Arhiva kategorije: Razgovor

Kristian Novak: Inspiraciju nemam običaj čekati. Po nju se ide toljagom

Razgovor s Kristianom Novakom vodio je Zoran Žmirić, kao pisac s piscem o pisanju, pa je, naravno, Črna mati zemla samo dobar povod da se otvori sve i svašta.  O Črnoj mati zemli, ali i o pisanju uopće, o poslu, o radu i nečemu što se može bez ustručavanja nazvati udarničkim radom u književnosti, sve je to sažeto u ovome razgovoru.

Većina naših čitatelja i sami su autori ili barem pokušavaju to postati, tako da te neću gnjaviti uobičajenim pitanjima o književnoj sceni, koja je ovakva kakva jest, čini mi se, bitna isključivo onima koji su njezin dio. Zanimaš nas kao autor.

Kad sam čuo da je tvoj roman ČMZ proglašen najboljim na tportalovom natječaju, odmah sam nakuckao FB status, iako ga prethodno nisam pročitao. Napisao sam da me veseli što je nagrada otišla u ruke mladog čovjeka. Lokotar kaže da je ČMZ najbolji roman koji se zadnjih dvadeset godina pojavio na našem tržištu. U godinu dana postao si regionalna književna zvijezda, uz to si doktor znanosti, a još ti nije ni 60 godina. Što da očekujemo od tebe u budućnosti? Imaš više medijske pažnje od nekih koji se pisanjem bave od 2. svj. rata na ovamo.

Najbolje je da nitko ništa od mene ne očekuje, jer su stvari koje očekujem sam od sebe prilično prizemne. I sebične, evo, priznajem. Očekujem od sebe da ću pisati isključivo kada imam nešto bitno za reći, da ću raditi sporo i strpljivo, pokušati guštati u svakoj rečenici. Ne pišem pod svaku cijenu i ne žurim. Mislim da jedino tako imam malu šansu u budućnosti (opet) stvoriti nešto dobro i vrijedno, a do toga mi je stalo. Tako sam si postavio stvari. Vidiš, meni medijske pažnje stvarno nije nedostajalo, a htio sam se kloniti toga, majke mi. Ne znam hoće li ovo itko povjerovati, ali meni to ne odgovara. Te stvari uzimaju vremena, a ja često mislim kako bih radije bio negdje drugdje. Na kraju krajeva, znaš i sam, pisanje je samotnjački, anoniman posao, uzima vremena. K’vragu, da mi takvo što savršeno ne odgovara, ne bih o’šo u humanistiku. Dakle, javni nastupi mi nisu mili, samo sada shvaćam da imaju smisla i u međuvremenu sam ih valjda naučio odrađivati nešto bolje. E sad, kako to mlad i posve anoniman autor uopće dođe do medijske pažnje? Stvar vidim samo iznutra, pa je ovo subjektivno i na prvu. Dobro je ako imaš tekst koji je drukčiji i na kojem si radio koliko god si znao i mogao. Važno je imati dobrog urednika, ili barem kompetentno drugo mišljenje, i volje u nedogled prerađivati slabe dijelove, čupati višak iz teksta, ego ostaviti postrani u toj fazi. Povoljno za vidljivost je objaviti kod renomiranog izdavača. Kako god da okreneš, kvalitetne knjige objavljene kao samizdati ili kod malih nakladnika imaju mnogo teži put. Dobro je ako zaredaju pozitivne kritike. Čitatelji kojima nisi poznat rezoniraju na to. Još i više ako legne nekakva nagrada ili uži izbor. Nevjerojatno je bitno ako krenu pozitivne reakcije od usta do usta, preporuke. Knjižnice i čitateljski klubovi, koji su se u virtualnom i analognom svijetu pojavili zadnjih godina, tu mogu odraditi veliku stvar. Biti vidljiv na internetu, s mjerom, također može biti korisno. Nakon što je ČMZ izašla, uzeo sam si dva dana i s prijateljem postavio cijeli site u WordPressu. Ako se ljudima svidi knjiga, možda će ih zanimati pozadina priče i dodatni sadržaji. Važno je komunicirati i s ljudima i s medijima, ne odbijati nastup ako te se lijepo pozove. Ali najvažnije od svega – jednostavno imati sreće. S tim da nju ne čekaš s čipsom pred telkom. Mislim da ništa ne ide bez šljakerskog pristupa.

Ako nemaš svoju temu, a suđeno ti je da napišeš tekst, nema šanse da ti se neće upaliti lampica tijekom intenzivnog čitanja literature od koje goriš

Kažu da ti je urednik vratio prvi nacrt romana i rekao da je loš. To je obično trenutak u kojemu većina sebi kaže Vidi, imaš zdrave ruke, bit će za tebe posla, mani se pisanja!

Što tebe razlikuje od takve većine?

E, da znaš kako mi je roleta pala na oči!

Kaže Kruno Lokotar – Čuj, ovo ti nije baš nešto. Ne bih ja to. Živcira me, jako je zagušeno, ne teče radnja, sav si našpanan i krut. Driblaš, driblaš, a nikako da zabiješ gol. A čime se ti još baviš u životu?

I ja glumim da mi je svejedno, otpijem gutljaj piva, razgovaram o tricama i kučinama još par minuta i odem kući. Nije bilo lako. U to sam vrijeme već dvije godine radio na tekstu i, što je još mnogo bitnije, u njemu se radilo o meni vrlo intimnim i važnim stvarima. Mislio sam, ako nisi u stanju o tome pisati dobro, mani se ćorava posla. Racionalno ponašanje bi bilo da sve to ne shvatim osobno, samo što nitko još nije točno objasnio kako to točno ide. Ako ti je stalo do pisanja, tekst je tvoje meso. Što je najgore, i ja sam shvaćao da s romanom nešto ne štima, da ne pogađa onako kako sam htio. Nisam pronašao pravi pripovjedački glas i jednostavno sam previše odlazio u širinu. Nije bilo dovoljno fokusirano. Nisam namjeravao odustati, ali, iskreno, nisam znao ni kako dalje.

Sreća pa je urednik uzeo taj rukopis još jednom, pročitao ga do kraja, vidio o čemu se zapravo radi. Rekao mi je da mu se ipak čini kao rukopis s potencijalom i da pristaje, uređivat će knjigu. Ja jedva dočekao. Ali čekalo nas je još puno posla. Našli smo važno rješenje za više boljki mog teksta, a to je redukcija. Skratio sam tekst za više od trideset posto, čupao van i neke dijelove koji su mi bili doista dragi, sve sa svrhom da u prvi plan izađe ono bitno, narativ. A da se polako izblenda – autor.

Ljudi bi pisali, ali često ne znaju o čemu. Prsti svrbe, miogeloza se taloži duž leđa, ali ideja nikako da bljesne. Pokušajmo objasniti kako za pisanje nije nužno da te iza ćoška pukne epska priča. Ili ipak jest? Gdje si ti iskopao svoje motive i to čak nekoliko njih?

Nisam siguran da sam prava osoba za ovo pitanje. Kod ČMZ-a mi taj dio nije bio problem, te su teme sa mnom od djetinjstva. A danas mi se čini i da nikada neću pisati o nečemu što ionako dugotrajno ne prežvakavam i što od mene u tom smislu ne zahtijeva nekakav izlet izvan zone ugode, barem malo odvažnosti. U skladu s tim, rekao bih da je prva faza u traženju teme introspekcija. Treba si postaviti pitanje koje su to priče, iskustva ili prizori koji u nama nešto pomaknu i postaviti si pitanje zbog čega bi to moglo biti tako. Pukne i epska i intimna priča, ali ne dođe iza ćoška. Dođe iznutra.  Samo, nismo svi jednako skloni kopanju. Ne pada mi na pamet progovarati iz pozicije autoriteta, možda je ovo potpuna budalaština, ali čini mi se da se tome može doskočiti drugim oblikom introspekcije. Ako ti se ne da kopati po vlastitoj prtljazi, kopaj po svom senzibilitetu spram drugih tekstova. Postoji nekakav samo tvoj osobni skriveni razlog zašto primjerice jače reagiraš na tekstove jednog autora, stila, tematike od tekstova drugog autora, stila, tematike. I kreneš dublje tim putem. Ako nemaš svoju temu, a suđeno ti je da napišeš tekst, nema šanse da ti se neće upaliti lampica tijekom intenzivnog čitanja literature od koje goriš. Prije nego krenem raditi, napišem samome sebi tekst o budućoj priči. To je moj intimni dokument od dvije ili tri kartice kojega nikome ne bih pokazao. U njemu deklariram što preciznije kakvu priču želim ispričati, što želim da ona čini meni i nekom imaginarnom čitatelju, koja je njezina temeljna emocija i temeljna dinamika. Jednostavnije rečeno, zašto mi je uopće toliko stalo da je napišem. Kad već idem u posao od nekoliko tisuća sati, dobro je da se te stvari znaju. A tom se tekstu vraćam svaki puta kada zapnem i ne znam dalje.

Zbog korištenja dijalekta ČMZ je autentičan, vjerujemo mu. Kajkavski je tu, no nije pretjeran, ne opterećuje čitatelja, dapače zbog njega je roman zavodljivo pikantan. To je još jedan sklizak teren kod pisanja na kojemu si ti našao pravu mjeru.

Danas taj kajkavski spominju kao nekakvu dodanu vrijednost romana, pa ispada kao da je to nekakva moja pametna strategija. Činjenica je da nisam mogao drukčije. Kako pisati o ljudima koji žive u Međimurju, a govore kao likovi iz ranih hrvatskih sapunica? Pa ne ide to. Veliki je izazov bio upotrijebiti kajkavski tako da se barem djelomično razriješi nekakve asocijacije na prizemni humor, na skeč. On je u mojoj priči trebao iskočiti upravo kada ispliva patologija, smrt, krivnja, bilo koja druga ozbiljna emocija. Nemaš pojma koliko mi je drago da je to naišlo na pozitivnu recepciju i izvan kajkavskog područja. Trebalo ga je dozirati, da ne bude prenapadan, a još sam uredio i tako da kajkavskoga na početku romana ima vrlo malo, pa se količina prema kraju povećava. Ali nekakve druge kalkulacije nije bilo. Da se razumijemo, nije se to svima svidjelo. Na kraju krajeva, ima čitatelja kojima se uopće ne sviđa moj stil, bode ih u oči i pokoja psovka i uplitanje drugih substandardnih varijeteta. To je legitiman stav, ali ja ipak ne namjeravam drukčije pisati. Veseli me što vidim da nisam jedini koji to tako shvaća. Pazi, ja predajem na Katedri za standardni hrvatski jezik, prvi sam koji će braniti autonomiju i važnost standarda, kao nacionalne i civilizacijske činjenice. No, ako nam je do sreće u književnoj produkciji, valja pisati živim hrvatskim jezikom, a standardni jezik je samo jedan njegov vid.

Često se dogodi da u rukama imam provjereno veliko književno djelo, a ja odustajem nakon tridesete stranice jer me nije ponijelo

Kako kod tebe izgleda proces pisanja? Pišeš li svaki dan od-do ili pišeš kad imaš vremena. Čekaš li inspiraciju? Imaš li omiljeno doba dana za pisanje? Jedan moj frend kaže da, kad mu dođe, na sred ceste pali sva četiri žmigavca, vadi mobitel i kucka bilješke.

Prije sam imao privilegiju posložiti si radni dan tako da stignem obaviti sve vezano za faks i da nađem tri do četiri sata dnevno za pisanje. Vikendom se znalo zalomiti i po osam do deset sati. Dođu faze kad je gužva na poslu, pa ništa ne pišem i po mjesec dana. Ali princip je bio raditi redovito, ako je ikako moguće svaki dan. Sada imam kćer od godinu i pol, pa sam prešao u nekakav gerilski modus. Prije nisam sjedao za laptop ako nisam imao barem sat i pol mira pred sobom. Sada rokam i kad nađem petnaest minuta, jednom rukom čistim govance, drugom tipkam. Prije isključivo u tišini ili sa svojom playlistom, sada mi društvo prave Pocoyo, Maša i Medvjed.

Najradije pišem rano ujutro, ali ne biram. Dobre su i kasne večeri, tada je društveno prihvatljivo to raditi uz čašu vina. Ipak, trudim se ići spavati u pristojno doba. Nikad ne znaš kad će se mali paketić sreće probuditi i htjeti usred noći slagati kockice.

Inspiraciju nemam običaj čekati. Po nju se ide toljagom, kao što je to netko rekao. Ima naravno dana, tjedana i mjeseci kada nikako da krene nešto dobro. To frustrira. Ali kad je tako, ne odustajem, nego ostanem blizu teksta. Raspisujem, raspisujem, doć’ će maca na vratanca.

Tvog prijatelja potpuno razumijem, a veseli me i što ne tipka u vožnji. Nevjerojatnu količinu dobrih ideja u rješenja dobijem u vožnji, a još više u razgovoru s ljudima. Čini se da mi se u nekoj fazi pisanje prelije iz one prostorno i vremenski fiksirane djelatnosti u sve ostalo što radim.

Ne valja biti ni rob svog teksta. To prerađivanje međutim ne vidim kao neko ukrašavanje, bildanje teksta. Za mene tek tada počinje pravo pisanje, kada iz materijala izvlačim nešto što ima šansu postati književnošću.

Vlada uvjerenje kako visoko obrazovani pisci pate od nedostatka emocija. Kao… Pišu tehnički točno, no bez apetita. I opet imao tebe kao primjer, tu si zabludu olako prelomio preko koljena. Koliko ti je naobrazba pomogla u pisanju?

Nemam dobar pregled, ali znam da postoje i brojni visoko obrazovani pisci koji pišu s puno strasti i emocije. S druge strane, moje obrazovanje doduše jest filološko, ali ja sam jezikoslovac. Ne bavim se književnošću znanstveno. I neprestano upadam u situacije gdje mi se netko nabaci s imenom bitnog djela ili autora, a ja nikad čuo. Čitam puno, ali čitanju pristupam jako sebično. Čitam samo ono što me pali. Često se dogodi da u rukama imam provjereno veliko književno djelo, a ja odustajem nakon tridesete stranice jer me nije ponijelo. Eto, jedna od mojih mračnih tajni.

U moje pisanje su se sasvim sigurno ugradili svi tekstovi koje sam ikada pročitao, i to na načine kojih nisam ni svjestan. Čitanje je ključno u jednakoj mjeri kao i osobno iskustvo. Čitanjem si blizu jeziku, a čime gradiš taj most nego jezikom? Međutim, koliko god čitanje bilo esencijalno za pisca, čvrsto vjerujem da samo načitanost jednostavno nije dovoljna. Uzmimo samo narativne forme. Moja je baka bila sjajan pripovjedač, sa samo nekoliko razreda osnovne. I, osim toga, ako želimo književnost koja je doista ljudska, trebaju nam glasovi i priče neobrazovanih, nepismenih, prestarih, premladih, obrtnika, poljoprivrednika, ribara, beskućnika i nezaposlenih jednako koliko nam trebaju i priče sveučilišnih profesora.

Autori se često muče s gledištem. Pokušavaju prvo pa treće lice, odvaguju koji je pristup uvjerljiviji. Jesi li ti imao sličnih eksperimentiranja ili si odmah znao kako ćeš ispripovijedati priču?

Imao sam takvih eksperimentiranja i još uvijek ih imam. Nikad nisam potpuno siguran. Zato pokušavam jedno te isto poglavlje raspisati i u prvom i u trećem licu, pa onda promatram što mi bolje funkcionira. Čini se da trenutno više naginjem pisanju iz prvog lica. To dobrim dijelom proizlazi iz jedne metode kojom se koristim da bih se približio likovima. Zamislim da sjedi ispred mene, pa njega ili nju pitam sve što me zanima i to zapisujem. Tko je, odakle dolazi, što želi u životu, čega se boji i čemu se nada. Budući da njegove ili njezine odgovore zapisujem tako kako ih čujem, već se iz toga rađaju fragmenti koji su u ich-formi.
Trenutno je u fokusu javnosti tvoj spisateljski rad, no bio si i uspješan sportaš. Kao reprezentativac u karateu osvajač si svjetskih i europskih odličja. Nedavno sam na Facebooku poručio nekim davežima neka me zaobiđu jer ću u suprotnom u svom idućem romanu njihovim imenima nazvati serijske ubojice. Ti si tu u prednosti; možeš takvima ponuditi ili da ih smjestiš u roman kao devijante ili da ih jednostavno prebiješ.

