Arhiva kategorije: Proza

Blago Vukadin: TV panorama

Prije doručka, kad nikomu od većine poštenih ljudi nije do gledanja televizije, na austrijskom drugom programu emitiraju uživo slike s raznih jezera i planina popraćene ugodnom klasičnom muzikom – nije naporno za gledati, slušati je još prijatnije, a slike prirode su prekrasne. Iz najboljih mogućih perspektiva prikazuju se u to doba bijeli skijaški tereni, utabane staze za pješake ili vruće plaže na hladnim jezerima – ovisno o godišnjem dobu. Moj mlađi brat, doduše, nikada nije na odmoru – ako i uhvati nekoliko dana slobodno on ode do Novigrada gdje se s društvom napije ili maksimalno do Mandina Sela, na Kovačušinu pitu u Tominoj konobi – no redovito putuje i u spomenuta brda i na jezera, ali nikada na odmor nego u pravilu poslom.
Prošle godine, kad je zima bila izuzetno gadna i očajno hladna, zapalo ga je da mora otići na jedan planinski vrh, iznad 2000 metara, popraviti nekakve uređaje za mjerenje brzine vjetra. Da ima išta u glavi nazvao bi mene, ja bih mu rekao da je „vitar jak“, zapisali bi nešto u izvještaj i to bi bilo to. Ali nije Marinko takav!
Probudio se u tri ujutro, popio kavu na brzinu, iznad pidžame navukao debele hlače i suknene čarape, na glavu nabio kapuljaču dok se auto ne ugrije, četkicom za zube oprao krmelje ispod očiju, a pastom za brijanje namazao zube, opsovao nešto gadno i sjetio se potom da djeca spavaju pa se mamuran šutke zaputio u planinu.
Je li usput sreo srne, vukove, medvjede ili ono tibetsko govedo velikih rogova, ne zna ni on pa mi to nije ni mogao ispričati, ali veli da je cesta bila čista, da je brzo stigao na lice mjesta, izvadio komad leda iznad senzora za mjerenje brzine vjetra i tako ga otkočio. Da je mene pitao odmah bih mu rekao o čemu se radi pa je mogao poslati nekog drugog, ali kao što rekoh on mene nikad ne zove kad treba nešto uraditi.
Budući da je u roku od nekoliko minuta završio posao, popio je poluzamrznuto pivo koje mu je od pretprošlog ljeta ostalo u gepeku i baš je planirao krenuti nizbrdo kad je osjetio pritisak u mjehuru i zauzeo poziciju pored auta, da mu se ne smrznu oni dijelovi tijela koje ženska čeljad voli u punom sjaju i veličini.
Kad je baš bio u sredini – dakle u onom trenutku u kojem nema šanse prekinuti mokrenje – zazvonio je mobilni telefon u desnom džepu njegove pidžame pa se namučio da ga izvadi, ispustio vjetrove koji nisu bili moćni poput bure na vrhu spomenute planine, ali zato puno bučniji, otresao zadnje kapi mokraće i spremio mušku opremu u toplo i sigurno, te se nakon sedamnaestog zvonjenja, kratko prije ukjučivanja automatske sekretarice za ostavljanje poruka, konačno javio nervoznom sugovorniku na drugom kraju nepostojeće žice:
– Ja sam. Ko je? Šta je?
Javio mu je se ženski glas glavne urednice jutarnje TV-Panorame:
– Molim Vas da prestanete mokriti direktno u kameru. Cijela Austrija gleda kako i čime Vi obavljate nuždu.
– Već je kasno, gotov sam. I ovaj senzor Vam sad radi – odgovorio je Marinko, spustio slušalicu i zaputio se u auto.
Dok se spuštao nizbrdo opet su ga nazvali iz državne televizije i zahvalili mu jer su tog jutra postigli rekord u gledanosti, prije svega zahvaljujući ženskoj populaciji u životnoj dobi između pedeset i osamdeset godina.
Nakon toga nazvali su i mene i zamolili me da drugoga jutra ja odem popraviti nekakav odašiljač na nekom drugom brdu u nadi da će na taj način i mlađe žene privući na svoj kanal, ali ja nisam imao vremena pa tako nije bilo ništa od moga putovanja u Alpe prije izlaska zimskog sunca. Ja sam im također napomenuo da takve poslove preuzimam isključivo tijekom ljeta, no ne znam jesu li me razumjeli.

