha, da budemo dobri ljudi, da bivamo, da jestamo kao oni koji jesmo, jest poziv da ostavimo sopstvene ribarske planove, da ostavimo obalu i obogatimo ovaj svijet i sobom. Tako je i Apostolima kazano. Uvijek smo dijelom sustava, ali sustavu ne bi smjelo biti svejedno tko ga čini i koja snaga ga pokreće. No, naše je da budemo original. Da svedočimo sebe i po sebi. Da svoj prah ponosno ponesemo, ovako pozorno zaliven vodom i da njegovo mrvljenje, koje nas nahodi, bude zvuk dostojan bivanja vodopada ili ruže.

Milan Zagorac: Darko, bilo mi je izuzetno drago razgovarati s vama.

Darko Cvijetić: Bilo mi je čast razgovarati s Vama za Književnost uživo…

Fotografije: FB zbirka Darka Cvijetića

 

 

Predstavlja nam se… Ingrid Divković

Ingrid Divković nekako je postala sinonim za pozitivne vibracije na našoj fb stranici. Ona je mlada, lijepa i uspješna u svom poslu. Pa pročitajte o čemu smo sve razgovarale…

Ingrid, možete li nam na početku reći par riječi o sebi?

Već na početku citirat ću samu sebe: “Ja sam ono što nikada ne biste pretpostavili. I nisam ama baš ništa od onoga što bi se moglo reći na prvi pogled.”
A sad za ozbiljno. Diplomirana sam profesorica hrvatskog jezika i književnosti i filozofije. Nesuđena profesorica – na svu sreću. Emotivac sam kakvog nema, serijski monogamna ovisnica o ljubavi i kao po šabloni skrojeni nepopravljivi idealist. Sloboda misli, govora i djela moji su životni pokretači. Volim -izme pa njima završavam – antikonformist, egalitarist, hedonist, pacifist i idealist.

Autorica ste self-help priručnika “J..e li vas ego?” koji je imao dobar odjek i putem promocija i putem medija. Koliko ego uistinu opterećuje čovjeka u njegovu djelovanju na poslu, u obitelji, među prijateljima…?

O opterećenosti egom bi se dalo raspravljati danima. Jednom prilikom sam izjavila kako je ego na svojevrstan način drugo lice suvremenog svijeta. Kao takav opterećuje nas na svim poljima života. U poslu da ne govorim, ali začudo u posljednje vrijeme sve više i više u obitelji i intimnim odnosima dvoje ljudi… Živimo u zbrkanom, narcisoidnom svijetu. Plodno tlo za gospodina Ega. No, na sreću, mi smo ti koji biramo koje ćemo sjeme posaditi u svoju zemlju…

U jednoj sam knjizi pročitala da je taština urođena ljudska osobina, a među najtaštije ljude svakako spadaju pisci. Je li to stvarno tako?

Može biti, ali i ne mora. Zar nismo svi pomalo tašti? Taština, ukoliko je dobro usmjerena, po meni je dobra stvar, baš kao i ego. Ne moramo u svemu tražiti loše stvari. Možda pisce upravo ta nezadovoljena taština pokreće i tjera na stvaranje. Od ničega ništa ne nastaje…

Općenito se kaže da je ženama teže uspjeti u nekom poslu nego muškarcima. Mislite li da se to odnosi i na književni, odnosno spisateljski svijet?

Kod nas svakako, ako izuzmemo uspjeh nekih celebrity spisateljica. U zemlji u kojoj živimo teško je uspjeti u bilo čemu, a o pisanju da i ne govorim. To je svijet za sebe u kojem još uvijek egotipovski vladaju muškarci. Teško ćete kao žena uspjeti bez “dodatnog sadržaja”, neka se nitko ne uvrijedi, ali tako je. Nećemo se lagati.

Nedavno ste pokrenuli svoj blog ingriddivkovic.com. Kako, zašto, s kojom namjerom?

Blog se valjda nametnuo sam po sebi. Nakon godina piskaranja u rokovnike i “mudrih” statusa na društvenim mrežama, shvatila sam da je vrijeme da svoje misli plasiram u nešto “ozbiljnijem” izdanju. Moj službeni blog je na neki način platforma mog cjelokupnog rada i viđenja svijeta. Želja mi je svojim blogom približiti autora čitatelju i obratno. Predstaviti neke nove ljude, mjesta i umjetničke struje. A najviše od svega želja mi je pružiti ljudima oazu pozitivnih misli. Znači, samo pozitiva!

Održavate i radionice kreativnog pisanja…

Upravo tako. Na jesen sam u Rijeci oformila jednu grupu mladih zaljubljenica u pisanu riječ. Ide im jako dobro i doista su talentirane, no žao mi je što nema više polaznica. Mislim da se mladi ljudi boje pisati i čitati pred drugim ljudima. Plaše se kritike i osuđivanja… Trenutno radim i na tome da pokrenem čitateljski klub za žene koje čitaju self-help i sličnu literaturu. Mislim da je takvih žena jaaaako puno.

Neki autori objave knjigu i misle da posao tu staje. Koliko je u svemu tome zapravo važan angažman samoga autora?

Ne kužim kako to misle, posao staje? Posao nikada ne staje. Barem ja tako mislim. Tek tada počinje. Napisati knjigu je najlakša stvar na svijetu (dobro, ne najlakša, ali znate na što mislim), nakon toga slijedi teži dio posla. Predstavljanje svijetu, komunikacija s medijima i čitateljima. Stvaranje i održavanje pozitivne slike sebe. Traženje novih načina dopiranja do ljudi, potencijalnih čitatelja. Pogledajte društvene mreže npr., kolika je njihova moć. Golema. Ukoliko vas nema na društvenim mrežama i u medijima, kao da ne postojite. Surovo, znam, ali istinito. Stoga svaki autor koji želi prodrijeti do ljudi mora raditi. Naporno i predano. Svaki dan u tjednu. S osmijehom na licu. No, to je ipak samo moje skromno mišljenje…

Planovi i želje za budućnost?

