Arhiva kategorije: Razgovor

Mohan Rana: Hindski je za mene gotovo unutarnji jezik

Indijski pjesnik Mohan Rana o pisanju, izdavaštvu i iščezavanju sjećanja.

Razgovarala Lora Tomaš

 “Jezik nije samo oruđe komunikacije nego, po mom mišljenju, još jedan sloj određenoga načina života”, rekao mi je Mohan Rana, indijski pjesnik s engleskom adresom, koji stvara na hindskome. Krajem prošle godine posjetio je Sloveniju da bi sudjelovao na višejezičnoj radionici prevođenja poezije koju je organizirao Centar za slovensku književnost. U međuvremenu je nekoliko njegovih pjesama objavljeno u izboru iz suvremene indijske proze i poezije, Lotosi od neona: indijski autori o gradovima i drugim ljubavima (Studio TiM & Indijski kulturni centar Zagreb, 2017.), koji smo uredile Marijana Janjić i ja. Pjesnik varljive jednostavnosti, Rana motivima iz prirode i nekićenim slikama vješto razrađuje složene teme identiteta, egzistencijalnoga nemira ili neumoljive moći vremena i prostora da produbljuju udaljenosti i kidaju veze – s ljudima, mjestima, prijašnjim verzijama jastva ili sjećanjem. Slijede ulomci iz našega razgovora:

Paralelno s tišinom, hindski je za mene gotovo unutarnji jezik: zemlja, boravište koje posjećujem kad pišem. To je soba u kojoj spavaju moja sjećanja na jednu daleku zemlju i čini mi se, kako starim, da se čak i ta “soba” udaljava u vremenu.

Tko su autori koji su utjecali na vas? Kojim se pjesnicima i piscima divite? Što trenutno čitate?

Pišem na hindskome, ali to nije jezik na kojem živim i funkcioniram u svakodnevnom životu u Engleskoj. Paralelno s tišinom, hindski je za mene gotovo unutarnji jezik: zemlja, boravište koje posjećujem kad pišem. To je soba u kojoj spavaju moja sjećanja na jednu daleku zemlju i čini mi se, kako starim, da se čak i ta “soba” udaljava u vremenu.

Najveći utjecaj na mene imao je pjesnik koji mi ostaje anoniman. Njegovo ili njezino pisanje imalo je neobičan ali moćan učinak, jer je taj učinak bio podsvjesan. Prije mnogo godina u Starom Delhiju, jednoga sam dana pored klupe na školskom dvorištu pronašao stihove na odbačenom papirnatom omotu, među ljuskama od kikirikija. Neka urođena znatiželja ponukala me da podignem taj zgužvani omot i izravnam ga: bile su to dvije stranice istrgnute iz neke pjesničke knjige. Čitanje tih stranica bila je za mene ključna prekretnica. Zainteresirao sam se za poeziju i počeo pisati. Ponekad se pitam što bi bilo da to nisam učinio, što bih danas radio!

Kasnije, kada sam počeo pisati i objavljivati pjesme u raznim publikacijama, u Delhiju sam se susreo s dva pjesnika i književna urednika u nacionalnim hindskim dnevnim novinama u to vrijeme, Prajagom Šuklom i Mangalešom Dabralom. Upravo je Prajag Šukla prvi objavio moje pjesme u nedjeljnom dodatku NavBharat Timesa, u srpnju 1986. Taj mi je kontakt pomogao da radim na formi i jeziku i istražujem život, prirodu i geografiju.

Volim poeziju s kojom rezoniram. Trenutno čitam odabrane pjesme Li Poa.

Kako gledate na prijepor oko ili između hindskoga i engleskoga, njihovo suprotstavljanje u medijima i praksi?

Engleski je jezik globalne komunikacije, jezik Interneta, biznisa i medija. Hindski je jedan od glavnih jezika sporazumijevanja u Indiji i četvrti jezik na svijetu po broju govornika. Za razliku od engleskoga, hindski je izrazito fonetski jezik. Apsorbirao je  brojne engleske riječi, što je rezultiralo spojem tih dvaju jezika poznatom kao Hinglish (hindsko-engleski). U posljednje sam vrijeme primijetio da je porasla uporaba engleskih riječi u hindskim medijima, pa tako vidim novinske članke koji nisu ništa drugo nego hindska transliteracija engleskih. Prije nekoliko sam godina u nacionalnim hindskim novinama čitao o bizarnoj debati o tome bi li hindski jezik trebalo učiniti dostupnijim tako što bi ga se bilježilo latinicom, a ne devanagaricom. Srećom, ova ideja nije imala mnogo pristaša.

Možemo jedino nagađati o budućnosti hindskoga. Smatram da bi hindski trebao biti jezik nastave, u dijelovima Indije gdje dominira, no u svakodnevnome se životu događa upravo obrnuto. Prošle je godine u Parizu održana Međunarodna konferencija o hindskome. Jedan mi je sudionik rekao je većina izlaganih radova bila napisana na engleskome. Poneki su zaista na dobitku zbog ovoga pitanja jer se određena količina novca svake godine troši na podupiranje hindskoga tako što se otkupljuju knjige, no većinom samo izdavači imaju koristi od ovakvih šema, ne i sami pisci. Daleko smo od toga da prosječan pisac na hindskome može živjeti od svoga pisanja.

Kakvo je bilo vaše putovanje s hindskim? Kakvo je iskustvo, kao pjesnika na hindskome, živjeti i raditi u Engleskoj? Tko vam je čitateljska publika?

Bilo je to putovanje samoistraživanja koje se i dalje nastavlja, bez mape i destinacije. Godine 2012. shvatio sam da na tome putovanju ne trebam vjerovati ni svome vodiču, “jeziku”.

Godinama sam izbjegavao čitati vlastite pjesme, ali nakon objavljivanja malene zbirke Poems (Pjesme) s engleskim prijevodima koje su napravili Lucy Rosenstein i Bernard O’Donoghue, u izdanju Centra za prijevod poezije (Poetry Translation Centre) iz Londona, čitao sam u Engleskoj, Škotskoj, Njemačkoj, Norveškoj, Španjolskoj i Indiji, na raznim lokalnim i međunarodnim pjesničkim festivalima i događanjima. Sada, nakon prijevoda na mnoge druge jezike osim engleskoga, moja je poezija dostupna i onima koji ne čitaju hindski ili engleski. No, više volim pisati nove pjesme.

Nemam nikakvu posebnu čitateljsku publiku na umu dok pišem. Volim biti slobodan od bilo kakvoga pritiska. Kao što je Borges rekao u jednoj svojoj pjesmi, “tko god čita moje riječi zapravo ih izmišlja”. Ono što mi je važno jest vidjeti, osjetiti i doživjeti cjelokupnost datoga trenutka, koji je često fragmentiran pa se putovanje nastavlja iz pjesme u pjesmu, po neuroputanjama tišine.

Nemam nikakvu posebnu čitateljsku publiku na umu dok pišem. Volim biti slobodan od bilo kakvoga pritiska. Kao što je Borges rekao u jednoj svojoj pjesmi, “tko god čita moje riječi zapravo ih izmišlja”.

U hindskoj poeziji relativno je česta pojava izostanak znakova interpunkcije, uz iznimku pokojega zareza ili crtice. U slučaju vaše poezije, znakovi interpunkcije uvedeni su u nekima od prijevoda na druge jezike. Kako gledate na to? Otvaraju li se izostavljanjem interpunkcije mogućnosti raznolikije interpretacije stihova, dobivaju li na neodređenosti, nijansama, ili se tu radi i o hindskoj ekonomičnosti izričaja?

U pravu si u vezi izostanka interpunkcije u hindskoj poeziji. To je česta pojava. I prije su me pitali o tome. Moguće je to taj život koji živimo u jeziku, nemamo znakove interpunkcije da nam nagovijeste perspektivu. Koristim ih kad to smatram potrebnim, iako nikada nisam osjećao preveliku potrebu za njima upravo zbog unutarnjega tijeka i ritma teksta. Mogu napisati rečenicu bez upitnika na kraju, ali čitatelji ipak prepoznaju da se radi o pitanju. Kako bilo, u engleskome, naprimjer, ne bi se smatralo ispravnim izostaviti taj upitnik. Radi se jednostavno o razlici u ustroju tih dvaju jezika. Ipak, postao sam svjestan zareza ili točke-zareza, primjerice, baš nedavno, od vremena tih prijevoda na engleski koje sam onda počeo čitati na pjesničkim festivalima i događanjima. Kada netko drugi čita prijevode mojih pjesama, često me pitaju gdje bi došli znakovi interpunkcije jer oni pomažu čitateljima u određivanju mjesta pauze, označavaju neku emociju ili lom rečenice. Osobno sam usredotočen na egzaktnost i ekonomičnost jezika, s obzirom na rječnik koji imam na raspolaganju. Vjerujem sposobnosti čitatelja da sami mapiraju ono što izgleda kao neoznačen prostor riječi.

Volim istraživati ideje, slike i procese života koje se često ne registrira u jeziku. Detalje svodim na minimum i time želim omogućiti čitateljima da zamisle ostalo, da sami ispune praznine. Naravno da je preciznost esencijalna, da pomaže dozvati značenje. Za mene je svaka pjesma tek prethodnica sljedećoj.

Koliko vam je važna određena nedorečenost, ostavljanje prostora značenju u poeziji? Kako uravnotežujete tu potrebu s preciznošću?

Kada pišem, nemam unaprijed pojam o tome koliko će riječi, redaka ili strofa od toga ispasti. Ne pišem linearno, od A prema Z, navođeno naslovom pjesme. Važno mi je ostavljanje prostora raznim interpretacijama. Volim istraživati ideje, slike i procese života koje se često ne registrira u jeziku. Detalje svodim na minimum i time želim omogućiti čitateljima da zamisle ostalo, da sami ispune praznine. Naravno da je preciznost esencijalna, da pomaže dozvati značenje. Za mene je svaka pjesma tek prethodnica sljedećoj. Vjerujem nepoznatim čitateljima, na neki način, pa stoga ne osjećam potrebu objašnjavati naraciju da bih ustanovio neku ideju. Vjerujem da će čitatelji moći pratiti nedovršene slivove i ostati zainteresirani u značenjsku otvorenost stiha te postati svjesni i vlastita glasa u njemu.

Je li Bath vaš dom i koliko dugo već živite ondje? Ako nije, gdje jest dom? S kojim ste gradom najviše suživljeni? Ili osjećate da imate višestruke pripadnosti?

Prije nekoliko godina čitao sam eseje Marine Cvetajeve. U “Pjesnik i vrijeme” kaže: “Svaki je pjesnik u suštini iseljenik (…) Iseljenik iz besmrtnosti u vrijeme, nepovratnik u vlastiti raj”. Ovdje sam već skoro dva desetljeća, Bath je trenutno dom.  Baš kao što je i Delhi dom u kojem sam rođen. U jednome gradu posjedujem adresu, u drugome sam je izgubio. Po prirodi sam putnik; ne osjećam se povezanim s nekim posebnim mjestom, sve su pojave prolazne. Osjećam da čak i nepomičnost u sebi sadrži pokret.

Jezik je za mene poput rijeke koja mora neprestano akustično utjecati u svjesni um. No, u mom slučaju, pišem na hindskome koji se ne čuje u mojim svakodnevnim interakcijama. Na njegovom je mjestu tišina. Ne čujem hindski. Povukao se ispod površine svjesnoga uma.

Koliko često vam se čini da ste uspjeli utočniti osjećaj, ideju, trenutak pomoću jezika, u vašem slučaju hindskoga? Je li to borba ili igra?

Jezik je za mene poput rijeke koja mora neprestano akustično utjecati u svjesni um. No, u mom slučaju, pišem na hindskome koji se ne čuje u mojim svakodnevnim interakcijama. Na njegovom je mjestu tišina. Ne čujem hindski. Povukao se ispod površine svjesnoga uma. Stoga je moje pisanje na hindskome kombinacija borbe i igre, ali i radosti kada uspijem uhvatiti trenutak, osjećaj ili ideju, kojim god riječima što spremno čekaju u mome svjesnom umu. Za mene je poezija svjetlo koje pokazuje ono što jezik ponekad od nas skriva, ona možda može ukazati na iznenađenja koja su često jedina izvjesnost u životu. Ponekad improviziram i čekam na riječi, ili ih tražim u tišini, često samo pustim tišinu da zbori između riječi. Mislim da poezija zna kada se roditi. Ja sam tek babica ili prevoditelj na hindski njezina nepoznata glasa.

Koje su, po vama, najbolje indijske izdavačke kuće za hindsku književnost? O kakvim je nakladama riječ kada se radi o poeziji? Mogu li hindski pjesnici, u Indiji ili inozemstvu, računati na dobre stipendije i potpore? Koja je uloga indijske Akademije za književnost (Sahitya Academy) u poticanju i promoviranju pisanja na hindskome?