Fotografija: Thomas Peter

Nenad Veličković: Preokreći se, sine

Preokreći se, sine. Slabom sam te opremom na pogrešan put uputio. Pravda, jednakost, sloboda – krupne riječi zveckaju kao praporci na ludinoj kapi. Preokreći se, postani jedan od njih. Pristupi im. Upiši se. Učlani se. Partije su ovdje jedina perspektivna preduzeća. Priđi im ponizno, poljubi ruku s pečatnjakom, sagni se da te pomiluju. Primi njihov jezik, palacaj u klupku.
Preokreći se, sine. Moli se na glas i smiči u tišini. Gazi slabe kao da plešeš tvist. Govori kao janje, čini kao vuk. Imaj tvrdo srce za meke duše. Kuni se u domovinu s dlanom na šlajpeku. Napuni usta demokratijom kao duhanom za žvakanje, stani pred narod kao pred pljuvaonicu. Nosi odijelo kao dres, kravatu kao zastavu, okiti rever značkom kao karanfilom. Budi jedan od njih. Otvori račun u njihovoj banci sperme.
Preokreći se, sine. Mudro šuti, neka vođa govori u tvoje ime. Misli njegovom glavom. Kad onijemiš, pjevaj himnu. Hvali post punim ustima. Bolje snob nego rob. Liži domaće. Budi jegulja u zakonu. Imaj mozak od plastelina. Puštaj nokte. Šilji laktove. Naoružaj se pljuvačkom. Kradi u samodbrani.
Preokreći se, sine. Zaboravi Bokača, Daviča, Rablea, Zolu, Kiša, Kafku, Mana, ne pali knjige, popišaj se na njih. Udavi Antigonu u urinu. Zatomi Toma Sojera, samo budale svjedoče protiv jačih. Prepusti Đepeta utrobi kita. Neka ishlapi Hlapić. Opali kvrgu Kvržici. Zadavi Pipi čarapom. Sahrani Matildu u kolicima. Ne cmizdri za Nemečekom. Iskaki se na Kekeca. U rošu s Gavrošem. Utuci Korčagina. Kukutni Sokrata. Pometi Prometeja. Budi Karagmazov. Drekula. KraljeviČmarko. Alibaraba. Fukarađoz.
Preokreći se, sine. Hvali gospoda, slijedi Darvinove zakone. U raj se ulazi kroz upravne odbore. Od izborne nema bolje platne liste. Za šta si dizao ruku kao čovjek, sada diži nogu kao pas. Miriši njihovim mirisom. Prilagodi korak njihovim stopama. Vjenčaj se po njihovim obredima. Budi modul njihove memorije. Napuni sačmaricu krvnim zrncima. Plači pametno. Laj na komandu.
Ili idi odavde, i ne okreći se, sine.

Fotografija preuzeta sa Spiritual Minded Magazine

Miloš Petronijević: Pasji život

Odavna je to vreme, kao nepostojanja ga se tek sećam, ostalo iza mene, kada sam obilazio tezge i ljudske noge na pijaci i s drugim štencima lunjao iza buregdžinice i kioska s pljeskavicama.
Čini mi se da je i tada nosio nekakav kačket, valjda me je pomilovao, i mašući repom zapristao sam iza njega, radoznao, do iza varoši, gde me je uzeo u ruke i poneo do šupe kraj građevine, gde sam ostao, vezan, i izrastao u kera i čuvara.
Sećanje, s kojim život počinje, bila je bol na vratu, ožiljak, frapantna jara s nebesa i zaustavljeno vreme u enormnoj žeđi, iskrivljeni kolac s lancem, i fantastično kapljanje česme kraj mešalice, namalo od mene; ostala je slika sablasne nemoći misli, i izvrnute šerpice, koju sam prosuo, nerazumno se igrajući, prethodno.
Život je dan, što traje, kretanje zvezda je tako usmereno, i tek je ponekad onako kako hoćemo. Retki doživljaji izdvajali su trenutke, kao kad sam se dva puta prejeo i dembelišući zaključio da je glad, kao permanentno stanje, ostala iza mene. Trpljenje je osnovni smisao čekanja – čekanja na izlazak sunca i dolazak vlasnika, na parče hleba i svežu vodu, blagoslovenu; čekanje jutra kada ću otići u daljine, terati kera i biti slobodan.
Jednom je i Ona prošla, riđodlaka, mirisala je i pre no što se na obzorju proplanka pojavila, na san, i nagradu, na radost koju sam čekao. Kerovi su ovijali za njom, i upirao sam sa sve četiri, grebao, otimao od lanca, lomeći kolac, i zaletao se kroz japiju i blokove, da podavim sitnuriju oko nje, da se probijem na čelo i udenem ga, i rascvetam se kao što niko nije. Ostao sam zapetljan u bodljikavu žicu, cvileći.
San je tek varka – „Izdržati još malo i biće bolje“ – opčinjava nas, i daje nam snagu da idemo dalje. Nikada nam ne može sve potaman biti. U danu koji je prolazio, kotrljao sam kamenčiće po prašini, i kiše i vetrovi odnosili su očekivanje radosnog jutra u kojem ću se probuditi na nekom drugom mestu.
Postajao sam drhtaviji, zimogrožljiviji. Češanje o dasku umirivalo je svrab, ali su mi kraste prokrvavile. Kroz izmaglicu sam sve manje nazirao proplanke i bregove s šumom, u koju neću kročiti. Jedno bedro sam pomalo vukao, od kada me je ono šutnuo nogom. Bilo je to kada sam postao strvina.
Pojavila se jedne noći, stajala preda mnom, spram punom mesecu, kao oličenje onoga što bi trebalo da bude. Njene mirne, bistre, prostrane oči sjale su razumevanjem i blagošću nedohvatnih tajni. Prolazila je, posle, noću, poljanom, kao san, i šapat, u kojem je sva bol ništa. Znao sam da će sve biti u redu, da su to samo ljudi i da nije uvek sve tako. U jednom jutru van vremena, s navučenim rukavicama, vlasnik me je odvezao. Sedeo sam kraj bureta, lenjo mrdajući repom, i nisam imao kud da idem.

