Arhiva kategorije: Proza

Boris B. Hrovat: Čistilište

1.

Bruno Huntington iznenada osjeti snažno probadanje u očnim jabučicama. Bijaše to neobičan bol, koji nikada prije nije osjetio. Gotovo da se slab tračak njegove svijesti pokoleba, i on opet utone u neproničnu i bezvremensku tminu. Ali onda, upali se svjetlost iza poluodškrinutih vrata, nezadrživo, poput neke mliječne tekućine ispuni šupljinu između nedostatna praga i donje prečke tih istih dvokrilnih i vrlo teških vratiju, te potom jurne prema njemu začas silno obuzevši njegovo biće. Bol se ponavljla: u nekoliko navrata žestoko ga je stegla, tako da se posve bespomoćno koprcao, tresući se u svojoj kolijevci od kamenja i crvene prašine. Kad se konačno primirio, vidio je kako se golema vrata, smještena na nepoznatu zidu njemu nasuprot, polako otvaraju, puštajući da ga svjetlost zabliješti i prožme. Više nije ćutio bol, odijeljenu, nečovječnu i samosvojnu: ne, osjetila su primala prve, svježe, nevine dojmove, i Bruno Huntington je ponovo – mučnim i sporim procesom – sticao svijet o zasebnosti svoga postojanja.

Činilo se kao da svjetlost stiže odozgo, ali njezin izvor nije bio jasno raspoznatljiv. Prostoriju, koja se ukazala kad su se vrata sasvim rastvorila, Bruno prispodobi s klinikom, ali se odmah stade pitati zašto je to učinio. Svakako, postojali su instrumenti: uglačani čelični skalpeli, pincete, hvataljke, igle. Sve je stajalo nepomično i sjajno, uredno raspoređeno u staklenim ormarićima duž zidova, koji su opet bili obloženi bijelim pločicama od jednostavne keramike. Potom operacijski stol, raspremljen, s bijelim, koso navučenim prekrivačem na sebi, kao da nekoga očekuje, s usmjerivim reflektorima tek nevisoko ponad svoje jarke bjeline, nadohvat ruci imaginarna liječnika – zapravo, potpuno izlišno, jer je ona svenazočna, raspršena, strana svjetlost odasvud sjala. Ležeći u predvorju, sad već nepomičan, Bruno se pitao da li je pacijent, promatrač, ili liječnik? Prošlost, pomisli, da, prošlost, i grčevitost koja je dotad izobličavala tijelo, stade pomalo jenjavati.

Htio je otvoriti oči. Pronađe da su mu kapci čvrsto slijepljeni. Napregne se, ali, umjesto učinka, oćuti samo nekoliko slanih i mlačnih kapi, koje prostrujaše njegovim licem i zaustaviše se na orublju usana. Lizne. Krv, krv, pomisli gotovo s nekim čudnovatim uživanjem. Rastegne usta u grimasu koja bi se u nekoj drugoj prilici bila smatrana osmijehom, i pokuša pomaknuti ruku. Ruka mu je bila položena uz bok; on je s lakoćom digne, te dlanom prekrije oči. Njegov pokušaj bijaše uspješan preko svakog očekivanja. Ona se svjetlost naglo smrači, i Bruno još nekoliko trenutaka ležašemirno u tome položaju, odmarajući se od prethodnog naprezanja. S uživanjem je otkrio da je prikazanje kliničke odaje netragom iščezlo. Umjesto toga, u lagodnoj polutmini titrale su tek mnogobrojne blage boje. One nisu stvarale nijedan lik, koji bi se mogao ma s čime prispodobiti, ili ma kako nazvati. Bruno je znao da će u slijedećem pokušaju podići oteščale kapke, i ugledati svijet, ali svejedno nije osjećao znatiželje, pa nije ni žurio. Radije je polagano prstima otirao oči, u koje se uvukao pijesak, nošen olujom, te izazvao zapaljenje. Napokon stade odmicati ruku i pripuštati tako sve više svjetlosti, kako bi se oči prilagodile. Svjetlost se zaista doimala mnogo prirodnije nego prije. Pričeka još časak, zadovoljan svrsishodnošću i postupnošću svojih radnji, a onda naglo otvori oba oka.

Ležao je na leđima, tek s malim, jedva primjetnim otklonom prema desnome boku, tako da mu se okolina nije odmah ukazala u cijelosti, već samo djelomično, i to prilično škrto. Oštri bridovi stvari, koje je sunce, nisko nad obzorom, činilo da izgledaju kao da zadiru jedne u druge, te oblaci zakovitlani oko nepoznate osi – bilo je prvo što je primijetio. Sjetio se onda malopređanjih zbivanja, i odlučio biti metodičnim. Dakle, visoke, uspravne tvorbe crveno – sive boje i oštrih, nepravilnih rubova – bijahu stijene, porazbaane svuda naokolo. Strmina ga je užasavala, i on se pridignu malo na bok, te ugleda beskonačnu ravan sačinjenu od pijeska boje pečene opeke i oskudnih grmičaka požutjele spržene trave, pustinju koja je zaobilazila i okruživala osamljene stijene, pružajući se od obzora do obzora. Beznadno!, iznenada pomisli, i potaknut time, sjedne.

Nije mogao ustanoviti da li je jutro ili večer, i to ga je nekoliko trenutaka zbunjivalo, a potom se okrene. Nešto izdignutu nad ostalim tlom, i ponešto drugačije boje – vidio je dugu prašnu liniju ceste. Savršeno ravna protezala se vrlo daleko; nije znao radi li se o varci treperava zraka, ili zaista negdje na izmaku doglednosti zavija i nestaje u stjenjkaku. Gledao je u tome smjeru, i rekao bezglasno samome sebi: »Odande sam stigao.« Međutim, nešto je sasvim drugo iznenada privuklo svu pažnju Brune Huntingtona – činjenica koja je bila uistinu vrlo neobična, te je tako zasluživala izuzetnu pozornost. Cesta je, naime, nestajala, snižavala se do nivoa tla i gubila se u razornome pijesku, i to u neposrednoj blizini mjesta gdje se Bruno tada nalazio. Nije bilo moguće dalje slijediti njezin trag, jednostavno je prestajala povezivati čovjeka s prošlošću i podrijetlom, ulijevati osjećaj veze i kakve – takve sigurnosti, istodobno prepuštajući ga samome sebi i ne dovodeći ga nikamo: jer mjesto, gdje se Bruno nalazio, i gdje je cesta svršavala – ni po čemu nije bio izuzetno. Pustinja je naokolo pružala oku na ogled stotine i tisuće neobično sličnih mjesta, čija bi brojnost mogla zavesti i poznavaoca u bludnju i očaj. Drgačije rečeno, pustinja je bila vrlo jednolična, i opet beskonačno, ali vrlo rafinirano, raznolika. Nije imala određena ishodišta, i nije joj se mogao raspoznati kraj; svaka je njezina točka, potom, sličila bezbrojnim drugim točkama, a sve su zajedno činile, da je i njezino središte bilo neodredivo – posvuda i nigdje. Časak bi se pritajila, bila skoro beživotna i pretvorno mirna, potom bi se pijesak užario, a stijene oglasile zvukom prsnuća kamena i survavanja ubojitih lavina; zrak bi započeo svoj lelujavi ples, dižući se s goruće površine sve do oblaka, tvoreći vjetar, koji bi opet skupio snage da uzvitla pijesak i ubojitim naletima smrvi i prekrije svaki odveć drzovit izazov. Položaj Brune Huntingtona, dakle, mogao se smatrati beznadnim.

On međutim, osvježen slabim jutarnjim povjetarcem, opipa unutarnje džepove svoga kaputa.

Nije dugo tražio; iz lijevog džepa, smještenog negdje u nivou srca, izvuče krupan svežanj zelenkasto – sivih banknota. Sve je prošlo bez iznenađenja, gotovo makinalno: Brunini prsti, vješti tome poslu, brzo prebrojiše novac, da bi ga potom, nekom uvježbanom gestom, koja se očito u prošlosti bila mnogo puta opetovala, vratili na njegovo prijašnje mjesto. Besmisleno, pomisli Huntington, ali ne dopusti da se to primijeti u sustavnosti njegovih kretnji. Sve je bilo na svome mjestu. On ustade, malo zatetura, ali se odmah povrati, i polako pođe prema prevrnutim kolima.

Bila su to sasvim prosta kola, od one vrste uobičajene u tome kraju. Što se moglo dogoditi, pitao se Bruno, hvatajući se već sasvim trijezno za osovinu prednjih točkova, nevješto obrađeni komad obla drveta, koji je sad neprirodno stršao u zrak. Sve su sprege i uzde bile raskinute; konja nije bilo u blizini. Jedini točak, koji je još bio na svome mjestu, premda neznatno iskrivljen, veliki drveni kolut s mnoštvom rezbarenih žbica, malo se uz cvilež pokrenuo, kad ga je Bruno dotakao. Njemu se učini taj zvuk ugodnim: bio je artificijelan, razbijao je usijani muk pustinje, onaj nepodnošljivi zuj praznine, a ujedno ga je podsjećao i na daleko, prošlo postojanje drugih ljudi. Obišao je kola: zaista, stranice su bile vrlo grubo tesane, te su, onako napola slomljene, kloparale pri svakom doticaju, ili naletu nejakog vjetra. S druge strane, patetično ispruženih ruku, i lica uronjena u sipki pijesak, on pronađe g. Herreru, mrtva, prignječena nesretno nagnutim dijelom prevrnutih kola. Nešto se krvi bilo usirilo na tijelu tog kartaškog varalice i Brunina ortaka, ostatak je upilo tlo.

