Arhiva kategorije: Razgovor

Urghove kronike – književno-stripovska epopeja o iskonskom dobru i zlu

Razgovor s Mislavom Pasinijem povodom objave novog romana

Mislav Pasini autor je kojeg ne treba previše predstavljati, iza njega su godine rada i šest objavljenih knjiga (navedimo “Blackout“, “Mrtva straža“, “Sumrak razbijenog uma“, “Točka dezorijentacije“ i "Baba mi je Maur"), a povod ovome razgovoru je, naravno, šesti, najnoviji naslov - "Urghove kronike", književno-stripovska priča sa stotinama junaka, točnije govoreći, epopeja koja nam odašilje iskonsku poruku o dobru i zlu, o tami i svjetlu, o potrebi da se suprotstavimo, unatoč opasnosti od moguće propasti, u ime nekog novog održivog i prirodnog svijeta koji se našao ugrožen.

Da se pitalo, recimo, moju učiteljicu iz hrvatskog iz osnovne škole, od toga vjerojatno ne bi bilo ništa, jer nažalost, ona je spadala u onaj krug ljudi koji u tebi ubiju svaki poriv za životom. Stoga, mrzio sam sve što mi je ona zadavala za čitati, no s druge strane, na čitanje i pisanje navukao sam se sam.

M.Z.: Mislave, puno pišeš, iza tebe je već šest objavljenih romana, pa, iskreno, odakle ti toliko snage?

M.P.: Pisanje je jednostavno moja potreba, no nije da stalno pišem. Pišem onda kada to osjetim, a kada na nečemu radim, na tome radim dok god to ne bude objavljeno. Osim toga, godi mi na jedan način biti uvučen u taj nekakav svijet u kojem živim. Ako čitam Playboy, National Geographic, stripove, romane… jednostavno želim i sam na neki način doprinijeti svojem svijetu mašte, stvoriti još nešto što će se uklopiti u taj puzzle. Počeo sam čitati jako rano, dapače, kada sam počeo, navukao sam se i kasnije upisao studij književnosti, no to nije došlo zato što sam htio pisati. Da se pitalo, recimo, moju učiteljicu iz hrvatskog iz osnovne škole, od toga vjerojatno ne bi bilo ništa, jer nažalost, ona je spadala u onaj krug ljudi koji u tebi ubiju svaki poriv za životom. Stoga, mrzio sam sve što mi je ona zadavala za čitati, no s druge strane, na čitanje i pisanje navukao sam se sam. Sjećam se, prvi stripovi koje sam kao klinac u cijelosti s razumijevanjem pročitao bili su “Otmica” i “Očajnik”, mislim kapetana Mikija i jednostavno sam se navukao na čitanje. Kasnije sam čitao skoro sve što se iz toga vremena moglo naći na koscima; od sf biblioteke Supernova, preko krimi serijala “Trag”, “Siriusa”… A kako mi je to kao djetetu bilo preskupo, jer nisam mogao u tolikoj mjeri biti sponzoriran od svoje dvije none, prebacio sam se u biblioteku i nastavio čitati. Jednostavno, mislim da sam s vremenom toliko toga upio u sebe da se to na neki način moralo iskazati u stvaranju vlastitih priča. Ne radi se tu o nekoj snazi, već jednostavno o volji, mašti, a i dišpetu da nešto napišem i objavim bez obzira koliko je danas došlo teško vrijeme za knjigu; koliko za tiskanje, toliko i za kupovnu moć.

Mene kao autora u pisanju zanima samo jedna i jedina stvar, a to je fabula, i raditi ću na njoj dok god priču ne dovedem do kraja. Sad, kolika je stvarna prodaja naše hrvatske književnosti to uistinu treba vidjeti, jer ona je za mene precijenjena. Ja u većini naših knjiga ne vidim ništa drugo osim nedostatka fabule…

M.Z.: “Urghove kronike” su zapravo roman o dobru i zlu, ali i o potrebi da se žrtvujemo za naizgled neshvatljiv cilj. Koliko su Urgh i Kramer, dakle, “literarni lik jedan” i “literarni lik dva” odraz tebe kao autora?

M.P.: “Urghove kronike” su apsolutno priča o borbi dobra i zla. Zapravo, htio sam da to uistinu bude duboka priča o tom iskonskom sukobu. Birao sam što primitivniji teren za posljednju borbu titana, jer ovakav narativ nisam mogao smjestiti u današnje vrijeme, a i u okolinu kojoj i sam pripadam. Tražio sam svoje svjetove dok ih nisam pronašao, a to je na neki način bilo lako, jer autor i glavni lik jesu povezani. Uistinu sam se kao dijete igrao u razrušenoj kućici spojenoj s kućom kod moje pokojne none. Tamo sam ukopavao figurice kauboja, Indijanaca, vijetnamskih ratnika, a pri tome sam ispod suhog lišća slagao kamione, tenkove i još neke replike automobila, i zamišljao apokalipsu koja se događala podno vedrog i nevinog neba moga djetinjstva. Sjeo bih u zemlji, na malom drvenom tronošcu i podizao vojnike koji su se katapultirani iz svojih skrovišta sudarali u zraku. Tako, kada je došlo vrijeme za priču, jednostavno, vratio sam se mislima u djetinjstvo, a onda sam u nekim pretincima, koje godinama nisam otvarao, opet pronašao zaboravljene igračke. Na njima sam otkrio brojne ožiljke prošlosti i pri tome se sledio u razmišljanju o protoku vremena. Koliko li su samo stari ti ožiljci na vojnicima, zapravo, koliki niz godina neke replike automobila imaju rupe na mjestima gdje su nekada bila vrata…?! I onda sam se nekako vratio samom sebi i započeo priču. Prve skice bile su vrlo grube, daleko od dobrog štiva, jednostavno, radnja i zapleti su se nizali bez neke poveznice, bilo je bitno samo da se među likovima događa život onakav kakav oni poznaju i razumiju. No nakon pročitanoga, jednostavno sam zastao i promislio kako ništa od toga nije u redu, jer koliko god to bili barbari, ti likovi o kojima sam pisao ipak su ljudi sa svojim emocijama i životnim izborima. Tada sam radnju usporio, i baš kao na nekom filmu zamislio kadar kamere koja mora prikazati svaku gustu kap znoja koja se spuštala niz snažno i mokro tijelo glavnog lika koji se iz petnih žila bori za vlastiti izlazak na svijetlost. Opet kažem, trebala mi je duboka imaginacija, jer ne volim previše priče smještati u ovaj svijet, koliko god Urgh zbog toga djelovao eskapističkim. Meni se čini da se u ovome svijetu baš i nema više za što boriti. Ljudi se bave prizemnim temama, nitko ne razmišlja previše u budućnost, osnova je da se pojedinac nakrade, napuni džepove, pa makar u tome i svjesno krenuo s uništavanjem vlastite obitelji, firme… ma slike svijeta općenito. Osim toga, nikada se nisam privikao na hrvatske krimiće… ma koga to ti naši detektivi love i koga oni štite kada u realnosti bivamo svjesni da nitko nikoga ne štiti, da je čovjek čovjeku vuk, i da se svaka iole kriminalistička priča iz našeg svakodnevnog života na kraju pretvara u lakrdiju koja se opet zaboravlja do iduće lakrdije. Zato volim eskapizam, a on nije tu samo eskapizma radi…

M.Z.: Vidim da si vrlo zainteresiran za žanrovsku književnost i da puno radiš na njoj. Zašto, kada je ona kod nas tako podcijenjena?

M.P.: Baš ono što sam rekao za vlastito djetinjstvo. Na ovakvoj sam literaturi odrastao i ništa me drugo ne zanima. Zapravo, meni je jako čudno da takva literatura može biti podcijenjena. Mene kao autora u pisanju zanima samo jedna i jedina stvar, a to je fabula, i raditi ću na njoj dok god priču ne dovedem do kraja. Sad, kolika je stvarna prodaja naše hrvatske književnosti to uistinu treba vidjeti, jer ona je za mene precijenjena. Ja u većini naših knjiga ne vidim ništa drugo osim nedostatka fabule; sve se još uvijek svodi na prošlost staru dvadeset pet godina, prošlost koju sam kao nekadašnju sadašnjost morao žvakati kao srednjoškolac i koja nam se danas nameće i u svom obliku budućnosti. Mene ipak zanima samo fabula, a sva ta ispiranja mozga tko je bio gdje te i te godine totalno su debilna i čovjeku ne dozvoljavaju razvoj i slobodu uma. Mislim da smo kao narod izrazito glupi jer nekako uživamo u vječnoj raspravi istih tema. Da sam astronaut, otišao bih u svemir samo zato da bih se iz njegovih tamnih prostranstava mogao smijati ovoj vrsti i pitati se, pa koji vam je Bog kada se u ovom nedokučivom prostranstvu mraka i neispitanih crnih rupa možete baviti tako debilnim i ispraznim temama. Stvari se kreću… ma ne, stvari se ne kreću. Nema panta rei, nikada je nije ni bilo… sve je isto kao i jučer. Zato je meni potrebna fabula, potrebna mi je da samog sebe zabavim i da se na neki svoj način odvojim barem malo iz društva koje mi ne odgovara.

M.Z.: Na koji način misliš da je moguće potaknuti domaće čitatelje na čitanje domaćih autora?

M.P.: Ovo je jako teško pitanje. Uvijek polazim od sebe. Ja znam kako sam počeo. Osobno klincima savjetujem da s nečim trebaju započeti… Ne mogu se odmah baciti na teške stvari, ali za početak neka uzmu Alana Forda, barem će se dobro nasmijati. No, naravno, isključivo stare brojeve Alana Forda s izvanrednim prijevodima Nenada Brixyja, pa možda s vremenom shvate kako je taj isti Brixy bio i književnik, a ne samo prevoditelj stripova, pa se možda maše za njegovim odličnim romanom o Timothyju Tatcheru… pa možda tako nastave dalje istraživati i produbljivati svoje interese. No to je jako teško, jer ja ipak polazim od sebe. To je bio moj put. Sjećam se da sam u jednom “Tragu” čitao roman Mikea Spillanea o inspektoru Mikeu Hammeru, s predgovorom u kojem je Igor Mandić doslovno razapeo Spillanea kao autora, no to je bio predgovor, meni dovoljno značajan da roman pročitam, i zamislite, meni je roman bio super! Sezona ozbiljnijeg čitanja za mene je bila otvorena. Čovjek jednostavno mora eksperimentirati i davati si prostora za nove stvari i nove izbore u životu. Recimo, i dan danas, istinski sam ljubitelj stripova, knjiga, filmova i glazbe kao što sam to oduvijek i bio. I sjećam se, kao tinejdžer imao sam priliku sebi kupiti album “Rio” od Duran Durana na nekadašnjoj kaseti, no kada sam ušao u dućan, sjetio sam se svega što sam u to vrijeme čitao u magazinima Itd i Rock, pa na licu mjesta promijenio odluku i kupio kasetu “The World Won’t Listen” od The Smithsa. Zašto? Zato jer sam volio eksperimentirati, jer sam volio čuti ono o čemu se govorilo, a malo se slušalo. “Kicking Against The Pricks” Nicka Cavea imam iz vremena puno, puno prije nego li je darker postao istinski popularan. Hoću reći, treba početi od ranog doba, djetetu treba dozvoliti da ono samo gradi svoj ukus i da samo shvati što je ono što ga zanima, i što bi predstavljalo tu obalu na kojoj se ono želi razviti u nekakvu individuu?! No, kako onda čitati jednu te istu literaturu u ovom vremenu koja se očito piše za jedan te isti profil ljudi, ne razmišljajući o onima koji ostaju, jer ruku na srce, svi ćemo s vremenom pocrkavati, ne odnoseći ništa sa sobom u grob! A mladi?! Eh, knjige kakve se danas pišu njih očito ne zanimaju, pa je najlakše reći: mladi su nezainteresirani, i samo stihijski nastaviti u istom pravcu. Istina, internet jest ubio želju za istraživanjem jer sve je tu, otkriveno kao na dlanu… ali smatram da bi se moglo više, moglo bi se puno više, a za tako nešto još ćemo dugo, dugo morati čekati na nekakvog Robin Hooda koji bi bio sposoban razoriti taj magični krug.

M.Z.: Mislave, hvala na razgovoru!

Razgovarao: Milan Zagorac

Volodimir Krinickij: Književnost snažnih žena i dubokog poniranja u psihologiju

Razgovor s Volodimirom Krinickim o ukrajinskoj, hrvatskoj i regionalnoj književnosti

Ukrajinska je književnost još uvijek ovisna o ruskom utjecaju. Mi malo dobivamo direktno sa stranih književnih scena. Uglavnom svjetska remek-djela dobivamo posredstvom ruskog. Ova činjenica značajno pogoršava stanje ukrajinske književnosti jer stvara dojam da je sve ukrajinsko jednostavno lošije nego rusko.

Volodimir Krinickij

Milan Zagorac: Volodimire, zanima me odakle tvoj interes za balkanske književnosti? Vidim da vrlo pozorno pratiš čak i male događaje – prijevod pa makar jedne pjesme na ukrajinski nama je iz naše male perspektive ipak nešto važno, ne samo znak pažnje. Dakle, odakle interes za slavenske književnosti ovdje na jugu?

Volodimir Krinickij: Mislim da početak svega leži u povijesti (kao znanosti). Volim povijest i puno sam čitao o Bijelim Hrvatima, koji su živjeli zajedno s Poljanima, Derevljanima i drugima u zemlji koju poznajemo kao Kijevska Rus. To mi je svjedočilo da imamo – Ukrajinci i Hrvati – zajednički izvori. Počeo sam pomalo čitati hrvatske tekstove, naravno, počeo sam razumijevati hrvatski jezik, pa pomalo i govoriti. Zbog toga sam se zainteresirao za hrvatsku književnost, zatim i za crnogorsku – kao zemlju i narod, čija sudbina ima puno sličnosti s Ukrajinom. I sada se zanimam za gotovo sve ono što se događa u cijeloj regiji – uglavnom  u Hrvatskoj, ali također i u Crnoj Gori, Srbiji i Sloveniji.

Milan Zagorac: Ono što me zanima je zapravo iskustvo književnosti iz Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Srbije, vjerujem i Slovenije i Makedonije. Iskustva su kompleksna, kako u samoj Ukrajini, tako i kod nas na prostoru bivše Jugoslavije. Što uočavaš kao sličnosti, a što kao razlike, naime, postkomunizam i tranzicija su nam, osim slavenstva, definitivno zajedničke točke? I znam da je ovo moje pitanje malo neobično, ali imamo li, barem preko Crnog mora, ponešto zajedničkog u smislu Meditarana?

Volodimir Krinickij: Nažalost, ne mogu reći da poznajem makedonsku književnost, jer još ne razumijem dobro jezik. Što se tiče književnosti iz Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Srbije – čini mi se da je manje sličnosti, a više razlika.

Ukrajinska je književnost još uvijek ovisna o ruskom utjecaju. Mi malo dobivamo direktno sa stranih književnih scena. Uglavnom svjetska remek-djela dobivamo posredstvom ruskog. Ova činjenica značajno pogoršava stanje ukrajinske književnosti jer stvara dojam da je sve ukrajinsko jednostavno lošije nego rusko.

Moguće je reći da je Ukrajina dio Mediterana: imamo puno jadranskih oznaka u genima, jedan dio zajedničke povijesti, pa čak i sličnu kulturu. Ali moramo priznati da je ukrajinski narod preživio puno progona. Imamo „genetski“ strah od represije isticanja vlastitog imena, jezika i nacionalnosti. Puno Ukrajinaca se još uvijek boji govoriti materinji jezik. Zbog toga ni ne kupuju ukrajinske knjige, već ruske. Čini mi se da je svega toga daleko manje kako u Hrvatskoj tako i u regiji.

Ipak, moramo također priznati da Ukrajinci nemaju mediteranski mentalitet. Mentalitet Mediterana je europski, mentalitet Ukrajine je previše euroazijski. Vidimo ovo kako u književnosti, tako i u životu.

Druga značajka jest da ovdašnje književnosti više ulaze u dubinu ljudske psihologije. Mogu spomenuti Jelenu Zlatar, Koranu Serdarević, Želimira Periša, Zorana Žmirića. Svi oni pišu o ljudskom iskustvu. Nisam bio u mogućnosti pronaći u primjerima najnovije hrvatske književnosti neke tragove socijalističkog realizma ili patosa domoljublja.

Milan Zagorac: Koji su te to autori i teme najviše zaintrigirali u balkanskim književnostima, pretpostavljam da su ti klasici, primjerice, Ujević, Krleža, Andrić, Selimović poznati, vidim da pratiš i noviju produkciju, pa što ovdje primjećuješ? Naime, to je važno pitanje jer mi jednostavno ne vidimo sami sebe, teško nam je uočiti naše specifičnosti.

Volodimir Krinickij: Moram priznati da češće čitam hrvatske knjige nego one ukrajinske. Ukrajinske tekstove, uglavnom poslane za časopis, a za koje bih mogao reći da su skribomanija, u 90% slučajeva moram odbaciti.

U balkanskoj književnosti sam uočio nekoliko značajki. Najprije, to je vrlo naglašen dualizam, dihotomiju između Istoka i Zapada. To je osobito aktualno za Srbiju. Mi također imamo takve motive, ali oni su puno slabije obrađeni. Možda ćemo ih reaktualizirati nakon rata.