Florian Hajdu: … Laja

U daljini do sunca bi se moglo doći. Patrljci šume akacija, posle seče, talasasto iznikli, zelenim uzburkanim, titrajućim bezukusnim morem, kao pučinom, razvučenim kao testo na stolu za povijaču, ukazuju maštovitu, nesigurnu putanju kojim se može, do, čak onamo stići. Čuju se duboko iznutra, odnutra, svekoliki zóv, pój, húk drhtaj tonova skladnih kao da su listovi dirke, tanke grane žice, a kosi zraci koji se premeštaju, na njima sviraju kao Rahmanjinov kada je u glavi komponovao. To je u meni, mojim očima, ušima, glavi…
Mirno je. Raznobojne, rodne, formne ptice ubrzano skakuću, uzleću, pikiraju, svađaju se ili se igraju. Plenovi im beže, zaklanjaju, sve liči na dijagram kao kod aparata za merenje života ili prestanka.
Između dve zgrade, paralelno sagrađene u razmaku deset metara, sa metarskim zidovima od naboja i nabijene zemlje, sedim na jeftinoj ne baš stabilnoj, plastičnoj stolici. Oko i pored mene su isečeni debeli kanadskotopolski balvani i sklepane daske za što i neudobno sedenje, koji neumitno jako prirodno deluju sa kameleonskim bojama za vreme i doba godišnje. Preko stola je izbledeli plastični rupičasti stolnjak koji imitira nečiji nepoznati narodni vez, a neznano koliko dugo se bori sa prirodom za opstanak. Na ivicama su rese različitih dužina neke i odpale. Za lepši izgled potrebovao bi jednog resara, ali pošto je udomljen, na balvanima, trpi snama dáće i nedaće.
Ispijajući čaj od nečega što sam na pólju skupio iz čaše Leonardo rasparenog, nekog, nečijeg servisa, sto sam onomad na buvljaku kupio, zbog poštovanja i divljenja Da-u, ne u mojoj zemlji, koju tada nisam ni imao, razmišljam kako nema i nije bilo komaraca…
Nije bilo ni muzike, festivala, kamernog udvaranja, ićanja i pićanja, džonivokeroziranja, dušu na mile vetrove i butine ostavljanja, uranjanja i ponovo iz Raja izlaženja, ni vremena ni doba godišnjega ni vode ni disanja… samo lája od Csokija.