Da vam budem iskrena, planova je puno, želja još i više. No, moram priznati da sam s godinama minimalizirala svoje želje, što znači da se sada vodim samo za onima koje su realno ostvarive. Bliski planovi za budućnost su: mala regionalna “turneja” s knjigom u rukama, u planu je i nova knjiga, no ona će pričekati jer je na red došao web blog. Želja mi je doprijeti do većeg broja ljudi (barem onih koji se služe našim jezikom) i otkriti im svoju životnu oazu utkanu u riječi, što znači ostvariti se kao uspješna blogerica. I sponzori su dobrodošli  Potom nova knjiga… itd…

Razgovarale: Ingrid Divković i Tamara Modrić

Više o autorici i o knjizi na njezinoj FB stranici i na blogu ingriddivkovic.com

Fotografija: Josip Čekada

Razgovor prenesen sa stranice Studio TiM

Paralelni slalom: Ana Lukšić & Blago Vukadin

Romani u nastanku, koji se u nastavcima objavljuju na društvenim mrežema, svakako su zanimljiva pojava. No, jesu li i novija? Naime, nekoć se s nestrpljenjem očekivao novi broj tjednika koji je objavljivao nastavke “Gričke vještice” Marije Jurić Zagorke. Gotovo svi poznatiji romani hrvatskog realizma najprije bili objavljivani u nastavcima časopisa. Jedan od takvih primjera jest časopis “Vijenac” koji je objavio prvi hrvatski roman novije književnosti “Zlatarovo zlato”. August Šenoa svojim je djelom toliko zainteresirao same čitatelje da je nevjerojatno podigao nakladu časopisa. Godine 1888. Ante Kovačić objavljivao je u “Vijencu” nastavke svoga romana “U registraturi”.

O tom svojevrsnom fenomenu reći će nam nešto više Ana Lukšić i Blago Vukadin, autori koji su se svojoj publici odlučili predstaviti upravo na takav način, samo kojih stotinjak godina kasnije.

Kako i zašto ste se odlučili na takav korak, odnosno objavljivanje romana u dijelovima na književnim fb stranicama?

Ana: Sasvim slučajno sam krenula u tu pustolovinu. Imala sam nekoliko priča i odlučila vidjeti kakva će biti čitanost. Nisam očekivala takav odjek jer sam se prvi put okušala u takvom žanru.

Blago: Živim u inozemstvu i fizički sam godinama odvojen od “scene”, a fb se pokazao kao praktična mogućnost povezivanja s čitateljima i drugim autorima. Sve se, međutim, događalo spontano i postupno. Nisam na početku planirao objavljivati duže tekstove, ali su me drugi autori s kojima sam u kontaktu ohrabrili svojim pokušajima, pa sam na kraju sam sebi rekao – zašto ne?

Koje su prednosti takvog objavljivanja?

Ana: Prednost je u brzoj povratnoj informaciji sviđa li se to čitateljstvu ili ne. Kako sam do sada već izdala neke knjige, ovaj način mi se čini dostupnijim mnogim čitateljima koji rjeđe posjećuju knjižnice. Gotovo odmah nakon objavljivanja nastavka dobijem povratnu informaciju i vidim kakve su reakcije čitatelja pa me na neki način to usmjerava.

Blago: Feedback autoru je brz i neposredan, a čitatelju, zahvaljujući mobilnim uređajima koje skoro uvijek imamo kraj sebe, tekst je dostupan tijekom cijelog dana. Kontakt između autora i publike je direktniji i brži jer je manje posrednika. Sve te prednosti, kao uostalom i u drugim područjima, ujedno su i nedostaci objavljivanja u nastavcima na fb stranicama jer jako ovise o našim očekivanjima, sklonostima i uravnoteženosti.

Pridonosi li to vašoj osobnoj autorskoj popularnosti?

Ana: Pridonijelo je, ali to mi nije bio cilj, već se to dogodilo usput. Često me poznanici zaustavljaju i žele razgovarati o mogućem ishodu. I tu se ponekad prijeđe granica tog mog osobnog prostora.

Blago: Pretpostavljam da je tako jer štivo brzo pronađe svoje čitatelje, a nije potrebno investirati puno vremena u marketinške aktivnosti. Medij je raširen i dostupan skoro svima pa je i početnicima i autorima koji su, zbog prilika na tržištu, pisali “samo sebi za dušu” idealna mogućnost prvog povezivanja s publikom.

Je li vaš roman već gotov rukopis ili pišete svaka dva-tri dana, slijedeći ritam objavljivanja nastavaka?

Ana: Roman u nastavcima “Usamljena” nije gotov. Ovome sam pristupila čista srca i nemam ni program ni ideju. To je više impresija, odraz trenutka, i to je ono što sam ja. Pišem svakih par dana i nastojim da sam barem dvije priče ispred onih objavljenih.

Blago: Roman “Nikola” je već godinama gotov u gruboj verziji, radnja je dovršena i likovi imaju svoje karaktere, no prije objavljivanja svakoga dijela posvetim se tekstu iz perspektive kritičara i, u pravilu, na kraju izgleda drugačije nego na početku – takoreći je to zadnja šansa za korigiranje. Nakon objavljivanja nema više ispravki.