Oklijevam upotrijebiti riječ “najbolje” jer mi je iskustvo razno. Dva su razloga tome: prvo, pišem samo poeziju, drugo, živim daleko od Indije. Sve su moje zbirke objavljene u Indiji, u mome odsustvu. Zato sam osobno zahvalan svim izdavačima koji su tokom godina na povjerenje prihvaćali moj rad. Naklade su male, oko 350 primjeraka. Godinama se već u hindskome izdavaštvu kao gotovu činjenicu prihvaća da se pjesničke knjige “ne prodaju”. Ipak, smatram da se ovaj argument koristi kao oruđe za gušenje bilo kakvih pitanja o autorskom postotku. Knjige poezije se ipak prodaju. Doduše, ne u velikom broju, ali se prodaju. No, izdavači se jednostavno ne zamaraju isplaćivanjem većine pjesnika, uz iznimku nekolicine utjecajnijih autora. Zbirka se objavi, a autor je uvijek zadužen i izvuče deblji kraj. O stipendijama i potporama ne mogu mnogo reći jer sam daleko od indijskih, ali i engleskih institucija. Središnja i državne vlade troše ogromne količine novca na događanja u Indiji i inozemstvu, na nagrade i otkup hindskih knjiga. Česte su i glasine o raširenim muljažama.

Sahitya Academy je autonomna književna institucija sa sjedištem u Delhiju, koja objavljuje i promovira indijsku književnost, na engleskom i drugim indijskim jezicima. Objavljuje i hindska djela i prijevode s drugih indijskih i svjetskih jezika te dodjeljuje nagrade.

U pjesmi “Jutrošnja pošta” nudite nam ulomke svoga dana, egzistencijalnoga promišljanja pa i kreativnoga procesa. Ima li pjesma još neki sloj?

Pjesma je napisana u vrijeme kada su ljudi još pisali pisma, za razliku od danas. Tada sam živio u Leicesteru. Bio sam pod raznovrsnim egzistencijalnim pritiscima, daleko od Indije, propitujući identitet i osjećajući nemir. Htio sam se rasteretiti, a slika pisama pred vratima pomogla mi je da se izrazim u tome trenutku iako se pitanja identiteta i nemira uvijek iznova pojavljuju u mojim pjesmama. Kao da se krećete cestom s povremenim zaobilaznicama sačinjenima od tih razmatranja percepcije vremena.

Jutrošnja pošta

noćas je saharski pijesak preletjevši
zemlje i mora pao na ovaj grad,
ili ga je neki vihor odigao s obližnjih polja
a možda sam ja po prvi put primijetio pijesak,
cijeli sam život proživio a da nisam vidio
sve je ovdje obično sve tamo
gdje treba biti
ptice na nebu ljudi na zemlji
ribe u dubinama boje indiga

pod maskom koju sam napravio posebno za ovu pjesmu
otvorenih očiju stojim na praznoj pozornici bez prestanka deklamirajući
svoje ime u staklenu kutiju
nadimak prezime pseudonim adresu dob mjesto rođenja obrazovanje zanimanje
dan za danom otkako otvorih oči,
ko lutak slomljen dršćem
izvinut na strunama što mrse se
kako i ja sahnem
a nerođeno lice
vapi za dahom

pošta na prostirci
sa svakim jutrom
nepročitana žuti
otamo nastavljam dalje još jedan
prolazi dan i letimice pogled
na jutrošnju poštu
bacam kao sjenu

vlastita geografija bliskog i dalekog
odlučuje o života sreći ili tuzi
međučin krize ili kratak trenutak za ljubav,
unedogled utvrđujem omaške u tekstu
moji dani potraćeni na sitnice
jučerašnji nedovršeni posao i sutra nedovršen stoji,
starim – u pokušaju da se ponovim
današnjim se ogrćem kaputom

s hindskoga prevela Lora Tomaš
(Napomena: pjesmu možete pogledati u originalu na sljedećem linku.)

Foto: ljubaznošću Manuela Fernandeza Minaye

Moguća misija: Učiniti što više književnosti dostupne na engleskom

Razgovor s Terrom Chapek o prevođenju malih književnosti na engleski i još ponekoj tajni američkog i hrvatskog izdavaštva iz prve ruke

Razgovarao: Milan Zagorac

Terra Chapek i ja vodimo ovaj razgovor već nekoliko mjeseci, s manjim prekidima pa ponovnim uspostavljanjima veze na daljinu, gotovo kao „ground control to major Tom“… No to je posve uobičajeno u virtualnom svijetu, uz onaj nezaobilazni „hej, pa mi se ionako znamo“ kada se nekom prilikom negdje na svijetu zaista i sretnemo. I na kraju smo se sreli „pored žute crkve“, ovoga ljeta, u Lovranu, nakon što smo se tjednima mimoilazili po Srednjoj Europi: preko Beča, Praga, Budimpešte, do Zagreba i Rijeke, gotovo kao u filmu „Before Sunrise“, samo manje melodramatično: ovdje smo Terra i ja tek mijenjali uloge urednika, vodiča, putopisaca i imaginarnih kartografa…  

No, pustimo sada na stranu impresije koje prate profesionalne razgovore – na kraju intervju nismo „odradili“ na toj ljetnoj lovranskoj kavi, već opet u virtualnom prostoru, odakle se Portland i Rijeka čine kao neposredno susjedstvo, osim što nas dijeli 9 vremenskih zona i, naravno, dva posve različita svijeta, onaj američkog sjeverozapada i ovaj naš, Srednje Europe na rubu Zapada.

Terra je, ukratko, urednica i novinarka iz Portlanda u Oregonu u Sjedinjenim Državama, pokretačica mrežnog časopisa za književnost Underpass „s pričama iz cijeloga svijeta“, kako stoji u njegovu podnaslovu, osoba koja je izuzetno dobro upoznata s Europom, a svakako bih istakao i zaljubljenica u nešto što je iz američke perspektive zaista malo „izvan struje“ i većini nepoznato – književnost i izdavaštvo na našim, za američke prilike manje ili više posve nepoznatim jezicima. Osim hrvatske, do sada je u svojem časopisu objavila moldovske i uzbekistanske autore (i ruske, naravno, ali oni su ipak poznatiji!), a posve sam siguran da je u pripremi još nešto iz ovih naših srednjo- i istočnoeuropskih prostora (upravo je otvoren natječaj za druge male slavenske jezike koji su, po njezinoj izjavi, „marginalizirani u anglofonom izdavaštvu“). Nakon četvrtog posjeta Hrvatskoj u kojoj je svojevremeno provela dovoljno vremena da se upozna s našim specifičnostima, te već uspostavljenih veza s hrvatskim autorima, urednicima i prevoditeljima, Terra je svakako kvalificiran sugovornik kada se razgovara o prednostima i nedostacima stanja u našem izdavaštvu. Upravo stoga što je njezina namjera afirmiranja književnosti malih jezika u Americi ona „ponuda koja se ne odbija“, vjerujem da ćemo ubrzo svjedočiti novim mrežnim objavama domaćih autora „preko Atlantika“, što je samo po sebi izuzetno vrijedno pažnje. No, o učincima ovoga rada kao i novim očekivanjima, siguran sam, porazgovarat ćemo u uzvratnom posjetu Portlandu. Uvjeren sam da će biti gotovo beskrajno puno toga o čemu bismo mogli razgovarati. Pa makar razgovor završili i online…

M.Z.: Dugo smo razgovarali o književnosti i hrvatskoj književnosti pa mislim da ne moram posebno napominjati da si s njom dobro upoznata. No, pitao bih te kako hrvatsku književnost vidiš u kontekstu europske književnosti—koje su sličnosti i razlike?

T.C.: Hrvatsku književnost upoznala sam kao pisac, čitatelj, urednik, izdavač, putnik, entuzijast—ne kao kritičar ili netko iz akademske zajednice. Nisam pročitala dovoljno da bih se smatrala stručnjakom. Imam dovoljno iskustva da mogu reći kako postoji aktivna, nadarena književna zajednica i uočiti u onome što sam pročitala zajedničke crte u utjecajima i stilu, no ni približno dovoljno za izvođenje zaključaka o prirodi hrvatske književnosti u cijelosti. Na neki način, upravo je to dio motivacije koja pokreće Underpass—učiniti što više materijala dostupnim u prijevodu. Kako ćemo drukčije kao anglofoni čitatelji stvoriti ispravan dojam o hrvatskoj književnosti? Na raspolaganju nam je samo šačica autora koji su prevođeni iz raznih razloga—ne nužno zbog pisanja, pa čak ni zbog važnosti za nacionalnu književnost.

Imam dovoljno iskustva da mogu reći kako postoji aktivna, nadarena književna zajednica i uočiti u onome što sam pročitala zajedničke crte u utjecajima i stilu, no ni približno dovoljno za izvođenje zaključaka o prirodi hrvatske književnosti u cijelosti. Na neki način, upravo je to dio motivacije koja pokreće Underpass—učiniti što više materijala dostupnim u prijevodu. Kako ćemo drukčije kao anglofoni čitatelji stvoriti ispravan dojam o hrvatskoj književnosti?

 M.Z.: Razgovarali smo također i o izdavaštvu pa znam da si svjesna neobične situacije hrvatske književnosti i izdavaštva—malih naklada, slabe prodaje, velikog udjela državnog financiranja. Misliš li da javno financiranje olakšava ili, baš naprotiv, otežava situaciju? Imaš li ikakve sugestije o tome kako to poboljšati?

T.C.: Neki od problema hrvatske književnosti ne razlikuju se od problema s kojima se pisci i izdavači susreću svugdje. U Sjedinjenim Američkim Državama je vrlo, vrlo teško živjeti od spisateljstva, a mislim da to vrijedi i za bilo koje drugo mjesto tijekom većeg dijela povijesti. Je li 2017. teže? Rekla bih da je danas općenito teže zaraditi za život nego prije 20 godina. Današnja ekonomska stvarnost ne pogoduje ravnomjernoj raspodjeli bogatstva, ali stvaranje umjetnosti nikada i nije bilo najsigurniji financijski potez. Ne radimo to zbog dobiti. Gotovo svaki hrvatski autor s kojim sam razgovarala rekao mi je „nitko ne čita, knjige su mrtve“. S druge strane, ljudi to govore još od pojave radija i televizije, a opet, i dalje smo tu—pišemo, čitamo, objavljujemo. Ljudska bića gladuju za pričama. Kroz njih spoznajemo sebe i svijet, tako da ne vjerujem da je književnost mrtva.

Izdavaštvo kao posao drugo je pitanje. Gledajući izvana, rekla bih da hrvatsko izdavaštvo nije u potpunosti prešlo na kapitalistički model. Produkcijom hrvatske književnosti bavi se, uz državne poticaje, mali broj velikih izdavača koji tu produkciju prodaju u vlastitim knjižarama. Državni poticaji kulturi i umjetnosti sjajna su stvar—kad bi bar Amerikanci toliko cijenili kulturu! A kad jezik ima tržište maleno poput vašeg, od presudne je važnosti da država pomogne očuvati plodnu književnu klimu. Tako da je određena količina poticaja važna, ali način na koji su raspoređeni ne potiče izdavače na tržišno ponašanje ni na to da se potrude dosegnuti čitatelja vrsnom književnošću, što bi im, na kraju krajeva, trebala biti svrha. Gdje im je motivacija da budu inovativni, kreativni, ulože vrijeme u marketing i promociju? Snažna ovisnost o državnim sredstvima također znači da su umjetnici i stvaratelji podložni hirovima državnih institucija, što ugrožava slobodan protok ideja.

Gotovo svaki hrvatski autor s kojim sam razgovarala rekao mi je „nitko ne čita, knjige su mrtve“. S druge strane, ljudi to govore još od pojave radija i televizije, a opet, i dalje smo tu—pišemo, čitamo, objavljujemo. Ljudska bića gladuju za pričama. Kroz njih spoznajemo sebe i svijet, tako da ne vjerujem da je književnost mrtva.

Kao najneproduktivniji dio hrvatskog distribucijskog lanca čini mi se to što knjižare drže izdavačke kuće. Ne izgleda mi kao da hrvatske izdavačke kuće ulažu puno truda u prodaju knjiga domaćih autora ili malih izdavača koji tek pokušavaju stati na noge. Uvijek sam šokirana kad vidim da su istaknuta mjesta u knjižarama dodijeljena prijevodima s engleskog. Gdje su domaći autori? Od mnogih sam autora čula kako im knjižara nije obnovila zalihe knjige kad se knjiga rasprodala ili kako knjige nije bilo za održavanja prezentacije. Primijetila sam i općenito lošu organizaciju robe u knjižarama, pa i lošu uslugu. Prodaja knjiga je maloprodajna djelatnost, nešto sasvim drukčije od vođenja izdavačke kuće. Ako ste u njoj dobri, prodajete više. Trebaju vam knjižare kojima je stalo do prodaje knjiga ili bar više prodajnih mjesta gdje bi knjige bile dostupne, kao i pouzdan sistem distribucije.

Također me iznenadilo što hrvatski izdavači (kao i mnogi iz Istočne Europe) većinom ne rade aktivno na prodaji međunarodnih prava. To je jedan od razloga zašto je vašim autorima tako teško objaviti u inozemstvu. Jako je teško naći izdavača u stranoj zemlji voljnog riskirati s knjigom koja najčešće još nije ni prevedena. Znam da Ministarstvo kulture poduzima određene napore tako što sponzorira prijevode, putovanja i slično, ali mislim da bi se puno više moglo učiniti na promociji hrvatskih pisaca kao grupe. Nedavno sam se upoznala sa stranicom CzechLit, sjajnim državno sponzoriranim izvorom informacija o češkoj književnosti. Druge male europske književnosti promoviraju se na slične načine.

