Arhiva kategorije: Razgovor

Riječki morski pas na mađarski način

Razgovor sa Szabolscem Benedekom

Szabolcs Benedek mađarski je književnik, urednik i kritičar koji se hrvatskoj čitateljskoj publici predstavio romanom “Riječki morski pas”.

Rođen je u Budimpešti 1973. gdje je završio studij političkih i ekonomskih znanosti na Sveučilištu ekonomskih znanosti. Živi s obitelji u Budimpešti.

Prva knjiga mu je objavljena 1997. godine. Do danas je objavio više od dvadeset knjiga, romana i zbirki kratkih priča, autor je radiodrama i stotina članaka u mađarskim dnevnim novinama i književnim časopisima. Dobitnik je nekoliko mađarskih književnih nagrada te je član različitih književnih društava, uključujući i mađarski PEN.

T.M.Z.: Književnik, novinar, član mađarskog PEN-a. Možete li nam reći nešto više o sebi i svojim književnim preokupacijama?

S.B.: Uvijek se pitam, kada mi netko kaže da sam mladi pisac, a to se redovito kaže, što znači biti dobar pisac u određenoj dobi. Kada ovaj intervju bude objavljen, imat ću 47 godina i još imam puno vremena i prostora za razvoj. Trudim se biti dobar pisac otkako sam imao 24 godine, kada je objavljena moja prva knjiga. U mom pisanju postoji određena vrsta dualnosti. U svojim se romanima prisjećam prošlosti tragajući za općeljudskim vrijednostima, a kada pišem kratke priče, zaokupljen sam sadašnjošću. Inače, živim u Budimpešti i obožavam more. Kada se zaželim mora, dolazim u Rijeku. To je ionako samo pet sati vožnje autocestom.

T.M.Z.: Kako to da ste odlučili u svom romanu obraditi jednu riječku temu?

S.B.: U studenom 2015. godine proveo sam nekoliko tjedana u Rijeci, u rezidenciji Kamov. Prije toga nisam znao mnogo o vašem gradu; znao sam onoliko koliko zna i većina Mađara – da je Rijeka u prošlosti, tijekom nekoliko desetljeća, pripadala Mađarskoj. Sjećam se da sam, kada sam prvi put posjetio Hrvatsku 1994. godine, na putu za Rovinj prošao kroz Rijeku; možda tada još nije bilo autoceste. Kao što sam već rekao, moj prvi posjet gradu uslijedio je u studenom 2015. Kada sam se prijavljivao za rezidenciju Kamov, u svojoj sam prijavi obećao da ću nastojati upoznati grad i možda kasnije napisati nešto o tim iskustvima. Tijekom tih tjedana puno sam hodao Rijekom, posjetio susjedna naselja, zalazio u arhive, kopirao stare novine, napravio mnogo bilješki i fotografija o muzejima, starim zgradama i tako dalje. Potom sam se vratio u Budimpeštu; vrijeme je bilo hladno i kišovito i jako mi je nedostajala Rijeka. Stoga sam otvorio GoogleMaps i gledao grad putem StreetViewa. Prvo što sam napisao o Rijeci bila je kratka priča, samo nekoliko tjedana nakon povratka; ta je priča bila uvrštena u jednu znanstveno-fantastičnu antologiju. Zvala se “Bura“, a nakon nekoliko mjeseci na hrvatski ju je prevela Angéla Pataki. Početkom 2016. počeo sam pisati svoj roman “Riječki morski pas”. U ožujku i lipnju ponovo sam posjetio Rijeku kako bih provjerio je li vjerodostojno ono što sam napisao o izgledu zgrada i ulica. Roman je u Mađarskoj objavljen u lipnju 2017., a u Hrvatskoj 2019., također u prijevodu Angéle Pataki. Uistinu sam zadovoljan što podosta Mađara posjećuje Rijeku nakon što su pročitali moj roman; redovito primam poruke i fotografije čitatelja koji drže moju knjigu u rukama na riječkom Korzu ili u luci. Nadam se da će iz moje knjige i stanovnici Rijeke saznati više o razdoblju kada je ovaj predivan grad tijekom nekoliko desetljeća pripadao Mađarskoj. Mislim da je ovo razdoblje važan dio riječke povijesti, jer je današnji izgled grada uvelike oblikovan baš u to vrijeme.

T.M.Z.: Možete li nam ukratko reći kakva je situacija u Mađarskoj vezano uz književnost? Koliko Mađari čitaju (s obzirom da rezultati provedenih anketa u Hrvatskoj i nisu obećavajući)? Koji žanr najviše vole?

S.B.: Pretpostavljam da je situacija u Mađarskoj malo bolja. Održavaju se brojne književne manifestacije, ne samo u glavnom gradu nego i na selima, zatim književni festivali i sajmovi s mnoštvom sudionika koji su uvijek dobro posjećeni. Svake godine početkom lipnja održava se poseban nacionalni događaj, a to je Tjedan knjige koji je zapravo proslava suvremene mađarske književnosti, kada čitatelji mogu upoznati pisce. Uglavnom se čitaju krimi i ljubavni romani, baš kao i u većem dijelu svijeta, ali popularni su i suvremeni pisci. Međutim, ljudi na selu sve manje čitaju, a malo čitaju, nažalost, i mladi ljudi i tinejdžeri. Glavni problem mađarske književnosti je podjela. Naime, mađarsko je društvo izrazito podijeljeno nakon pada komunizma 1989., a ta je podjela očita i u književnom životu jer je sustav organiziran prema političkoj pripadnosti. Nažalost, ne postoje veze između dviju glavnih strana književnog života. Da budem iskren, to nije nešto posve novo, postoji već stoljećima, ali iznova se javlja nakon promjene vlasti.

T.M.Z.: Kako vi vidite izdavačku scenu u Hrvatskoj? Naime, imali ste dvije promocije svoje knjige, u Rijeci i Zagrebu.

S.B.: Jako sam sretan što je moj roman “Riječki morski pas” objavljen u Hrvatskoj, na čemu sam zahvalan izdavaču Studiju TiM (Tamari i Milanu). Dok sam ga pisao, potajno sam se nadao da će moj roman doprijeti do hrvatskih, a posebno riječkih čitatelja. Uživao sam u obje promocije. Prva je bila posebno emotivna jer je knjiga izašla iz tiska baš taj dan. Uistinu sam tužan što je Eva Viola, koja je mnogo pridonijela hrvatskom izdanju i bila važna sudionica ovog događaja, nedavno neočekivano preminula. Druga promocija održana je u Mađarskom institutu u Zagrebu, što bi moglo značiti da je moj roman zanimljiv ne samo riječkim nego i hrvatskim čitateljima. Nadam se da ću 2020., kada je Rijeka Europska prijestolnica kulture, moći susresti još čitatelja u gradu, ali i šire.

T.M.Z. Kada govorimo o književnosti, čitanju i izdavanju knjiga, po čemu se Hrvatska i Mađarska slične, a po čemu različite?

S.B.: Teško je to uspoređivati jer ne znam baš mnogo toga o književnom životu u Hrvatskoj. Sličnost je u tome da smo mali jezici – stanovništvo je u Mađarskoj brojnije (računajući i one koji žive u susjednim zemljama), ali, koliko znam, knjige objavljene na hrvatskom mogu se čitati i u zemljama bivše Jugoslavije. To predstavlja oko 10 milijuna stanovnika pa je i hrvatskim i mađarskim piscima itekako važno sačuvati svoju čitateljsku publiku. U Rijeci i Zagrebu vidio sam vrlo lijepe knjižare, dok je u Mađarskoj većina knjižara u trgovačkim centrima. I da, postoji jedna razlika – knjige u Mađarskoj su jeftinije; cijena im je gotovo upola manja nego u Hrvatskoj.

Razgovarala: Tamara Modrić Zagorac

Nikad ne znaš, kužiš me?

Naslovnica zbirke “Nikad ne znaš, kužiš me?”

Povodom nedavne objave poetske zbirke “Nikad ne znaš, kužiš me?” autorice Andreje Malte i njezine riječke promocije, odlučili smo razmijeniti riječ-dvije sa simpatičnom Andrejom.

Dvije prozne zbirke, četiri poetske zbirke, suradnica slovenske “Mladine” 80-ih godina, ZaPisovka, hrvatska i slovenska književnica… Molim te, upotpuni i nastavi niz (ha, ha, ha).

Ha, ha, ha… Da ne budem dosadna, ukratko ću nadopuniti niz koji si ti počela. Dakle, iza mene je objavljivanje proze i poezije u raznim književnim časopisima, od slovenske “Mladine”, zadarskog “Narodnog lista”, “Marulićeve revije”, “Zareza” i “Uličnih svjetiljki”, kao i u slovenskim listovima za nacionalne manjine “Most” i “Planika”. Kasnije sam objavljivala i na različitim portalima, kako slovenskim, tako i hrvatskim. Najznačajniji od slovenskih portala su “Pesem.si”, “Širi poezijo, ne strahu”, a od hrvatskih “Književnost uživo”, “Metafora” i časopis “Kvaka”. Moja je poezija također objavljena u tiskanom i elektroničkom obliku u jednom od brojeva srpskog “Balkanskog književnog glasnika” čiji je urednik Dušan Gojkov.
Prevela sam sa srpskog na slovenski jezik zbirku poezije Dušana Gojkova “Tužne šansone”, a s hrvatskog na slovenski jezik zbirku poezije “Lovac na jelene” i “Srebrenica” Nikole Šimića Tonina.
Aktivna sam članica Slovenskog kulturnog društva “Lipa”, Zadar, Udruge zadarskih pisaca “ZaPis”, Hrvatskog književnog društva, ogranak Zadar, nešto manje udruge FriKK, koju je osnovao pokojni Robert Roklicer, a donedavno i zadarske udruge “Riječi iznad svega”. Također sam sudjelovala na mnogobrojnim prozno-poetskim događanjima, od kojih posebno izdvajam zagrebačka Jutra poezije – Pod starim krovovima, kod Šnidaršića.
Do sada sam objavila šest knjiga: “Po stezah spominov / Stazama uspomena”, slovensko-hrvatska zbirka poezije i proze, Slovensko kulturno društvo “Lipa”, Zadar, 2013.; “Lica i naličja ljubavi”, zbirka kratkih priča, Studio TiM, Rijeka, 2015.; “Vsakdanje stvari / Svakidašnje stvari”, slovensko-hrvatska zbirka poezije i proze, Slovensko kulturno društvo “Lipa”, Zadar 2015.; “Moja mačka Bella… radila je što je htjela”, poezija, Studio TiM, Rijeka, 2016.; “Ultraljubičasto”, zbirka kratkih priča, Hrvatsko književno društvo, ogranak Rijeka, 2018.; “Nikad ne znaš, kužiš me?” poezija, Studio TiM, Rijeka, 2019.

