Arhiva kategorije: Proza

Ružica Gašperov: Žena koju nikad nisam upoznala

Kuća je smrdjela po lizolu. Ležala sam u krevetu. Čekala kada će doći don Ante, a zatim se okrenuti i vratiti neobavljena posla.
Priču o šjor Dani sam slušala svake godine oko Božića. Pred vrata bi polio lizol i, opravdavajući se zaraznom bolešću u obitelji, izbjegao blagoslov kuće. Dugo nisam shvaćala kako se to šjor Dane usudio živjeti u neblagoslovljenoj kući, ali sam bila uvjerena da su lizol i bolest bili u jako bliskoj vezi s izostankom blagoslova.
Sada se to događalo i nama. No, nije bio Božić. Proljeće je rascvjetalo stabla i otvorilo prozore. Svima osim meni. Bila sam bolesna. Zapravo bolesna. Imala sam šarlah.
Pohodio me doktor Pivalica. Smijala sam se imenu Pivalica, ali kada se pojavio onako ogroman, glave obasute crnim uvojcima, ništa mi više nije bilo smiješno. Dok je injekciju okretao prema svjetlu i provjeravao je li u njoj ostao još koji mjehurić zraka, meni se zacrnilo pred očima. Krikovi su izletjeli iz mog malog, ali moćnog grla. Ništa me nije moglo smiriti. Ni podmićivanja, ni obećanja, pa čak ni prijetnje. Tek je vađenje čarobne kutije privremeno odagnalo crne misli.
Držali su je u ormaru iza posteljine i vadili samo u slučaju krajnje nužde. Mala kutija od dječjih cipela . Bez poklopca. Napola prazna. Znala je biti nagrada ili sredstvo za ucjenjivanje u hitnim situacijama. Situacije su bile kada bih, čim bi mi pala temperatura, htjela izaći iz kreveta.
Najdraža od svih slika mi je bila slika mamine prijateljice Vinke koja je davno otišla u Argentinu. Imala je i moja mama jednu divnu sliku što ju je izradila foto Sonja. Foto Sonja je, nikad posve razjašnjenim postupcima, znala učiniti da ljudima, pogotovo ženama, nestanu podočnjaci, obrve, o brčićima da i ne govorimo.
Moja mama nije imala brčiće, ali je imala podočnjake koji su na slici nestali, a i obrve su joj bile lijepo začešljane. Držala je glavu zabačenu onako kako je nikad nismo vidjeli u stvarnom životu. Izgledala je poput filmske dive. Na moju žalost nije bila ni sjena svojoj prijateljici Vinki.
Vinka nije zabacila glavu. Stajala je u sivom kostimiću i gledala u onoga tko je fotografira. Meni najljepše na toj slici je bila ulica koja se sa svojim ogromnim zgradama gubila u daljini. Široka ulica. Najšira koju sam ikad vidjela. Zvala se avenija i u mojoj mašti predstavljala daleki divni svijet u kojem uvijek sja sunce, nema bolesti, a automobilima se voziš gdje god poželiš. Kroz našu bi ulicu prošla oko tri sata jedna crna limuzina. I to bi bilo sve do sutradan u tri. Zbog toga mi se avenija puna automobila činila poput izmaštanog mjesta.
Mamine priče su još više raspirile moje snove. Govorila je o ujaku koji se u Argentini, navodno, toliko obogatio na šećernoj trsci da je imao svoju tvornicu. Sanjala sam kako vreća šećera stiže preko mora u naš dom. Možda je čak pošalje i po Vinki kad jednog dana dođe posjetiti stari kraj.
Jednom sam je zamišljala kao glumicu. Drugi je put bila supruga vlasnika tvornice. Čudne sam priče u sebi ispredala. Svaka je bila puna svjetla, velikih bijelih kuća i avenija. Ne ulica, nego baš avenija. Vinka me vodila njima, a ljudi su joj se javljali, pozdravljali je, pitali čija ti je to mala. Živjeti u Argentini i hodati u sivom kostimiću avenijama može značiti samo jedno. Postigla je uspjeh.
Prije nekoliko godina sam joj, nekim čudnim slučajem, upoznala brata. Pitala sam ga za Vinku. Nije se udavala. Radila je kao kućna pomoćnica u nimalo bogatim kućama. Umrla je mlada.
S autoričinog bloga Valentino i u našem časopisu