Iako, ljepota državnih poticaja je u tome što ih možete upotrijebiti kako želite. Nemam neki sjajan plan za raspoređivanje sredstava koja zemlja izdvaja za književnost—ne znam dovoljno detalja o organizaciji sistema ni o tome što se pokazalo uspješnim na drugim mjestima. S obzirom na trenutna previranja u velikom izdavaštvu, čini mi se da je vrijeme idealno za inovacije, za okupljanje spisateljske i izdavačke zajednice oko zajedničkog dolaženja do novih rješenja. Znam da se mnogima u Hrvatskoj ovo neće svidjeti, ali zašto ne biste promotrili iskustva zemalja sličnih vama i od njih učili? Hrvatska definitivno ima talenta koji bi mogao preobraziti lokalno izdavaštvo. Pogledajmo tvoju izdavačku kuću. Fraktura, također, djeluje vrlo internacionalno i inovativno. Sandorf puno radi na promoviranju hrvatskih autora, a sigurna sam da ima i drugih. Mislim da je vrlo uzbudljivo ono što CeKaPe čini na polju tečajeva pisanja i izdavanja knjiga. U tako maloj zemlji, tako je puno toga što biste mogli pokušati.

Također me iznenadilo što hrvatski izdavači (kao i mnogi iz Istočne Europe) većinom ne rade aktivno na prodaji međunarodnih prava. To je jedan od razloga zašto je vašim autorima tako teško objaviti u inozemstvu. Jako je teško naći izdavača u stranoj zemlji voljnog riskirati s knjigom koja najčešće još nije ni prevedena.

M.Z.: Što bi po tvom mišljenju pomoglo hrvatskim piscima? Pitala si me o prezentaciji, marketingu, jačanju samopouzdanja, načinima predstavljanja i razvijanja književne scene. Koje su tvoje sugestije na tom planu?

T.C: Za američke autore, pogotovo nove autore, kruta je stvarnost da moraju djelovati kao vlastiti marketinški agenti. Poznajem barem jednu sjajnu spisateljicu čije bi knjige sigurno našle publiku, a koja ih ni ne pokušava objaviti zato što ne želi prihvatiti obavezu bavljenja samopromocijom. Ne želi imati web stranicu, pisati blog, otvarati račune na Facebooku i Twitteru (i na njima objavljivati nekoliko puta na dan), putovati i održavati čitanja. U pravu je utoliko što doista neće pronaći izdavača ni prodavati knjige ako se svemu tome ne posveti. Izdavači jednostavno ne ulažu u marketing kao prije.

Situacija dijelom proizlazi iz najobičnije logike—čitatelj ne može kupiti knjigu ako za nju nije ni čuo, a ako se izdavač ne bavi pronošenjem glasa, time se mora baviti autor. Autori su pak po prirodi skloni privatnosti, a za hrvatske autore čini mi se da ne vole djelovati nametljivo i pate od osjećaja manje vrijednosti zato što dolaze iz male zemlje. Ekonomska klima nametnut će im da to prevladaju kako bi Hrvatskoj dali glas na međunarodnoj sceni, a i kako bi došli do lokalne publike. Festivali, čitanja, zbivanja, sve su to sjajni načini kultiviranja scene. Marketing ne mora biti muka. Može biti prilika piscima da govore o svom radu, o onome što vole, no, da bi se izašlo pred javnost i promoviralo rad, treba izgraditi samopouzdanje i obaviti organizacijski dio posla. Hrvatska je jedinstveno, fascinantno mjesto. Ima priče za ispričati koje svijet još nije čuo. Međutim, da biste bili zamijećeni, morate se ujediniti i nastupiti kao jedan glas. Uzajamnom podrškom, sudjelovanjem u književnim grupama i zajednicama, to se može ostvariti—i do neke mjere već i jest.

Festivali, čitanja, zbivanja, sve su to sjajni načini kultiviranja scene. Marketing ne mora biti muka. Može biti prilika piscima da govore o svom radu, o onome što vole, no, da bi se izašlo pred javnost i promoviralo rad, treba izgraditi samopouzdanje i obaviti organizacijski dio posla.

M.Z.: Znam da je nezahvalno uspoređivati hrvatsku i američku književnost, već i zbog same veličine i dosega. Ipak, što bismo mogli naučiti jedni od drugih? Je li napokon vrijeme da jedni druge bolje upoznamo bez obzira na predrasude i postojeća uvjerenja?

T.C.: Nisam sigurna jesam li pitanje u potpunosti shvatila. Što se izdavaštva tiče, Amerika je kralj marketinga, tako da bi Hrvatska vjerojatno mogla poprilično naučiti od strategija američkih izdavača i distributera, knjiga koje najviše prodaju i tome sličnog. Prvo što mi pada na pamet su razmjene pisaca koje bi hrvatske pisce dovele u SAD na razna zbivanja i radionice, i obrnuto. U tome bi mogle sudjelovati i male knjižare i mali izdavači. Također, u SAD-u i u dijelovima Europe dostupni su programi visokog obrazovanja iz područja izdavaštva. Takvo bi se nešto moglo organizirati i u Hrvatskoj. Poslovne modele koji bi vam najbolje odgovarali možda biste ipak pronašli u Europi jer su vaši sistemi i kulture međusobno sličniji.

Što se pak književnosti tiče, Amerikanci nemaju unaprijed zadanih očekivanja o hrvatskoj književnosti. Jednostavno je ne poznaju. Mislim da časopisi kao Underpass, kao i promoviranje vaših sjajnih pisaca u inozemstvu, predstavljaju prve korake. Nakon njih ćemo razgovor o književnosti moći produbiti.

M.Z.: Terra, hvala na razgovoru!

Prevela s engleskog Marija Perišić

Zahvaljujemo na naslovnoj fotografiji časopisu Underpass.

Urghove kronike – književno-stripovska epopeja o iskonskom dobru i zlu

Razgovor s Mislavom Pasinijem povodom objave novog romana

Mislav Pasini autor je kojeg ne treba previše predstavljati, iza njega su godine rada i šest objavljenih knjiga (navedimo “Blackout“, “Mrtva straža“, “Sumrak razbijenog uma“, “Točka dezorijentacije“ i "Baba mi je Maur"), a povod ovome razgovoru je, naravno, šesti, najnoviji naslov - "Urghove kronike", književno-stripovska priča sa stotinama junaka, točnije govoreći, epopeja koja nam odašilje iskonsku poruku o dobru i zlu, o tami i svjetlu, o potrebi da se suprotstavimo, unatoč opasnosti od moguće propasti, u ime nekog novog održivog i prirodnog svijeta koji se našao ugrožen.

Da se pitalo, recimo, moju učiteljicu iz hrvatskog iz osnovne škole, od toga vjerojatno ne bi bilo ništa, jer nažalost, ona je spadala u onaj krug ljudi koji u tebi ubiju svaki poriv za životom. Stoga, mrzio sam sve što mi je ona zadavala za čitati, no s druge strane, na čitanje i pisanje navukao sam se sam.

M.Z.: Mislave, puno pišeš, iza tebe je već šest objavljenih romana, pa, iskreno, odakle ti toliko snage?

M.P.: Pisanje je jednostavno moja potreba, no nije da stalno pišem. Pišem onda kada to osjetim, a kada na nečemu radim, na tome radim dok god to ne bude objavljeno. Osim toga, godi mi na jedan način biti uvučen u taj nekakav svijet u kojem živim. Ako čitam Playboy, National Geographic, stripove, romane… jednostavno želim i sam na neki način doprinijeti svojem svijetu mašte, stvoriti još nešto što će se uklopiti u taj puzzle. Počeo sam čitati jako rano, dapače, kada sam počeo, navukao sam se i kasnije upisao studij književnosti, no to nije došlo zato što sam htio pisati. Da se pitalo, recimo, moju učiteljicu iz hrvatskog iz osnovne škole, od toga vjerojatno ne bi bilo ništa, jer nažalost, ona je spadala u onaj krug ljudi koji u tebi ubiju svaki poriv za životom. Stoga, mrzio sam sve što mi je ona zadavala za čitati, no s druge strane, na čitanje i pisanje navukao sam se sam. Sjećam se, prvi stripovi koje sam kao klinac u cijelosti s razumijevanjem pročitao bili su “Otmica” i “Očajnik”, mislim kapetana Mikija i jednostavno sam se navukao na čitanje. Kasnije sam čitao skoro sve što se iz toga vremena moglo naći na koscima; od sf biblioteke Supernova, preko krimi serijala “Trag”, “Siriusa”… A kako mi je to kao djetetu bilo preskupo, jer nisam mogao u tolikoj mjeri biti sponzoriran od svoje dvije none, prebacio sam se u biblioteku i nastavio čitati. Jednostavno, mislim da sam s vremenom toliko toga upio u sebe da se to na neki način moralo iskazati u stvaranju vlastitih priča. Ne radi se tu o nekoj snazi, već jednostavno o volji, mašti, a i dišpetu da nešto napišem i objavim bez obzira koliko je danas došlo teško vrijeme za knjigu; koliko za tiskanje, toliko i za kupovnu moć.

Mene kao autora u pisanju zanima samo jedna i jedina stvar, a to je fabula, i raditi ću na njoj dok god priču ne dovedem do kraja. Sad, kolika je stvarna prodaja naše hrvatske književnosti to uistinu treba vidjeti, jer ona je za mene precijenjena. Ja u većini naših knjiga ne vidim ništa drugo osim nedostatka fabule…

M.Z.: “Urghove kronike” su zapravo roman o dobru i zlu, ali i o potrebi da se žrtvujemo za naizgled neshvatljiv cilj. Koliko su Urgh i Kramer, dakle, “literarni lik jedan” i “literarni lik dva” odraz tebe kao autora?

M.P.: “Urghove kronike” su apsolutno priča o borbi dobra i zla. Zapravo, htio sam da to uistinu bude duboka priča o tom iskonskom sukobu. Birao sam što primitivniji teren za posljednju borbu titana, jer ovakav narativ nisam mogao smjestiti u današnje vrijeme, a i u okolinu kojoj i sam pripadam. Tražio sam svoje svjetove dok ih nisam pronašao, a to je na neki način bilo lako, jer autor i glavni lik jesu povezani. Uistinu sam se kao dijete igrao u razrušenoj kućici spojenoj s kućom kod moje pokojne none. Tamo sam ukopavao figurice kauboja, Indijanaca, vijetnamskih ratnika, a pri tome sam ispod suhog lišća slagao kamione, tenkove i još neke replike automobila, i zamišljao apokalipsu koja se događala podno vedrog i nevinog neba moga djetinjstva. Sjeo bih u zemlji, na malom drvenom tronošcu i podizao vojnike koji su se katapultirani iz svojih skrovišta sudarali u zraku. Tako, kada je došlo vrijeme za priču, jednostavno, vratio sam se mislima u djetinjstvo, a onda sam u nekim pretincima, koje godinama nisam otvarao, opet pronašao zaboravljene igračke. Na njima sam otkrio brojne ožiljke prošlosti i pri tome se sledio u razmišljanju o protoku vremena. Koliko li su samo stari ti ožiljci na vojnicima, zapravo, koliki niz godina neke replike automobila imaju rupe na mjestima gdje su nekada bila vrata…?! I onda sam se nekako vratio samom sebi i započeo priču. Prve skice bile su vrlo grube, daleko od dobrog štiva, jednostavno, radnja i zapleti su se nizali bez neke poveznice, bilo je bitno samo da se među likovima događa život onakav kakav oni poznaju i razumiju. No nakon pročitanoga, jednostavno sam zastao i promislio kako ništa od toga nije u redu, jer koliko god to bili barbari, ti likovi o kojima sam pisao ipak su ljudi sa svojim emocijama i životnim izborima. Tada sam radnju usporio, i baš kao na nekom filmu zamislio kadar kamere koja mora prikazati svaku gustu kap znoja koja se spuštala niz snažno i mokro tijelo glavnog lika koji se iz petnih žila bori za vlastiti izlazak na svijetlost. Opet kažem, trebala mi je duboka imaginacija, jer ne volim previše priče smještati u ovaj svijet, koliko god Urgh zbog toga djelovao eskapističkim. Meni se čini da se u ovome svijetu baš i nema više za što boriti. Ljudi se bave prizemnim temama, nitko ne razmišlja previše u budućnost, osnova je da se pojedinac nakrade, napuni džepove, pa makar u tome i svjesno krenuo s uništavanjem vlastite obitelji, firme… ma slike svijeta općenito. Osim toga, nikada se nisam privikao na hrvatske krimiće… ma koga to ti naši detektivi love i koga oni štite kada u realnosti bivamo svjesni da nitko nikoga ne štiti, da je čovjek čovjeku vuk, i da se svaka iole kriminalistička priča iz našeg svakodnevnog života na kraju pretvara u lakrdiju koja se opet zaboravlja do iduće lakrdije. Zato volim eskapizam, a on nije tu samo eskapizma radi…

M.Z.: Vidim da si vrlo zainteresiran za žanrovsku književnost i da puno radiš na njoj. Zašto, kada je ona kod nas tako podcijenjena?