Žena iz moje proze i poezije je žena današnjice: majka, supruga, domaćica, službenica, poduzetnica, ponekad ljubavnica, laka djevojka, a nekad tek bolesna i usamljena žena. Moja žena je svjesna vlastite slabosti, nedovršenosti, ljudskosti, ženstvenosti, usuđuje se priznati greške, uvidjeti ih i učiti iz njih. Nastojim kroz njih provesti lijepe i one manje lijepe trenutke, izbjegavajući pritom nepotrebnu patetiku, sa začinom cinizma i crnog humora.

Jedna si od autorica koja je prvenstveno zaokupljena ženskim temama. Neke od njih čak su i rubne poput pobačaja, incesta, silovanja, hospitalizacije na psihijatriji… Zašto baš takve teme?

Da, jedna sam od autorica koja je najviše zaokupljena ženskim temama jer definitivno smatram da su ženske teme, unatoč 21. stoljeću, još uvijek na neki način zanemarene, tj. one su još uvijek tabu našeg vremena. Sve je zamotano u ukrasni papir koji se tek rijetki usuđuju odmotati ili ga počinju odmotavati kada je već kasno.
Sve to što si nabrojala, od pobačaja do psihijatrije, u našem je društvu, nažalost, još uvijek sramota zbog jakog patrijarhata i bit će potrebno još puno vremena da se to promijeni, ako se ikada i uistinu bude promijenilo. S jedne smo strane mi žene izborile djelomičnu emancipaciju kojom smo sebi natovarile još više obaveza, a s druge strane nismo uspjele izboriti ono što nam je itekako bitno – to znači potpunu samostalnost u odlukama o stvarima koje se prvenstveno tiču naše ženske intime. Smatram da nijedna institucija, pa čak ni partner bez zajedničkog dogovora, nema pravo odlučivati u naše osobno ime, niti se petljati u odluke koje se odnose na naše vlastito tijelo.
Sve te takozvane institucije reagiraju kada je već kasno, a znam, nažalost, itekako dobro, iz vlastitog iskustva, da se nekada dogode stvari koje su se ranije naslućivale samo zato što nitko nije prstom maknuo. A poslije svi peru ruke.
Život mi, kao i mnogim drugim ženama, nije bio lak. Imam dovoljno negativnih iskustava, često čitam i crnu kroniku i svaki se put razočaram kad vidim da se nasilje nad ženama moglo spriječiti. Još bih naglasila da nisam feministkinja, nego sasvim obična žena koja promatra život vlastitim očima i mnogo toga iščitava među redovima. Kroz pisanje na neki način upozoravam na određene situacije, često s dozom crnog humora, bez leptirića u trbuhu, bez ptičica i cvijeća, bez romantično-zaljubljenih pogleda i ostalog nepotrebnog kiča.

“Ah, te žene…” Mislim da se tako zove i jedna od tvojih pripovijetki. Kakva je žena iz tvoje proze, odnosno poezije?

“Ah, te žene…” zapravo je naziv jednog poglavlja u zbirci kratkih priča “Lica i naličja ljubavi”.
Žena iz moje proze i poezije je žena današnjice: majka, supruga, domaćica, službenica, poduzetnica, ponekad ljubavnica, laka djevojka, a nekad tek bolesna i usamljena žena. Moja žena je svjesna vlastite slabosti, nedovršenosti, ljudskosti, ženstvenosti, usuđuje se priznati greške, uvidjeti ih i učiti iz njih. Nastojim kroz njih provesti lijepe i one manje lijepe trenutke, izbjegavajući pritom nepotrebnu patetiku, sa začinom cinizma i crnog humora.

S jedne smo strane mi žene izborile djelomičnu emancipaciju kojom smo sebi natovarile još više obaveza, a s druge strane nismo uspjele izboriti ono što nam je itekako bitno – to znači potpunu samostalnost u odlukama o stvarima koje se prvenstveno tiču naše ženske intime.

Nedavnom poetskom zbirkom pokazala si podjednak interes za prpošne, humoristične, odnosno rekla bih ironične, ponekad i sarkastične crtice iz života, one refleksivne, ali i uistinu depresivne. Kako se tvoja žena nosi s takvim transformacijama?

Da, toga što si nabrojala ima zaista dosta u novoj zbirci “Nikad ne znaš, kužiš me?” Poezija u toj zbirci je otvorena, direktna, jasna, oslikava okolinu onakvom kakva je, kakvu je ja vidim i doživljavam. Tu su i moja unutarnja stanja, emotivna, fizička i mentalna. Stoga bih zaključila da se moja žena nosi, tj. transformira sasvim zrelo i iskusno, kao žena koja već odavno ne nasjeda, koja zna što su odnosi i kakvi su im benefiti, ali i zamke.

Irak kao posebna epizoda u tvom životu i stvaralaštvu.

U pravu si. To je jedna neizbrisiva epizoda mog života koja mi je na neki način pomogla u razmišljanju kako je biti žena u jednom sasvim drugom svijetu i kulturi. Promatrala sam te žene u njihovoj svakidašnjici, u vrijeme mog podužeg boravka u Iraku. Tamo je već divljao rat, a i počela sam shvaćati koliko veliki utjecaj ima islam na sveukupni položaj žena, koliko im religija uskraćuje prava, od nošenja odjeće pa nadalje. Sve su žene na svijetu hrabre, a za mene su one koje žive u takvom okruženju izuzetno hrabre. Gledala sam njihove tamne oči, uglavnom ispod feredža, koje su u sebi skrivale tihu tugu za poginulim očevima, muževima i sinovima. Primijetila sam i strah u njihovim pogledima, nesigurnost uz upit hoće li uopće dočekati novi dan, hoće li moći nahraniti djecu i hoće li ikada više vidjeti svoga supruga koji je otišao na front.
Dobro, nije bilo baš sve tako tužno. Bilo je i lijepih trenutaka, šetnji kroz pustinju na devama, druženja s kolegama Iračanima koji su radili s nama i jako su gostoljubivi, odlične hrane pripremljene na sasvim drugačiji način od nama uobičajenoga, zalazaka sunca popraćenih njihovom izvornom glazbom. Sve u svemu, nezaboravno.
Moram još napomenuti da se, otkad sam se preselila u Austriju, često družim sa ženama s Bliskog istoka. Još uvijek se većina njih oblači tradicionalno, to su mirne i tihe žene u čijim je očima još uvijek prisutan trag davno osušenih suza.
Napisala sam nekoliko pjesama i kratkih proznih djela vezano za taj dio moga života. Jednom, kada budem imala vremena, vjerojatno ću napisati nešto više o tome, možda u formi kratkih priča.

Uz ženu, glavni lik tvog pisanja je i jedna obična-neobična mačka Bella. Ima li kakve veze između mačke, žene i vještice?

Ah, daaa! Ha, ha, ha! “Moja mačka Bella… radila je što je htjela!”
Obožavam ta dlakava, inteligentna i nadasve lukava stvorenja! Bila sam vlasnica nekoliko njih pa sam u jednom razdoblju svoga života napisala navedenu prozno-poetsku zbirku o suživotu žene i mačke. Možda ima tu i malo stvarne mene i mačke koja je zapravo spoj svih mojih sada već pokojnih dlakavih prijatelja.
Ima li veze između mačke i žene? Mislim da ima jer žene se vole brinuti o nekome, pa makar o mačkama, a mačke opet vole onoga tko se brine o njima. Tako mislim, odnosno znam, da to može biti nezaboravno, bezuvjetno i lijepo prijateljstvo. A što se tiče vještica, mislim da su to samo priče za malu dječicu, ha, ha, ha… Zapravo, sigurna sam u to!

Planovi za budućnost kada je riječ o pisanju…

Planovi za budućnost svakako postoje. Ne znam više po koji put u životu idem dalje težim putem što se tiče afirmiranja, jer sam promijenila mjesto boravka, a i učim novi jezik, ovaj put njemački, što zahtijeva dosta vremena, tako da mi trenutno ostaje manje vremena za pisanje. Ali budući da je pisanje oduvijek i zauvijek moja velika ljubav, naravno da ću naći potrebno vrijeme. Svakako ga neću više trošiti na raznorazne udruge, a samim preseljenjem u novu sredinu ulazim i u novu fazu stvaranja. Ta će se faza u mojem dosadašnjem stvaranju, nadam se, odraziti ozbiljnije, zahtjevnije i samostalnije. Na proljeće se spremam započeti pisati neobičan i intrigantan roman iz hrvatske svakidašnjice jednostavnog naslova “Zgrada”.

Razgovarala Tamara Modrić Zagorac

Luka različitosti, razgovor s Giacomom Scottijem

Giacomo Scotti rođen je 1. prosinca 1928. u Savianu (Napulj). Završio je gimnaziju u Napulju. Novinar, književni prevoditelj, publicist, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, povjesničar, kritičar i esejist. Godine 1948. počeo je objavljivati pripovijetke i pjesme na talijanskom jeziku, u riječkim publikacijama “La Voce del Popolo” i “Pioniere”. Objavio je osamdesetak knjiga na hrvatskom i talijanskom jeziku, a neke od njih su prevedene i objavljene na albanskom, makedonskom, slovenskom, turskom, malteškom, španjolskom, njemačkom, srpskom, rusinskom, slovačkom, mađarskom i drugim jezicima. Početkom pedesetih bio je jedan od osnivača Riječkog književnog kruga, kasnije Riječkog književnog i naučnog društva. Sastavio je brojne zbornike i antologije. Objavio je niz važnih prijevoda s talijanskog jezika. Živi i radi u Rijeci od 1947.