Bruno je gajio čudnovatu averziju spram doticanja mrtvaca: uvijek mu se činilo, da će se njihova hladna tjelesa, pod njegovim prstima, raspati u prah. Bila je to fobična primisao, koje se nije mogao osloboditi niti dok je izvlačio teško tijelo g. Herrere. Pokazalo se, međutim, da je g. Herrera, premda neosporno mrtav, ipak neobično kompaktan, štoviše, ukočenih udova. Bruno je žurio da tijelo tog pretilog iz zdepastog, oniskog šezdesetogodišnjaka, zavije u pokrivač (koji je pronašao u kolima), te što prije ukloni iz svog vidokruga. U tu svrhu otkine jednu pogodnu dasku s kola, i započne kopati. Pijesak je bio vrlo nepostojan, i stalno se zarušavao. Tijekom tog posla, čudio se manjkavosti vlastitih misli, i posvemašnjem izostanku osjećaja.

Razvedrilo se, a sunce je visoko odskočilo, kada je završio taj posao, mučen drhtavicom od umora i žeđi. Donio je, konačno, nekoliko krupnih kamena, i na taj način obilježio grob g. Herrere. Osušenih usana sklonio se u hlad, oslonio leđima o stranicu kola, i džepnim nožićem stao urezivati u onu istu daščicu kojom je kopao – znak križa i ime pokojnika.

Kad je ustao, da bi na grob odnio, i ondsje pričvrstio daščicu s križem i imenom, opazio je u kolima, sasvim u kutu, odbačenu staklenu bocu. Uspio je posrkati posljednje preostale kapi vrele tekućine. Potom je dovršio svoje djelo, te – stojeći postrance – nekoliko časaka pozorno sve motrio, spreman inače da pođe prema jugu. (Orijentirao se prema suncu, i ustanovio je da cesta stiže sa sjevera).

Pločica je odavala, da u grobu leži – tragično preminuli u trideset i petoj godini života – dr Bruno Huntington, putnik.

2.

Bruno je bio snažne stature, i lako bi podnio dvodnevni hod pustinjom do skloništa, u kojem se namjeravao pritajiti sve dok se afera s novcem, stečenim na prijevaru od izvjesnih lakovjernih provincijalaca tijekom jedne jedine kartaške večeri u gostionici daleka i zabačena mjesta, sve dok se ta afera, dakle, malo ne stiša, a možda i zaboravi, samo da ga nije tako morila žeđ koja se preobražavala u čudnovatu iscrpljenost i klonulost, pojačane još otvaranjem rana, koje je njegovom tijelu zadao način života, koji je vodio posljednjih desetak godina. Odavno je, stoga, izgubio radost i radoznalost sličnu nadi, osobine svojstvene mladome čovjeku – ostali su mu samo navika i strah.

Vjerovao je da će se skloniti u opskurne ruševine napuštena grada u neposrednoj blizini stjenovita brda, kojim se prije pedesetak godina bludjeli očajni bradati ljudi, prebirući prašinu, u uglavnom bezuspješnoj potrazi za zlatom. Gotovo nitko nije ništa iznašao, i, poslije problematične zlatne, ugasila se naskoro i životna žila toga grada. Njegove ruševine odavna već nitko nije pohodio, a polagano ih je i izjedalo vrijeme, kao što ih je prekrivao pustinjski pijesak. Ali ondje je bilo vode, govorili su Bruni, i on se sada odlučio tim glasinama poslužiti.

Hodajući, nastojao je u krinkama sumračja raspoznati slike svoje prošlosti. Rodio se u Londonu, u obitelji koja je življela točno na razmeđu onoga, što Englezi posprdno nazivaju svojom ordirnarnom građanskom klasom, i onoga, što aristokrati te iste nacije zovu svojim eksluzivnim i teško pristupačnim, ali zato u mnogom pogledu izvrsnim – Society. Njegov se otac obogatio bankarstvom, ali se potom preobrazio u savršena gentlemana, prestavši se zanimati ma čime, osim Ascot Gold Cup-om, Derby-jem u Epsomu, povremenom korespodencijom s »Times-om« (rubrika »Pisma čitalaca«), te premijernim izvedbama dramskih komada g. Oscara Wilde-a, zbog kojih je bio u stanju čak i oteti se svojem dostojanstvenom mrtvilu, i otputovati čak u Paris. Brunina majka, opet, sićušna, ženica mutnih, sanjarskih očiju, na svaki je mogući način nastojala ukinuti sadašnjost, i uvijek iznova proživljavati svoju čudnu (no sretniju) prošlost. Kuća u Curzon Streetu nije mogla zadovoljiti talijansku contessu: pozornice, koje su bile svjedokom burnih zbivanja iz njezine prošlosti, nosile su drevnija i strasnija imena. Tako je gdjekad, ali vrlo rijetko, pričala Bruni o Tarantu, o sunčanoj palači u Sieni, o mostovima ponad Arna, koji protječe Firenzom. Međutim, s nekog razloga nikad nije putovala u Italiju, premda ju je neumoljivo razdirala nostalgična čežnja. Bruno je sada shvaćao; u ono se doba, međutim, osjećao odbačenim i napuštenim. Nijednoj klasi nije u cijelosti pripadao, nijednoj naciji, i nijednom društvu; lutao je od jednog do drugog, i svagdje bio smatran suvišnim, ili nametljivim. Vlastitim roditeljima bio je jedina vezivna spona, koju su oboje osjećali poput nametnute uzde, koja sputava. Bili su ljubezni, i hladni. Udaljili su sina u intenrat, a potom u Oxford. U svojoj dvadeset i petoj godini, Bruno Huntington je odbranio svoju doktorsku tezu. Gosp. Arthur Huntington, Brunin otac, mlako je ispružio svoju žilavu staračku ruku, promrmljao »čestitam, čestitam«, i otišao u Bijou Theatre na senzacionalnu premijeru »Salomé« Oscara Wilde-a. Poslije predstave, pušeći cigaru u svome klubu, čuo je da se u Sjedinjenim Državama mogu povoljno nabaviti izvanredni konji, te je sutradan ponudio svome sinu jedno kratko putovanje preko oceana, (jer ionako nije znao što bi ubuduće s njime uradio). Bruno je prihvatio. Doplovivši u SAD, istoga je časa napustio svoga ne osobito zapanjena oca, i otputovao na jug. U St. Louisu je usavršio svoju tehniku kartaških prijevara, te se potom neprekidno kretao uzduž meksičke granice, boraveći čas u jednoj, čas u drugoj državi, no nikada ma u kojem većem gradu. Tajio je ime i podrijetlo, no s vremenom je postao poznat viđenjem i djelom. Udružio se s Hereerom i počinio nečuvene drskosti, sve vrijeme izvrgavajući zapravo ruglu bankarski poziv svoga oca.

Konačno, međutim, pošto je tako vješto izveo najveću svoju prijevaru, i domogao se upravo nevjerojatne svote novca, Bruno se iznenada našao uspred teškoća samotnika i bjegunca. Naizmjence bijaše jezikom doticao svoje oteklo i bolno nepce, te ispucale i zakrvavljene usne, nastojeći ih bar malo ovlažiti. Prepustio se sinoć – neoprezno, nevoljko bijaše prinuđen priznati – opijenom i oduševljenom starome Herreri, misleći da će ovaj, kao i obično u takvim prigodama, njihovu zapregu dovesti tek do kakva pusta imanja, gdje bi se u stočarskoj kolibi pritajili dan-dva, ili možda, s nešto više drskosti, do susjedna mjesta, gdje bi opet najčešće – zbog redovite pojave susjedske netrpeljivosti – bivali sigurnima. Ali, Herrera, kome se nabrano čelo orosilo znojem, a oči žarile u tmini, ništa ne govoreći nagnao je konje u suludi galop prašljivom i kamenitom pustinjskom cestom bez cilja. Bruno je tada još neko vrijeme zurio u neprozirnu tamu, (samo je šum vjetra, sjećao se, dokazivao kretanje), a potom su njegova čula postupno otupjela, sve dok se i on sam nije svalio u slamu, otpio još malo žestoka pića, i zaspao. Neposredno prije sna bijaše ga obuzeo osjećaj ravnodušja i beznađa, te je to više želio što prije usnuti.

»Što je preostalo? Što je preostalo«?, pitao se Bruno, gazeći s naporom pijesak, koji je – s nadolaskom večeri – bivao sve zagasitiji. Zaista: krnji, grubi lukovi neke stijene podsjetili su ga samo na sive gotičke svodove oxonijskog univerziteta; isprekidani trazi zmije, koja je bočno gmizala pijeskom, podsjetili su ga samo na podni mozaik u onoj velebnoj kući, koju su nekad njegovi roditelji držali na selu. Kao dječak, tamo je provodio školske praznike; skriven za masivnim razbarenim vratima, slušao je mučne dijaloge oca i majke. Očev talijanski bio je grlen i soptav; kad je bio srdit, taj bi se nedostatak potencirao.

»Non posso più sopportare quello tuo bastardo!«, vikao je, »Un giorno l`ammazzerò!«1 Izletio je iz sobe, i krenuo prema Bruni, koji se privio uz baršunastu zavjesu. Međutim, samo ga bijaše odsutno pomilovao po kosi, i otišao.Držao je, da Bruno ne razumije taj jezik, jer ga nikada nije javno upotrebljavao. Majka se, obično, nakon takvih scena dugo ne bi pojavljivala. Iz njezine odaje, gdje je nepokretno ležala na neraspremljenoj postelji, čuo bi se jedino pucketav i piskav glas gramofona: »O dolci baci e languide carezze…«2 Tosca.