Igor Večerina: Autogol

Živjeli smo u onoj najzajebanijoj varijanti: Ni u gradu, ni na selu. Naše malo “mjesto” nalazi se iza prvog zavoja poslije table “Rijeka”. U stvari zadnje mjesto prije table “Rijeka”. To su oni što se nešto kurče da su gradska djeca. Oni i ne govore čakavski. Tako su nas uglavnom kritizirali. Gradska su nas djeca opet gledala odozgo, kao one iza brda. Bili smo četvorka. Zvonko je bio najstariji i previše je htio vladati pa smo ga s vremenom odjebali. Ostali smo ona najgora varijanta – trica. Dva protiv jednog. Uvijek je jedan u banani. Najgora ekipa na najgorem mjestu. Sve pretpostavke da se razvijemo u ono što nam je ideal – u protivnike svega i uvijek. Uz sve ove karakteristike, mi smo još bili i prva ulica u kvartu. Od nas se počinjalo – na nama se završavalo. Doduše, u onoj debeloj Spomen knjizi našeg mjesta spominju se tek možda naši rođaci.
Imali smo potok; imali smo tri brda, od kojih jedno pravo; imali smo i prugu i izlaz na more, između brda. Nije da je Mississippi ali teče, nije da je Orijent expres ali se čuje. Uvijek smo dolazili, ma gdje trebali doći, s nekih čudnih strana. More smo vidjeli s balkona, ali smo do njega trebali pješačiti nekih 45 min. kozjim putevima između brda. Vraćali smo se ipak zaobilazno, koliko se već tko snašao: motori, autostopovi… Na prugu smo, na tračnice, postavljali čavle koje bi vagoni sprešali u prave male mačeve koji su, nabijeni na štap, postajali prava, ubojita koplja. Pod taj vlak su se lude babe i bacale pa smo ponekad bili i prvi očevici. Nemalo su te slike utjecale na naše snove. Na živote? Sjećam se da je stari naručio Stojadina. Bio je među prvima u mjestu. Već sam se svima pohvalio da stiže, kad su starcima javili da nisu upali u prvu turu narudžbi nego moraju čekati jer su N.N.- ovi na Silvestrovo kamenovali cijelu pošiljku Stojadina pa su isti vraćeni u Kragujevac na popravak.
Ne znam kako nitko od nas nije završio na arhitekturi jer kućice smo gradili baš svuda: od šikara, mostova, vrhova brda do, ipak najbizarnije nam kućice – na vrh kuće. Točno nasuprot moje kuće bila je neka vrsta montažne kuće. U njoj je živjela neka Mađarica koja je svake godine dolazila u drugo doba. Došla bi k mojoj mami i objašnjavala kako je baš to doba godine njoj idealno za provesti ovdje. Tog je kolovoza otišla nekako na brzinu. Fiki, Piro i ja već smo bili odjebali Zvonka. Na jednom od kupanja ful nas je sprdao pred svojima iz razreda i zakleli smo da ga, ni po koju cijenu više nećemo. Dosta. Nekako je bilo logično da netko od nas zauzme to njegovo šefovsko mjesto, ali nekako se nitko nije gurao. Nije se o tome, jednostavno više govorilo. Našli smo se kod mene u dvorištu i ustanovili da je teta Izolda stvarno otišla. Imala je ta baraka neku magiju. Bila je stvarno baraka, montažna brvnara usred šikare, a opet, imala je nešto fino. Ušli smo kroz prozor. Na guranje. Sve smo prekopali. U to doba o sexu se nije govorilo. Povremeno bi Fiki došao s idejom da se igramo doktora. Mama mu je bila doktorica pa valjda zato. Ipak, zanimali su nas samo pimpeki. Natezali bi kožice, do boli i zamatali ih u gaze koje je Fiki i donio. Taj bi pimpek bio spreman za akciju. Dok je Fiki stručno obrađivao mog velikana, Piro je pronašao teta Izoldine čipkaste tange. U plastičnu kutiju Cedevite nagurali smo mekanu spužvu i navukli na nju gaćice. Lupalo nam je u glavama, jednom po jednom. Na neku foru, uopće se nismo sramili pričati kako nam je. No, dosadilo nam je. Naša vila imala je poljski wc iza kuće. Bio je napravljen od jelovih dasaka. Klimav. To je bilo dovoljno da provjerimo koliko je zaista klimav. Bio je jako klimav i ubzo se srušio. Zaključili smo da to baš i nije neka građevina pa smo od tih dasaka krenuli graditi svoju kućicu. Bili smo se već dobro ispraksirali. Pogled nam je uvijek bio važan. Skužili smo da kuća ima ravan krov, a ima i dimnjak s antenom. Daske smo prebacili na krov i ubrzo je naša kuća na kući bila spremna. Taj naš uspjeh, ta superiornost – pa napravili smo bolju kuću na krovu kuće nego što je ona sama.
Dobro smo se zabavili i otišli doma. Baš kao i svaki put. Ništa loše nismo napravili. Barem smo mislili. Drugi dan čuli smo sirene i našli se kod mene.Bolje reći kod moje mame. Pod krilom. Čuvala nas je od naše prve sirene dok smo gledali kako murija rastura našu kuću na toj baraci i odnosi dasku na kojoj smo napisali – KUĆA. Uzeli su otiske, naše otiske koji su iz dana u dan rasli.
Narednih smo dana pričali o konjima, o psima, o tome kako bi si trebali nabaviti takve kompanjone i trčati po livadama. Znali smo da smo srali. Onih par pasa što smo ih bili kućama dovukli, tjedan dva hranile su mame, a onda bi ih tate noću odvezale s lanca da se ne pate.
