Arhiva kategorije: Proza

Marko Galić: Susret (odlomak)

Ispovest fenomena:

Probudio sam se osmatrajući alabastersko lice, usnulo na brokantnoj fotelji kraj gramofona, sa čijeg je torza tekla mirisna, klasična, melodija. Igla je nevešto poskakivala sa crne ploče, umrtvljeno beležeći usekline na napukloj površini. Porculan je počivao u podnožju zida, odranjajući se u povremenim naletima hladnog vetra, koji bi neobavezno uplitao dronjave zaveze, krpljene jelenskom kožom.
Izdižući se iznad nosa, gonjen snažnim izdisajima, crveni pramen je uokvirivao rumene obraze, sa čijih su sprudova bujale guste trepavice, prožete snom.
– To si ti. Napokon, ti! – izgovorio sam u nerazgovetnoj neverici, posmatrajući njene kapke koji bi blago poigravali na jutarnjoj svetlosti.
– Monsieur, osećate li se dobro, ja… Ovde sam na zahtev Žorža, Gertruda je… Ona me je uputila… – mucala je uz mučeničku grimasu, koju je nevešto skrivala iza naherenog osmeha.
– Shvatam, ne brinite, bila je to moja želja – izgovorio sam potiskujući svoje razočaranje. Želeo sam je u naručju, istog momenta izgubivši nadu koja je skriveno obitavala u njenim rečima. Bila je prolaznik, svega gost, osuđen na ispunjenje testamentalne želje.
– Ne brinite, sada sam tu – nemirna iskra osećanja nazirala se u njenim očima, prošaranim azurom nebeskog tkanja.
– Poslužite se, izvolite, nisam vičan u gostoprimstvu, kao što vidite.
– Žao mi je, znate, izgubili ste vernog prijatelja, mora da je nesnosno živeti u tom saznanju – pogledom je ispitivala ćilibarne zrake koji bi nevešto marširali njenim čelom.
– Doista jeste. Sećanje na njega se gubi, povremeno. Nisam zdrav, ne očekujem… Ne smatram da ću poživeti dovoljno dugo da vam se odužim za sve što činite – podigao sam pogled ka njenom uplakanom licu. U sićušnim borama video sam ništa do žensku lepotu, krojenu po meri savršenstva.
– Nikada se nisam osećala toliko isprazno, nezahvalno. Mrzim trenutak koji me je nesmotreno uveo u vaš život. Teško je, osećam se poput mrtvozornika – plakala je.
Tišina je pustošila ćoškove prostorije koja je odavala ludački vonj, utamničen pokraj moje zaboravne stvarnosti. Naličje svega što sam poznavao polako je bledelo, gubeći se u orkanskim visovima ove bolesti. Vreme je, suvo poput peska, uzmicalo pred mojim dlanovima, željnim trenutaka sa njom.
– Voleo sam vas, oduvek. Ni sam ne razumem svoje osećanje, ali vi ste jedino što me je održavalo u životu. Shvatam da je sve naizgled nepoznato, vama strano, ali nedovršenost mog postojanja upravo je nestala, kraj vaše pojave.
Nikada nije razumela, osetila ono što osećam ja, kako je i mogla? Bio sam ništavna pojava, srozana prilika, patološki fenomen. Poslednje dane provela je u mom zagrljaju, umivena sebičnošću mojih zahteva, hirovitošću moje ljubavi.
Bilo je to zaista i ono krajnje, svršeničko sećanje, moja labudova pesma, zaživela povest.

Fotografija: Zerodesign @ morgueFile free photos

Gaube David: Ne marim više za žene

Ne marim za žene više. Jednostavno mi nisu potrebne. Ok. Možemo imati nešto i sve je to sjajno, ali zašto bih želio ženu uz sebe ako mi je dobro i samome. Nema brige, nema obaveza, nema svađe. Da, svađe. Tako bih ukratko opisao svoja iskustva sa ženama. To smo najčešće radili, svađali se. Naravno uz još neke stvari o kojima nije pristojno pričati. U svakom slučaju, ako znaš kako će nešto završiti, zašto uopće počinjati? Sve iznad trenutnog zadovoljstva je precijenjeno. Nesigurnost da nećemo naći drugu osobu nas veže za nju. No zašto bih uopće i želio drugu? Da se svađamo? Ne, hvala. Dajte mi zadovoljstvo i dajte mi mir. A ja ću vama uzvratiti na isti način.

Fotografija: Clarita @ morgueFile free photos

Iva Pejković: Plima

Zašto si takva?
Zašto hodaš krivom stranom ulice?
Zapisano je. Ne možeš se promijeniti. Pokušala si, jednom davno, dok si još vjerovala da postoje vilenjaci. Sada čvrsto stojiš na obali. Odustala si od osvajanja Novog svijeta.
Tvoje su ruke slomljene. Mašta te vodi tamo gdje priče imaju krila. Riječi su vrckave, neuhvatljive i lude. Upleću se u kosu. Ulaze ti u uši. Slatke su na usnama. Blistaju kroz oči, ljubičasta jezera pod čijom se površinom igraju sjene.
Mjesec pleše nad gradom. Ti nisi lutalica. Ostavila si srce u pješčaniku. Tamo je bilo toplo, pjevalo se i gradilo kule. Kada su tamni oblaci zauzeli nebo, spustila se kiša. Zidine su pale. Tvoji su snovi odlepršali daleko, daleko, pokušala si poći za njima. Nestali su, ostavljajući samo tragove, kao kada valovi nanesu morske alge na obalu. U crnom vijencu algi potražila si medaljon, ali u rukama su se našle samo zamršene niti. Pokušala si ih se riješiti, postati tako obična žena. Uzalud. Pogledaj se.
Zašto si dopustila da te zavede Mjesec?
Tišina nad gradom. Gusta poput smole, obavija te nemirom. Otkucaji sata rastvaraju ti žile. Omotana samoćom, preispituješ vrijeme iza sebe. Guliš lak s nokta na palcu. Odrazu u zrcalu obećala si mnogo toga. Lagala si. Vrlo dobro znaš da iza svake tvoje noći dolazi dan, nova epizoda. Našminkaj se, uredi. Budi.
Kad bi barem izašla iz tijela da vidiš svoju oseku. Lice ti nalikuje magli. Skrivaš se iza šalice kave, raspituješ se o drugima, upijaš mirise života koji se odvijaju kraj tebe. Pitaju te što se događa s tobom, ali ne silaze s trona. Njihovo zanimanje samo je dio manifestacije. Čvrsto stežu žezlo, popravljaju krunu na glavi, odsutno proučavaju pramenove koji ti padaju u oči. Kao da je njima stalo… Ipak, ne možeš prestati. Ispravljaš leđa. Popravljaš kosu. Potreban ti je poziv, želiš biti viđena u društvu. Potrebna ti je spoznaja da si ispunila jedno prazno poslijepodne, da si bila dvorjanin u Kraljevstvu Normalnih.
A onda se diže plima.
Nepopravljiva si dok mahnito pišeš, utrkujući se sa svojim sjenama.
Tvoje su priče bunari iz kojih zaudara stvarnost.
I dok se stapaš sa tišinom, sigurna si u svoju snagu. Zastaješ, kako bi bacila pogled na Mjesec. Čini ti se da se njegove usnice izvijaju u cerek. Rado se prepuštaš njegovoj sonati, on te uvjerava da je moguće baš sve što zamisliš i sakriješ u riječi. Možeš nauditi, možeš zagrliti. Riječima možeš zaustaviti vrijeme, možeš ga ostaviti da se suši na vjetru.
Gledaš u ta svoja nastojanja i nije ti žao. Priče su mrvice kruha koje ostavljaš za sobom. I zato budi oprezna. Jer ako pogledaš malo bolje, vidjeti ćeš. Slijedi te jato vrana.