No nikakav se glas nije uspio izviti iz Brunina grla, premda je arija briljantno zasvjetlucala u njegovu sjećanju. Stravičan ga je umor obuzimao. Pao je na tlo, potom se još malo sklupčao, i prekrio kaputom, ne imajući više niti toliko snage da izabere mjesto zaklonjenije, i tako prikladnije za noćenje.

3.

Probudio se slijedećeg jutra, sretnom slučajnošću, već vrlo ranom zorom, tako da je još zatekao, i požudno oblizao, ono malo rose što se bilo nahvatalo o njegovom kožnom kaputu i okolnim travkama. Nije hodao ni sat po izlasku sunca, kad su započele halucinacije. Isprva su ta priviđenja bila sasvim obična – ustreptale površine bistrih plavičastih jezera, pretvorne vode, koje nisu dopuštale da im se Bruno (niti ikad bilo tko drugi) primakne ni za korak bliže, no što su to same odredile. Odmah bi se odmicale, neopisivom, nijemom besćutnošću, u sigurnu, staru razdaljinu.

Potom su se zujanje tišine, i kliktaji rijetkih ptica, koje su visoko kružile, sližno prometnuli u neku osebujnu glazbu. Bruno se trudio prepoznati temu. Odavna nije slušao prave muzike, odavna. Ipak, jasno se mogao razabrati zbuk prve violine, koja je pronosila melodiju, umnogostručenu i variranu, ali vječito nazočnu, u stotinama koncerata Antonija Vivaldija. Poslije podne, Bruno se – posrćući – ogledavao za čudesnom glazbeničkom kapelom, ali je nigdje nije mogao vidjeti.

Predveče, ugledao je smeđokosu ženu u jednostavnoj bijeloj odjeći, pravilnih crta lica i ukočena pogleda koji ga nije zamjećivao, već je bio upućen nekome daleko za leđima Brune Huntingtona. Zastao je časak, i pružio obje ruke prema toj prikazi, koju nije poznavao, premda su se njegove usnice stale jedva primjetno pomicati.

Ali žena se uznese nevisoko ponad sumračnoga obzorja, i nestane. U tome je smjeru Bruno ugledao obrise ruševina Zlatnoga Grada, koji je bio krunjen suncem na zalasku. Pokušao je požuriti, kako bi tamo stigao prije potpune tmine, no to mu nije osobito uspijevalo.

Gotovo da se predmeti više nisu razaznavali, kada je ušao u široku glavnu ulicu napuštenog mjesta. Vjetar, koji se spuštao s obližnjeg brda, tvorio je nezadržive kovitlace prašine. Tjeskobna zrnca uvlačila su se u oči i pod odjeću. Konačno, Bruno nazre jednokatnu zgradu s trijemom, drvenu kao i sve oko nje, bez vrata i s otkinutim prozorskim kapcima. Prišao je bliže, i pročitao izblijedjeli natpis, koji je nekada bio crven – GRAND HOTEL EUROPA. Kako bilo, da bi se dospjelo unutra, trebalo se uspeti uztri stepenice. Stupivši na treću, Bruno ugleda unutrašnjost prizemne dvorane. Dobro je poznavao tu vrstu građevina, i nije se iznenadio. »Salon«, šapne, »na katu su gostinske sobe…«

Istoga časa rezak bol u lijevoj nozi oduzeo mu je svijest, i on se s treskom strovalio potrbuške na crvotočinaste daske trijema.

Probudio se u neko neznano, neodredivo doba dana. Nije bilo ni spomena sinoćnjeg rumenila; umjesto toga, nebo je bilo zastrto oblacima koji su pripuštali samo raspršenu bijelu svjetlost, i sličili golemim zavjesama od muslina. Nije više mogao ustati i hodati: opipom pronađe, da mu je lijeva noga slomljena negdje oko potkoljenice. Vjetar se stišao, ali je Bruno osjećao vatrene proplamsaje vrućice. Od iscijepana rukava košulje sačinio je nešto nalik zavoju, te – podigavši nogavicu – obmotao povrijeđenu nogu time.

Puzao je paučinastim parketom salona. Čuo je mnogobrojne ženske glasove, ali nije mogao raspoznati što kažu, slušao je odjeke sudara biljarskih lopti, i kucaje palica, ali nije mogao vidjeti partnere u igri, čuo je pucketanje stakla, ali nije znao koji se ljudi bratime pićem, slušao je pianolu koja je automatski izvodila vječitu temu svoga kružnog uloška. Sve je postojalo, i trajalo postojana kao i uvijek, ali ništa od toga nije mogao dohvatiti rukom, ništa osim oštroga praha, koji se tijekom pedeset pustih godina nahvatao o podu, kojim je bauljao. Nijedna od sjena, koje su nastavale ovaj hotel nije obraćala ni najmanje pažnje na nj – i nijednu od tih sjena on nije mogao vidjeti, niti ma kako upozoriti na svoje prisustvo. Glasovi su podrhtavali, a što god bi kušao zahvatiti rukom, sve bi učinkovito izmicalo.

Hotelske sobe na katu, kamo je dospio poslije mnogih sati uzastopnih muka, i gotovo u težnji da pobjegne od one uzbibane svirepe gomile, još su uvijek nosile svoje mjedene brojeve pričvršćene iznad dovratka. Brunu je zapahnuo težak miris pljesnive praznine, ali je napokon pronašao tišinu. Samo je jednom čuo kikot bludnice, i opori glas čovjeka, koji se s njom zaključao u sobu, a potom je sve zamuknulo, te se činilo, da je i uzduh prožela neka ukočenost slična iščekivanju.

Posljednjom snagom, Bruno Huntington uđe u prostoriju koja se nalazila na kraju dugog hodnika, i zdravom nogom zalupi vrata za sobom. Udarac je potresao trošnu građevinu, višestruko njome odjekujući. Bruno se ogleda oko sebe. U sobi se nalazio prosti ležaj od sklepanih dasaka, bez uloška od slame, pisaći stol, izvrnuta stolica, i, konačno, ormarić priljubljen uza zid. Bio je to ured vlasnika hotela.

Osjetivši kolebljivo uzmicanje svijesti, Bruno ruku za jednim predmetom, kojeg je mogao opaziti u ormariću. Začudo, knjiga uvezana u finu kožu nije izmakla poput ostalih stvari. No Bruno ne dospije vidjeti njezina naslova – zajedno s njime, pala je i ona, rastvorivši se:

»Dante: PURGATORIO, canto VIII
Era già l`ora che volge ili disio
ai navicanti é ntenerisce il core
lo di c`han detto ai dolci amici addio;
che lo novo peregrin d’amore
punge, se ode squilla di lontano
cha paia ili giorno pianger che si more; …«3

Zagreb, ožujak – travanj 1980.

Bilješke:
1 »Non posso più sopportare quello tuo bastardo!
»Un giorno l`ammazzerò!«
»Ne mogu više podnijeti ono tvoje kopile!«…
»Jednog ću ga dana ubiti!«
2 »O dolci baci e languide carezze…«
»O slatki cjelovi i varljiva milovanja…« (Giacomo Puccini: TOSCA)
3 Dante, ČISTILIŠTE, pjevanje VIII, 1-6:
»Već bješe čas, što čežnju u brodara
stvara i nježne budi uspomene
na dan rastanka od milih drugara,
i putnika što novom vlaži zjene
od milja, čuje l zvonce izdaleka,
Što ko da plače za danom što vene, …«

Pripovijetka objavljena u knjizi Guja u njedrima

Više od autora dostupno na njegovim mrežnim stranicama Boris B. Hrovat

Fotografija: minieffects @ morgueFile free photos

Robert A. Vrbnjak: Mrtvačnica (iz Abecede nestajanja)

Grad me je samljeo i ispljunuo, kao i tolike prije mene.
Žena mi je pobjegla, sreća na kocki me napustila. Razbolio sam se, uvalio u dugove, samo zlo i naopako.
Već sam spremao torbu s namjerom da se vratim u svoje selo, kad me nazvao Cvitan iz mrtvačnice. Trebao im je noćni čuvar, jer je čovjek koji je na tom mjestu radio prošlih dvadeset godina – umro!
– Rode, bil’ ti to pri’vatija? – pitao je.
– Može – rekoh.
Prve sam večeri došao pola sata ranije, loše obrijan i psujući sudbinu kletu.
Šef mi je predao ključeve, objasnio proceduru i rekao: Uživaj! – ostavivši me samog.
Zoru sam dočekao prepirući se sam sa sobom, pokušavajući valjda na taj način razbiti jezivu tišinu i osluškujući kao preplašena zvijer u strahu da će mi neki mrtvac zakucati na vrata portirnice
Sljedećih sam noći već bio opušteniji.
Smjene su proticale mirno. Vrijeme sam prekraćivao gledanjem TV-a, ili bih sjeo u izlizanu fotelju, dignuo noge na radijator i spavao.
Krajem prvog tjedna postalo mi je savršeno jasno da je ovaj posao kao stvoren za mene.
Vremena sam barem noću imao na pretek, pa se u meni opet javila želja da nastavim pisati ovu, već davno započetu knjigu: Ali, ništa od toga jer riječi nisu dolazile. Osim toga, mislio sam, zašto pisati? I kome? Ovoj umrloj, šutljivoj čeljadi koju ništa ne zanima i o ničemu ne govori, ovoj hladnoj publici koja svoje priče odnosi sa sobom tamo kuda odlazi?
I nisam pisao.
Radije bih, samo tako, sklopio oči sanjareći o nekom drugom mjestu.