M.P.: Baš ono što sam rekao za vlastito djetinjstvo. Na ovakvoj sam literaturi odrastao i ništa me drugo ne zanima. Zapravo, meni je jako čudno da takva literatura može biti podcijenjena. Mene kao autora u pisanju zanima samo jedna i jedina stvar, a to je fabula, i raditi ću na njoj dok god priču ne dovedem do kraja. Sad, kolika je stvarna prodaja naše hrvatske književnosti to uistinu treba vidjeti, jer ona je za mene precijenjena. Ja u većini naših knjiga ne vidim ništa drugo osim nedostatka fabule; sve se još uvijek svodi na prošlost staru dvadeset pet godina, prošlost koju sam kao nekadašnju sadašnjost morao žvakati kao srednjoškolac i koja nam se danas nameće i u svom obliku budućnosti. Mene ipak zanima samo fabula, a sva ta ispiranja mozga tko je bio gdje te i te godine totalno su debilna i čovjeku ne dozvoljavaju razvoj i slobodu uma. Mislim da smo kao narod izrazito glupi jer nekako uživamo u vječnoj raspravi istih tema. Da sam astronaut, otišao bih u svemir samo zato da bih se iz njegovih tamnih prostranstava mogao smijati ovoj vrsti i pitati se, pa koji vam je Bog kada se u ovom nedokučivom prostranstvu mraka i neispitanih crnih rupa možete baviti tako debilnim i ispraznim temama. Stvari se kreću… ma ne, stvari se ne kreću. Nema panta rei, nikada je nije ni bilo… sve je isto kao i jučer. Zato je meni potrebna fabula, potrebna mi je da samog sebe zabavim i da se na neki svoj način odvojim barem malo iz društva koje mi ne odgovara.

M.Z.: Na koji način misliš da je moguće potaknuti domaće čitatelje na čitanje domaćih autora?

M.P.: Ovo je jako teško pitanje. Uvijek polazim od sebe. Ja znam kako sam počeo. Osobno klincima savjetujem da s nečim trebaju započeti… Ne mogu se odmah baciti na teške stvari, ali za početak neka uzmu Alana Forda, barem će se dobro nasmijati. No, naravno, isključivo stare brojeve Alana Forda s izvanrednim prijevodima Nenada Brixyja, pa možda s vremenom shvate kako je taj isti Brixy bio i književnik, a ne samo prevoditelj stripova, pa se možda maše za njegovim odličnim romanom o Timothyju Tatcheru… pa možda tako nastave dalje istraživati i produbljivati svoje interese. No to je jako teško, jer ja ipak polazim od sebe. To je bio moj put. Sjećam se da sam u jednom “Tragu” čitao roman Mikea Spillanea o inspektoru Mikeu Hammeru, s predgovorom u kojem je Igor Mandić doslovno razapeo Spillanea kao autora, no to je bio predgovor, meni dovoljno značajan da roman pročitam, i zamislite, meni je roman bio super! Sezona ozbiljnijeg čitanja za mene je bila otvorena. Čovjek jednostavno mora eksperimentirati i davati si prostora za nove stvari i nove izbore u životu. Recimo, i dan danas, istinski sam ljubitelj stripova, knjiga, filmova i glazbe kao što sam to oduvijek i bio. I sjećam se, kao tinejdžer imao sam priliku sebi kupiti album “Rio” od Duran Durana na nekadašnjoj kaseti, no kada sam ušao u dućan, sjetio sam se svega što sam u to vrijeme čitao u magazinima Itd i Rock, pa na licu mjesta promijenio odluku i kupio kasetu “The World Won’t Listen” od The Smithsa. Zašto? Zato jer sam volio eksperimentirati, jer sam volio čuti ono o čemu se govorilo, a malo se slušalo. “Kicking Against The Pricks” Nicka Cavea imam iz vremena puno, puno prije nego li je darker postao istinski popularan. Hoću reći, treba početi od ranog doba, djetetu treba dozvoliti da ono samo gradi svoj ukus i da samo shvati što je ono što ga zanima, i što bi predstavljalo tu obalu na kojoj se ono želi razviti u nekakvu individuu?! No, kako onda čitati jednu te istu literaturu u ovom vremenu koja se očito piše za jedan te isti profil ljudi, ne razmišljajući o onima koji ostaju, jer ruku na srce, svi ćemo s vremenom pocrkavati, ne odnoseći ništa sa sobom u grob! A mladi?! Eh, knjige kakve se danas pišu njih očito ne zanimaju, pa je najlakše reći: mladi su nezainteresirani, i samo stihijski nastaviti u istom pravcu. Istina, internet jest ubio želju za istraživanjem jer sve je tu, otkriveno kao na dlanu… ali smatram da bi se moglo više, moglo bi se puno više, a za tako nešto još ćemo dugo, dugo morati čekati na nekakvog Robin Hooda koji bi bio sposoban razoriti taj magični krug.

M.Z.: Mislave, hvala na razgovoru!

Razgovarao: Milan Zagorac

Volodimir Krinickij: Književnost snažnih žena i dubokog poniranja u psihologiju

Razgovor s Volodimirom Krinickim o ukrajinskoj, hrvatskoj i regionalnoj književnosti

Ukrajinska je književnost još uvijek ovisna o ruskom utjecaju. Mi malo dobivamo direktno sa stranih književnih scena. Uglavnom svjetska remek-djela dobivamo posredstvom ruskog. Ova činjenica značajno pogoršava stanje ukrajinske književnosti jer stvara dojam da je sve ukrajinsko jednostavno lošije nego rusko.

Volodimir Krinickij

Milan Zagorac: Volodimire, zanima me odakle tvoj interes za balkanske književnosti? Vidim da vrlo pozorno pratiš čak i male događaje – prijevod pa makar jedne pjesme na ukrajinski nama je iz naše male perspektive ipak nešto važno, ne samo znak pažnje. Dakle, odakle interes za slavenske književnosti ovdje na jugu?

Volodimir Krinickij: Mislim da početak svega leži u povijesti (kao znanosti). Volim povijest i puno sam čitao o Bijelim Hrvatima, koji su živjeli zajedno s Poljanima, Derevljanima i drugima u zemlji koju poznajemo kao Kijevska Rus. To mi je svjedočilo da imamo – Ukrajinci i Hrvati – zajednički izvori. Počeo sam pomalo čitati hrvatske tekstove, naravno, počeo sam razumijevati hrvatski jezik, pa pomalo i govoriti. Zbog toga sam se zainteresirao za hrvatsku književnost, zatim i za crnogorsku – kao zemlju i narod, čija sudbina ima puno sličnosti s Ukrajinom. I sada se zanimam za gotovo sve ono što se događa u cijeloj regiji – uglavnom  u Hrvatskoj, ali također i u Crnoj Gori, Srbiji i Sloveniji.

Milan Zagorac: Ono što me zanima je zapravo iskustvo književnosti iz Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Srbije, vjerujem i Slovenije i Makedonije. Iskustva su kompleksna, kako u samoj Ukrajini, tako i kod nas na prostoru bivše Jugoslavije. Što uočavaš kao sličnosti, a što kao razlike, naime, postkomunizam i tranzicija su nam, osim slavenstva, definitivno zajedničke točke? I znam da je ovo moje pitanje malo neobično, ali imamo li, barem preko Crnog mora, ponešto zajedničkog u smislu Meditarana?

Volodimir Krinickij: Nažalost, ne mogu reći da poznajem makedonsku književnost, jer još ne razumijem dobro jezik. Što se tiče književnosti iz Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Srbije – čini mi se da je manje sličnosti, a više razlika.

Ukrajinska je književnost još uvijek ovisna o ruskom utjecaju. Mi malo dobivamo direktno sa stranih književnih scena. Uglavnom svjetska remek-djela dobivamo posredstvom ruskog. Ova činjenica značajno pogoršava stanje ukrajinske književnosti jer stvara dojam da je sve ukrajinsko jednostavno lošije nego rusko.

Moguće je reći da je Ukrajina dio Mediterana: imamo puno jadranskih oznaka u genima, jedan dio zajedničke povijesti, pa čak i sličnu kulturu. Ali moramo priznati da je ukrajinski narod preživio puno progona. Imamo „genetski“ strah od represije isticanja vlastitog imena, jezika i nacionalnosti. Puno Ukrajinaca se još uvijek boji govoriti materinji jezik. Zbog toga ni ne kupuju ukrajinske knjige, već ruske. Čini mi se da je svega toga daleko manje kako u Hrvatskoj tako i u regiji.

Ipak, moramo također priznati da Ukrajinci nemaju mediteranski mentalitet. Mentalitet Mediterana je europski, mentalitet Ukrajine je previše euroazijski. Vidimo ovo kako u književnosti, tako i u životu.

Druga značajka jest da ovdašnje književnosti više ulaze u dubinu ljudske psihologije. Mogu spomenuti Jelenu Zlatar, Koranu Serdarević, Želimira Periša, Zorana Žmirića. Svi oni pišu o ljudskom iskustvu. Nisam bio u mogućnosti pronaći u primjerima najnovije hrvatske književnosti neke tragove socijalističkog realizma ili patosa domoljublja.

Milan Zagorac: Koji su te to autori i teme najviše zaintrigirali u balkanskim književnostima, pretpostavljam da su ti klasici, primjerice, Ujević, Krleža, Andrić, Selimović poznati, vidim da pratiš i noviju produkciju, pa što ovdje primjećuješ? Naime, to je važno pitanje jer mi jednostavno ne vidimo sami sebe, teško nam je uočiti naše specifičnosti.

Volodimir Krinickij: Moram priznati da češće čitam hrvatske knjige nego one ukrajinske. Ukrajinske tekstove, uglavnom poslane za časopis, a za koje bih mogao reći da su skribomanija, u 90% slučajeva moram odbaciti.

U balkanskoj književnosti sam uočio nekoliko značajki. Najprije, to je vrlo naglašen dualizam, dihotomiju između Istoka i Zapada. To je osobito aktualno za Srbiju. Mi također imamo takve motive, ali oni su puno slabije obrađeni. Možda ćemo ih reaktualizirati nakon rata.

Druga značajka jest da ovdašnje književnosti više ulaze u dubinu ljudske psihologije. Mogu spomenuti Jelenu Zlatar, Koranu Serdarević, Želimira Periša, Zorana Žmirića. Svi oni pišu o ljudskom iskustvu. Nisam bio u mogućnosti pronaći u primjerima najnovije hrvatske književnosti neke tragove socijalističkog realizma ili patosa domoljublja.

U našoj je književnosti sada – osobito sada! – previše toga. To nije dobro za književnost. Možda je dobro za propagandu, ali za umjetnost je to jednostavno loše.

Govoreći o formi, u Hrvatskoj i regiji piše se puno kratke proze. Zaista je dobro da se priče objavljuje, smatram to jako dobrim. To je kao znanstveni rad: prije disertacije i monografije, znanstvenik mora istražiti sve aspekte određenog pitanja u pojedinim člancima. Svakom velikom epskom djelu mora prethoditi niz priča. Primjerice, to sam uočio u pričama Jelene Zlatar koji su glatko i logično prerasle u roman „Slijepa točka“. I u većini djela koja sam pročitao okosnicu čine čovjek i njegove emocije.

Milan Zagorac: Koji je sada smjer ukrajinske književnosti, je li na djelu dominantna emancipacija od one ruske i koje teme prevladavaju? Od novih Rusa poznajem Pelevina, a od Ukrajinaca znam za Svetlanu Aleksijević, ali pretpostavljam da je ogromna većina novije književnosti još uvijek ispod radara, jednostavno nije šire vidljiva…

Volodimir Krinickij: Ukrajinska književnost se pokušava odmaknuti od ruske. Pri tome imamo veliku metodološku raspravu o tome što je ukrajinska književnost.

Na primjer, možemo li smatrati da je Gogolj ukrajinski pisac? Uostalom, on je pisao na ruskom, Gogolj je dio ruske književnosti. U vas postoje sporovi i o Andriću, pa čak i Ujeviću. Je li Andrić Hrvat ili Srbin? Ujević je pisao i na srpskom…

Ista je stvar i sa Svetlanom Aleksijević. Ne mislim da je ona ukrajinska spisateljica. Ona je državljanka Bjelorusije i ruska autorica. U Ukrajini je samo rođena, ali čak je i to samo slučajnost. Ne podržavam pokušaje nekih Ukrajinaca da proglašavaju Svetlanu Aleksijević ukrajinskom autoricom. To jednostavno nije neophodno.

Kada je 1798. godine Kotljarevskij objavio svoju Eneidu na ukrajinskom, samo je Lomonosov pisao na ruskom, možda još dva do tri hrabra autora. A sada nam je rečeno da su ukrajinski jezik stvorili Poljaci, da ukrajinski jezik nije pogodan za književnost. Što su, u tom slučaju, prevodili Šenoa ili Harambašić?

Ukrajinski pisac i čitatelj moraju komunicirati sa svijetom izravno, a ne preko ruskog prozora. No, dijelimo gotovo iste teme. Rusi pišu o tome kako da zauzmu Kijev i Washington, a Ukrajinci – kako da zauzmu Moskvu. Pisci koji se protive takvom govoru, kao što su Vasilj Škljar ili Jurij Andruhović, dobiju negativne kritike i još k tome prijetnje. To pokazuje da smo mentalno još uvijek vrlo blizu Rusije.

Milan Zagorac: Zanimljivo mi je ovo gledište izvana na našu književnost, mogu reći i da laska. Ipak, radeći na terenu kod nas, uočio sam da je nakon faze rata, uslijedila duga književna faza posvećena pokopavanju i oplakivanju, ne znam kako bih to nazvao, uz jasno, dosta defetizma modernog urbanita. Sada mi se čini da je napokon kod nas glas, štoviše, jaki glas dobila moderna žena kao ujedno i najveći čitatelj… Osjećaš li tu neku razliku s naglaskom na tzv. ženskoj književnosti između nas i Ukrajine, odnosno, odvija li se i tamo neki sličan proces? Naime, prema svim statistikama, naši su najvjerniji čitatelji žene srednjih godina, a ujedno to povlači za sobom i cijelu plejadu ženskih autorica.