Dobro si im poručio. A koliko ima daveža ovih dana, možda bolje da planiraš neku trilogiju. Društvene mreže tome pogoduju. Sjede ti ljudi doma u pidžamama, pijuckaju kavu i seru po svijetu da bi preživjeli normalni do podneva. Naiđem povremeno na ružne komentare o sebi, ali ne reagiram nikako, čudno je to, kao da me se uopće ne tiču.

Općenito nemam energije predugo zamjerati ljudima. U cijeloj svojoj biografiji imam dva ljudska bića kojima sam zauvijek zatvorio vrata. Ali nekako mi ne pada na pamet gaziti po njima u tekstu. Prije bih po sebi.

Maštam povremeno o nekom fizičkom nasilju, posebno u ova predizborna vremena. Ali, ne bi vjerovao, u kontaktnim sportovima zapravo ima manje ekscesima sklonih likova nego što se misli. Osobito u vrhunskom sportu. Žive ljudi za neki viši cilj.

Mladi pisci po svršetku pisanja pobjedonosno slave trenutak okončanja, a ti si jednom lijepo objasnio da stavljanjem posljednje točke na rukopis posao tek počinje. Kako to izgleda u tvom slučaju? Kad sebi kažeš da je dosta?

Ja sam na kraju prve verzije rukopisa očajan. Ništa mi ne valja, pa se hoćeš-nećeš moram vratiti i prerađivati. Ima dijelova u ČMZ-u koji su prerađivani i po deset puta, a bit će ih i u novom romanu. Rekao mi je urednik da je dobro imati sposobnost čitati vlastiti tekst kao da si sam svoj neprijatelj. I tu se puno stvari iskristalizira. Nažalost, dosta kažem ne u trenutku kada sam potpuno zadovoljan, nego u trenutku kada sam bespomoćan i kada si priznam da doista ne znam bolje. Ne valja biti ni rob svog teksta. To prerađivanje međutim ne vidim kao neko ukrašavanje, bildanje teksta. Za mene tek tada počinje pravo pisanje, kada iz materijala izvlačim nešto što ima šansu postati književnošću. Tu ima i dosta redukcije, ali je to uvijek i pronalaženje stilistički sretnijih rješenja. Ni to nije ukrašavanje, to je samo gnječenje jezika ne bi li bolje prionuo onome što sam zamislio.

Eto, sad i ja kažem da je dosta. Hvala ti na odvojenom vremenu. Neću te za kraj pitati pišeš li što trenutno jer znam da pišeš odgovore na ova pitanja. No ispred redakcije i čitatelja Književnosti uživo molim te da nam poručiš kako smo genijalni, pa da s tim zaključimo naš razgovor.  

Sjajni ste. Vaša genijalnost je nemjerljiva. Vi ste tristo posto face. Nebo nas je razmazilo kad nam je vas poslalo. Ajde sad ozbiljno. Radite stvar koja je korisna i vrijedna, i koja komunicira u nekoliko različitih smjerova. Otvoreni ste nadregionalno, otvoreni ste žanrovski i poetički heterogenim pristupima i afirmiranim i neafirmiranim autorima podjednako. U Hrvatskoj postoji niz književno-kulturnih platformi, neke od njih imaju bogatu tradiciju, pa i kult. Ali vi ste u prilici relativizirati nekoliko autohtonih dogmi, a jedna od njih je nekakvo nepisano načelo, praktički imperativ avangardnosti književne prakse. ‘Ajmo.

Bome. Fala ti, Kristiane.

Razgovarao: Zoran Žmirić

Ilustracija: Zlatko Kraljić

Razgovor je dostupan i u jesenskom broju časopisa Književnost uživo 

Ivan Glišić: Ne pripadam svetu jadnog i čemernog glamura, elite novca, vlasti i samozvane elite duha

Razgovor s poznatim srpskim, i ex Yu underground književnikom Ivanom Glišićem u kojem ćemo o nekim stvarima u književnosti i životu, bez sapuna i šminke

M.Z.: Ivane, pozdrav, čitajući intervju sa Slobodanom Tišmom danas na njegovom blogu (link), vidim da je u Srbiji puno odbačenih autora, a s druge strane dosta ovih koji su se politički uhljebili… Možete li mi nešto reći o Slobodanu Tišmi, vidim da ima ljudi koje prezire, neke političke uhljebljenike, neke cinkere… Znam da je i Kiš spominjao cinkere… Je li to zaista tako loše kao se čini?

I.G.: Slobodan Tišma je avangardni umetnik, nešto mlađi od mene. Pre 2 godine dobio je NIN-ovu nagradu za poetski roman Bernardova soba. Samizdat, uz sponzortstvo Kulturnog centara iz Novog Sada, i KC je poslao knjigu na konkurs. Kako se ovde kupuje ono što izazove medijsku prašinu, prvo izdanje od 300 primeraka odmah je razgrabljeno, a da roman nije dobio ovu nagradu, završio bi na margini, poput ostalih Slobodanovih dela, priča se IP Laguna je raskinula ugovor s njim zbog niskog tiraža njegovih prethodnih dela. Interesantno je da ni posle ove nagrade on nema izdavača. Nikome i dalje ne odgovara organski prava i jedina umetnost. Citiraću jednu vašu opasku na ove pojave, a sa vašeg sajta Književnost uživo: S jedne strane ova organska prava, živa umjetnost i s druge ona druga, lažna, uzurpatorska, pokvarena, koja nije ništa…

Po Tišminoj kafkijanskoj autobiografskoj priči Pojačalo i gitara ili Urvidek, snimljen je igrani film. Ja sam glumio Slobodanovog oca. Slobodana lično ne poznajem, veliki je usamljenik, ali su ga upoznali momci iz ekipe filma, išli su po odobrenje i on im je bezuslovno odobrio. Studenti Filmske akademije i Studentskog centra iz Beograda, i NO ‘Svetlost’ i ‘Satibara’, punksi i pripadnici undergrounda, tražili su mene, a ne profesionalnog glumca. A samog Slobodana kao mladog alternativca u sukobu sa bolesnim ocem, bačenim na marginu društva, i zabrinutim nad sudbinom sina buntovnika, glumio je mladi punk Ivan Velisavljević, tada najbolji student Beogradskog univerziteta, sada magistar opšte književnosti i dramaturgije, nažalost, bez zaposlenja, i otac dvoje dece, sinčića od tri i kćerke od nekoliko meseci, a ko sve radi po ustanovama za kulturu, otuda nam kultura srlja u propast, ne samo ovde nego i kod vas, poštena revizija zaposlenih bi sve to iznela na svetlost dana. Film je režirao punk Siniša Dugonjić. Učestvovali smo na mnogim smotrama autorskog filma, titlovan je na engleski. Velisavljević povremeno na Radio Zagrebu vodi emisiju o ex Yu filmu, a za potrebe Radio Beograda adaptirao jer tri moja punk romana: Čizme slobode, Plastično lice i Šljamhaus ili Kuća srama, i za ove adaptacije dobio nagrade.

M.Z.: Recite mi, čini mi se kao da je u Srbiji prisutna ta gruba podjela na službene strukture, da ne kažem sinekure na kojima sjede jedni, malobrojni, ali s pravom glasa te cijela jedna odbačena scena, koji su moderni, avangardni, uvijek protiv sistema, ali očito neprihvatljivih poretku. Ivane, odakle vama ili Slobodanu Tišmi, na primjer, hrabrosti… O čemu se radi, je li to svjesni čin neke pobune? Ili je riječ o spletu okolnosti?

I.G.: Ta podela na podobne i nepodbne nije od danas. Isto je bilo i u ex Yu. Ima je i širom globusa. To je večita borba Dobra protiv Zla, Istine protiv Laži. A otpor takozvanih nepodobnih je svesni čin, otpor prema onima na vlasti i oko nje, čast malobrojnim izuzecima, koji uništavaju prave vrednosti, a ništa im ništa ne fali. Njihova deca u ex Yu bila su zaštićena pred zakonom, ma šta loše da urade, a u vreme raspada i ratova u Yu nisu bila na ratištima, nego su, kao i sada, na koledžima po inostranstvu, ili imaju firme po raznim Devičanskim ostrvima, letuju i zimuju po mondenskim destinacijama, dakle sve ono o čemu je, nekada još netipičnim, pisao Slobodanov otac, Aleksandar Tišma, pa Ivan Ivanović koji je zbog svoje knjige Crveni kralj, o korupciji u Yu fudbalu, robijao dve godine, pa istraživački novinar Dušan Savković, režiseri Želimir Žilnik, Dušan Makavejev, Aleksandar Petrović, Živojin Pavlović, slikar Mića Popović koji je u vreme ex Yu prvi slikao prosjake i sirotinju kraj kontejnera, uz palate Crvene buržoazije i njihovih sledbenika, i mnogi drugi. Bili su i studenski nemiri protiv Crvene buržoazije, dobronamerno su, ali bezuspešno, i studenti ukazivali na tada još netipične ali prisutne devijacije u društvu. Sada su se devijacije duboko ukorenile na svim nivoima, u svim bivšim republikama. Nezaposlenost, prećutna zabrana štrajka, i da se o tome piše, a niko ne štrajkuje iz besa, nego radnici koji idu na posao a ne primaju mesecima ili godinama lični dohodak, a moraju da izmire sve obaveze prema državi, država ne mora prema njima. A kad ste čuli ili čitali da je neki ministar, narodni poslanik, gradonačelnik, direktor, štrajkovao zbog takvih stvari, da im deca gladuju, da im upadaju izvršitelji u domove i sve popisuju i iznose na licitaciju zbog dugova, a njih izbacuju na ulicu, ko je od njih u redu ispred narodnje kuhinje, kontejnera, ili u prihvatilištu sa siromahe? Njima ništa ne fali, grabe sve iz budžeta, i imaju svu vlast. Ako si borac za istinu i pravdu, proglase te neprijateljem naroda a oni su taj famozni neprijatelj, jer napad je najbolja odbrana. Ako si spreman da zažmuriš, i da pišeš o nepostojećem idiličnom životu, kako svima teče med i mleko, sva vrata su ti otvorena, posebno ako si u nekom književnom klanu bliskom vlastima ili tajkunima, nekom tajnom ili javnom društvu najbogatijih i tobože najhumanijih.

12241208_912070068878503_7108864309094494943_n

Selver Viljević prodaje u parku u Tuzli Ivanove knjige, foto: Goran Brekalo

Dakle, ne mogu da lažem sebe i druge da je sve ok. Pisao sam i pisaću kako jeste, i kako živim, i kako žive moji rođaci, prijatelji, susedi, pisaću iz prve ruke, a ne kako mi se naredi, ili da sebe prodam pa da i ja super živim. Gajim veliku ljubav prema čoveku. Šabački pesnik Miki. M. Valski, boem, sirotan koga negiraju mediji, ustanove za kulturu i žiriji za projekte, a ne vole ga ni pesnikinje sa skupocenim šeširima i šminkom, i pesnici u markiranoj odeći i obući, svi tobože aristokratskog porekla, napisao je divan grafit na ulazu u svoj dom: Dobrodošli u sirotinjski raj, u kome caruje ljubav!… Od patnje živim, u ljubavi uživam!… I divno je naslovio svoju samizdat knjigu pesama: LJUBAV TREBA DA SE VOLI!… Ali, očito je da se svuda, pa i u našem regionu voli mržnja. A gde je mržnja, tu nema razuma…

574578_4179462859186_1619769231_n

Autoportret s belom mačkom, Ivan Glišić, 1975.

M.Z.: Da se razumijemo, u Hrvatskoj je sve prepuno klanova i klanića, povezanih interesnih sfera, čini se da je stvar slična i tu i tamo, no kako to da je kod vas puno vas odbačenih i spremnih pa makar i na pasivan otpor… Naime, u nas je otpor iznimka, ne pravilo, štoviše, valjda je Kamov bio zadnji koji ga je javno iskazivao, kasnije sve neko prenemaganje i što je najgore inverzija… Dakle, zanima me kako živite vi ili na primjer Tišma?

Ne pristanemo li na to, prete nam ili nas negiraju, žive pokopaju, kao grobari. Kad proučimo istoriju, oduvek je tako bilo: Zastrašivanje i posrnuće čovečanstva zbog posrnuća svesti, časti i morala. Slavni Botičeli je toliko bio zastrašen strahovladom Inkvizicije, da se u centru Firence odrekao umetnosti, i spalio je skoro sva svoja platna da bi udovoljio tiranu Savonaroli. Mikelanđelo se suprotstavio ne samo Savonaroli nego i rimskom papi, i poduže bio u izganstvu. No, i Savonarola je završio na lomači, ali Čovečanstvo iz svega toga ne izvlači pouke, i dalje sami sebe zaplićemo, sami sebe rasplićemo i u tom rasplitanju još više se zaplićemo. A rešenje je, rekoh, ne u parolama: Isključivost, rat, mržnja, nesreća, nego: Dijalog, mir, ljubav, sreća!

I.G.: Pa i ovde je bunt iznimka, a više ga je jer ovde ima duplo više stanovnika u odnosu na vas. Čitam cela Dalmacija i Istra digla se kad su vaše vlasti želele da od Jadrana naprave kompanije za pronalaženje i eksploataciju nafte. Imate i udrugu Živi zid, koja brani osiromašeni narod od državnih izvršitelja koji im oduzimaju stanove i pokućanstvo zbog duga s kamatama, i izbacuju ih na ulicu. Ovde još nema takve udruge, a izvršitelja ima kao gljiva posle kiše. Mislim da radnička klasa i pošten svet, isto žive i ovde i tamo, bedno i jadno. Pet posto prebogatih drže 95 posto siromašnih. Teško žive i vaši undergraund pisci koje znam. Ovde, Tišma živi skromno. A ja nemam ni bicikl, a kamoli automobil. Primanja su mi ispod proseka. Imam oko 300 eura, a neki političari imaju, čitam, i po 19.000 eura na mesec! Na nekoliko radnih mesta su, pitam se kad stignu na tolika radna mesta, a toliko nezaposlenih. S tom mesečnom platom dotični može svakog meseca da prehrani sedamdeset i šest nezaposlenih, da im daje po 250 eura. I šta radi s tolikim novcima? U sve to uletelo je i sveštenstvo, i sami su postali elita novca i deo vlasti, i samozvana elita duha. Čak je i rimski papa rekao da su se katolički sveštenici izdigli iznad Boga. A preminuli srpski patrijarh Pavle je isto rekao za pravoslavno sveštenstvo. Jednom, video je kroz prozor svoje radne sobe blindirane džipove. Pitao je svog pomoćnika jesu li to tajkuni i ratni profiteri, a pomoćnik je rekao to su naši neki popovi koji su došli kod patrijarha, na sabor. Otuda, na umetnicima je veliki ali i težak zadatak. Moraju da budu svest i savest društva, da se bore protiv mangupa na vlasti i oko nje, protiv zaglupljivanja pučanstva, što neobrazovanije to bolje, daj im pića i igara kroz što češćih raznih festivala i Dana piva, vina, rakije, slanine, kobasice, čvaraka, iz budžeta kojeg samo pučanstvo puni, a slepo kod očiju i s mozgom a bez mozga ne vidi ovu zloupotrebu svog bića, tj svojih života. Ali, rekoh, ima i naroda i umetnika koji su se prodali. Pokojni Momo Kapor je govorio da doušnika ima u svim oblastima, i među glumcima, pevačima, slikarima, piscima, novinarima, ali ima i onih kojima je svega preko glave, pa beže sa balkanskih prostora. To je onaj odliv mozgova. Čitam da je iz Hrvatske samo za sedam dana kad je odobrena radna dozvola za EU, otišlo deset hiljada mladih. A iz Srbije je ovih godina otišlo preko sto hiljada. To je tragedija. Zato spadamo u zemlje u kojima vlada bela kuga, malo se rađa, a kako bi kad ne postoji mogućnost opstanka i bez dece, sem za odabranu manjinu. EU je počela da vraća te mlade azilante sa obrazloženjem da dolaze iz bezbednih zemalja sa političkim i verskim slobodama. Ali od tih sloboda se ne živi, nego od posla i para, a nezaposlenih u Hrvatskoj je preko 300 hiljada a u Srbiji preko sedamstotina hiljada. Sramno je za obe zemlje da umirovljenici izdržavaju svoju decu i decu svoje dece, svoje unuke, i decu svojih unuka. A šta kad umirovljenici umru? Posao cveta bankama, kockarnicama, apotekama i pogrebnim firmama. Odeš u banku i uzmeš kredit. Svratiš do kockarnice da povećaš ulog kako bi vratio kredit s kamatom, skoro sve izgubiš i od stresa se razboliš. Onda ono malo preostalog novca daš na lekove, u međuvremenu se premine i hajde rodbina po pogrebnu opremu, potom na sahranu koja košta čitavo malo bogatstvo jer i popovi imaju svoju tarifu. Postoji iskonska izreka: Sirotinja je i bogu teška, a kamoli vlastodršcima! Ako sam sebi ne pomogneš, i sam o sebi ne misliš i ne brineš, neće ti pomoći ni Bog ni vlast! Ja imam, rekoh, mirovninu 300 evra, a nisam dobio društveni stan, nemam ni bicikl, a 40 godina bio sam prosvetar, pa novinar, pa pisac, a mladi političari, kojima mogu ded da budem, republički i lokalni, i ovde i kod vas, imaju vozne parkove, po dva ili tri stana, vile sa bazenima u elitnim delovima gradova, ručne satove od 10.000 evra, cipele i odelo od 5.000 evra, lepe lične dohotke, bankovne lepe račune, letuju po najpoznatijim svetskim letovalištima. Narodu ne polažu račune otkud im to?