Poštovani, ne znam koliko Vam je poznato, u Zadru smo pokrenuli književnu nagradu “Goran Bujić – Književnici novinari” i nemalo sam se iznenadio koliko je Goran o Vama pisao. Iskreno sam sretan što sam Vas upoznao i družio se ova dva dana u Rijeci i Opatiji i s našim zajedničkim prijateljem Ernijem Giganteom Deškovićem. Što tek reći koliko sam počašćen ovim intervjuom. Treba li što dodati u uvodu o Vama? Vaša životna, stvaralačka i ljudska putanja uistinu je impozantna.

Poštovani Nikola, moram se odmah ispričati: duboka starost onemogućava mi dati precizne i dokumentirane odgovore. Pokušat ću počevši od prvoga pitanja.

Kada se danas osvrnete na svoj životni put, što Vam prvo zaiskri pred očima, čega se najradije sjećate? A čega ne?

Iz moga dugog života najradije pamtim i najdublje su mi ostale u sjećanju godine mladosti i prvih ljubavi. Mislim na dane kada sam počeo raditi kao novinar dnevnika “La Voce del Popolo”, koji i danas izlazi u Rijeci, a istovremeno sam napisao prve pripovijetke i stihove. Rado bih izbrisao kasnije godine zrelosti, dane provedene u istražnom zatvoru kao “narodni neprijatelj”, dane u kojima sam izbačen iz redakcije i morao sam tražiti posao u riječkoj luci, godine, ne dane, kada sam bio pod nadzorom tajne policije. Usprkos svemu, međutim, ostao sam ljevičar, na strani skromnih i ubogih, potlačenih ljudi. Ne volim ideologije, partijske evangelije, ali imam ideale humanosti. Danas vidim neke bivše “crvene”, ali i moje progonitelje koji su postali desničari i sačuvali vodeća mjesta.

Surađivali ste i imali doticaj s neupitnim hrvatskim klasicima. Tko Vam se od njih najdublje usjekao u pamćenje?

Upoznao sam gotovo sve klasike hrvatske književnosti moje generacije, prijateljevao sam i surađivao s većinom njih. U talijanskim antologijama i časopisima, pa i u posebnim zbirkama, objavljivao sam svoje prijevode pjesama i proza četrdesetak hrvatskih velikana dvadesetog stoljeća, među kojima su Dobriša Cesarić, Dragutin Tadijanović, Drago Ivanišević, Marin Franičević, Mak Dizdar, Jure Kaštelan, Vesna Parun, Zvonimir Golob, Slavko Mihalić, Josip Pupačić, Miroslav S. Mađer, Milivoj Slaviček, Zlatko Tomičić, Ivan Slamnig, Vlado Gotovac i drugi. Bio sam čest gost u njihovim domovima i mnogi od njih bili su moji gosti u Rijeci. Kada bih mogao skupiti sve tekstove koje sam objavio na hrvatskom i talijanskom jeziku o tim susretima i sve moje članke o hrvatskoj literaturi objavljene u Italiji tijekom sedamdeset godina, sastavio bih nekoliko opsežnih svezaka. Od svih pisaca i pjesnika najdublje mi se usjekla u pamćenje i srce velika, draga i ponosna Dalmatinka Vesna Parun. Dana 6. srpnja 1964., u Zagrebu, poklonila mi je svoju zbirku pjesama “Crna maslina”. Na prvoj stranici napisala je: “Giacomu, simpatičnom i srdačnom, ovaj komadićak Mediterana u mom crnom srcu. Vesna.”

Pokretač ste Riječkog književnog kruga. Tko je sve obilježio i dalje obilježava Riječki književni krug? Na koga biste ukazali prije, a na koga danas?

Što se tiče Riječkog književnog kruga, malo se o njemu pisalo. Nitko nije sačuvao dokumentaciju o onome što smo radili, organizirali i stvarali. Da su živi, o toj organizaciji mogli bi najviše i najljepše pisati nezaboravni historičar Vinko Antić, pjesnik, romanopisac i dramaturg Nedjeljko Fabrio, čakavski pjesnik Ljubo Pavešić i drugi koji su – osim spomenutih – bili suosnivači Kruga, a to su: Vjekoslav Bratulić, Vladimir Pavlinić, Daša Kabalin, Zoran Kompanjet, Ivo Žic-Kalačić…

Iz svoga bogatoga stvaralačkog iskustva koji biste savjet dali mladim književnicima?

Mladim stvaraocima savjetujem da pišu svaki dan, makar samo jedan stih. I neka stalno čitaju djela velikih pjesnika i romanopisaca, bar dvije-tri stranice dnevno, čak i na putovanju. To je gimnastika mentis, a pomaže i da se produži život. Kada pišu pjesmu ili prozu, neka misle na čitatelje i neka crpe iz vlastitoga života.

Kakav je položaj književnika bio prije, a kakav je danas?

I prije i danas položaj književnika ostaje isti. Bilo je teških dana, ali i rijetkih trenutaka sreće; ima ih i dobrih i loših i danas. Ono što je uvijek loše u Hrvatskoj, to je vrlo niska postotna stopa čitatelja. Osim toga, kao posljedica ratnih užasa od prije tri desetljeća, naša zemlja ne komunicira dovoljno sa susjednim slavenskim zemljama. Više nam ne dolaze novine ili časopisi, filmovi i knjige iz Ljubljane, Sarajeva, Beograda, Skopja, Podgorice… To me boli. Treba rušiti te nevidljive, ali konkretne berlinske zidove. Rijeka ih je odavno srušila.

Hrvatski i talijanski narod imaju burnu prošlost. Niste bježali od tih tema u svom stvaralaštvu. Na koje probleme biste ukazali danas?

Neki su historičari sa Zapada pisali da je tijekom dvije tisuće godina tek petnaest posto vremena bilo obilježeno ratovima na Jadranu. Pa čak u vrijeme ratova jadranski mornari i ribari prelazili su bez teškoća s jedne na drugu obalu zajedničkog mora. Epoha razdvajanja, koja je počela polovicom devetnaestog stoljeća, pogoršala se tijekom dvadesetog, od Prvog do Drugog svjetskog rata, naročito u ovom drugom, za vrijeme invazije i okupacije bivše Jugoslavije od strane njemačkih, talijanskih, bugarskih i rumunjskih fašističkih i nacističkih trupa. O tome sam napisao desetak knjiga u kojima nisam štedio svoju rodnu zemlju i zločine Mussolinijevih fašista. Danas se nameću drugi problemi, a prvi je kako graditi – a potrebno je graditi – stalne i čvrste mostove kulture, trgovinske i političke suradnje između Hrvatske i Italije, gledati prema budućnosti i djelovati u korist bolje budućnosti naših sinova i unuka. Hrvatska je njihova domovina, ali i Europa je zajednica koja obuhvaća sve nas. Ne treba zaboraviti prošlost, ali ostavimo neka o njoj pišu historičari; i nipošto ne iskorištavati prošlost za širenje mržnje među narodima.

Grad Rijeka knjiga je za sebe u tim odnosima. Što Vas toliko veže za Rijeku? Što Rijeku krasi, što ona to ima, a što drugi gradovi nemaju?

Grad Rijeka, kao i čitava susjedna Istra, je “luka različitosti” u kojoj su te različitosti – nacionalne, jezične, kulturne – služile našim djedovima i služe nama danas da živimo zajedno, bratski. U Rijeci intenzivno surađuju zajednice Talijana, Srba, Slovenaca, Albanaca, Mađara, Slovaka, Crnogoraca, Bošnjaka i Bosanaca, Ukrajinaca i Roma. Prijateljstvo se stvara na radnim mjestima, u kavanama, na festivalima, pa i kod kuće. Ne zaboravimo činjenicu da u Rijeci i Istri imamo najveći postotak mješovitih brakova u Hrvatskoj. Talijanske škole i dječje vrtiće ovdje pohađaju i hrvatska djeca. Bilo da su Talijani ili Hrvati, svi se osjećaju građanima Hrvatske, uče hrvatsku povijest, hrvatsku literaturu, geografiju Hrvatske… i šire ljubav. Te vrline, takva atmosfera, eto sve to veže me za Rijeku čiji sam stanovnik već više od sedamdeset godina. Neki drugi hrvatski gradovi, nažalost, nemaju kvalitete ove naše “luke različitosti” koja je postala Europska prijestolnica kulture 2020. godine.

Nezaobilazno pitanje – talijanski ezuli. Zatvara li se krug mržnje i neprijateljstva koji je kulminirao pokoljem u fojbama i Titovom represijom?

Talijanski ezuli iz Rijeke, Istre i Zadra bili su žrtve Mussolinijeve imperijalističke politike, agresije i masakra koji su trajali od 6. travnja 1941. do 8. rujna 1943. Poražena u ratu, Italija je izgubila sve teritorije koje je dobila nakon Prvog svjetskog rata, dok je Titova Jugoslavija učinila sve da taj isti teritorij – Istra, lošinjski arhipelag, Rijeka i Zadar – što je više moguće “očisti” od talijanskog autohtonog stanovništva. Morali su napustiti svoje domove i nekoliko tisuća komunista i bivših partizana. Napuštene domove u Rijeci i Istri zauzeli su “migranti” iz svih područja bivše Jugoslavije. Mnogi od njih nisu poznavali povijest ovih krajeva pa su Istrijane i Fijumane nazivali “fašistima”, kao da su ovdje došli tek za vrijeme Mussolinijeve epohe. A već prije, odmah nakon kapitulacije Italije, pa i u prvim danima poslije oslobođenja ovih krajeva, više stotina Talijana bačeno je u fojbe. Takve represije su pridonijele masovnom egzodusu Talijana iz krajeva u kojima su – i pod Venecijom i pod Austrijom – živjeli bez velikih problema i “miješali krv” tijekom četrnaest stoljeća s Hrvatima i Slovencima.

Svjedoci smo i novih incidenata posezanja za hrvatskim teritorijem. Nemalo sam se iznenadio, boraveći u Italiji, kada sam ugledao grad Zadar u mozaiku talijanskih pošta. Kako gledate na to?