Ja sam bio nestao na par dana. Nešto sam bio zabrijao s onim pederčićima iz razreda. Bilo je oko jedan u noći kad su na moj blindirani prozor zakucali.Moja je kuća bila prva u mjestu ili zadnja, a moj prozor prvi, ovaj put zadnji na redu. Bio je i Zvonko i to za volanom škode i s cigarom u zubima. Izgledao je kao Kvaka s predzadnje iz Modre laste.
– Ajde diž se, idemo – šapnuo je Fiki.
– Ma kamo? Šta ste pop… – nisam dalje pitao. Navukao sam traperice i zakoračio na prozor. Sjetio sam se kutije Chesterfielda iza knjiga na polici i vratio se po njih. Činilo se da smo ovaj put kompletni. I sigurni. Ma bili smo ful ekipa. Zvonko je odmah oderao po gasu. Nismo znali kuda idemo, ni zašto, ali se točno kužilo kako to radimo. Sigurno i zajebano. Škoda je isto zajebana s tim zadnjim pogonom. Već na zavoju na izlazu iz sela lagano nas je zanijelo. Počeli smo pizditi. Piro je htio voziti i govorio je da je bolji jer mu je stari mehaničar. Doduše na brodu ali i brod ima zadnji pogon. I ja sam htio, ali čim sam to rekao usro sam se. Znali smo da ne smijemo u grad pa smo pičili po selima. Počeli smo vrištati ko ludi. Neka predplodna sperma nam je pukla u glavu, neki adrenalin kog ne pamtim ni iz kakve kasnije droge ili alkohola. Tek sam onda, kad je Fiki počeo inzistirati da vozi, a Zvonko se sve slabije opirao, skužio da je smrad, Zvonko, ustvari maznuo ključeve Fikijevom starom jutros kad je došao po njega za na more i kasnije ga uspio nagovoriti da se idemo voziti. – I Zvonko ima starog – pomislio sam. Valjda me je skužio što mislim. Okrenuo se i počeo vrištat na mene: “Šta si se kurac usro. Nismo ni trebali doć po tebe… Fiki je vrisnuo: Paziiii! Kurac. Bili smo u lunaparku. Vrtjeli smo se valjda satima. Tako je barem izgledalo. Prvi šut je bio gadan, a onda smo se odbijali i urlali.
Stalo je. Šta sad?
– Bježmo, rekao je Zvonko i već bio vani. Tek smo onda skužili da je Fiki sav u krvi. Smrad Zvonko je zbrisao. Fiki je bio u šoku. Svi smo bili, a posebno kad je Fiki iz usta ispljunuo tri zuba. Izvukli smo se iz dobro rasturene Škode. Susjedi iz okolnih kuća su počeli paliti svjetla. Imali smo, preko livada i potoka jedno pet kilometara do doma. Jurili smo kao ludi. Ni sam ne znam kako, ali za nevjerojatno kratko vrijeme bili smo pred mojom kućom.
Šta sad? – Ništa – kaže Fiki – reći ću da sam pao na pločicama u WC- u. Bilo nam je najlakše ne komentirati. Zbrisali smo doma.
Ujutro je policija zvala Fikijevog starog i probudila ga. Bila je nedjelja.
– Gospodine, gdje ste bili noćas?
– Gdje i sada, u krevetu – odgovorio je i ne znajući tko ga zajebava rano ujutro.
– A vaš auto, gdje vam je auto?
E onda se probudio. – Pred kućom. Tu malo niže.
I tako je policija došla kod Fikijevih već za koju minutu. Stari je ušao u kupaonu. Fiki je, luđak, valjda facom namazao pločice. Ušli su u njegovu sobu i izvukli ga iz potpuno krvavih plahti. Tresao se, a stara se skučila između njega i starog. Svi su se tresli. Svako na svoj način. Poslije je stari trebao prijaviti maloljetnog sina, a to baš nije bilo popularno, a uz to, mali je bio dobrano sjeban: bez tri zuba i s devet šavova na usnici. Mada su svi znali, barem slutili da Fiki nije bio sam, nikad nije priznao. Zvonka smo sad stvarno odjebali. Dugo sam mislio da ni mi drugi nismo bili baš najbolji. No nisam baš imao vremena za razmišljanje. Tek dva dana kasnije došao sam Fikiju u posjet i u njegovoj sobi smo šaptali o svemu. Nije bio ljut na mene i to mi je puno značilo. Te su mu večeri, malom, išokiranom nećaku, u posjet došli barba i teta. Malo su popričali s njim, ne spominjući tragediju, po nalogu mame, naravno. Onda su otišli s njegovim starcima u dnevni boravak malo to prostudirati i vidjeti da li bi Fiki možda trebao kakvu stručnu pomoć. Da se ne zna.
U Fikijevoj sobi, u Fikijevoj glavi, u nekom zajebanom dijelu te glave nešto se jako zajebano tada dogodilo. Barba je bio zaboravio ključeve od svog Stojadina na Fikijevom pisaćem stolu. Fiki se obukao i onako zašiven iskrao iz kuće. Upalio je Stojadina i vozio se. Starci i barbe i tete su se zapili do kasna pa dugo nisu ni kužili da ga nema. On se vozio nekih sat vremena, a onda se sjetio. Zvonkov stari uvijek ostavlja ključeve od svog Opela u bravi jer zaključava garažu. No, prozor je otvoren, barem ljeti. Ušao je u garažu, tiho otvorio vrata, izgurao Vektru, ne paleći motor i tek na nizbrici zaverglao. Znao je kud ide. Znao je i kako i zašto. Sam. Došao je do iznad Bakra. Do provalije. Dvadesetak metara ispod bilo je nogometno igralište trećeligaša čiji je direktor bio Zvonkov stari. Izašao je iz direktorovog auta, spustio ručnu i izgurao ga na travnjak na kom je pionir Zvonko prošle nedjelje igrao na mjestu beka. Upisao se u strijelce. Autogolom.