Kako vaši čitatelji reagiraju na takvo što?

Ana: Kako koji. Neki su nestrpljivi pa me zaustavljaju jer žele čuti nastavak, dok drugi strpljivo čekaju dok se ne pojavi nastavak na fb stranici TiM-a. Kad bolje razmislim, to su uobičajene i očekivane reakcije.

Blago: Čini mi se, na osnovi reakcija onih koji mi se jave, da čitatelji rado prihvaćaju nastavke. Polazeći od sebe kao čitatelja tekstova drugih autora, rekao bih da je praktično jer nemam uvijek puno vremena, ali često imam nekoliko minuta na raspolaganju koje itekako koristim za čitanje. Najteže pitanje prije objavljivanja bilo je – koliko teksta podnosi nastavak? Dilemu sam riješio na osnovi vlastitih navika čitanja i odlučio se za desetak minuta.

Mislite li da bi objavljivanje moglo naštetiti kasnijem tiskanom ili elektroničkom izdanju?

Ana: Mislim da ovo objavljivanje ne može naštetiti kasnijem tiskanom ili elektroničkom izdanju. Mnogi su do sada pročitali moje dvije knjige u elektroničkom izdanju i sada poželjeli kupiti te iste knjige u tiskanom izdanju. Mislim da svatko ima svoje čitatelje; kako su došli ovi sada, tako će se pojaviti novi koje zanima ta tematika. Jedan dio čitatelja nikad neće posegnuti za tiskanim izdanjem i to ih i ne zanima. Drugi dio neće nikada čitati elektronička izdanja, nego će posegnuti za tiskanim. Vrijeme će pokazati kakav će biti omjer onih koji će jednako rado čitati elektroničku i tiskanu knjigu. Ovaj medij traži možda sažetije oblike i kratke forme. Mislim kako nije prikladan za široke epske forme, za romane s puno opisa, dugih rečenica i beskonačnih dijaloga, a hoće li izroditi i posve novu vrstu književnosti, to će se tek vidjeti.

Blago: Ne, dapače, uvjeren sam u sasvim suprotno, jer jedno je čitati u nastavcima, a drugo je posvetiti se cijeloj knjizi, imati je pred sobom. Polazim opet od sebe i svojih navika – knjige kupujem svjesno i radujem se kad imam dovoljno vremena udubiti se u cijeli roman ili u zbirku pripovijetki, utoliko više ako sam ranije čitao pojedine dijelove.

Možete li povući kakvu paralelu s nekadašnjim objavljivanjem u nastavcima?

Ana: Ljudi su oduvijek voljeti pričati jedni drugima priče i voljeli su ih slušati. Kada su bili nepismeni, prenosili su ih usmenom predajom, zatim su ih prepisivali pa tiskali. Danas smo dobili novi medij. Nije bitno kako. Bitno je da je priča tu i da je ljudi žele. Nekada smo imali samo knjige i one su nam bile gotovo jedini izvor zadovoljavanja naših čitateljskih interesa. Nije bilo moderne tehnologije koja nam odvlači pozornost i s nestrpljenjem smo očekivali svaki novi nastavak; štedjeli smo kako bismo ga mogli kupiti, a danas je, zahvaljujući novim medijima, to dostupno velikoj čitateljskoj populaciji. Pretpostavljam kako ovaj medij otvara prostor novom valu čitateljske publike i da oblikuje novu vrstu čitatelja. Ma koliko govorili da ljudi danas manje čitaju, vrijeme će pokazati je li to uistinu točno. Jer pisana je riječ sada dostupnija nego ikad.

Blago: Mislim da nema velika razlike, princip je isti, samo su uvjeti u kojima živimo nešto drugačiji. U devetnaestom stoljeću domaći su se autori mučili jer je hrvatski jezik bio, u usporedbi s njemačkim ili mađarskim, nebitan, pa je to bio prvi korak u pronalaženju publike. Danas je, kako zbog materijalnog i duhovnog osiromašenja društva, tako i zbog mnoštva medija i informacija koje okupiraju naše vrijeme, literatura, posebno ona pisana na malim jezicima, postala slično zapostavljena, pa je pisanje u nastavcima praktična mogućnost stvaranja prve grupe čitatelja.

Preneseno sa stranice Studija TiM

Fotografija: noesis @ morgueFile free photos

Thomas Bernhard, intervju iz 1970.

Teško je započeti. Za glupana to ne predstavlja nikakvu poteškoću, taj ne poznaje poteškoće. Takav radi djecu ili radi knjige, takav radi jedno dijete, jednu knjigu – neprestano djecu i knjige. Potpuno mu je svejedno, on ne razmišlja. Glupan ne poznaje poteškoće, on ustaje, pere se, izlazi na ulicu, gaze ga, postaje kaša, svejedno mu je. To su sve sami otpori, od početka, vjerojatno oduvijek. Otpori? Što je otpor? Otpor je materijal. Mozgu su potrebni otpori. Skupljajući otpore, ima materijal, otpor? Otpori. Otpor, kada gledamo van kroz prozor, otpor, kada trebamo napisati pismo – sve to uopće ne želimo, dobijemo pismo, opet otpor. Sve to bacimo na stranu no ipak kad-tad odgovorimo. Izlazimo na ulicu, kupujemo si nešto, pijemo pivo, sve nam je naporno, sve je to otpor. Razbolimo se, završimo u bolnici, zakomplicira se, opet otpor. Iznenada se pojavljuju smrtonosne bolesti, ponovo nestaju, zakače se za vas – naravno otpori. Čitamo knjigu – otpori. Ne želimo uopće knjige, ne želimo niti misli, ne želimo ni jezik niti riječi, rečenice, ne želimo priče – baš ništa ne želimo. Ipak, zaspimo, budimo se. Nakon spavanja slijedi buđenje, nakon buđenja slijedi ustajanje. Moramo ustati, protiv svakog otpora. Moramo izaći iz sobe, pojavljuje se papir, rečenice se pojavljuju, zapravo uvijek iznova iste rečenice… Ne znamo odakle… Jednoličnost, zar ne? Iz toga nastaju opet novi otpori, kada sve to primijetimo. Zapravo želimo samo zaspati i ne znati više ništa o tome. Tada iznenada opet radost…