Znam o kome se radi. Takvi incidenti bili su česti u godini u kojoj ekstremna talijanska desnica slavi stogodišnjicu D’Annunzijeve okupacije Rijeke. I bit će ih još. Desnica je ojačala i u drugim zemljama, pa i u našoj Hrvatskoj. Ipak, takve i slične “puste riječi” neoiredentista imale su i pozitivne efekte, naročito u sjeveroistočnim krajevima Italije. Iz Udina i Trsta, iz Gorizije i Monfalconea upravo ove godine došlo je u Rijeku autobusima i drugim prijevoznim sredstvima na tisuće ljudi. Došli su posjetiti grad i izložbu “Rijeka – D’Annunzijeva mučenica”. Takvom izložbom i drugim manifestacijama Pomorskog i povijesnog muzeja, Državnog arhiva i drugih ustanova Rijeka se prisjeća tog negativnog, ali važnog trenutka svoje povijesti u okviru projekta koji spaja europske građane i promovira vrijednosti ujedinjene Europe, u zajedništvu u kojem vlada uključivost, tolerancija i solidarnost bez diskriminacije. Eto, ja se s time potpuno slažem.

Za nedavne provokacije izjavili ste: “Ti samozvani talijanski ‘domoljubi’, u stvari obični neofašisti, ne razumiju ili ne žele razumjeti da svakom sličnom provokacijom udaraju na autohtono talijansko stanovništvo Rijeke i Istre i njihov suživot sa svim ostalim narodima u Hrvatskoj.” Želite li još nešto dodati toj izjavi?

Potvrđujem sve što sam rekao te i dalje osuđujem svaki pokušaj – s bilo koje strane granice – koji bi mogao širiti mržnju, štetiti dobrim odnosima među dvjema obalama Jadrana i suživotu riječko-kvarnerskih i istarskih Talijana s hrvatskim sugrađanima ove lijepe zemlje.

Živim u Zadru. Zadar je posebna i nezaobilazna tema u tim posezanjima i svojatanjima. Kako Vi gledate na Zadar u tom povijesnom kontekstu?

Zadar je jedan od najljepših gradova na Jadranu, čuvar prošlosti koja – naročito na području umjetnosti i kulture općenito – objedinjuje Hrvate i Talijane stoljećima. Kalelarga, brojne crkve, muzeji, zidine, kaštel, fortifikacije i ostale povijesne građevine ovoga bisera još uvijek mogu ujediniti, a ne razdvojiti istočnu i zapadnu obalu plavog Mare Nostruma.

Srdačne pozdrave, Giacomo Scotti!

Razgovarao: Nikola Šimić Tonin

Osmi povjerenik

S Renatom Baretićem razgovarao je Nikola Šimić Tonin

Renato Baretić (Zagreb, 12. travnja 1963.), hrvatski novinar i književnik, studirao fonetiku i komparativnu književnost. Godine 1983., zapošljava se kao novinar i piše za brojne hrvatske novine i magazine. Surađivao je u TV projektima. Bio koscenarist TV serije Novo doba, te sastavljač pitanja za TV kvizove. Za roman Osmi povjerenik dobio mnogobrojne književne nagrade. Posljednjih desetak godina živi i radi u Splitu. Otac je dvoje djece. Zajedno s Ivicom Ivaniševićem, Antom Tomićem, Juricom Pavičićem i Alemom Ćurinom pokreće kulturni časopis Torpedo, klicu iz koje je kasnije izrastao FAK. Od pisanja živi već 33 godine, objavio je tri romana, dvije zbirke poezije, jednu slikovnicu i nekoliko tisuća autorskih kolumni u vodećim hrvatskim glasilima. Od 2007. do 2016. urednik programa splitskog festivala pričanja “Pričigin”, radi još i kao kvizovođa te učitelj kreativnog pisanja.

Ima li Reno nešto da nisam rekao u uvodu ovom razgovoru a trebao bih reći?
Ima, ali onda ne bi bilo prostora za razgovor.

Uvriježilo se kad kažemo Renato Baretić – kažemo i da nismo rekli – Osmi povjerenik, izuzetno književno djelo – a i film snimljen po njemu. Kao što neke glumce bilježe i određuju neke uloge, tako je Vas obilježio ovaj roman?
Jest, i to mi je sve manje drago. Napisao sam poslije Osmog povjerenika još dva romana, nimalo slabija, bili su i finalisti za neke ozbiljne nagrade, prevedeni su na nekoliko jezika, nisu im ni prodane naklade bile baš za bacit’, ali o njima me nitko ništa ne pita. Sve mi teže pada to što su pojmovi Osmi povjerenik i Renato Baretić postali skoro pa sinonimi.

Toliko je toga neobičnoga vezano za ovaj roman, što mu je prethodilo i dovelo do njega.
Duga je to i dosadna priča, a usto i banalna. Nema iza tog romana nikakvog višegodišnjeg mukotrpnog istraživanja, ni poetičkog promišljanja, niti programatske nakane. Jednostavno, pala mi je na pamet potencijalno dobra priča za TV-seriju, ali onda su neki moji prijatelji, također novinari krenuli pisati i objavljivati romane, pa sam pomislio – zašto da ne probam i ja. Nisam, srećom, imao previše tog scenarija u rukopisu, pa ga je bilo relativno lako “prevesti” u prozu, u prvih dvadesetak stranica romana.

Milijuni se novih knjiga objavljuju diljem svijeta svake godine, ali možda tek desetak tisuća njih doživi uspjeh kroz prijevode, ekranizaciju, ili visoku prodaju. Zakon velikih brojeva govori vam da tu ne može biti riječ samo o kvaliteti knjiga, da valja imati i podosta sreće. Nisam nezadovoljan svojom količinom književničke sreće, ali kad god spoznam koliko je ona imala udjela, pomislim – pa zar je nije moglo biti malčice više?

U jednome neformalnome razgovoru rekli ste mi kako ste kroz ovaj roman u njegovom nastajanju skoro pa u nasluti dali događaje koji su se poslije dogodili.
Da, jedan se lik sklon laganju i pretjerivanju, građanin BiH, u knjizi hvali kako je spavao sa Severinom, par mjeseci nakon izlaska knjige iziđe i onaj Severinin privatni video s jednim građaninom BiH. Sredozemne medvjedice vratile su se u Jadran također tek nakon izlaska tog romana, Ratzinger je ubrzo postao papa… Ima toga još i, sve u svemu, bio sam se malo uplašio samog sebe.

Istaknuli ste koliko je značajan faktor sreće za autora.
Da, postoji cijeli niz primjera kojima bih vam to mogao ilustrirati. Milijuni se novih knjiga objavljuju diljem svijeta svake godine, ali možda tek desetak tisuća njih doživi uspjeh kroz prijevode, ekranizaciju, ili visoku prodaju. Zakon velikih brojeva govori vam da tu ne može biti riječ samo o kvaliteti knjiga, da valja imati i podosta sreće. Nisam nezadovoljan svojom količinom književničke sreće, ali kad god spoznam koliko je ona imala udjela, pomislim – pa zar je nije moglo biti malčice više?

Naglasili ste ulogu urednika, u Vašem slučaju Krune Lokotara, ako se ne varam.
Angažirani urednik za finalni je rezultat važan gotovo jednako kao i sam autor. U Kruni Lokotaru našao sam (što je također uklopivo u priču o nužnosti sreće, ali nemamo mjesta) savršenog urednika i suradnika, čovjeka koji živi u nastajućem rukopisu istovremeno sa mnom. Svaki njegov savjet ili sugestija zlata mi vrijedi, a kad se oduprem i ne poslušam ga – pokaže se da sam bio u krivu. Nenametljiv ali uvjerljiv, Kruno će zauvijek biti moj urednik, a i doživotni prijatelj.

Značajni naši književnici su novinari i obrnuto – egzistencijalno vezani za novine.
Pisanje je zanat, i novinarsko i književno. Jedanput su prijatelju Borisu Dežuloviću postavili slično pitanje, a on je odgovorio, citiram po sjećanju: “Pa što je tu čudno? Zašto se nikad ne pitate kako to da među vaterpolistima ima toliko ljudi koji znaju plivati?” Tome mogu pridodati samo još jedan detalj: novinari koji su i pisci u pravilu su dobri u obje uloge, neki i odlični. Kažem vam, gradnja teksta, struktura rukopisa, sve ono što nazivamo autorskim pisanjem, i u novinama i u knjigama, to je samo zanat. Zanat kojeg se najbolje uči čitanjem boljih od sebe.

Povezuje nas ljubav prema Makedoniji i makedonskome puku.
Da, pa i upoznali smo se nas dvojica zahvaljujući Makedoncima, odnosno udruzi Hrvatsko-makedonska tangenta koju vode sjajni Milena i Sašo Georgievski. Moje veze s Makedonijom nisu duge, traju tek desetak godina, ali su izuzetno čvrste. Sva su mi tri romana objavljena na makedonskom jeziku, bio sam i sudionik Struških večeri poezije, lani sam proveo mjesec dana u Skopju, na književnoj rezidenciji. Stekao sam moćnu gomilicu prijatelja koji me stalno zovu da opet dođem, a meni je teško svaki put kad se ne mogu odazvati.

Najdublji korijen svake umjetnosti, čak i apstraktne likovne ili suvremeno-plesne, zapravo crpi snagu iz nečijih napisanih riječi. A pisci su i dalje na dnu hranidbenog lanca, najmanje ih se cijeni. Nemojmo dalje o tome, znate da ne volim baš previše kukati.

Znano je da živite za pisanu riječ, kako se živi od pisane riječi, vi tako živite 33 i … godine?
Za koji mjesec bit će točno 35 godina otkako živim od pisanja. Bilo je i sjajnih godina, ali mnogo je više onih napornih, provedenih u grčevitoj borbi za (u financijskom smislu) elementarno građansko preživljavanje iznad granice siromaštva.

Položaj književnika u RH?
Ponižavajući. Najdublji korijen svake umjetnosti, čak i apstraktne likovne ili suvremeno-plesne, zapravo crpi snagu iz nečijih napisanih riječi. A pisci su i dalje na dnu hranidbenog lanca, najmanje ih se cijeni. Nemojmo dalje o tome, znate da ne volim baš previše kukati.