Fotografija: morgueFile free photos

Milko Valent: Otvaranje jezgre (Clown u sarkofagu)

Sarkofag. Očajno čelo lupi u neprobojnu i glatku, a ipak fluidnu stijenku. Neuroni zaiskre trenutni gubitak ionako labave, prozračne strune identiteta. Gomila bijelih miševa rasprši svoja vijugava tijela u crnoj magli. Clown zaboravi svoje ime; Clown – očajanje odmah pomisli da je na kraju puta.
Četiri ručke sarkofaga mirno i opušteno, masivno i moćno vise na stijenkama svoju konačnost. Ljubopitljivo, pretvoren u vitku opojnost igle, grčevito pokušavajući opstati u ljubavnoj kiselini ludila, Clown je polako postajao sve tanjim; stanjio se sve do užarenog plavičastog vrška oštroubodne sprave. (Možda su stare kronike ubadačkog zanata nazivale takav vršak Crveni citrus?) Mislio je na budućnost oplemenjenu ubodima tanke beskonačnosti koja bi u podnožju svakako bila izjedena kiselinom. Najbliža ručka razljuti Clowna. Opasno istanjen dirne futorološki nastrojen njezin donji dio; ona navibrira zamusanim predstavnicima ništavila izduženih, vrlo izduženih beskarakternih lica. Ostale ručke sarkofaga brzo organiziraju miting – na poklopcu. Clown srdačno zarza i pljune u njihove nevidljive oči, a poklopac tresnuvši o tvrdo dno njegove izmučene nutrine proizvede reske ponjave zvučnog crnila. Nenapisani libreto za otvoreni sarkofag opiše u nepoznatom sebi krug krivnje; neobjavljeni krug zeleprša ponjavama, zamasi strujanja začude Clownove rudarske fenjere, ljubopitljive zjenice uperiše infrazraku u središte: virne putnik u otvoreni vapnenasti sanduk i u visećem središtu opazi crnu kutiju čija je površina bila ispunjena sitnim kvržicama, bubuljicama, brdašcima, izbočinama, i još kojekakvim bareljef-preprekama koje Clown unatoč usrdnoj prijemljivosti i htijenju nije mogao prepoznati u sebi, pače ni na što izvan sebe, a što bi ipak imalo status svijeta i njime bilo priznato ili kao činjenica neoborive opstojnosti/prisutnosti ili kao tlapanja nekoga pa možda i nečega; znao je samo da su to prepreke njegovoj sudbini. On, užareni plavetni vrh, morao je prodrijeti u crnu kutiju pod svaku cijenu, takvu koja je već čekala priređena za nj. Reske ponjave crnila zazvučale su cijenu velikim zvukovima, brojnim zvucima tišine i i nepreglednosti, a uporni mukotrpni vršak doticao je bareljef crne kutije raspojasano vrišteći osnovna pitanja i sloma i povratka; oštroubodno, znatiželjno i očajno na način nezasitna galeba, Clown je ubadanjem trošio bubuljice, kvržice… sve ono što bi na kraju napora moglo biti okrunjeno otvorenom kutijom; kao da je slutio, čak nepobitno znao, da se u kutiji nalazi jezgra, mjesto zgusnutih mogućnosti zapetljanih krivulja i pravaca u kojima bi mogao pronaći svoje ishodište, nešto u čemu bi mogao prepoznati i kosti i živce i lice koje je nosio kao svoje, ali ne kao rascijepljenost već kao sažetost, samostalnu vrtnju svemirom, vrtlog, prostor vrtloženja koje bi počivalo i krajem i početkom u sebi samome a ne u nečemu nedohvatljivom i dalekom kao što su zvjezdane sumaglice, rijetke magline, plutajući asteroidi, u orbite bačene istrošene kemijske olovke, fekalije astronauta…
U središtu sarkofaga, sabrano marljiv i neobično miran, povremeno sasvim nepokretan stajao je Clown u kiselini ludila koja se je pružila čak iznad njegovih koljena. Buljeći u crnu kutiju sistematski je tamanio bareljef. Bubuljicu po bubuljicu, kvržicu po kvržicu, izbočinu po izbočinu. Nezasitnim vrškom prebirao je unutrašnje sklopove žrtava; isprepleteno šiblje, zakovrčano žbunje, paučinaste petlje svijeta koji prije putovanja nije poznavao, omogućili su zbunjujuću raznolikost samotumačenja nutrine i zadatka na kojem se tako hrabro i prestupnički našao, ali osnovnu nit koju je sukao temeljni razlog putovanja nije ni u jednom trenutku sasvim zanemario: koristeći primjer sudbinske prakse dudova svilca, usprkos preprekama ili možda upravo zahvaljujući njima, lučio je sebično tkivo prodiranja; izlučevine morati otvoriti crnu kutiju i prodrijeti do jezgre i otvoriti je ukrštale su iznad njegove glave samo njemu prepoznatljive znakove, gotovo instinktivne putokaze kuda je trebalo krčiti i kako je trebalo obaviti tu višeznačnu djelatnost prestupnika samorazumljivih svjetova, djelatnost ludog sveca i postavljača pitanja, dobrovoljnog ali i prinudnog otpadnika koji svoju žudnju i u vremenima najgrubljih iskušenja ne pristaje zatomiti ili je samljeti u zamjeni za zvončiće odvratne i lažljive sigurnosti u samozadovoljstvu azurne nemušti neodgovornog istrajavanja, u mekoći sala, u čistoći biljke, u rumenilu rasta, u zdravlju loše razbujalosti i pripite omamljenosti lokalnim i multinacionalnim užicima industrijskog oblikovanja koji svoju sreću nalaze udomljenu između nakovnja i čekića zlurado zbratimljenu s glupom bižuterijom svijeta.