Portret Ivana Glišića, 2013.

M.Z.: Znam da ste veliki poznavatelj Pasolinija, pa znate njegovu sudbinu. Iako književnost omalovažavaju kao nevažnu, zašto je onda pod tolikim pritiskom centara moći, zašto je toliko omalovažena? Dakle, ovo pitam jer znam da ste svjesni Pasolinija negdje u pozadini. I dalje, može li promjena krenuti odozdo, prava, zbiljska, ozbiljna promjena? Za institucije i njihovu korumpiranost tu nema mjesta, to je očito.

I.G.: Pasolini je nagovestio stvaranje novog robovlasničkog društva. Ili Četvrtog Rajha, kako je to nazivao, gde neće biti čista arijevska rasa, nego se udružuju najbogatiji ljudi celoga sveta, bez obzira na boju kože, rasu, jezik, naciju, versku pripadnost. Jedini bog i jedina nacija su im PROFIT I NOVAC. On je nagovestio raspad SSSR-a, Jugoslavije, Varšavskog pakta, jer je išao Moskvu, i krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih dolazio u Zagreb, Rijeku i Beograd, na tribine i filmske festivale i video sve veći jaz između naroda i vlasti. On je imao taj izraz: Mangupi na vlasti; mangupska vlast! Ima nedovršeni roman Nafta, Pazolinijevi prijatelji povremeno objave koji ulomak. Tu govori da su Velike sile formalno u hladnom ratu, potajno se sastaju i dele interesne sfere širom sveta, zbog nafte, rudnih i prirodnih bogatstava. Bio je protiv kolonizacije, protiv rata u Koreji, Alžiru, Vijetnamu. Nagovestio je i ovo što se zbiva u Avganistanu, Siriji, Libiji, Iraku. Velike sile izazovu ratove, na stotine hiljada izbeglica i poginulih, pa se iz svega toga izrodi nego terorizam, a niko od izazivača nesreće niti neko od njihovih nije migrant ili poginuli, strada narod. Čak zaborave i na svoje vojnike koje su uvalili u rat, pa oni preživeli, sada teški invalidi, štrajkuju tražeći ratne dnevnice i mirovnine. Pazolini je govorio: A krojači naših sudbina potpisuju mirovne sporazume, proslavljaju to uz bogatu trpezu, uz viski i kubanske tompuse, uz medije, i dobijaju čak i Nobela za mir. Pazolini je pisao i govorio i o padu obrazovanja i pogubnom uticaju režimskih medija, žute štampe i tabloida, to je po njemu ispiranje mozgova. Družio se sa mladima sa margine i pokušavao da ih prosvetli, angažovao ih je i pri snimanju svojih filmova. Pazolini je bio 1975. kandidat za Nobelovu nagradu za književnost, ali nije dobio, ubijen je 2. novembra 1975, na veliki katolički praznik Svih svetih. Novinarka Orijana Falači pisala je da na taj praznik ni mafija ne ubija, pisala je o uroti međunarodnih tajnih službi. Pazolinijev tobožnji ubica imao je 17 godina, sad je odrobijao, i u nezavisnim talijanskim medijima, ima snimaka i na youtube, priča da su mu smestili ubistvo, ako ne prizna ubiće mu majku, oca i sestru. Sad su mrtvi te slobodno priča. Orijana je međunarodne tajne službe optuživala i za smrt Hendriksa, Džima Morisona, Dženis Džoplin, Džon Lenona, uvek tobože overdose ili pucao poludeli fan. Pazolinijev film Salo ili sto dana Sodome, nazvala je velikim delom, a ne morbidnim proizvodom morbidne Pazolinijeve mašte. U njemu je Pazolini prikazao šta su oni na vlasti i oko nje, svetovnoj i verskoj, u vreme postojanja fašističke talijanske države Salo (Repubblica Sociale Italiana, fašistička Italija nakon kapitaluacije 1943., op. ur.), radili u Dvorcima uživanja, nad kidnapovanim furlanskim dečacima i devojčicama. Među kidnapovanima bio je i sam Pazolini, sto dvadeset dana, odakle je uz pomoć tada mladog Darija Foa, pobegao. Odrekao se oca musolinijevca. A brata Gvida su ubili slovenački partizani s kojima je bio u odredu, jer se po okončanju rata suprotstavio ideji da Furlanija, tj. Severna Italija (današnji sjeveroistok Italije, provincije Furlanija-Julijska krajina i Veneto, op. ur.), i Trst i Pula pripadnu Jugoslaviji. Ipak, Pula je pripala 1947. O Pazoliniju smo zajedno pisali Antonela Pivac i ja. Antolela je profesorka talijankog, i veliki poznavalac Pazolinija, na Sveučilištu u Splitu i Zadru. Knjigu smo naslovili Moje druženje s Pazolinijem. A obilje materijala dobili smo od Pazolinijeve zadužbine Casa Materna iz Kazarse. On je slabo prevođen u svetu, prve prevode na Balkanu imao je u Hrvatskoj, Mladost iz Zagreba je 1962. objavila Pazolinijev underground roman Žestok život, o mladima sa margine, koje mangupi s vlasti namerno teraju u kriminal da bi imali kartoteke o njima i tako ih držali u šaci. Potom, nedavno,  rvatsko filološko društvo roman Uličari. A pre Antonele i mene, o njemu je pisao profesor Valter Milovan, sa sveučilišta u Puli – Bilješke o Pasoliniju.

M.Z.: Ali ovo je vrlo mučna vizija svijeta: ima li tu neki eshaton, izlaz, neko spasilište?

I.G.: Pazolini je smatrao da je izlaz u paganstvu, u Izumrlim narodima, tj. da ima više demokratije i slobode i pravde u višebožačkom društvu, nego u monizmu, koje je po njemu svojevolja pojedinca. Ili u povratku izvornom socijalizmu, iz prvih godina Oktobarske revolucije. Izuzetno je cenio Če Gevaru, Fidela Kastra i Kubu. Cenio je i braću Kenedi. Smatrao je da braća Kenedi nisu mučki ubijena, čovečanstvo bi krenulo boljim putem. Prezirao je monarhiju, po njemu kraljevi su paraziti koji su stekli bogatstvo otimanjem od naroda ili kolonizacijom. Tako su Španci istrebili Maje, Inke, Acetke, neke zemlje Evrope istrebile su Indijance i napravile zavrzlamu i u Indiji i u Africi i u Australiji. Ja mislim izlaz je u postulatu, nažalost nezaživelog hipi pokreta: Mir, ljubav, sreća!, a ne: Rat, mržnja, nesreća!, i kao u našoj ex Yu Pank Prisnoj Porodici.

M.Z.: Možete mi malo pojasniti?

I.G.: Moram priznati da u ex socijalističkoj Yu nije bilo tako loše skoro do kraja 1968, to kaže i Tišma. Još nije divljala aždaja zvana Crvena buržoazija. Svi smo imali malo, ali isto. U turističkim vodičima imali smo jedini na svetu pet zvezdica za sigurnost svakog pojedinca, profano rečeno – od Vardara pa do Triglava. Za ubistva se jedva znalo. Po raspadu federacije, svaka bivša republika je pri dnu sigurnosti, u svojoj ulici strepiš da te neko ne napadne i pokrade. I ubistva su sada svakodnevna pojava. Onda su škole i radne organizacije forsirale istinske talente u svim oblastima, školstvo i zdravstvo bili su na zavidnoj razini, i besplatno. Mi, tada mladi, išli smo na radne akcije, imali smo brojne časopise u kojima smo objavljivali naše radove. Bilo je mnogo konkursa pod šifrom, i nije se gledalo iz koje si republike. Ja sam sin stolara, radničkog porekla, i na tim konkursima sam osvajao nagrade, pa sam se pojavljivao na susretima pisaca širom Yu, a mladi kompozitori iz svih republika su ih uglazbili. U Hrvatskoj je to radio Rej Ruić, pa imamo i danas voljene snimke: Ulicu jorgovana – Darko Domijan, Večer u Luna parku – Josipa Lisac, Ždrali – Tomislav Ivčić, etc, etc. Posle studentskih nemira i Brozove bolesti, sve je to zamrlo. 1975. otišao sam u London i uleteo u punk, pokret obespravljene radničke klase. Kad je Tito preminuo i kad su se lažni levičari osilili, proganjali su nas plašeći se istine o sebi. Ukinuti su konkursi pod šifrom, ukinuti časopisi za mlade, više nije svaka firma imala svoje kulturno-umetničko i sportsko društvo, i svoje interne medije. Knjigu si mogao da štampaš ako ti odobri komitet i ako imaš tri recenzenta, poznate političke radnike. Cenzori su otpočeli sve da nadgledaju. Pisac Filip David, i onda i sada nepodoban, lepo to ocenjuje kao Pobeda bezumlja. Meni je uništen slog rnr romana Jer znala je mama mene će skrckati levi elementi, u izdanju Džuboksa. Potom i rukopis o malverzacijama u školama, Zdravo Kolumbo ovde Amerika. Ali punk je sve više jačao, odupirao se. Svi smo se znali, posećivali, samofinansirali, imali svoje samizdat novine – fanzine, demo snimke, za moje prve samizdat punk knjige Rockenroll Warriors i Žuti ker, koje su punksi opremili i unutra ima i mnogo njihovih pesama i crteža, novac su skupili punksi iz Ljubljane – Bigor i Viva, Škuc, Mladina, iz Zagreba – Denis Čuilinović Haš, Hađo – bendovi Patareni i Buka, iz Slavonske Požege – Boris Milaković i zin Udarac drito, Beograd- Dragan Pavlov i Šunjka (napisali su prvu punk istoriju u nas, Punk u Yu), mnogi punksi iz Šapca – zin Delirium. Kragujevac – bend KBO. Pula – KUD Idijoti, Novi Sad – Voja Žugić, Stevan Gojkov, pa bendovi Napred u prošlost, Vrisak generacije, etc, etc… Tako smo krajem osamdesetih štampali singlice punk bendovima Pokvarena mašta iz Vinkovaca, Robna kuća iz Beograda, i kasete benda Dža ili Bu. Tako je objavljena i moja i Kečerova knjiga Deca starog Bakunjina, antologija punks pesama i kratke proze. Kečer, alijas Satan Panonski ju je opremio i ilustrovao. Tako su underground umetnici iz Beograda objavili i Kečerovu knjigu Mentalni ranjenik. Nekada nas je u ex Yu bilo mnogo, po celoj ex Yu organizovali smo naše svirke, uz promociju fanzina i knjiga. Planirali smo da osnujemo, na Kečerovoj njivi, umetničku punk koloniju nalik na Fabriku, umetničku radionicu iz Njujorka, Endi Vorhola. Nažalost, nismo imali kamere a tek poneko fotoaparat, te ima veoma, veoma malo snimaka. No, toliko smo uzdrmali javnost, da je tada slobodoumni Treći program TV Beograd snimio jednosatnu emisiju o fenomenu punka, o meni, i bendovima Autopsija iz Rume i Napred u prošlost, iz Bačke Palanke. Teatar mladih iz Osijeka nameravao je da postavi moju punk komediju Žuti ker. No, usledio je rat, a šestočlano ex Yu predsedništvo nije ga sprečilo, čak su ismejali Antu Markovića koji se iz petnih žila zalagao za očuvanje federacije, nam je tada nuđeno da odmah uđemo u EU. A ne kao sada, federacija se raspala, ratovalo se, izmirilo se, i pojedinačno bivše republike ulaze u EU, opet će biti neka vrsta Yu, koja je bila preteča EU. Pazolini bi nam se smejao i rekao: Eto šta su vam uradili i šta vam rade mangupi na vlasti i oni oko njih.

Posle raspada federacije, desetkovan je i naš punk. Ko nestao, ko poginuo, ko obogaljen, ko emigrirao. Čuvam na stotine fanzina i imam nekoliko hiljada pisama ex Yu punksa. Potresno je kad ih čitam. U svakom fotka, pesmica, crtež… Kečer je imao još više, kad smo se pred rat videli kod njega, u selu, vozio me je njegov best frend a moj pobratim Zoran Šalinović iz Vinkovaca, kad smo pripremali knjigu Deca starog Bakunjina, nudio je Kečer da nosim te silne kese. Rekoh a gde da nosim, kad imam sobičak prepun mojih kesa. I ne znam šta je s tim njegovim fanzinima i pismima. No polako se ovih godina punk oporavlja, iako ima velikih muka. Punk oblačenje postao je modni hit, pa se u Srbiji neki kraljevi i kraljice folka, a u Hrvatskoj pop i densa, oblače poput punksa. Neki novi klinci, širom ex Yu, sinovi elite vlasti i novca i samozvane elite duha, predstavljaju se kao punks muzičari i pisci. Ima ih po u luksuznim revijama za slavne i bogate, daju intervjue, knjige im štampaju uz masne honorare, poznati izdavači, idu s bendovima, uvek ista ekipa,  na razne festivale po ex Yu i za sat svirke, priča se, dobiju po nekoliko hiljada evra. Ali ne može o bedi pisati i pevati onaj ko na sve to gleda s prozora luksuznih kuća svojih roditelja i sa ivica kućnih bazena. No imaju podršku medija… Mi, punksi odozdo, iz baze, znamo se međusobno i negiramo ih. Njihovi fanovi ih još nisu pročitali. Strahota od licemerja. Da su pravi punksi pomagali bi nas u štampanju knjiga, fanzina, demo snimaka, diskova. Vodili bi i nas na te njihove svirke i silna gostovanja po medijima i predstavljali naš rad. Eto, danas se i punk, pokret obespravljenih, zloupotrebljava zbog Novca i Profita.