Druga značajka jest da ovdašnje književnosti više ulaze u dubinu ljudske psihologije. Mogu spomenuti Jelenu Zlatar, Koranu Serdarević, Želimira Periša, Zorana Žmirića. Svi oni pišu o ljudskom iskustvu. Nisam bio u mogućnosti pronaći u primjerima najnovije hrvatske književnosti neke tragove socijalističkog realizma ili patosa domoljublja.

U našoj je književnosti sada – osobito sada! – previše toga. To nije dobro za književnost. Možda je dobro za propagandu, ali za umjetnost je to jednostavno loše.

Govoreći o formi, u Hrvatskoj i regiji piše se puno kratke proze. Zaista je dobro da se priče objavljuje, smatram to jako dobrim. To je kao znanstveni rad: prije disertacije i monografije, znanstvenik mora istražiti sve aspekte određenog pitanja u pojedinim člancima. Svakom velikom epskom djelu mora prethoditi niz priča. Primjerice, to sam uočio u pričama Jelene Zlatar koji su glatko i logično prerasle u roman „Slijepa točka“. I u većini djela koja sam pročitao okosnicu čine čovjek i njegove emocije.

Milan Zagorac: Koji je sada smjer ukrajinske književnosti, je li na djelu dominantna emancipacija od one ruske i koje teme prevladavaju? Od novih Rusa poznajem Pelevina, a od Ukrajinaca znam za Svetlanu Aleksijević, ali pretpostavljam da je ogromna većina novije književnosti još uvijek ispod radara, jednostavno nije šire vidljiva…

Volodimir Krinickij: Ukrajinska književnost se pokušava odmaknuti od ruske. Pri tome imamo veliku metodološku raspravu o tome što je ukrajinska književnost.

Na primjer, možemo li smatrati da je Gogolj ukrajinski pisac? Uostalom, on je pisao na ruskom, Gogolj je dio ruske književnosti. U vas postoje sporovi i o Andriću, pa čak i Ujeviću. Je li Andrić Hrvat ili Srbin? Ujević je pisao i na srpskom…

Ista je stvar i sa Svetlanom Aleksijević. Ne mislim da je ona ukrajinska spisateljica. Ona je državljanka Bjelorusije i ruska autorica. U Ukrajini je samo rođena, ali čak je i to samo slučajnost. Ne podržavam pokušaje nekih Ukrajinaca da proglašavaju Svetlanu Aleksijević ukrajinskom autoricom. To jednostavno nije neophodno.

Kada je 1798. godine Kotljarevskij objavio svoju Eneidu na ukrajinskom, samo je Lomonosov pisao na ruskom, možda još dva do tri hrabra autora. A sada nam je rečeno da su ukrajinski jezik stvorili Poljaci, da ukrajinski jezik nije pogodan za književnost. Što su, u tom slučaju, prevodili Šenoa ili Harambašić?

Ukrajinski pisac i čitatelj moraju komunicirati sa svijetom izravno, a ne preko ruskog prozora. No, dijelimo gotovo iste teme. Rusi pišu o tome kako da zauzmu Kijev i Washington, a Ukrajinci – kako da zauzmu Moskvu. Pisci koji se protive takvom govoru, kao što su Vasilj Škljar ili Jurij Andruhović, dobiju negativne kritike i još k tome prijetnje. To pokazuje da smo mentalno još uvijek vrlo blizu Rusije.

Milan Zagorac: Zanimljivo mi je ovo gledište izvana na našu književnost, mogu reći i da laska. Ipak, radeći na terenu kod nas, uočio sam da je nakon faze rata, uslijedila duga književna faza posvećena pokopavanju i oplakivanju, ne znam kako bih to nazvao, uz jasno, dosta defetizma modernog urbanita. Sada mi se čini da je napokon kod nas glas, štoviše, jaki glas dobila moderna žena kao ujedno i najveći čitatelj… Osjećaš li tu neku razliku s naglaskom na tzv. ženskoj književnosti između nas i Ukrajine, odnosno, odvija li se i tamo neki sličan proces? Naime, prema svim statistikama, naši su najvjerniji čitatelji žene srednjih godina, a ujedno to povlači za sobom i cijelu plejadu ženskih autorica.

Volodimir Krinickij: Odlično pitanje. U stvari, vrlo jasno vidim ovaj snažan val ženske književnosti u Hrvatskoj. Ovdje se ne radi samo o autoricama, nego ženskom tematu. Na primjer, je li Andrić bio pisac ženske sudbine? Mislim da je bio. U novije doba, počevši od Dubravke Ugrešić i Slavenke Drakulić, u Hrvatskoj postoji vrlo snažna ženska književnost. Ne mogu ne spomenuti još jednom Želimira Periša. Njegova knjiga „Mučenice“ mi je bila prvi primjer ovog fenomena pisanja o ženi.

U Ukrajini takve teme još uvijek nisu popularne. Imamo mnogo poznatih i vještih spisateljica, ali ne vidim jakog ženskog diskursa. Nasilje u obitelji, rodna i spolna nejednakost jesu problem, ali ne i ono o čemu one pišu. Isto tako, imamo vrlo malo ljudi koji su zainteresirani progovoriti o diskriminaciji invalida, diktatu religije i mnogim drugim oblicima diskriminacije. One, zapravo, radije šute.

Milan Zagorac: Spominjući psihologizam u hrvatskoj književnosti, imam jedno pitanje: jesi li čitao Kamova? I drugo, nemalo važno, koji su ti planovi s prezentiranjem hrvatske (i regionalne književnosti) u Ukrajini?

Volodimir Krinickij: Do sada sam čitao samo zbirku „Psovka“ Janka Polića Kamova. Želio bih bolje upoznati tog pisca. Mislim da ću se uskoro vratiti njegovim djelima, kao i djelima Đura Sudete, Vladana Desnice i Viktora Cara Emina – to je moj plan proučavanja hrvatskih klasika.

Što se tiče planova za predstavljanje hrvatske književnosti u Ukrajini, mislim da su Hrvati u Ukrajini bolje predstavljeni od Ukrajinaca u Hrvatskoj. Imamo prijevode mnogih vaših klasika, naravno isto se odnosi i na srpske. Nedavno su prevedeni Renato Baretić, Nada Hašić, Miljenko Jergović, Srđan Srdić. U časopisima TekstOver i Vsesvit su objavljeni prijevode Želimira Periša, Zorana Ferića, Tina Ujevića, Zdravka Odorčića, Jelene Zlatar, Sonje Zubović, Mladena Blaževića, Zorana Žmirića. Osim toga, iz regije su prisutni Elis Bektaš iz Bosne i Hercegovine, Milorad Popović iz Crne Gore, Rumena Bužarovska i Katica Ćulavkova iz Makedonije, Tomaž Šalamun iz Slovenije, Dušan Gojkov i Aleksandar Vasović iz Srbije. Dakle, možemo reći da su balkanski pisci u Ukrajini i prisutni i poznati.

Moj je plan ukrajinskim čitateljima predstaviti „Blockbuster“ Zorana Žmirića, to je značajno antiratno djelo. Također želio bih objaviti priče Korane Serdarević i pjesme Irene Matijašević. Vidim puno sjajnih hrvatskih pisaca koje bih želio prevesti. Samo treba naći vremena i izdavače koji bi ta djela objavili.

Milan Zagorac: Što bi preporučio za bolje upoznavanje ukrajinske književnosti u nas? Što bi bilo najbolje? Objavljivati pojedinačno ulomke ili pjesme suvremenih autora na hrvatskom, možda neka vrsta zajedničkih prevodilačkih radionica?

Volodimir Krinickij: Mislim da postoje mehanizmi suradnje. To su uzajamni prijevodi, prevodilačke radionice, susreti. Peter Semolič je govorio o seminarima prevoditelja u Sloveniji, upravo to moramo organizirati i kod nas. Želio bih prevesti i objaviti više Hrvata u Ukrajini. Znam da u Hrvatskoj poneko prevodi i djela Ukrajinaca. Država to ne radi, ne radi to nikakvo ministarstvo, dakle, to moramo napraviti mi, obični ljudi. I vi, i mi. To je međuljudska kulturna diplomacija.

Osobno sam otvoren za sve prijedloge i jako sam sretan kada mi hrvatski prijatelji nešto mi ponude. I još nitko od Hrvata nije odbio moj zahtjev. Na tome sam zaista svima vrlo zahvalan.

Milan Zagorac: Volodimire, zahvaljujem na razgovoru, vjerujem da ćemo neke od ovih stvari prenijeti iz virtualnog i u stvarni život, susrete, radionice i nove objave.

Razgovarao : Milan Zagorac

Foto: privatna zbirka Volodimira Krinickog

Volodimir Krinickij rođen je 1977. u Kirovogradskoj regiji u Ukrajini. Studirao je povijest na Fakultetu povijesnih znanosti Sveučilišta u Odesi. Od 2007. objavljuje članke, prijevode i pjesme u tiskanim i online časopisima. Prevodi s bjeloruske, bosanske, crnogorske, engleske, hrvatske, poljske, ruske i srpske književnosti.

Fašizam logosa: o ludosti i transgresiji

Razgovor s Vidom Sagadinom Žigonom

Prije nekoliko dana javio mi se ljubljanski prijatelj, književnik Vid Sagadin Žigon sa željom da povedemo jedan obuhvatniji razgovor na teme koje nas se izravno tiču: ludilo, normalnost, položaj čovjeka, marginalnost, Izaija, popljuvanost, funkcija umjetnosti… No sve se u trenutku činilo toliko apstraktno da je čak i meni bilo pomalo nejasno odakle krenuti, koja pitanja postaviti, na čemu započeti priču, a da to nisu efemerilije, nebitnoće, svakodnevne gluposti, što si, kako si, koliko si nagrada dobio, gdje si objavio, što si objavio. Sve je to za umjetnika nebitno, štoviše, to čak i opterećuje, udaljavajući od merituma stvari, od istinske umjetničke obveze, imperativa, od inherentnih postavki koje nedvojbeno daju skice stvarnosti onkraj stvarnosti.
Stoga je sve započelo s nečim što je Vid nazvao otvorenim pismom meni osobno na FB zidu. Kasnije smo se dogovorili da ovaj razgovor uredimo i objavimo.

Vid Sagadin Žigon:

Otvoreno pismo Milanu Zagorcu

Pošto je to pravo pismo, predlažem, da ne trošimo riječi oko uljudnih fraza i da odmah krenemo na stvar. Zašto ti pišem, nije ni pitanje, bitnije je što ti želim reći, a još je bitnije, naravno, kako to reći. U razgovoru s tobom pa i nakon čitanja tvojih tekstova otkrio sam da se bavimo sličnim temama i to na sličan način. Ludost i umjetnost, psihopatologija svakodnevnog života, pozicija čovjeka u instrumentaliziranom svijetu, sumrak ateističkog prosvjetiteljskog racionalizma i uskrs grotesknog uma itd., sve su to teme mojih budućih knjiga. I sam sam počeo intenzivnije istraživati samoga sebe kroz slušanje drugoga, i to je nešto toliko jako da nadrasta fašizam logosa o kojem također trebamo govoriti jer je njegova snaga još uvijek nenadmašna. Ti mi samo reci trebamo li početi od ljubavi ili od ništa, što sve omogućuje, jer upravo to je to što mi se dogodilo: zaljubih se ja, meni ništa tebi ništa, sve se pretvorilo u ništa.
Život može biti vrlo jednostavan, ako ga ne opterećuješ unaprijed određenom formom, nego polako vadiš iz njega listiće poput onih s cvjetova, pa ponavljaš: Voli! Ne voli! Voli! Ne voli! Iako sreća nije uvijek na tvojoj strani, netko te gore čuva. Na onoj vertikali, koju bezuspješno želimo sjeći, jer nam je lakše, dok na horizontali društvenog leša pjevamo slavu crvima. Vertikala je sfera metafore, to je sfera vrijednosti, prirodne društvene hijerarhije, vertikala je metafizika, bez koje fizika (horizontalna percepcija) nema gotovo nikakvog smisla. Možemo mi reći ponešto i o modernim fenomenima, kao što su feminizacija muškosti, i uzurpacija svemogućnih žena, koje kao da ne trebaju više muškarce, a nažalost, uglavnom na štetu djece koja su emocionalno iskorištena kao surogat očeve odsutnosti. Mogli bismo mi još u mnogočemu, ali je glavno, da smo započeli, barem se nadam. Što kažeš?
Pozdrav iz Ljubljanskog barja, Vid Sagadin Žigon

Ja vjerujem da društvena sloboda, o kojoj govorim, nije samo utopija u svijetu, gdje smo svi jedni drugima vukovi, ali, pošto živimo u fašističkom svijetu par exellence, počeli smo uništavati čovjeka u sebi. Iako sam svjestan opasnosti dodira iracionalnog s psihopatologijom društvenog uma, ja još uvijek vjerujem u čovjeka, što je naravno moj svjesni idiotizam.

M.Z.: Pokušajmo započeti! Moje prvo pitanje tiče se te precijenjene normalnost, tim više što to ne moramo obrazlagati, ali svakako je bitno da nas navede na ono sljedeće, kao što kažeš, na sumrak prosvjetiteljskog racionalizma… Kamo dalje kada granice budu polomljene? Što će dati dodir nesvjesnog i iracionalnog s licemjernim i pokvarenim?

Najbitnije granice su uvijek u glavi, dok su vanjske granice samo odraz naše nesposobnosti suočavanja sa slobodom u samome sebi.

V.S.Ž: Dobro znam o čemu govoriš, kad upozoravaš na riskantan dodir iracionalnog s (grotesknim) umom koji može poludjeti bez ikakvog pravca, jer nije svjestan samog sebe. Štoviše. Kad bi se otarasili granica, to je u jednu ruku veoma opasno jer tko zna što je sve sakriveno iza maskerade svakidašnjeg društvenog života. Iza ovih smješkajućih grimasa, čiji život je tako nalik postvarenim Gogoljevim mrtvim dušama. Tako se ostvaruje mogućnost za materijalizaciju psihe koja se može opredijeliti samo kroz vlastitu materiju, a koja je pak lišena duše, koja u ovom racionalističkom svijetu gotovo ne postoji. Najbitnije granice su uvijek u glavi, dok su vanjske granice samo odraz naše nesposobnosti suočavanja sa slobodom u samome sebi. Ja vjerujem da društvena sloboda, o kojoj govorim, nije samo utopija u svijetu, gdje smo svi jedni drugima vukovi, ali, pošto živimo u fašističkom svijetu par exellence, počeli smo uništavati čovjeka u sebi. Iako sam svjestan opasnosti dodira iracionalnog s psihopatologijom društvenog uma, ja još uvijek vjerujem u čovjeka, što je naravno moj svjesni idiotizam.

M.Z.: Kažeš idiotizam… Slično je samoironično o svojoj epilepsiji govorio i Dostojevski, no znamo da se radilo o trenucima ekstremne lucidnosti koja nadilazi svakodnevno, dakle tzv. normalno. Ne misliš li, zapravo, da je za čovjeka nužno činiti upravo to, korak po korak nagrizati paradigmu normalnosti, tu odvratnu, sputavajuću, krutu, tvrdu, nazovimo je „očinsku paradigmu“, u korist nove, sinovljevske. Nije li riječ o malim koracima kojima postajemo sve više novi ljudi? Naravno, pri tome uopće ne zanemarujem činjenicu da je to bolno. Kaže jedan moj prijatelj da rane peckaju, bole, da zacjeljivanje boli…

V.S.Ž.: Da, kad sam govorio o idiotizmu, mislio sam upravo Dostojevskog… Ali, kaži mi, što zapravo jest ta normalnost? Skup društvenih pravila koja moramo usvojiti, kako bi mogli funkcionirati u društvu, odnosno, kako se ne bismo međusobno poubijali? Normalnost je konstrukt sistemske manipulacije moći, koja jednostavno želi, upravo kao po Foucaultu, nadzirati i kažnjavati. Ludost je u tom kontekstu nešto što spašava od tog „pojasa nevinosti“ te ga gura u šupljinu života. Ako si već spomenuo oca i sina, sin je otac ocu, kaže mi moj sin, i valjda je u pravu…

Mislim, da je pakao kršćanske svijesti u tome da je u tom svijetu otac napustio sina prije nego što ga je sin mogao ubiti. Oca, zapravo, treba ubiti u sebi, da bi se stvorilo put vlastitoj svijesti, ali nakon tog čina dolazi do posinovljenja oca, traženje oca u sebi, i na kraju krajeva, naravno, spoznaje, da smo samo na svoj način ponovili svog oca, i da s vremenom sve više sličimo na njega.

M.Z.: Možeš mi malo pojasniti. Ovo oko očinstva i sinovstva je mitska stvar…

V.S.Ž: Naravno, odnos otac i sin je najbitniji odnos u društvenoj shemi od pamtivijeka. U kršćanstvu to je bitani element u percepciji Boga, gdje su otac i sin zapravo jedno. Mislim, da je pakao kršćanske svijesti u tome da je u tom svijetu otac napustio sina prije nego što ga je sin mogao ubiti. Oca, zapravo, treba ubiti u sebi, da bi se stvorilo put vlastitoj svijesti, ali nakon tog čina dolazi do posinovljenja oca, traženje oca u sebi, i na kraju krajeva, naravno, spoznaje, da smo samo na svoj način ponovili svog oca, i da s vremenom sve više sličimo na njega.

A što se tiče koračanja prema neizrecivoj budućnosti, i to je iluzija za obmanjivanje običnih ljudi koji strepe prema nečemu čega zapravo nema, a zaboravljaju ono što je najbitnije, da treba živjeti upravo tako kao da nam je svaki dan posljednji.