[…Clown ispružen u položaju uobičajenom za strelicu leži. Bambi, Cvjetko i Jevrem, tri sobna druga, zbunjeni mnogodnevnim paraliziranim prisustvom svog kolege otvorenim ustima gledaju njegovo asketsko lice, na kojem jesen i lijepo ludilo mirno kovitlaju trulo lišće drvoreda, grubo oksidirano žutilo. Žalosni su, potišteni i tmurni zbog toga što na jučerašnjoj proslavi Clown nije mogao prisustvovati. Zamišljaju kako bi razveselio glavni prizor proslave: predsjednik grada predaje Bijelom Štenetu »Plaketu grada« koju je Skupština grada dodijelila njihovoj Psihijatrijskoj bolnici povodom stogodišnjice osnutka i samoprijegornog rada na zabludjelim članovima društva…]
U visećem središtu sarkofaga Clown zaljulja ubodima crnu kutiju. Bareljef je ponestajao. Sporo i nezaustavljivo. Obavijen usijanom mastiljavom maglom, žarnim prskalicama prodiranja, iluminiranim mrakom u sebi Clown je štedro razbacivao usputne govorne bilješke, vatrostalne egzibicije muke otvaranja. Rečenice su padale u kiselinu, i zatim se oplemenjene vraćale mahnitom subjektu koji je želio ući u kutiju, ući u sebe.
»Ja sam Clown, ali se ne mogu sjetiti svog prvog imena. Čudan sam u središtu; gledaj me samo čudovišni bareljefu. Očistiti treba malenu kutijicu, jer to nisu tvrde alge i zeleni klobuci mora, školjke sna. Stvarno, čemu služi ova kržljava kvržica? On ima i mali rep, i okrugle oči. Lukavo gleda u moje napore, pokušava izbjeći smrtnu opasnost praveći se priljepkom, ali to joj ne pomaže. Moja plavičasta glava, oštroubodni vršak ubada je transcendentalnim dodirom, šiljatim pomjeranjem pažnje na stijenku kutije; a kako je samo crna od straha…ja ću te osloboditi basnoslovnog pritiska pritiskajući čeličnim skalpelom sve prepreke, sve slučajne naplavine balasta, svih raskošnih nepotrebnosti…ja ću to svakako učiniti jer te želim otvoriti; nemoj lagati svojim neuglednim običajem, svojom musavom vanjštinom prosjačkog štapa…prozreo sam te, a u tome su mi pomogle reske ponjave zvučnog crnila. Zar ovdje nije tiho, isuviše tiho? Zar ovdje nije sterilno? Treba hitno promijeniti surove uvjete školovanja, treba otvoriti dodatne kurseve…uopće nije sigurno da ću izdržati ovo zgusnuto zanimanje potrage i otvaranja, prodiranja i proboja; tako me muče ove namjerno ili slučajno postavljene neravnine…pa gdje su dođavola te pukotine poklopca; ma, ja ću te otvoriti gnjido perverzna…odjeven u ubojitu svilu primjenjene noći a sladostrano banalan kušat ću osjetljivim nepcem tvoju nevinost, tvoj prkos…da, u meni caruje požuda koliko za tri izviđačka bataljona; ne možeš izbjeći ovaj raznobojni život uložen u sve ili ništa…crna kutijo, okani se protivljenja, okani se podlih bareljefa, okani se sama sebe…vidiš, vidiš…plohe su sve čišće, sve tanje, a i kiselina dobro radi; nazire li to rubove poklopca, osjećam li skori pad njegove lijene površine?; u meni cakle frustrirane žilice-živci naprezanja, u mene se sabija sav prethodni korov natrunjen besmislenim ponavljanjem svijeta, kroz mene prolaze šoferi – patnici ali i i tupani i drkadžije…pa tko je tu u pravu, i tko tu govori da a tko govori ne…očaj u bijelom ruhu igra ludu odjevenu u smiješno, ludu odjevenu u smjelost, ludo ludu ludu; oho, zaista si glatka pločo poklopca…vidim i rubove spajanja, to su stisnute usne, prezriva crta porubljena nijansama sivila na crnom materijalu; cere se nijanse zeblje, strepnje, straha, užasa, strave i očajanja…ali,ne!…mene se nećeš otarasiti idiotska krabuljo…ha, ha, čuvaš jezgru, zar ne?…ha, ha, ha, ha, ha…evo me, kučko…«
Crna kutija iznutra. U mrkloj unutrašnjosti oko jezgre posjedali članovi opozicije, nevidljivi noćnici tajne. Slušaju potmulo poslovanje Clownovih plemenitih samoperverzija: struganje skalpela, oštroubodih plavičastih šila koji točkasto uništavaju bareljef, a zatim i tijelo kutije; lupkanja, kuckanje, kašljucanje sumanutih, zapravo upornih ideja očajanja. Noć blago i tajnovito tinja tihim ponjavama lelujava crnila, a nevidljivi noćnci sabrano i marljivo razgovaraju.
A: – Hm, pa on je lud, – reče najstariji i najnevidljiviji noćnik kutije nastavljajući prethodni razgovor.
B: – Ali i snažan, – dometne čistač jezgre igrajući se nevidljivim noćnim brisačima.
C: – Imaš pravo. Nećemo ga uspjeti zaustaviti, – doda treći noćnik.
B: – Da, ali pitanje je u tome koliko je snažan.
A: – Vjerujte, užasno je jak, čak i stravično i očajno jak.
B: – Kako znaš?
A: – Obavijen je maglom Visoke Apstrakcije, a srne naprijed u teškom bijelom plaštu.
C: – Znači, i tebe trga u koljenu?
A: – Da! Već dugo vremena osjećam gibanje Apstrakcije u čaški, a i tabani mi bride.
B: – Dakle, on će proći?!
A: – Svakako…
C: – Ali, ipak, bit će razočaran kad otvori jezgru.
A: – Da, ali najvažnije je to da će proći. Zar si sve zaboravio? Hajde da ponovimo gradivo!
– Može, može, – zaplješće B.
A: – Vidite, mi nismo prošli, bili smo preslabi i postali smo isključivo noćnici. Naš je zadatak da čuvamo jezgru, a i to čuvanje samo je formalno ne stvarno. Mi, nevidljivi, trajemo u jezgrinoj vlasti…a ovaj gore, taj će se spasiti koliko je to moguće…
B: – A moguće je malo, gotovo ništa.