Fotografija: Zoran Žmirić

Kristina Posilović: O umijeću jahanja

Jedan je čovjek glas, dvoje su ljudi promjena. Jedna lasta ne čini priču kratkom, u Berlinu čaj piju na tašte, neki je čovjek pojeo proljeće.
Bijeli aluminijski okviri, sedamdeset centimetara širine i metar i osamdeset visine, ručka se može okrenuti u tri smjera; gore, dolje i desno. Gredica zvana balkončić mramorna je i postavljena s unutarnje strane. Na narančastom su zidu dvije mrlje od gipsa koje nitko neće prebojiti jer se ne vide golim okom.
 
I.
Ne ide gore. Ni dolje. Vučem prema sebi. Ne ide. Guram prema van. Ne ide. Ni desno ne ide. Škljoc i stane. Ne pomiče se. Samo stane. Desnom rukom vrtim ručku, lijevom lupkam po okviru. Ne ide nikako. Zrak se uvukao u dvije rupice u ručki. Objema rukama primam okvir i tresem ga. Stoji na mjestu. Ne ide nikako. Grabim ručku i mrdam je, ali se zaglavila prema dolje. Puštam je. Desnom nogom pritišćem okvir s gornje strane, a lijevom se rukom pridržavam za zaglavljenu ručku. Sve stoji. Ne ide nikamo. Puštam ruke. Puštam noge.
Ma ne tako. Rukama ga izvuci iz ležišta.
Dižem se na prste i jagodicama lovim za rub gornje strane okvira. Ne ide. Skliznem i ostanem visjeti, jagodice popuštaju, a noktima se držim da ne padnem. Dobro da ih nisam odrezala.
Pusti se. Pusti se i probaj ponovno.
Padam na pod, ali odmah ustajem. Gledam u nokte. Neki su pukli. Drugi krvare. Pljunem u dlanove i protrljam ih. Natežem ručku, guram je prema naprijed pa natrag. Ne ide. Nikako. Primičem glavu rupicama u ručki, no presitne su pa vidim samo svoj nos. I na nosu konja malenoga rasta. Oko 1.45 cm dužine mi skače po vrhu nosa pa počinjem kihati. Otpuhujem ga s nosa. Neeeeee, odbija se od zidova.
Kraljica Nefertiti imala je velik nos i vozila je konjsku zapregu koju je njezin otac Juja, zapovjednik bojnih kola, donio u Amarnu. Nije sigurno je li se njezin suprug, faraon koji joj je, po nekim svjedočanstvima, bio sestrična, vozio u njima. Mogu li dvije odrasle osobe stati u kola koja su upregnuta malim konjem? Vjerojatno da ako su niskoga rasta.
Nije to važno. Prestani misliti. Probaj ponovno. To sam ja, tvoj Thumbelin. Otpuhala si me s druge strane. Poslušaj me pa ćeš uspjeti. Ajde, probaj ponovno.
Puhnem u desni dlan za sreću. S njega poleti listić mente koji se zalijepi za staklo. Rukama obavijam okvir i potpuno se naslanjam na njega. Možda će ga znoj otvoriti. Stojim tako nekoliko sekundi. Mirna sam. Čujem svoje udahe kako se uvlače u rupice na ručki. I tu ostaju. Nikud ne idu. Na svijetu živi šezdeset milijuna konja i nijedan od njih nije moj.
Ne tako. Tako neće ići. Možda je najbolje da odustaneš.
Hetiti su bili preveliki ljudi za premale konje. Konja se prvo treba promatrati i nikada ga se ne smije uzjahati prije nego što ga se nauči stajati mirno. Ksenofontovo umijeće jahanja nije per (i) hippikēs jer hipiji ne jašu, njih jašu bez uzda.
Pusti sad to. Tako neće ići.
Skačem i lupam rukama po okviru. Trgam ručku koja ne se ne miče. Vojnik ne pita koga će zajahati. On jaše i jaše malenoga konja sve do Berlina gdje uzima pauzu za ispijanje čaja od mente. Konja veže za stablo. Na stablo slijeću dvije laste. Okrenu se jedna prema drugoj i ona malo veća proguta drugu, malo manju.
Prestani misliti. To sam ja, tvoj Thumbelin. Ajde, prestani.
Nefertitin muž bi zadigao haljinu pri vožnji u konjskoj zaprezi. Podižem rub spavaćice, stanem na desnu nogu i zagledam se u list mente na staklu. Grci su stalno nešto pisali pa se poslije nikome nije dalo ništa dopisivati jer su oni sve već rekli. Gledanje u sunce ne šteti očima, ali ni ne pomaže smirivanju konja zavezanoga za stablo. Lasta slijeće konju na vrat, spušta mu se po grivi do usta, sve do ždrijela i trbuha. Trojanskom lastom su Hetiti ušli u Egipat.
Daj prestani misliti. Boljet će te glava. Prestani misliti.
Čajem od mente Grci su smirivali živce kad su ih Egipćani zajahali pa su im Grci za osvetu poubijali sve malene konje. Na svijetu živi šezdeset milijuna konja, ali nijedan od njih nije moj.
 
II.
Brže, brže to izvucite. Nemamo puno vremena. Vidite da krvari. Nikada nisam vidio ovoliku glavu. Brže, rekao sam, brže, sve je više i više stakla u njezinoj glavi.
Nisam do kraja pročitala priču. Kako završava?
Dajte mi gazu. Moramo zaustaviti krvarenje. Nije mi samo jasno otkud ovo silno staklo.
Neću imati vremena ako brzo ne odem. Zašto im treba toliko dugo. Pa to je samo nekoliko komadića sjećanja u mojoj glavi.
Ručnik mi dodajte. Neće biti dosta gaza. Što da radimo? Ne prestaje krvariti. Svi su šavovi pukli. Ne možemo riskirati s novima. Pritisnite joj ručnik na glavu. Možda zaustavimo krvarenje. Lako ćemo staklo poslije izvaditi.
Požurite se, nisam pročitala priču do kraja. Neću stići. Što je bilo s Nefertiti i konjem?
Ovo je sve gore. Ne staje, a i stakla je sve više. Najbolje da ju pustimo. Što kažete?
Nemojte me puštati. Ne još. Ali požurite se da stignem pročitati što je bilo s Nefertiti i konjem. Požurite se, sve je više sjećanja.
Ma najbolje da je pustimo. Vidite da joj ne možemo pomoći. Stakla je sve više, glava joj se ne raspoznaje, a iz ušiju joj stalno izlijeću nove laste. Nemamo dovoljno gaza da pokrije sve rupe na njezinom tijelu.
Zašto me puštate? Još mi samo malo pritisnite glavu. Možda ugušimo sjećanja.
Ne dirajte nas. Odite sada. Pustite nas na miru. Otiđite. Jebala vas vaša kratka priča.
 