M.Z.: U jednom razgovoru s velikim talijanskim psihijatrom Lorenzom Toresinijem (inače Basaglinim izravnim učenikom kojeg ovaj i naziva Maestro), ispostavilo se da je pitanje prekršaja / transgresije jedno od ključnih pitanja čovječanstva i njegovog sporog koračanja prema neizrecivoj budućnosti. Je li stoga prekršaj (u ovom slučaju oceubojstvo, dakle mislim na ono psihološko) ujedno i jedno od najvažnijih pitanja čovječanstva u cjelini?

V.S.Ž: Naravno da se slažem. Transgresija je nužna, kako bi se uspostavio normalan odnos prema samome sebi. Namjerno sam stavio riječ „normalan“, koja ovdje podrazumijeva prirodnost samog čina uspostave samoga sebe. Znam da su pojmovi „normalan“, „prirodan“ i „zdrav“ možda najviše zloupotrijebljeni za kontroliranje masa i za stvaranje ideologije „normalnog“, „prirodnog“ i „zdravog“ poretka koji zapravo nikada nije ni postojao, već su samo oruđe za utvrđivanje pozicije moći (onih koji imaju vlast), a to su naravno oni koji imaju novac (kako bi se uopće i mogli održati na vlasti). Čitave industrije, od kemijske preko naftne do one oružja, naoružane su biopolitikom, koja određuje prema vlastitim pravilima, što je zdravo, a što nije, što je normalno, a što nije, što je prirodno, a što nije itd.
Ako se sad vratim k ocu i prekršaju oceubojstva. Pravila su zato da se krše, ali zahtijeva najprije dobro poznavanje tih pravila. Čovjek koji nikada nije kršio pravila, nije nikad ni živio prema vlastitom imperativu. Kad imamo dva odrasla muškarca, jedan je očito suvišan, te se mora povući iz čopora, dok onaj koji pobjeđuje ima sve ženke na raspolaganju. Konkurencija između oca i sina za primat nije više hijerarhijska u smislu očinskog autoriteta, nego je subverzivna, i možda je jedini čin koji omogućuje nešto novo, stavljajući u fokus neodređeni sukob između novih i starih sila. A što se tiče koračanja prema neizrecivoj budućnosti, i to je iluzija za obmanjivanje običnih ljudi koji strepe prema nečemu čega zapravo nema, a zaboravljaju ono što je najbitnije, da treba živjeti upravo tako kao da nam je svaki dan posljednji.

M.Z.: Sada mi se postavlja jedno novo pitanje, ono je sjajno kratko i simpatično sažeo talijanski pravnik i filozof Gustavo Zagrebelsky: „Kao i svaki organizam, društvo degenerira. Za nastavak života, odnosno regeneraciju, moramo prihvatiti nešto iz prošlosti, odustati od nečega što nam je poznato te od nečega što je nekima bilo ugodno. A kaže se da se za živjeti mora znati umirati: uopće, degeneracija je nezaustavljiva, i, da, djelomično se može ispraviti. Možda se neprestana ljudska potraga za zakonima života, odnosno korijenom smisla života na svijetu, i nastojanje da se spriječi propast društva, rađa upravo iz naše, ljudske prolaznosti. Međutim, razmišljanje o smrti nije, onako leopardijanski, traženje lijeka za bolest života, već je upravo suprotno: ljubav prema životu je prihvaćanje njegovog nužnog pratioca, propadanja.”
Što je onda to što nam je činiti? Živjeti punim plućima, da, ali kako… Bez straha? Pretpostavljam da moramo živjeti punim životom koji je svjestan svoje neumitnosti, dakle, svoga konca i loma. Što ostaje, a što se nastavlja dalje

V.S.Ž: Mislim da se ljudska percepcija u svim tim milenijima zapravo nije promijenila. Zauzeti vlastitom ili nacionalnom prošlošću, mi strepimo živeći svoj život po principu sve više ugode, koja djeluje kao morfij na naše poluotvorene rane. Naravno da je to bijeg od smrti, jer život i smrt su u biti jedno te isto. Smrt je samo tamna strana života, a život je zapravo sijanje smrti. Tako to bijaše. Duša je vječna, a tijelo nije. Ako se osloniš na tijelo, onda te čeka degeneracija zajedno s njim, a što je društvena životinja nego materijalni svijet koji nas opredjeljuje, iako zapravo ne postoji. Materijalni svijet je svijet sjenki iz Platonove pećine, to je čista iluzija, prvoklasna utopija, maya kao pajčolan (veo), materijalni svijet je odsječena noga koja još uvijek peče, ili samo veoma promišljena maketa nekog nepostojećeg idealnog svijeta, kojega nikada nije bilo, u kojem velike figure Hollywooda lažu ne samo jedni drugima, nego prvenstveno nama, koji vidimo ono što želimo vidjeti. Svijet koji je izgubio dušu postao je degeneriran i raspast će se poput tijela kojeg slavi kao najvećeg Boga. Fašizam je politička apoteoza tijela nasuprot duši, koja je po njemu „the result of weakness“, dakle nešto bolno, tuđe tijelu, nešto ludo, iracionalno, nepredvidivo, što transgresira koncepciju čovjeka kao racionalnog bića koji strepi tražeći ugodu. A svi znamo da je prava realnost ona duše kao emanacije duha, koji proizlazi iz sveobuhvatnog Jednog, ako pratimo Plotinovu koncepciju svijeta, dakle, da smo zapravo svi Jedno, jer proizlazimo iz Jednog kao Neimenovanog, jer je u njemu već obuhvaćeno to o čemu govorimo. Pitaš me, što učiniti? Vratiti se natrag u samog sebe, gdje boravi Bit života, vratiti se natrag u čovjeka, koji je trpio više nego Krist, i prihvatiti svu bol i sreću jednog trena, u kome svijetli vječnost.

M.Z.: Sad me podsjećaš na velike misli Bele Hamvasa, o povratku u prvotno stanje, stanje nekoruptnosti, ali dodao si i ovu opservaciju o povezanosti raspadljivog tijela i represije moći koju smo imenovali fašizmom. No kako, sada pitam otvoreno, kako ljudima govoriti o duši, kada je čovjeku da ga se potkupi dosta plaća, kruh i igre, stan, žena, eventualno djeca i dalje od toga se ne trudi, ne traži… Nužno će ovaj koji je pjesnik, pa složit ćeš se sa mnom, ujedno i prorok, biti popljuvan i ismijan, povrijeđen…

V.S.Ž.: Onaj koji govori Istinu uvijek je bio ismijavan i tretiran kao luđak. Ljudi ne vole istinu, ako je to nešto, što boli, jer oni ne vole patiti, ali za spoznaju je potrebna patnja. Bol se treba prihvatiti kao spiritus movens našeg postojanja. Većina ljudi zadovoljna je time što ima, i ne traži više i dalje. Ali ako tražiš ISTINU, onda se moraš odreći svog prividnog imanja, da bi zaronio u svijet samoga sebe, koji može iz sebe oblikovati realnost prema vlastitoj viziji. Vanjski svijet tako uopće ne postoji izvan mene, a to nije egoizam ili solipsizam, nego preduvjet za razmišljanje o svijetu.

Nema pomirenja jer nema dualizma. Duh je živo, a materija je nepostojeće, duh je realnost, a materija je čista iluzija, Duh je Biće, a materija je čisto Nebiće, Materija želi progutati sve živo, kako bi se afirmirala kao Bit. Ali uzalud. Došli smo u eru tvari, gdje se o duhovnim stvarima govori znanstvenim jezikom umjesto jezikom metafora, koji je zapravo jezik duše, gdje je sukob sa samim sobom tretiran kao trošenje vremena, gdje su ljudi za par eura sposobni prodati svoju dušu.

M.Z.: I da pomalo zatvorimo ovu sesiju, što je po tvome izlaz, eshaton, pretpostavljam da razumiješ na što mislim, gdje dolazi do pomirena nakon ovog prasukoba materije i duha, gdje je, dakle, ta apokatastaza, opće izmirenje? I da, kako čovjek, osim u tjeskobi, može živjeti? Iskreno, ova me pitanja strahovito muče.

V.S.Ž.: Nema pomirenja jer nema dualizma. Duh je živo, a materija je nepostojeće, duh je realnost, a materija je čista iluzija, Duh je Biće, a materija je čisto Nebiće, Materija želi progutati sve živo, kako bi se afirmirala kao Bit. Ali uzalud. Došli smo u eru tvari, gdje se o duhovnim stvarima govori znanstvenim jezikom umjesto jezikom metafora, koji je zapravo jezik duše, gdje je sukob sa samim sobom tretiran kao trošenje vremena, gdje su ljudi za par eura sposobni prodati svoju dušu. Nema pomirenja, jer živimo u svijetu u kojem vlada iluzija materijalne Biti, koja je osuđena na smrt, jer neživo može roditi samo neživo. Sukob nije između duha i materije, nego između elementa emanacije duha, koji znaju za sebe, a biti svjestan sebe kao emanacije tog duha, to je moć stvaralaštva koja dalje producira kroz razne medije umjetnost kao takvu. Tjeskoba nam je nametnuta, kao neki grešni čin, umjesto da bi bili svjesni mogućnosti napredovanja i sazrijevanja u duhu koji je sam po sebi posvuda prisutan.

M.Z.: Hvala na razgovoru

Razgovarao: Milan Zagorac

Razgovor je vođen tijekom svibnja 2016.

Foto: privatna zbirka Vida Sagadina Žigona

Ani Maduna: Slažem se da su “Zločin i kazna” ili “Povratak Filipa L.” imali ulogu u ubijanju volje za čitanjem među mladima, ali na mene to nije utjecalo

Tko je Ani Maduna?
Teško je odgovoriti na to pitanje. Iskreno, ne znam. Meni je ona još uvijek nepoznata. Svaki dan je drugačija i stalno se mijenja, ne vjerujem joj. Ali znam da jako voli umjetnost i književnost koristi kao bijeg od stvarnosti – ne znam je li to dobro ili sklono životu u zabludi, ali ne bunim se. I meni i njoj više godi takva stvarnost. Ani je ludo zaljubljena u Bukowskog, ali i to me zbunjuje jer donedavno je više voljela Fitzgeralda. Ona također voli i poznate slikare, kako one starije, tako i suvremene. Ona je malo zbunjena i izgubljena, ali pokušavam je razumjeti. Slične smo, tako da joj ne zamjeram sve te mušice jer ih i ja dijelim.

Uvriježeno je mišljenje kako je književnost nešto dosadno. S obzirom da puno čitaš i da si vrlo mlada objavila svoj prvi roman, znači li to da si iznimka u svojoj generaciji ili pak ne?
Mislim da književnost svakako nije nešto dosadno, ali to je samo moje mišljenje. Dapače, razumijem one koji je ne vole. Nema svatko vijke za razumijevanje književnosti, a ona svakako nije “otvorena knjiga”. Po meni, književnost se teško čita. Poruka skrivena iza silnih rečenica i stranica nije uvijek lako uočljiva. Ali ja je baš zbog toga volim. Volim čitati i pitati se što je pisac htio reći. Volim razumjeti lik i poistovjetiti se s njim. Ima toliko priča, toliko pisaca, i meni su svi zanimljivi. Mislim da ih obožavam jer, čitajući, uvijek tražim odgovor na pitanje “kako je to biti ti”.

Čitaju li danas mladi uopće ili se sve svodi samo na obavezan lektirni program? Koliko je zapravo sama lektira ubila želju za čitanjem?
Osobno znam malo osoba koje zaista čitaju. Većina mojih vršnjaka će reći da čitaju, ali opet će radije pogledati deset sezona neke nove serije, što i ja ponekad činim. Ali tu opet vrijedi ona izreka “ja čitam”, iako možda nije sasvim istinita. Ipak, mogu tvrditi da mnogi mladi čitaju “young adult” romane, primjerice one Johna Greena. Ti su romani ujedno i filmski naslovi. Ali što se tiče čitanja knjiga ozbiljnijeg sadržaja, to je ipak rjeđe. Možda su za to i krive lektire. Nažalost, mi smo “prisiljeni” čitati sadržaje koji nam uopće nisu dojmljivi, primjerice priča o čovjeku koji se pretvara u kukca ili ona o čovjeku koji je ubio svog mačka. Slažem se da su “Zločin i kazna” ili “Povratak Filipa L.” imali ulogu u ubijanju volje za čitanjem među mladima, ali na mene to nije utjecalo. Ukoliko mi se lektira nikako ne sviđa, pročitat ću samo sažetak. To nema nikakve veze s mojim čitanjem u slobodno vrijeme. Zašto bi neki roman ubio moju volju za čitanjem nečega što volim? Zato mislim da lektire nemaju veze s čitanjem kao čitanjem, osim ako ti se lektira dopada, ali čitati je reda radi nema smisla. Radije ću uzeti u ruke neki dobar krimić koji ću čitati cijelu noć. No, kako sam i sama neodlučna, moram reći da su lektire ipak važan dio školovanja. Možda ne sve one s popisa, ali neke zaista jesu. To su uglavnom knjige namijenjene razvijanju svijesti i suosjećanja, knjige kroz koje vidimo kako se svijet mijenjao, kako se mijenjala književnost. Mnogima to nije bitno – oni će radije rješavati zadatke iz matematike nego dubiti nad knjigom i promišljati. Ali svakako mislim da čitanje lektire ne škodi – “Lovac u žitu” definitivno to potvrđuje, kao i “Ana Karenjina” koja me se posebno dojmila, a ima tu još i mnogih drugih knjiga. Ipak, nisu svi za sve.

image6 (1)Tvoj je roman uistinu višeslojan, počevši od brojnih citata pa sve do “romana u romanu” na temu Velikog Gatsbyja. Kako to da si se odlučila za (do)pisanje svoje varijante tog klasika? Jesi li taj roman bio poticaj za pisanje?
“Veliki Gatsby” jest svakako dio romana, no nije bio poticaj pisanju ove priče. Naime, dio o Gatsbyju i moja verzija priče ubačena je u roman tek na kraju, kada sam bila sigurna da želim upoznati svijet s njome. Iako nije bio poticaj, mnogo je utjecao na mene. Dakako, ta je knjiga utjecala na cijeli moj život. Stvar je u tome da ja nisam Gatsbyja shvatila kao običnu ljubavnu priču s tragičnim završetkom – ja sam, kao i u svemu, tražila dublje mišljenje. Za mene to uopće i nije bila ljubavna priča. Teško je to objasniti, ali baš je ta činjenica utjecala na mene i moju knjigu. Mislim da je Gatsby volio Daisy, naravno. Ali to nije bila ona čista, obična ljubav – ona je za njega predstavljala sve ono što mu je bilo nadohvat ruke: bogatstvo, svijet blještavila i trijumfa. A ona je bila baš to, trijumf, kao šećer na kraju, znak da je dobio sve za što se borio, potvrda da se uzdignuo iz svijeta siromaštva i uspeo na tron. Ali to je, ponovo, samo moje shvaćanje priče. Na neki način sam i svojom knjigom htjela dati do znanja da nije poanta u ljubavi. Krivo mi je što ljudi tako shvaćaju i “Suze” – to je “ljubavna” priča. Za mene nije. Ja sam htjela pokazati surovost ljubavi i njezinu vezu s pojedincem. Mislimo da želimo ljubav jer želimo biti spašeni, ali na kraju krajeva jedino smo mi ti koji sami sebe spašavamo. Ljubav nas samo dodatno uništi svojim čarima. Tu je vidljiva ta neka povezanost s Gatsbyjem kojeg je i sama ljubav ubila.

Glavna junakinja Annie zaljubljuje se u pljačkaša Adriana. U čemu je tajna odnosa između pristojne djevojke i dečka “s ruba”?
Prije svega, ne bih rekla da je Annie bila sasvim “pristojna djevojka” iz “pristojne obitelji”. I ona je sama imala problema s kleptomanijom i na taj se način bunila, pokazivala ljutnju prema svijetu. Ipak, ona nikada nije imala onu tanku liniju koja će je posve osloboditi, navesti je da ne boji samo izvan linija već preko cijele stranice. A to je bio Adrian. Mislim da nije samo stvar u odnosu “dobra cura – loš dečko”, već je bitna ona izreka koja kaže “nisu isti za iste”. U ljubavi treba malo razlike, poput puzli koje se nadopunjuju. Unatoč tome što su Annie i Adrian u mnogočemu slični, postoji ta njegova linija kršenja pravila i ona njezina linija obrnutog. I to je ono što ih razlikuje, ali i privlači. A u ljubavi je to i najvažnije, na kraju svega.

Imaš 17 godina i ovo je tvoj prvi roman. Nakon svega, kakva su tvoja iskustva i očekivanja?
Iskreno, meni to nije tako velika stvar. Mnogi ljudi su pomalo zaneseni time, ali ja stojim čvrsto na nogama. Nisam uopće očekivala objavljivanje knjige. Napisala sam ovu priču jer sam jednostavno morala napisati ono o čemu mi je brujalo u glavi, i to je sve. Ipak je lijepo čuti kada netko kaže da mu se knjiga sviđa, da ga se dojmila. Ali ja sam možda mrvicu sebična što se pisanja tiče. Mislim da nikada ne bih rekla da pišem zbog drugih – stvar je u tome da ima više loših kritika nego onih dobrih, a uostalom, kao što sam spomenula, ja pišem jer moram pisati. Ne bih bila mirna a da ne prenesem na papir onaj svijet koji sam kreirala u glavi. Zapravo je meni djelomice teško palo to objavljivanje “Suza”. To smiješno zvuči jer mnogi sanjaju o tome – ali pomisao da moja knjiga, moje riječi, stoje tamo u nekoj knjižari, tako dostupne svima na ovom svijetu, to me straši. Jer to su moje misli, moje želje, moji strahovi, sve preneseno na papir. Osjećam se golom, svima vidljivom. Zbog toga mi je teško. Ipak, naravno da sam zadovoljna. Trenutno nemam pojma kuda će me život odnijeti i, u najgorem slučaju, znat ću da sam sa sedamnaest godina napravila nešto pozitivno.