C: – Pusti, dobro je i to. Što mi imamo od ovoga ovdje? Ništa. I bolje smo zaboravili, problema nemamo a to je najgore od svega.
A: – Ali to nije sve. Mi smo neizlječivi, mi smo ništa i zato smo luđi od njega.
B: – Pa da! Na primjer, meni za sve puca prsluk.
C: – Meni je odavno puknuo.
A: – Upravo zbog toga i možemo slobodno i sabrano razgovarati. Nas je kiselina ludila temeljito izgrizla. Živjeli!
B: – Živio, noćniće! Dok ovaj gore tutnji, hajde da razgovramo još marljivije!
C: – Hajde. Tko će prvi?
A: – Svejedno. Evo, mogu ja, – svečano zabruji A – ponjava. – Čistaču, da li si danas očistio jezgru?
B: – Jesam, o najnevidljiviji noćniće! Brisači su radili besprijekorno. Perfektno. Revolucionarno.
C: – Subverzivno.
B: – Fantastično.
A: – A ventili?
B: – Ne brini. Njih sam očistio starim teorijama ludila.
C: – Zanimljivo!
A: – O tome nam prije nisi pričao.
B: – Nitko me nije pitao tako jednostavne stvari.
C: – Čudno?! Hm, o ništavilu ni slovca. Baš si klipan.
B: – Ja radim svoj posao.
A: – Stvarno, to nije pošteno. Ti dakle imaš posao. A mi?
B: – Pa…imate i vi. Čuj, ti si zadužen da budeš najnevidljiviji, a C-ov posao je da bude subverzivan unutar crne kutije. Zar nije tako?
C: – Jest, ali…
B: – Znam što ćeš reći…
C: – Skini mi se. Kako mogu biti subverzivan u sveopćem mraku? Ja sam tužan… mene uopće nema… za subverzivnost je potrebno dvoje.
A: – Aha, čaj za dvoje.
B: – Ali ovo nije kavana, momci. Vi pretjerujete…
C: – U mraku se ne može pretjerivat.
A: – Ne može. Može se samo sanjati.
B: – Što, pustoš?
C: – I to.
A: – Ali i plodnost magle.
B: – Visoke Apstrakcije?
C: – Da, a to je trganje u koljenu.
A: – Katkada i u mozgu.
B: – Pardon! Vi zaboravljate. Naš mozak je zdrav, iako je nevidljiv. Osim toga, da tako bude i ubuduće brinem se ja, noćnik – čistač.
A: – Slabo se o meni brineš, rekao bih. Mene stvarno trga u mozgu.
B: – To onda ne trga u mozgu.
A: – Nego?
B: – To su međupraznine.
A: – Huljo.
B: – Nemoj tako. Toliko sam se uvijek brinuo o tebi. Umatao sam te, čistio ispod tebe…
C: – Točno. Sušta dobrota. Dragulj.
A: – Rasplakat ćete moje srce, momci. Brinite se radije za nevidljive plakate. Zar ne čujete kako onaj gore napreduje?
C: – Strašan je.
B: – Sigurno ima groznicu.
A: – Žuri mu se kao psu.
C: – Oh!
A: – Treba ga spremno dočekati. Ne dolaze turisti svaki dan. Naprotiv, rijetki su.
C: – Uopće ih nije bilo dosad.
B: – A mi?
A: – Stvarno, što mi nismo turisti?
C: – Mi nismo pravi, mi smo nepokriveni čekovi.
A: – Utoliko bolje.
C: – Aha, razorit ćemo sve sisteme.
B: – Vi samo o tome. Tako ste suhoparni, a ja maštam.
A: – O čemu?
B: – O pubertetskoj sluzi. Ovdje nema ničega, ne možemo se sjetiti važnih intimnih događaja…meni je već dosadno brisati i glačati jezgru.
C: – Odmori se malo.
B: – Lako je to reći. A tko će me zamijeniti?
C: – Nitko.
B: – Zaista si subverzivan. Pa jezgru moramo sačuvati.
A: – Za koga? Već sam zaboravio.
B: – Za potencijalne potomke crne kutije; za sve one koji će stići, ostati ili otići…
A: – Kao ovaj tulipan gore. Čujete li kako hropće?
C: – Uništio je već čitav bareljef.
B: – Stijenke su gole.
A: – Još malo, pa će otvoriti kutiju.
C: – A mi ćemo vikati »prođi, prođi sretniče i pomiluj nas bijelim plaštem očajanja, ogrtačem slobode«.
B: – Ionako nas neće čuti.
C: – Zašto?
B: – Drogiran je.
A: – A k tome i fluorescentno drzak.
B: – Drzak i neobazriv.
A: – Sasvim neprijatan.
B: – Nepopustljiv.
A: – Inteligentan.
C: – To je najgore. Takvi su vrlo opasni.
A: – Zato će i proći.
B: – Zavidim tom prodornom nosaču ideja.
C: – I ja.
A: – Taj neće propasti u ništa kao mi, ne bojte se.
B: – Pssst!
C: – Šta je bandoglavi?
B: – Zamisli, već odiže poklopac!
A: – Nevjerojatno!
C: – Zamislite, počinjem ga žaliti.
B: – Tugaljivo.
A: – Ma, pusti ga, on je blesav dokraja.
C: – Vi ste izgubili sućut.
B: – Mi smo izgubili sve.
A: – Čak i vjeru u deterdžente.
C: – Ne brbljajte! Ovaj gore otvara poklopac, skapava od glavi za poštenim tenisicama pa da ode, a vi se bavite marginalnim cvjetovima i nedostojno uvježbavate ništavne bobice.
A: – Kakve bobice, prijatelju?
C: – Ništavne.
B:- Valjda misli na naše krepke opaske?!
C: – Ne, ne mislim na njih. Misim na vaše kržljave vijuge koje su se silom prilika stisnule, pa ih svjesni toga želite proširiti.
A: – Oho! Teoretičar.
B. – Filozof.
A: – Fundamentalni problemi nekrofilije spasa.
B: – Gospodine Visoke Apstrakcije.
A: – Odmah me trga u koljenu.
B: – A mene hvata porebrica.
A: – U čaški slušam radio emisije.
B: – Rebarce pjeva song o dugotrajnoj upali.
C: – Vi ste totalno neproračunati.
A: – Nije istina.
B: – Samo smo dobili menstruaciju.
A: – Tek smo malko nervozni.
B: – Proklete mjesečnice…
C: – O, mjesečari! Čovjek skapava…
A: – Šuti! Pogledajte, odigao je poklopac!
B: – Najebali smo.
A: – Nismo. Uopće nas neće primjetiti. Zaboravljaš da smo nevidljivi.
C: – Točno. Mi smo nevidljiva opozicija.
A: – I stoga nedjelatna.
B: – Hm, hm…
A: – Hm, pa ovaj je stvarno lud.
C: – Hm, tišina, momci! Mi smo noćnici tajne.
A: – Šutimo, dakle.
B: – Šutimo.
Noć blago i tajnovito tinja tihim ponjavama lelujava crnila, a nevidljivi noćnici sabrano i marljivo šute.