Fotografija: Richard Bryant/Library of Congress

Marko Galić: Susret (odlomak)

Ispovest fenomena:

Probudio sam se osmatrajući alabastersko lice, usnulo na brokantnoj fotelji kraj gramofona, sa čijeg je torza tekla mirisna, klasična, melodija. Igla je nevešto poskakivala sa crne ploče, umrtvljeno beležeći usekline na napukloj površini. Porculan je počivao u podnožju zida, odranjajući se u povremenim naletima hladnog vetra, koji bi neobavezno uplitao dronjave zaveze, krpljene jelenskom kožom.
Izdižući se iznad nosa, gonjen snažnim izdisajima, crveni pramen je uokvirivao rumene obraze, sa čijih su sprudova bujale guste trepavice, prožete snom.
– To si ti. Napokon, ti! – izgovorio sam u nerazgovetnoj neverici, posmatrajući njene kapke koji bi blago poigravali na jutarnjoj svetlosti.
– Monsieur, osećate li se dobro, ja… Ovde sam na zahtev Žorža, Gertruda je… Ona me je uputila… – mucala je uz mučeničku grimasu, koju je nevešto skrivala iza naherenog osmeha.
– Shvatam, ne brinite, bila je to moja želja – izgovorio sam potiskujući svoje razočaranje. Želeo sam je u naručju, istog momenta izgubivši nadu koja je skriveno obitavala u njenim rečima. Bila je prolaznik, svega gost, osuđen na ispunjenje testamentalne želje.
– Ne brinite, sada sam tu – nemirna iskra osećanja nazirala se u njenim očima, prošaranim azurom nebeskog tkanja.
– Poslužite se, izvolite, nisam vičan u gostoprimstvu, kao što vidite.
– Žao mi je, znate, izgubili ste vernog prijatelja, mora da je nesnosno živeti u tom saznanju – pogledom je ispitivala ćilibarne zrake koji bi nevešto marširali njenim čelom.
– Doista jeste. Sećanje na njega se gubi, povremeno. Nisam zdrav, ne očekujem… Ne smatram da ću poživeti dovoljno dugo da vam se odužim za sve što činite – podigao sam pogled ka njenom uplakanom licu. U sićušnim borama video sam ništa do žensku lepotu, krojenu po meri savršenstva.
– Nikada se nisam osećala toliko isprazno, nezahvalno. Mrzim trenutak koji me je nesmotreno uveo u vaš život. Teško je, osećam se poput mrtvozornika – plakala je.
Tišina je pustošila ćoškove prostorije koja je odavala ludački vonj, utamničen pokraj moje zaboravne stvarnosti. Naličje svega što sam poznavao polako je bledelo, gubeći se u orkanskim visovima ove bolesti. Vreme je, suvo poput peska, uzmicalo pred mojim dlanovima, željnim trenutaka sa njom.
– Voleo sam vas, oduvek. Ni sam ne razumem svoje osećanje, ali vi ste jedino što me je održavalo u životu. Shvatam da je sve naizgled nepoznato, vama strano, ali nedovršenost mog postojanja upravo je nestala, kraj vaše pojave.
Nikada nije razumela, osetila ono što osećam ja, kako je i mogla? Bio sam ništavna pojava, srozana prilika, patološki fenomen. Poslednje dane provela je u mom zagrljaju, umivena sebičnošću mojih zahteva, hirovitošću moje ljubavi.
Bilo je to zaista i ono krajnje, svršeničko sećanje, moja labudova pesma, zaživela povest.

Fotografija: Zerodesign @ morgueFile free photos

Gaube David: Ne marim više za žene

Ne marim za žene više. Jednostavno mi nisu potrebne. Ok. Možemo imati nešto i sve je to sjajno, ali zašto bih želio ženu uz sebe ako mi je dobro i samome. Nema brige, nema obaveza, nema svađe. Da, svađe. Tako bih ukratko opisao svoja iskustva sa ženama. To smo najčešće radili, svađali se. Naravno uz još neke stvari o kojima nije pristojno pričati. U svakom slučaju, ako znaš kako će nešto završiti, zašto uopće počinjati? Sve iznad trenutnog zadovoljstva je precijenjeno. Nesigurnost da nećemo naći drugu osobu nas veže za nju. No zašto bih uopće i želio drugu? Da se svađamo? Ne, hvala. Dajte mi zadovoljstvo i dajte mi mir. A ja ću vama uzvratiti na isti način.

Fotografija: Clarita @ morgueFile free photos

Iva Pejković: Plima

Zašto si takva?
Zašto hodaš krivom stranom ulice?
Zapisano je. Ne možeš se promijeniti. Pokušala si, jednom davno, dok si još vjerovala da postoje vilenjaci. Sada čvrsto stojiš na obali. Odustala si od osvajanja Novog svijeta.
Tvoje su ruke slomljene. Mašta te vodi tamo gdje priče imaju krila. Riječi su vrckave, neuhvatljive i lude. Upleću se u kosu. Ulaze ti u uši. Slatke su na usnama. Blistaju kroz oči, ljubičasta jezera pod čijom se površinom igraju sjene.
Mjesec pleše nad gradom. Ti nisi lutalica. Ostavila si srce u pješčaniku. Tamo je bilo toplo, pjevalo se i gradilo kule. Kada su tamni oblaci zauzeli nebo, spustila se kiša. Zidine su pale. Tvoji su snovi odlepršali daleko, daleko, pokušala si poći za njima. Nestali su, ostavljajući samo tragove, kao kada valovi nanesu morske alge na obalu. U crnom vijencu algi potražila si medaljon, ali u rukama su se našle samo zamršene niti. Pokušala si ih se riješiti, postati tako obična žena. Uzalud. Pogledaj se.
Zašto si dopustila da te zavede Mjesec?
Tišina nad gradom. Gusta poput smole, obavija te nemirom. Otkucaji sata rastvaraju ti žile. Omotana samoćom, preispituješ vrijeme iza sebe. Guliš lak s nokta na palcu. Odrazu u zrcalu obećala si mnogo toga. Lagala si. Vrlo dobro znaš da iza svake tvoje noći dolazi dan, nova epizoda. Našminkaj se, uredi. Budi.
Kad bi barem izašla iz tijela da vidiš svoju oseku. Lice ti nalikuje magli. Skrivaš se iza šalice kave, raspituješ se o drugima, upijaš mirise života koji se odvijaju kraj tebe. Pitaju te što se događa s tobom, ali ne silaze s trona. Njihovo zanimanje samo je dio manifestacije. Čvrsto stežu žezlo, popravljaju krunu na glavi, odsutno proučavaju pramenove koji ti padaju u oči. Kao da je njima stalo… Ipak, ne možeš prestati. Ispravljaš leđa. Popravljaš kosu. Potreban ti je poziv, želiš biti viđena u društvu. Potrebna ti je spoznaja da si ispunila jedno prazno poslijepodne, da si bila dvorjanin u Kraljevstvu Normalnih.
A onda se diže plima.
Nepopravljiva si dok mahnito pišeš, utrkujući se sa svojim sjenama.
Tvoje su priče bunari iz kojih zaudara stvarnost.
I dok se stapaš sa tišinom, sigurna si u svoju snagu. Zastaješ, kako bi bacila pogled na Mjesec. Čini ti se da se njegove usnice izvijaju u cerek. Rado se prepuštaš njegovoj sonati, on te uvjerava da je moguće baš sve što zamisliš i sakriješ u riječi. Možeš nauditi, možeš zagrliti. Riječima možeš zaustaviti vrijeme, možeš ga ostaviti da se suši na vjetru.
Gledaš u ta svoja nastojanja i nije ti žao. Priče su mrvice kruha koje ostavljaš za sobom. I zato budi oprezna. Jer ako pogledaš malo bolje, vidjeti ćeš. Slijedi te jato vrana.

Fotografija: morgueFile free photos

Milko Valent: Otvaranje jezgre (Clown u sarkofagu)