Planovi za budućnosti bili bi…
Teško je imati planove u ovim godinama. Zapravo, mislim da je teško uopće imati planove, ikada. Moj je problem uostalom moja neodlučnost. Stalno mijenjam mišljenje – malo bih ovo, malo ono. Ali ono što znam jest da ću pisati. Pišem i pisat ću, objavljivala svoje radove ili ne, znam da ću pisati. Dapače, voljela bih se time baviti i govoriti ljudima da sam pisac u budućnosti. No, ne želim se previše zanositi. Također, voljela bih što više putovati, vidjeti svijet i upoznati različite kulture, ljude i jezike. To mi je najveći san. Što se tiče daljnjeg školovanja, voljela bih studirati nešto vezano za književnost, naravno, pa i jezike, ponajviše francuski… ako uopće preživim maturu. I, dakako, voljela bih otići iz Rijeke – volim svoj grad, ali trenutno imam osjećaj da me nešto odnekuda vuče i tjera da odem, da upoznam nove ljude, nove krajeve, i to mi se sviđa. Ne volim provoditi previše vremena na istom mjestu – to me guši. Zato svaki slobodni trenutak, naravno, kada je to financijski moguće za jednu sedamnaestogodišnjakinju, koristim za putovanja. Makar to bio jednodnevni izlet do Zagreba ili Pule, rado ću se malo maknuti i pobjeći od rutine.

Razgovarale Ani Maduna i Tamara Modrić

Kristian Novak: Inspiraciju nemam običaj čekati. Po nju se ide toljagom

Razgovor s Kristianom Novakom vodio je Zoran Žmirić, kao pisac s piscem o pisanju, pa je, naravno, Črna mati zemla samo dobar povod da se otvori sve i svašta.  O Črnoj mati zemli, ali i o pisanju uopće, o poslu, o radu i nečemu što se može bez ustručavanja nazvati udarničkim radom u književnosti, sve je to sažeto u ovome razgovoru.

Većina naših čitatelja i sami su autori ili barem pokušavaju to postati, tako da te neću gnjaviti uobičajenim pitanjima o književnoj sceni, koja je ovakva kakva jest, čini mi se, bitna isključivo onima koji su njezin dio. Zanimaš nas kao autor.

Kad sam čuo da je tvoj roman ČMZ proglašen najboljim na tportalovom natječaju, odmah sam nakuckao FB status, iako ga prethodno nisam pročitao. Napisao sam da me veseli što je nagrada otišla u ruke mladog čovjeka. Lokotar kaže da je ČMZ najbolji roman koji se zadnjih dvadeset godina pojavio na našem tržištu. U godinu dana postao si regionalna književna zvijezda, uz to si doktor znanosti, a još ti nije ni 60 godina. Što da očekujemo od tebe u budućnosti? Imaš više medijske pažnje od nekih koji se pisanjem bave od 2. svj. rata na ovamo.

Najbolje je da nitko ništa od mene ne očekuje, jer su stvari koje očekujem sam od sebe prilično prizemne. I sebične, evo, priznajem. Očekujem od sebe da ću pisati isključivo kada imam nešto bitno za reći, da ću raditi sporo i strpljivo, pokušati guštati u svakoj rečenici. Ne pišem pod svaku cijenu i ne žurim. Mislim da jedino tako imam malu šansu u budućnosti (opet) stvoriti nešto dobro i vrijedno, a do toga mi je stalo. Tako sam si postavio stvari. Vidiš, meni medijske pažnje stvarno nije nedostajalo, a htio sam se kloniti toga, majke mi. Ne znam hoće li ovo itko povjerovati, ali meni to ne odgovara. Te stvari uzimaju vremena, a ja često mislim kako bih radije bio negdje drugdje. Na kraju krajeva, znaš i sam, pisanje je samotnjački, anoniman posao, uzima vremena. K’vragu, da mi takvo što savršeno ne odgovara, ne bih o’šo u humanistiku. Dakle, javni nastupi mi nisu mili, samo sada shvaćam da imaju smisla i u međuvremenu sam ih valjda naučio odrađivati nešto bolje. E sad, kako to mlad i posve anoniman autor uopće dođe do medijske pažnje? Stvar vidim samo iznutra, pa je ovo subjektivno i na prvu. Dobro je ako imaš tekst koji je drukčiji i na kojem si radio koliko god si znao i mogao. Važno je imati dobrog urednika, ili barem kompetentno drugo mišljenje, i volje u nedogled prerađivati slabe dijelove, čupati višak iz teksta, ego ostaviti postrani u toj fazi. Povoljno za vidljivost je objaviti kod renomiranog izdavača. Kako god da okreneš, kvalitetne knjige objavljene kao samizdati ili kod malih nakladnika imaju mnogo teži put. Dobro je ako zaredaju pozitivne kritike. Čitatelji kojima nisi poznat rezoniraju na to. Još i više ako legne nekakva nagrada ili uži izbor. Nevjerojatno je bitno ako krenu pozitivne reakcije od usta do usta, preporuke. Knjižnice i čitateljski klubovi, koji su se u virtualnom i analognom svijetu pojavili zadnjih godina, tu mogu odraditi veliku stvar. Biti vidljiv na internetu, s mjerom, također može biti korisno. Nakon što je ČMZ izašla, uzeo sam si dva dana i s prijateljem postavio cijeli site u WordPressu. Ako se ljudima svidi knjiga, možda će ih zanimati pozadina priče i dodatni sadržaji. Važno je komunicirati i s ljudima i s medijima, ne odbijati nastup ako te se lijepo pozove. Ali najvažnije od svega – jednostavno imati sreće. S tim da nju ne čekaš s čipsom pred telkom. Mislim da ništa ne ide bez šljakerskog pristupa.

Ako nemaš svoju temu, a suđeno ti je da napišeš tekst, nema šanse da ti se neće upaliti lampica tijekom intenzivnog čitanja literature od koje goriš

Kažu da ti je urednik vratio prvi nacrt romana i rekao da je loš. To je obično trenutak u kojemu većina sebi kaže Vidi, imaš zdrave ruke, bit će za tebe posla, mani se pisanja!

Što tebe razlikuje od takve većine?

E, da znaš kako mi je roleta pala na oči!

Kaže Kruno Lokotar – Čuj, ovo ti nije baš nešto. Ne bih ja to. Živcira me, jako je zagušeno, ne teče radnja, sav si našpanan i krut. Driblaš, driblaš, a nikako da zabiješ gol. A čime se ti još baviš u životu?

I ja glumim da mi je svejedno, otpijem gutljaj piva, razgovaram o tricama i kučinama još par minuta i odem kući. Nije bilo lako. U to sam vrijeme već dvije godine radio na tekstu i, što je još mnogo bitnije, u njemu se radilo o meni vrlo intimnim i važnim stvarima. Mislio sam, ako nisi u stanju o tome pisati dobro, mani se ćorava posla. Racionalno ponašanje bi bilo da sve to ne shvatim osobno, samo što nitko još nije točno objasnio kako to točno ide. Ako ti je stalo do pisanja, tekst je tvoje meso. Što je najgore, i ja sam shvaćao da s romanom nešto ne štima, da ne pogađa onako kako sam htio. Nisam pronašao pravi pripovjedački glas i jednostavno sam previše odlazio u širinu. Nije bilo dovoljno fokusirano. Nisam namjeravao odustati, ali, iskreno, nisam znao ni kako dalje.

Sreća pa je urednik uzeo taj rukopis još jednom, pročitao ga do kraja, vidio o čemu se zapravo radi. Rekao mi je da mu se ipak čini kao rukopis s potencijalom i da pristaje, uređivat će knjigu. Ja jedva dočekao. Ali čekalo nas je još puno posla. Našli smo važno rješenje za više boljki mog teksta, a to je redukcija. Skratio sam tekst za više od trideset posto, čupao van i neke dijelove koji su mi bili doista dragi, sve sa svrhom da u prvi plan izađe ono bitno, narativ. A da se polako izblenda – autor.

Ljudi bi pisali, ali često ne znaju o čemu. Prsti svrbe, miogeloza se taloži duž leđa, ali ideja nikako da bljesne. Pokušajmo objasniti kako za pisanje nije nužno da te iza ćoška pukne epska priča. Ili ipak jest? Gdje si ti iskopao svoje motive i to čak nekoliko njih?

Nisam siguran da sam prava osoba za ovo pitanje. Kod ČMZ-a mi taj dio nije bio problem, te su teme sa mnom od djetinjstva. A danas mi se čini i da nikada neću pisati o nečemu što ionako dugotrajno ne prežvakavam i što od mene u tom smislu ne zahtijeva nekakav izlet izvan zone ugode, barem malo odvažnosti. U skladu s tim, rekao bih da je prva faza u traženju teme introspekcija. Treba si postaviti pitanje koje su to priče, iskustva ili prizori koji u nama nešto pomaknu i postaviti si pitanje zbog čega bi to moglo biti tako. Pukne i epska i intimna priča, ali ne dođe iza ćoška. Dođe iznutra.  Samo, nismo svi jednako skloni kopanju. Ne pada mi na pamet progovarati iz pozicije autoriteta, možda je ovo potpuna budalaština, ali čini mi se da se tome može doskočiti drugim oblikom introspekcije. Ako ti se ne da kopati po vlastitoj prtljazi, kopaj po svom senzibilitetu spram drugih tekstova. Postoji nekakav samo tvoj osobni skriveni razlog zašto primjerice jače reagiraš na tekstove jednog autora, stila, tematike od tekstova drugog autora, stila, tematike. I kreneš dublje tim putem. Ako nemaš svoju temu, a suđeno ti je da napišeš tekst, nema šanse da ti se neće upaliti lampica tijekom intenzivnog čitanja literature od koje goriš. Prije nego krenem raditi, napišem samome sebi tekst o budućoj priči. To je moj intimni dokument od dvije ili tri kartice kojega nikome ne bih pokazao. U njemu deklariram što preciznije kakvu priču želim ispričati, što želim da ona čini meni i nekom imaginarnom čitatelju, koja je njezina temeljna emocija i temeljna dinamika. Jednostavnije rečeno, zašto mi je uopće toliko stalo da je napišem. Kad već idem u posao od nekoliko tisuća sati, dobro je da se te stvari znaju. A tom se tekstu vraćam svaki puta kada zapnem i ne znam dalje.

Zbog korištenja dijalekta ČMZ je autentičan, vjerujemo mu. Kajkavski je tu, no nije pretjeran, ne opterećuje čitatelja, dapače zbog njega je roman zavodljivo pikantan. To je još jedan sklizak teren kod pisanja na kojemu si ti našao pravu mjeru.

Danas taj kajkavski spominju kao nekakvu dodanu vrijednost romana, pa ispada kao da je to nekakva moja pametna strategija. Činjenica je da nisam mogao drukčije. Kako pisati o ljudima koji žive u Međimurju, a govore kao likovi iz ranih hrvatskih sapunica? Pa ne ide to. Veliki je izazov bio upotrijebiti kajkavski tako da se barem djelomično razriješi nekakve asocijacije na prizemni humor, na skeč. On je u mojoj priči trebao iskočiti upravo kada ispliva patologija, smrt, krivnja, bilo koja druga ozbiljna emocija. Nemaš pojma koliko mi je drago da je to naišlo na pozitivnu recepciju i izvan kajkavskog područja. Trebalo ga je dozirati, da ne bude prenapadan, a još sam uredio i tako da kajkavskoga na početku romana ima vrlo malo, pa se količina prema kraju povećava. Ali nekakve druge kalkulacije nije bilo. Da se razumijemo, nije se to svima svidjelo. Na kraju krajeva, ima čitatelja kojima se uopće ne sviđa moj stil, bode ih u oči i pokoja psovka i uplitanje drugih substandardnih varijeteta. To je legitiman stav, ali ja ipak ne namjeravam drukčije pisati. Veseli me što vidim da nisam jedini koji to tako shvaća. Pazi, ja predajem na Katedri za standardni hrvatski jezik, prvi sam koji će braniti autonomiju i važnost standarda, kao nacionalne i civilizacijske činjenice. No, ako nam je do sreće u književnoj produkciji, valja pisati živim hrvatskim jezikom, a standardni jezik je samo jedan njegov vid.

Često se dogodi da u rukama imam provjereno veliko književno djelo, a ja odustajem nakon tridesete stranice jer me nije ponijelo

Kako kod tebe izgleda proces pisanja? Pišeš li svaki dan od-do ili pišeš kad imaš vremena. Čekaš li inspiraciju? Imaš li omiljeno doba dana za pisanje? Jedan moj frend kaže da, kad mu dođe, na sred ceste pali sva četiri žmigavca, vadi mobitel i kucka bilješke.

Prije sam imao privilegiju posložiti si radni dan tako da stignem obaviti sve vezano za faks i da nađem tri do četiri sata dnevno za pisanje. Vikendom se znalo zalomiti i po osam do deset sati. Dođu faze kad je gužva na poslu, pa ništa ne pišem i po mjesec dana. Ali princip je bio raditi redovito, ako je ikako moguće svaki dan. Sada imam kćer od godinu i pol, pa sam prešao u nekakav gerilski modus. Prije nisam sjedao za laptop ako nisam imao barem sat i pol mira pred sobom. Sada rokam i kad nađem petnaest minuta, jednom rukom čistim govance, drugom tipkam. Prije isključivo u tišini ili sa svojom playlistom, sada mi društvo prave Pocoyo, Maša i Medvjed.

Najradije pišem rano ujutro, ali ne biram. Dobre su i kasne večeri, tada je društveno prihvatljivo to raditi uz čašu vina. Ipak, trudim se ići spavati u pristojno doba. Nikad ne znaš kad će se mali paketić sreće probuditi i htjeti usred noći slagati kockice.

Inspiraciju nemam običaj čekati. Po nju se ide toljagom, kao što je to netko rekao. Ima naravno dana, tjedana i mjeseci kada nikako da krene nešto dobro. To frustrira. Ali kad je tako, ne odustajem, nego ostanem blizu teksta. Raspisujem, raspisujem, doć’ će maca na vratanca.

Tvog prijatelja potpuno razumijem, a veseli me i što ne tipka u vožnji. Nevjerojatnu količinu dobrih ideja u rješenja dobijem u vožnji, a još više u razgovoru s ljudima. Čini se da mi se u nekoj fazi pisanje prelije iz one prostorno i vremenski fiksirane djelatnosti u sve ostalo što radim.

Ne valja biti ni rob svog teksta. To prerađivanje međutim ne vidim kao neko ukrašavanje, bildanje teksta. Za mene tek tada počinje pravo pisanje, kada iz materijala izvlačim nešto što ima šansu postati književnošću.

Vlada uvjerenje kako visoko obrazovani pisci pate od nedostatka emocija. Kao… Pišu tehnički točno, no bez apetita. I opet imao tebe kao primjer, tu si zabludu olako prelomio preko koljena. Koliko ti je naobrazba pomogla u pisanju?

Nemam dobar pregled, ali znam da postoje i brojni visoko obrazovani pisci koji pišu s puno strasti i emocije. S druge strane, moje obrazovanje doduše jest filološko, ali ja sam jezikoslovac. Ne bavim se književnošću znanstveno. I neprestano upadam u situacije gdje mi se netko nabaci s imenom bitnog djela ili autora, a ja nikad čuo. Čitam puno, ali čitanju pristupam jako sebično. Čitam samo ono što me pali. Često se dogodi da u rukama imam provjereno veliko književno djelo, a ja odustajem nakon tridesete stranice jer me nije ponijelo. Eto, jedna od mojih mračnih tajni.

U moje pisanje su se sasvim sigurno ugradili svi tekstovi koje sam ikada pročitao, i to na načine kojih nisam ni svjestan. Čitanje je ključno u jednakoj mjeri kao i osobno iskustvo. Čitanjem si blizu jeziku, a čime gradiš taj most nego jezikom? Međutim, koliko god čitanje bilo esencijalno za pisca, čvrsto vjerujem da samo načitanost jednostavno nije dovoljna. Uzmimo samo narativne forme. Moja je baka bila sjajan pripovjedač, sa samo nekoliko razreda osnovne. I, osim toga, ako želimo književnost koja je doista ljudska, trebaju nam glasovi i priče neobrazovanih, nepismenih, prestarih, premladih, obrtnika, poljoprivrednika, ribara, beskućnika i nezaposlenih jednako koliko nam trebaju i priče sveučilišnih profesora.

Autori se često muče s gledištem. Pokušavaju prvo pa treće lice, odvaguju koji je pristup uvjerljiviji. Jesi li ti imao sličnih eksperimentiranja ili si odmah znao kako ćeš ispripovijedati priču?