Volodimir Krinickij: Odlično pitanje. U stvari, vrlo jasno vidim ovaj snažan val ženske književnosti u Hrvatskoj. Ovdje se ne radi samo o autoricama, nego ženskom tematu. Na primjer, je li Andrić bio pisac ženske sudbine? Mislim da je bio. U novije doba, počevši od Dubravke Ugrešić i Slavenke Drakulić, u Hrvatskoj postoji vrlo snažna ženska književnost. Ne mogu ne spomenuti još jednom Želimira Periša. Njegova knjiga „Mučenice“ mi je bila prvi primjer ovog fenomena pisanja o ženi.

U Ukrajini takve teme još uvijek nisu popularne. Imamo mnogo poznatih i vještih spisateljica, ali ne vidim jakog ženskog diskursa. Nasilje u obitelji, rodna i spolna nejednakost jesu problem, ali ne i ono o čemu one pišu. Isto tako, imamo vrlo malo ljudi koji su zainteresirani progovoriti o diskriminaciji invalida, diktatu religije i mnogim drugim oblicima diskriminacije. One, zapravo, radije šute.

Milan Zagorac: Spominjući psihologizam u hrvatskoj književnosti, imam jedno pitanje: jesi li čitao Kamova? I drugo, nemalo važno, koji su ti planovi s prezentiranjem hrvatske (i regionalne književnosti) u Ukrajini?

Volodimir Krinickij: Do sada sam čitao samo zbirku „Psovka“ Janka Polića Kamova. Želio bih bolje upoznati tog pisca. Mislim da ću se uskoro vratiti njegovim djelima, kao i djelima Đura Sudete, Vladana Desnice i Viktora Cara Emina – to je moj plan proučavanja hrvatskih klasika.

Što se tiče planova za predstavljanje hrvatske književnosti u Ukrajini, mislim da su Hrvati u Ukrajini bolje predstavljeni od Ukrajinaca u Hrvatskoj. Imamo prijevode mnogih vaših klasika, naravno isto se odnosi i na srpske. Nedavno su prevedeni Renato Baretić, Nada Hašić, Miljenko Jergović, Srđan Srdić. U časopisima TekstOver i Vsesvit su objavljeni prijevode Želimira Periša, Zorana Ferića, Tina Ujevića, Zdravka Odorčića, Jelene Zlatar, Sonje Zubović, Mladena Blaževića, Zorana Žmirića. Osim toga, iz regije su prisutni Elis Bektaš iz Bosne i Hercegovine, Milorad Popović iz Crne Gore, Rumena Bužarovska i Katica Ćulavkova iz Makedonije, Tomaž Šalamun iz Slovenije, Dušan Gojkov i Aleksandar Vasović iz Srbije. Dakle, možemo reći da su balkanski pisci u Ukrajini i prisutni i poznati.

Moj je plan ukrajinskim čitateljima predstaviti „Blockbuster“ Zorana Žmirića, to je značajno antiratno djelo. Također želio bih objaviti priče Korane Serdarević i pjesme Irene Matijašević. Vidim puno sjajnih hrvatskih pisaca koje bih želio prevesti. Samo treba naći vremena i izdavače koji bi ta djela objavili.

Milan Zagorac: Što bi preporučio za bolje upoznavanje ukrajinske književnosti u nas? Što bi bilo najbolje? Objavljivati pojedinačno ulomke ili pjesme suvremenih autora na hrvatskom, možda neka vrsta zajedničkih prevodilačkih radionica?

Volodimir Krinickij: Mislim da postoje mehanizmi suradnje. To su uzajamni prijevodi, prevodilačke radionice, susreti. Peter Semolič je govorio o seminarima prevoditelja u Sloveniji, upravo to moramo organizirati i kod nas. Želio bih prevesti i objaviti više Hrvata u Ukrajini. Znam da u Hrvatskoj poneko prevodi i djela Ukrajinaca. Država to ne radi, ne radi to nikakvo ministarstvo, dakle, to moramo napraviti mi, obični ljudi. I vi, i mi. To je međuljudska kulturna diplomacija.

Osobno sam otvoren za sve prijedloge i jako sam sretan kada mi hrvatski prijatelji nešto mi ponude. I još nitko od Hrvata nije odbio moj zahtjev. Na tome sam zaista svima vrlo zahvalan.

Milan Zagorac: Volodimire, zahvaljujem na razgovoru, vjerujem da ćemo neke od ovih stvari prenijeti iz virtualnog i u stvarni život, susrete, radionice i nove objave.

Razgovarao : Milan Zagorac

Foto: privatna zbirka Volodimira Krinickog

Volodimir Krinickij rođen je 1977. u Kirovogradskoj regiji u Ukrajini. Studirao je povijest na Fakultetu povijesnih znanosti Sveučilišta u Odesi. Od 2007. objavljuje članke, prijevode i pjesme u tiskanim i online časopisima. Prevodi s bjeloruske, bosanske, crnogorske, engleske, hrvatske, poljske, ruske i srpske književnosti.

Fašizam logosa: o ludosti i transgresiji

Razgovor s Vidom Sagadinom Žigonom

Prije nekoliko dana javio mi se ljubljanski prijatelj, književnik Vid Sagadin Žigon sa željom da povedemo jedan obuhvatniji razgovor na teme koje nas se izravno tiču: ludilo, normalnost, položaj čovjeka, marginalnost, Izaija, popljuvanost, funkcija umjetnosti… No sve se u trenutku činilo toliko apstraktno da je čak i meni bilo pomalo nejasno odakle krenuti, koja pitanja postaviti, na čemu započeti priču, a da to nisu efemerilije, nebitnoće, svakodnevne gluposti, što si, kako si, koliko si nagrada dobio, gdje si objavio, što si objavio. Sve je to za umjetnika nebitno, štoviše, to čak i opterećuje, udaljavajući od merituma stvari, od istinske umjetničke obveze, imperativa, od inherentnih postavki koje nedvojbeno daju skice stvarnosti onkraj stvarnosti.
Stoga je sve započelo s nečim što je Vid nazvao otvorenim pismom meni osobno na FB zidu. Kasnije smo se dogovorili da ovaj razgovor uredimo i objavimo.

Vid Sagadin Žigon:

Otvoreno pismo Milanu Zagorcu

Pošto je to pravo pismo, predlažem, da ne trošimo riječi oko uljudnih fraza i da odmah krenemo na stvar. Zašto ti pišem, nije ni pitanje, bitnije je što ti želim reći, a još je bitnije, naravno, kako to reći. U razgovoru s tobom pa i nakon čitanja tvojih tekstova otkrio sam da se bavimo sličnim temama i to na sličan način. Ludost i umjetnost, psihopatologija svakodnevnog života, pozicija čovjeka u instrumentaliziranom svijetu, sumrak ateističkog prosvjetiteljskog racionalizma i uskrs grotesknog uma itd., sve su to teme mojih budućih knjiga. I sam sam počeo intenzivnije istraživati samoga sebe kroz slušanje drugoga, i to je nešto toliko jako da nadrasta fašizam logosa o kojem također trebamo govoriti jer je njegova snaga još uvijek nenadmašna. Ti mi samo reci trebamo li početi od ljubavi ili od ništa, što sve omogućuje, jer upravo to je to što mi se dogodilo: zaljubih se ja, meni ništa tebi ništa, sve se pretvorilo u ništa.
Život može biti vrlo jednostavan, ako ga ne opterećuješ unaprijed određenom formom, nego polako vadiš iz njega listiće poput onih s cvjetova, pa ponavljaš: Voli! Ne voli! Voli! Ne voli! Iako sreća nije uvijek na tvojoj strani, netko te gore čuva. Na onoj vertikali, koju bezuspješno želimo sjeći, jer nam je lakše, dok na horizontali društvenog leša pjevamo slavu crvima. Vertikala je sfera metafore, to je sfera vrijednosti, prirodne društvene hijerarhije, vertikala je metafizika, bez koje fizika (horizontalna percepcija) nema gotovo nikakvog smisla. Možemo mi reći ponešto i o modernim fenomenima, kao što su feminizacija muškosti, i uzurpacija svemogućnih žena, koje kao da ne trebaju više muškarce, a nažalost, uglavnom na štetu djece koja su emocionalno iskorištena kao surogat očeve odsutnosti. Mogli bismo mi još u mnogočemu, ali je glavno, da smo započeli, barem se nadam. Što kažeš?
Pozdrav iz Ljubljanskog barja, Vid Sagadin Žigon

Ja vjerujem da društvena sloboda, o kojoj govorim, nije samo utopija u svijetu, gdje smo svi jedni drugima vukovi, ali, pošto živimo u fašističkom svijetu par exellence, počeli smo uništavati čovjeka u sebi. Iako sam svjestan opasnosti dodira iracionalnog s psihopatologijom društvenog uma, ja još uvijek vjerujem u čovjeka, što je naravno moj svjesni idiotizam.

M.Z.: Pokušajmo započeti! Moje prvo pitanje tiče se te precijenjene normalnost, tim više što to ne moramo obrazlagati, ali svakako je bitno da nas navede na ono sljedeće, kao što kažeš, na sumrak prosvjetiteljskog racionalizma… Kamo dalje kada granice budu polomljene? Što će dati dodir nesvjesnog i iracionalnog s licemjernim i pokvarenim?

Najbitnije granice su uvijek u glavi, dok su vanjske granice samo odraz naše nesposobnosti suočavanja sa slobodom u samome sebi.

V.S.Ž: Dobro znam o čemu govoriš, kad upozoravaš na riskantan dodir iracionalnog s (grotesknim) umom koji može poludjeti bez ikakvog pravca, jer nije svjestan samog sebe. Štoviše. Kad bi se otarasili granica, to je u jednu ruku veoma opasno jer tko zna što je sve sakriveno iza maskerade svakidašnjeg društvenog života. Iza ovih smješkajućih grimasa, čiji život je tako nalik postvarenim Gogoljevim mrtvim dušama. Tako se ostvaruje mogućnost za materijalizaciju psihe koja se može opredijeliti samo kroz vlastitu materiju, a koja je pak lišena duše, koja u ovom racionalističkom svijetu gotovo ne postoji. Najbitnije granice su uvijek u glavi, dok su vanjske granice samo odraz naše nesposobnosti suočavanja sa slobodom u samome sebi. Ja vjerujem da društvena sloboda, o kojoj govorim, nije samo utopija u svijetu, gdje smo svi jedni drugima vukovi, ali, pošto živimo u fašističkom svijetu par exellence, počeli smo uništavati čovjeka u sebi. Iako sam svjestan opasnosti dodira iracionalnog s psihopatologijom društvenog uma, ja još uvijek vjerujem u čovjeka, što je naravno moj svjesni idiotizam.

M.Z.: Kažeš idiotizam… Slično je samoironično o svojoj epilepsiji govorio i Dostojevski, no znamo da se radilo o trenucima ekstremne lucidnosti koja nadilazi svakodnevno, dakle tzv. normalno. Ne misliš li, zapravo, da je za čovjeka nužno činiti upravo to, korak po korak nagrizati paradigmu normalnosti, tu odvratnu, sputavajuću, krutu, tvrdu, nazovimo je „očinsku paradigmu“, u korist nove, sinovljevske. Nije li riječ o malim koracima kojima postajemo sve više novi ljudi? Naravno, pri tome uopće ne zanemarujem činjenicu da je to bolno. Kaže jedan moj prijatelj da rane peckaju, bole, da zacjeljivanje boli…

V.S.Ž.: Da, kad sam govorio o idiotizmu, mislio sam upravo Dostojevskog… Ali, kaži mi, što zapravo jest ta normalnost? Skup društvenih pravila koja moramo usvojiti, kako bi mogli funkcionirati u društvu, odnosno, kako se ne bismo međusobno poubijali? Normalnost je konstrukt sistemske manipulacije moći, koja jednostavno želi, upravo kao po Foucaultu, nadzirati i kažnjavati. Ludost je u tom kontekstu nešto što spašava od tog „pojasa nevinosti“ te ga gura u šupljinu života. Ako si već spomenuo oca i sina, sin je otac ocu, kaže mi moj sin, i valjda je u pravu…

Mislim, da je pakao kršćanske svijesti u tome da je u tom svijetu otac napustio sina prije nego što ga je sin mogao ubiti. Oca, zapravo, treba ubiti u sebi, da bi se stvorilo put vlastitoj svijesti, ali nakon tog čina dolazi do posinovljenja oca, traženje oca u sebi, i na kraju krajeva, naravno, spoznaje, da smo samo na svoj način ponovili svog oca, i da s vremenom sve više sličimo na njega.

M.Z.: Možeš mi malo pojasniti. Ovo oko očinstva i sinovstva je mitska stvar…

V.S.Ž: Naravno, odnos otac i sin je najbitniji odnos u društvenoj shemi od pamtivijeka. U kršćanstvu to je bitani element u percepciji Boga, gdje su otac i sin zapravo jedno. Mislim, da je pakao kršćanske svijesti u tome da je u tom svijetu otac napustio sina prije nego što ga je sin mogao ubiti. Oca, zapravo, treba ubiti u sebi, da bi se stvorilo put vlastitoj svijesti, ali nakon tog čina dolazi do posinovljenja oca, traženje oca u sebi, i na kraju krajeva, naravno, spoznaje, da smo samo na svoj način ponovili svog oca, i da s vremenom sve više sličimo na njega.