Sarkofag. Očajno čelo lupi u neprobojnu i glatku, a ipak fluidnu stijenku. Neuroni zaiskre trenutni gubitak ionako labave, prozračne strune identiteta. Gomila bijelih miševa rasprši svoja vijugava tijela u crnoj magli. Clown zaboravi svoje ime; Clown – očajanje odmah pomisli da je na kraju puta.
Četiri ručke sarkofaga mirno i opušteno, masivno i moćno vise na stijenkama svoju konačnost. Ljubopitljivo, pretvoren u vitku opojnost igle, grčevito pokušavajući opstati u ljubavnoj kiselini ludila, Clown je polako postajao sve tanjim; stanjio se sve do užarenog plavičastog vrška oštroubodne sprave. (Možda su stare kronike ubadačkog zanata nazivale takav vršak Crveni citrus?) Mislio je na budućnost oplemenjenu ubodima tanke beskonačnosti koja bi u podnožju svakako bila izjedena kiselinom. Najbliža ručka razljuti Clowna. Opasno istanjen dirne futorološki nastrojen njezin donji dio; ona navibrira zamusanim predstavnicima ništavila izduženih, vrlo izduženih beskarakternih lica. Ostale ručke sarkofaga brzo organiziraju miting – na poklopcu. Clown srdačno zarza i pljune u njihove nevidljive oči, a poklopac tresnuvši o tvrdo dno njegove izmučene nutrine proizvede reske ponjave zvučnog crnila. Nenapisani libreto za otvoreni sarkofag opiše u nepoznatom sebi krug krivnje; neobjavljeni krug zeleprša ponjavama, zamasi strujanja začude Clownove rudarske fenjere, ljubopitljive zjenice uperiše infrazraku u središte: virne putnik u otvoreni vapnenasti sanduk i u visećem središtu opazi crnu kutiju čija je površina bila ispunjena sitnim kvržicama, bubuljicama, brdašcima, izbočinama, i još kojekakvim bareljef-preprekama koje Clown unatoč usrdnoj prijemljivosti i htijenju nije mogao prepoznati u sebi, pače ni na što izvan sebe, a što bi ipak imalo status svijeta i njime bilo priznato ili kao činjenica neoborive opstojnosti/prisutnosti ili kao tlapanja nekoga pa možda i nečega; znao je samo da su to prepreke njegovoj sudbini. On, užareni plavetni vrh, morao je prodrijeti u crnu kutiju pod svaku cijenu, takvu koja je već čekala priređena za nj. Reske ponjave crnila zazvučale su cijenu velikim zvukovima, brojnim zvucima tišine i i nepreglednosti, a uporni mukotrpni vršak doticao je bareljef crne kutije raspojasano vrišteći osnovna pitanja i sloma i povratka; oštroubodno, znatiželjno i očajno na način nezasitna galeba, Clown je ubadanjem trošio bubuljice, kvržice… sve ono što bi na kraju napora moglo biti okrunjeno otvorenom kutijom; kao da je slutio, čak nepobitno znao, da se u kutiji nalazi jezgra, mjesto zgusnutih mogućnosti zapetljanih krivulja i pravaca u kojima bi mogao pronaći svoje ishodište, nešto u čemu bi mogao prepoznati i kosti i živce i lice koje je nosio kao svoje, ali ne kao rascijepljenost već kao sažetost, samostalnu vrtnju svemirom, vrtlog, prostor vrtloženja koje bi počivalo i krajem i početkom u sebi samome a ne u nečemu nedohvatljivom i dalekom kao što su zvjezdane sumaglice, rijetke magline, plutajući asteroidi, u orbite bačene istrošene kemijske olovke, fekalije astronauta…
U središtu sarkofaga, sabrano marljiv i neobično miran, povremeno sasvim nepokretan stajao je Clown u kiselini ludila koja se je pružila čak iznad njegovih koljena. Buljeći u crnu kutiju sistematski je tamanio bareljef. Bubuljicu po bubuljicu, kvržicu po kvržicu, izbočinu po izbočinu. Nezasitnim vrškom prebirao je unutrašnje sklopove žrtava; isprepleteno šiblje, zakovrčano žbunje, paučinaste petlje svijeta koji prije putovanja nije poznavao, omogućili su zbunjujuću raznolikost samotumačenja nutrine i zadatka na kojem se tako hrabro i prestupnički našao, ali osnovnu nit koju je sukao temeljni razlog putovanja nije ni u jednom trenutku sasvim zanemario: koristeći primjer sudbinske prakse dudova svilca, usprkos preprekama ili možda upravo zahvaljujući njima, lučio je sebično tkivo prodiranja; izlučevine morati otvoriti crnu kutiju i prodrijeti do jezgre i otvoriti je ukrštale su iznad njegove glave samo njemu prepoznatljive znakove, gotovo instinktivne putokaze kuda je trebalo krčiti i kako je trebalo obaviti tu višeznačnu djelatnost prestupnika samorazumljivih svjetova, djelatnost ludog sveca i postavljača pitanja, dobrovoljnog ali i prinudnog otpadnika koji svoju žudnju i u vremenima najgrubljih iskušenja ne pristaje zatomiti ili je samljeti u zamjeni za zvončiće odvratne i lažljive sigurnosti u samozadovoljstvu azurne nemušti neodgovornog istrajavanja, u mekoći sala, u čistoći biljke, u rumenilu rasta, u zdravlju loše razbujalosti i pripite omamljenosti lokalnim i multinacionalnim užicima industrijskog oblikovanja koji svoju sreću nalaze udomljenu između nakovnja i čekića zlurado zbratimljenu s glupom bižuterijom svijeta.