Obično se govori i piše o „Dalmošima“ u Zagrebu, kako se osjeća „Zagrebčanac“ u Splitu?
Nakon skoro 25 godina ovdje – sasvim domaće. Više se ne osjećam kao Zagrepčanin u Splitu, nego kao Splićanin iz Zagreba.

Izuzetno me se dojmila anegdota koju ste podijelili sa mnom o sudjelovanju Roma na Pričiginu.
Niste jedini, kutinski su nas Romi počastili nizom bizarnih dogodovština, ali nemamo ovdje mjesta za prepričavanje cijele te komedije, iz koje su se rodile ne samo nezaboravne uspomene, nego i neraskidiva prijateljstva.

Ima li nešto da Vas nisam pitao a rado biste odgovorili na to?
Hvala na ponudi, ali zaustavimo se na vrijeme. Znate i sami da mogu mljeti do sutra, nisam slučajno suosnivač festivala pričanja “Pričigin”.

Foto: http://www.journal.hr/lifestyle/kultura/film-kazaliste/pogledali-smo-novi-hrvatski-hit-film-osmi-povjerenik/

Ante Gregov Jurin: “Nisam htio preskakivati život”

Razgovor s s Antom Gregovim Jurinim, razgovarao Nikola Šimić Tonin

Povod razgovoru s Antom Gregovim Jurinim, je novi roman: Pilot s Jadrana, koji je potvrdio uspješnost, uspješnice (Čovjek koji je razgovarao s krijesnicama), jednako tako i nagrađen Romanom godine. Svi koji se bavimo pisanjem znamo kako je teško potvrditi se drugim uratkom na uspjeh prvog. Pobornik sam toga da književnik ne treba tumačiti i objašnjavati svoje djelo, tu su drugi, čitaoci prije sveg. Veseli li Vas neupitna potvrda kod čitalačke publike Vašega romana?

A. G. Jurin: Ne samo književnik, nego i svatko od nas, bilo koje profesije, upućenosti i obaviještenosti bi se trebao kaniti pričanja o sebi, još manje objašnjavati svoja djela, jer svako djelo govori o sebi i onome koji ga je stvorio. Ako je tako kako Vi kažete, a smatram Vas velikim znalcem posla kojim se bavite, onda sam počašćen, ali samo u onolikoj mjeri koliko smatram  da bilo tko, ma koliko on bio stručan i dobronamjeran može preuzeti na sebe ono što je rezervirano sudu publike, odnosno čitatelja. Samo su oni mjerodavni donositi odluke o tome što je dobro i vrijedno a što nije.

Nikada vremena nisu bila na ruku književnicima, pa ni ovo danas jednako tako, nije, što mislite o položaju književnika u RH?

A. G. Jurin: Tu Vašu tvrdnju ne bih komentirao. Znate, književna djela i književnost općenito, su slika jednog društva. Ako govorimo o nekom pojedinačnom djelu nekog autora onda to djelo govori o njemu samome. Da li je umjetnik ili nije zavisi od toga je li sposoban jedno djelo tematski složeno i slojevito dignuti u ozračje zrele umjetnine. Naravno, djela su različita po tematici i vremenu nastajanja, ali ona uvijek moraju biti ljepota, pa i u ružnoći života. Čupati književnost iz ostalih vrijednosti življenja, nije dobro ni dopustivo bilo kome, trebamo je gajiti i u njoj uživati, ona je svačija. Stoga, nisam sklon kritizirati društvo po tome koliko daje književnicima, ugodnije i bolje se osjećam kad književnike pitam, koliko su dali društvu, to jest, koliko njihova djela imaju ne samo vrijednost nego i upotrebnu vrijednost, odnosno čitanost.

Grad Zadar uistinu je grad umjetnika, nadasve književnika, koji bilježe ovaj grad, koji književnici unutar ovoga grada su obilježili Vas?

A. G. Jurin: Da li je Zadar „Grad umjetnika“ nadasve književnika, veći ili manji od ostalih gradova, ne znam. Do sada to nisam još nigdje pročitao, a mislim da i neću. Književnost kao i ostale grane umjetnosti ne mjere se vagama ni metrima, a ni ne rastu na stablu. Umjetnost je sposobnost pojedinca, ne grupe, da svoje misli i osjećaje prenesu na neku tvorevinu koja će na čitatelja, slušatelja ili gledatelja ostaviti određeni dojam. Kakav? To oni moraju reći. Ona, mislim na umjetnost nije određena prostorom ni vremenom, ona je globalna, bezvremenska i svačija, nastaje tiho i ne nestaje nikad, ona je vječna. Što se tiče obilježavanja književnika unutar ovoga grada, mislim da je nepotrebno govoriti. Zna se koga se obilježava i zašto. Ja nikoga ne obilježavam, a isto tako ne dozvoljavam nikome da mene obilježavaju, po prirodi sam kozmopolit. Pišem, prvenstveno radi toga što me to veseli, zadovoljava i oplemenjuje, tek onda radi čitatelja. Sve ostalo mi nije bitno.

Gdje sebe vidite unutar novije književne scene?

A. G. Jurin: U pisanju i čitanju, u tome mi najbrže prolazi vrijeme, šalim se. U stvari, nazire se na vidiku „Kostur novog romana“, okušati ću se ovaj put u novoj tehnici pisanja, što me veseli. Prethodni dana sam završio novu zbirku pjesama, petu po redu. A neke su i uglazbljene. Trenutačno sam preokupiran „stavljanjem na noge“ romana „Pilot s Jadrana“. Naime, dana 12. 12. 2017 u 19.30 sati predstavljam zagrebačkoj publici u prostorijama knjižnice „Bogdan Ogrizović“, na Cvjetnom trgu u Zagrebu spomenuti roman. Prije par dana sam potpisao ugovor sa HTV-om – Zagreb za radio emisiju, poslije koje će, nadam se, biti i ekranizacija serijala na HTV-u.

Dojma sam kako je Vaš spisateljski talent čekao trenutak, ili više jednostavno nije mogao čekati već se pokrenuo kao vulkan iz nutrine duše?

A. G. Jurin: Često mi i čitatelji postavljaju slična pitanja, zašto sam do sada čekao objavljivati književna djela? Ja im na to pitanje odgovaram da nisam htio preskakivati život. Tako sam uvijek razmišljao i radio. Mišljenja sam da sam dobro postupio. Isto tako sam i uvjeren, kako Vi ono kažete: „Vulkan se pokrenuo….“

Veseli me što se u proznim uradcima nije izgubio pjesnik Gregov, što daje posebnu draž čitanja Vaše proze.

A. G. Jurin: Slažem se s Vama, i meni je to drago. Pitkost štiva se postiže poetičnim izražajem, ono mora teći kao potok, istovremeno vezujući sve svoje kapi u rijeku sudbina snagom umjetničke riječi.

Neki dijelovi romana neupitno su pjesnički, cijelo cjelovite pjesme u proznom tkivu.

A. G. Jurin: Kako odgovoriti na to Vaše pitanje, a ne uloviti se u mrežu hvalospjeva? Kao što je poznato većina književnika pišu poeziju ili prozu. Rjeđi su oni koji pišu jedno i drugo. Teško je tematski složenu i slojevitu priču oplemeniti lirskim i metaforičkim izričajem. Zbog toga mnogi izbjegavaju takav način pisanja, kao što primjećujete, ja u tome uživam. (Ipak nisam izbjegao mrežu.).

Od pisanja se ne živi, ali istinski umjetnici žive za pisanje, koji je Vaš stav o tome pitanju?

A. G. Jurin: Jednostavan. Oni koji vole novac više od drugih ljepota življenja, neka se kane pisanja. Ozračja rijetke ljepote nisu dostupna svakome. Samo rijetki pronalaze ljepotu u ružnoći življenja.

Treba li po Vama Zadru jedna izdavačka kuća, jer književnika od formata neupitno ima?

A. G. Jurin: Za postojanje izdavačke kuće nisu presudni, kako Vi kažete „Književnici od formata“, niti njihov broj nego sasvim nešto drugo. Na prvom mjestu to odlučuju ekonomske zakonitosti, a one ne dozvoljavaju prolaženje mimo svojih „dvora“, odnosno pravila. Drugo, trebalo bi izraditi jednu „suptilniju“ analizu stanja izdavača.  U postojećem stanju, gdje se i u većim gradovima zatvaraju izdavačke kuće, teško je steći neki konstruktivni dojam o tome, naravno realističan.

Mohan Rana: Hindski je za mene gotovo unutarnji jezik

Indijski pjesnik Mohan Rana o pisanju, izdavaštvu i iščezavanju sjećanja.

Razgovarala Lora Tomaš

 “Jezik nije samo oruđe komunikacije nego, po mom mišljenju, još jedan sloj određenoga načina života”, rekao mi je Mohan Rana, indijski pjesnik s engleskom adresom, koji stvara na hindskome. Krajem prošle godine posjetio je Sloveniju da bi sudjelovao na višejezičnoj radionici prevođenja poezije koju je organizirao Centar za slovensku književnost. U međuvremenu je nekoliko njegovih pjesama objavljeno u izboru iz suvremene indijske proze i poezije, Lotosi od neona: indijski autori o gradovima i drugim ljubavima (Studio TiM & Indijski kulturni centar Zagreb, 2017.), koji smo uredile Marijana Janjić i ja. Pjesnik varljive jednostavnosti, Rana motivima iz prirode i nekićenim slikama vješto razrađuje složene teme identiteta, egzistencijalnoga nemira ili neumoljive moći vremena i prostora da produbljuju udaljenosti i kidaju veze – s ljudima, mjestima, prijašnjim verzijama jastva ili sjećanjem. Slijede ulomci iz našega razgovora:

Paralelno s tišinom, hindski je za mene gotovo unutarnji jezik: zemlja, boravište koje posjećujem kad pišem. To je soba u kojoj spavaju moja sjećanja na jednu daleku zemlju i čini mi se, kako starim, da se čak i ta “soba” udaljava u vremenu.

Tko su autori koji su utjecali na vas? Kojim se pjesnicima i piscima divite? Što trenutno čitate?