Imao sam takvih eksperimentiranja i još uvijek ih imam. Nikad nisam potpuno siguran. Zato pokušavam jedno te isto poglavlje raspisati i u prvom i u trećem licu, pa onda promatram što mi bolje funkcionira. Čini se da trenutno više naginjem pisanju iz prvog lica. To dobrim dijelom proizlazi iz jedne metode kojom se koristim da bih se približio likovima. Zamislim da sjedi ispred mene, pa njega ili nju pitam sve što me zanima i to zapisujem. Tko je, odakle dolazi, što želi u životu, čega se boji i čemu se nada. Budući da njegove ili njezine odgovore zapisujem tako kako ih čujem, već se iz toga rađaju fragmenti koji su u ich-formi.
Trenutno je u fokusu javnosti tvoj spisateljski rad, no bio si i uspješan sportaš. Kao reprezentativac u karateu osvajač si svjetskih i europskih odličja. Nedavno sam na Facebooku poručio nekim davežima neka me zaobiđu jer ću u suprotnom u svom idućem romanu njihovim imenima nazvati serijske ubojice. Ti si tu u prednosti; možeš takvima ponuditi ili da ih smjestiš u roman kao devijante ili da ih jednostavno prebiješ.

Dobro si im poručio. A koliko ima daveža ovih dana, možda bolje da planiraš neku trilogiju. Društvene mreže tome pogoduju. Sjede ti ljudi doma u pidžamama, pijuckaju kavu i seru po svijetu da bi preživjeli normalni do podneva. Naiđem povremeno na ružne komentare o sebi, ali ne reagiram nikako, čudno je to, kao da me se uopće ne tiču.

Općenito nemam energije predugo zamjerati ljudima. U cijeloj svojoj biografiji imam dva ljudska bića kojima sam zauvijek zatvorio vrata. Ali nekako mi ne pada na pamet gaziti po njima u tekstu. Prije bih po sebi.

Maštam povremeno o nekom fizičkom nasilju, posebno u ova predizborna vremena. Ali, ne bi vjerovao, u kontaktnim sportovima zapravo ima manje ekscesima sklonih likova nego što se misli. Osobito u vrhunskom sportu. Žive ljudi za neki viši cilj.

Mladi pisci po svršetku pisanja pobjedonosno slave trenutak okončanja, a ti si jednom lijepo objasnio da stavljanjem posljednje točke na rukopis posao tek počinje. Kako to izgleda u tvom slučaju? Kad sebi kažeš da je dosta?

Ja sam na kraju prve verzije rukopisa očajan. Ništa mi ne valja, pa se hoćeš-nećeš moram vratiti i prerađivati. Ima dijelova u ČMZ-u koji su prerađivani i po deset puta, a bit će ih i u novom romanu. Rekao mi je urednik da je dobro imati sposobnost čitati vlastiti tekst kao da si sam svoj neprijatelj. I tu se puno stvari iskristalizira. Nažalost, dosta kažem ne u trenutku kada sam potpuno zadovoljan, nego u trenutku kada sam bespomoćan i kada si priznam da doista ne znam bolje. Ne valja biti ni rob svog teksta. To prerađivanje međutim ne vidim kao neko ukrašavanje, bildanje teksta. Za mene tek tada počinje pravo pisanje, kada iz materijala izvlačim nešto što ima šansu postati književnošću. Tu ima i dosta redukcije, ali je to uvijek i pronalaženje stilistički sretnijih rješenja. Ni to nije ukrašavanje, to je samo gnječenje jezika ne bi li bolje prionuo onome što sam zamislio.

Eto, sad i ja kažem da je dosta. Hvala ti na odvojenom vremenu. Neću te za kraj pitati pišeš li što trenutno jer znam da pišeš odgovore na ova pitanja. No ispred redakcije i čitatelja Književnosti uživo molim te da nam poručiš kako smo genijalni, pa da s tim zaključimo naš razgovor.  

Sjajni ste. Vaša genijalnost je nemjerljiva. Vi ste tristo posto face. Nebo nas je razmazilo kad nam je vas poslalo. Ajde sad ozbiljno. Radite stvar koja je korisna i vrijedna, i koja komunicira u nekoliko različitih smjerova. Otvoreni ste nadregionalno, otvoreni ste žanrovski i poetički heterogenim pristupima i afirmiranim i neafirmiranim autorima podjednako. U Hrvatskoj postoji niz književno-kulturnih platformi, neke od njih imaju bogatu tradiciju, pa i kult. Ali vi ste u prilici relativizirati nekoliko autohtonih dogmi, a jedna od njih je nekakvo nepisano načelo, praktički imperativ avangardnosti književne prakse. ‘Ajmo.

Bome. Fala ti, Kristiane.

Razgovarao: Zoran Žmirić

Ilustracija: Zlatko Kraljić

Razgovor je dostupan i u jesenskom broju časopisa Književnost uživo 

Ivan Glišić: Ne pripadam svetu jadnog i čemernog glamura, elite novca, vlasti i samozvane elite duha

Razgovor s poznatim srpskim, i ex Yu underground književnikom Ivanom Glišićem u kojem ćemo o nekim stvarima u književnosti i životu, bez sapuna i šminke

M.Z.: Ivane, pozdrav, čitajući intervju sa Slobodanom Tišmom danas na njegovom blogu (link), vidim da je u Srbiji puno odbačenih autora, a s druge strane dosta ovih koji su se politički uhljebili… Možete li mi nešto reći o Slobodanu Tišmi, vidim da ima ljudi koje prezire, neke političke uhljebljenike, neke cinkere… Znam da je i Kiš spominjao cinkere… Je li to zaista tako loše kao se čini?

I.G.: Slobodan Tišma je avangardni umetnik, nešto mlađi od mene. Pre 2 godine dobio je NIN-ovu nagradu za poetski roman Bernardova soba. Samizdat, uz sponzortstvo Kulturnog centara iz Novog Sada, i KC je poslao knjigu na konkurs. Kako se ovde kupuje ono što izazove medijsku prašinu, prvo izdanje od 300 primeraka odmah je razgrabljeno, a da roman nije dobio ovu nagradu, završio bi na margini, poput ostalih Slobodanovih dela, priča se IP Laguna je raskinula ugovor s njim zbog niskog tiraža njegovih prethodnih dela. Interesantno je da ni posle ove nagrade on nema izdavača. Nikome i dalje ne odgovara organski prava i jedina umetnost. Citiraću jednu vašu opasku na ove pojave, a sa vašeg sajta Književnost uživo: S jedne strane ova organska prava, živa umjetnost i s druge ona druga, lažna, uzurpatorska, pokvarena, koja nije ništa…

Po Tišminoj kafkijanskoj autobiografskoj priči Pojačalo i gitara ili Urvidek, snimljen je igrani film. Ja sam glumio Slobodanovog oca. Slobodana lično ne poznajem, veliki je usamljenik, ali su ga upoznali momci iz ekipe filma, išli su po odobrenje i on im je bezuslovno odobrio. Studenti Filmske akademije i Studentskog centra iz Beograda, i NO ‘Svetlost’ i ‘Satibara’, punksi i pripadnici undergrounda, tražili su mene, a ne profesionalnog glumca. A samog Slobodana kao mladog alternativca u sukobu sa bolesnim ocem, bačenim na marginu društva, i zabrinutim nad sudbinom sina buntovnika, glumio je mladi punk Ivan Velisavljević, tada najbolji student Beogradskog univerziteta, sada magistar opšte književnosti i dramaturgije, nažalost, bez zaposlenja, i otac dvoje dece, sinčića od tri i kćerke od nekoliko meseci, a ko sve radi po ustanovama za kulturu, otuda nam kultura srlja u propast, ne samo ovde nego i kod vas, poštena revizija zaposlenih bi sve to iznela na svetlost dana. Film je režirao punk Siniša Dugonjić. Učestvovali smo na mnogim smotrama autorskog filma, titlovan je na engleski. Velisavljević povremeno na Radio Zagrebu vodi emisiju o ex Yu filmu, a za potrebe Radio Beograda adaptirao jer tri moja punk romana: Čizme slobode, Plastično lice i Šljamhaus ili Kuća srama, i za ove adaptacije dobio nagrade.

M.Z.: Recite mi, čini mi se kao da je u Srbiji prisutna ta gruba podjela na službene strukture, da ne kažem sinekure na kojima sjede jedni, malobrojni, ali s pravom glasa te cijela jedna odbačena scena, koji su moderni, avangardni, uvijek protiv sistema, ali očito neprihvatljivih poretku. Ivane, odakle vama ili Slobodanu Tišmi, na primjer, hrabrosti… O čemu se radi, je li to svjesni čin neke pobune? Ili je riječ o spletu okolnosti?

I.G.: Ta podela na podobne i nepodbne nije od danas. Isto je bilo i u ex Yu. Ima je i širom globusa. To je večita borba Dobra protiv Zla, Istine protiv Laži. A otpor takozvanih nepodobnih je svesni čin, otpor prema onima na vlasti i oko nje, čast malobrojnim izuzecima, koji uništavaju prave vrednosti, a ništa im ništa ne fali. Njihova deca u ex Yu bila su zaštićena pred zakonom, ma šta loše da urade, a u vreme raspada i ratova u Yu nisu bila na ratištima, nego su, kao i sada, na koledžima po inostranstvu, ili imaju firme po raznim Devičanskim ostrvima, letuju i zimuju po mondenskim destinacijama, dakle sve ono o čemu je, nekada još netipičnim, pisao Slobodanov otac, Aleksandar Tišma, pa Ivan Ivanović koji je zbog svoje knjige Crveni kralj, o korupciji u Yu fudbalu, robijao dve godine, pa istraživački novinar Dušan Savković, režiseri Želimir Žilnik, Dušan Makavejev, Aleksandar Petrović, Živojin Pavlović, slikar Mića Popović koji je u vreme ex Yu prvi slikao prosjake i sirotinju kraj kontejnera, uz palate Crvene buržoazije i njihovih sledbenika, i mnogi drugi. Bili su i studenski nemiri protiv Crvene buržoazije, dobronamerno su, ali bezuspešno, i studenti ukazivali na tada još netipične ali prisutne devijacije u društvu. Sada su se devijacije duboko ukorenile na svim nivoima, u svim bivšim republikama. Nezaposlenost, prećutna zabrana štrajka, i da se o tome piše, a niko ne štrajkuje iz besa, nego radnici koji idu na posao a ne primaju mesecima ili godinama lični dohodak, a moraju da izmire sve obaveze prema državi, država ne mora prema njima. A kad ste čuli ili čitali da je neki ministar, narodni poslanik, gradonačelnik, direktor, štrajkovao zbog takvih stvari, da im deca gladuju, da im upadaju izvršitelji u domove i sve popisuju i iznose na licitaciju zbog dugova, a njih izbacuju na ulicu, ko je od njih u redu ispred narodnje kuhinje, kontejnera, ili u prihvatilištu sa siromahe? Njima ništa ne fali, grabe sve iz budžeta, i imaju svu vlast. Ako si borac za istinu i pravdu, proglase te neprijateljem naroda a oni su taj famozni neprijatelj, jer napad je najbolja odbrana. Ako si spreman da zažmuriš, i da pišeš o nepostojećem idiličnom životu, kako svima teče med i mleko, sva vrata su ti otvorena, posebno ako si u nekom književnom klanu bliskom vlastima ili tajkunima, nekom tajnom ili javnom društvu najbogatijih i tobože najhumanijih.

12241208_912070068878503_7108864309094494943_n

Selver Viljević prodaje u parku u Tuzli Ivanove knjige, foto: Goran Brekalo

Dakle, ne mogu da lažem sebe i druge da je sve ok. Pisao sam i pisaću kako jeste, i kako živim, i kako žive moji rođaci, prijatelji, susedi, pisaću iz prve ruke, a ne kako mi se naredi, ili da sebe prodam pa da i ja super živim. Gajim veliku ljubav prema čoveku. Šabački pesnik Miki. M. Valski, boem, sirotan koga negiraju mediji, ustanove za kulturu i žiriji za projekte, a ne vole ga ni pesnikinje sa skupocenim šeširima i šminkom, i pesnici u markiranoj odeći i obući, svi tobože aristokratskog porekla, napisao je divan grafit na ulazu u svoj dom: Dobrodošli u sirotinjski raj, u kome caruje ljubav!… Od patnje živim, u ljubavi uživam!… I divno je naslovio svoju samizdat knjigu pesama: LJUBAV TREBA DA SE VOLI!… Ali, očito je da se svuda, pa i u našem regionu voli mržnja. A gde je mržnja, tu nema razuma…

574578_4179462859186_1619769231_n

Autoportret s belom mačkom, Ivan Glišić, 1975.

M.Z.: Da se razumijemo, u Hrvatskoj je sve prepuno klanova i klanića, povezanih interesnih sfera, čini se da je stvar slična i tu i tamo, no kako to da je kod vas puno vas odbačenih i spremnih pa makar i na pasivan otpor… Naime, u nas je otpor iznimka, ne pravilo, štoviše, valjda je Kamov bio zadnji koji ga je javno iskazivao, kasnije sve neko prenemaganje i što je najgore inverzija… Dakle, zanima me kako živite vi ili na primjer Tišma?

Ne pristanemo li na to, prete nam ili nas negiraju, žive pokopaju, kao grobari. Kad proučimo istoriju, oduvek je tako bilo: Zastrašivanje i posrnuće čovečanstva zbog posrnuća svesti, časti i morala. Slavni Botičeli je toliko bio zastrašen strahovladom Inkvizicije, da se u centru Firence odrekao umetnosti, i spalio je skoro sva svoja platna da bi udovoljio tiranu Savonaroli. Mikelanđelo se suprotstavio ne samo Savonaroli nego i rimskom papi, i poduže bio u izganstvu. No, i Savonarola je završio na lomači, ali Čovečanstvo iz svega toga ne izvlači pouke, i dalje sami sebe zaplićemo, sami sebe rasplićemo i u tom rasplitanju još više se zaplićemo. A rešenje je, rekoh, ne u parolama: Isključivost, rat, mržnja, nesreća, nego: Dijalog, mir, ljubav, sreća!

I.G.: Pa i ovde je bunt iznimka, a više ga je jer ovde ima duplo više stanovnika u odnosu na vas. Čitam cela Dalmacija i Istra digla se kad su vaše vlasti želele da od Jadrana naprave kompanije za pronalaženje i eksploataciju nafte. Imate i udrugu Živi zid, koja brani osiromašeni narod od državnih izvršitelja koji im oduzimaju stanove i pokućanstvo zbog duga s kamatama, i izbacuju ih na ulicu. Ovde još nema takve udruge, a izvršitelja ima kao gljiva posle kiše. Mislim da radnička klasa i pošten svet, isto žive i ovde i tamo, bedno i jadno. Pet posto prebogatih drže 95 posto siromašnih. Teško žive i vaši undergraund pisci koje znam. Ovde, Tišma živi skromno. A ja nemam ni bicikl, a kamoli automobil. Primanja su mi ispod proseka. Imam oko 300 eura, a neki političari imaju, čitam, i po 19.000 eura na mesec! Na nekoliko radnih mesta su, pitam se kad stignu na tolika radna mesta, a toliko nezaposlenih. S tom mesečnom platom dotični može svakog meseca da prehrani sedamdeset i šest nezaposlenih, da im daje po 250 eura. I šta radi s tolikim novcima? U sve to uletelo je i sveštenstvo, i sami su postali elita novca i deo vlasti, i samozvana elita duha. Čak je i rimski papa rekao da su se katolički sveštenici izdigli iznad Boga. A preminuli srpski patrijarh Pavle je isto rekao za pravoslavno sveštenstvo. Jednom, video je kroz prozor svoje radne sobe blindirane džipove. Pitao je svog pomoćnika jesu li to tajkuni i ratni profiteri, a pomoćnik je rekao to su naši neki popovi koji su došli kod patrijarha, na sabor. Otuda, na umetnicima je veliki ali i težak zadatak. Moraju da budu svest i savest društva, da se bore protiv mangupa na vlasti i oko nje, protiv zaglupljivanja pučanstva, što neobrazovanije to bolje, daj im pića i igara kroz što češćih raznih festivala i Dana piva, vina, rakije, slanine, kobasice, čvaraka, iz budžeta kojeg samo pučanstvo puni, a slepo kod očiju i s mozgom a bez mozga ne vidi ovu zloupotrebu svog bića, tj svojih života. Ali, rekoh, ima i naroda i umetnika koji su se prodali. Pokojni Momo Kapor je govorio da doušnika ima u svim oblastima, i među glumcima, pevačima, slikarima, piscima, novinarima, ali ima i onih kojima je svega preko glave, pa beže sa balkanskih prostora. To je onaj odliv mozgova. Čitam da je iz Hrvatske samo za sedam dana kad je odobrena radna dozvola za EU, otišlo deset hiljada mladih. A iz Srbije je ovih godina otišlo preko sto hiljada. To je tragedija. Zato spadamo u zemlje u kojima vlada bela kuga, malo se rađa, a kako bi kad ne postoji mogućnost opstanka i bez dece, sem za odabranu manjinu. EU je počela da vraća te mlade azilante sa obrazloženjem da dolaze iz bezbednih zemalja sa političkim i verskim slobodama. Ali od tih sloboda se ne živi, nego od posla i para, a nezaposlenih u Hrvatskoj je preko 300 hiljada a u Srbiji preko sedamstotina hiljada. Sramno je za obe zemlje da umirovljenici izdržavaju svoju decu i decu svoje dece, svoje unuke, i decu svojih unuka. A šta kad umirovljenici umru? Posao cveta bankama, kockarnicama, apotekama i pogrebnim firmama. Odeš u banku i uzmeš kredit. Svratiš do kockarnice da povećaš ulog kako bi vratio kredit s kamatom, skoro sve izgubiš i od stresa se razboliš. Onda ono malo preostalog novca daš na lekove, u međuvremenu se premine i hajde rodbina po pogrebnu opremu, potom na sahranu koja košta čitavo malo bogatstvo jer i popovi imaju svoju tarifu. Postoji iskonska izreka: Sirotinja je i bogu teška, a kamoli vlastodršcima! Ako sam sebi ne pomogneš, i sam o sebi ne misliš i ne brineš, neće ti pomoći ni Bog ni vlast! Ja imam, rekoh, mirovninu 300 evra, a nisam dobio društveni stan, nemam ni bicikl, a 40 godina bio sam prosvetar, pa novinar, pa pisac, a mladi političari, kojima mogu ded da budem, republički i lokalni, i ovde i kod vas, imaju vozne parkove, po dva ili tri stana, vile sa bazenima u elitnim delovima gradova, ručne satove od 10.000 evra, cipele i odelo od 5.000 evra, lepe lične dohotke, bankovne lepe račune, letuju po najpoznatijim svetskim letovalištima. Narodu ne polažu račune otkud im to?