M.Z.: Nego, Ivane, recite mi još jednom ta pank kultura, što ona točno znači, kakva je to vrsta zajednice, što ona konkretno danas može značiti, pustimo na stranu te lažne, prevarante, uzurpatore

I.G. : Kad izuzmemo lažnjake Iz cele ex Yu, punk je bitka za ravnopravnost među ljudima, sa slobodu mišljenja, govora i stvaranja. Nije on samoga sebe izmislio i stvorio. Pank je nadogradnja svega slobodoumnog i dobronamernog, kroz istoriju, i kao takav najpre je buknuo u Engleskoj, jer je sedamdesetih tamo radnička klasa živela kao u konc logoru. Odande smo ga preneli u ex Yu. I sad se pomažemo, kao onda. Meni opremu knjiga rade Darko Miletić iz Trebinja, Vedrana Strižić iz Rijeke, Daniel Radočaj iz Pule. Ima nas i po svetu. Filozof, fanzinaš i slavista, iz vremena takozvanog srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika, Dejvid Stoun, preveo je ovih godina nekoliko mojih punk novela na engleski, a ja neke njegove knjige pesama. A slavista Simon Gončar, mladi krležijanac iz Poljske, preveo je nedavno moje pesme u znak zahvalnosti što sam mu obezbedio literaturu za njegov seminarski o Krleži. Sarađujem i sa fanzinašima iz Čilea, Argentine, Meksika, Kolumbije. Interesantno je da se punk tek sada tamo pojavljuje. I oni imaju istovetne probleme, kapitalizam je svuda isti, neumoljiv, pa kao da smo neka vrsta Nove Internacionale. Tu je i Vasa Radovanović, iz Beograda, nešto mlađi od mene, koji već decenijama izdaje zin Oprem dobro. U Valjevu je Dejan Bogojević, sa svojim Akt zinom. Novi Sad je opet pun novih pravih punksa. I punksi iz Rume se ne daju, svake godine se okupljamo na Ruma Punk Fest. Bude nas stotinak iz cele bivše Yu. Goran Begenišić, stari punks iz Obrenovca (Yusloslav Sun), mladi Selver Viljević, iz BiH, uređuje sajt Punk u Yu, i sajt o klasičnoj muzici, književnosti, slikarstvu i filmu. Nedeljom u parku u Tuzli, prodaje na betonu moje knjige i od tih para dajemo za sajtove. Mnogi od nas su članovi underground udruge DADAnti iz Splita. Većina punksa je izuzetno obrazovana, i iz siromašnih porodica, i skoro svi su i sada nezaposleni, izdržavaju ih ili roditelji ili i roditelje i njih bake i deke umirovljenici. Rekoh, punk je postojao i pre punka, svi novi progresivni pokreti u umetnosti i načinu življenja, kroz istoriju. Sve te ličnosti koje su bile trn u oku društvu, recimo i Leonardo, i Mikelanđelo, i ukleti pesnici i slikari, nadrealisti, dadaisti, fovisti, simbolisti, nabisti, francuski, ruski, talijanski, engleski. Pa Emil Zola sa svojim naturalističkim romanima o surovosti sistema prema radničkoj klasi. Pa Dejvid Herbert Lorens žestoki borac protiv engleskog militarizma, sin rudara, odrekao se engleskog državljanstva i proglasio sebe građaninom sveta. Pa Artur Rembo, Antonen Arto, Majakovski, Bukovski, Selindžer, Keruak, Vorhol, Oldos Haksli i roman Vrli novi svet, Solženjicin, pa Krleža čija su sva dela punk pre punka, otpor eksploatatorima, pa Džarmuš, Fazbinder, Venders…etc, etc, etc… Dakle, punk je nastao nadogradnjom svega najboljeg i buntovnog. I ne samo punk, nego i underground i avangarda. Da li će istrajati u protiv mangupa i lažnjaka, pokazaće budućnost. Mnogo je nasrtaja na nas, sa svih strana. Tišma smatra čak i ako ostaneš sam, niko tvoje stavove ne može da otme ako ti ne dopustiš.

M.Z.: Pa dobro, što onda čini vrijednosnu vertikalu, kako se onda može nakon svega znati što je vrijedno, a što je smeće i lažno?

I.G.: Mislim da nije neskromno reći da punk i underground čine tu vrednosnu vertikalu, koja dolazi odozdo, iz prave baze i pravih temelja obespravljenih ali svesnih sebe i svoj položaja, i drugih i njihovog položaja, ono što dolazi odozgo: Ti si rob a ja tvoj robovlasnik! U vreme Tita, za njegovog života, ipak se, rekoh, cenila vrednost. Ali pred njegovu smrt i posle nje, Partija, Crvena buržoazija, danas skoro svi kapitalisti, odlučivala je o tebi i da li ćeš biti u medijima i u antologijama. Ni sad nije bolje. Menadžeri zvone na vrata i nude ti da te, bez obzira na tvoju vrednost, stave u leksikon, enciklopediju i antologiju za 5 evra po stranici, ti plaćaš, i da kad izađe book kupiš 2 primerka po 15 evra. Nedavno se ovde pojavila La Rusova enciklopedija, i nigde Andrića, Crnjanskog, Isidore Sekulić, mog pradede Milovana Glišića, ni čuvenog novinara Dušana Savkovića, koji je prvi pisao o žestokim momcima u ex Yu, i prvi provalio kako su se neki federalni i republički funkcioneri u ex Yu bogatili. Razvedu se i dobiju društveni stan, jedan supruga, jedan suprug, po jedan svako dete. Ili odu u inostranstvo, Švajcarska, da se leče od kancera, a ništa im nije, nego se nakupe para u dogovoru s nekim lekarima odande. Malo je poznato da je Krleža pružio Savkoviću podršku i rekao da je sve to tačno, jer su i njemu predlagali podelu para, da Bela ode na lečenje u inostranstvo o trošku vlade, ali Krleža je odbio i rekao ima on svojih para, od autorskih tantijema. U enciklopediji samo oni na vlasti i oko nje. Kad je filijala iz Pariza uložila prigovor, izdavač je kupcima poslao ovitke za svaki tom. I na prvom pozadi stavio Andrića, šture podatke i fotku, na drugom Crnjanskog, a na trećoj Isidoru Sekulić. Sad je u modi da svaki grad ima Leksikon svojih značajnih ljudi. I tu nema nas, stavljaju političare i umetnike koji su odani vlastima, i svetovnim i crkvenim. Iako me ima u američkim enciklopedijama Serbian musicians, Serbian writers, nema me u knjizi Poznati Šapčani! I ne samo mene, nego i ovdašnjih mnogih režisera, glumaca, muzičara, pisaca, slikara. Neko mi reče u Beogradu se otvorio Muzej panka a u pripremi je Muzej rnr. No, čim je to pod okriljem vlasti, nas verovatno neće biti. Plašim se da ne objave Punk enciklopediju i da stave samo svoje i sebe, a nas, izvorne punkse, da otpišu. Sad je u modi otpisivanje i rashodovanje. Iz knjižnica se rashoduju knjige o partizanima, o Marksu, Lenjinu, Brozu. Ako želiš da proučavaš to doba i njih, nema ništa, kao da nije postojalo. To je nedopustivo. Knjižnice moraju sve knjige da čuvaju, ako ih rashoduju rashodovali su deo istorije svoga naroda, a ne da se spaljuju kao ona u Aleksandriji. Ili kad su spaljivana čitališta u vreme firera i dučea. Ugledni srpski akademik i književnik Ljubomir Simović izneo je neverovatan podatak, za 10.000 evra možeš postati dopisni član Aklademije nauke i umetnosti! I da možeš kupiti bilo koju nagradu, iz bilo koje oblasti. Uticajni poluobrazovani političari postaju počasni akademici i doktori nauka! Raspiše se konkurs za najbolje umetničko ostvarenje i traže da navedeš ime, prezime, broj ličnjaka, tekućeg i žiro računa. I veli Simović: provere u banci koliki ti je konto i onda u potaji pošalju menadžera, kupiš nagradu a u medijima trubiš da si nagradu dobio. Čuvena književnica Svetlana Velmar Janković izjadala se u vezi nacionalne penzije. Uslov je da si umetnik bez primanja i bez imovine, a njoj dodelili iako nije konkurisala. I ona odbije, kaže nije pohlepna. A tu penziju od 500 evra mesečno, dobili su čak i neki kraljevi i kraljice folka, koji za koncert dobiju 20.000 evra, a za Novu godinu i do 100.000 evra. Od tada, ni Simovića ni Velmarke, nedavno je preminula, nema u medijima. Neko mi reče: neće valjda i njih da rashoduju i da u školske programe uvedu učesnike rijaliti programa tipa Veliki brat, Parovi, Farma, a već su ih uveli na rafove sajmova, knjižara, biblioteka, i na top liste bestselera? Pre nekoliko godina ovde je malo falilo da rashoduju Čarls Darvina. Imali smo neku ministarku obrazovanja koja se pobunila protiv Darvina i njegove teorije o evoluciji i postanku. Rekla je da ona nije postala od amebe ili od majmuna, nego su joj koreni božanski, te Darvina treba izbaciti iz škola i biblioteka. Iz toga se izrodila afera, ceo svet nam se smejao, pa je Darvin ostao u školama i na rafovima biblioteka, a ova gospođa više nije u vrhu vlasti, i ime joj se zaboravilo. I neprilično je da su dve najslavnije žene kod vas i kod nas, dve kraljice estrade, jedna vaša teta, pop pevačica i jedna naša baka, loto devojka, obe imaju kućne porniće, i umesto da budu anatemisane, one su zahvaljujući ovim snimcima stekle još veću slavu, postale su uzor pa su kućne porniće počeli da snimaju i osnovci. U nas je mnogo tv rijaliti programa. U jednom je zvezda žestoki momak koji treba da ide na osmogodišnju robiju, no odlazak mu nekoliko puta odlažu da ne bi propao taj rijaliti tv program.

Niko od nas pre rođenja nije imao katalog da bira svoje roditelje, veru, naciju, jezik, boju kože. To smo što smo. Ali imamo jedan jedini izbor, da posle rođenja budemo Zveri ili Ljudi. Mi smo odabrali da budemo ljudi u pravom značenju. I ne udružujemo se poput velikog Brata i Familije zarad Novca i Profita, nego zarad istine i biblijskog: ljubi bližnjeg svog; ne kradi, ne laži,  ne ubij…

I onda čemu mi da se nadamo, ili da odlazimo sa ovih prostora, da postanemo deo čete Odliv mozgova, ili da ostanemo i da se samoorganizujemo kao punksi u ex Yu, i da kroz naša dela ošinemo devijacije. Naš moto je u ex Yu bio, a ja sam ga preneo punksima: Niko od nas pre rođenja nije imao katalog da bira svoje roditelje, veru, naciju, jezik, boju kože. To smo što smo. Ali imamo jedan jedini izbor, da posle rođenja budemo Zveri ili Ljudi. Mi smo odabrali da budemo ljudi u pravom značenju. I ne udružujemo se poput velikog Brata i Familije zarad Novca i Profita, nego zarad istine i biblijskog: ljubi bližnjeg svog; ne kradi, ne laži,  ne ubij…  I zato smo nevoljeni. Ali svoji! Većina punksa i undergraund stvaralaca je bez para, put je preskup, više ne možemo jedni drugima slati pošiljke, razmenu fanzina, knjiga, diskova. Paket do 1kg košta od 20 do 48 evra, a fanzin, knjiga i disk ukupno budu 5 eura. Onda muke s putovanjima, karte preskupe, ili čekaš na vizu, ili se političari zavade pa rampe na graničnim prelazima spuštene i čekaš satima, pa i danimna i vratiš se kući. Političari nemaju te probleme, imaju diplomatske pasoše, poštu i avione. Nedavno je jedan punk bend iz Osjeka trebalo da gostuje u Beogradu, i ja da nastupim, no ništa od toga. Tražili su im na obe granice brdo papira i radne dozvole, za sat ili dva svirke. Jedan punk lepo reče: nekada je bilo – Proleteri svih zemalja ujedinite se protiv eksploatatora! A sada je – Eksploatatori svih zemalja ujedinite se protiv proletera! O tome sam napisao stihove Hej radniče, na repertoaru je uličnih underground muzičara Horkestar, ima nekoliko verzija na Youtubeu.

M.Z.: Na kraju, sve to sužava prostor djelovanja. Vidim da ste vrlo aktivni na društvenim mrežama, vidim da puno djelujete putem samizdata i jedne off off kulturne scene, sve to sigurno ne nailazi ni na kakav odaziv ikakvih većih izdavača, a kamo li neke službene, institucionalne kulture…

I.G.: Nažalost, društvene mreže postale su nam skoro jedini kontakt, ali i to je skupo, mladi su bez posla i para, a mi stariji jedva imamo za hranu i za namete državne-struja, voda, smeće, grejanje, stanarina… pa je neizvesno dokle ćemo i tu biti. A izdavači? Kad šaljemo  izdavačima rukopis, kažu super je ali to niko kupiti neće, ili će imati probleme s vlastima,  nego štampaju rukopise koji nisu problematični, u kojima je istina izbačena, a koji će imati tiraž preko 10.000, a to su, rekoh, rukopisi učesnika rijaliti tv programa, silikonskih pevačica, starleta, polupismenih i poluobrazovanih, nekih tv voditeljki, a u knjigama pišu o tobože aristokratskom poreklu, a po prvom kolenu su sa sela, a po drugom, poput svih nas, od ameba i homosapijensa. Nalet je i ljubića američkih i engleskih spisateljica, i spisatelja krimića. Pa priručnici tipa: Kako postati brzo i lako milioner. Kako s magarca skočiti na konja, to jest s bicikla u BMW? Tako je širom sveta, kažu naši punksi odande. Naša dela su na ledu, jer ISTINA BOLI! A ni jedan sistem nije za istinu o sebi. I daju ti šansu ako si ropski poslušan, ili kad procene da njima odgovara tvoj način poimanja života i pisanja, a to je pred republičke ili lokalne izbore. Onda preuzmu tvoje kritičke stavove, i kažu sve će to oni srediti, i biće bolje. I kad pobede, opet teraju po starom, na tebe zaborave ili te u potaji opet stave na crnu listu. Njima sve bolje, pučanstvu sve gore. Narod steže kaiš, a oni buše nove rupe da im kaiš ne pukne od debelih trbuha. A pučanstvo? Jedan punks reče: Koji je to sadomazohizam. Ili oni odozgo trpaju u vodu kojekave sedative pa se pučanstvu crnobeli život čini ružičast. A čitam na Google, republike bivše Yu među prvima su po korišćenju bromazepama, bensadina, etc, etc…

Na sajmovima knjiga je nemoguće imati štand jer hale su kupili tajkuni i deru zakupninom, pa je tako na Beogradskom sajmu ove godine najprodavanija knjiga neke manekenke, a opširna monografija o Vuku Karadžiću nije prodata. Jedan pesnik razočaran što mu niko nije prišao na štandu, po zatvaranju sajma delio je kod beogradske autobuske stanice svoje knjige. Privela ga je komunalna policija jer uznemirava javnost. On je uložio prigovor i rekao da je uznemiravanje javnosti ono što mediji i društvo u celini propagiraju. Kič i glamur. A kič je glamur nižih slojeva, dok je glamur kič viših slojeva. Jedno te isto. Tu i tamo i mi dobijemo šansu. Prošle godine smo Daniel Radočaj i ja bili na sajmu, i ove smo, ispred knjižare ROCKMARK, za rnr i punk. I izazvali smo pažnju. Sem ove knjižare, i još poneke, ostale ne primaju naše knjige, diskove i fanzine. I kad prihvate, nama se ne isplati. Recimo za zin, disk ili knjigu koja košta ovde 200 dinara, kad se odbije pdv, porez na autorski, pa uplata za socijalno i zdravstveno, pa 30% usluga knjižare, pa 10% Autorskoj agenici preko koje kontaktiraš s knjižarama, na kraju od 200 dinara dobiješ 2 dinara. I kako od toga da vratiš kredit koji si uzeo za štampanje, i to s kamatom? Tu uspevaju samo miljenici vlasti, stranaka i tajkuna. Čitam na internetu, pisci tih šund ali hit rukopisa, dobijaju po autorskom araku, tabaku, 150 eura, arak je 16 strana, a hvale se da za promocije žirom dežele dobijaju za sat vremena i do 400 evra! Nema neke pomoći ni od konkursa za projekte, bilo lokalnih, bilo republičkih. Ove godine je svetski čuveni džez pijanista Vasil Hadžimanov odbijen od Ministarstva kulture za pomoć odlaska u Pariz, na Dane svetskog džeza. I on je tu svoju molbu i taj njihov odgovor okačio na svoj fejs i tviter. A mladi stvaraoci se bune što se na Evroviziju ide bez konkursa, nego ovde organizator odabere kompozitora po svom nahođenju, i pevače, a u ex Yu to je bio javni konkurs, s mnogo kompozitora, tekstopisaca, pevača, pa ide najbolji glasanjem žirija i publike.

M.Z.: Znamo da nemate predstavljanja svojih knjiga, odnosno da su rijetka. Zašto?