Naprežući se možda isuviše, manijakalno dostojanstveno Clown istička šarke poklopca. Glatka i bez bareljefa, ogoljena i istanjena, crna kutija zavibrira, zaključa se viseće središte sarkofaga: poklopac bućne u zelenkastosivi sloj kiseline. Ubrzo nestane izgrižen do posljednje molekule.
Clown uđe u noć kutije. Tišina. Ništa. Onda opazi jezgru. Ulaštena i izglačana do savršenstva vidjela je u središtu crne kutije. Clown živne misleći na definitivno spasenje. Pun nezgrapnog poštovanja krene prema njoj. Usput pripremi oštroubodno plavičasto šilo. »Uf, kako sam samo spreman za otvaranje«, pomisli, a zatim se plaho zaustavi tik ispred jezgrina omotača. »Sad ću napokon saznati tko sam. U jezgri pohranjen leži moj pravi svijet, sve ono što sam bio, što jesam i što ću biti. U spoznaji vlastitosti sabire se i nagrada za proživljeno i radost iskupljenja. Dosta je neizvjesnosti, lutanja i mahnitosti. Trenutak pogoduje slavlju, a očaj se zalijeće nepoznatim pravcem.«
Preostalim očajanjem Clown obmota loptu jezgre. U svečanoj pozi ispruži šilo za točkanje materijala, i hrabro drhteći istočka gornji ovaj jezgre. Ovaj omotača prhne i nestane u mraku. Fatalno nagnut načas zatvorivši oči, Clown gurne glavu kroz otvor. Zatim sabrano otvori oči i ugleda – prazninu. Od jezgre ostala je samo prazna i mlohava ljuštura njegove tlapnje; u slijedećem trenutku nestane i ljuštura, i Clownov vidokrug progovori svojim jezikom: ništavilom. On zgromljen i beznadan, spuzne na dno crne kutije. Hladna glečerna pjena bjesnila prokulja iz njega. Čitav predjel unutrašnjeg ispune brze nekontrolirane krhotine svijesti…
… i plašt pobježe gdje je očajanje i to meni a toliko sam uložio nevjerojatno svijet je đubre opet ne znam tko sam a tko je stajao u kiselini tko je nosio oštroubodna šila zar to nisam bio ja kako to da nema očajanja što pročišćenje kao da sam lakši hi hi hi hi samo vedro i veselo poker je vesela igra nego što tko je dirnuo ručku sarkofaga bijedne li sprave pa i nije trebalo šetati drvoredom i misliti o svemu glavno da sam se oslobodio odbacivanja ovo nije suncostaj oporavak ovo je glečerno bjesnilo bez bjesnila nema mene nema joj joooj dođavola nema arhimedove točkice svijet nema središta čovjek je bez sredine koji sam ja takav da jesam sarkofag i kiselina dobro je to plavi čovjeka osjećajem postojanja na sebe već svega hi hi hi hi a ni to me nije dotuklo bučni gromovi kiseline da mi je samo znati oh znati gdje li je opozicija zar u meni zar je sve u meni frustrirane ručke bezmjernosti varljive kurve bareljefa hajde pridigni se ništa nije tvoje ništa nije čvrsto himere tutnje kroz tutanj u hrskavici a gdje me to trga u jetri fabricirano nadimanje fijuk ciroza netko ovako a netko onako za jogurt dugovječni stogodišnjica jogurta kefir – tlapnja čuj ponovi svoje ime Clown Clown a drugo uobičajeno je više besmislene oznake daju sigurnost začeće preživljavanja i kome treba ujudurma to ugursuzi skaču zečevi zrak vježba oštri prodor unazad he a to i nije ime to je boza postojanja besmisleni grč juri zjenicom cvrlji bubotak šarenicom kako se ponaša kompaktna kuglica ulja ako je uopće ima u bunarima sreće ako ih uopće ima zar meni jezgra izdajica cvrkut izlišne fatamorgane da ti pamet nestane u kiselini relativizma zar samo si oštrili uzalud u dimnim zavjesama ha kuglica ulja – identiteta gdje je to u katastru u iskaznicama ribolovnog društva, filozofskog udruženja hi hi ništa nije sigurno sve je obmana samo piši amorfno trulo jesenski a plašt što meni treba diži se nisi ti od onih koji će u crnoj kutiji ostaviti kosti ti si putnik i imaš i neki program nisu važne tmine sasvim je svejedno imaš ili nemaš hi hi hi hi hi a preživjeti ljupka proročica kiselina fantom kemijske medalje aha viseće središte kakvo jebeno središte što predstavljaju moji ubodi ništa i opet ništa to znati kiselina ne djelovati ona biti pitka voda dobra voda ekološki rizik u džepu popularna figa u jezgri lipta prazno čak