Portret Ivana Glišića, 2013.

M.Z.: Znam da ste veliki poznavatelj Pasolinija, pa znate njegovu sudbinu. Iako književnost omalovažavaju kao nevažnu, zašto je onda pod tolikim pritiskom centara moći, zašto je toliko omalovažena? Dakle, ovo pitam jer znam da ste svjesni Pasolinija negdje u pozadini. I dalje, može li promjena krenuti odozdo, prava, zbiljska, ozbiljna promjena? Za institucije i njihovu korumpiranost tu nema mjesta, to je očito.

I.G.: Pasolini je nagovestio stvaranje novog robovlasničkog društva. Ili Četvrtog Rajha, kako je to nazivao, gde neće biti čista arijevska rasa, nego se udružuju najbogatiji ljudi celoga sveta, bez obzira na boju kože, rasu, jezik, naciju, versku pripadnost. Jedini bog i jedina nacija su im PROFIT I NOVAC. On je nagovestio raspad SSSR-a, Jugoslavije, Varšavskog pakta, jer je išao Moskvu, i krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih dolazio u Zagreb, Rijeku i Beograd, na tribine i filmske festivale i video sve veći jaz između naroda i vlasti. On je imao taj izraz: Mangupi na vlasti; mangupska vlast! Ima nedovršeni roman Nafta, Pazolinijevi prijatelji povremeno objave koji ulomak. Tu govori da su Velike sile formalno u hladnom ratu, potajno se sastaju i dele interesne sfere širom sveta, zbog nafte, rudnih i prirodnih bogatstava. Bio je protiv kolonizacije, protiv rata u Koreji, Alžiru, Vijetnamu. Nagovestio je i ovo što se zbiva u Avganistanu, Siriji, Libiji, Iraku. Velike sile izazovu ratove, na stotine hiljada izbeglica i poginulih, pa se iz svega toga izrodi nego terorizam, a niko od izazivača nesreće niti neko od njihovih nije migrant ili poginuli, strada narod. Čak zaborave i na svoje vojnike koje su uvalili u rat, pa oni preživeli, sada teški invalidi, štrajkuju tražeći ratne dnevnice i mirovnine. Pazolini je govorio: A krojači naših sudbina potpisuju mirovne sporazume, proslavljaju to uz bogatu trpezu, uz viski i kubanske tompuse, uz medije, i dobijaju čak i Nobela za mir. Pazolini je pisao i govorio i o padu obrazovanja i pogubnom uticaju režimskih medija, žute štampe i tabloida, to je po njemu ispiranje mozgova. Družio se sa mladima sa margine i pokušavao da ih prosvetli, angažovao ih je i pri snimanju svojih filmova. Pazolini je bio 1975. kandidat za Nobelovu nagradu za književnost, ali nije dobio, ubijen je 2. novembra 1975, na veliki katolički praznik Svih svetih. Novinarka Orijana Falači pisala je da na taj praznik ni mafija ne ubija, pisala je o uroti međunarodnih tajnih službi. Pazolinijev tobožnji ubica imao je 17 godina, sad je odrobijao, i u nezavisnim talijanskim medijima, ima snimaka i na youtube, priča da su mu smestili ubistvo, ako ne prizna ubiće mu majku, oca i sestru. Sad su mrtvi te slobodno priča. Orijana je međunarodne tajne službe optuživala i za smrt Hendriksa, Džima Morisona, Dženis Džoplin, Džon Lenona, uvek tobože overdose ili pucao poludeli fan. Pazolinijev film Salo ili sto dana Sodome, nazvala je velikim delom, a ne morbidnim proizvodom morbidne Pazolinijeve mašte. U njemu je Pazolini prikazao šta su oni na vlasti i oko nje, svetovnoj i verskoj, u vreme postojanja fašističke talijanske države Salo (Repubblica Sociale Italiana, fašistička Italija nakon kapitaluacije 1943., op. ur.), radili u Dvorcima uživanja, nad kidnapovanim furlanskim dečacima i devojčicama. Među kidnapovanima bio je i sam Pazolini, sto dvadeset dana, odakle je uz pomoć tada mladog Darija Foa, pobegao. Odrekao se oca musolinijevca. A brata Gvida su ubili slovenački partizani s kojima je bio u odredu, jer se po okončanju rata suprotstavio ideji da Furlanija, tj. Severna Italija (današnji sjeveroistok Italije, provincije Furlanija-Julijska krajina i Veneto, op. ur.), i Trst i Pula pripadnu Jugoslaviji. Ipak, Pula je pripala 1947. O Pazoliniju smo zajedno pisali Antonela Pivac i ja. Antolela je profesorka talijankog, i veliki poznavalac Pazolinija, na Sveučilištu u Splitu i Zadru. Knjigu smo naslovili Moje druženje s Pazolinijem. A obilje materijala dobili smo od Pazolinijeve zadužbine Casa Materna iz Kazarse. On je slabo prevođen u svetu, prve prevode na Balkanu imao je u Hrvatskoj, Mladost iz Zagreba je 1962. objavila Pazolinijev underground roman Žestok život, o mladima sa margine, koje mangupi s vlasti namerno teraju u kriminal da bi imali kartoteke o njima i tako ih držali u šaci. Potom, nedavno,  rvatsko filološko društvo roman Uličari. A pre Antonele i mene, o njemu je pisao profesor Valter Milovan, sa sveučilišta u Puli – Bilješke o Pasoliniju.

M.Z.: Ali ovo je vrlo mučna vizija svijeta: ima li tu neki eshaton, izlaz, neko spasilište?

I.G.: Pazolini je smatrao da je izlaz u paganstvu, u Izumrlim narodima, tj. da ima više demokratije i slobode i pravde u višebožačkom društvu, nego u monizmu, koje je po njemu svojevolja pojedinca. Ili u povratku izvornom socijalizmu, iz prvih godina Oktobarske revolucije. Izuzetno je cenio Če Gevaru, Fidela Kastra i Kubu. Cenio je i braću Kenedi. Smatrao je da braća Kenedi nisu mučki ubijena, čovečanstvo bi krenulo boljim putem. Prezirao je monarhiju, po njemu kraljevi su paraziti koji su stekli bogatstvo otimanjem od naroda ili kolonizacijom. Tako su Španci istrebili Maje, Inke, Acetke, neke zemlje Evrope istrebile su Indijance i napravile zavrzlamu i u Indiji i u Africi i u Australiji. Ja mislim izlaz je u postulatu, nažalost nezaživelog hipi pokreta: Mir, ljubav, sreća!, a ne: Rat, mržnja, nesreća!, i kao u našoj ex Yu Pank Prisnoj Porodici.

M.Z.: Možete mi malo pojasniti?

I.G.: Moram priznati da u ex socijalističkoj Yu nije bilo tako loše skoro do kraja 1968, to kaže i Tišma. Još nije divljala aždaja zvana Crvena buržoazija. Svi smo imali malo, ali isto. U turističkim vodičima imali smo jedini na svetu pet zvezdica za sigurnost svakog pojedinca, profano rečeno – od Vardara pa do Triglava. Za ubistva se jedva znalo. Po raspadu federacije, svaka bivša republika je pri dnu sigurnosti, u svojoj ulici strepiš da te neko ne napadne i pokrade. I ubistva su sada svakodnevna pojava. Onda su škole i radne organizacije forsirale istinske talente u svim oblastima, školstvo i zdravstvo bili su na zavidnoj razini, i besplatno. Mi, tada mladi, išli smo na radne akcije, imali smo brojne časopise u kojima smo objavljivali naše radove. Bilo je mnogo konkursa pod šifrom, i nije se gledalo iz koje si republike. Ja sam sin stolara, radničkog porekla, i na tim konkursima sam osvajao nagrade, pa sam se pojavljivao na susretima pisaca širom Yu, a mladi kompozitori iz svih republika su ih uglazbili. U Hrvatskoj je to radio Rej Ruić, pa imamo i danas voljene snimke: Ulicu jorgovana – Darko Domijan, Večer u Luna parku – Josipa Lisac, Ždrali – Tomislav Ivčić, etc, etc. Posle studentskih nemira i Brozove bolesti, sve je to zamrlo. 1975. otišao sam u London i uleteo u punk, pokret obespravljene radničke klase. Kad je Tito preminuo i kad su se lažni levičari osilili, proganjali su nas plašeći se istine o sebi. Ukinuti su konkursi pod šifrom, ukinuti časopisi za mlade, više nije svaka firma imala svoje kulturno-umetničko i sportsko društvo, i svoje interne medije. Knjigu si mogao da štampaš ako ti odobri komitet i ako imaš tri recenzenta, poznate političke radnike. Cenzori su otpočeli sve da nadgledaju. Pisac Filip David, i onda i sada nepodoban, lepo to ocenjuje kao Pobeda bezumlja. Meni je uništen slog rnr romana Jer znala je mama mene će skrckati levi elementi, u izdanju Džuboksa. Potom i rukopis o malverzacijama u školama, Zdravo Kolumbo ovde Amerika. Ali punk je sve više jačao, odupirao se. Svi smo se znali, posećivali, samofinansirali, imali svoje samizdat novine – fanzine, demo snimke, za moje prve samizdat punk knjige Rockenroll Warriors i Žuti ker, koje su punksi opremili i unutra ima i mnogo njihovih pesama i crteža, novac su skupili punksi iz Ljubljane – Bigor i Viva, Škuc, Mladina, iz Zagreba – Denis Čuilinović Haš, Hađo – bendovi Patareni i Buka, iz Slavonske Požege – Boris Milaković i zin Udarac drito, Beograd- Dragan Pavlov i Šunjka (napisali su prvu punk istoriju u nas, Punk u Yu), mnogi punksi iz Šapca – zin Delirium. Kragujevac – bend KBO. Pula – KUD Idijoti, Novi Sad – Voja Žugić, Stevan Gojkov, pa bendovi Napred u prošlost, Vrisak generacije, etc, etc… Tako smo krajem osamdesetih štampali singlice punk bendovima Pokvarena mašta iz Vinkovaca, Robna kuća iz Beograda, i kasete benda Dža ili Bu. Tako je objavljena i moja i Kečerova knjiga Deca starog Bakunjina, antologija punks pesama i kratke proze. Kečer, alijas Satan Panonski ju je opremio i ilustrovao. Tako su underground umetnici iz Beograda objavili i Kečerovu knjigu Mentalni ranjenik. Nekada nas je u ex Yu bilo mnogo, po celoj ex Yu organizovali smo naše svirke, uz promociju fanzina i knjiga. Planirali smo da osnujemo, na Kečerovoj njivi, umetničku punk koloniju nalik na Fabriku, umetničku radionicu iz Njujorka, Endi Vorhola. Nažalost, nismo imali kamere a tek poneko fotoaparat, te ima veoma, veoma malo snimaka. No, toliko smo uzdrmali javnost, da je tada slobodoumni Treći program TV Beograd snimio jednosatnu emisiju o fenomenu punka, o meni, i bendovima Autopsija iz Rume i Napred u prošlost, iz Bačke Palanke. Teatar mladih iz Osijeka nameravao je da postavi moju punk komediju Žuti ker. No, usledio je rat, a šestočlano ex Yu predsedništvo nije ga sprečilo, čak su ismejali Antu Markovića koji se iz petnih žila zalagao za očuvanje federacije, nam je tada nuđeno da odmah uđemo u EU. A ne kao sada, federacija se raspala, ratovalo se, izmirilo se, i pojedinačno bivše republike ulaze u EU, opet će biti neka vrsta Yu, koja je bila preteča EU. Pazolini bi nam se smejao i rekao: Eto šta su vam uradili i šta vam rade mangupi na vlasti i oni oko njih.

Posle raspada federacije, desetkovan je i naš punk. Ko nestao, ko poginuo, ko obogaljen, ko emigrirao. Čuvam na stotine fanzina i imam nekoliko hiljada pisama ex Yu punksa. Potresno je kad ih čitam. U svakom fotka, pesmica, crtež… Kečer je imao još više, kad smo se pred rat videli kod njega, u selu, vozio me je njegov best frend a moj pobratim Zoran Šalinović iz Vinkovaca, kad smo pripremali knjigu Deca starog Bakunjina, nudio je Kečer da nosim te silne kese. Rekoh a gde da nosim, kad imam sobičak prepun mojih kesa. I ne znam šta je s tim njegovim fanzinima i pismima. No polako se ovih godina punk oporavlja, iako ima velikih muka. Punk oblačenje postao je modni hit, pa se u Srbiji neki kraljevi i kraljice folka, a u Hrvatskoj pop i densa, oblače poput punksa. Neki novi klinci, širom ex Yu, sinovi elite vlasti i novca i samozvane elite duha, predstavljaju se kao punks muzičari i pisci. Ima ih po u luksuznim revijama za slavne i bogate, daju intervjue, knjige im štampaju uz masne honorare, poznati izdavači, idu s bendovima, uvek ista ekipa,  na razne festivale po ex Yu i za sat svirke, priča se, dobiju po nekoliko hiljada evra. Ali ne može o bedi pisati i pevati onaj ko na sve to gleda s prozora luksuznih kuća svojih roditelja i sa ivica kućnih bazena. No imaju podršku medija… Mi, punksi odozdo, iz baze, znamo se međusobno i negiramo ih. Njihovi fanovi ih još nisu pročitali. Strahota od licemerja. Da su pravi punksi pomagali bi nas u štampanju knjiga, fanzina, demo snimaka, diskova. Vodili bi i nas na te njihove svirke i silna gostovanja po medijima i predstavljali naš rad. Eto, danas se i punk, pokret obespravljenih, zloupotrebljava zbog Novca i Profita.

M.Z.: Nego, Ivane, recite mi još jednom ta pank kultura, što ona točno znači, kakva je to vrsta zajednice, što ona konkretno danas može značiti, pustimo na stranu te lažne, prevarante, uzurpatore

I.G. : Kad izuzmemo lažnjake Iz cele ex Yu, punk je bitka za ravnopravnost među ljudima, sa slobodu mišljenja, govora i stvaranja. Nije on samoga sebe izmislio i stvorio. Pank je nadogradnja svega slobodoumnog i dobronamernog, kroz istoriju, i kao takav najpre je buknuo u Engleskoj, jer je sedamdesetih tamo radnička klasa živela kao u konc logoru. Odande smo ga preneli u ex Yu. I sad se pomažemo, kao onda. Meni opremu knjiga rade Darko Miletić iz Trebinja, Vedrana Strižić iz Rijeke, Daniel Radočaj iz Pule. Ima nas i po svetu. Filozof, fanzinaš i slavista, iz vremena takozvanog srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika, Dejvid Stoun, preveo je ovih godina nekoliko mojih punk novela na engleski, a ja neke njegove knjige pesama. A slavista Simon Gončar, mladi krležijanac iz Poljske, preveo je nedavno moje pesme u znak zahvalnosti što sam mu obezbedio literaturu za njegov seminarski o Krleži. Sarađujem i sa fanzinašima iz Čilea, Argentine, Meksika, Kolumbije. Interesantno je da se punk tek sada tamo pojavljuje. I oni imaju istovetne probleme, kapitalizam je svuda isti, neumoljiv, pa kao da smo neka vrsta Nove Internacionale. Tu je i Vasa Radovanović, iz Beograda, nešto mlađi od mene, koji već decenijama izdaje zin Oprem dobro. U Valjevu je Dejan Bogojević, sa svojim Akt zinom. Novi Sad je opet pun novih pravih punksa. I punksi iz Rume se ne daju, svake godine se okupljamo na Ruma Punk Fest. Bude nas stotinak iz cele bivše Yu. Goran Begenišić, stari punks iz Obrenovca (Yusloslav Sun), mladi Selver Viljević, iz BiH, uređuje sajt Punk u Yu, i sajt o klasičnoj muzici, književnosti, slikarstvu i filmu. Nedeljom u parku u Tuzli, prodaje na betonu moje knjige i od tih para dajemo za sajtove. Mnogi od nas su članovi underground udruge DADAnti iz Splita. Većina punksa je izuzetno obrazovana, i iz siromašnih porodica, i skoro svi su i sada nezaposleni, izdržavaju ih ili roditelji ili i roditelje i njih bake i deke umirovljenici. Rekoh, punk je postojao i pre punka, svi novi progresivni pokreti u umetnosti i načinu življenja, kroz istoriju. Sve te ličnosti koje su bile trn u oku društvu, recimo i Leonardo, i Mikelanđelo, i ukleti pesnici i slikari, nadrealisti, dadaisti, fovisti, simbolisti, nabisti, francuski, ruski, talijanski, engleski. Pa Emil Zola sa svojim naturalističkim romanima o surovosti sistema prema radničkoj klasi. Pa Dejvid Herbert Lorens žestoki borac protiv engleskog militarizma, sin rudara, odrekao se engleskog državljanstva i proglasio sebe građaninom sveta. Pa Artur Rembo, Antonen Arto, Majakovski, Bukovski, Selindžer, Keruak, Vorhol, Oldos Haksli i roman Vrli novi svet, Solženjicin, pa Krleža čija su sva dela punk pre punka, otpor eksploatatorima, pa Džarmuš, Fazbinder, Venders…etc, etc, etc… Dakle, punk je nastao nadogradnjom svega najboljeg i buntovnog. I ne samo punk, nego i underground i avangarda. Da li će istrajati u protiv mangupa i lažnjaka, pokazaće budućnost. Mnogo je nasrtaja na nas, sa svih strana. Tišma smatra čak i ako ostaneš sam, niko tvoje stavove ne može da otme ako ti ne dopustiš.