I.G.: Uslovi za promocije nisu se izmenili još od vremena Brozove bolesti i smrti, u ex Yu. I sada, kao u vreme posle Broza, vreme koje vlastodršci toliko napadaju, a ne vide kako je sad, moraš ustanovama za kulturu da napišeš molbu i dostaviš knjigu. Potom tajanstveni Upravni odbor, ne zna se ni ko su, ni šta su, ni kakvo delo imaju, i da li imaju, procenjuje i ocenjuje podobnost tvoje knjige i tebe, i mesecima čekaš odgovor. Stigne, pa ili te odbiju, ili ti odobre i organizuju ti promociju i lep honorar ti daju, koji se kreće od 40 do čak 400 evra, kako gde, kako kome. Ili ti kažu može, ako platiš salu, tehniku, voditelje, muziku, čistačicu. I to ispadne oko 200 evra. Plus 50 ako kupiš iće i piće. E, meni se dva do tri puta dogodilo da me odbiju ili mi uslove da sve to platim, a ne umem sponzora da nađem, a mesečna primanja su mi koliko se traže da platim. I onda nema promocije, jer su mi knjige samizdat,  nemam prolaznost ni za projekte. Tako se dogodi da kupim katalogizaciju, kupuje se, pa nemam para da knjigu odmah štampam, nego posle godinu ili dve, a na katalogizaciji bude godina kad si je kupio. Cene mojih knjiga su nonprofit, od 1 evro, najviše do tri i po, a podobnih spisatelja i spisateljica bude i do 20 evra, čak ustanove i otkupe koji paket, uz onaj lep honorar, ali moji čitaoci su srednjoškolci, studenti i radnici, ljudi bez para i uglavnom punksi. Pa se oni, kao u ex Yu, ponekad organizuju, daju mi koju kintu za štampanje knjige, posle podelimo primerke, i prirede mi promociju po mestima gde se okupljaju, i dođu po mene kolima nečijim, i vrate me, ili ako je bliže plate mi bus, povratnu. Na promociju budu i svirke punk bendova, i to je to. Bolje od glamuroznih promocija po ustanovama za kulturu, buketi cveća, pokloni u vidu flaša viskija, mediji na sve strane, gala klopa, a ne burek i jogurt. Kao dete radnika, i ne pripadam tom svetu jadnog i čemernog glamura, elite novca, vlasti i samozvane elite duha, kao što ne pripadaju ni moji čitaoci i prijatelji… Ja sam imao četiri promocije za 6o godina mog rada. Prva 1975. je zabranjena, knjigu je opremio likovno Milić od Mačve, a recenzenti su bili Mika Antić i Vasko Popa, pripadnici tadašnjeg crnog talasa u umetnosti. Druga 1993., u Šapcu stopirana jer sam bez razloga optužen da sam u to vreme izazvao štrajk maturanata Srbije, držali su naime moju knjigu Ura ura matura, ali u Beogradu je na promociji bilo preko 700 mladih. Treća 2003., u Beogradu, u Konaku knjeginje Ljubice, kad sam dobio nagradu za knjigu o Isidori Sekulić. Četvrta je bila ove godine, 7.7. u Zagrebu, na Gvozdu 23, kad smo Daniel Radočaj i ja promovisali zajedničku punk knjigu Vodič kroz Krležu, u izdanju Studija TiM iz Rijeke, i bili smo divno prihvaćeni i to od publike koja nema dodira s pankom, ali je i sama prokužila suštinu života, kao i Krleža. Pa njegovi Glembajevi priča su o ratnim profiterima, ubicama i tajkunima, koji su opljačkali velike novce i postali elita novca i tobože duha. Otuda, Krleža nije ni danas voljen. Ex Yu je prepuna Glembajevih. Pa Krležina divna poema o mladom pesniku koji nosi izdavačima svoje pesme „na ogled“, i biva ismejan a prolaze spisateljice koje se podaju vlasnicima tih kuća. Ali, samovolja nazovi kulturologa je velika. Na primer, Šabac je bio u vreme pojave rokenrola jedan od važnih punktova, sastajali smo se u Domu omladine koji nam je dao i ključeve i nikada to nismo zloupotrebili. Imali smo rnr, časopise, Klub mladih stvaralaca, bio sam predsednik, Klub zavičajnih studenata, Boje i reči – grupu pesnika, slikara i recitatora. Pre dve godine Dom, sada Kulturni centar proslavljao je 50 godina rada. Nisu imali svu dokumentaciju, pa smo se stari rokeri organizovali i dali im za kataloge , za izložbu, trebalo je da nas bude i u timu za monografiju. Dobili smo pozivnice za svečanost uz napomenu dobićemo i zahvalnice. Odemo, a zahvalnice dobiše sadašnje strukture na vlasti, oni koji onda nisu ni bile rođeni. Kad sam pitao zašto ne mi, rekoše: Jao, zaboravili smo na vas! Pa kako nas niste zaboravili kad ste od nas tražili dokumentaciju? I napustimo proslavu. Zaista jadno i nedolično, tim pre jer mogu deca da nam budu, i još sebe nazivaju kulturnim poslenicima! Brozu su zamerali da je istoriju od sebe, a sad oni pišu od sebe. Broz je mala beba u odnosu na njih. Misle li o tome da se jednoga dana i njima mogu dogoditi ovakve stvari? Inače, učestovao sam kao promoter na nekim promocijama. U publici ima i malograđanštine, uglavnom osobe na položajima. Povedu decu. Novorođenčad plače, roditelji ih utišavaju. Starija deca trče po sali ili se popnu na binu, zure u nas, pipkaju nas, pa nas ometaju. Roditelji ih fotkaju. Neki iz publike revoltirani odu, nekima je ovo slatko. Iste večeri roditelji lepe ove fotke sa svojom decom na fejs, i eto na stotine lajkova: Kako su slatki! Katastrofa od primtivizma. Isto je i na otvaranju izložbi, bude čak i na premijerama u teatru, na koncertima klasične muzike. Toga nema na punk gigovima.

M.Z.: Dakle, ovo nas vraća na početak, na nagrade, Slobodan Tišma je ipak na kraju dobio NIN-ovu nagradu. Kako se na kraju dogodio eksces, nazovimo ga „slučaj Aleksandra Tišme“, kako je jedan takav off pisac dobio nagradu, zašto nije dobio neki eskapist i ljubitelj nesmiješnih komedija ili pak neki lažni tragičar? Je li to neka napuklina?

I.G.: Tih nedelja, rekoh, akademici Ljubomir Simović i Svetlana Velmar Janković pokrenuli su lavinu o nameštenim i kupljenim nagradama i hit piscima. Npr, ja sam poslao moj samizdat roman Pasja nedelja, na konkurs časopisa Braničevo, Požarevac, ali ubrzo je u Politici objavljen oglas, organizator poništava konkurs jer ima strahovite pritiske od nekih uticajnih političara kome da se dodeli nagrada, te poništavaju konkurs. Nisu objavili koji su to političari i koji je to njihov omiljeni pisac. I otuda, veliko iznenađenje je bilo kad je Slobodan Tišma dobio nagradu NIN-a. Pričalo se i pisalo, da li je istinito ili ne, ne znam, koliko ljudi toliko ćudi, da je žiri tako oprao bar sebe od optužbi kako se dele nagrade, i da članovi žirija za godinu dana ne mogu pročitati sve pristigle romane, bude ih po 170, nego s gomile uzmu da čitaju one na koje im neko moćan skrene pažnju, ili one koji im pomognu u pranju ruku. Slobodan je, pisalo je, a rekao je i u intervjuima, nagradu primio ravnodušno. Odbio da ide po Srbiji s književnim kritičarima, na poziv ustanova za kulturu. Dok nije dobio nagradu, nudio se sam ustanovama za kulturu da promoviše svoje knjige i da sviraju njegovi punk bendovi La strada i Luna. Svi su ga odbili, kao i mene, i mnoge druge, uz obrazloženje može da gostuje ako plati salu i režijske troškove, poprilično velike. Posle nagrade, zvali su ga, molili da im dođe i pitali koji su njegovi uslovi. On ih je odbio. Ima i dalje svoje JA. A to s kritičarima? Dok nije dobio nagradu, nisu ni obraćali pažnju na njega, ili su veoma loše pisali o nama punksima, pa sad ih neće s njima da krstari po Srbiji i ex Yu i da kritičari zarađuju honorare na njegovom znoju i suzama. Povukao se, i nerado daje intervjue i nerado nastupa u medijima i, rekoh, opet nema izdavača. Tu je problem i s medijima. Vidim na društvenim mrežama da smo po istraživanu EU, po slobodi medija pri dnu, ovo se odnosi na sve ex Yu republike. Otuda, undergraund i avangardnih stvaraoca tako malo u novinama i na tv. Ima poziva, ali novinari kažu: Nemojte o škatljivim temama, samo o lepom. Pa suština i jeste u škatljivim temama, tu je Istina. I kako da govorim o lepim stvarima, kad malo toga lepog ima u mom životu ili u životima jadnog naroda. I treba o tome pisati i govoriti, da bi se zlo iskorenilo, da krenemo u bolju i pravedniju budućnost, a ne da se taji, stavlja se pod sag.

M.Z.: Otkuda u vama i pored svih ovih tegoba, i vaših godina, i dalje toliko kreativno neposustajanje, tolika energija?

I.G.: Najpre, vršim odabri ljudi s kojima se družim i sarađujem i koji me pune pozitivom, ali i ja njih. No, i onim drugim, neodabranim, i onima koji me žestoko povrede terani zlobom i zavišću, šaljem pozitivnu energiju, njihovoj negativnoj, tj destruktivnoj energiji kojom uzvraćaju na moju pozitivnu, ne dopuštam da me obuzme i svlada, nego je preoblikujem unutar sebe ne u unutrašnji bes, od toga možeš dobiti čir na želucu, nego u kreativnu energiju. I to mi još više daje i snagu i volju da istrajem i da radim u borbi protiv Zla u nama i oko nas. I protiv licemerja elite novca i vlasti, bilo svetovne, bilo verske, bilo vojne, i samozvane elite duha. Neki od njih, koristeći svoje jadne fotelje, i sad sastavljaju liste takozvanog nepodobnog Crnog talasa, a sebe, male inkvizitore, smatraju podobnim i Belim talasom. Iako pred zakonom i ustavom i pred Bogom svi imamo ista prava, ispada imaju samo oni, a mi im pašemo jedino kao poslušno glasačko telo i topovsko meso. Ne pristanemo li na to, prete nam ili nas negiraju, žive pokopaju, kao grobari. Kad proučimo istoriju, oduvek je tako bilo: Zastrašivanje i posrnuće čovečanstva zbog posrnuća svesti, časti i morala. Slavni Botičeli je toliko bio zastrašen strahovladom Inkvizicije, da se u centru Firence odrekao umetnosti, i spalio je skoro sva svoja platna da bi udovoljio tiranu Savonaroli. Mikelanđelo se suprotstavio ne samo Savonaroli nego i rimskom papi, i poduže bio u izganstvu. No, i Savonarola je završio na lomači, ali Čovečanstvo iz svega toga ne izvlači pouke, i dalje sami sebe zaplićemo, sami sebe rasplićemo i u tom rasplitanju još više se zaplićemo. A rešenje je, rekoh, ne u parolama: Isključivost, rat, mržnja, nesreća, nego: Dijalog, mir, ljubav, sreća!

Razgovarao: Milan Zagorac

 

 

Blago Vukadin: Najveći je kukavičluk prebacivanje odgovornosti na drugoga, navodno jačega

naslovnica blago-page-001

Naslovnica romana Nikola Blage Vukadina

Razgovor s Blagom Vukadinom uz novoobjavljeni roman Nikola

Blago Vukadin, jedan od naših najaktivnijih autora uskoro će nam se predstaviti s novim romanom jednostavnog, ali znakovitog naslova – Nikola. U kratkom razgovoru  upravo smo se zato fokusirali na sam roman, iako smo se dohvatili i drugih tema: propast Jugoslavije, tzv. miješanih brakova, mentaliteta klimala i uhljeba, opće i pojedinačne izgubljenosti, a sve se to zrcali i u samome romanu.

No Nikola je roman koji vas kapilarno potapa i, dobro, možda zvuči patetično, navodi k nekoj katarzi, koliko god to sada zvučalo nepopularno.


Glavni kukavičluk tzv. „maloga“ čovjeka nije dakle skriven u njegovoj nemoći, nego u lijenosti i prebacivanju odgovornosti na druge, na „jače“


M.Z.: Roman Nikola je pripovjedna proza koja ide po najintimnijim šavovima poraća Drugog svjetskog rata, socijalizma i raspada Jugoslavije. Vaš glavni junak je stoga gubitnik jer je razapet između višestrukih identiteta: nacionalnog, socijalnog i intimnog. Usudio bih se reći da je paradigma tzv. miješanog braka ono po čemu se vidi šav, napuklina? U romanu se eksplicitno prikazuje taj proces raspada koji je mnogo duži no što to mnoge generacije danas poimaju, zar ne?

B.V.: Kao u svakoj priči – a ovo je ipak samo priča, čija osnova je doduše stvarna osoba koju sam upoznao radeći na sudu – čitatelj je uvijek u pravu. Glavna napuklina prema kojoj sam se orijentirao pišući o Nikoli skrivena je u njegovoj intimnosti, u nepoznavanju vlastitih potreba, što pak zahvaljujući unutarnjoj praznini završava u priklanjanju naizgled životnim suputnicima, koji mu objašnjavaju njega samoga. Nikola skoro nikada ne uspijeva biti Nikola, doživljava sam sebe onako kako ga drugi vide, a ne onako kako bi to možda u drugom vremenu i drugom podneblju učinio.

Miješani brak je apstrakcija sama po sebi u koju i Nikola na kraju počinje vjerovati, iako poteškoće koje ima s Marijom nemaju nikakve veze s tom „miješanosti“ –  one su svakodnevica mnogih drugih brakova, no Nikola, kao i velika većina drugih ljudi, nastoji pronaći odgovor za svoje neuspjehe u nečemu jačem od njega, takoreći prebacuje odgovornost na druge.

Sam proces raspada počinje već rođenjem nekoga ili nastajanjem nečega, budući da ništa nije vječno. Tako je i s državama, posebno s onima nastalima na povijesnim ruševinama i „nepodmirenim“ računima. U Jugoslaviji je previše toga godinama prešućivano, skrivano pod tepih ili uljepšavano, da bi na kraju eksplodiralo  u svoj njegovoj brutalnosti.

M.Z.: Nisu imenovani narodi, iako ćemo jasno prepoznati i Malo Mjesto i početak Domovinskog rata, no vi ga dajete, uglavnom s druge strane u svoj njegovoj groteksnosti. Tu se nameće pitanje: jesu li tzv. pasivni krajevi bili cijelo vrijeme sustavno pasivizirani jer su služili kao rezervoar mogućeg unutrašnjeg sukoba ili je riječ o zaostalim plemenskim kulturama? Naime, kroz cijeli je roman jasno naznačeno pripadnost “mi” i “naše” kao najbitniji označitelj u odnosu na ono drugo

B.V.: Rekao bih da je cijeli svijet, naša civilizacija za koju ponekada mislimo da je napredna i superiorna u odnosu na prethodne ili susjedne, jedan veliki „pasivni kraj“ – naučili smo kupovati i jesti, pa smo sebi umislili da smo pametniji ili humaniji od drugih. Brutalnost laganja samoga sebe očigledna je u bilo kojoj, manjoj krizi, čim neke od privilegija koje ničim nismo zaslužili, dođe u pitanje – aktualna izbjeglička kriza stravično pokazuje tu dimenziju laži. Dakle, sve je više-manje pitanje životnog standarda i kupovne moći.

Ne bih dakle rekao da su određeni krajevi sustavno, odnosno planski pasivizirani, još manje da su služili kao rezervoar mogućeg sukoba, ali je njihova  „pasivnost“ svakako osobina koja ubrzava proces otkrivanja laži – što manje alternativa ljudi imaju, to je lakše objasniti im svijet i pronaći neprijatelja, koji je „za sve kriv“. Očito veliki broj ljudi teži trpanju u kojekakve torove, pa plemenske kulture ostaju naš vjerni suputnik, njihova prisutnost tek ponekada prividno nestane, no čim bilo kakva privilegija dođe u pitanje one izbijaju na površinu.

M.Z.: Ne amnestirate nikoga, no intimni šavovi nose i intimne posljedice. Kao da se veliki događaji u kojima je nitkov morao pokazati da je netko manje bitan od intimne, grube, teške priče pojedinca. Nikola je upravo takav antijunak: konačno, sve što on čini je posljedica nedostatka odlučnosti kada je odlučnost trebala… Je li on na neki način kastriran od samopouzdanja?

B.V.: Nikola je cijelo vrijeme, posebno u ratu, „sutrkač“ – on ide tamo gdje ga drugi povedu. Glavna prednost koju takvi ljudi ostvaruju je odbacivanje bilo kakve odgovornosti, oni bi na svakom sudu sasvim jednostavno mogli dokazati da nisu krivi, uvijek su zavedeni ili čak prevareni. Opet se vraćam na aktualnu izbjegličku krizu – dovoljno je samo na nekom „običnim“ ljudim dostupnom mediju staviti bilo kakvu smiješnu poluinformaciju i u roku od nekoliko minuta imat ćete masu sljedbenika koji spremno „navlače uniforme i pucaju po naredbi“. Glavni kukavičluk tzv. „maloga“ čovjeka nije dakle skriven u njegovoj nemoći, nego u lijenosti i prebacivanju odgovornosti na druge, na „jače“.