[…Clown ispružen u položaju uobičajenom za strelicu leži. Bambi, Cvjetko i Jevrem, tri sobna druga, zbunjeni mnogodnevnim paraliziranim prisustvom svog kolege otvorenim ustima gledaju njegovo asketsko lice, na kojem jesen i lijepo ludilo mirno kovitlaju trulo lišće drvoreda, grubo oksidirano žutilo. Žalosni su, potišteni i tmurni zbog toga što na jučerašnjoj proslavi Clown nije mogao prisustvovati. Zamišljaju kako bi razveselio glavni prizor proslave: predsjednik grada predaje Bijelom Štenetu »Plaketu grada« koju je Skupština grada dodijelila njihovoj Psihijatrijskoj bolnici povodom stogodišnjice osnutka i samoprijegornog rada na zabludjelim članovima društva…]
U visećem središtu sarkofaga Clown zaljulja ubodima crnu kutiju. Bareljef je ponestajao. Sporo i nezaustavljivo. Obavijen usijanom mastiljavom maglom, žarnim prskalicama prodiranja, iluminiranim mrakom u sebi Clown je štedro razbacivao usputne govorne bilješke, vatrostalne egzibicije muke otvaranja. Rečenice su padale u kiselinu, i zatim se oplemenjene vraćale mahnitom subjektu koji je želio ući u kutiju, ući u sebe.
»Ja sam Clown, ali se ne mogu sjetiti svog prvog imena. Čudan sam u središtu; gledaj me samo čudovišni bareljefu. Očistiti treba malenu kutijicu, jer to nisu tvrde alge i zeleni klobuci mora, školjke sna. Stvarno, čemu služi ova kržljava kvržica? On ima i mali rep, i okrugle oči. Lukavo gleda u moje napore, pokušava izbjeći smrtnu opasnost praveći se priljepkom, ali to joj ne pomaže. Moja plavičasta glava, oštroubodni vršak ubada je transcendentalnim dodirom, šiljatim pomjeranjem pažnje na stijenku kutije; a kako je samo crna od straha…ja ću te osloboditi basnoslovnog pritiska pritiskajući čeličnim skalpelom sve prepreke, sve slučajne naplavine balasta, svih raskošnih nepotrebnosti…ja ću to svakako učiniti jer te želim otvoriti; nemoj lagati svojim neuglednim običajem, svojom musavom vanjštinom prosjačkog štapa…prozreo sam te, a u tome su mi pomogle reske ponjave zvučnog crnila. Zar ovdje nije tiho, isuviše tiho? Zar ovdje nije sterilno? Treba hitno promijeniti surove uvjete školovanja, treba otvoriti dodatne kurseve…uopće nije sigurno da ću izdržati ovo zgusnuto zanimanje potrage i otvaranja, prodiranja i proboja; tako me muče ove namjerno ili slučajno postavljene neravnine…pa gdje su dođavola te pukotine poklopca; ma, ja ću te otvoriti gnjido perverzna…odjeven u ubojitu svilu primjenjene noći a sladostrano banalan kušat ću osjetljivim nepcem tvoju nevinost, tvoj prkos…da, u meni caruje požuda koliko za tri izviđačka bataljona; ne možeš izbjeći ovaj raznobojni život uložen u sve ili ništa…crna kutijo, okani se protivljenja, okani se podlih bareljefa, okani se sama sebe…vidiš, vidiš…plohe su sve čišće, sve tanje, a i kiselina dobro radi; nazire li to rubove poklopca, osjećam li skori pad njegove lijene površine?; u meni cakle frustrirane žilice-živci naprezanja, u mene se sabija sav prethodni korov natrunjen besmislenim ponavljanjem svijeta, kroz mene prolaze šoferi – patnici ali i i tupani i drkadžije…pa tko je tu u pravu, i tko tu govori da a tko govori ne…očaj u bijelom ruhu igra ludu odjevenu u smiješno, ludu odjevenu u smjelost, ludo ludu ludu; oho, zaista si glatka pločo poklopca…vidim i rubove spajanja, to su stisnute usne, prezriva crta porubljena nijansama sivila na crnom materijalu; cere se nijanse zeblje, strepnje, straha, užasa, strave i očajanja…ali,ne!…mene se nećeš otarasiti idiotska krabuljo…ha, ha, čuvaš jezgru, zar ne?…ha, ha, ha, ha, ha…evo me, kučko…«
Crna kutija iznutra. U mrkloj unutrašnjosti oko jezgre posjedali članovi opozicije, nevidljivi noćnici tajne. Slušaju potmulo poslovanje Clownovih plemenitih samoperverzija: struganje skalpela, oštroubodih plavičastih šila koji točkasto uništavaju bareljef, a zatim i tijelo kutije; lupkanja, kuckanje, kašljucanje sumanutih, zapravo upornih ideja očajanja. Noć blago i tajnovito tinja tihim ponjavama lelujava crnila, a nevidljivi noćnci sabrano i marljivo razgovaraju.
A: – Hm, pa on je lud, – reče najstariji i najnevidljiviji noćnik kutije nastavljajući prethodni razgovor.
B: – Ali i snažan, – dometne čistač jezgre igrajući se nevidljivim noćnim brisačima.
C: – Imaš pravo. Nećemo ga uspjeti zaustaviti, – doda treći noćnik.
B: – Da, ali pitanje je u tome koliko je snažan.
A: – Vjerujte, užasno je jak, čak i stravično i očajno jak.
B: – Kako znaš?
A: – Obavijen je maglom Visoke Apstrakcije, a srne naprijed u teškom bijelom plaštu.
C: – Znači, i tebe trga u koljenu?
A: – Da! Već dugo vremena osjećam gibanje Apstrakcije u čaški, a i tabani mi bride.
B: – Dakle, on će proći?!
A: – Svakako…
C: – Ali, ipak, bit će razočaran kad otvori jezgru.
A: – Da, ali najvažnije je to da će proći. Zar si sve zaboravio? Hajde da ponovimo gradivo!
– Može, može, – zaplješće B.
A: – Vidite, mi nismo prošli, bili smo preslabi i postali smo isključivo noćnici. Naš je zadatak da čuvamo jezgru, a i to čuvanje samo je formalno ne stvarno. Mi, nevidljivi, trajemo u jezgrinoj vlasti…a ovaj gore, taj će se spasiti koliko je to moguće…
B: – A moguće je malo, gotovo ništa.
C: – Pusti, dobro je i to. Što mi imamo od ovoga ovdje? Ništa. I bolje smo zaboravili, problema nemamo a to je najgore od svega.
A: – Ali to nije sve. Mi smo neizlječivi, mi smo ništa i zato smo luđi od njega.
B: – Pa da! Na primjer, meni za sve puca prsluk.
C: – Meni je odavno puknuo.
A: – Upravo zbog toga i možemo slobodno i sabrano razgovarati. Nas je kiselina ludila temeljito izgrizla. Živjeli!
B: – Živio, noćniće! Dok ovaj gore tutnji, hajde da razgovramo još marljivije!
C: – Hajde. Tko će prvi?
A: – Svejedno. Evo, mogu ja, – svečano zabruji A – ponjava. – Čistaču, da li si danas očistio jezgru?
B: – Jesam, o najnevidljiviji noćniće! Brisači su radili besprijekorno. Perfektno. Revolucionarno.
C: – Subverzivno.
B: – Fantastično.
A: – A ventili?
B: – Ne brini. Njih sam očistio starim teorijama ludila.
C: – Zanimljivo!
A: – O tome nam prije nisi pričao.
B: – Nitko me nije pitao tako jednostavne stvari.
C: – Čudno?! Hm, o ništavilu ni slovca. Baš si klipan.
B: – Ja radim svoj posao.
A: – Stvarno, to nije pošteno. Ti dakle imaš posao. A mi?
B: – Pa…imate i vi. Čuj, ti si zadužen da budeš najnevidljiviji, a C-ov posao je da bude subverzivan unutar crne kutije. Zar nije tako?
C: – Jest, ali…
B: – Znam što ćeš reći…
C: – Skini mi se. Kako mogu biti subverzivan u sveopćem mraku? Ja sam tužan… mene uopće nema… za subverzivnost je potrebno dvoje.
A: – Aha, čaj za dvoje.
B: – Ali ovo nije kavana, momci. Vi pretjerujete…
C: – U mraku se ne može pretjerivat.
A: – Ne može. Može se samo sanjati.
B: – Što, pustoš?
C: – I to.
A: – Ali i plodnost magle.
B: – Visoke Apstrakcije?
C: – Da, a to je trganje u koljenu.
A: – Katkada i u mozgu.
B: – Pardon! Vi zaboravljate. Naš mozak je zdrav, iako je nevidljiv. Osim toga, da tako bude i ubuduće brinem se ja, noćnik – čistač.
A: – Slabo se o meni brineš, rekao bih. Mene stvarno trga u mozgu.
B: – To onda ne trga u mozgu.
A: – Nego?
B: – To su međupraznine.
A: – Huljo.
B: – Nemoj tako. Toliko sam se uvijek brinuo o tebi. Umatao sam te, čistio ispod tebe…
C: – Točno. Sušta dobrota. Dragulj.
A: – Rasplakat ćete moje srce, momci. Brinite se radije za nevidljive plakate. Zar ne čujete kako onaj gore napreduje?
C: – Strašan je.
B: – Sigurno ima groznicu.
A: – Žuri mu se kao psu.
C: – Oh!
A: – Treba ga spremno dočekati. Ne dolaze turisti svaki dan. Naprotiv, rijetki su.
C: – Uopće ih nije bilo dosad.
B: – A mi?
A: – Stvarno, što mi nismo turisti?
C: – Mi nismo pravi, mi smo nepokriveni čekovi.
A: – Utoliko bolje.
C: – Aha, razorit ćemo sve sisteme.
B: – Vi samo o tome. Tako ste suhoparni, a ja maštam.
A: – O čemu?
B: – O pubertetskoj sluzi. Ovdje nema ničega, ne možemo se sjetiti važnih intimnih događaja…meni je već dosadno brisati i glačati jezgru.
C: – Odmori se malo.
B: – Lako je to reći. A tko će me zamijeniti?
C: – Nitko.
B: – Zaista si subverzivan. Pa jezgru moramo sačuvati.
A: – Za koga? Već sam zaboravio.
B: – Za potencijalne potomke crne kutije; za sve one koji će stići, ostati ili otići…
A: – Kao ovaj tulipan gore. Čujete li kako hropće?
C: – Uništio je već čitav bareljef.
B: – Stijenke su gole.
A: – Još malo, pa će otvoriti kutiju.
C: – A mi ćemo vikati »prođi, prođi sretniče i pomiluj nas bijelim plaštem očajanja, ogrtačem slobode«.
B: – Ionako nas neće čuti.
C: – Zašto?
B: – Drogiran je.
A: – A k tome i fluorescentno drzak.
B: – Drzak i neobazriv.
A: – Sasvim neprijatan.
B: – Nepopustljiv.
A: – Inteligentan.
C: – To je najgore. Takvi su vrlo opasni.
A: – Zato će i proći.
B: – Zavidim tom prodornom nosaču ideja.
C: – I ja.
A: – Taj neće propasti u ništa kao mi, ne bojte se.
B: – Pssst!
C: – Šta je bandoglavi?
B: – Zamisli, već odiže poklopac!
A: – Nevjerojatno!
C: – Zamislite, počinjem ga žaliti.
B: – Tugaljivo.
A: – Ma, pusti ga, on je blesav dokraja.
C: – Vi ste izgubili sućut.
B: – Mi smo izgubili sve.
A: – Čak i vjeru u deterdžente.
C: – Ne brbljajte! Ovaj gore otvara poklopac, skapava od glavi za poštenim tenisicama pa da ode, a vi se bavite marginalnim cvjetovima i nedostojno uvježbavate ništavne bobice.
A: – Kakve bobice, prijatelju?
C: – Ništavne.
B:- Valjda misli na naše krepke opaske?!
C: – Ne, ne mislim na njih. Misim na vaše kržljave vijuge koje su se silom prilika stisnule, pa ih svjesni toga želite proširiti.
A: – Oho! Teoretičar.
B. – Filozof.
A: – Fundamentalni problemi nekrofilije spasa.
B: – Gospodine Visoke Apstrakcije.
A: – Odmah me trga u koljenu.
B: – A mene hvata porebrica.
A: – U čaški slušam radio emisije.
B: – Rebarce pjeva song o dugotrajnoj upali.
C: – Vi ste totalno neproračunati.
A: – Nije istina.
B: – Samo smo dobili menstruaciju.
A: – Tek smo malko nervozni.
B: – Proklete mjesečnice…
C: – O, mjesečari! Čovjek skapava…
A: – Šuti! Pogledajte, odigao je poklopac!
B: – Najebali smo.
A: – Nismo. Uopće nas neće primjetiti. Zaboravljaš da smo nevidljivi.
C: – Točno. Mi smo nevidljiva opozicija.
A: – I stoga nedjelatna.
B: – Hm, hm…
A: – Hm, pa ovaj je stvarno lud.
C: – Hm, tišina, momci! Mi smo noćnici tajne.
A: – Šutimo, dakle.
B: – Šutimo.
Noć blago i tajnovito tinja tihim ponjavama lelujava crnila, a nevidljivi noćnici sabrano i marljivo šute.