Milena Budimir: Na Marsu ima vode

Na Marsu ima vode! Fantastično! Život mi, napokon, ima smisla. Kada, jednom, presuši i posljednji izvor vode na ovoj jadnoj zemaljskoj baloti, fino ćemo se pokipat’ po svemirskim brodovima, tanjurima, raketama i – pravac na Mars. A tamo će tek biti rokenrol, blagostanje za sve, bez gladi, pića napretek, svako će imati krov nad glavom, političare ćemo, pak, ostaviti na Kugli, pa nek drmaju po žestiji, jer vode do tada, kao što rekoh, ovdje posve sigurno neće biti.
Ne seri, kaže Stari i okreće na film. Bolje je gledati tuđe pizdarije nego li slušati tvoje. Ima on pravo. Rijetko, doduše, ali ubode ponekad, ko ćorava kokoš. Piletinu, primjerice, smo imali za ručak, baš kao i dan prije, a i ostalo je za sutra… Stara kaže da je ona u «svoje vrime» sanjala meso, a mi se, sram nas bilo, bunimo što ga svaki dan gledamo na tanjuru. I gdje će svijet, uz nas ovakve?!
U pizdu materinu, eto, di će, opet će Stari, prebacujući na utakmicu. Neki su na mišićima karijeru napravili, a mi, jadnici, nikad balun nismo htjeli pogledati. Budale! Zato i jesmo neoženjeni, koja će nas manekenka pogledati? Ha? Mislite da one padaju na velebnu pamet i načitanost, moš’ mislit!
Ma, nađe se pokoja. Ženska, naravno, ne manekenka. Nije to nešto na duge staze, ali čovjeka veseli. Brat se smješka, on je trenutno «uparen», a ja soliram, nemam vremena za romansu, stvarno, radim na novom projektu.
Bilo bi bolje da sebi isprojektiraš kakvu garsonjeru, opet će Stari, nikako da vas izbacim iz stana. Do kad ću vas hranit, do četrdesete?!
A, krasno nas hraniš, Brat će sebi u bradu. Čuo ga je i opalio daljinskim o zid…
Proveo sam cijelo poslijepodne tražeći po trgovinama univerzalni daljinski upravljač, jer original za našu kantu se prestao proizvoditi još početkom devedesetih. Naravno, naš uređaj u boji nije reagirao na podražaj novog nam geđeta, ali zato je klima proradila dok si rek’o keks! Pošalji luda i za njim druga, rekao je Stari, ustao s fotelje i prebacio na Dnevnik. Pojeftiniti će gorivo! Genijalno! Još kada bi imali bokunić limenog ljubimca za natankati ga, sad je benzin gotovo gratis.
Di se gasiš, opet će Stari, on je prvi automobil zaradio s nepunih dvadesetipet, a ja, eto, s trideset i nešto u guzici, pa ni bicikle nemam.
Nemam, naravno da nemam, pa gdje si vidio da Splićanin bicikl vozi. Sve uzbrdica, za uzbrdicom, dušu bi ispustio.
A ti ajde nizbrdo, ne da se Stari, ionako si navikao da ti sve ide šoto. Ovo je zadnje promrmljao. Svejedno me zaboljelo. Nisam ja baš toliko loš. Taman sam se spremio odgovoriti mu, nisko, dakako, ionako misli da mi samo komunikacija na toj razini odgovara, kada je svratio Mali. Mali je susjedov sin, prva vrata desno, ima nekih desetak godina i miljenik je mog Starog. Svjestan je toga, i malo govno to koristi. Stari se raspameti kad ga vidi, stane se smješkati, tutne mu tu i tamo koju kunu u džep, na svoje sam oči vidio, natjera Staru da djetetu da štagod pod zub, podijelio mu je Bratove i moje igračke, a čuvali smo ih ko oči u glavi…
Kako je bilo u školi, Mali, pita Stari, a klinjo sve kao da neće, dobio pet iz ovog, dobio pet iz onog. Gledam ga i mislim se – donio sam kući barem šleper petica, nikad mi Stari «Bravo!» nije rek’o, a ovog klipana gladi po glavi, pa sve «Izvanredno!», «Genijalno!» , pa sve «Bravo!», «Tako i treba!»… Otrpim to dijete cijelih dvadeset minuta i kad je otišao pitam, a umro bih da nisam, što je, jel to neki Brat kojeg ne poznajem?
Kakav si ti to čovjek? Jesam li te odgojio da budeš govno? Vidiš to dijete, oca kao da i nema, pije tu pred lokalnim dućanom, ne brine o sinu, ne brine o ženi, samo se za svoju guzicu brine, a ti?! Tebi je sve u životu bilo servirano! Tko ti je školu platio? Tko ti je robu prao? Tko ti je ručak na stol stavljao? Ja! Ja i mojih deset poštenih!
A ja san te samo rodila, uvrijeđeno će Stara.
Eto, počeo još jedan rat. Gruzija i Rusija. Potaracat će ih Crveni, neće znat ni što ih je snašlo, oko čega li se ovog puta tuku? Osjetija? Gornja, donja? Di je to?
Između pizde i guzice, opet će Stari, ustaje, mijenja program. Film. Kad muškarac voli ženu. Ušuškala se Stara Starom pod rame, šmrće, potajice briše suze, a on je grli, vidiš, kaže, što smo mi (muškarci) budale spremni zbog vas (žena) napravit.
No, da. Barem dvojicu.