Kao što rekoh ranije mi smo sebi uglavnom umislili da smo napredovali u duhovnom smislu, a tu duhovnost mjerimo brojem kalorija koje progutamo tijekom života i koje omogućimo našem proždrljivom „podmlatku“ – čim međutim ta naša udobnost dođe u pitanje gube se svi principi humanosti, a još više kršćanstva na koje se oni glasniji među mnogobrojnim manipulatorima tako rado pozivaju. Nadam se da sam u zabludi, no razum mi veli da nisam.


M.Z.: Marija je histerična ljubomorna žena i jasno je da taj prvi brak iz niza razloga nije imao „blagoslov“, no vrhunac sreće za Nikolu nastupa u paradoksalnom trenutku, u trenutku potpunog kolapsa svega društva u vjenčanju s lijepom ali hromom ženom? Čini se da ovdje Blago Vukadin kao autor intervenira s fascinantnom peripetijom koja najavljuje mogući fatalni ishod, zar ne?

B.V.: Milica je baš zahvaljujući svom tjelesnom nedostatku uspjela ostati lijepa, inače bi se „usrećila“ s nekim moćnijim, bogatijim i uglednijim od Nikole, budući da žena u našem društvu prije svega predstavlja „robu“. I po cijenu da ispadnem nemoderan u smislu jednakosti spolova, žene smatram jačima i bližima stvarnom životu od muškaraca – njihova odgovornost za produžetak vrste ne nudi im često mogućnost skrivanja iza nekoga drugoga, prebacivanja odgovornosti na jače i moćnije. Stoga Milica – poput Ruže, Goce i jednim dijelom Marije – u mojoj priči dobiva ulogu pozitivke, no ona se svojim „malim mirom“ nikako ne uklapa se u „veliko vrijeme“, pa po nekoj logici događanja to može, a nekada i mora, završiti tragično.

M.Z.: Iako je ishod donekle očekivan, na koji način Blago Vukadin zamišlja mogućnost osvještenja, otrežnjenja, recimo to tako, civiliziranja na Balkanu? Postoji li put ka razrješenju?

B.V.: Bojim se da ne postoji mogućnost otrežnjenja, ne samo na Balkanu, nego općenito, a kod nas još teže nego u drugim, bogatijim dijelovima Europe. Kao što rekoh ranije mi smo sebi uglavnom umislili da smo napredovali u duhovnom smislu, a tu duhovnost mjerimo brojem kalorija koje progutamo tijekom života i koje omogućimo našem proždrljivom „podmlatku“ – čim međutim ta naša udobnost dođe u pitanje gube se svi principi humanosti, a još više kršćanstva na koje se oni glasniji među mnogobrojnim manipulatorima tako rado pozivaju. Nadam se da sam u zabludi, no razum mi veli da nisam.

M.Z.: Možda nije najvažnije za roman, no Jugoslavija je prikazana kao zapravo tek izvana modernizirano društvo, no zapravo prikrivena plemenska zajednica s malom ili nikakvom građanskom klasom, uglavnom klimala i kako bi se danas  suvremeno reklo, “uhljeba” podložnih svojim ženama. I tu se pretapa ta intimna i kolektivna (pri)povijest… Jesam li to dobro iščitao?

B.V.: Točno. Iz svega više navedenoga proizlazi logičan zaključak da ni Jugoslavija nije bila nikakva iznimka u svjetovima dvadesetog stoljeća, dapače, zahvaljujući svojoj „pasivnosti“ u odnosu na bogatije zemlje bila je još sklonija varci o postojanju sklada, napretka ili humanih vrijednosti – idealno tlo za „uhljebe“ i druga klimala. Završio bih otvorenim pitanjem samom sebi i nama – Što se promijenilo nakon Jugoslavije?

Razgovarao: Milan Zagorac

Slavica Gazibara: „Književnost uživo“ postala je najpopularnija stranica za objavljivanje poezije

Intervju s našom autoricom Slavicom Gazibarom iz zimskog broja časopisa 2014. na neki je način samopropitivanje našega djelovanja. Znamo da smo dosta zamutili vodu, ali još uvijek ne znamo dokle nas ova priča može dovesti. Slavica Gazibara dala nam je ponešto smjernica.

Predstavite nam se ukratko vlastitim riječima, odakle je počelo vaše spisateljsko putovanje i kako je izgledalo?

Više od dvadeset godina radila sam kao novinar, a već dosta sam godina profesorica u srednjoj školi u svome gradu Varaždinu, gdje i živim. Kako sam iz miješanog braka, za vrijeme Domovinskog rata bilo je svima teško, ali ni meni lako pa sam godinu dana u Stuttgartu prala suđe u jednom talijanskom restoranu. To zovem svojom studijskom godinom (humor me često spašava).

Kad sam se vratila, ratna se euforija ipak smirila, ljudi su počeli razmišljati da zlo ipak nije nacionalna kategorija i dobila sam radno mjesto najprije u Čakovcu u Gospodarskoj školi, a potom u Varaždinu u Elektrostrojarskoj, gdje radim i sad. Kako sam sama brinula o kćeri, a ona je planirala studirati, godinama sam radila po barem dva posla: uz školu sam  pisala za razne novine, agenciju HINA, za Jutarnji list itd.

Kao gimnazijalka slobodno vrijeme provodila sam u kazalištu družeći se mnogo s mladim kreativcima. Tada sam željela na Kazališnu akademiju, a kako sam poeziju voljela i sama pisala, nastupi Enesa Kiševića i Darka Čurde dodatno su me motivirali u radu. Moju ideju o akademiji roditelji nisu podržali i život je krenuo drugim putem

Iako pišete i poeziju i prozu, vaš rad ipak broji više pjesama. Što je za vas osobito u poeziji, a što u odnosu na prozni izričaj?

Ja naprosto obožavam poeziju! Čitanje pjesme i dodavanje vlastitih opservacija datostima u pjesmi za mene su uživanje. Mislim da me poezija čini boljom osobom. Čini mi se da je ona šira od mogućnosti proze. Znam da zvuči paradoksalno, ali u pjesmi mogu obuhvatiti sve, apsolutno sve, a dodati i glazbu ako želim. U prozi netko to mora svirati ili upaliti radio.

Zapravo mislim da avangarda kao sveukupnost postmodernističkih izričaja traje i danas, stotinu godina poslije prvih krikova i manifesta. Današnja poezija teško da se može podijeliti tematski – sva je ona izrazito refleksivna. Još ima onih koji pišu pjesme satkane od povezanih pjesničkih slika – spoja osjetilnosti, osjećajnosti i fenomena prirode, ali i to je refleksivna poezija. Sinestetički postupci postaju uobičajeni, što samo govori o složenosti percepcije egzistencije čovjeka, vlastitog postojanja, doživljaja prirode, sredine – u pravilu urbane jer se ona od ruralne više gotovo i ne razlikuje.

Današnju razlomljenost čovjeka, njegova života i svijeta te odvojenost od prirode, svemira, drugog čovjeka i samog sebe već su raspredali filozofi i sociolozi, ali nisu našli rješenje. Naravno – onda je i umjetnost, pa i književnost, takva. Miješaju se književne vrste, tehnike pisanja, rodovi; u poeziji definitivno prevladava slobodni stih, a pjesme su sve kraće. Taj gotovo aforistični pristup izražava čovjeka današnjice: on nema vremena, volje ni unutarnje potrebe da dnevno dva-tri sata odvoji za čitanje. On traži kratko, intrigantno štivo pa je zato danas najpopularnija prozna vrsta kratka priča.

Govorim li o poeziji – pjesma postaje sve zgusnutija, stih je ogoljen, značaj epiteta kao ukrasnog pridjeva gotovo da se gubi, često je on u funkciji pojačavanja kontrasta ili paradoksa. Epitet danas daje efekt začudnosti. Ima još narativne poezije, a ako govorim o ovim našim prostorima – onda mi se čini da – kako idemo prema istoku – to je ima više

Kakva je, po vašem vlastitom mišljenju, narav vašeg književno-umjetničkog izričaja, čemu stremite?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Sve ono što volim u pjesništvu… Nadam se da djelić toga ima i u mojim stihovima. Znam da su pitanja poput onih tko sam, kamo idem, koje je moje poslanje, pitanje osamljenosti fizičke, ali i one u društvu – elementarna pitanja svakog čovjeka. U svojim pjesmama postavljam pitanja, a tek ponekad odgovor. Sebi. Ako se i drugi nađu u njima, onda sam na dobrom putu

Možete li izdvojiti neke kolege iz časopisa „Književnost uživo“ čiji rad osobito cijenite?

Svi koji objavljuju ovdje pišu dobro. Kao da je nekim čudom selekcija već obavljena. Meni se naročito sviđa način pisanja Nevena Lukačevića, Franje Leotkaia i Vergilija Franizza – valjda zato što imaju sličan koncept poimanja pjesništva kao i ja – pišu minijature, baš mi je blizak njihov način pisanja. Julijana Plenca, Tomislav Cindrić i Predrag Šneler pišu malo drugačije, ali sjajno to izgleda. Pa onda Denis Kožljan, Branka Ricov… Posebno bih istakla još i ljude iz drugih sredina – Tamaru Čapelj, Beatrisu Stošić, Reu Sartori i naravno – Zorana Piljevića.

Zapravo u vašem časopisu nema loših pjesnika, to je činjenica, a valjda i jeste zato najbrojniji po autorima, najcjenjeniji među njima i najutjecajniji pjesnički portal u zemlji.

Imate li omiljenu pjesmu ili autora, možda kolegu pisca? Kojim se piscima iznova vraćate u potrazi za inspiracijom ili naprosto oduškom?

Jedan kolega uputio me u izdavačke vode. Otad objavljujem na nekoliko pjesničkih portala, među kojima je i „Književnost uživo“. Velikom pjesniku i velikom čovjeku Zoranu Piljeviću sam duboko zahvalna na podršci i to ističem ovom prigodom s obzirom da se nismo upoznali. Iako čovjek s vremenom stvori neke rigidne stavove o ljudima, još uvijek ima i divnih ljudi! Otad – oko dvije godine – objavljujem najčešće baš na portalu „Književnost uživo“.

Volim i čitam od poezije sve do čega dođem, ali posebno volim ruske i francuske pjesnike: Jesenjina, Ostrovskog, Ahmatovu, Baudelairea, Verlainea, Lorcu, Nerudu, Poea… Od prozaista  Dostojevskog, Camusa, a od suvremenih obožavam Franzena, Gryttena, Shea mi je dobar, Handke, novi naraštaj Skandinavaca, mladi Goran Vojnović iz Slovenije… Ipak, uvijek se ponovno vraćam Selimoviću, Andriću, Dostojevskom i Tolstoju. Možda zato što sam s njima odrastala, a od pjesnika prije svih volim Ujevića pa Matoša, Šimića, Miljkovića, Desanku Maksimović. Kod njih pronalazim mnoge odgovore na vlastite dvojbe i svako malo zavirim u njihove stihove.

U mome viđenju poezije Tin Ujević nije samo veliki pjesnik i pisac, već i kao čovjek zauzima posebno mjesto. On mi je nešto poput biblije u književnosti. Njegove i Matoševe rečenice najljepši su stihovi i najljepše stranice na hrvatskoj književnosti. Oni su postavili standarde pisanja koji ni danas nisu nadmašeni. Kad ih po ne znam koji put ponovno čitam, ne samo da im se divim, već uvijek nanovo otkrivam ljepotu svog jezika.

Postoji li za vas negativna tendencija u poeziji/prozi? Postoji li literatura koju ne volite čitati?

Pravi problem danas su vrijednosni kriteriji. Pripadam starijoj generaciji koja je u mladosti doista osjećala slobodu u izražavanju mišljenja, promišljanju svijeta, čovjeka, mi smo se stvarno borili promijeniti svijet i mijenjali smo ga. Danas mlade ne zanima gotovo ništa, osim novi tip mobitela ili kompjutera i filmovi – bajke, a sve zbog najnovijih tehničkih dostignuća. Kada sam djeci na nastavi htjela pokazati kako su ljudi  u starom vijeku množili višeznamenkaste brojeve samo pomoću sjecišta linija, oni su počeli brbljati, potpuno nezainteresirani! Na pitanje zar ih to ne zanima, odgovorili su – što će im to kad ionako imaju sve na kalkulatoru! Tako je i s odnosom prema znanju.
Ipak, nisu oni krivi, mora da je upravo moja generacija negdje pogriješila kad smo ih rodili u ovakav svijet, dali im takve igračke u ruke… Možda smo se trebali više družitis njima, razgovarati, igrati, čitati, možda se nismo trebali oduševljavati svakom tehničkom i tehnologijskom novotarijom i poželjeti je u svome domu, a možda smo mi preživjela kategorija ljudi, a baš oni ta novost koja će iznjedriti neki bolji svijet…
Naravno, da se odraz ovoga vidi i u umjetnosti, pa i u književnosti.

U poeziji ne volim prostakluk niti me zanimaju erogene zone pojedinih ljudi, kao ni njihov način vođenja ljubavi. Iako je to danas u modi i erotske pjesme pišu mnogi, meni su odbojne. Za mene je čist papir, bijeli papir na kojem će nastati pjesma ili biti upisana neka dobra misao – svetinja, imam pred njim neku tremu i želim dati najbolje od sebe kada pišem. Jer to je moja JA, moj lirski subjekt koji je mnogo više od banalnih riječi leptirići u trbuhu i tragovi poljubaca na vratu. Naprosto me ubija ta banalnost, prizemnost kad čitam…

Smeta mi i nepismenost djela onih koji pišu. Najviše mi je žao kad vidim dobru pjesmu, sjajno napisanu, a ni elementarno pismenu. Znam da ne mora svatko znati savršeno pravopis i gramatiku, ali ipak smatram da iz poštovanja prema poeziji, prema pjesmi i prema samome sebi mora prije objavljivanja to pokušati urediti.

Kakva su vaša razmišljanja o projektu i časopisu „Književnost uživo“? Uspijevamo li povezati autore i pružiti im polje kreativnog izričaja? Imate li savjete za nas?

Kako to da nema kod nas više prostora za objavljivanje? Ima portala, naravno, ali ako otvorite i vidite posljednju objavu od prije godinu dana ili šest mjeseci, onda se tu nema što tražiti! Osim toga te stranice njihovi timovi koriste za promidžbu, reklamiraju svoja izdanja i neke aktualne događaje. Kad to odrade, a ne događa se ništa drugo i nitko ne objavljuje svoje radove, zadnja objava nekad traje mjesecima. Uglavnom – upravo „Književnost uživo“ postala je najpopularnija stranica za objavljivanje poezije, u Hrvatskoj definitivno, ali i šire – mnogi ljudi koje poznam preko poezije s drugih portala – iz Beograda, Sarajeva, Novog Sada – objavljuju upravo ovdje. Ovaj portal postao je nekako prestižni kulturološki centar onog što danas možemo nazvati širom regijom.

Osim što na ovoj, ali i još nekim stranicama objavljuje puno ljudi, vlada svugdje dobra atmosfera, administratori brinu da nema neugodnosti ili provokacija bilo koje vrste, tolerancija je maksimalna i to mi se sviđa. Kao što ima eminentnih imena, ima i onih koji su početnici, ali se vrlo brzo iskristalizira tko i kako piše. Iako je ovaj način plasiranja poezije nov, on već zauzima značajno mjesto uz one uobičajene klasične načine – tiskane knjige i povremene promocije. Knjiga stoji na polici u knjižnicama ili domovima i uglavnom se ne čita, dok se na portalima čita sve objavljeno, tako da su mnogi koji ovdje objavljuju čitaniji od onih velikana u knjižnicama. Upravo je to bitna karakteristika Fb-poezije, koju posredovanu internetom možemo čitati, čak i prosuđivati javno, a sve iz svog doma. Naravno – to je i njezina najveća prednost. A „Književnost uživo“ po mom dubokom uvjerenju ispunjava sve ovo.

Znam da je danas teško financirati tiskovinu, a još teže ju prodati, ali vaš časopis je toliko avangardan, toliko različit od svih ostalih, toliko kvalitetan i po sadržaju, i po likovnim prilozima i po grafičkom oblikovanju – to je kultni časopis – i trebalo bi ga tiskati. Da bude savršen, da bude za budućnost otisak jednog vremena, to bi svakako trebalo napraviti.