A što se tiče koračanja prema neizrecivoj budućnosti, i to je iluzija za obmanjivanje običnih ljudi koji strepe prema nečemu čega zapravo nema, a zaboravljaju ono što je najbitnije, da treba živjeti upravo tako kao da nam je svaki dan posljednji.

M.Z.: U jednom razgovoru s velikim talijanskim psihijatrom Lorenzom Toresinijem (inače Basaglinim izravnim učenikom kojeg ovaj i naziva Maestro), ispostavilo se da je pitanje prekršaja / transgresije jedno od ključnih pitanja čovječanstva i njegovog sporog koračanja prema neizrecivoj budućnosti. Je li stoga prekršaj (u ovom slučaju oceubojstvo, dakle mislim na ono psihološko) ujedno i jedno od najvažnijih pitanja čovječanstva u cjelini?

V.S.Ž: Naravno da se slažem. Transgresija je nužna, kako bi se uspostavio normalan odnos prema samome sebi. Namjerno sam stavio riječ „normalan“, koja ovdje podrazumijeva prirodnost samog čina uspostave samoga sebe. Znam da su pojmovi „normalan“, „prirodan“ i „zdrav“ možda najviše zloupotrijebljeni za kontroliranje masa i za stvaranje ideologije „normalnog“, „prirodnog“ i „zdravog“ poretka koji zapravo nikada nije ni postojao, već su samo oruđe za utvrđivanje pozicije moći (onih koji imaju vlast), a to su naravno oni koji imaju novac (kako bi se uopće i mogli održati na vlasti). Čitave industrije, od kemijske preko naftne do one oružja, naoružane su biopolitikom, koja određuje prema vlastitim pravilima, što je zdravo, a što nije, što je normalno, a što nije, što je prirodno, a što nije itd.
Ako se sad vratim k ocu i prekršaju oceubojstva. Pravila su zato da se krše, ali zahtijeva najprije dobro poznavanje tih pravila. Čovjek koji nikada nije kršio pravila, nije nikad ni živio prema vlastitom imperativu. Kad imamo dva odrasla muškarca, jedan je očito suvišan, te se mora povući iz čopora, dok onaj koji pobjeđuje ima sve ženke na raspolaganju. Konkurencija između oca i sina za primat nije više hijerarhijska u smislu očinskog autoriteta, nego je subverzivna, i možda je jedini čin koji omogućuje nešto novo, stavljajući u fokus neodređeni sukob između novih i starih sila. A što se tiče koračanja prema neizrecivoj budućnosti, i to je iluzija za obmanjivanje običnih ljudi koji strepe prema nečemu čega zapravo nema, a zaboravljaju ono što je najbitnije, da treba živjeti upravo tako kao da nam je svaki dan posljednji.

M.Z.: Sada mi se postavlja jedno novo pitanje, ono je sjajno kratko i simpatično sažeo talijanski pravnik i filozof Gustavo Zagrebelsky: „Kao i svaki organizam, društvo degenerira. Za nastavak života, odnosno regeneraciju, moramo prihvatiti nešto iz prošlosti, odustati od nečega što nam je poznato te od nečega što je nekima bilo ugodno. A kaže se da se za živjeti mora znati umirati: uopće, degeneracija je nezaustavljiva, i, da, djelomično se može ispraviti. Možda se neprestana ljudska potraga za zakonima života, odnosno korijenom smisla života na svijetu, i nastojanje da se spriječi propast društva, rađa upravo iz naše, ljudske prolaznosti. Međutim, razmišljanje o smrti nije, onako leopardijanski, traženje lijeka za bolest života, već je upravo suprotno: ljubav prema životu je prihvaćanje njegovog nužnog pratioca, propadanja.”
Što je onda to što nam je činiti? Živjeti punim plućima, da, ali kako… Bez straha? Pretpostavljam da moramo živjeti punim životom koji je svjestan svoje neumitnosti, dakle, svoga konca i loma. Što ostaje, a što se nastavlja dalje

V.S.Ž: Mislim da se ljudska percepcija u svim tim milenijima zapravo nije promijenila. Zauzeti vlastitom ili nacionalnom prošlošću, mi strepimo živeći svoj život po principu sve više ugode, koja djeluje kao morfij na naše poluotvorene rane. Naravno da je to bijeg od smrti, jer život i smrt su u biti jedno te isto. Smrt je samo tamna strana života, a život je zapravo sijanje smrti. Tako to bijaše. Duša je vječna, a tijelo nije. Ako se osloniš na tijelo, onda te čeka degeneracija zajedno s njim, a što je društvena životinja nego materijalni svijet koji nas opredjeljuje, iako zapravo ne postoji. Materijalni svijet je svijet sjenki iz Platonove pećine, to je čista iluzija, prvoklasna utopija, maya kao pajčolan (veo), materijalni svijet je odsječena noga koja još uvijek peče, ili samo veoma promišljena maketa nekog nepostojećeg idealnog svijeta, kojega nikada nije bilo, u kojem velike figure Hollywooda lažu ne samo jedni drugima, nego prvenstveno nama, koji vidimo ono što želimo vidjeti. Svijet koji je izgubio dušu postao je degeneriran i raspast će se poput tijela kojeg slavi kao najvećeg Boga. Fašizam je politička apoteoza tijela nasuprot duši, koja je po njemu „the result of weakness“, dakle nešto bolno, tuđe tijelu, nešto ludo, iracionalno, nepredvidivo, što transgresira koncepciju čovjeka kao racionalnog bića koji strepi tražeći ugodu. A svi znamo da je prava realnost ona duše kao emanacije duha, koji proizlazi iz sveobuhvatnog Jednog, ako pratimo Plotinovu koncepciju svijeta, dakle, da smo zapravo svi Jedno, jer proizlazimo iz Jednog kao Neimenovanog, jer je u njemu već obuhvaćeno to o čemu govorimo. Pitaš me, što učiniti? Vratiti se natrag u samog sebe, gdje boravi Bit života, vratiti se natrag u čovjeka, koji je trpio više nego Krist, i prihvatiti svu bol i sreću jednog trena, u kome svijetli vječnost.

M.Z.: Sad me podsjećaš na velike misli Bele Hamvasa, o povratku u prvotno stanje, stanje nekoruptnosti, ali dodao si i ovu opservaciju o povezanosti raspadljivog tijela i represije moći koju smo imenovali fašizmom. No kako, sada pitam otvoreno, kako ljudima govoriti o duši, kada je čovjeku da ga se potkupi dosta plaća, kruh i igre, stan, žena, eventualno djeca i dalje od toga se ne trudi, ne traži… Nužno će ovaj koji je pjesnik, pa složit ćeš se sa mnom, ujedno i prorok, biti popljuvan i ismijan, povrijeđen…

V.S.Ž.: Onaj koji govori Istinu uvijek je bio ismijavan i tretiran kao luđak. Ljudi ne vole istinu, ako je to nešto, što boli, jer oni ne vole patiti, ali za spoznaju je potrebna patnja. Bol se treba prihvatiti kao spiritus movens našeg postojanja. Većina ljudi zadovoljna je time što ima, i ne traži više i dalje. Ali ako tražiš ISTINU, onda se moraš odreći svog prividnog imanja, da bi zaronio u svijet samoga sebe, koji može iz sebe oblikovati realnost prema vlastitoj viziji. Vanjski svijet tako uopće ne postoji izvan mene, a to nije egoizam ili solipsizam, nego preduvjet za razmišljanje o svijetu.

Nema pomirenja jer nema dualizma. Duh je živo, a materija je nepostojeće, duh je realnost, a materija je čista iluzija, Duh je Biće, a materija je čisto Nebiće, Materija želi progutati sve živo, kako bi se afirmirala kao Bit. Ali uzalud. Došli smo u eru tvari, gdje se o duhovnim stvarima govori znanstvenim jezikom umjesto jezikom metafora, koji je zapravo jezik duše, gdje je sukob sa samim sobom tretiran kao trošenje vremena, gdje su ljudi za par eura sposobni prodati svoju dušu.

M.Z.: I da pomalo zatvorimo ovu sesiju, što je po tvome izlaz, eshaton, pretpostavljam da razumiješ na što mislim, gdje dolazi do pomirena nakon ovog prasukoba materije i duha, gdje je, dakle, ta apokatastaza, opće izmirenje? I da, kako čovjek, osim u tjeskobi, može živjeti? Iskreno, ova me pitanja strahovito muče.

V.S.Ž.: Nema pomirenja jer nema dualizma. Duh je živo, a materija je nepostojeće, duh je realnost, a materija je čista iluzija, Duh je Biće, a materija je čisto Nebiće, Materija želi progutati sve živo, kako bi se afirmirala kao Bit. Ali uzalud. Došli smo u eru tvari, gdje se o duhovnim stvarima govori znanstvenim jezikom umjesto jezikom metafora, koji je zapravo jezik duše, gdje je sukob sa samim sobom tretiran kao trošenje vremena, gdje su ljudi za par eura sposobni prodati svoju dušu. Nema pomirenja, jer živimo u svijetu u kojem vlada iluzija materijalne Biti, koja je osuđena na smrt, jer neživo može roditi samo neživo. Sukob nije između duha i materije, nego između elementa emanacije duha, koji znaju za sebe, a biti svjestan sebe kao emanacije tog duha, to je moć stvaralaštva koja dalje producira kroz razne medije umjetnost kao takvu. Tjeskoba nam je nametnuta, kao neki grešni čin, umjesto da bi bili svjesni mogućnosti napredovanja i sazrijevanja u duhu koji je sam po sebi posvuda prisutan.

M.Z.: Hvala na razgovoru

Razgovarao: Milan Zagorac

Razgovor je vođen tijekom svibnja 2016.

Foto: privatna zbirka Vida Sagadina Žigona

Ani Maduna: Slažem se da su “Zločin i kazna” ili “Povratak Filipa L.” imali ulogu u ubijanju volje za čitanjem među mladima, ali na mene to nije utjecalo

Tko je Ani Maduna?
Teško je odgovoriti na to pitanje. Iskreno, ne znam. Meni je ona još uvijek nepoznata. Svaki dan je drugačija i stalno se mijenja, ne vjerujem joj. Ali znam da jako voli umjetnost i književnost koristi kao bijeg od stvarnosti – ne znam je li to dobro ili sklono životu u zabludi, ali ne bunim se. I meni i njoj više godi takva stvarnost. Ani je ludo zaljubljena u Bukowskog, ali i to me zbunjuje jer donedavno je više voljela Fitzgeralda. Ona također voli i poznate slikare, kako one starije, tako i suvremene. Ona je malo zbunjena i izgubljena, ali pokušavam je razumjeti. Slične smo, tako da joj ne zamjeram sve te mušice jer ih i ja dijelim.

Uvriježeno je mišljenje kako je književnost nešto dosadno. S obzirom da puno čitaš i da si vrlo mlada objavila svoj prvi roman, znači li to da si iznimka u svojoj generaciji ili pak ne?
Mislim da književnost svakako nije nešto dosadno, ali to je samo moje mišljenje. Dapače, razumijem one koji je ne vole. Nema svatko vijke za razumijevanje književnosti, a ona svakako nije “otvorena knjiga”. Po meni, književnost se teško čita. Poruka skrivena iza silnih rečenica i stranica nije uvijek lako uočljiva. Ali ja je baš zbog toga volim. Volim čitati i pitati se što je pisac htio reći. Volim razumjeti lik i poistovjetiti se s njim. Ima toliko priča, toliko pisaca, i meni su svi zanimljivi. Mislim da ih obožavam jer, čitajući, uvijek tražim odgovor na pitanje “kako je to biti ti”.