Budala.

Ilustracija: Voda na Marsu

Đurđa Mihić-Čivić: Blokada

“Gospođo, vi ste u blokadi”, rekao mi je to i još par sekundi promatrao ekran, a onda se zagledao negdje na dugme na mojoj bluzi; a onda mu se i to učinilo preblizu mojim očima pa se potpuno predao zavjesi na zidu.
“Gospodine, pa to sam ja vama upravo rekla, ali zanima me tko me ublokirao i zašto?” očima sam pokušala susresti njegove i vratiti ga sa zavjese na sebe.
“A valjda onaj kome ste dužni!” odgovorio mi je lik s uštirkanom košuljom koja je uska ramena probala raširiti, a glava na tim ramenima nije bila ružna, ni lijepa, jednostavno je stajala na vratu jer je tamo bila zasađena. Još uvijek sam pokušavala uloviti njegov pogled.
“Gospodine, ja znam kome sam dužna, ali svoj dug otplaćujem od MOJE plaće pa vas molim da mi kažete tko me ublokirao”, znam da sam se znojila i znam da sam njemu bila samo dosadna muha koja mu zuji na uho.
“KA banka”, rekao je to i što se njega tiče, završio sa mnom i mojim glupim pitanjima.
“Ne razumijem! Moja poslodavka svaki mjesec toj banci uplaćuje trećinu moje plaće pa ne shvaćam zašto bi me oni ublokirali”, moja upornost sad ga je već nervirala, no ja sam bila jedina stranka uz gospodina kojem je kolegica od “uštirkanog” polako objašnjavala kako da riješi svoj problem.
“A valjda im nije dovoljno, valjda imate malu plaću pa im to nije dosta”, na trenutak me pogledao s prijezirom što ga nije ni pokušao sakriti.
Ponovo se zagledao u zavjesu s tek primjetnim, zluradim osmijehom, kao da me upravo pobijedio u teškoj šahovskoj partiji.
Gledala sam u tu ljudsku nakazu prepunu arogancije, prepunu podcjenjivanja i bez imalo ljudskosti; i premda mi je bilo mrsko, pokušala sam ga vratiti još jednom:
“Dobro, što ja da radim? Ja znam da imam pravo na dvije trećine moje plaće, a ostalo ide za podmirivanje duga”, uporno sam pokušavala uloviti bar jedan pogled, bar jedan znak da ne stojim pred lutkom i bar jedan tren razumijevanja.
“Ma gospođo, vi imate ‘pravo’ samo podmiriti svoj dug, a do tada se snađite… pa kako ste se zadužili, sada lijepo vratite!” likovao je jer mu se učinilo da ću sad napokon odustati.
Malo je odgurnuo stolicu i dobacio mi moju osobnu iskaznicu, podigao kemijsku olovku kojom se nervozno igrao okrećući je među prstima i potpuno me ignorirajući rukom je pozvao gospođu koja se upravo pojavila u prostoriji, a meni su klecnula koljena i osjetila sam kako mi se suze nakupljaju u očima.
Bože moj, od čega ću živjeti, pomislila sam i nekako presporo izašla na vreli zvizdan.
 