Razgovarala: Tea Marković

Luca Malatesti: Pojam normalnosti u psihijatriji osjetljiv je na društvene vrijednosti

Razgovor s Lucom Malatestijem

U Rijeci se od 12. do 16. listopada 2015. održava manifestacija “Pet dana za mentalno zdravlje”. Radi se o vrlo složenim temama, a jedan od govornika na okruglom stolu naslova “Treba li liječiti normalne?” bio je Luca Malatesti, sveučilišni nastavnik, filozof, posebno posvećen problematici normalnosti i nenormalnosti. Luca Malatesti radi na riječkom Filozofskom fakultetu, gdje između ostalog predaje i kolegoj “Filozofija psihijatrije”. Upravo s tim povodima razgovarali smo s njime u ovome kratkom intervjuu od svega četiri pitanja, ali s dosta odgovora.

M. Z.: Dakle, prvo pitanje odnosi se na shvaćanje normalnosti prema nenormalnosti – stvar je i u kontekstu vremena, zar ne? Uvijek pomislim da bi veliki duhovni autoriteti prošlosti danas možda bili smatrani ludima.

L. M.: Suvremeni filozofi psihijatrije, kao Bill Fulford i Derek Bolton, uvjerljivo tvrde da je pojam normalnosti u psihijatriji osjetljiv na društvene vrijednosti. Na primjer, depresija je u glavnim dijagnostičkim priručnicima koncipirana kao tuga neprimjerena okolnostima. U tom slučaju, morale bi postojati neke norme koje bi preporučivale kolike količine emocija treba doživjeti u određenom kontekstu.

S obzirom da norme o tome kako se ljudi trebaju ponašati, osjećati ili misliti u određenim okolnostima ovise o promjenema koje nastupaju tijekom vremena, u skladu s tim promjenjivim normama promatraju se i simptomi mentalnih bolesti. De-medikalizacija homoseksualnosti 1974. od strane Američkog psihijatrijskog udruženja je nedavan i, smatram, pozitivan primjer.

Ne znam kako bi stručnjaci za mentalno zdravlje reagirali na nekadašnje duhovne autoritete. Moja disciplina bi preporučila pažljivo razmatranje svih dijagnoza, uključujući dijagnoze “velikog duhovnog autoriteta”.


S obzirom da norme o tome kako se ljudi trebaju ponašati, osjećati ili misliti u određenim okolnostima ovise o promjenema koje nastupaju tijekom vremena, u skladu s tim promjenjivim normama promatraju se i simptomi mentalnih bolesti. De-medikalizacija homoseksualnosti 1974. od strane Američkog psihijatrijskog udruženja je nedavan i, smatram, pozitivan primjer.


M.Z.: Drugo pitanje, odnosi se na represivnost psihijatrijskog sustava i njegovu zloupotrebu tijekom 20. stoljeća, dakle, koliko je sustav aziliranja postao sredstvo isključivanja, odnosno koliko je opća demokratizacija svijeta povezana s demokratizacijom i humaniziranjem pristupu ljudima u potrebi?

L.M.: Nažalost, povijest potvrđuje da je na različitim zemljopisnim širinama i u različitim političkim sustavima psihijatrija podupirala i provodila represiju i nepravdu. Te zloporabe mogle su biti nemoralni rezultati devijantnih praksi pojedinih psihijatara ili institucija. Međutim, iz filozofske perspektive, trebali bismo istražiti oslanja li se ova disciplina na pretpostavkama koje se priklanjaju ovim ili onim oblicima zlostavljanja.

Jedan radikalni anti-psihijatrijski pogled, a koji je razvio slavni Thomas Szasz tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća, tvrdi da je većina simptoma psihijatrijske bolesti označena samo kao odstupanje od društvenih normi, a bez temelja na “objektivno poremećenim” neurološkim uzrocima. Po Szaszovu mišljenju, psihijatrija nije dio znanstvene medicine. Dakle, bez obzira na oblike tretmana koje može prepisati, oni se ne temelje na objektivnim medicinskim i znanstvenim spoznajama. Prema tome, pretpostavka po kojoj psihijatrija ima autoritet znanosti jest intelektualna zloporaba, a što bi moglo dovesti do drugih, još gorih oblika zloporaba.

Ipak, Szaszova pretpostavka da se psihijatrija treba temeljiti na objektivnom ne-normativnom pojmu neuralne ili biološke normalnosti je neodrživa. Psihijatrija sigurno treba težiti otkrivanju objektivnih neuroloških, psiholoških i socijalnih uzroka mentalnih poremećaja te ih, dakako, liječiti. Međutim, tvrdnje što treba smatrati mentalnim poremećajem, a prije nego što smo se prebacili na uistinu zadivljujuće skenere mozga i elektronske mikroskope, stvar je koja treba biti odlučena u procesu razrade i pregovaranja o društvenim vrijednostima.

Sada, neki su skloni skepticizmu i relativizmu čim se na sceni pojavljuju vrijednosti. Međutim, mi delegiramo u demokratske procese pregovaranja i druge vrlo važne odluke koje često uključuju izrazito suprotstavljene vrijednosti i sklonosti. Dakle, isto možemo učiniti s uspostavom pojmova normalnosti u procesima koji će uključivati te dati na vrijednosti i uvažiti sklonosti svih relevantnih zainteresiranih strana (pacijenti, njihove obitelji, stručnjaci, političari i tako dalje).

Dakle, odgovaram na pitanje; s fokusom na apstraktnom problemu kako odrediti normalnost, proizlazi da je neophodno da se, pri usklađivanju psihijatrijske klasifikacije, teorije i prakse, uključe i naše demokratske procedure i vrijednosti.

M.Z.: Treće pitanje odnosi se na mogućnost postavljanja nove kvalitete, tj. što znači deinstitucionalizacija za pojmove normalnosti i nenormalnosti, odnosno je li time izazvana norma, odnosno prekršen tabu?

L.M.: Deinstitucionalizacija je proces koji bi trebao biti opravdan i u odnosu na naše opće stavove o tome kako razumno odrediti normalnost. Takva odluka, međutim, ne može biti osjetljiva samo na opći ideal normalnosti koji bi uključivao sve, ili na sve više prisutan pogled da smo svi “ludi”. U stvari, funkcioniranje našeg današnjeg društva, dostupni resursi i konkretne mogućnosti promjene trebaju imati svoju težinu u našim odlukama.

Osim toga, medicinsko tretiranje određene vrste ponašanja i mentalnog života je često povezano s neprihvatljivim oblicima stigme i socijalne isključenosti, te se stoga moramo boriti. Ali medikalizacija može i poboljšati kvalitete naših odnosa prema nekim pojedincima.

Na primjer, disleksija je poremećaj u onom društvu koje cijeni pismenost. No, bilo bi neodgovorno, s obzirom na današnje stanje, povući status poremećaja s disleksije, te time, primjerice, u školi obilježiti djecu s disleksijom jer jednostavno ne mogu čitati kao i ostali.

M.Z.: Četvrto bi se odnosilo na to kako se današnje filozofije odnose prema ovim fenomenima, koji stav prevladava te naslućuje li se nešto novo?

L.M.: U posljednjih je dvadesetak godina nastala nova filozofija psihijatrije, osobito u Europi, a vjerojatno je to posljedica pritiska koji je došao s neviđenim i spektakularnim napretkom u neuroznanosti. Filozofi istražuju pojam mentalnog poremećaja te snažno podupiru, i teorijski i etički, samu psihijatrijsku praksu.

Velika Britanija je vodeća u upoznavanju budućih stručnjaka za mentalno zdravlje s filozofijom psihijatrije. Psihijatrija uključuje vrijednosti, odražava naše društvene prakse i bavi se vrlo teškim konceptualnim problemima. To se ne može naučiti niti prakticirati samo kao zbirku objektivnih činjenica.

Razgovarao: Milan Zagorac

Mladen Blažević: Doseg književnosti je minoran, ali amebe se kreću nepredvidivo i kracima zarobljavaju sadašnjost

1069264_489612617787856_541770351_nRazgovor s Mladenom Blaževićem povodom objavljivanja njegova romana Ilirik, ali i o kracima još neuhvatljivije stvarnosti

…ne mislim da je povijest kružna, kao što nije ni pravocrtna. Mislim da osvaja sadašnjost palacajući pipcima poput amebe, da bi je potom progutala. Mi se nalazimo između dva kraka netom prije nego će nas progutati. Zato tako lako prepoznajemo paralele s događajima u priči starim koju godinicu više od dvije tisuće godina. Ili, ako bih pokušao po onoj izglodanoj (učiteljica života), povijest se neprekidno mijenja tražeći načine kako da nas nauči istim stvarima.


Mladena Blaževića kao da ne treba puno predstavljati, jednostavno ga znamo. Znamo kao kao pisca, štoviše vrlo književno anagažiranog pisca, znamo ga kao organizatora, kao pjesnika, kao dobrog gazdu uspješnog imanja u Vižinadi. Znamo da o njemu svašta znamo, a ipak smo previdjeli (uopće se ne nastojim amnestirati zbog pogreške) napraviti barem jedan ozbiljan intervju s njime jer je on autor koji zacijelo ima što reći i izvan svojih literarnih fikcija. Povod nam je za sada roman Ilirik, ali porazgovarat ćemo i o drugim stvarima. Kako sam s vremenom upoznavao Mladena, a to upoznavanje traje već skoro 20 godina, pribroje li se godine studiranja i susretanja po kantinama, sve sam više shvaćao multidimenzionalnost ovoga čovjeka koji zaista hvata konce sve složenije i složenije stvarnosti – naime, cijeli je njegov život jedan složeni gesamtkunst, jedan umjetnost, a njegova je književnost te dobar povod za priču.

Idemo stoga redom.

M. Z.: U svojem romanu Ilirik obrađuješ jednu povijesnu temu – naime, Batonski rat – ali je kontekstualizirana u današnjici. Smatraš li, kao i Rimljani, da je povijest kružna?

Mladen Blažević:  Nemoguće je napisati povijesni roman, koji opisuje neko ratno razdoblje, a nema veze s današnjicom. Sličnosti među ratovima se same pojave. Teže je pronaći razlike. Barem u razlozima koji izazivaju ratove. Zato to i nije kontekstualizacija, nego pisanje uvijek iste priče.
U Iliriku Batonski rat opisujem posredno. On je okvir za dovođenje likova u napast, u priliku da pokažu tko su. Tako su me, od velikih vojskovođa, daleko više zanimali ljudi koji najčešće bolje prolaze što jasnije i konkretnije ciljeve imaju pred sobom. Tako tu ima heroja i zločinaca, ratnih profitera (nekad unutar iste osobe) i većine koju takve okolnosti melju. Držeći se poznatih činjenica, ostavio sam dovoljno prostora da svatko sebi odabere paralele koje mogu vezati s današnjim vremenom. Ne zahtijeva to ni piščevu spretnost u pisanju, ni sposobnost duboke analize događaja. Isplivaju same u plićaku kao plastične boce poslije juga.
Što se ovog drugog dijela pitanja tiče, ne mislim da je povijest kružna, kao što nije ni pravocrtna. Mislim da osvaja sadašnjost palacajući pipcima poput amebe, da bi je potom progutala. Mi se nalazimo između dva kraka netom prije nego će nas progutati. Zato tako lako prepoznajemo paralele s događajima u priči starim koju godinicu više od dvije tisuće godina. Ili, ako bih pokušao po onoj izglodanoj (učiteljica života), povijest se neprekidno mijenja tražeći načine kako da nas nauči istim stvarima. Rimljanima (ali ne samo Rimljanima) bilo je logično sve oko sebe zamišljati u ciklusima, jer je priroda još uvijek imala veliki utjecaj na ljudski život. Danas je i priroda u defanzivi, pa se i ona kao prošlost, razbacuje krakovima. U to nas uvjeravaju i sve učestalije priče o klimatskim promjenama.

M.Z.: Ti si autor koji zaista piše puno i na mnogo načina. Pa, sad te pitam, kad stižeš sve to: poezija, proza, pseudoputopisi…

Mladen Blažević: Pišem i kad ne pišem. Još dok sam bio klinac imao sam osjećaj da ću dok sam na wc-u, ili dok jedem, izgubiti dragocjeno vrijeme za igru. Slično se događa i danas. Zato i vrlo rijetko gledam TV. Čovjek tijekom dana odrađuje veliki broj poslova s pola mozga. Dnevno provedem najmanje sat vremena u vožnji, ili obavljajući fizički posao koji ne zahtijeva posebnu koncentraciju. Tako novac od plaćenog sata na poslu ide u zajedničku obiteljsku kasu, a pjesmu, ili ideju za priču “sebi zaradim”. Osim toga, tako održavam receptore, asocijacije, osjećaje i mozak uključene i spremne na podražaj. Dobar dio dana, posebice na poslu, mogao bih se usporediti s televizorom, ili danas risiverom koji traži dostupne programe. U zanatskom smislu, treba sebe neprestano trenirati u pisanju da mišići koji upravljaju jagodicama prstiju ne zakržljaju. Istina, taj trening lako preraste u skribomaniju što je bolest, ali se može držati pod kontrolom ako si svjestan da boluješ. Može se i dugo živjeti s tom bolešću. Proza, putopisi, poezija… sve je to dio istog procesa. Povremeno pišem i tekstove koji su između eseja, kratke priče i dnevnika. Proza mi nekad pobjegne u pjesmu, pjesma u prozu. Nekad napišem obje varijante. Tražim za temu najbolju formu. Ima tu priličan broj neuspjelih i nedovršenih pokušaja, koji završe u posebnoj ladici i čekaju na reciklažu. Bacam samo kad orezujem pjesmu ili priču. S poezijom je ipak malo drugačije, jer tu mozak moraš držati pod ručnom. Ako pustiš da razum prevlada, ništa od pjesme. Najbolje pjesme ispadnu kad mozak služi samo kao kopač asocijacija. Jedan prijatelj bi rekao: ”Otvorila se krletka.” Kad ukucaš tekst pjesme bez jednog bekspejsa. Ali takva su stanja rijetka i, opet, ne mogu se dogoditi bez neprekidnog moždanog vršljanja.


Nažalost, za katastrofične scenarije, kao što je trenutno ova priča s izbjeglicama, ne treba biti suvremen. Dovoljno je bilo pretpostaviti na početku rata u Siriji da se neće odvijati ni malo povoljnije za ljude koji tamo žive, nego što se odvijalo u drugim zemljama i u drugim ratovima.

Doseg književnosti je, da ponovimo, uvijek minoran, ali amebe se kreću nepredvidivo i kracima zarobljavaju sadašnjost. Nikad ne znamo blizu kojeg kraka se nalazimo i u kom će se smijeru izduljiti. Još uvijek nemamo dovoljno parametara da bi to mogli izračunati.


M.Z.: Zanima me i taj žanr putopisa i avanture koji su mahom fikcionalni, možda te čitatelji po njima čak i najbolje poznaju, kako si se našao u tome?

Mladen Blažević: Nepromišljen, kakav jesam, jednog sam dana javno na društvenoj mreži obznanio da ću od sutra putovati svaki dan na neko drugo mjesto. Smišljeno sam za putovanje odabrao vrlo kratku formu. Do jedne kartice, ili manje. Smatrao sam to izvrsnim treningom za jednostavnost izraza i autocenzurično rješavanje balasta u tekstu. Ono što je dobro, fikcionalno putovanje daje iznimnu slobodu izbora teme. Usuđujem se baviti i svjetskim temama uz potpuno nerazumjevanje. Iako na trenutke vrlo lucidan, prikazujem se čovjekom koji ponekad dođe do dobrih zaključaka, ali upravo zahvaljujući nerazumjevanju svijeta koji nas okružuje. Sebični su razlozi za satiru na vlastiti račun. Ona hrani samopouzdanje bez opasnosti da ga prepuni. Da se razumijemo, nema u mojim putovanjima ničeg zaista smiješnog. Ali mi se čitatelj može podsmjehivati. Uglavnom, nakon javnog obećanja, izdržao sam u svakodnevnom tempu, čini mi se, desetak dana. A onda sam počeo usporavati i putovati sve rijeđe. I putovanja su se često mijenjala u konkretne zadatke. (Provjera priprema li Iran nuklearno naoružanje, služenje vojnog roka u Sjevernoj Koreji, organiziranje mirovne konferencije u izraelsko-palestinskom sukobu…) Sad sam s tridesetak putovanja daleko od ukoričavanja, a previše sam zaglibio da bih ih pustio. Tim više što su reakcije na one objavljene u časopisima i stranicama društvenih mreža obećavajuće. Svakome bih savjetovao da pokuša pisati priče u ovako kratkoj formi. Kad ste prisiljeni izbacivati rečenice da bi priča stala na jednu stranu, vodite računa o svakoj napisanoj riječi. I sretni ste ako izbacite dovoljno riječi jer vam se možda otvorio prostor za ubaciti još jednu rečenicu. To je plivanje na granici razumljivosti teksta. Nakon nekog vremena, u tom plivanju počnete uživati. Doduše, razvije se i jedna vrsta uživanja u okrutnosti. Kao krvnik koji na posao dolazi sretan jer će sjeći glave. Ja sam hladnokrvni rječoubojica.