III.
Malo mi se vrti. Gegam se i teško dišem. Kao da su mi leđa aluminijski okvir za koji su privezana dva mrtva konja. Moram prijeći svega dvadesetak centimetara do postolja gdje ću se odmoriti. Ne mogu gledati u stranu, samo ravno jer se pri pokušaju pomicanja tijela poskliznem i padnem, a ne mogu ustati jer sam glatka.
Malo mi se vrti. Još deset centimetara i bit ću doma. Ometaju me laste koje mi se zabijaju u leđa i zbog kojih posrćem nekoliko puta. Ona najdosadnija stalno viče: Dajte mi kavu i cigarete! Vratila se po mene, kaže, nedostaje je još jedna osoba u priči.
Molila bih vas da mi se pridružite na šalici čaja. Ja ne pijem čaj, ali sam se zadužila kod Grka za novu vrećicu, posebno spremljenu za vas.
Još pet centimetara i bit ću doma. Još samo kad bi prestala govoriti. Vrti mi se od njenoga cik cikanja. Što je s vašim konjem?
Ah, pokazalo se da nije bio konj, nego kobila.
Još samo centimetar i doma sam. Teška su mi aluminijska leđa i puno se znojim. Valjda se neću poskliznuti na balkončiću. Evo,… tu sam, vidim odavde da sam stigla. Samo da ispustim zrak iz rupica i doma sam. Fijuuuuuu, škljoc. Sjela sam u utore jer sam potpuno mokra od znoja.
Sad kada ste se napokon smjestila molila bih vas da pođete sa mnom na šalicu čaja.
Brdo konjskih kostura, izgrižena kopita od napasnih lasta i njihovih statista koje su preplavile grad. Sada konačno gledam u stranu. Ali gdje je proljeće? Ne volim putovati po zimi.
Čovjek koji je pojeo proljeće, per (i) hippik
Što da vam kažem, nije mi lako, svi me prozivaju da sam pojeo proljeće. Nikako da im objasnim da nisam namjerno. Nefertiti me zamolila da joj pomognem oko izbora božanstva pa sam od predugoga buljenja u sunce naglo ogladnio. Bilo mi je žao pojesti njezinu kobilu pa sam na brzinu dohvatio proljeće koje je čuvala ispod nubijske perike.
Na svijetu živi šezdeset milijuna konja, a nijedan nije moj. Napokon sam doma, jedan listić mente zalijepio mi se za staklo pa me smiruje. Njemačka je vojska u rat ušla s 514 tisuća konja od kojih nijedan, ali baš nijedan nije bio moj. Predugo gledanje u božanstvo može oštetiti vid. A i priču.
Prestani već jednom pisati tu priču i dođi na čaj. Nikud ti neće pobjeći. Priča, ne čaj.