prevela s njemačkog Nataša Medved

Fotografija: faustfoundation @ morgueFile free photo

Predstavlja nam se… Ivan Glišić

Iznimno nam je drago, Ivane, što ste pristali na ovaj intervju i što imamo priliku predstaviti vas našim čitateljima. Za početak, možete li nam reći par riječi o sebi… nešto poput kratkog biografskog prikaza samoga sebe.

Poput mnogih, ni krivih ni dužnih, žrtva sam stalnih ratova i seoba na ovim prostorima. Moji su poreklom iz Mačve, ali su, bežeći pred vojskama u Prvom svetskom ratu, našli sklonište na krajnjem jugu Srbije, u Pirotu. Tamo sam i rođen 1942., a tek 1948. vratili smo se u Mačvu/Šabac. No, moja mati je potajno krstila mog brata i mene, što je tada bilo nedopustivo, religija je bila opijum za narod. Tako smo pali u nemilost. Mati, krojačica, nikada nije mogla da se zaposli. Moj otac, učesnik NOB-a, takođe, pa je postao stolar. A brat i ja smo bili izopšteni iz pionirske, potom i iz omladinske organizacije, te smo i mi, poput majke i oca, bili od detinjstva moralno-politički nepodobni. U Šapcu sam se školovao. Osnovna, pa Učiteljska, pa na izdvojenom odeljenju Filološkog fakulteta. Najpre sam završio engleski jezik i englesku književnost. Ali kako se početkom šezdesetih po školama još nije učio engleski, nego francuski i ruski, završio sam i srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Do 1987. radio sam u školi, osnovnoj, predavao sam najpre srpskohrvatski, potom i engleski. Onda sam premešten u Radio Šabac, za urednika programa za mlade, potom i noćnog programa.

Underground pisac intelektualac, pjesnik, tekstopisac, slikar, novinar, punker, anarhist… Kada je zapravo sve započelo?

uvan 2Počelo je 1958. kada sam gledao neki muzički film, engleski, glavnu ulogu imao je ondašnji roker Tommy Steel. Usledilo je slušanje rokenrola na Radio Luksemburgu pa kupovina prvog gramofona, prvih r’n’r ploča, osnivanje r’n’r bendova…

Od rock’n’rolla do punka… Kako je to odjeknulo u tadašnjoj državi? Je li se vaše djelovanje smatralo subverzivnim? Jeste li imali problema s ondašnjim vlastima?

U Šapcu u početku nije. Za razliku od danas, bio je jedan od retkih gradova u ex-Yu otvoren za novotarije. Zamislite, okupljali smo se i u Domu JNA, vojska nam je dala prostorije, instrumente, pojačala. Ni danas mi nije jasno zašto je vojska to činila. Mora da je neki general ili major u Šapcu bio u potaji ljubitelj rokenrola. No, omladinski aktivisti i partijski sekretari pokrenuli su akciju protiv nas, tobože rušimo establišment muzikom koja nije partizanska, rodoljubiva i brigadirsko-akcijaška. Škole nas nisu prihvatale kao rokere, nisu dopuštali da nosimo traperice, pa kose u stilu “Beatlesa” i “Stonesa”. Čak su nas na času razrednog brice šišale. Ko se pobuni, izbačen je iz škole. Ali, rekoh, uz Dom JNA podržavao nas je i Dom sindikata te su prvi Yu r’n’r bendovi gostovali u Šapcu: “Juniori” iz Makedonije, “Siluete” iz Beograda i mnogi drugi. Potom je establišment počeo da popušta, kada su i deca onih na vlasti i oko nje uletela u rokenrol i hipi pokret. Ponajpre u Hrvatskoj, tamo je bilo mnogo r’n’r bendova: ”Crveni koralji”, ”Delfini”, ”Roboti”… Počeli smo međusobno da se družimo tako da smo se svi rani rokeri iz ex-Yu poznavali. Pa je usledila u Beogradu, sredinom šezdesetih, prva i druga Gitarijada. A ja sam 1965. na takmičenju diskofila na Radio Sarajevu bio pobednik kolekcijom mojih r’n’r singlova i LP ploča koje sam nabavljao iz Engleske. Stavim papirni novac između indiga, pošaljem kompanijama u Englesku i, zamislite, dobijao sam pakete. Ali imao sam probleme. Ponekad su pakete pregledali u policiji. Pa su me zvali, ispitivali me, grdili, pretili, jednom sam dobio i šamare. Pakete su zadržavali, davali su ih svojim sinovima i kćerkama, a oni su moje ploče preprodavali.

Sredinom 70-ih definitivno ste se pronašli u punku. Što je “ono nešto” što vas je privuklo tom pokretu?