M.Z.: Pa dobro, što onda čini vrijednosnu vertikalu, kako se onda može nakon svega znati što je vrijedno, a što je smeće i lažno?

I.G.: Mislim da nije neskromno reći da punk i underground čine tu vrednosnu vertikalu, koja dolazi odozdo, iz prave baze i pravih temelja obespravljenih ali svesnih sebe i svoj položaja, i drugih i njihovog položaja, ono što dolazi odozgo: Ti si rob a ja tvoj robovlasnik! U vreme Tita, za njegovog života, ipak se, rekoh, cenila vrednost. Ali pred njegovu smrt i posle nje, Partija, Crvena buržoazija, danas skoro svi kapitalisti, odlučivala je o tebi i da li ćeš biti u medijima i u antologijama. Ni sad nije bolje. Menadžeri zvone na vrata i nude ti da te, bez obzira na tvoju vrednost, stave u leksikon, enciklopediju i antologiju za 5 evra po stranici, ti plaćaš, i da kad izađe book kupiš 2 primerka po 15 evra. Nedavno se ovde pojavila La Rusova enciklopedija, i nigde Andrića, Crnjanskog, Isidore Sekulić, mog pradede Milovana Glišića, ni čuvenog novinara Dušana Savkovića, koji je prvi pisao o žestokim momcima u ex Yu, i prvi provalio kako su se neki federalni i republički funkcioneri u ex Yu bogatili. Razvedu se i dobiju društveni stan, jedan supruga, jedan suprug, po jedan svako dete. Ili odu u inostranstvo, Švajcarska, da se leče od kancera, a ništa im nije, nego se nakupe para u dogovoru s nekim lekarima odande. Malo je poznato da je Krleža pružio Savkoviću podršku i rekao da je sve to tačno, jer su i njemu predlagali podelu para, da Bela ode na lečenje u inostranstvo o trošku vlade, ali Krleža je odbio i rekao ima on svojih para, od autorskih tantijema. U enciklopediji samo oni na vlasti i oko nje. Kad je filijala iz Pariza uložila prigovor, izdavač je kupcima poslao ovitke za svaki tom. I na prvom pozadi stavio Andrića, šture podatke i fotku, na drugom Crnjanskog, a na trećoj Isidoru Sekulić. Sad je u modi da svaki grad ima Leksikon svojih značajnih ljudi. I tu nema nas, stavljaju političare i umetnike koji su odani vlastima, i svetovnim i crkvenim. Iako me ima u američkim enciklopedijama Serbian musicians, Serbian writers, nema me u knjizi Poznati Šapčani! I ne samo mene, nego i ovdašnjih mnogih režisera, glumaca, muzičara, pisaca, slikara. Neko mi reče u Beogradu se otvorio Muzej panka a u pripremi je Muzej rnr. No, čim je to pod okriljem vlasti, nas verovatno neće biti. Plašim se da ne objave Punk enciklopediju i da stave samo svoje i sebe, a nas, izvorne punkse, da otpišu. Sad je u modi otpisivanje i rashodovanje. Iz knjižnica se rashoduju knjige o partizanima, o Marksu, Lenjinu, Brozu. Ako želiš da proučavaš to doba i njih, nema ništa, kao da nije postojalo. To je nedopustivo. Knjižnice moraju sve knjige da čuvaju, ako ih rashoduju rashodovali su deo istorije svoga naroda, a ne da se spaljuju kao ona u Aleksandriji. Ili kad su spaljivana čitališta u vreme firera i dučea. Ugledni srpski akademik i književnik Ljubomir Simović izneo je neverovatan podatak, za 10.000 evra možeš postati dopisni član Aklademije nauke i umetnosti! I da možeš kupiti bilo koju nagradu, iz bilo koje oblasti. Uticajni poluobrazovani političari postaju počasni akademici i doktori nauka! Raspiše se konkurs za najbolje umetničko ostvarenje i traže da navedeš ime, prezime, broj ličnjaka, tekućeg i žiro računa. I veli Simović: provere u banci koliki ti je konto i onda u potaji pošalju menadžera, kupiš nagradu a u medijima trubiš da si nagradu dobio. Čuvena književnica Svetlana Velmar Janković izjadala se u vezi nacionalne penzije. Uslov je da si umetnik bez primanja i bez imovine, a njoj dodelili iako nije konkurisala. I ona odbije, kaže nije pohlepna. A tu penziju od 500 evra mesečno, dobili su čak i neki kraljevi i kraljice folka, koji za koncert dobiju 20.000 evra, a za Novu godinu i do 100.000 evra. Od tada, ni Simovića ni Velmarke, nedavno je preminula, nema u medijima. Neko mi reče: neće valjda i njih da rashoduju i da u školske programe uvedu učesnike rijaliti programa tipa Veliki brat, Parovi, Farma, a već su ih uveli na rafove sajmova, knjižara, biblioteka, i na top liste bestselera? Pre nekoliko godina ovde je malo falilo da rashoduju Čarls Darvina. Imali smo neku ministarku obrazovanja koja se pobunila protiv Darvina i njegove teorije o evoluciji i postanku. Rekla je da ona nije postala od amebe ili od majmuna, nego su joj koreni božanski, te Darvina treba izbaciti iz škola i biblioteka. Iz toga se izrodila afera, ceo svet nam se smejao, pa je Darvin ostao u školama i na rafovima biblioteka, a ova gospođa više nije u vrhu vlasti, i ime joj se zaboravilo. I neprilično je da su dve najslavnije žene kod vas i kod nas, dve kraljice estrade, jedna vaša teta, pop pevačica i jedna naša baka, loto devojka, obe imaju kućne porniće, i umesto da budu anatemisane, one su zahvaljujući ovim snimcima stekle još veću slavu, postale su uzor pa su kućne porniće počeli da snimaju i osnovci. U nas je mnogo tv rijaliti programa. U jednom je zvezda žestoki momak koji treba da ide na osmogodišnju robiju, no odlazak mu nekoliko puta odlažu da ne bi propao taj rijaliti tv program.

Niko od nas pre rođenja nije imao katalog da bira svoje roditelje, veru, naciju, jezik, boju kože. To smo što smo. Ali imamo jedan jedini izbor, da posle rođenja budemo Zveri ili Ljudi. Mi smo odabrali da budemo ljudi u pravom značenju. I ne udružujemo se poput velikog Brata i Familije zarad Novca i Profita, nego zarad istine i biblijskog: ljubi bližnjeg svog; ne kradi, ne laži,  ne ubij…

I onda čemu mi da se nadamo, ili da odlazimo sa ovih prostora, da postanemo deo čete Odliv mozgova, ili da ostanemo i da se samoorganizujemo kao punksi u ex Yu, i da kroz naša dela ošinemo devijacije. Naš moto je u ex Yu bio, a ja sam ga preneo punksima: Niko od nas pre rođenja nije imao katalog da bira svoje roditelje, veru, naciju, jezik, boju kože. To smo što smo. Ali imamo jedan jedini izbor, da posle rođenja budemo Zveri ili Ljudi. Mi smo odabrali da budemo ljudi u pravom značenju. I ne udružujemo se poput velikog Brata i Familije zarad Novca i Profita, nego zarad istine i biblijskog: ljubi bližnjeg svog; ne kradi, ne laži,  ne ubij…  I zato smo nevoljeni. Ali svoji! Većina punksa i undergraund stvaralaca je bez para, put je preskup, više ne možemo jedni drugima slati pošiljke, razmenu fanzina, knjiga, diskova. Paket do 1kg košta od 20 do 48 evra, a fanzin, knjiga i disk ukupno budu 5 eura. Onda muke s putovanjima, karte preskupe, ili čekaš na vizu, ili se političari zavade pa rampe na graničnim prelazima spuštene i čekaš satima, pa i danimna i vratiš se kući. Političari nemaju te probleme, imaju diplomatske pasoše, poštu i avione. Nedavno je jedan punk bend iz Osjeka trebalo da gostuje u Beogradu, i ja da nastupim, no ništa od toga. Tražili su im na obe granice brdo papira i radne dozvole, za sat ili dva svirke. Jedan punk lepo reče: nekada je bilo – Proleteri svih zemalja ujedinite se protiv eksploatatora! A sada je – Eksploatatori svih zemalja ujedinite se protiv proletera! O tome sam napisao stihove Hej radniče, na repertoaru je uličnih underground muzičara Horkestar, ima nekoliko verzija na Youtubeu.

M.Z.: Na kraju, sve to sužava prostor djelovanja. Vidim da ste vrlo aktivni na društvenim mrežama, vidim da puno djelujete putem samizdata i jedne off off kulturne scene, sve to sigurno ne nailazi ni na kakav odaziv ikakvih većih izdavača, a kamo li neke službene, institucionalne kulture…

I.G.: Nažalost, društvene mreže postale su nam skoro jedini kontakt, ali i to je skupo, mladi su bez posla i para, a mi stariji jedva imamo za hranu i za namete državne-struja, voda, smeće, grejanje, stanarina… pa je neizvesno dokle ćemo i tu biti. A izdavači? Kad šaljemo  izdavačima rukopis, kažu super je ali to niko kupiti neće, ili će imati probleme s vlastima,  nego štampaju rukopise koji nisu problematični, u kojima je istina izbačena, a koji će imati tiraž preko 10.000, a to su, rekoh, rukopisi učesnika rijaliti tv programa, silikonskih pevačica, starleta, polupismenih i poluobrazovanih, nekih tv voditeljki, a u knjigama pišu o tobože aristokratskom poreklu, a po prvom kolenu su sa sela, a po drugom, poput svih nas, od ameba i homosapijensa. Nalet je i ljubića američkih i engleskih spisateljica, i spisatelja krimića. Pa priručnici tipa: Kako postati brzo i lako milioner. Kako s magarca skočiti na konja, to jest s bicikla u BMW? Tako je širom sveta, kažu naši punksi odande. Naša dela su na ledu, jer ISTINA BOLI! A ni jedan sistem nije za istinu o sebi. I daju ti šansu ako si ropski poslušan, ili kad procene da njima odgovara tvoj način poimanja života i pisanja, a to je pred republičke ili lokalne izbore. Onda preuzmu tvoje kritičke stavove, i kažu sve će to oni srediti, i biće bolje. I kad pobede, opet teraju po starom, na tebe zaborave ili te u potaji opet stave na crnu listu. Njima sve bolje, pučanstvu sve gore. Narod steže kaiš, a oni buše nove rupe da im kaiš ne pukne od debelih trbuha. A pučanstvo? Jedan punks reče: Koji je to sadomazohizam. Ili oni odozgo trpaju u vodu kojekave sedative pa se pučanstvu crnobeli život čini ružičast. A čitam na Google, republike bivše Yu među prvima su po korišćenju bromazepama, bensadina, etc, etc…

Na sajmovima knjiga je nemoguće imati štand jer hale su kupili tajkuni i deru zakupninom, pa je tako na Beogradskom sajmu ove godine najprodavanija knjiga neke manekenke, a opširna monografija o Vuku Karadžiću nije prodata. Jedan pesnik razočaran što mu niko nije prišao na štandu, po zatvaranju sajma delio je kod beogradske autobuske stanice svoje knjige. Privela ga je komunalna policija jer uznemirava javnost. On je uložio prigovor i rekao da je uznemiravanje javnosti ono što mediji i društvo u celini propagiraju. Kič i glamur. A kič je glamur nižih slojeva, dok je glamur kič viših slojeva. Jedno te isto. Tu i tamo i mi dobijemo šansu. Prošle godine smo Daniel Radočaj i ja bili na sajmu, i ove smo, ispred knjižare ROCKMARK, za rnr i punk. I izazvali smo pažnju. Sem ove knjižare, i još poneke, ostale ne primaju naše knjige, diskove i fanzine. I kad prihvate, nama se ne isplati. Recimo za zin, disk ili knjigu koja košta ovde 200 dinara, kad se odbije pdv, porez na autorski, pa uplata za socijalno i zdravstveno, pa 30% usluga knjižare, pa 10% Autorskoj agenici preko koje kontaktiraš s knjižarama, na kraju od 200 dinara dobiješ 2 dinara. I kako od toga da vratiš kredit koji si uzeo za štampanje, i to s kamatom? Tu uspevaju samo miljenici vlasti, stranaka i tajkuna. Čitam na internetu, pisci tih šund ali hit rukopisa, dobijaju po autorskom araku, tabaku, 150 eura, arak je 16 strana, a hvale se da za promocije žirom dežele dobijaju za sat vremena i do 400 evra! Nema neke pomoći ni od konkursa za projekte, bilo lokalnih, bilo republičkih. Ove godine je svetski čuveni džez pijanista Vasil Hadžimanov odbijen od Ministarstva kulture za pomoć odlaska u Pariz, na Dane svetskog džeza. I on je tu svoju molbu i taj njihov odgovor okačio na svoj fejs i tviter. A mladi stvaraoci se bune što se na Evroviziju ide bez konkursa, nego ovde organizator odabere kompozitora po svom nahođenju, i pevače, a u ex Yu to je bio javni konkurs, s mnogo kompozitora, tekstopisaca, pevača, pa ide najbolji glasanjem žirija i publike.

M.Z.: Znamo da nemate predstavljanja svojih knjiga, odnosno da su rijetka. Zašto?

I.G.: Uslovi za promocije nisu se izmenili još od vremena Brozove bolesti i smrti, u ex Yu. I sada, kao u vreme posle Broza, vreme koje vlastodršci toliko napadaju, a ne vide kako je sad, moraš ustanovama za kulturu da napišeš molbu i dostaviš knjigu. Potom tajanstveni Upravni odbor, ne zna se ni ko su, ni šta su, ni kakvo delo imaju, i da li imaju, procenjuje i ocenjuje podobnost tvoje knjige i tebe, i mesecima čekaš odgovor. Stigne, pa ili te odbiju, ili ti odobre i organizuju ti promociju i lep honorar ti daju, koji se kreće od 40 do čak 400 evra, kako gde, kako kome. Ili ti kažu može, ako platiš salu, tehniku, voditelje, muziku, čistačicu. I to ispadne oko 200 evra. Plus 50 ako kupiš iće i piće. E, meni se dva do tri puta dogodilo da me odbiju ili mi uslove da sve to platim, a ne umem sponzora da nađem, a mesečna primanja su mi koliko se traže da platim. I onda nema promocije, jer su mi knjige samizdat,  nemam prolaznost ni za projekte. Tako se dogodi da kupim katalogizaciju, kupuje se, pa nemam para da knjigu odmah štampam, nego posle godinu ili dve, a na katalogizaciji bude godina kad si je kupio. Cene mojih knjiga su nonprofit, od 1 evro, najviše do tri i po, a podobnih spisatelja i spisateljica bude i do 20 evra, čak ustanove i otkupe koji paket, uz onaj lep honorar, ali moji čitaoci su srednjoškolci, studenti i radnici, ljudi bez para i uglavnom punksi. Pa se oni, kao u ex Yu, ponekad organizuju, daju mi koju kintu za štampanje knjige, posle podelimo primerke, i prirede mi promociju po mestima gde se okupljaju, i dođu po mene kolima nečijim, i vrate me, ili ako je bliže plate mi bus, povratnu. Na promociju budu i svirke punk bendova, i to je to. Bolje od glamuroznih promocija po ustanovama za kulturu, buketi cveća, pokloni u vidu flaša viskija, mediji na sve strane, gala klopa, a ne burek i jogurt. Kao dete radnika, i ne pripadam tom svetu jadnog i čemernog glamura, elite novca, vlasti i samozvane elite duha, kao što ne pripadaju ni moji čitaoci i prijatelji… Ja sam imao četiri promocije za 6o godina mog rada. Prva 1975. je zabranjena, knjigu je opremio likovno Milić od Mačve, a recenzenti su bili Mika Antić i Vasko Popa, pripadnici tadašnjeg crnog talasa u umetnosti. Druga 1993., u Šapcu stopirana jer sam bez razloga optužen da sam u to vreme izazvao štrajk maturanata Srbije, držali su naime moju knjigu Ura ura matura, ali u Beogradu je na promociji bilo preko 700 mladih. Treća 2003., u Beogradu, u Konaku knjeginje Ljubice, kad sam dobio nagradu za knjigu o Isidori Sekulić. Četvrta je bila ove godine, 7.7. u Zagrebu, na Gvozdu 23, kad smo Daniel Radočaj i ja promovisali zajedničku punk knjigu Vodič kroz Krležu, u izdanju Studija TiM iz Rijeke, i bili smo divno prihvaćeni i to od publike koja nema dodira s pankom, ali je i sama prokužila suštinu života, kao i Krleža. Pa njegovi Glembajevi priča su o ratnim profiterima, ubicama i tajkunima, koji su opljačkali velike novce i postali elita novca i tobože duha. Otuda, Krleža nije ni danas voljen. Ex Yu je prepuna Glembajevih. Pa Krležina divna poema o mladom pesniku koji nosi izdavačima svoje pesme „na ogled“, i biva ismejan a prolaze spisateljice koje se podaju vlasnicima tih kuća. Ali, samovolja nazovi kulturologa je velika. Na primer, Šabac je bio u vreme pojave rokenrola jedan od važnih punktova, sastajali smo se u Domu omladine koji nam je dao i ključeve i nikada to nismo zloupotrebili. Imali smo rnr, časopise, Klub mladih stvaralaca, bio sam predsednik, Klub zavičajnih studenata, Boje i reči – grupu pesnika, slikara i recitatora. Pre dve godine Dom, sada Kulturni centar proslavljao je 50 godina rada. Nisu imali svu dokumentaciju, pa smo se stari rokeri organizovali i dali im za kataloge , za izložbu, trebalo je da nas bude i u timu za monografiju. Dobili smo pozivnice za svečanost uz napomenu dobićemo i zahvalnice. Odemo, a zahvalnice dobiše sadašnje strukture na vlasti, oni koji onda nisu ni bile rođeni. Kad sam pitao zašto ne mi, rekoše: Jao, zaboravili smo na vas! Pa kako nas niste zaboravili kad ste od nas tražili dokumentaciju? I napustimo proslavu. Zaista jadno i nedolično, tim pre jer mogu deca da nam budu, i još sebe nazivaju kulturnim poslenicima! Brozu su zamerali da je istoriju od sebe, a sad oni pišu od sebe. Broz je mala beba u odnosu na njih. Misle li o tome da se jednoga dana i njima mogu dogoditi ovakve stvari? Inače, učestovao sam kao promoter na nekim promocijama. U publici ima i malograđanštine, uglavnom osobe na položajima. Povedu decu. Novorođenčad plače, roditelji ih utišavaju. Starija deca trče po sali ili se popnu na binu, zure u nas, pipkaju nas, pa nas ometaju. Roditelji ih fotkaju. Neki iz publike revoltirani odu, nekima je ovo slatko. Iste večeri roditelji lepe ove fotke sa svojom decom na fejs, i eto na stotine lajkova: Kako su slatki! Katastrofa od primtivizma. Isto je i na otvaranju izložbi, bude čak i na premijerama u teatru, na koncertima klasične muzike. Toga nema na punk gigovima.