Naprežući se možda isuviše, manijakalno dostojanstveno Clown istička šarke poklopca. Glatka i bez bareljefa, ogoljena i istanjena, crna kutija zavibrira, zaključa se viseće središte sarkofaga: poklopac bućne u zelenkastosivi sloj kiseline. Ubrzo nestane izgrižen do posljednje molekule.
Clown uđe u noć kutije. Tišina. Ništa. Onda opazi jezgru. Ulaštena i izglačana do savršenstva vidjela je u središtu crne kutije. Clown živne misleći na definitivno spasenje. Pun nezgrapnog poštovanja krene prema njoj. Usput pripremi oštroubodno plavičasto šilo. »Uf, kako sam samo spreman za otvaranje«, pomisli, a zatim se plaho zaustavi tik ispred jezgrina omotača. »Sad ću napokon saznati tko sam. U jezgri pohranjen leži moj pravi svijet, sve ono što sam bio, što jesam i što ću biti. U spoznaji vlastitosti sabire se i nagrada za proživljeno i radost iskupljenja. Dosta je neizvjesnosti, lutanja i mahnitosti. Trenutak pogoduje slavlju, a očaj se zalijeće nepoznatim pravcem.«
Preostalim očajanjem Clown obmota loptu jezgre. U svečanoj pozi ispruži šilo za točkanje materijala, i hrabro drhteći istočka gornji ovaj jezgre. Ovaj omotača prhne i nestane u mraku. Fatalno nagnut načas zatvorivši oči, Clown gurne glavu kroz otvor. Zatim sabrano otvori oči i ugleda – prazninu. Od jezgre ostala je samo prazna i mlohava ljuštura njegove tlapnje; u slijedećem trenutku nestane i ljuštura, i Clownov vidokrug progovori svojim jezikom: ništavilom. On zgromljen i beznadan, spuzne na dno crne kutije. Hladna glečerna pjena bjesnila prokulja iz njega. Čitav predjel unutrašnjeg ispune brze nekontrolirane krhotine svijesti…
… i plašt pobježe gdje je očajanje i to meni a toliko sam uložio nevjerojatno svijet je đubre opet ne znam tko sam a tko je stajao u kiselini tko je nosio oštroubodna šila zar to nisam bio ja kako to da nema očajanja što pročišćenje kao da sam lakši hi hi hi hi samo vedro i veselo poker je vesela igra nego što tko je dirnuo ručku sarkofaga bijedne li sprave pa i nije trebalo šetati drvoredom i misliti o svemu glavno da sam se oslobodio odbacivanja ovo nije suncostaj oporavak ovo je glečerno bjesnilo bez bjesnila nema mene nema joj joooj dođavola nema arhimedove točkice svijet nema središta čovjek je bez sredine koji sam ja takav da jesam sarkofag i kiselina dobro je to plavi čovjeka osjećajem postojanja na sebe već svega hi hi hi hi a ni to me nije dotuklo bučni gromovi kiseline da mi je samo znati oh znati gdje li je opozicija zar u meni zar je sve u meni frustrirane ručke bezmjernosti varljive kurve bareljefa hajde pridigni se ništa nije tvoje ništa nije čvrsto himere tutnje kroz tutanj u hrskavici a gdje me to trga u jetri fabricirano nadimanje fijuk ciroza netko ovako a netko onako za jogurt dugovječni stogodišnjica jogurta kefir – tlapnja čuj ponovi svoje ime Clown Clown a drugo uobičajeno je više besmislene oznake daju sigurnost začeće preživljavanja i kome treba ujudurma to ugursuzi skaču zečevi zrak vježba oštri prodor unazad he a to i nije ime to je boza postojanja besmisleni grč juri zjenicom cvrlji bubotak šarenicom kako se ponaša kompaktna kuglica ulja ako je uopće ima u bunarima sreće ako ih uopće ima zar meni jezgra izdajica cvrkut izlišne fatamorgane da ti pamet nestane u kiselini relativizma zar samo si oštrili uzalud u dimnim zavjesama ha kuglica ulja – identiteta gdje je to u katastru u iskaznicama ribolovnog društva, filozofskog udruženja hi hi ništa nije sigurno sve je obmana samo piši amorfno trulo jesenski a plašt što meni treba diži se nisi ti od onih koji će u crnoj kutiji ostaviti kosti ti si putnik i imaš i neki program nisu važne tmine sasvim je svejedno imaš ili nemaš hi hi hi hi hi a preživjeti ljupka proročica kiselina fantom kemijske medalje aha viseće središte kakvo jebeno središte što predstavljaju moji ubodi ništa i opet ništa to znati kiselina ne djelovati ona biti pitka voda dobra voda ekološki rizik u džepu popularna figa u jezgri lipta prazno čak je i moja odluka zanemarljiva pogotovo s ekonomskog aspekta diži se tu je mračno tu biti glupo motanje mraka prselica tmine biti grandiozno blesavo hm svaki projekt čuditi i voljeti svjetlo neopozivo razbarušeno hajde brže kresni neću pada eksplodira noga koja trgati u koljenu reumatski se isticati u visokoj apstrakciji hi hi obavijen biti mnogo se dopasti magli različku u zori meki poticaj gospodine zaumna njedra crne kutije vabe opozicionari diži se aha ja ću se probiti ja ću proći iskusio sam stotine raznih galebova u krilu mozga još bolje ako nema središta ako nema boga ako nema mene tko si ti ja sam svi i ta kiselina čudotvorni lijek omame selidba iz sarkofaga u kutiju u prividnu jezgru to je vidna zgranutost saznanjem da ne znaš tkosi distanca usamljeno drvo ja ću naučiti živjeti u zapahnutim granulama visokog čela za uzdarje evo dnevnih novina evo mlijeko običnog tupog i besmislenog evo ili-ili a što sada majstore strpljivosti plinovodi neprotočni imenovanje neizvršeno jabučica gore dolje pa to lijevo kuda nučit živjeti zaboraviti kiselkasti sarkofag aha ili-ili tu ili tamo moje krhotine na raskršćima dužih rečenica na opekama gradnje polako prvo koljeno pa stopalo diži se čuješ skršen čovjek opasan svojim odmakom sarkastično izvinuta obrva u crnilo ponjava a što je to ideal časno ljepilo kurtoazije kakve kvržice raspojasani oval odleprša gurnuti glavu i vidjeti ništa narav zaokružene tlapnje izbočine grudice mineralne bubrežne zastavice luči diži nema plašta bijeli lepet očajanja mine podružnicu zebnje strepnje straha užasa i strave evo obično i tupo vime presahla ljutnja obećavajuća zemlja to je moja potvrda zavječnost sam ovaša nenavist očna netrpeljivost brine o kako brine ustani čujem odmak samo veselo ustajem u draguljarnicu nužne opali rubini stalagmiti noćni dijamanti s njima zibaj dan evo dnevnih kolportera istine ne presahlo im ljeto u rukama jezgru ne smiješ zaboraviti u luk nabora biblijskih skuta čemu onda nagli sagib grupe čemu zapaljena borovina tame zašto gibaš sjećanje na rupicu na kutomjer mučenja ta lijena metastaza račići kiseline ludila odlaze kanalićima u nedogled bljeska dnevni poticaj mjernog učenjasredišta ti ga ne vidiš samo bogovi čitaju bosanski lonac nadjeven vijestima red na red lančani nagibak lično strada na rošavom tlu crne kutije što ćeš vizija nije bila sklona sada pljujem u jezgru tuste pogrde da ne misliš opravdati barbarstvo ležanja na podu naravno isto kao ni jonski trgovci krađu jantara nema razlike šavovi podjednako pucaju i u glavi i u lađama dugokljunim a rebra pjevaju songove uzastopno bdijući neposlušna karnevalska djeca čuče u kamionimafantazije da se može stići ako čovjek samo hoće ne i ne predodžbe su iz temelja memljive nema stizanja nema središta nema sigurnosti nema spokoja na nitima ambisa hi hi hi samo ratni dokumenti samo himere u trku lovina lovci kao kruna slavlja neka bude lično uhljebljenje naš idejni sklop ti budi čuvar pečata planinarski žig reci da sam bio na koti nula nula nula dižem svoju izdanu revoluciju bogovima šaljem snene kišne kapi sanjive pusice ribonukleinske provincije a svakako hi hi hi hi vidiš li pomoću visoke apstrakcije dižem noge hodam tko to u jednoj šaci drži sarkofag i kutiju skupa to je nitko zaparene kupke sanjalica parni snalaženja sve čisto i uredno kao pupak djevice ima li toga u svemiru da svega ima gdje su nestali galebovi moji umjetnički bijeli modeli zameo ih horizont ni njega nema na geografskim kartama tup tup tup krenivrijeme je a i toga imate u dućanu jako dobro u najlon vrećici nalazim svoja obrušavanja taj ludi lepet poniranja raspletene vlasti neba čuj gubi se iz crne kutije kad si već jači ne smetaj nevidljivu žgadiju ih bio sam isprva osupnut kilogramima praznine zato pljujem masno tkivo u okrugli otvor jezgre spuznuh na tlo kutije maivac ribež i mrkvica umjesto da odmah krenem u nepoznatom pravcu koji pokazuje druga sa spektrom slikarske ljubavi ili-ili