Bilo je to 1975. u Londonu, u Hyde parku sam video grupu punksa. Nisam znao tada ko su i šta su. Privukli su me martinkama i čiroki frizurama. Upoznali smo se, odveli su me u napuštenu fabriku, predgrađe Chelsea. Iznenadili su me kad su otpočeli da sviraju hitove mojih omiljenih r’n’r anarho bendova: “The Who”, “The Pretty Things”, “The Kinks”… obrade… Kad sam se vratio u Šabac, osnovao sam s mojim učenicima punk bend “Novi talas”. Svirali su u Domu omladine i bili atrakcija. Pisao sam im numere “Dete s druge planete”, “Vreme letećih tanjura” i tako redom. Ali kad je Sid Vicious iz “Sex Pistolsa” ubio svoju curu Nancy, stigla je iz Komiteta direktiva da nas izbace. Tito se razboleo, pa je potom preminuo, i opet su r’n’r i punk bili subverzivna muzika. Forsirali su Zdravka Čolića (“Druže Tito mi ti se kunemo”), Nedu Ukraden (“Drugarice posadimo cveće gde se vojska druga Tita kreće”) te Đorđa Balaševića (“Računajte na nas”, “Triput sam video Tita”).

Mislim da sam na Wikipediji pročitala da ste upravo vi najstariji punker ex-Yu. Stvarno?

Mislim da jesam. Uleteo sam u punk kad sam imao 33 godine. I još sam u njemu, punksi me zovu Matora Ajkula, ali sada su i oni matore ajkule, stariji su sada za 39 godina… ha, ha… Stigli me… No, u to doba bio sam veoma mladolik. Pa kad sam otišao kod punksa, roditelji njihovi me pitaju: “Dečko, koju srednju školu učiš?” Ja kažem da sam profa i godinu rođenja, a oni počnu da me vivkaju. A bili su srećni kad bih došao, nisam delovao destruktivno nego kreativno na mlade punkse.

Dva segmenta vašeg djelovanja – onaj literarni i glazbeni – gotovo da je nemoguće odvojiti. Koliko dugo traje ljubav prema književnosti?

Traje od kraja šezdesetih, kad me je Maja Perfiljeva upoznala s Rejom Ruićem, te sam pisao stihove za r’n’r pevače. Ali sam početkom sedamdesetih napisao roman “Jer znala je mama mene će skrckati levi elementi”. To je bio prvi r’n’r roman u ex-Yu. O nekoj vrsti naše Janis Joplin. Časopis “Džuboks” je najavio štampanje, objavio je i podlistak sa ulomcima i posterom Hendrixa i Janis, ali roman je zabranjen, slog je rasturen u štampariji i pojavio se tek 1986. Zabranjen je zbog naziva, fol, mislio sam na KPJ, da će me ona skrckati jer je – levica, a ja sam takav naziv uzeo jer mi je mati, misleći ne na KPJ nego na rokenrol muziku, govorila: “Skrckaće te ti tvoji levi elementi.” Sećam se, za ono što je bilo neobično u narodu se kazivalo da je – levo, kao na primer kad pišeš levom rukom, šutiraš levom nogom. A ja sam bio levak i po tome pa nisam mogao da budem u sportskim timovima. Svi dešnjaci, ja levak.

O čemu najradije pišete?

Ne izmišljam. Pišem o onome što sam doživljavao kao roker, hipik, punks. Što u Londonu, u Moskvi, Solunu, Ljubljani, Zagrebu… I glavni junaci su mi rokeri, hipici i punksi s kojima sam se družio. Tako imam i kultni punk roman o Ivici Čuljaku Kečeru i o našem druženju – “Čizme slobode”. Zajedno smo uradili prvu i jedinu antologiju punk proze i poezije – “Deca starog Bakunjina”, a on ju je likovno opremio svojim crtežima. A “Čizme slobode” je punks Ivan Velisavljević, sada diplomirani dramaturg, adaptirao 2009. u radio-dramu. Doživeli smo veliki uspeh na Drugom programu Radio Beograda. Ima je i internetu.

Knjige uglavnom objavljujete kao samizdat? Je li razlog to što nemate povjerenja u izdavače ili nešto drugo?

Rekoh, u ex-Yu izdavači nisu prihvatali romane s r’n’r i punk tematikom, a i sada ne prihvataju jer traže ulepšanu sliku života, a kod mene nema ulepšavanja, nema laži i prevare, nego je sve iz prve ruke, istinito. Ja sam poput Krleže, nepodoban za kapitalizam, nepodoban za socijalizam, jer sam svoj i furam svoj fazon. S prvom knjigom pesama takođe sam imao velike probleme. Zabranjena je jer ju je ilustrovao Milić od Mačve, tada nepodoban slikar, nije slikao revoluciju nego etno motive. Uz to, knjiga je bila ćirilična, a tada se ni to nije smelo. Forsirana je latinica. Sad ti isti ljudi forsiraju ćirilicu i kažu mi – nemam knjiga na ćirilici. Ali kad sam im ponudio ćirilične rukopise o Crnjanskom, Isidori Sekulić i Bori Stankoviću, nisu hteli da mi pomognu. Uslovljavali su da budem član stranke koja je u koaliciji na lokalnom ili republičkom nivou, a ja sam r’n’r i punk ratnik, dakle apolitičan, te sam opet štampao kao samizdat. Imao sam frke i s promocijama. U Šapcu je 1993. organizovana promocija moje punk knjige “Ura, ura, matura”. Došli su punksi iz mnogih gradova, ali ih policija izbaci iz knjižare. Onda su moje kolege iz Radija i Televizije organizovale u našem desku promociju u 17.00 časova, čak su punkse počastili prasetinom, pivom i kolačima. A na promociji iste knjige u Beogradu, u knjižari Srpske akademije nauka i umetnosti, bilo je oko 700 punksa iz mnogih mesta. Promocija je trajala od 17.00 do 22.00 časova. Nisu svi mogli da uđu pa se ulazilo u grupama, na svakih petnaestak minuta. I više nikad nisam imao promociju. Političke stranke su se menjale, a ja apolitičan. Istina, krajem devedesetih bio sam u Narodnom pokretu ”Otpor”, zadužen za kulturu mladih, a imao sam i Art Otpor Scenu sve do 2004., kad se Otpor iz meni nejasnih razloga ugasio.

ivan 3Ostvarili ste uistinu bogatu suradnju i s brojnim hrvatskim glazbenicima: Darko Domijan, Josipa Lisac, Dalibor Brun… sudjelovali na festivalima, osvajali nagrade… Gotovo da nema osobe koja ne zna za “Ulicu jorgovana”.