Tek sada sam spoznala što znači biti mizeran i koliko nam je novac neophodan, za režije, kruh, kikiriki, za samo nedjeljni komad mesa, za jednu bananu.
Ali ja sam znala što zakon kaže, a to je da imam pravo na dvije trećine plaće, pa makar to bilo dvije trećine od dvije trećine koliko sam ionako dobivala. I baš to što znam zakon bacalo me još više u očaj, jer ako državne institucije ignoriraju zakon, što da radim?
Stajala sam okovana poput Prometeja, naslonjena na zid FINE, nesposobna da mislim, nesposobna da se maknem sa sunca, a ljudi koji su prolazili klizili su poput aveti koje ne raspoznajem. Neke sulude boje su me omamile i tek sam na trenutke shvaćala da su to parkirani automobili koji su isijavali boje na nemilosrdnoj žegi.
Noge su me polako spuštale pa sam čučnula dok ne prikupim malo snage pa ih uspravim, dok ne razbistrim taj šum u ušima koji je ponavljao da nema rješenja, koji me popljuvao u svojoj uštirkanoj košulji… i tko još danas uopće štirka košulje?
Nisam više mislila ni na što i ne znam u kojem trenutku, ali odjednom sam bila na Korzu i nekako usput mimoilazila prolaznike. Možda mi se učinilo, ali mislim da su mi se neki ljudi, možda samilosno, nasmiješili, a ja sam samo koračala usnulo, koračala napamet, koračala bez želje ili me nešto jednostavno guralo naprijed!
 
Kako bilo, po drugi put danas gledala sam prema šalterima u mojoj banci i shvatila da sam došla preklinjati, da sam progutala dostojanstvo koje mi je ustvari potopio onaj bezdušni ljigavi lutak u FINI.
Zaboravila sam uzeti broj, a čekala sam, premda zaista nisam znala što čekam jer mi je ljubazna djelatnica još prije petnaestak minuta objasnila da mi ne smije dati novac, no ja sam nešto čekala, iako mi se činilo da sam ušla u banku i da ću tu sjediti do kraja radnog vremena jer jednostavno nisam znala kamo da idem, kao što nisam znala ni što radim u banci; a opet i dalje sam čekala.
Znam da me djelatnica primijetila jer su nam se oči dvaput susrele na putu od stakla do stolice, dok je pred njom bio starac koji je vjerojatno upravo uzimao svoju penziju i gurajući par novčanica u novčanik, obješenjački se nasmiješio dami koja ga je toplim osmijehom ispratila, a tada mahnula rukom prema meni kao da me poziva; a ja sam u nevjerici upirala prstom prema grudima, na što je ona dobronamjerno kimnula glavom.
Kad sam se približila, jednostavno sam zanijemila i gledala dva smeđa oka kao da gledam dva izvora nade.
Pitala me što su mi rekli u FINI i natjerala me da se malo priberem i da joj prepričam moj susret s “dušmaninom”.
“Iako ne bih smjela, dat ću vam dvije trećine od zadnje uplate, ali onda obavezno idite natrag u FINU i napravite privremeni račun na koji će vam dolaziti dvije trećine plaće od kojih ćete moći živjeti”, smeđe oči su se zasjajile, a lagani osmijeh upravo me ganuo puno više nego prijezir one spodobe ljudskih ostataka.
Izbrojala je novac i lagano ga gurnula prema meni pa me još jednom uputila što trebam napraviti kako bih si osigurala dovoljno novaca da izdržim dok ne riješim dug.
Ruke su mi drhtale dok sam novčanice gurala u prazni novčanik, a onda još jedan dugi pogled do ona dva nježna izvora i jedno puknuto “hvala” koje sam ponovila još jednom, u sebi, kada sam joj s vrata uputila pogled, pogled nekoga kome je upravo spasila život, ustvari zdrav razum i ono najvažnije – vjeru da uza sve zlo na ovom svijetu ima i jednako toliko dobrog.
 