Pišem na hindskome, ali to nije jezik na kojem živim i funkcioniram u svakodnevnom životu u Engleskoj. Paralelno s tišinom, hindski je za mene gotovo unutarnji jezik: zemlja, boravište koje posjećujem kad pišem. To je soba u kojoj spavaju moja sjećanja na jednu daleku zemlju i čini mi se, kako starim, da se čak i ta “soba” udaljava u vremenu.

Najveći utjecaj na mene imao je pjesnik koji mi ostaje anoniman. Njegovo ili njezino pisanje imalo je neobičan ali moćan učinak, jer je taj učinak bio podsvjesan. Prije mnogo godina u Starom Delhiju, jednoga sam dana pored klupe na školskom dvorištu pronašao stihove na odbačenom papirnatom omotu, među ljuskama od kikirikija. Neka urođena znatiželja ponukala me da podignem taj zgužvani omot i izravnam ga: bile su to dvije stranice istrgnute iz neke pjesničke knjige. Čitanje tih stranica bila je za mene ključna prekretnica. Zainteresirao sam se za poeziju i počeo pisati. Ponekad se pitam što bi bilo da to nisam učinio, što bih danas radio!

Kasnije, kada sam počeo pisati i objavljivati pjesme u raznim publikacijama, u Delhiju sam se susreo s dva pjesnika i književna urednika u nacionalnim hindskim dnevnim novinama u to vrijeme, Prajagom Šuklom i Mangalešom Dabralom. Upravo je Prajag Šukla prvi objavio moje pjesme u nedjeljnom dodatku NavBharat Timesa, u srpnju 1986. Taj mi je kontakt pomogao da radim na formi i jeziku i istražujem život, prirodu i geografiju.

Volim poeziju s kojom rezoniram. Trenutno čitam odabrane pjesme Li Poa.

Kako gledate na prijepor oko ili između hindskoga i engleskoga, njihovo suprotstavljanje u medijima i praksi?

Engleski je jezik globalne komunikacije, jezik Interneta, biznisa i medija. Hindski je jedan od glavnih jezika sporazumijevanja u Indiji i četvrti jezik na svijetu po broju govornika. Za razliku od engleskoga, hindski je izrazito fonetski jezik. Apsorbirao je  brojne engleske riječi, što je rezultiralo spojem tih dvaju jezika poznatom kao Hinglish (hindsko-engleski). U posljednje sam vrijeme primijetio da je porasla uporaba engleskih riječi u hindskim medijima, pa tako vidim novinske članke koji nisu ništa drugo nego hindska transliteracija engleskih. Prije nekoliko sam godina u nacionalnim hindskim novinama čitao o bizarnoj debati o tome bi li hindski jezik trebalo učiniti dostupnijim tako što bi ga se bilježilo latinicom, a ne devanagaricom. Srećom, ova ideja nije imala mnogo pristaša.

Možemo jedino nagađati o budućnosti hindskoga. Smatram da bi hindski trebao biti jezik nastave, u dijelovima Indije gdje dominira, no u svakodnevnome se životu događa upravo obrnuto. Prošle je godine u Parizu održana Međunarodna konferencija o hindskome. Jedan mi je sudionik rekao je većina izlaganih radova bila napisana na engleskome. Poneki su zaista na dobitku zbog ovoga pitanja jer se određena količina novca svake godine troši na podupiranje hindskoga tako što se otkupljuju knjige, no većinom samo izdavači imaju koristi od ovakvih šema, ne i sami pisci. Daleko smo od toga da prosječan pisac na hindskome može živjeti od svoga pisanja.

Kakvo je bilo vaše putovanje s hindskim? Kakvo je iskustvo, kao pjesnika na hindskome, živjeti i raditi u Engleskoj? Tko vam je čitateljska publika?

Bilo je to putovanje samoistraživanja koje se i dalje nastavlja, bez mape i destinacije. Godine 2012. shvatio sam da na tome putovanju ne trebam vjerovati ni svome vodiču, “jeziku”.

Godinama sam izbjegavao čitati vlastite pjesme, ali nakon objavljivanja malene zbirke Poems (Pjesme) s engleskim prijevodima koje su napravili Lucy Rosenstein i Bernard O’Donoghue, u izdanju Centra za prijevod poezije (Poetry Translation Centre) iz Londona, čitao sam u Engleskoj, Škotskoj, Njemačkoj, Norveškoj, Španjolskoj i Indiji, na raznim lokalnim i međunarodnim pjesničkim festivalima i događanjima. Sada, nakon prijevoda na mnoge druge jezike osim engleskoga, moja je poezija dostupna i onima koji ne čitaju hindski ili engleski. No, više volim pisati nove pjesme.

Nemam nikakvu posebnu čitateljsku publiku na umu dok pišem. Volim biti slobodan od bilo kakvoga pritiska. Kao što je Borges rekao u jednoj svojoj pjesmi, “tko god čita moje riječi zapravo ih izmišlja”. Ono što mi je važno jest vidjeti, osjetiti i doživjeti cjelokupnost datoga trenutka, koji je često fragmentiran pa se putovanje nastavlja iz pjesme u pjesmu, po neuroputanjama tišine.

Nemam nikakvu posebnu čitateljsku publiku na umu dok pišem. Volim biti slobodan od bilo kakvoga pritiska. Kao što je Borges rekao u jednoj svojoj pjesmi, “tko god čita moje riječi zapravo ih izmišlja”.

U hindskoj poeziji relativno je česta pojava izostanak znakova interpunkcije, uz iznimku pokojega zareza ili crtice. U slučaju vaše poezije, znakovi interpunkcije uvedeni su u nekima od prijevoda na druge jezike. Kako gledate na to? Otvaraju li se izostavljanjem interpunkcije mogućnosti raznolikije interpretacije stihova, dobivaju li na neodređenosti, nijansama, ili se tu radi i o hindskoj ekonomičnosti izričaja?

U pravu si u vezi izostanka interpunkcije u hindskoj poeziji. To je česta pojava. I prije su me pitali o tome. Moguće je to taj život koji živimo u jeziku, nemamo znakove interpunkcije da nam nagovijeste perspektivu. Koristim ih kad to smatram potrebnim, iako nikada nisam osjećao preveliku potrebu za njima upravo zbog unutarnjega tijeka i ritma teksta. Mogu napisati rečenicu bez upitnika na kraju, ali čitatelji ipak prepoznaju da se radi o pitanju. Kako bilo, u engleskome, naprimjer, ne bi se smatralo ispravnim izostaviti taj upitnik. Radi se jednostavno o razlici u ustroju tih dvaju jezika. Ipak, postao sam svjestan zareza ili točke-zareza, primjerice, baš nedavno, od vremena tih prijevoda na engleski koje sam onda počeo čitati na pjesničkim festivalima i događanjima. Kada netko drugi čita prijevode mojih pjesama, često me pitaju gdje bi došli znakovi interpunkcije jer oni pomažu čitateljima u određivanju mjesta pauze, označavaju neku emociju ili lom rečenice. Osobno sam usredotočen na egzaktnost i ekonomičnost jezika, s obzirom na rječnik koji imam na raspolaganju. Vjerujem sposobnosti čitatelja da sami mapiraju ono što izgleda kao neoznačen prostor riječi.

Volim istraživati ideje, slike i procese života koje se često ne registrira u jeziku. Detalje svodim na minimum i time želim omogućiti čitateljima da zamisle ostalo, da sami ispune praznine. Naravno da je preciznost esencijalna, da pomaže dozvati značenje. Za mene je svaka pjesma tek prethodnica sljedećoj.

Koliko vam je važna određena nedorečenost, ostavljanje prostora značenju u poeziji? Kako uravnotežujete tu potrebu s preciznošću?

Kada pišem, nemam unaprijed pojam o tome koliko će riječi, redaka ili strofa od toga ispasti. Ne pišem linearno, od A prema Z, navođeno naslovom pjesme. Važno mi je ostavljanje prostora raznim interpretacijama. Volim istraživati ideje, slike i procese života koje se često ne registrira u jeziku. Detalje svodim na minimum i time želim omogućiti čitateljima da zamisle ostalo, da sami ispune praznine. Naravno da je preciznost esencijalna, da pomaže dozvati značenje. Za mene je svaka pjesma tek prethodnica sljedećoj. Vjerujem nepoznatim čitateljima, na neki način, pa stoga ne osjećam potrebu objašnjavati naraciju da bih ustanovio neku ideju. Vjerujem da će čitatelji moći pratiti nedovršene slivove i ostati zainteresirani u značenjsku otvorenost stiha te postati svjesni i vlastita glasa u njemu.

Je li Bath vaš dom i koliko dugo već živite ondje? Ako nije, gdje jest dom? S kojim ste gradom najviše suživljeni? Ili osjećate da imate višestruke pripadnosti?

Prije nekoliko godina čitao sam eseje Marine Cvetajeve. U “Pjesnik i vrijeme” kaže: “Svaki je pjesnik u suštini iseljenik (…) Iseljenik iz besmrtnosti u vrijeme, nepovratnik u vlastiti raj”. Ovdje sam već skoro dva desetljeća, Bath je trenutno dom.  Baš kao što je i Delhi dom u kojem sam rođen. U jednome gradu posjedujem adresu, u drugome sam je izgubio. Po prirodi sam putnik; ne osjećam se povezanim s nekim posebnim mjestom, sve su pojave prolazne. Osjećam da čak i nepomičnost u sebi sadrži pokret.

Jezik je za mene poput rijeke koja mora neprestano akustično utjecati u svjesni um. No, u mom slučaju, pišem na hindskome koji se ne čuje u mojim svakodnevnim interakcijama. Na njegovom je mjestu tišina. Ne čujem hindski. Povukao se ispod površine svjesnoga uma.

Koliko često vam se čini da ste uspjeli utočniti osjećaj, ideju, trenutak pomoću jezika, u vašem slučaju hindskoga? Je li to borba ili igra?