Zahvaljujući Maji Perfiljevi, upoznao sam Reja Ruića, basistu “Delfina”, “Robota” i “Weels of fire”. Komponovao je na moje stihove, a pevali su Dalibor Brun (“Trenutak sreće”), Josipa Lisac (“Večer u Luna parku”), Darko Domijan (“Ulica jorgovana”) i mnogi drugi… “Ulicu jorgovana” poslali smo na Zagrebački festival, ali su nas odbili, sa obrazloženjem da izbacim ono “gori zemlja, gori kamen, Sunce ugljen, nebo plamen”. Kakav kamen! Kakav ugljen! Ali kad smo je snimili, pokoplala je sve te pesme festivalske i, evo, traje već 40 godina. Bio je to jedan od najvećih u hitova ikada. Nažalost, tada se to nije plaćalo, nego dobijemo po paket ploča od svakog doštampavanja. Sredinom 1975. imao sam najmlađi ex-Yu r’n’r bend s mojim učenicima – “Mudra Sova”. Snimili smo singl za RTV Ljubljana. I rekoh već, Yu punk bend “Novi talas”, a krajem osamdesetih i alternativni bend “Bogalji”. Umesto instrumenata imali smo čaše, flaše, plastične cevi, limene table… Vidim, neko je te snimke postavio na Youtube…

Slikarstvo je samo hobi ili…

Hobi je. Mnogi slikari koristili su moje stihove da ih naslikaju: Milić od Mačve, Slobodan Jeremić Jeremija, Slobodanka Rakić Šefer, Slobodan Pajić Boce, Mihailo Gligorić Gliša… A počeo sam da slikam na preporuku jedne lekarke. Moji roditelji su bili teško bolesni, pa mi je rekla neka ne gutam tablete za smirenje, nego da slikam. Otuda na mom fejsu ima album My art. Neke slike sam koristio za korice mojih knjiga, o Pasoliniju, Michelangelu, Hendrixu, Janis Joplin…

Ako biste usporedili scenu nekad i sada, rekli biste…

Današnja scena je veoma slaba. R’n’r je skoro propala stvar, ali okrivljujem stare rokere, neće na svojim koncertima da predstavljaju mlade r’n’r grupe. I punk scena ima mnogo starih bendova. I svi su se pretvorili u Profit i Novac. Zaboravljaju kakve su muke imali kad su i sami bili mlađi. To zaista nije fer. Sem toga, danas je malo bendova iz siromašnih radničkih porodica, gde se punk i začeo. Sad je u modi da nam punk sviraju i pevaju deca onih na vlasti i oko nje. I tajkuna. Pevaju o teškom životu, a žive na visokoj nozi, usta im puna punka, a džepovi puni para, imaju palate, bazene, džipove. Stalno su na nekim dobro plaćenim festivalima, stalno u glamuroznim revijama za slavne i bogate. Nažalost, većina njihovih mladih obožavalaca kao da ne vide i ne znaju to, ili neće da vide i da znaju pa nasedaju, umesto da sami osnivaju prave punk bendove i fanzine, jer su gola sirotinja, roditelji i oni su bez posla… To me začuđuje. I to što prihvataju taj novi turbo-punk.

I danas ste još uistinu vrlo aktivni i prisutni na sceni. Imate i svoj fb profil. Kako doživljavate ove promjene, kada se velik dio aktivnosti seli u virtualni svijet?

Fejs mi je pomogao da nađem neke stare punkse, moje velike prijatelje, rat nas je razdvojio, fejs spojio. Tako sam pronašao mog najboljeg frenda iz ex-Yu, Denisa Čulinovića-Haša, pevača prve postavke bendova “Patareni” i “Buka”. Preko fejsa sam ponovo pronašao mog kompozitora i drugara Rujića koji je 1978. s familijom otišao u Australiju.

1238831_10201553841122211_1830075336_nS obzirom na vaše prebogato stvaralaštvo, imate li kakav savjet mladim autorima?

Imam, da se ne bave politikom. To je za kameleone i prevrtljice. Nego, neka svoje vreme iskoriste da pišu, slikaju, komponuju, sviraju… A kako danas može da se kupi skoro svaka nagrada, da ne cene umetnost po tim nagradama, sve je to uglavnom namešteno. Neka obnove fanzine koje smo mi imali u ex-Yu, gde smo objavljivali svoje radove. I da se okupljaju oko punka. Kakve političke stranke koje samo unose zlu krv među nama! Mi smo imali Punk Prisnu Porodicu. Nije nam bilo važno koje si narodnosti, koje vere. Bili smo kao braća i sestre i pomagali se. Meni su punksi, od njihovog džeparca, štampali knjige “RNR Warriors”, “Žuti ker”, “Deca starog Bakunjina”, “Mars punk strugle for life”, “Loši dečaci”, “La džungla”, “Diler”… Kad se knjige pojave, podelimo primerke po principu ko je s koliko novca učestvovao. Recimo, krajem osamdesetih pisao mi je iz vojske regrut Siniša Dugonjić. Kad je oslobođen daljeg služenja, upoznali smo se, upoznao sam ga s punksima te je od tada i on punks. Sad režira autorske igrane filmove. Nedavno sam glumio u njegovom filmu “Pojačalo i gitara”, po priči Slobodana Tišme, koji je posle mene najstariji punks. Glumio sam Tišminog oca koji se suprotstavlja da mu sin bude punks.