Slika: Canaletto, Bečka Španjolska škola jahanja

Đurđa Mihić-Čivić: Ples sivoga goluba

Nebo je bilo bijelo, mliječno, zgusnuto, a maglica treperavog zraka se šuljala između starih zidova pa preko usijalih krovova automobila i preko privezanih barčica spajala s mutnim morem u kojem su hrabro plivali cipli. Na leđima sam osjetila škakljanje znoja koji se oslobodio iz moje kože, a sunce me štipalo po obrazima pa se preko grudi upijalo u trbuh i onda se okomilo na moje noge koje su se olovno vukle preko vulkanskog asfalta do gorućeg kamena. Zakoračila sam na Korzo koje je lebdjelo u fatamorgani i sudarala se s ostalim nesretnicima koji su bježali na desnu stranu gdje je sjena nudila onu blagoslovljenu mrvu olakšanja, a razum me pitao kako je moguće da sam devetnaestog srpnja došla u grad u podne; onaj izudarani dio tijela koji je gorio ljutio se na mene, a to predbacivanje samoj sebi izrodilo je neki prkos koji me lagao da sam baš htjela osjetiti pakao za kojim ću žudjeti zimi. Pogledala sam rijetke goste koji su sjedili na terasama pod ogromnim suncobranima, a po lijevoj strani Korza, tamo gdje je neumoljivo žarilo, laganim korakom šetala se starija dama pod dražesnim čipkastim kišobrančićem, dok su ljudi na terasi vukli rukave na ramena, brisali potoke s čela, trzali nogama i onako rumeni od nemilog ognja oblizivali su sladoled koji se svemirskom brzinom pretvarao u kašu. Na ulazu u banku dotaknula me nečija vlažna, ljepljiva, blijeda ruka i otjerala me u sam kut vrata, a osjećaj mučnine smirio se tek kada sam ušla. To! Klima! Svježina boje jorgovana, milovanje umjetnog povjetarca i poljupci ohlađenog metala na stolicama. A u redu ispred mene samo jedna osoba. Uvijek ih je bilo bar pet i sada kada meni odgovara da dugo čekam red, već se pojavio moj broj, a ja još nisam dovoljno odahnula. Ma dobro, novac! “Hvala Vam najljepša i doviđenja!” Djelatnica u banci ljubazno se nasmiješila i već se zagledala u starca koji je dolazio. Iz oaze mramornog pulta zakoračila sam u plazmu kovačeve peći na brački kamen koji je tamo, malo dalje, vibrirao i micao se u blještavilu pa vraćao suncu dodir u svjetlucanju svojih bora. Pasja žega! Novi spas bio bi bijeg u robnu kuću, no u tom mi je trenutku stigla poruka na mobitelu. “Ej, draga! Gdje si?” “Nasred Korza…” Dok sam pisala poruku, uzmicala sam prema robnoj kući. Mobitel se opet oglasio: “Ajme super! Evo ja kod Mc’Donaldsa. Hoćemo popiti jednu kavicu?” Čitala sam retke na ekranu s nevjericom i odgovorila: “Što na ovom paklu?” “Ajde nemoj biti kukavica, dolazi i ništa te ne pitam.” “Ok…” Ne znam zašto sam pristala jer sam se već pokajala. Zbogom, hladovino, odoh ja jačati živce. Moja susjeda već se zavalila u sjenu suncobrana i dok sam išla prema njoj, gledala sam je kako povlači nogavice hlača sve do koljena. “Vesela sveska” je počela pričati dok sam se ja još provlačila između stolova. Svi su već bili na moru, a ovo malo ljudi koji su uzdisali odljepljujući robu s tijela spadali su, vjerojatno, u onaj mali broj koji je morao raditi pa su iskoristili prazne urede da izađu malo van i obave kupovinu u koju obično idu nakon posla. Tu i tamo nailazili su i mladi turisti u japankama i s ruksacima na leđima. Sunce i more! Zato su i došli u “Lijepu našu” pa su se hrabro suočili sa Zvizdanom smijući mu se u lice. A nas dvije lude, u sjeni suncobrana, ogovarale smo same sebe! Kavu sa šlagom i macchiato te dvije velike čaše vode s ledom platile smo odmah kako bismo ionako besposlenom konobaru dopustile da se i dalje hladi u klimatiziranoj unutrašnjosti. Ispod kose me lokva vrele vode tjerala da se raščupam, a izvor među grudima uporno sam brisala crvenom majicom. Susjeda mi je rekla da mora do bankomata, da je pričekam jer ona će začas! Sada me još ostavila samu da se praćakam u vlastitom znoju kao riba u brodetu. Lijepi sivi golub na čijem se vratu sjajilo ljubičasto blago, kljucao je pored mojih nogu videći ono što ja nisam vidjela. Mrvice! Kao da mi je dao neki važan znak, natjerao me da se zagledam u ta divna stvorenja koja ima svaki grad, koja u svakom gradu prate čovjeka, koja u svakom gradu netko hrani, koja svakom gradu daju posebnu draž i to još od vremena pretpotopnog Noe pa do dana današnjega. A evo, ja sam tek danas postala svjesna tih divnih ptica kojima je čovjek najbolji prijatelj. Njihova je mudrost i sposobnost da se prilagode čudesna pa od pamtivijeka prate ljude jer znaju da tamo gdje ima ljudi, ima i ostataka hrane. I njima dosta. Divlji, samostalni i skromni, a opet privrženi i postojani. Gledala sam kako tapkaju pored stolova, sivi, bijeli, šareni sa smeđim flekama, tamni, svi odreda obučeni u svileno ruho koje se zlatilo, prelijevalo i sjajilo na njihovom vratu. Stalno mi se činilo da će ih netko zgaziti, ali oni su se spretno izmicali velikim tabanima, muvali se lijevo, desno, naprijed, nazad… I uza sve to vrludanje neumorno su kljucali po kamenu pronalazeći ostatke, mrvice koje su njima bile dovoljna gozba. Jedan ljepotan s dva crna pera na leđima počeo se vrtjeti plešući nekoliko krugova lijevo pa nekoliko krugova desno, zaljubljen u samoga sebe, pokušavao se umiliti nekoj nježnoj golubici. No, dodirnuo je moje srce (umjesto njezino) svojom ljepotom, gracioznošću, ljupkošću u kojoj su po zraku lepršale boje pa se kamen zarumenio od njegovih nožica, a zrak se razmaknuo da prsne u zlatno-zelenoj, orošenoj, sivoj, kraljevski ljubičastoj pa modroj i crno-bijeloj, sve dok se nije zaustavio i bez odmora nastavio kljucati kao da je cijeli život bio tako pognute glavice prema podu, a još do maločas je plesao sambu uz zvuke brojnih auspuha. Nastavila sam gledati to neumorno vrzmanje malih tijela, poneko lepršanje, kimanje glavicama, tapkanje po usijanom kamenu i ljupki ples pokojeg Don Juana. Bijeli je snažno zamahnuo krilima i rasjekao mutni zrak, a to je, valjda, bio znak cijelom jatu pa se u trenu podigoše, svjesni da imaju moć da nestanu kad požele, a ja sam ih poljubila zjenicama, mahnula im srcem i zapamtila ih dušom. Susjeda se s velikim osmjehom vratila s bankomata jer sada je i njezin novčanik bio pun, baš kao i moj nakon odlaska iz banke, a nevidljive strune kipućeg kamena ispraćale su naše korake, spremne da dočekaju novi par nogu pa još jedan, drugi, treći… Naravno, dočekat će opet i moje stope, ali neki drugi dan i neko drugo podne!

Fotografija: Biba Dunić