Čitaju li danas mladi uopće ili se sve svodi samo na obavezan lektirni program? Koliko je zapravo sama lektira ubila želju za čitanjem?
Osobno znam malo osoba koje zaista čitaju. Većina mojih vršnjaka će reći da čitaju, ali opet će radije pogledati deset sezona neke nove serije, što i ja ponekad činim. Ali tu opet vrijedi ona izreka “ja čitam”, iako možda nije sasvim istinita. Ipak, mogu tvrditi da mnogi mladi čitaju “young adult” romane, primjerice one Johna Greena. Ti su romani ujedno i filmski naslovi. Ali što se tiče čitanja knjiga ozbiljnijeg sadržaja, to je ipak rjeđe. Možda su za to i krive lektire. Nažalost, mi smo “prisiljeni” čitati sadržaje koji nam uopće nisu dojmljivi, primjerice priča o čovjeku koji se pretvara u kukca ili ona o čovjeku koji je ubio svog mačka. Slažem se da su “Zločin i kazna” ili “Povratak Filipa L.” imali ulogu u ubijanju volje za čitanjem među mladima, ali na mene to nije utjecalo. Ukoliko mi se lektira nikako ne sviđa, pročitat ću samo sažetak. To nema nikakve veze s mojim čitanjem u slobodno vrijeme. Zašto bi neki roman ubio moju volju za čitanjem nečega što volim? Zato mislim da lektire nemaju veze s čitanjem kao čitanjem, osim ako ti se lektira dopada, ali čitati je reda radi nema smisla. Radije ću uzeti u ruke neki dobar krimić koji ću čitati cijelu noć. No, kako sam i sama neodlučna, moram reći da su lektire ipak važan dio školovanja. Možda ne sve one s popisa, ali neke zaista jesu. To su uglavnom knjige namijenjene razvijanju svijesti i suosjećanja, knjige kroz koje vidimo kako se svijet mijenjao, kako se mijenjala književnost. Mnogima to nije bitno – oni će radije rješavati zadatke iz matematike nego dubiti nad knjigom i promišljati. Ali svakako mislim da čitanje lektire ne škodi – “Lovac u žitu” definitivno to potvrđuje, kao i “Ana Karenjina” koja me se posebno dojmila, a ima tu još i mnogih drugih knjiga. Ipak, nisu svi za sve.

image6 (1)Tvoj je roman uistinu višeslojan, počevši od brojnih citata pa sve do “romana u romanu” na temu Velikog Gatsbyja. Kako to da si se odlučila za (do)pisanje svoje varijante tog klasika? Jesi li taj roman bio poticaj za pisanje?
“Veliki Gatsby” jest svakako dio romana, no nije bio poticaj pisanju ove priče. Naime, dio o Gatsbyju i moja verzija priče ubačena je u roman tek na kraju, kada sam bila sigurna da želim upoznati svijet s njome. Iako nije bio poticaj, mnogo je utjecao na mene. Dakako, ta je knjiga utjecala na cijeli moj život. Stvar je u tome da ja nisam Gatsbyja shvatila kao običnu ljubavnu priču s tragičnim završetkom – ja sam, kao i u svemu, tražila dublje mišljenje. Za mene to uopće i nije bila ljubavna priča. Teško je to objasniti, ali baš je ta činjenica utjecala na mene i moju knjigu. Mislim da je Gatsby volio Daisy, naravno. Ali to nije bila ona čista, obična ljubav – ona je za njega predstavljala sve ono što mu je bilo nadohvat ruke: bogatstvo, svijet blještavila i trijumfa. A ona je bila baš to, trijumf, kao šećer na kraju, znak da je dobio sve za što se borio, potvrda da se uzdignuo iz svijeta siromaštva i uspeo na tron. Ali to je, ponovo, samo moje shvaćanje priče. Na neki način sam i svojom knjigom htjela dati do znanja da nije poanta u ljubavi. Krivo mi je što ljudi tako shvaćaju i “Suze” – to je “ljubavna” priča. Za mene nije. Ja sam htjela pokazati surovost ljubavi i njezinu vezu s pojedincem. Mislimo da želimo ljubav jer želimo biti spašeni, ali na kraju krajeva jedino smo mi ti koji sami sebe spašavamo. Ljubav nas samo dodatno uništi svojim čarima. Tu je vidljiva ta neka povezanost s Gatsbyjem kojeg je i sama ljubav ubila.

Glavna junakinja Annie zaljubljuje se u pljačkaša Adriana. U čemu je tajna odnosa između pristojne djevojke i dečka “s ruba”?
Prije svega, ne bih rekla da je Annie bila sasvim “pristojna djevojka” iz “pristojne obitelji”. I ona je sama imala problema s kleptomanijom i na taj se način bunila, pokazivala ljutnju prema svijetu. Ipak, ona nikada nije imala onu tanku liniju koja će je posve osloboditi, navesti je da ne boji samo izvan linija već preko cijele stranice. A to je bio Adrian. Mislim da nije samo stvar u odnosu “dobra cura – loš dečko”, već je bitna ona izreka koja kaže “nisu isti za iste”. U ljubavi treba malo razlike, poput puzli koje se nadopunjuju. Unatoč tome što su Annie i Adrian u mnogočemu slični, postoji ta njegova linija kršenja pravila i ona njezina linija obrnutog. I to je ono što ih razlikuje, ali i privlači. A u ljubavi je to i najvažnije, na kraju svega.

Imaš 17 godina i ovo je tvoj prvi roman. Nakon svega, kakva su tvoja iskustva i očekivanja?
Iskreno, meni to nije tako velika stvar. Mnogi ljudi su pomalo zaneseni time, ali ja stojim čvrsto na nogama. Nisam uopće očekivala objavljivanje knjige. Napisala sam ovu priču jer sam jednostavno morala napisati ono o čemu mi je brujalo u glavi, i to je sve. Ipak je lijepo čuti kada netko kaže da mu se knjiga sviđa, da ga se dojmila. Ali ja sam možda mrvicu sebična što se pisanja tiče. Mislim da nikada ne bih rekla da pišem zbog drugih – stvar je u tome da ima više loših kritika nego onih dobrih, a uostalom, kao što sam spomenula, ja pišem jer moram pisati. Ne bih bila mirna a da ne prenesem na papir onaj svijet koji sam kreirala u glavi. Zapravo je meni djelomice teško palo to objavljivanje “Suza”. To smiješno zvuči jer mnogi sanjaju o tome – ali pomisao da moja knjiga, moje riječi, stoje tamo u nekoj knjižari, tako dostupne svima na ovom svijetu, to me straši. Jer to su moje misli, moje želje, moji strahovi, sve preneseno na papir. Osjećam se golom, svima vidljivom. Zbog toga mi je teško. Ipak, naravno da sam zadovoljna. Trenutno nemam pojma kuda će me život odnijeti i, u najgorem slučaju, znat ću da sam sa sedamnaest godina napravila nešto pozitivno.

Planovi za budućnosti bili bi…
Teško je imati planove u ovim godinama. Zapravo, mislim da je teško uopće imati planove, ikada. Moj je problem uostalom moja neodlučnost. Stalno mijenjam mišljenje – malo bih ovo, malo ono. Ali ono što znam jest da ću pisati. Pišem i pisat ću, objavljivala svoje radove ili ne, znam da ću pisati. Dapače, voljela bih se time baviti i govoriti ljudima da sam pisac u budućnosti. No, ne želim se previše zanositi. Također, voljela bih što više putovati, vidjeti svijet i upoznati različite kulture, ljude i jezike. To mi je najveći san. Što se tiče daljnjeg školovanja, voljela bih studirati nešto vezano za književnost, naravno, pa i jezike, ponajviše francuski… ako uopće preživim maturu. I, dakako, voljela bih otići iz Rijeke – volim svoj grad, ali trenutno imam osjećaj da me nešto odnekuda vuče i tjera da odem, da upoznam nove ljude, nove krajeve, i to mi se sviđa. Ne volim provoditi previše vremena na istom mjestu – to me guši. Zato svaki slobodni trenutak, naravno, kada je to financijski moguće za jednu sedamnaestogodišnjakinju, koristim za putovanja. Makar to bio jednodnevni izlet do Zagreba ili Pule, rado ću se malo maknuti i pobjeći od rutine.

Razgovarale Ani Maduna i Tamara Modrić

Kristian Novak: Inspiraciju nemam običaj čekati. Po nju se ide toljagom

Razgovor s Kristianom Novakom vodio je Zoran Žmirić, kao pisac s piscem o pisanju, pa je, naravno, Črna mati zemla samo dobar povod da se otvori sve i svašta.  O Črnoj mati zemli, ali i o pisanju uopće, o poslu, o radu i nečemu što se može bez ustručavanja nazvati udarničkim radom u književnosti, sve je to sažeto u ovome razgovoru.

Većina naših čitatelja i sami su autori ili barem pokušavaju to postati, tako da te neću gnjaviti uobičajenim pitanjima o književnoj sceni, koja je ovakva kakva jest, čini mi se, bitna isključivo onima koji su njezin dio. Zanimaš nas kao autor.

Kad sam čuo da je tvoj roman ČMZ proglašen najboljim na tportalovom natječaju, odmah sam nakuckao FB status, iako ga prethodno nisam pročitao. Napisao sam da me veseli što je nagrada otišla u ruke mladog čovjeka. Lokotar kaže da je ČMZ najbolji roman koji se zadnjih dvadeset godina pojavio na našem tržištu. U godinu dana postao si regionalna književna zvijezda, uz to si doktor znanosti, a još ti nije ni 60 godina. Što da očekujemo od tebe u budućnosti? Imaš više medijske pažnje od nekih koji se pisanjem bave od 2. svj. rata na ovamo.

Najbolje je da nitko ništa od mene ne očekuje, jer su stvari koje očekujem sam od sebe prilično prizemne. I sebične, evo, priznajem. Očekujem od sebe da ću pisati isključivo kada imam nešto bitno za reći, da ću raditi sporo i strpljivo, pokušati guštati u svakoj rečenici. Ne pišem pod svaku cijenu i ne žurim. Mislim da jedino tako imam malu šansu u budućnosti (opet) stvoriti nešto dobro i vrijedno, a do toga mi je stalo. Tako sam si postavio stvari. Vidiš, meni medijske pažnje stvarno nije nedostajalo, a htio sam se kloniti toga, majke mi. Ne znam hoće li ovo itko povjerovati, ali meni to ne odgovara. Te stvari uzimaju vremena, a ja često mislim kako bih radije bio negdje drugdje. Na kraju krajeva, znaš i sam, pisanje je samotnjački, anoniman posao, uzima vremena. K’vragu, da mi takvo što savršeno ne odgovara, ne bih o’šo u humanistiku. Dakle, javni nastupi mi nisu mili, samo sada shvaćam da imaju smisla i u međuvremenu sam ih valjda naučio odrađivati nešto bolje. E sad, kako to mlad i posve anoniman autor uopće dođe do medijske pažnje? Stvar vidim samo iznutra, pa je ovo subjektivno i na prvu. Dobro je ako imaš tekst koji je drukčiji i na kojem si radio koliko god si znao i mogao. Važno je imati dobrog urednika, ili barem kompetentno drugo mišljenje, i volje u nedogled prerađivati slabe dijelove, čupati višak iz teksta, ego ostaviti postrani u toj fazi. Povoljno za vidljivost je objaviti kod renomiranog izdavača. Kako god da okreneš, kvalitetne knjige objavljene kao samizdati ili kod malih nakladnika imaju mnogo teži put. Dobro je ako zaredaju pozitivne kritike. Čitatelji kojima nisi poznat rezoniraju na to. Još i više ako legne nekakva nagrada ili uži izbor. Nevjerojatno je bitno ako krenu pozitivne reakcije od usta do usta, preporuke. Knjižnice i čitateljski klubovi, koji su se u virtualnom i analognom svijetu pojavili zadnjih godina, tu mogu odraditi veliku stvar. Biti vidljiv na internetu, s mjerom, također može biti korisno. Nakon što je ČMZ izašla, uzeo sam si dva dana i s prijateljem postavio cijeli site u WordPressu. Ako se ljudima svidi knjiga, možda će ih zanimati pozadina priče i dodatni sadržaji. Važno je komunicirati i s ljudima i s medijima, ne odbijati nastup ako te se lijepo pozove. Ali najvažnije od svega – jednostavno imati sreće. S tim da nju ne čekaš s čipsom pred telkom. Mislim da ništa ne ide bez šljakerskog pristupa.

Ako nemaš svoju temu, a suđeno ti je da napišeš tekst, nema šanse da ti se neće upaliti lampica tijekom intenzivnog čitanja literature od koje goriš

Kažu da ti je urednik vratio prvi nacrt romana i rekao da je loš. To je obično trenutak u kojemu većina sebi kaže Vidi, imaš zdrave ruke, bit će za tebe posla, mani se pisanja!

Što tebe razlikuje od takve većine?

E, da znaš kako mi je roleta pala na oči!

Kaže Kruno Lokotar – Čuj, ovo ti nije baš nešto. Ne bih ja to. Živcira me, jako je zagušeno, ne teče radnja, sav si našpanan i krut. Driblaš, driblaš, a nikako da zabiješ gol. A čime se ti još baviš u životu?

I ja glumim da mi je svejedno, otpijem gutljaj piva, razgovaram o tricama i kučinama još par minuta i odem kući. Nije bilo lako. U to sam vrijeme već dvije godine radio na tekstu i, što je još mnogo bitnije, u njemu se radilo o meni vrlo intimnim i važnim stvarima. Mislio sam, ako nisi u stanju o tome pisati dobro, mani se ćorava posla. Racionalno ponašanje bi bilo da sve to ne shvatim osobno, samo što nitko još nije točno objasnio kako to točno ide. Ako ti je stalo do pisanja, tekst je tvoje meso. Što je najgore, i ja sam shvaćao da s romanom nešto ne štima, da ne pogađa onako kako sam htio. Nisam pronašao pravi pripovjedački glas i jednostavno sam previše odlazio u širinu. Nije bilo dovoljno fokusirano. Nisam namjeravao odustati, ali, iskreno, nisam znao ni kako dalje.

Sreća pa je urednik uzeo taj rukopis još jednom, pročitao ga do kraja, vidio o čemu se zapravo radi. Rekao mi je da mu se ipak čini kao rukopis s potencijalom i da pristaje, uređivat će knjigu. Ja jedva dočekao. Ali čekalo nas je još puno posla. Našli smo važno rješenje za više boljki mog teksta, a to je redukcija. Skratio sam tekst za više od trideset posto, čupao van i neke dijelove koji su mi bili doista dragi, sve sa svrhom da u prvi plan izađe ono bitno, narativ. A da se polako izblenda – autor.

Ljudi bi pisali, ali često ne znaju o čemu. Prsti svrbe, miogeloza se taloži duž leđa, ali ideja nikako da bljesne. Pokušajmo objasniti kako za pisanje nije nužno da te iza ćoška pukne epska priča. Ili ipak jest? Gdje si ti iskopao svoje motive i to čak nekoliko njih?