je i moja odluka zanemarljiva pogotovo s ekonomskog aspekta diži se tu je mračno tu biti glupo motanje mraka prselica tmine biti grandiozno blesavo hm svaki projekt čuditi i voljeti svjetlo neopozivo razbarušeno hajde brže kresni neću pada eksplodira noga koja trgati u koljenu reumatski se isticati u visokoj apstrakciji hi hi obavijen biti mnogo se dopasti magli različku u zori meki poticaj gospodine zaumna njedra crne kutije vabe opozicionari diži se aha ja ću se probiti ja ću proći iskusio sam stotine raznih galebova u krilu mozga još bolje ako nema središta ako nema boga ako nema mene tko si ti ja sam svi i ta kiselina čudotvorni lijek omame selidba iz sarkofaga u kutiju u prividnu jezgru to je vidna zgranutost saznanjem da ne znaš tkosi distanca usamljeno drvo ja ću naučiti živjeti u zapahnutim granulama visokog čela za uzdarje evo dnevnih novina evo mlijeko običnog tupog i besmislenog evo ili-ili a što sada majstore strpljivosti plinovodi neprotočni imenovanje neizvršeno jabučica gore dolje pa to lijevo kuda nučit živjeti zaboraviti kiselkasti sarkofag aha ili-ili tu ili tamo moje krhotine na raskršćima dužih rečenica na opekama gradnje polako prvo koljeno pa stopalo diži se čuješ skršen čovjek opasan svojim odmakom sarkastično izvinuta obrva u crnilo ponjava a što je to ideal časno ljepilo kurtoazije kakve kvržice raspojasani oval odleprša gurnuti glavu i vidjeti ništa narav zaokružene tlapnje izbočine grudice mineralne bubrežne zastavice luči diži nema plašta bijeli lepet očajanja mine podružnicu zebnje strepnje straha užasa i strave evo obično i tupo vime presahla ljutnja obećavajuća zemlja to je moja potvrda zavječnost sam ovaša nenavist očna netrpeljivost brine o kako brine ustani čujem odmak samo veselo ustajem u draguljarnicu nužne opali rubini stalagmiti noćni dijamanti s njima zibaj dan evo dnevnih kolportera istine ne presahlo im ljeto u rukama jezgru ne smiješ zaboraviti u luk nabora biblijskih skuta čemu onda nagli sagib grupe čemu zapaljena borovina tame zašto gibaš sjećanje na rupicu na kutomjer mučenja ta lijena metastaza račići kiseline ludila odlaze kanalićima u nedogled bljeska dnevni poticaj mjernog učenjasredišta ti ga ne vidiš samo bogovi čitaju bosanski lonac nadjeven vijestima red na red lančani nagibak lično strada na rošavom tlu crne kutije što ćeš vizija nije bila sklona sada pljujem u jezgru tuste pogrde da ne misliš opravdati barbarstvo ležanja na podu naravno isto kao ni jonski trgovci krađu jantara nema razlike šavovi podjednako pucaju i u glavi i u lađama dugokljunim a rebra pjevaju songove uzastopno bdijući neposlušna karnevalska djeca čuče u kamionimafantazije da se može stići ako čovjek samo hoće ne i ne predodžbe su iz temelja memljive nema stizanja nema središta nema sigurnosti nema spokoja na nitima ambisa hi hi hi samo ratni dokumenti samo himere u trku lovina lovci kao kruna slavlja neka bude lično uhljebljenje naš idejni sklop ti budi čuvar pečata planinarski žig reci da sam bio na koti nula nula nula dižem svoju izdanu revoluciju bogovima šaljem snene kišne kapi sanjive pusice ribonukleinske provincije a svakako hi hi hi hi vidiš li pomoću visoke apstrakcije dižem noge hodam tko to u jednoj šaci drži sarkofag i kutiju skupa to je nitko zaparene kupke sanjalica parni snalaženja sve čisto i uredno kao pupak djevice ima li toga u svemiru da svega ima gdje su nestali galebovi moji umjetnički bijeli modeli zameo ih horizont ni njega nema na geografskim kartama tup tup tup krenivrijeme je a i toga imate u dućanu jako dobro u najlon vrećici nalazim svoja obrušavanja taj ludi lepet poniranja raspletene vlasti neba čuj gubi se iz crne kutije kad si već jači ne smetaj nevidljivu žgadiju ih bio sam isprva osupnut kilogramima praznine zato pljujem masno tkivo u okrugli otvor jezgre spuznuh na tlo kutije maivac ribež i mrkvica umjesto da odmah krenem u nepoznatom pravcu koji pokazuje druga sa spektrom slikarske ljubavi ili-ili