Planovi? U srpnju vas u Zagrebu očekuje promocija “Vodiča kroz Krležu” što ste ga objavili u koautorstvu s Danielom Radočajem.

Daniela Radočaja znam već 18 godina. U jeku ratova dopisivali smo se i, zamislite, njegova pisma su mi stizala, i moja njemu. Kaže, otpočeo je da piše čitajući moje knjige. Posle je opremio mnoge moje knjige. On i njegova majka opremili su likovno moj roman “Plastično lice”. A zajedno smo Raki ja objavili “Čizme slobode”, drugo dopunjeno izdanje, “Nuda Veritas” – naša punk/hc proza – te punk roman “Vodič kroz Krležu”. Imamo materijala i za “Vodič kroz Krležu 2”. Opremio je i neke moje knjige koje su prevedene u Americi.
Inače, meni je Zagreb ostao isti jer uglavnom kontaktiram s punk scenom. Imam s njima anegdote. Ne vole da ulaze u katedrale, a ja uđem, čisto informativno. Dugo je bilo zabranjeno ići u crkvu. A ja sam sredinom šezdesetih ušao u šabačku pravoslavnu crkvu pa me je neki omladinski aktivista optužio. Eto, kršten sam, eto, idem i dalje u crkvu. I pozovu me u Komitet na saslušanje. Kažu da više ne ulazim u tu našu crkvu. Ja iz šale pitam: “A mogu li u katoličku?” Šabac ima katoličku crkvu. Oni kažu da može, plašili su se valjda ako kažu da ne može, da razbijaju bratstvo i jedinstvo. Pa sam redovno odlazio u šabačku katoličku crkvu, slušao časne kako sviraju orgulje i pevaju, pa sam zavoleo orgulje. I kad je Rajmond Ruić komponovao na moje stihove i pitao koji bih instrument voleo da ubaci, ja kažem – orgulje!
Na kraju, zahvaljujem vam se što ste se setili mene i pružam vam podršku u vašem nastojanju da se umetnost ponovo izdigne iznad politike i politikanstva.

Želimo vam puno uspjeha u daljnjem radu i životu. Još jednom, veliko hvala.
Razgovarali: Ivan Glišić i Tamara Modrić
(fotografija: Siniša Dugonjić; portret u stilu Che Guevare: Panker Šoić, posljednja fotografija iz privatne zbirke)
Intervju prenesen sa stranice Studija TiM

Predstavlja nam se: Andreja Malta

Jučer je na stranici Studija TiM objavljen intervju sa zadarskom književnicom Andrejom Maltom. Mi ga prenosimo na našim stranicama, kao što ćemo i nastaviti s nizom intervjua s našim autorima i suradnicima kako bismo ih bolje upoznali.

P: Bok, Andreja. Drago nam je što si pristala na ovaj virtualni intervju i, naravno, što sudjeluješ na “najboljim književnim stranicama” poput Književnosti uživo ili Studija TiM (ha, ha, ha). Dobro, sad ćemo se uozbiljiti i krenuti…

O: Pozdrav Tamara! Veliko mi je zadovoljstvo što si me pozvala na ovo virtualno čavrljanje povodom mog sudjelovanja na “najboljim književnim stranicama”… Književnost uživo i fb Studio Tim.

P: Kako si?

O: Pa mogu reći da sam još uvijek jako dobro usred ovog svjetskog kaosa, recesije i ostalih osobnih nedaća koje nas svakodnevno prate na našim životnim putovima.

P: Tko je Andreja Malta?

O: Andreja Malta je prije svega žena. Žena s dvije domovine – Slovenijom, gdje je provela djetinjstvo, i Hrvatskom, koja je spletom okolnosti postala njezin dom. Poetična, senzualna, sposobna zapažati, uočavati, analizirati, ljubiti, patiti i biti tvrdoglava. Zatim je majka i nona dvojice malih nadobudnih dječaka. Potom strastvena čitateljica i ljubiteljica knjiga i na kraju, kao kaže Vedrana Rudan za sebe, pomalo i “pisačica”, ha, ha, ha…

P: Tvoje kreativno stvaralaštvo počinje od…

O: Moje kreativno stvaralaštvo počinje od osnovne škole, negdje od četvrtog-petog razreda. Tada sam napisala prvu pjesmu koju je uspjela do danas sačuvati moja teta, toliko joj se svidjela. Kasnije, u višim razredima, priključila sam se literarnoj sekciji gdje sam bila prilično uspješna i aktivna. U srednjoj školi sam samostalno nastavila s pisanjem, pišući povremeno kratke priče za tadašnji popularni ljubljanski tjednik “Mladina” koji još uvijek izlazi. U to vrijeme se za objavljene priče primao i honorar tako da sam spajala ugodno s korisnim. Pobijedila sam i na jednom natječaju za kratku priču u “Nedeljskom dnevniku”. Kako sam se vrlo mlada udala i postala majka, dugo nisam imala prilike pisati, tako da sam se toj svojoj ljubavi vratila 2006. godine, nakon jednog životnog kraha koji sam ipak uspješno prebrodila.