Nisam siguran da sam prava osoba za ovo pitanje. Kod ČMZ-a mi taj dio nije bio problem, te su teme sa mnom od djetinjstva. A danas mi se čini i da nikada neću pisati o nečemu što ionako dugotrajno ne prežvakavam i što od mene u tom smislu ne zahtijeva nekakav izlet izvan zone ugode, barem malo odvažnosti. U skladu s tim, rekao bih da je prva faza u traženju teme introspekcija. Treba si postaviti pitanje koje su to priče, iskustva ili prizori koji u nama nešto pomaknu i postaviti si pitanje zbog čega bi to moglo biti tako. Pukne i epska i intimna priča, ali ne dođe iza ćoška. Dođe iznutra.  Samo, nismo svi jednako skloni kopanju. Ne pada mi na pamet progovarati iz pozicije autoriteta, možda je ovo potpuna budalaština, ali čini mi se da se tome može doskočiti drugim oblikom introspekcije. Ako ti se ne da kopati po vlastitoj prtljazi, kopaj po svom senzibilitetu spram drugih tekstova. Postoji nekakav samo tvoj osobni skriveni razlog zašto primjerice jače reagiraš na tekstove jednog autora, stila, tematike od tekstova drugog autora, stila, tematike. I kreneš dublje tim putem. Ako nemaš svoju temu, a suđeno ti je da napišeš tekst, nema šanse da ti se neće upaliti lampica tijekom intenzivnog čitanja literature od koje goriš. Prije nego krenem raditi, napišem samome sebi tekst o budućoj priči. To je moj intimni dokument od dvije ili tri kartice kojega nikome ne bih pokazao. U njemu deklariram što preciznije kakvu priču želim ispričati, što želim da ona čini meni i nekom imaginarnom čitatelju, koja je njezina temeljna emocija i temeljna dinamika. Jednostavnije rečeno, zašto mi je uopće toliko stalo da je napišem. Kad već idem u posao od nekoliko tisuća sati, dobro je da se te stvari znaju. A tom se tekstu vraćam svaki puta kada zapnem i ne znam dalje.

Zbog korištenja dijalekta ČMZ je autentičan, vjerujemo mu. Kajkavski je tu, no nije pretjeran, ne opterećuje čitatelja, dapače zbog njega je roman zavodljivo pikantan. To je još jedan sklizak teren kod pisanja na kojemu si ti našao pravu mjeru.

Danas taj kajkavski spominju kao nekakvu dodanu vrijednost romana, pa ispada kao da je to nekakva moja pametna strategija. Činjenica je da nisam mogao drukčije. Kako pisati o ljudima koji žive u Međimurju, a govore kao likovi iz ranih hrvatskih sapunica? Pa ne ide to. Veliki je izazov bio upotrijebiti kajkavski tako da se barem djelomično razriješi nekakve asocijacije na prizemni humor, na skeč. On je u mojoj priči trebao iskočiti upravo kada ispliva patologija, smrt, krivnja, bilo koja druga ozbiljna emocija. Nemaš pojma koliko mi je drago da je to naišlo na pozitivnu recepciju i izvan kajkavskog područja. Trebalo ga je dozirati, da ne bude prenapadan, a još sam uredio i tako da kajkavskoga na početku romana ima vrlo malo, pa se količina prema kraju povećava. Ali nekakve druge kalkulacije nije bilo. Da se razumijemo, nije se to svima svidjelo. Na kraju krajeva, ima čitatelja kojima se uopće ne sviđa moj stil, bode ih u oči i pokoja psovka i uplitanje drugih substandardnih varijeteta. To je legitiman stav, ali ja ipak ne namjeravam drukčije pisati. Veseli me što vidim da nisam jedini koji to tako shvaća. Pazi, ja predajem na Katedri za standardni hrvatski jezik, prvi sam koji će braniti autonomiju i važnost standarda, kao nacionalne i civilizacijske činjenice. No, ako nam je do sreće u književnoj produkciji, valja pisati živim hrvatskim jezikom, a standardni jezik je samo jedan njegov vid.

Često se dogodi da u rukama imam provjereno veliko književno djelo, a ja odustajem nakon tridesete stranice jer me nije ponijelo

Kako kod tebe izgleda proces pisanja? Pišeš li svaki dan od-do ili pišeš kad imaš vremena. Čekaš li inspiraciju? Imaš li omiljeno doba dana za pisanje? Jedan moj frend kaže da, kad mu dođe, na sred ceste pali sva četiri žmigavca, vadi mobitel i kucka bilješke.

Prije sam imao privilegiju posložiti si radni dan tako da stignem obaviti sve vezano za faks i da nađem tri do četiri sata dnevno za pisanje. Vikendom se znalo zalomiti i po osam do deset sati. Dođu faze kad je gužva na poslu, pa ništa ne pišem i po mjesec dana. Ali princip je bio raditi redovito, ako je ikako moguće svaki dan. Sada imam kćer od godinu i pol, pa sam prešao u nekakav gerilski modus. Prije nisam sjedao za laptop ako nisam imao barem sat i pol mira pred sobom. Sada rokam i kad nađem petnaest minuta, jednom rukom čistim govance, drugom tipkam. Prije isključivo u tišini ili sa svojom playlistom, sada mi društvo prave Pocoyo, Maša i Medvjed.

Najradije pišem rano ujutro, ali ne biram. Dobre su i kasne večeri, tada je društveno prihvatljivo to raditi uz čašu vina. Ipak, trudim se ići spavati u pristojno doba. Nikad ne znaš kad će se mali paketić sreće probuditi i htjeti usred noći slagati kockice.

Inspiraciju nemam običaj čekati. Po nju se ide toljagom, kao što je to netko rekao. Ima naravno dana, tjedana i mjeseci kada nikako da krene nešto dobro. To frustrira. Ali kad je tako, ne odustajem, nego ostanem blizu teksta. Raspisujem, raspisujem, doć’ će maca na vratanca.

Tvog prijatelja potpuno razumijem, a veseli me i što ne tipka u vožnji. Nevjerojatnu količinu dobrih ideja u rješenja dobijem u vožnji, a još više u razgovoru s ljudima. Čini se da mi se u nekoj fazi pisanje prelije iz one prostorno i vremenski fiksirane djelatnosti u sve ostalo što radim.

Ne valja biti ni rob svog teksta. To prerađivanje međutim ne vidim kao neko ukrašavanje, bildanje teksta. Za mene tek tada počinje pravo pisanje, kada iz materijala izvlačim nešto što ima šansu postati književnošću.

Vlada uvjerenje kako visoko obrazovani pisci pate od nedostatka emocija. Kao… Pišu tehnički točno, no bez apetita. I opet imao tebe kao primjer, tu si zabludu olako prelomio preko koljena. Koliko ti je naobrazba pomogla u pisanju?

Nemam dobar pregled, ali znam da postoje i brojni visoko obrazovani pisci koji pišu s puno strasti i emocije. S druge strane, moje obrazovanje doduše jest filološko, ali ja sam jezikoslovac. Ne bavim se književnošću znanstveno. I neprestano upadam u situacije gdje mi se netko nabaci s imenom bitnog djela ili autora, a ja nikad čuo. Čitam puno, ali čitanju pristupam jako sebično. Čitam samo ono što me pali. Često se dogodi da u rukama imam provjereno veliko književno djelo, a ja odustajem nakon tridesete stranice jer me nije ponijelo. Eto, jedna od mojih mračnih tajni.

U moje pisanje su se sasvim sigurno ugradili svi tekstovi koje sam ikada pročitao, i to na načine kojih nisam ni svjestan. Čitanje je ključno u jednakoj mjeri kao i osobno iskustvo. Čitanjem si blizu jeziku, a čime gradiš taj most nego jezikom? Međutim, koliko god čitanje bilo esencijalno za pisca, čvrsto vjerujem da samo načitanost jednostavno nije dovoljna. Uzmimo samo narativne forme. Moja je baka bila sjajan pripovjedač, sa samo nekoliko razreda osnovne. I, osim toga, ako želimo književnost koja je doista ljudska, trebaju nam glasovi i priče neobrazovanih, nepismenih, prestarih, premladih, obrtnika, poljoprivrednika, ribara, beskućnika i nezaposlenih jednako koliko nam trebaju i priče sveučilišnih profesora.

Autori se često muče s gledištem. Pokušavaju prvo pa treće lice, odvaguju koji je pristup uvjerljiviji. Jesi li ti imao sličnih eksperimentiranja ili si odmah znao kako ćeš ispripovijedati priču?

Imao sam takvih eksperimentiranja i još uvijek ih imam. Nikad nisam potpuno siguran. Zato pokušavam jedno te isto poglavlje raspisati i u prvom i u trećem licu, pa onda promatram što mi bolje funkcionira. Čini se da trenutno više naginjem pisanju iz prvog lica. To dobrim dijelom proizlazi iz jedne metode kojom se koristim da bih se približio likovima. Zamislim da sjedi ispred mene, pa njega ili nju pitam sve što me zanima i to zapisujem. Tko je, odakle dolazi, što želi u životu, čega se boji i čemu se nada. Budući da njegove ili njezine odgovore zapisujem tako kako ih čujem, već se iz toga rađaju fragmenti koji su u ich-formi.
Trenutno je u fokusu javnosti tvoj spisateljski rad, no bio si i uspješan sportaš. Kao reprezentativac u karateu osvajač si svjetskih i europskih odličja. Nedavno sam na Facebooku poručio nekim davežima neka me zaobiđu jer ću u suprotnom u svom idućem romanu njihovim imenima nazvati serijske ubojice. Ti si tu u prednosti; možeš takvima ponuditi ili da ih smjestiš u roman kao devijante ili da ih jednostavno prebiješ.

Dobro si im poručio. A koliko ima daveža ovih dana, možda bolje da planiraš neku trilogiju. Društvene mreže tome pogoduju. Sjede ti ljudi doma u pidžamama, pijuckaju kavu i seru po svijetu da bi preživjeli normalni do podneva. Naiđem povremeno na ružne komentare o sebi, ali ne reagiram nikako, čudno je to, kao da me se uopće ne tiču.

Općenito nemam energije predugo zamjerati ljudima. U cijeloj svojoj biografiji imam dva ljudska bića kojima sam zauvijek zatvorio vrata. Ali nekako mi ne pada na pamet gaziti po njima u tekstu. Prije bih po sebi.

Maštam povremeno o nekom fizičkom nasilju, posebno u ova predizborna vremena. Ali, ne bi vjerovao, u kontaktnim sportovima zapravo ima manje ekscesima sklonih likova nego što se misli. Osobito u vrhunskom sportu. Žive ljudi za neki viši cilj.

Mladi pisci po svršetku pisanja pobjedonosno slave trenutak okončanja, a ti si jednom lijepo objasnio da stavljanjem posljednje točke na rukopis posao tek počinje. Kako to izgleda u tvom slučaju? Kad sebi kažeš da je dosta?

Ja sam na kraju prve verzije rukopisa očajan. Ništa mi ne valja, pa se hoćeš-nećeš moram vratiti i prerađivati. Ima dijelova u ČMZ-u koji su prerađivani i po deset puta, a bit će ih i u novom romanu. Rekao mi je urednik da je dobro imati sposobnost čitati vlastiti tekst kao da si sam svoj neprijatelj. I tu se puno stvari iskristalizira. Nažalost, dosta kažem ne u trenutku kada sam potpuno zadovoljan, nego u trenutku kada sam bespomoćan i kada si priznam da doista ne znam bolje. Ne valja biti ni rob svog teksta. To prerađivanje međutim ne vidim kao neko ukrašavanje, bildanje teksta. Za mene tek tada počinje pravo pisanje, kada iz materijala izvlačim nešto što ima šansu postati književnošću. Tu ima i dosta redukcije, ali je to uvijek i pronalaženje stilistički sretnijih rješenja. Ni to nije ukrašavanje, to je samo gnječenje jezika ne bi li bolje prionuo onome što sam zamislio.

Eto, sad i ja kažem da je dosta. Hvala ti na odvojenom vremenu. Neću te za kraj pitati pišeš li što trenutno jer znam da pišeš odgovore na ova pitanja. No ispred redakcije i čitatelja Književnosti uživo molim te da nam poručiš kako smo genijalni, pa da s tim zaključimo naš razgovor.  

Sjajni ste. Vaša genijalnost je nemjerljiva. Vi ste tristo posto face. Nebo nas je razmazilo kad nam je vas poslalo. Ajde sad ozbiljno. Radite stvar koja je korisna i vrijedna, i koja komunicira u nekoliko različitih smjerova. Otvoreni ste nadregionalno, otvoreni ste žanrovski i poetički heterogenim pristupima i afirmiranim i neafirmiranim autorima podjednako. U Hrvatskoj postoji niz književno-kulturnih platformi, neke od njih imaju bogatu tradiciju, pa i kult. Ali vi ste u prilici relativizirati nekoliko autohtonih dogmi, a jedna od njih je nekakvo nepisano načelo, praktički imperativ avangardnosti književne prakse. ‘Ajmo.

Bome. Fala ti, Kristiane.

Razgovarao: Zoran Žmirić

Ilustracija: Zlatko Kraljić

Razgovor je dostupan i u jesenskom broju časopisa Književnost uživo