Pripovijetka objavljena u knjizi Guja u njedrima

Ilustracija: cohdra @ morgueFile free photos

Pavao Pavličić: Guja u njedrima

Bilo je došlo i vrijeme kada je Ilija Krstin imao osamdeset i jednu godinu, kada je sasvim rijetko išao u ribolov i svake je večeri sjedio pred kućom na stoličici ispod lipa i kestenova, misleći o onome što ga čeka, i vidio je samo jedno: zemlju, i osjećao je jezu i pitao se kako je to biti pod zemljom.
Nastojao je da se sjeti kako je živio i nije se mogao mnogo čemu domisliti, osim nekoliko stvari: crvenog rujna kad se ženio, pretproljetnog podneva kad mu je umro otac, prve pričesti, jutra kad su mu javili da mu je sin poginuo, prvog ribolova. Malo se stvari mogao sjetiti i zato je mislio na ono što je pred njim i bojao se.
Ničega jasnog ni pretežnog nije bilo u njegovim sjećanjima, samo je, izdižući se iznad nejasne izmaglice kao vršak kakvog stabla, izranjao jedan detalj na kojemu se njegovo sjećanje sve više zaustavljalo, i ta je pojedinost stala sve više ispunjavati večeri na klupici pod drvećem.
Sjećao se onog doba kada je, osim svojega redovnog ribarskog zanata, radio i drugi, opasan i zabranjen posao: kada je tajno, bez alata i polustručno, pravio i krijumčario municiju. U stražnjem dvorištu, sasvim pod brijegom što se diže zinad Dunava, imao je malenu prostorijicu, svu čađavu i zelenkastu od baruta. U njoj je bila stolarska klupa na kojoj je njegov otac nekada pravio čamce, a uz nju još nekoliko posuda, nešto stolarskog alata i ognjište. Tu je Ilija, vrativši se iz vojske, stao praviti municiju raznih vrsta i oblika, u toj je zadimljenoj radionici našao svoj kamen mudraca: mogućnost da prehrani majku, braću i uzeta oca, a zatim ženu i djecu.
U doba kada je on to počeo raditi, ribarski ceh, koji se već tada nije tako zvao, počeo je da se kruni i osipa i od ribe se živjelo sve teže, pa je Ilija pravio metke i prodavao ih i zarađivao dosta dobro. Bio je u punoj snazi (nešto više od tridest godina) kada su mu prvi put postavili pitanje kojega se sada stalno sjećao. Bilo je to jednog ljeta u samu zoru, kad je Ilija izišao iz radionice umoran od posla s tanadi, jer te noći nije išao na vodu. Morao je raditi noću, zbog susjeda. Svitalo je. Idući prema kuhinji i radujući se hladnom sinoćnjem mlijeku, spazio je oca na jednom od prozora što gledaju na trijem. Sjedeći u svojoj pletenoj stolici što je škripala, starac ga je gledao svojim plavim, malo uljastim očima, nepokretan, s lulom u zubima.
– Ilija, sinko – (govorio je »sinko« samo u rijetkim prilikama) – stradat ćeš. Zapalit će se. Zašto to radiš? Smrću se igraš. Nemoj. Iliji je malo smetao starčev način. Ali, znajući da mora biti dobar s njim:
– Sve je to isto, tata. Mogu se ubosti na zarđeo klin u čamcu, pa umrijeti. Ili da pukne grana pa meni na glavu. Ili da me ugrize nečiji bijesan pas. Ovako bar nešto zaradim.
Brzo je otišao, znajući da je otac, mučen nesanicom, željan razgovora. Bila je zora, sunce se javljalo dolje nizvodno, pa se činilo kao da Dunav uvire u nj. Pošao je spavati misleći na oca kraj prozora, u trijemu.
Otada su mu o opasnosti toga posla govorila braća i sestra, sve jedno po jedno, odrastajući. Samo se mati nije miješala. Nije im rekao: »Šutite i ne dijelite savjete o tome. To vas hrani«. Nije nikad rekao, ali nije mogao da ne pomisli. Nikoga od njih nije posvetio u tajne posla, sva braća postadoše poštenim ribarima, a sestra postade ženom poštenog ribara. Svima je, kad su ga oprezno i pažljivo korili, odgovarao kao i ocu, samo je sve više i više širio svoju priču o mogućnostima da ga smrt zadesi u nekoj najnevinijoj prilici, dokazujući time kako su sve okolnosti kroz koje čovjek prolazi podjednako opasne i kako ono što on radi nije nimalo opasnije od bilo čega drugog. Dodao je još mogućnost da ga udari grom na vodi, da se zaguši jabukom ili da, dok bude noćio na Dunavu, nalegne na kakvu suhu granu što viri iz zemlje ili na komad daske od kakve stare dereglije skriven u pijesku i da tako umre. Ovu je posljednju mogućnost vrlo često spominjao, sjećajući se kako je mnogo puta naišao na oštro smrtonosno granje i na šiljato komađe lima.
To je bilo ono o čemu je sada Ilija Krstin mislio svake večeri. Sve je više u njemu, poput bolesti, rasla misao o tome čudnom predmetu koji ga doista možda negdje već čeka. Kao kad čovjek ide kući, znajući da će možda dobiti važno pismo i znajući da je listonoša već prošao, pa je svjestan toga da je negdje već sve odlučeno, da pismo možda već leži u mlačnoj polutami sandučića i sve je već gotovo, samo još za njega sve traje i tek treba da se dogodi ono najvažnije. Tako se osjećao Ilija Krstin misleći o zemlji. Svake je večeri trnuo pomišljajući da je možda već rođena ona kobna hiljada bacila koja će prouzročiti njegovu smrt, da je možda već bio na onom propuhu koji će mu donijeti kobnu prehladu. Ali najviše ga je zaokupljala ona grana ili čavao, ili komad lima, koji su ga negdje možda čekali i koji će se ponekim čudnim, tamnim, neshvatljivim zakonima probližiti njegovu tijelu i uništiti ga. Bio je siguran da taj predmet, ta smrt od drveta ili željeza, već negdje postoji, da ga čeka, i osjećao se nemoćnim da spriječi kobno približavanje.