M.Z.: Dakle, ovo nas vraća na početak, na nagrade, Slobodan Tišma je ipak na kraju dobio NIN-ovu nagradu. Kako se na kraju dogodio eksces, nazovimo ga „slučaj Aleksandra Tišme“, kako je jedan takav off pisac dobio nagradu, zašto nije dobio neki eskapist i ljubitelj nesmiješnih komedija ili pak neki lažni tragičar? Je li to neka napuklina?

I.G.: Tih nedelja, rekoh, akademici Ljubomir Simović i Svetlana Velmar Janković pokrenuli su lavinu o nameštenim i kupljenim nagradama i hit piscima. Npr, ja sam poslao moj samizdat roman Pasja nedelja, na konkurs časopisa Braničevo, Požarevac, ali ubrzo je u Politici objavljen oglas, organizator poništava konkurs jer ima strahovite pritiske od nekih uticajnih političara kome da se dodeli nagrada, te poništavaju konkurs. Nisu objavili koji su to političari i koji je to njihov omiljeni pisac. I otuda, veliko iznenađenje je bilo kad je Slobodan Tišma dobio nagradu NIN-a. Pričalo se i pisalo, da li je istinito ili ne, ne znam, koliko ljudi toliko ćudi, da je žiri tako oprao bar sebe od optužbi kako se dele nagrade, i da članovi žirija za godinu dana ne mogu pročitati sve pristigle romane, bude ih po 170, nego s gomile uzmu da čitaju one na koje im neko moćan skrene pažnju, ili one koji im pomognu u pranju ruku. Slobodan je, pisalo je, a rekao je i u intervjuima, nagradu primio ravnodušno. Odbio da ide po Srbiji s književnim kritičarima, na poziv ustanova za kulturu. Dok nije dobio nagradu, nudio se sam ustanovama za kulturu da promoviše svoje knjige i da sviraju njegovi punk bendovi La strada i Luna. Svi su ga odbili, kao i mene, i mnoge druge, uz obrazloženje može da gostuje ako plati salu i režijske troškove, poprilično velike. Posle nagrade, zvali su ga, molili da im dođe i pitali koji su njegovi uslovi. On ih je odbio. Ima i dalje svoje JA. A to s kritičarima? Dok nije dobio nagradu, nisu ni obraćali pažnju na njega, ili su veoma loše pisali o nama punksima, pa sad ih neće s njima da krstari po Srbiji i ex Yu i da kritičari zarađuju honorare na njegovom znoju i suzama. Povukao se, i nerado daje intervjue i nerado nastupa u medijima i, rekoh, opet nema izdavača. Tu je problem i s medijima. Vidim na društvenim mrežama da smo po istraživanu EU, po slobodi medija pri dnu, ovo se odnosi na sve ex Yu republike. Otuda, undergraund i avangardnih stvaraoca tako malo u novinama i na tv. Ima poziva, ali novinari kažu: Nemojte o škatljivim temama, samo o lepom. Pa suština i jeste u škatljivim temama, tu je Istina. I kako da govorim o lepim stvarima, kad malo toga lepog ima u mom životu ili u životima jadnog naroda. I treba o tome pisati i govoriti, da bi se zlo iskorenilo, da krenemo u bolju i pravedniju budućnost, a ne da se taji, stavlja se pod sag.

M.Z.: Otkuda u vama i pored svih ovih tegoba, i vaših godina, i dalje toliko kreativno neposustajanje, tolika energija?

I.G.: Najpre, vršim odabri ljudi s kojima se družim i sarađujem i koji me pune pozitivom, ali i ja njih. No, i onim drugim, neodabranim, i onima koji me žestoko povrede terani zlobom i zavišću, šaljem pozitivnu energiju, njihovoj negativnoj, tj destruktivnoj energiji kojom uzvraćaju na moju pozitivnu, ne dopuštam da me obuzme i svlada, nego je preoblikujem unutar sebe ne u unutrašnji bes, od toga možeš dobiti čir na želucu, nego u kreativnu energiju. I to mi još više daje i snagu i volju da istrajem i da radim u borbi protiv Zla u nama i oko nas. I protiv licemerja elite novca i vlasti, bilo svetovne, bilo verske, bilo vojne, i samozvane elite duha. Neki od njih, koristeći svoje jadne fotelje, i sad sastavljaju liste takozvanog nepodobnog Crnog talasa, a sebe, male inkvizitore, smatraju podobnim i Belim talasom. Iako pred zakonom i ustavom i pred Bogom svi imamo ista prava, ispada imaju samo oni, a mi im pašemo jedino kao poslušno glasačko telo i topovsko meso. Ne pristanemo li na to, prete nam ili nas negiraju, žive pokopaju, kao grobari. Kad proučimo istoriju, oduvek je tako bilo: Zastrašivanje i posrnuće čovečanstva zbog posrnuća svesti, časti i morala. Slavni Botičeli je toliko bio zastrašen strahovladom Inkvizicije, da se u centru Firence odrekao umetnosti, i spalio je skoro sva svoja platna da bi udovoljio tiranu Savonaroli. Mikelanđelo se suprotstavio ne samo Savonaroli nego i rimskom papi, i poduže bio u izganstvu. No, i Savonarola je završio na lomači, ali Čovečanstvo iz svega toga ne izvlači pouke, i dalje sami sebe zaplićemo, sami sebe rasplićemo i u tom rasplitanju još više se zaplićemo. A rešenje je, rekoh, ne u parolama: Isključivost, rat, mržnja, nesreća, nego: Dijalog, mir, ljubav, sreća!

Razgovarao: Milan Zagorac

 

 

Blago Vukadin: Najveći je kukavičluk prebacivanje odgovornosti na drugoga, navodno jačega

naslovnica blago-page-001

Naslovnica romana Nikola Blage Vukadina

Razgovor s Blagom Vukadinom uz novoobjavljeni roman Nikola

Blago Vukadin, jedan od naših najaktivnijih autora uskoro će nam se predstaviti s novim romanom jednostavnog, ali znakovitog naslova – Nikola. U kratkom razgovoru  upravo smo se zato fokusirali na sam roman, iako smo se dohvatili i drugih tema: propast Jugoslavije, tzv. miješanih brakova, mentaliteta klimala i uhljeba, opće i pojedinačne izgubljenosti, a sve se to zrcali i u samome romanu.

No Nikola je roman koji vas kapilarno potapa i, dobro, možda zvuči patetično, navodi k nekoj katarzi, koliko god to sada zvučalo nepopularno.


Glavni kukavičluk tzv. „maloga“ čovjeka nije dakle skriven u njegovoj nemoći, nego u lijenosti i prebacivanju odgovornosti na druge, na „jače“


M.Z.: Roman Nikola je pripovjedna proza koja ide po najintimnijim šavovima poraća Drugog svjetskog rata, socijalizma i raspada Jugoslavije. Vaš glavni junak je stoga gubitnik jer je razapet između višestrukih identiteta: nacionalnog, socijalnog i intimnog. Usudio bih se reći da je paradigma tzv. miješanog braka ono po čemu se vidi šav, napuklina? U romanu se eksplicitno prikazuje taj proces raspada koji je mnogo duži no što to mnoge generacije danas poimaju, zar ne?

B.V.: Kao u svakoj priči – a ovo je ipak samo priča, čija osnova je doduše stvarna osoba koju sam upoznao radeći na sudu – čitatelj je uvijek u pravu. Glavna napuklina prema kojoj sam se orijentirao pišući o Nikoli skrivena je u njegovoj intimnosti, u nepoznavanju vlastitih potreba, što pak zahvaljujući unutarnjoj praznini završava u priklanjanju naizgled životnim suputnicima, koji mu objašnjavaju njega samoga. Nikola skoro nikada ne uspijeva biti Nikola, doživljava sam sebe onako kako ga drugi vide, a ne onako kako bi to možda u drugom vremenu i drugom podneblju učinio.

Miješani brak je apstrakcija sama po sebi u koju i Nikola na kraju počinje vjerovati, iako poteškoće koje ima s Marijom nemaju nikakve veze s tom „miješanosti“ –  one su svakodnevica mnogih drugih brakova, no Nikola, kao i velika većina drugih ljudi, nastoji pronaći odgovor za svoje neuspjehe u nečemu jačem od njega, takoreći prebacuje odgovornost na druge.

Sam proces raspada počinje već rođenjem nekoga ili nastajanjem nečega, budući da ništa nije vječno. Tako je i s državama, posebno s onima nastalima na povijesnim ruševinama i „nepodmirenim“ računima. U Jugoslaviji je previše toga godinama prešućivano, skrivano pod tepih ili uljepšavano, da bi na kraju eksplodiralo  u svoj njegovoj brutalnosti.

M.Z.: Nisu imenovani narodi, iako ćemo jasno prepoznati i Malo Mjesto i početak Domovinskog rata, no vi ga dajete, uglavnom s druge strane u svoj njegovoj groteksnosti. Tu se nameće pitanje: jesu li tzv. pasivni krajevi bili cijelo vrijeme sustavno pasivizirani jer su služili kao rezervoar mogućeg unutrašnjeg sukoba ili je riječ o zaostalim plemenskim kulturama? Naime, kroz cijeli je roman jasno naznačeno pripadnost “mi” i “naše” kao najbitniji označitelj u odnosu na ono drugo

B.V.: Rekao bih da je cijeli svijet, naša civilizacija za koju ponekada mislimo da je napredna i superiorna u odnosu na prethodne ili susjedne, jedan veliki „pasivni kraj“ – naučili smo kupovati i jesti, pa smo sebi umislili da smo pametniji ili humaniji od drugih. Brutalnost laganja samoga sebe očigledna je u bilo kojoj, manjoj krizi, čim neke od privilegija koje ničim nismo zaslužili, dođe u pitanje – aktualna izbjeglička kriza stravično pokazuje tu dimenziju laži. Dakle, sve je više-manje pitanje životnog standarda i kupovne moći.

Ne bih dakle rekao da su određeni krajevi sustavno, odnosno planski pasivizirani, još manje da su služili kao rezervoar mogućeg sukoba, ali je njihova  „pasivnost“ svakako osobina koja ubrzava proces otkrivanja laži – što manje alternativa ljudi imaju, to je lakše objasniti im svijet i pronaći neprijatelja, koji je „za sve kriv“. Očito veliki broj ljudi teži trpanju u kojekakve torove, pa plemenske kulture ostaju naš vjerni suputnik, njihova prisutnost tek ponekada prividno nestane, no čim bilo kakva privilegija dođe u pitanje one izbijaju na površinu.

M.Z.: Ne amnestirate nikoga, no intimni šavovi nose i intimne posljedice. Kao da se veliki događaji u kojima je nitkov morao pokazati da je netko manje bitan od intimne, grube, teške priče pojedinca. Nikola je upravo takav antijunak: konačno, sve što on čini je posljedica nedostatka odlučnosti kada je odlučnost trebala… Je li on na neki način kastriran od samopouzdanja?

B.V.: Nikola je cijelo vrijeme, posebno u ratu, „sutrkač“ – on ide tamo gdje ga drugi povedu. Glavna prednost koju takvi ljudi ostvaruju je odbacivanje bilo kakve odgovornosti, oni bi na svakom sudu sasvim jednostavno mogli dokazati da nisu krivi, uvijek su zavedeni ili čak prevareni. Opet se vraćam na aktualnu izbjegličku krizu – dovoljno je samo na nekom „običnim“ ljudim dostupnom mediju staviti bilo kakvu smiješnu poluinformaciju i u roku od nekoliko minuta imat ćete masu sljedbenika koji spremno „navlače uniforme i pucaju po naredbi“. Glavni kukavičluk tzv. „maloga“ čovjeka nije dakle skriven u njegovoj nemoći, nego u lijenosti i prebacivanju odgovornosti na druge, na „jače“.


Kao što rekoh ranije mi smo sebi uglavnom umislili da smo napredovali u duhovnom smislu, a tu duhovnost mjerimo brojem kalorija koje progutamo tijekom života i koje omogućimo našem proždrljivom „podmlatku“ – čim međutim ta naša udobnost dođe u pitanje gube se svi principi humanosti, a još više kršćanstva na koje se oni glasniji među mnogobrojnim manipulatorima tako rado pozivaju. Nadam se da sam u zabludi, no razum mi veli da nisam.


M.Z.: Marija je histerična ljubomorna žena i jasno je da taj prvi brak iz niza razloga nije imao „blagoslov“, no vrhunac sreće za Nikolu nastupa u paradoksalnom trenutku, u trenutku potpunog kolapsa svega društva u vjenčanju s lijepom ali hromom ženom? Čini se da ovdje Blago Vukadin kao autor intervenira s fascinantnom peripetijom koja najavljuje mogući fatalni ishod, zar ne?

B.V.: Milica je baš zahvaljujući svom tjelesnom nedostatku uspjela ostati lijepa, inače bi se „usrećila“ s nekim moćnijim, bogatijim i uglednijim od Nikole, budući da žena u našem društvu prije svega predstavlja „robu“. I po cijenu da ispadnem nemoderan u smislu jednakosti spolova, žene smatram jačima i bližima stvarnom životu od muškaraca – njihova odgovornost za produžetak vrste ne nudi im često mogućnost skrivanja iza nekoga drugoga, prebacivanja odgovornosti na jače i moćnije. Stoga Milica – poput Ruže, Goce i jednim dijelom Marije – u mojoj priči dobiva ulogu pozitivke, no ona se svojim „malim mirom“ nikako ne uklapa se u „veliko vrijeme“, pa po nekoj logici događanja to može, a nekada i mora, završiti tragično.

M.Z.: Iako je ishod donekle očekivan, na koji način Blago Vukadin zamišlja mogućnost osvještenja, otrežnjenja, recimo to tako, civiliziranja na Balkanu? Postoji li put ka razrješenju?

B.V.: Bojim se da ne postoji mogućnost otrežnjenja, ne samo na Balkanu, nego općenito, a kod nas još teže nego u drugim, bogatijim dijelovima Europe. Kao što rekoh ranije mi smo sebi uglavnom umislili da smo napredovali u duhovnom smislu, a tu duhovnost mjerimo brojem kalorija koje progutamo tijekom života i koje omogućimo našem proždrljivom „podmlatku“ – čim međutim ta naša udobnost dođe u pitanje gube se svi principi humanosti, a još više kršćanstva na koje se oni glasniji među mnogobrojnim manipulatorima tako rado pozivaju. Nadam se da sam u zabludi, no razum mi veli da nisam.

M.Z.: Možda nije najvažnije za roman, no Jugoslavija je prikazana kao zapravo tek izvana modernizirano društvo, no zapravo prikrivena plemenska zajednica s malom ili nikakvom građanskom klasom, uglavnom klimala i kako bi se danas  suvremeno reklo, “uhljeba” podložnih svojim ženama. I tu se pretapa ta intimna i kolektivna (pri)povijest… Jesam li to dobro iščitao?

B.V.: Točno. Iz svega više navedenoga proizlazi logičan zaključak da ni Jugoslavija nije bila nikakva iznimka u svjetovima dvadesetog stoljeća, dapače, zahvaljujući svojoj „pasivnosti“ u odnosu na bogatije zemlje bila je još sklonija varci o postojanju sklada, napretka ili humanih vrijednosti – idealno tlo za „uhljebe“ i druga klimala. Završio bih otvorenim pitanjem samom sebi i nama – Što se promijenilo nakon Jugoslavije?

Razgovarao: Milan Zagorac