Jezik je za mene poput rijeke koja mora neprestano akustično utjecati u svjesni um. No, u mom slučaju, pišem na hindskome koji se ne čuje u mojim svakodnevnim interakcijama. Na njegovom je mjestu tišina. Ne čujem hindski. Povukao se ispod površine svjesnoga uma. Stoga je moje pisanje na hindskome kombinacija borbe i igre, ali i radosti kada uspijem uhvatiti trenutak, osjećaj ili ideju, kojim god riječima što spremno čekaju u mome svjesnom umu. Za mene je poezija svjetlo koje pokazuje ono što jezik ponekad od nas skriva, ona možda može ukazati na iznenađenja koja su često jedina izvjesnost u životu. Ponekad improviziram i čekam na riječi, ili ih tražim u tišini, često samo pustim tišinu da zbori između riječi. Mislim da poezija zna kada se roditi. Ja sam tek babica ili prevoditelj na hindski njezina nepoznata glasa.

Koje su, po vama, najbolje indijske izdavačke kuće za hindsku književnost? O kakvim je nakladama riječ kada se radi o poeziji? Mogu li hindski pjesnici, u Indiji ili inozemstvu, računati na dobre stipendije i potpore? Koja je uloga indijske Akademije za književnost (Sahitya Academy) u poticanju i promoviranju pisanja na hindskome?

Oklijevam upotrijebiti riječ “najbolje” jer mi je iskustvo razno. Dva su razloga tome: prvo, pišem samo poeziju, drugo, živim daleko od Indije. Sve su moje zbirke objavljene u Indiji, u mome odsustvu. Zato sam osobno zahvalan svim izdavačima koji su tokom godina na povjerenje prihvaćali moj rad. Naklade su male, oko 350 primjeraka. Godinama se već u hindskome izdavaštvu kao gotovu činjenicu prihvaća da se pjesničke knjige “ne prodaju”. Ipak, smatram da se ovaj argument koristi kao oruđe za gušenje bilo kakvih pitanja o autorskom postotku. Knjige poezije se ipak prodaju. Doduše, ne u velikom broju, ali se prodaju. No, izdavači se jednostavno ne zamaraju isplaćivanjem većine pjesnika, uz iznimku nekolicine utjecajnijih autora. Zbirka se objavi, a autor je uvijek zadužen i izvuče deblji kraj. O stipendijama i potporama ne mogu mnogo reći jer sam daleko od indijskih, ali i engleskih institucija. Središnja i državne vlade troše ogromne količine novca na događanja u Indiji i inozemstvu, na nagrade i otkup hindskih knjiga. Česte su i glasine o raširenim muljažama.

Sahitya Academy je autonomna književna institucija sa sjedištem u Delhiju, koja objavljuje i promovira indijsku književnost, na engleskom i drugim indijskim jezicima. Objavljuje i hindska djela i prijevode s drugih indijskih i svjetskih jezika te dodjeljuje nagrade.

U pjesmi “Jutrošnja pošta” nudite nam ulomke svoga dana, egzistencijalnoga promišljanja pa i kreativnoga procesa. Ima li pjesma još neki sloj?

Pjesma je napisana u vrijeme kada su ljudi još pisali pisma, za razliku od danas. Tada sam živio u Leicesteru. Bio sam pod raznovrsnim egzistencijalnim pritiscima, daleko od Indije, propitujući identitet i osjećajući nemir. Htio sam se rasteretiti, a slika pisama pred vratima pomogla mi je da se izrazim u tome trenutku iako se pitanja identiteta i nemira uvijek iznova pojavljuju u mojim pjesmama. Kao da se krećete cestom s povremenim zaobilaznicama sačinjenima od tih razmatranja percepcije vremena.

Jutrošnja pošta

noćas je saharski pijesak preletjevši
zemlje i mora pao na ovaj grad,
ili ga je neki vihor odigao s obližnjih polja
a možda sam ja po prvi put primijetio pijesak,
cijeli sam život proživio a da nisam vidio
sve je ovdje obično sve tamo
gdje treba biti
ptice na nebu ljudi na zemlji
ribe u dubinama boje indiga

pod maskom koju sam napravio posebno za ovu pjesmu
otvorenih očiju stojim na praznoj pozornici bez prestanka deklamirajući
svoje ime u staklenu kutiju
nadimak prezime pseudonim adresu dob mjesto rođenja obrazovanje zanimanje
dan za danom otkako otvorih oči,
ko lutak slomljen dršćem
izvinut na strunama što mrse se
kako i ja sahnem
a nerođeno lice
vapi za dahom

pošta na prostirci
sa svakim jutrom
nepročitana žuti
otamo nastavljam dalje još jedan
prolazi dan i letimice pogled
na jutrošnju poštu
bacam kao sjenu

vlastita geografija bliskog i dalekog
odlučuje o života sreći ili tuzi
međučin krize ili kratak trenutak za ljubav,
unedogled utvrđujem omaške u tekstu
moji dani potraćeni na sitnice
jučerašnji nedovršeni posao i sutra nedovršen stoji,
starim – u pokušaju da se ponovim
današnjim se ogrćem kaputom

s hindskoga prevela Lora Tomaš
(Napomena: pjesmu možete pogledati u originalu na sljedećem linku.)

Foto: ljubaznošću Manuela Fernandeza Minaye

Moguća misija: Učiniti što više književnosti dostupne na engleskom

Razgovor s Terrom Chapek o prevođenju malih književnosti na engleski i još ponekoj tajni američkog i hrvatskog izdavaštva iz prve ruke

Razgovarao: Milan Zagorac

Terra Chapek i ja vodimo ovaj razgovor već nekoliko mjeseci, s manjim prekidima pa ponovnim uspostavljanjima veze na daljinu, gotovo kao „ground control to major Tom“… No to je posve uobičajeno u virtualnom svijetu, uz onaj nezaobilazni „hej, pa mi se ionako znamo“ kada se nekom prilikom negdje na svijetu zaista i sretnemo. I na kraju smo se sreli „pored žute crkve“, ovoga ljeta, u Lovranu, nakon što smo se tjednima mimoilazili po Srednjoj Europi: preko Beča, Praga, Budimpešte, do Zagreba i Rijeke, gotovo kao u filmu „Before Sunrise“, samo manje melodramatično: ovdje smo Terra i ja tek mijenjali uloge urednika, vodiča, putopisaca i imaginarnih kartografa…  

No, pustimo sada na stranu impresije koje prate profesionalne razgovore – na kraju intervju nismo „odradili“ na toj ljetnoj lovranskoj kavi, već opet u virtualnom prostoru, odakle se Portland i Rijeka čine kao neposredno susjedstvo, osim što nas dijeli 9 vremenskih zona i, naravno, dva posve različita svijeta, onaj američkog sjeverozapada i ovaj naš, Srednje Europe na rubu Zapada.

Terra je, ukratko, urednica i novinarka iz Portlanda u Oregonu u Sjedinjenim Državama, pokretačica mrežnog časopisa za književnost Underpass „s pričama iz cijeloga svijeta“, kako stoji u njegovu podnaslovu, osoba koja je izuzetno dobro upoznata s Europom, a svakako bih istakao i zaljubljenica u nešto što je iz američke perspektive zaista malo „izvan struje“ i većini nepoznato – književnost i izdavaštvo na našim, za američke prilike manje ili više posve nepoznatim jezicima. Osim hrvatske, do sada je u svojem časopisu objavila moldovske i uzbekistanske autore (i ruske, naravno, ali oni su ipak poznatiji!), a posve sam siguran da je u pripremi još nešto iz ovih naših srednjo- i istočnoeuropskih prostora (upravo je otvoren natječaj za druge male slavenske jezike koji su, po njezinoj izjavi, „marginalizirani u anglofonom izdavaštvu“). Nakon četvrtog posjeta Hrvatskoj u kojoj je svojevremeno provela dovoljno vremena da se upozna s našim specifičnostima, te već uspostavljenih veza s hrvatskim autorima, urednicima i prevoditeljima, Terra je svakako kvalificiran sugovornik kada se razgovara o prednostima i nedostacima stanja u našem izdavaštvu. Upravo stoga što je njezina namjera afirmiranja književnosti malih jezika u Americi ona „ponuda koja se ne odbija“, vjerujem da ćemo ubrzo svjedočiti novim mrežnim objavama domaćih autora „preko Atlantika“, što je samo po sebi izuzetno vrijedno pažnje. No, o učincima ovoga rada kao i novim očekivanjima, siguran sam, porazgovarat ćemo u uzvratnom posjetu Portlandu. Uvjeren sam da će biti gotovo beskrajno puno toga o čemu bismo mogli razgovarati. Pa makar razgovor završili i online…

M.Z.: Dugo smo razgovarali o književnosti i hrvatskoj književnosti pa mislim da ne moram posebno napominjati da si s njom dobro upoznata. No, pitao bih te kako hrvatsku književnost vidiš u kontekstu europske književnosti—koje su sličnosti i razlike?

T.C.: Hrvatsku književnost upoznala sam kao pisac, čitatelj, urednik, izdavač, putnik, entuzijast—ne kao kritičar ili netko iz akademske zajednice. Nisam pročitala dovoljno da bih se smatrala stručnjakom. Imam dovoljno iskustva da mogu reći kako postoji aktivna, nadarena književna zajednica i uočiti u onome što sam pročitala zajedničke crte u utjecajima i stilu, no ni približno dovoljno za izvođenje zaključaka o prirodi hrvatske književnosti u cijelosti. Na neki način, upravo je to dio motivacije koja pokreće Underpass—učiniti što više materijala dostupnim u prijevodu. Kako ćemo drukčije kao anglofoni čitatelji stvoriti ispravan dojam o hrvatskoj književnosti? Na raspolaganju nam je samo šačica autora koji su prevođeni iz raznih razloga—ne nužno zbog pisanja, pa čak ni zbog važnosti za nacionalnu književnost.

Imam dovoljno iskustva da mogu reći kako postoji aktivna, nadarena književna zajednica i uočiti u onome što sam pročitala zajedničke crte u utjecajima i stilu, no ni približno dovoljno za izvođenje zaključaka o prirodi hrvatske književnosti u cijelosti. Na neki način, upravo je to dio motivacije koja pokreće Underpass—učiniti što više materijala dostupnim u prijevodu. Kako ćemo drukčije kao anglofoni čitatelji stvoriti ispravan dojam o hrvatskoj književnosti?

 M.Z.: Razgovarali smo također i o izdavaštvu pa znam da si svjesna neobične situacije hrvatske književnosti i izdavaštva—malih naklada, slabe prodaje, velikog udjela državnog financiranja. Misliš li da javno financiranje olakšava ili, baš naprotiv, otežava situaciju? Imaš li ikakve sugestije o tome kako to poboljšati?