Noću, kad bi legao, priviđali su mu se predmeti od kojih bi mogao umrijeti i mislio je o tome kako da ih onemogući. A opet, bio je odviše ponosan da bi prestao ići u ribu ili da bi se prestao kretati gradom. Nastojao je dokazati sebi da se ne boji. A osim toga, taj predmet možda bio i tu negdje, kraj njega, možda ne treba ići nikamo da se do njega dođe: to je možda britva kojom se brije ili krumpir koji jede ili opasač kojim se opasuje.
Još je jedan razlog što nije prestao raditi sve ono što je radio i prije: bilo je trenutaka kada mu se sve to činilo smiješno, kada se sam sebi činio kao ishlapjeli starac koji je sasvim podjetinjio pa se bavi glupostima koje nikom pametnom ne dolaze u glavu. To mu je opet bio dokaz starosti i blizine smrti, pa se otresao te misli i osjećao se pomlađenim i jakim, pitajući se kako se uopće mogao u tako nešto upustiti.
No, takve bi radosne misli brzo nestajale i bivalo mu je gore, kao poslije pijanstva, jer bi se sjetio da misao o predmetu koji čeka nije plod njegove starosti, već njegova muževnog doba i tada bi još snažnije i još bolnije stao slikati one kobne šiljke koji ga čekaju i bojati se.
Postepeno je slika postala jaka i određena i Ilija je mogao vidjeti mjesto gdje ga čeka grana ili srp ili nož. Bilo je to jedno od njegovih mjesta gdje je stavljao vrše, daleko niz Dunav, kamo već dugo nije odlazio. Mali zaton među vrbama, a iza leđa šuma, puna cvrkuta i zvukova. Vidio je to mjesto, vidio je busen trave, vidio je predmet gdje viri i sebe kako dolazi da legne i onde prespava noć kraj vode.
Znao je da mora otići tamo i ukloniti to i uvjeriti se, jer inače neće imati mira, jer će ga inače to dočekati i napasti i uništiti. Jer, znao je da ne može da više nikada ne ode onamo. Dugo je skupljao snagu da krene. Bojao se, jer je osjećao da je to ondje i da sada mora biti jak i prepreden. To je bilo teško i trebalo mu je vremena da skupi snage.
Zatim se jednog poslijepodneva probudio oko pet sati u sobi svoj zelenoj od kestenova lišća pod prozorom. Jedna zraka sunca padala je na plavo ispruganu perinu. Ilija Krstin osjećao se svečano. Pogledao je red mirisnih jabuka i dunja na ormaru i znao je da je sad čas, osjetio je da je miran i da može.
Sišao je dolje i spremio stvari u čamac, ruke su mu bile mirne. Ništa nije zaboravio, odveslao je.
Izdaleka je ugledao mjesto gdje se ocrtava među drvećem, i srce mu je bjesomučno zakucalo. To je bila odluka. Vidio je i onaj busen trave, znao je da mora raditi oštro i napasti prvi. Iskočio je iz čamca i pošao onamo.
No, nije bilo ničega. Pretražio je cio mali proplanak, cijelu uvalicu, svuda je zavirio, ali nigdje nije bilo ničega. Bio je veseo i razočaran. Učinilo mu se da je to i očekivao, opet mu se javila misao o staračkoj ludoriji.
Postavio je vrše i legao oprezno u travu. Nije bilo nikakvog šiljka. Pogledao je kako nad njim pršte srebrne kapi od udarca mjesečeva vesla, i zaspao je iscrpljen.
Ujutro su vrše bile pune ribe, on se odvezao kući i spavao, nije više mislio o tome. A uveče, na stolici pod kestenom, opet je mislio o smrti i bojao se, ali na neki drugi način. Kao da je već imao neko iskustvo s njom. Na predmete koji ga čekaju da bi ga usmrtili više nije mislio.
Bio je već rujan kada je opet otišao na ono mjesto. Sve je bilo crveno i žuti i Ilija Krstin je osjećao da mu duša pjeva, kao i svake jeseni kada je zrak kao ulje, lišće crveno, a Dunav zelen i gladak, mirisan i drag. Pristao je i namjestio vrše. Potom je jeo i pušio, sretan zbog tog divnog vremena, i gledao je grad što se ljeskao na drugoj obali, gore uz rijeku, u ljubičastoj svjetlosti zapada, poput hrpice tek ulovljenih riba koje je netko istresao na pijesak. Kada su se pojavile zvijezde, prostro je gunj kraj vode i legao.
Dočekalo ga je, oštro mu se zabilo u slabinu i prošlo dalje, u crijeva. Bilo je britko i hladno, osjećao je da krvari. Bilo mu je kao da doživljava nešto poznato, toliko je ranije o tome mislio. Okrenuo se polako, pridržavajući se prstima, podigao gunj. Znao je da ne smije izvući, jer je tada gotovo. Ali htio je da skrati. I da vidi.
Izvukao je i krv je šiknula. Bio je to njegov nož koji je donio i izgubio kada je posljednji put došao ovamo da vidi što ga čeka.
Ispustio ga je u vodu. Glava mu je visjela nad Dunavom u kojemu su se vidjele zvijezde i mjesec. U žutoj svjetlosti vidio je svoj odraz u vodi što je mirisala. Ilija Krstin se zagledao u nj, kao da se sam sebi čudi.

Pripovijetka objavljena u knjizi Guja u njedrima

Ilustracija: naslovna stranica knjige Guja u njedrima, Mirko Ilić

Peter Semolič: Prozirnost

Krhka poput starog pergamenta i nikome više dragocjena, dolazila je sporo oko ugla, poduprta štapom i rukom svoje stalne pratiteljice, prije nalik nestvarnoj prirodnoj pojavi no dostojanstvenoj starici, i već i stoga zanimljiva. U paralelnom svemiru u kojem se greškom otvorio prozor, sjedala za stol – uvijek u isto vrijeme i s junačkim naporom, šutjela, zureći ispred sebe i u dugim intervalima pružala ruku prema čaši crvenog vina – pila ptičjim gutljajima i spuštenih kapaka – više sam je puta gledao, ali nikad doista i vidio – bila je nešto kao dio dana, kao jutarnja kava, kao kratak razgovor sa ženom iz kioska. Da bi jednom jednostavno nestala, kao što nestaje list s udaljena stabla ili iz davno pročitane knjige. A njezina pratiteljica? Odlučila se za novu gospođu.

Lavrica, 16. travnja 2007.

Sa slovenskog preveo Robert Vrbnjak

Fotografija: octaviolopez @ morgueFile free photos

Tihomir Duvnjak: Zamršena krena

Ponekad, kad sam sidim na brodu i mislim nešto filozofski, puste me misli more i lete mi glavom. Nekad se ne mogu odlučiti koja je misao bila prava. Onda se zapetljam, ni livo, ni desno, ni maknit, pa onda sve ponovo. Makar posli mislim da mi je utekla misao godine. Pa počnem misliti na zamršene misli i na zavrzlame i na to kako dođe do zavrzlame. Pa recimo ovako… kako? Pa sama rič kako, kad je više puta ponoviš, ne zvuči više kako nego kako. Pa onda se izgubi, nestane, ka da je i nema, probaš je reći u sebi… mmmg, a ako je probaš reći u sebi, a da ne kažeš kako, to je ka da je nisi čuja, ali si je opet reka, a to ne možeš jer znaš na šta si mislija i tu dolazi do zavrzlama. Jer znaš šta hoćeš reći, a ne kažeš naglas, a opet znaš šta si reka zato šta si mislija to reći. Znači, ako nešto misliš, triba bi i reći, a ako ne kažeš, onda si to napravija zbog onoga šta si mislija reći, a nisi reka. Ili je netko možda u blizini, jer da si sam, onda ne bi triba naglas govoriti. To znači, mislija si i nisi reka, a opet između onog prvog šta si tija reći i onog drugog šta si mislija je premisao. To znači, ono šta si tija reći je starije od onoga šta si reka. Ako nisi reka to šta si mislija, onda u sebi kažeš: Šta san to uopće mislija ako nisam reka jer sam moga odmah pomisliti na ovo šta san reka, a ne na ono prvo… Ali O.K. Prva misao se baca na glavu, upravo izranja i pliva!, pliva!, čak je za glavu bolja od druge misli, ali treća misao se ubaciva u dvoboj između prve i druge misli. Borba je napeta, treneri bujaju, na vratovima su im mjehuri od udaranja srca, publika izbezumljeno vrišti… Tko će pobijediti u toj borbi, prva, druga, treća… ili osma misao. Eee… svitu moj, zato mi jedemo i ljubav vodimo da bismo mislili o glupostima, ali tako dođe čoviku, to ti je ka kada loviš ribu, a ona se otkači i padne u brod na krenu i to baš kad najbolje grizu… Onda gledaš u zamršenu krenu i počnu ti misli letiti glavom, a jedna bude najbrža i ona prava: Di baš sad, u pičku materinu…

Fotografija: Alvimann @ morgueFile free photos