Pripovijetka objavljena u knjizi Guja u njedrima

Ilustracija: cohdra @ morgueFile free photos

Pavao Pavličić: Guja u njedrima

Bilo je došlo i vrijeme kada je Ilija Krstin imao osamdeset i jednu godinu, kada je sasvim rijetko išao u ribolov i svake je večeri sjedio pred kućom na stoličici ispod lipa i kestenova, misleći o onome što ga čeka, i vidio je samo jedno: zemlju, i osjećao je jezu i pitao se kako je to biti pod zemljom.
Nastojao je da se sjeti kako je živio i nije se mogao mnogo čemu domisliti, osim nekoliko stvari: crvenog rujna kad se ženio, pretproljetnog podneva kad mu je umro otac, prve pričesti, jutra kad su mu javili da mu je sin poginuo, prvog ribolova. Malo se stvari mogao sjetiti i zato je mislio na ono što je pred njim i bojao se.
Ničega jasnog ni pretežnog nije bilo u njegovim sjećanjima, samo je, izdižući se iznad nejasne izmaglice kao vršak kakvog stabla, izranjao jedan detalj na kojemu se njegovo sjećanje sve više zaustavljalo, i ta je pojedinost stala sve više ispunjavati večeri na klupici pod drvećem.
Sjećao se onog doba kada je, osim svojega redovnog ribarskog zanata, radio i drugi, opasan i zabranjen posao: kada je tajno, bez alata i polustručno, pravio i krijumčario municiju. U stražnjem dvorištu, sasvim pod brijegom što se diže zinad Dunava, imao je malenu prostorijicu, svu čađavu i zelenkastu od baruta. U njoj je bila stolarska klupa na kojoj je njegov otac nekada pravio čamce, a uz nju još nekoliko posuda, nešto stolarskog alata i ognjište. Tu je Ilija, vrativši se iz vojske, stao praviti municiju raznih vrsta i oblika, u toj je zadimljenoj radionici našao svoj kamen mudraca: mogućnost da prehrani majku, braću i uzeta oca, a zatim ženu i djecu.
U doba kada je on to počeo raditi, ribarski ceh, koji se već tada nije tako zvao, počeo je da se kruni i osipa i od ribe se živjelo sve teže, pa je Ilija pravio metke i prodavao ih i zarađivao dosta dobro. Bio je u punoj snazi (nešto više od tridest godina) kada su mu prvi put postavili pitanje kojega se sada stalno sjećao. Bilo je to jednog ljeta u samu zoru, kad je Ilija izišao iz radionice umoran od posla s tanadi, jer te noći nije išao na vodu. Morao je raditi noću, zbog susjeda. Svitalo je. Idući prema kuhinji i radujući se hladnom sinoćnjem mlijeku, spazio je oca na jednom od prozora što gledaju na trijem. Sjedeći u svojoj pletenoj stolici što je škripala, starac ga je gledao svojim plavim, malo uljastim očima, nepokretan, s lulom u zubima.
– Ilija, sinko – (govorio je »sinko« samo u rijetkim prilikama) – stradat ćeš. Zapalit će se. Zašto to radiš? Smrću se igraš. Nemoj. Iliji je malo smetao starčev način. Ali, znajući da mora biti dobar s njim:
– Sve je to isto, tata. Mogu se ubosti na zarđeo klin u čamcu, pa umrijeti. Ili da pukne grana pa meni na glavu. Ili da me ugrize nečiji bijesan pas. Ovako bar nešto zaradim.
Brzo je otišao, znajući da je otac, mučen nesanicom, željan razgovora. Bila je zora, sunce se javljalo dolje nizvodno, pa se činilo kao da Dunav uvire u nj. Pošao je spavati misleći na oca kraj prozora, u trijemu.
Otada su mu o opasnosti toga posla govorila braća i sestra, sve jedno po jedno, odrastajući. Samo se mati nije miješala. Nije im rekao: »Šutite i ne dijelite savjete o tome. To vas hrani«. Nije nikad rekao, ali nije mogao da ne pomisli. Nikoga od njih nije posvetio u tajne posla, sva braća postadoše poštenim ribarima, a sestra postade ženom poštenog ribara. Svima je, kad su ga oprezno i pažljivo korili, odgovarao kao i ocu, samo je sve više i više širio svoju priču o mogućnostima da ga smrt zadesi u nekoj najnevinijoj prilici, dokazujući time kako su sve okolnosti kroz koje čovjek prolazi podjednako opasne i kako ono što on radi nije nimalo opasnije od bilo čega drugog. Dodao je još mogućnost da ga udari grom na vodi, da se zaguši jabukom ili da, dok bude noćio na Dunavu, nalegne na kakvu suhu granu što viri iz zemlje ili na komad daske od kakve stare dereglije skriven u pijesku i da tako umre. Ovu je posljednju mogućnost vrlo često spominjao, sjećajući se kako je mnogo puta naišao na oštro smrtonosno granje i na šiljato komađe lima.
To je bilo ono o čemu je sada Ilija Krstin mislio svake večeri. Sve je više u njemu, poput bolesti, rasla misao o tome čudnom predmetu koji ga doista možda negdje već čeka. Kao kad čovjek ide kući, znajući da će možda dobiti važno pismo i znajući da je listonoša već prošao, pa je svjestan toga da je negdje već sve odlučeno, da pismo možda već leži u mlačnoj polutami sandučića i sve je već gotovo, samo još za njega sve traje i tek treba da se dogodi ono najvažnije. Tako se osjećao Ilija Krstin misleći o zemlji. Svake je večeri trnuo pomišljajući da je možda već rođena ona kobna hiljada bacila koja će prouzročiti njegovu smrt, da je možda već bio na onom propuhu koji će mu donijeti kobnu prehladu. Ali najviše ga je zaokupljala ona grana ili čavao, ili komad lima, koji su ga negdje možda čekali i koji će se ponekim čudnim, tamnim, neshvatljivim zakonima probližiti njegovu tijelu i uništiti ga. Bio je siguran da taj predmet, ta smrt od drveta ili željeza, već negdje postoji, da ga čeka, i osjećao se nemoćnim da spriječi kobno približavanje.

Noću, kad bi legao, priviđali su mu se predmeti od kojih bi mogao umrijeti i mislio je o tome kako da ih onemogući. A opet, bio je odviše ponosan da bi prestao ići u ribu ili da bi se prestao kretati gradom. Nastojao je dokazati sebi da se ne boji. A osim toga, taj predmet možda bio i tu negdje, kraj njega, možda ne treba ići nikamo da se do njega dođe: to je možda britva kojom se brije ili krumpir koji jede ili opasač kojim se opasuje.
Još je jedan razlog što nije prestao raditi sve ono što je radio i prije: bilo je trenutaka kada mu se sve to činilo smiješno, kada se sam sebi činio kao ishlapjeli starac koji je sasvim podjetinjio pa se bavi glupostima koje nikom pametnom ne dolaze u glavu. To mu je opet bio dokaz starosti i blizine smrti, pa se otresao te misli i osjećao se pomlađenim i jakim, pitajući se kako se uopće mogao u tako nešto upustiti.
No, takve bi radosne misli brzo nestajale i bivalo mu je gore, kao poslije pijanstva, jer bi se sjetio da misao o predmetu koji čeka nije plod njegove starosti, već njegova muževnog doba i tada bi još snažnije i još bolnije stao slikati one kobne šiljke koji ga čekaju i bojati se.
Postepeno je slika postala jaka i određena i Ilija je mogao vidjeti mjesto gdje ga čeka grana ili srp ili nož. Bilo je to jedno od njegovih mjesta gdje je stavljao vrše, daleko niz Dunav, kamo već dugo nije odlazio. Mali zaton među vrbama, a iza leđa šuma, puna cvrkuta i zvukova. Vidio je to mjesto, vidio je busen trave, vidio je predmet gdje viri i sebe kako dolazi da legne i onde prespava noć kraj vode.
Znao je da mora otići tamo i ukloniti to i uvjeriti se, jer inače neće imati mira, jer će ga inače to dočekati i napasti i uništiti. Jer, znao je da ne može da više nikada ne ode onamo. Dugo je skupljao snagu da krene. Bojao se, jer je osjećao da je to ondje i da sada mora biti jak i prepreden. To je bilo teško i trebalo mu je vremena da skupi snage.
Zatim se jednog poslijepodneva probudio oko pet sati u sobi svoj zelenoj od kestenova lišća pod prozorom. Jedna zraka sunca padala je na plavo ispruganu perinu. Ilija Krstin osjećao se svečano. Pogledao je red mirisnih jabuka i dunja na ormaru i znao je da je sad čas, osjetio je da je miran i da može.
Sišao je dolje i spremio stvari u čamac, ruke su mu bile mirne. Ništa nije zaboravio, odveslao je.
Izdaleka je ugledao mjesto gdje se ocrtava među drvećem, i srce mu je bjesomučno zakucalo. To je bila odluka. Vidio je i onaj busen trave, znao je da mora raditi oštro i napasti prvi. Iskočio je iz čamca i pošao onamo.
No, nije bilo ničega. Pretražio je cio mali proplanak, cijelu uvalicu, svuda je zavirio, ali nigdje nije bilo ničega. Bio je veseo i razočaran. Učinilo mu se da je to i očekivao, opet mu se javila misao o staračkoj ludoriji.
Postavio je vrše i legao oprezno u travu. Nije bilo nikakvog šiljka. Pogledao je kako nad njim pršte srebrne kapi od udarca mjesečeva vesla, i zaspao je iscrpljen.
Ujutro su vrše bile pune ribe, on se odvezao kući i spavao, nije više mislio o tome. A uveče, na stolici pod kestenom, opet je mislio o smrti i bojao se, ali na neki drugi način. Kao da je već imao neko iskustvo s njom. Na predmete koji ga čekaju da bi ga usmrtili više nije mislio.
Bio je već rujan kada je opet otišao na ono mjesto. Sve je bilo crveno i žuti i Ilija Krstin je osjećao da mu duša pjeva, kao i svake jeseni kada je zrak kao ulje, lišće crveno, a Dunav zelen i gladak, mirisan i drag. Pristao je i namjestio vrše. Potom je jeo i pušio, sretan zbog tog divnog vremena, i gledao je grad što se ljeskao na drugoj obali, gore uz rijeku, u ljubičastoj svjetlosti zapada, poput hrpice tek ulovljenih riba koje je netko istresao na pijesak. Kada su se pojavile zvijezde, prostro je gunj kraj vode i legao.
Dočekalo ga je, oštro mu se zabilo u slabinu i prošlo dalje, u crijeva. Bilo je britko i hladno, osjećao je da krvari. Bilo mu je kao da doživljava nešto poznato, toliko je ranije o tome mislio. Okrenuo se polako, pridržavajući se prstima, podigao gunj. Znao je da ne smije izvući, jer je tada gotovo. Ali htio je da skrati. I da vidi.
Izvukao je i krv je šiknula. Bio je to njegov nož koji je donio i izgubio kada je posljednji put došao ovamo da vidi što ga čeka.
Ispustio ga je u vodu. Glava mu je visjela nad Dunavom u kojemu su se vidjele zvijezde i mjesec. U žutoj svjetlosti vidio je svoj odraz u vodi što je mirisala. Ilija Krstin se zagledao u nj, kao da se sam sebi čudi.

Pripovijetka objavljena u knjizi Guja u njedrima

Ilustracija: naslovna stranica knjige Guja u njedrima, Mirko Ilić