M. Z.: Vratimo se opet u sadašnjost. Tvoj je književni glas i vrlo humanistički angažiran, evidentno bilježiš i dojmove današnjeg, vrlo kompleksnog geopolitičkog trenutka, je li književnost pogodna za to? Koliko doseže i do koga?

Mladen Blažević: Književnost mora biti angažirana. Naravno, u vrlo širokom smislu te riječi. Barem na ovom nivou gdje se ja motam, pazeći da ne zalutam u filozofiju i zateknem se u neubranom grožđu. Neangažirani pisac, ili barem onaj koji se ne upušta u tumačenje i komentiranje onoga što ga okružuje, je zapisničar, a takve je uspješnije zamijenila tehnika. Imamo stenograme i video kamere na svakom koraku. Ukoliko mišljenje ili opažanja iskazujemo direktno, pokušavajući poput političara svojim ovcama utuviti u glavu istinu kojom samo mi raspolažemo, ili ukoliko predviđamo budućnost, sve se više udaljujemo od umjetnosti. Nju bismo mogli ponekad pronaći kad bi, slažući slike, dozvolili sebi i čitatelju dovoljno prostora za mogućnost pronalaženja nečeg čega nismo bili ni svjesni , ili pak progutali ono što isključuje nesporazum.


Bio je to potreban susret, jer smo mnogi od nas, zahvaljujući jednom od gostiju, Peteru Semoliču, prevedeni i objavljeni u Sloveniji. Sad bi trebalo markirati tu transverzalu Rijeka, Vižinada, Ljubljana i tražiti nove. Mnoge su kozje stazice već prohodane zahvaljujući društvenim mrežama. Prijedor, Sarajevo, Mostar, Beograd, Novi Sad, Leskovac, Skopje… Treba ih širiti, označavati markacijama, da se ponovno ne izgube. Težak je to posao. Putevi se krče mačetama. Zarasli su u ovih 25 godina i, ako se njima ne hoda svakodnevno, brzo ih pojede divlja kupina. S druge strane, ne valja uvijek ići magistralnim putovima. Na ovim pješačkim stazama bolje upoznaješ ljude i krajeve kroz koje prolaziš.


Doseg književnosti je, naravno, minoran, ali takav je bio uvijek kroz povijest. Nekad je malo ljudi čitalo, a danas veliki broj ljudi čita gluposti. Ne može ni biti drugačije. Barem ne s ovakvim obrazovnim sustavom (ne mislim samo na naš) koji uči čovjeka mišljenjima, ili u boljim slučajevima, odabiranju mišljenja.
Ali ne treba književnost podcjenjivati. Ona uvijek nađe načina da nekom zasoli pamet i često to ne završi dobro. Jer, kad netko u ime grupe interpretira pjesmu, pa se grupa u tome prepozna i pronađe istinu, eto ti nevolje. Imperativ svakog tko mrči po nekom obliku umjetnosti, morao bi biti približavanje suvremenosti. Pa makar pisao i povijesne romane. Dapače, mislim da se ni ne može biti suvremen ukoliko povremeno ne možeš naslutiti ono što se već trebalo ne dogoditi. To je preduvjet da u svemiru vidiš crnu tvar. Ovo su, naravno, spretnije i slikovitije rekli učeniji i pametniji ljudi prije mene. Nažalost, za katastrofične scenarije, kao što je trenutno ova priča s izbjeglicama, ne treba biti suvremen. Dovoljno je bilo pretpostaviti na početku rata u Siriji da se neće odvijati ni malo povoljnije za ljude koji tamo žive, nego što se odvijalo u drugim zemljama i u drugim ratovima.
Doseg književnosti je, da ponovimo, uvijek minoran, ali amebe se kreću nepredvidivo i kracima zarobljavaju sadašnjost. Nikad ne znamo blizu kojeg kraka se nalazimo i u kom će se smijeru izduljiti. Još uvijek nemamo dovoljno parametara da bi to mogli izračunati.

11885383_483607635143664_648152151404026302_nM. Z.: Vidim da se već nekoliko godina virtualno družimo, sada je stvar prešla u novu fazu, bila je ona večer u Istri sa slovenskim kolegama. Je li to neki prvi fazni pomak prema širem čitateljstvu?

Mladen Blažević: Unatoč brzopletoj i slaboj organizaciji susreta za koju preuzimam punu odgovornost, književna večer u Vižinadi s prijateljima pjesnicima iz Slovenije ispala je pun pogodak.
Ono najbolje što se dogodilo je da smo se upoznali i proveli vrlo ugodnu večer, uz odličnu poeziju, od koje je dio sa slovenskog i talijanskog preveden na hrvatski. Bio je to potreban susret, jer smo mnogi od nas, zahvaljujući jednom od gostiju, Peteru Semoliču, prevedeni i objavljeni u Sloveniji. Sad bi trebalo markirati tu transverzalu Rijeka, Vižinada, Ljubljana i tražiti nove. Mnoge su kozje stazice već prohodane zahvaljujući društvenim mrežama. Prijedor, Sarajevo, Mostar, Beograd, Novi Sad, Leskovac, Skopje… Treba ih širiti, označavati markacijama, da se ponovno ne izgube. Težak je to posao. Putevi se krče mačetama. Zarasli su u ovih 25 godina i, ako se njima ne hoda svakodnevno, brzo ih pojede divlja kupina. S druge strane, ne valja uvijek ići magistralnim putovima. Na ovim pješačkim stazama bolje upoznaješ ljude i krajeve kroz koje prolaziš. Svi podsvjesno težimo za nekim oblikom popularnosti, pa makar to bilo i isključivo u funkciji veće čitanosti, ali zaista uživam u šetnji ovim planinarskim stazama i planinarima koje srećem usput. Za sad mi je to dovoljno.

M. Z.: Idila na imanju u Istri, bit ću iskren, izaziva laganu zavist takav stil života. Kako to ti vidiš, a što ti drugi kažu o tome?

Mladen Blažević: Zaista uživam sa svojom obitelji živeći na selu. Ali ta se slika vjerojatno ponešto razlikuje od one kako taj život vide ljudi koje to ne zanima, ili za to nisu imali prilike. Lako je razbiti idiličnu sliku ukoliko znaš da se odlaskom na selo ne može pobjeći od žrvnja koji melje ljude i u gradu. Onaj koji bi to uspio, bio bi pravi autentični panker, ali to bi značilo da materijalno potpuno neovisno živi od svoje zemlje. U praksi je to velika količina osobnih kompromisa, kao u gradu. Ono što ovaj život čini životnijim od gradskog, je to što moraš otići u šumu i nasjeći drva, a ne mozgati kako ćeš platiti račun za plin ili struju. Fizički je neusporedivo napornije, ali vidiš rezultat kad uspiješ riješiti svoj problem u vidu hrpe poslaganih iscijepanih drva, dovoljno prosušenih da dobro gore. Osjećaj da u krugu od sto metara od terase s pogledom na Grožnjan možeš, u različito doba godine, ubrati šparugu, veprinu, jagodu, kupinu, trešnju, smokvu, lješnjake, vrganje, lisičarke, mendule, kestene… i sve to bez da takneš vrt, nenadomjestiv je. Kad živiš u kući s ovolikom okućnicom, u selu do kojeg vodi slijepa cesta, a nalazi se na vrhu brda s otvorenim pogledom, kad tvoja obitelj čini pedeset posto stanovništva , a oko tebe je mediteranska klima i ljeti čuješ cvrčke, bilo bi potrebno samo malo više slobodnog vremena na raspolaganju da svoj život možeš proglasiti doživotnim, aktivnim godišnjim odmorom.

Razgovarao: Milan Zagorac

Fotografije: privatna zbirka Mladena Blaževića

Ljiljana Jelaska: Ne iznenađuje da školarci bježe od lektire, neke smo sadržaje odavno prerasli

Razgovor s Ljiljanom Jelaskom

Ljiljana Jelaska svakako je jedna od onih autorica koje zaslužuju posebnu pažnju s obzirom na opseg produkcije i na njezinu ciljanu publiku – naime, profilirala se upravo kao autorica za djecu i mlade. Nagrađivana književnica s petrinjskom adresom od 1991., rođena je 1964. u Bačkoj gdje je odrasla i školovala se. Kaže da je čitanje njezina velika ljubav još od djetinjstva, a s vremenom je i sama počela i pisati, kako skromno kaže, pjesmuljke o zaljubljenosti, neshvaćenosti, tinejdžerskom buntu. Kaže da je bilo perioda u životu kada što iz subjektivnih, što iz objektivnih razloga, nije ni pomišljala na pisanje. No čitanje ju je oduvijek zaokupljalo, opuštalo i što je najvažnije, pružalo utočište.

15207-leti_leti

Naslovnica romana Leti, leti

Majka je dvojice sinova na koje je, naravno, izuzetno ponosna: stariji je već formirana osoba, samostalan je i odgovoran, dok je mlađi srednjoškolac, adolescent, s ponašanjem i razmišljanjima svojstvenima njegovom uzrastu. No Ljiljana ga krajnje ozbiljno shvaća. Možda je upravo u tom iskustvu i onaj poticajni motiv da je Ljiljana danas afirmirana književnica za djecu i mlade.

Široj ste javnosti poznati kao dječja spisateljica. Tu je, naime, poetska zbirka “Vesele boje, tvoje i moje” teen roman “Leti, leti” te slikopriča “Anatomija”. Što vas je potaknulo na pisanje za djecu?

Prije petnaestak godina prolazila sam kroz jedno teško životno razdoblje u kojem smo moj mlađi sin i ja bili oslonac jedno drugome. On me držao iznad vode. Počela sam pisati pjesmice i pričice koje sam mu čitala. Nekoliko pjesmica sam objavila na portalima namijenjenima djeci. Kako su naišle na prilično dobar prijem kod čitatelja, nastavila sam pisati. Uslijedila su druženja u vrtićima, školama, knjižnicama. Svako druženje me ispunjavalo radošću i zadovoljstvom, a interakcija između djece i mene je bila odlična. Djeca su krajnje iskrena i uvijek će vam reći ono što doista misle i osjećaju. Njih ne možete prevariti. Stoga i vi morate biti iskreni prema njima i dosljedni u svojim izjavama i djelima.


Svako dijete je kreativno na svoj način. Zar je tako teško prepoznati i poticati tu kreativnost? Zašto im ne možemo usaditi ljubav prema domaćoj knjizi? Zašto je uvijek sve što je tuđe, bolje? Nije uvijek bolje. Ništa me ne može uvjeriti da je, kad vidim da nije. Ima dobrih i kvalitetnih inozemnih naslova, samo djecu treba upoznati s njima. No, ne počne li se raditi na razvijanju osjećaja pripadnosti i ljubavi prema onome što je stvoreno velikim trudom naših autora, bojim se da će se djeca izgubiti u toj šumi stranih, nažalost često i nekvalitetnih djela.


Kakvo je, po vašem mišljenju, stanje u hrvatskoj dječjoj književnosti? Jesmo li izloženi pritisku stranih naslova ili su u prednosti domaći autori?

Moglo bi biti puno bolje no što jest. Autora s dobrim pričama, romanima zanimljivog i poučnog sadržaja ima, no teško dopiru do čitatelja. Ne znam zašto je to tako. Mnoge situacije vezane uz dječju književnost me ostavljaju u nevjerici. Pa zar nisu upravo djeca ta koji će jednoga dana činiti naše društvo? Zar nam nije stalo do toga da im od malih nogu pružimo sigurnost, osjećaj da su voljena i željena, da ih motiviramo kako bi njihova kreativnost i kvalitete došle do izražaja? Svako dijete je kreativno na svoj način. Zar je tako teško prepoznati i poticati tu kreativnost? Zašto im ne možemo usaditi ljubav prema domaćoj knjizi? Zašto je uvijek sve što je tuđe, bolje? Nije uvijek bolje. Ništa me ne može uvjeriti da je, kad vidim da nije. Ima dobrih i kvalitetnih inozemnih naslova, samo djecu treba upoznati s njima. No, ne počne li se raditi na razvijanju osjećaja pripadnosti i ljubavi prema onome što je stvoreno velikim trudom naših autora, bojim se da će se djeca izgubiti u toj šumi stranih, nažalost često i nekvalitetnih djela. Treba biti oprezan i usporedo s ljubavlju prema domaćem produktu, razvijati osjećaj za kvalitetno štivo, bilo da je ono poteklo od domaćeg ili stranog autora. Težak je to i odgovoran posao i zahtijeva kontinuirani angažman mnogih institucija sustava. Od obitelji, preko vrtića, škola, knjižnica, do onih krovnih, koje se tom problematikom bave.

Danas djeca žive u dinamičnom mulimedijalnom svijetu, i to je činjenica. Ugrožava li e-svijet čitanje?

Nemoguće je danas, kada je e-svijet postao svijet u kojem živimo, način života, izolirati se od njegova utjecaja. A zašto bi to i bilo potrebno? Čitatelji će sami odlučiti hoće li knjigu čitati preko Interneta, Kindlea ili se udobno smjestiti i uzeti knjigu u ruke. Kod djece pak prvo treba stvarati čitalačke navike. Pri tome bi, svakako, bilo dobro povesti računa o tome koliko ih ono što im se nudi kao štivo, zanima. Ne iznenađuje činjenica da školarci bježe od lektire. Mnoge sadržaje tih knjiga smo mi već odavno prerasli, a ona većinu toga od onoga što im se nudi i ne razumiju. Ona rastu u jednom novom vremenu i to bi itekako trebalo uzeti u obzir. No, nema li navike posezanja za knjigom, uzalud su sva tehnička dostignuća vezana uz čitanje i papirnate knjige.

Osim za djecu, pišete i pjesme i kratke priče za odrasle. Kako koegzistiraju ta dva literarna svijeta?

Svatko od nas, netko rjeđe, netko češće, osjeti potrebu prenijeti na papir svoja proživljavanja, osjećaje. Pa tako i ja. Pisanje kratkih priča i pokojeg stiha su kratki izleti u svijet odraslih, otvaranje duše. No, to nije na duge staze i uvijek se vraćam stihovima i pričama namijenjenima djeci. To je ono što najbolje znam i ono što me najviše veseli.

Što najradije čitate u slobodno vrijeme?

naslovnica4

Naslovnica slikopriče Anatomija Ljiljane Jelaske i Katarine Fabijanić

Volim čitati, volim obogatiti svoju malu biblioteku nekom novom knjigom. Obožavam obilaziti antikvarijate. Nemam neko određeno vrijeme za čitanje. Stalno nešto čitam, ponekad i dvije knjige paralelno. A čitam uglavnom ono što me u tom trenutku zanima. I povijesne činjenice i romane i putopise, klasične romane kojima sam sklona, ili nešto što se upravo pojavilo na tržištu. Uglavnom, ljubitelj sam klasične književnosti. Često znam uzeti i neku dječju knjigu i uživati u njoj.

Mislite li da bi Ministarstvo kulture trebalo biti bolji uslužni servis autorima?

To se podrazumijeva, samo po sebi.

Vladaju li među autorima konkurentski odnosi?

Dobro je ako među autorima vlada zdrava konkurencija. Kad kažem zdrava, mislim na to da bi se djela autora koja su kvalitetna i dobra trebala istaknuti, pružiti poticaj takvom autoru i dalje stvara, a istovremeno potaknuti i druge da pišu još više i bolje. Tužno je što mnoga dobra djela ostaju zanemarena, što se za mnoga ne zna, a za neka se nikada ne će ni saznati. Ljudima treba pružiti podršku, motivirati ih, tako da bez straha od, ponekada grubog odbijanja, mogu svoje rukopise ponuditi izdavačima.

Dajete li svoja djela, prije objavljivanja, na čitanje ukućanima?

Svoje ukućane sa svojim djelima upoznajem tako da ih zaskočim dok gledaju televiziju, ili u prolazu. Dovedeni pred gotov čin, ne preostaje im drugo no saslušati pjesmicu ili priču. Njima je sve to lijepo jer sam to ja napisala. Subjektivni su naravno, kao što bih i ja na njihovom mjestu bila. Ponekada zagnjavim prijateljicu koja piše puno dulje i više od mene. Njezini mi savjeti i podrška puno znače.

Razgovarao: Milan Zagorac

Foto: privatna zbirka Ljiljane Jelaska