P: O čemu najradije pišeš?

O: Hmmm, kada malo bolje razmislim, pišem o svemu pomalo. Ima tu sjećanja na djetinjstvo, mladost, ljubavi koje su došle i prošle, onda nešto socijalne tematike, incesta, ženske problematike, priča o životinjama, pogotovo o mačkama koje doslovno obožavam ha, ha, ha…

P: Proza ili poezija?

O: Nedavno je izašla moja prva dvojezična zbirka poezije s nekoliko kratkih priča, što je pomalo netipično za mene. Pjesme mi nisu prioritet, ali eto, dogodilo se i to. Moj svijet je definitivno proza. Svijet u kome je “sve po mom”, svijet u koji pobjegnem kada osjetim da sam preopterećena stvarnošću i da je definitivno došlo vrijeme da iz sebe izbacim ono što me smeta, raduje ili na neki drugi način izazove inspiraciju da se “kreativno povučem”.

P: Što misliš o “virtualnoj književnosti”, sudjelovanju na književnim fejs stranicama, općenito o tom novom fenomenu?

O: Što se tiče virtualne književnosti, sudjelovanja na književnim fejs stranicama i sličnom, definitivno sam ZA. Mislim da je to dobra inovacija koja omogućava brzi protok i širenje informacija, pa tako i književnosti.

P: Tiskana ili e-knjiga?

O: Jedno i drugo. Tiskana knjiga ima svoju čar koji ti donosi dodir i miris papira, ono na što smo naučeni od djetinjstva. E-knjiga, definitivno praktičnija, omogućava brže širenje, pa čak i čitanje.

P: Nekako su, mišljenja sam, najviše odjeka imale tvoje “Minuit socolate” i “Zdravo, fino, Čokolino… mljac!” u kojima si baš ono potpuno usmjerena na ženske teme, odnosno na žene u nadasve dobrim 40-ima. Vidiš li sebe možda u tzv. ženskom pismu?

O: Ha, ha, ha, da, ona “Minuit socolate” nastala je tako spontano i u jednom dahu, ali uz strepnju kako će biti primljena jer je ipak, moraš priznati, malo “izvan okvira”. Mislim da se ljudi još uvijek previše naginju nekakvim formalnim, moralnim klišejima na koje su naučili i koje su prihvatili. Zašto neke stvari ne napisati takve kakve su, bez uljepšavanja i ostalog kiča? No, na moje ugodno iznenađenje, mislim da se stvari možda ipak pomalo pomiču prema prihvaćanju malo drukčijih formi izražavanja.

Žensko pismo mi je inače omiljena tema. To su stvari koje me zanimaju i o kojima dosta znam. Pogotovo o ženama koje su u fazi spoznaje da je mladost zaista prošla, da dolazi druga, zrelija dob i da se treba s time suočiti, htjele one to ili ne. Neke to prođu bez problema, a neke malo teže prihvate. Da, svakako vidim i sebe u tom pismu.

P: Što planiraš u skoro vrijeme?

O: U skoro vrijeme planiram dovršiti zbirku kratkih priča usmjerenu baš na tu žensku tematiku, žena u dobrim četrdesetima, s jednom nogom u pedesetima, ha, ha, ha…

P: Znamo da si aktivna u zadarskoj literarnoj skupini ZaPis pa nam reci nešto o tome…

O: Da, aktivna sam u Udruzi zadarskih neafirmiranih pisaca ZaPis skoro od samog početka osnivanja. Udruga postoji od 2009. godine i okuplja članove različitih stilova, godišta, spolova… pjesnike i prozaiste. Cilj nam je međusobno druženje te pomoć savjetima i kritikama povodom stvaranja vlastitih uradaka, zabavljanje drugih ljudi svojim literarnim uradcima na književnim večerima koje redovito priređujemo. Povremeno kao goste zovemo već afirmirane hrvatske pisce. Do sada smo ugostili Juricu Pavičića, Antu Tomića, Zorana Ferića, Romana Simića Bodrožića, Tanju Mravak i druge, da sad ne nabrajam dalje. I bit će ih još, nadam se! Prošlog smo ljeta organizirali u Zadru “Kalibar bestival”, festival književnosti u suradnji s nakladničkom kućom Algoritam, čiji je cilj bio prikazati najbolje od aktualne lokalne književne scene uz glazbeni i izložbeni program te uz predstavljanje naslova čiji se prihod od prodaje donirao u humanitarne svrhe. Također smo izdali i zajedničku zbirku kratkih priča naslova “Samo ti pričaj”. U svakom slučaju, očekuje nas bogato proljeće, između ostalog, tijekom svibnja i lipnja dogovorena je razmjena s riječkom udrugom Ri Lit, što mislim da je i više nego dobro.

P: I za kraj, nadam se tvom daljnjem sudjelovanju na našim stranicama i šire, dakako. Želim ti puno uspjeha… i do skorog “live” susretu u Rijeci ili Zadru. Lp

O: Na kraju bih htjela zahvaliti tebi, Tamara, “najboljim književnim stranicama” … Književnost uživo i Studio TiM na sudjelovanju i ovom našem razgovoru. Suradnja se svakako nastavlja, nadam se na obostrano zadovoljstvo. Zahvaljujem također i na dobrim željama za budućnost, a pogotovo se iskreno veselim i jedva čekam skori “live” susret u Rijeci ili Zadru!
Srdačan pozdrav tebi i ekipi!

P. S. Razgovarale su Andreja Malta i Tamara Modrić.

(fotografija: Vladimir Šantić)