T.C.: Neki od problema hrvatske književnosti ne razlikuju se od problema s kojima se pisci i izdavači susreću svugdje. U Sjedinjenim Američkim Državama je vrlo, vrlo teško živjeti od spisateljstva, a mislim da to vrijedi i za bilo koje drugo mjesto tijekom većeg dijela povijesti. Je li 2017. teže? Rekla bih da je danas općenito teže zaraditi za život nego prije 20 godina. Današnja ekonomska stvarnost ne pogoduje ravnomjernoj raspodjeli bogatstva, ali stvaranje umjetnosti nikada i nije bilo najsigurniji financijski potez. Ne radimo to zbog dobiti. Gotovo svaki hrvatski autor s kojim sam razgovarala rekao mi je „nitko ne čita, knjige su mrtve“. S druge strane, ljudi to govore još od pojave radija i televizije, a opet, i dalje smo tu—pišemo, čitamo, objavljujemo. Ljudska bića gladuju za pričama. Kroz njih spoznajemo sebe i svijet, tako da ne vjerujem da je književnost mrtva.

Izdavaštvo kao posao drugo je pitanje. Gledajući izvana, rekla bih da hrvatsko izdavaštvo nije u potpunosti prešlo na kapitalistički model. Produkcijom hrvatske književnosti bavi se, uz državne poticaje, mali broj velikih izdavača koji tu produkciju prodaju u vlastitim knjižarama. Državni poticaji kulturi i umjetnosti sjajna su stvar—kad bi bar Amerikanci toliko cijenili kulturu! A kad jezik ima tržište maleno poput vašeg, od presudne je važnosti da država pomogne očuvati plodnu književnu klimu. Tako da je određena količina poticaja važna, ali način na koji su raspoređeni ne potiče izdavače na tržišno ponašanje ni na to da se potrude dosegnuti čitatelja vrsnom književnošću, što bi im, na kraju krajeva, trebala biti svrha. Gdje im je motivacija da budu inovativni, kreativni, ulože vrijeme u marketing i promociju? Snažna ovisnost o državnim sredstvima također znači da su umjetnici i stvaratelji podložni hirovima državnih institucija, što ugrožava slobodan protok ideja.

Gotovo svaki hrvatski autor s kojim sam razgovarala rekao mi je „nitko ne čita, knjige su mrtve“. S druge strane, ljudi to govore još od pojave radija i televizije, a opet, i dalje smo tu—pišemo, čitamo, objavljujemo. Ljudska bića gladuju za pričama. Kroz njih spoznajemo sebe i svijet, tako da ne vjerujem da je književnost mrtva.

Kao najneproduktivniji dio hrvatskog distribucijskog lanca čini mi se to što knjižare drže izdavačke kuće. Ne izgleda mi kao da hrvatske izdavačke kuće ulažu puno truda u prodaju knjiga domaćih autora ili malih izdavača koji tek pokušavaju stati na noge. Uvijek sam šokirana kad vidim da su istaknuta mjesta u knjižarama dodijeljena prijevodima s engleskog. Gdje su domaći autori? Od mnogih sam autora čula kako im knjižara nije obnovila zalihe knjige kad se knjiga rasprodala ili kako knjige nije bilo za održavanja prezentacije. Primijetila sam i općenito lošu organizaciju robe u knjižarama, pa i lošu uslugu. Prodaja knjiga je maloprodajna djelatnost, nešto sasvim drukčije od vođenja izdavačke kuće. Ako ste u njoj dobri, prodajete više. Trebaju vam knjižare kojima je stalo do prodaje knjiga ili bar više prodajnih mjesta gdje bi knjige bile dostupne, kao i pouzdan sistem distribucije.

Također me iznenadilo što hrvatski izdavači (kao i mnogi iz Istočne Europe) većinom ne rade aktivno na prodaji međunarodnih prava. To je jedan od razloga zašto je vašim autorima tako teško objaviti u inozemstvu. Jako je teško naći izdavača u stranoj zemlji voljnog riskirati s knjigom koja najčešće još nije ni prevedena. Znam da Ministarstvo kulture poduzima određene napore tako što sponzorira prijevode, putovanja i slično, ali mislim da bi se puno više moglo učiniti na promociji hrvatskih pisaca kao grupe. Nedavno sam se upoznala sa stranicom CzechLit, sjajnim državno sponzoriranim izvorom informacija o češkoj književnosti. Druge male europske književnosti promoviraju se na slične načine.

Iako, ljepota državnih poticaja je u tome što ih možete upotrijebiti kako želite. Nemam neki sjajan plan za raspoređivanje sredstava koja zemlja izdvaja za književnost—ne znam dovoljno detalja o organizaciji sistema ni o tome što se pokazalo uspješnim na drugim mjestima. S obzirom na trenutna previranja u velikom izdavaštvu, čini mi se da je vrijeme idealno za inovacije, za okupljanje spisateljske i izdavačke zajednice oko zajedničkog dolaženja do novih rješenja. Znam da se mnogima u Hrvatskoj ovo neće svidjeti, ali zašto ne biste promotrili iskustva zemalja sličnih vama i od njih učili? Hrvatska definitivno ima talenta koji bi mogao preobraziti lokalno izdavaštvo. Pogledajmo tvoju izdavačku kuću. Fraktura, također, djeluje vrlo internacionalno i inovativno. Sandorf puno radi na promoviranju hrvatskih autora, a sigurna sam da ima i drugih. Mislim da je vrlo uzbudljivo ono što CeKaPe čini na polju tečajeva pisanja i izdavanja knjiga. U tako maloj zemlji, tako je puno toga što biste mogli pokušati.

Također me iznenadilo što hrvatski izdavači (kao i mnogi iz Istočne Europe) većinom ne rade aktivno na prodaji međunarodnih prava. To je jedan od razloga zašto je vašim autorima tako teško objaviti u inozemstvu. Jako je teško naći izdavača u stranoj zemlji voljnog riskirati s knjigom koja najčešće još nije ni prevedena.

M.Z.: Što bi po tvom mišljenju pomoglo hrvatskim piscima? Pitala si me o prezentaciji, marketingu, jačanju samopouzdanja, načinima predstavljanja i razvijanja književne scene. Koje su tvoje sugestije na tom planu?

T.C: Za američke autore, pogotovo nove autore, kruta je stvarnost da moraju djelovati kao vlastiti marketinški agenti. Poznajem barem jednu sjajnu spisateljicu čije bi knjige sigurno našle publiku, a koja ih ni ne pokušava objaviti zato što ne želi prihvatiti obavezu bavljenja samopromocijom. Ne želi imati web stranicu, pisati blog, otvarati račune na Facebooku i Twitteru (i na njima objavljivati nekoliko puta na dan), putovati i održavati čitanja. U pravu je utoliko što doista neće pronaći izdavača ni prodavati knjige ako se svemu tome ne posveti. Izdavači jednostavno ne ulažu u marketing kao prije.

Situacija dijelom proizlazi iz najobičnije logike—čitatelj ne može kupiti knjigu ako za nju nije ni čuo, a ako se izdavač ne bavi pronošenjem glasa, time se mora baviti autor. Autori su pak po prirodi skloni privatnosti, a za hrvatske autore čini mi se da ne vole djelovati nametljivo i pate od osjećaja manje vrijednosti zato što dolaze iz male zemlje. Ekonomska klima nametnut će im da to prevladaju kako bi Hrvatskoj dali glas na međunarodnoj sceni, a i kako bi došli do lokalne publike. Festivali, čitanja, zbivanja, sve su to sjajni načini kultiviranja scene. Marketing ne mora biti muka. Može biti prilika piscima da govore o svom radu, o onome što vole, no, da bi se izašlo pred javnost i promoviralo rad, treba izgraditi samopouzdanje i obaviti organizacijski dio posla. Hrvatska je jedinstveno, fascinantno mjesto. Ima priče za ispričati koje svijet još nije čuo. Međutim, da biste bili zamijećeni, morate se ujediniti i nastupiti kao jedan glas. Uzajamnom podrškom, sudjelovanjem u književnim grupama i zajednicama, to se može ostvariti—i do neke mjere već i jest.

Festivali, čitanja, zbivanja, sve su to sjajni načini kultiviranja scene. Marketing ne mora biti muka. Može biti prilika piscima da govore o svom radu, o onome što vole, no, da bi se izašlo pred javnost i promoviralo rad, treba izgraditi samopouzdanje i obaviti organizacijski dio posla.

M.Z.: Znam da je nezahvalno uspoređivati hrvatsku i američku književnost, već i zbog same veličine i dosega. Ipak, što bismo mogli naučiti jedni od drugih? Je li napokon vrijeme da jedni druge bolje upoznamo bez obzira na predrasude i postojeća uvjerenja?

T.C.: Nisam sigurna jesam li pitanje u potpunosti shvatila. Što se izdavaštva tiče, Amerika je kralj marketinga, tako da bi Hrvatska vjerojatno mogla poprilično naučiti od strategija američkih izdavača i distributera, knjiga koje najviše prodaju i tome sličnog. Prvo što mi pada na pamet su razmjene pisaca koje bi hrvatske pisce dovele u SAD na razna zbivanja i radionice, i obrnuto. U tome bi mogle sudjelovati i male knjižare i mali izdavači. Također, u SAD-u i u dijelovima Europe dostupni su programi visokog obrazovanja iz područja izdavaštva. Takvo bi se nešto moglo organizirati i u Hrvatskoj. Poslovne modele koji bi vam najbolje odgovarali možda biste ipak pronašli u Europi jer su vaši sistemi i kulture međusobno sličniji.

Što se pak književnosti tiče, Amerikanci nemaju unaprijed zadanih očekivanja o hrvatskoj književnosti. Jednostavno je ne poznaju. Mislim da časopisi kao Underpass, kao i promoviranje vaših sjajnih pisaca u inozemstvu, predstavljaju prve korake. Nakon njih ćemo razgovor o književnosti moći produbiti.

M.Z.: Terra, hvala na razgovoru!

Prevela s engleskog Marija Perišić

Zahvaljujemo na naslovnoj fotografiji časopisu Underpass.