Nevjerojatno, ali nakon ovog susreta čiste, ljudske ljubavi osjetila sam još veću nemoć nego nakon onog pokvarenog, arogantnog šmokljana.
Sve ono što mi je rekla ljubazna djelatnica u banci znao je i on, no on je uživao gledajući moj očaj, za razliku od nje koja je prekršila vlastite ovlasti kako bi pomogla meni, potpunom neznancu.
Doista i anđeo i vrag postoje,a ja sam u samo deset minuta upoznala i jednog i drugog!
Već je prošlo dvadesetak minuta, no ja sam i dalje sjedila na klupi, ruke su mi još drhtale, a košmar oko mene kao da me nosio negdje daleko gdje je sigurno, negdje daleko gdje se pjeva, negdje daleko gdje se ljudi drže za ruke!
 
Na vratima FINE neki čovjek me gurnuo unutra i moj se pogled sukobio s vodnjikavim praznim očima u kojima sam na trenutak uočila bijes, no ja sam svoj pogled zaustavila tek na ženi koja je bila metar od njega i koja se nasmiješila rekavši:
“Izvolite, kako vam mogu pomoći?”
U samo pet minuta zahtjev za privremenim računom bio je napravljen i gospođa mi je ljubazno objasnila da će mi banka poslati karticu.
Htjela sam se obrušiti na lutka. Samo… bih li uopće osjetila olakšanje nakon toga? Ne, ne, bih!
 
Stisnula sam šake, ali samo zato da prestanem drhtati, i pomislila na klecanje koljena, na zamućen pogled, na očaj pa onda na dva izvora topline, na jednu riječ utjehe, na jedan čin ljudskosti i ljubavi, na jedan ukleti dan što ga je od kletve izbavila jedna čista duša!

Mladen Blažević: Švicarska garda

Listajući stare novine prije podlaganja vatre naišao sam na već zaboravljenu temu o sumnji na financijske malverzacije u Vatikanu. Dugo se nisam maknuo iz Ćuki u zaokupljenosti pisanju pjesama i trebao mi je novi zadatak. Odlučio sam to istražiti. Kako zaviriti u financijsku dokumentaciju ugledne države? Dosjetio sam se vatikanske garde i njihovih šarenih uniformi. Eto načina, zaposlit ću se kao stražar. Treba mi za početak švicarsko državljanstvo. To je bilo lako. Nazvao sam u Švicu svog prijatelja bankara-pokajnika, koji je to sredio u tren oka. Dao mi je da potpišem neki papir kojim pod materijalnom i krivičnom odgovornošću potvrđujem da sam po vjeroispovijesti animist. Rekao je da su sve kvote za muslimane, katolike i ortodoksne kršćane ispunjene. Useljenički ured nije ni otvorio prostor za useljenje budista i hindusa, jer se veliki broj Švicaraca u retoromanskom kantonu odlučuje za ove religije zbog nedavne pedofilske afere katoličkog župnika. Tako smo pod „ostale vjeroispovijesti“ upali ja i jedan Vudu vrač. Upasti u gardu je bilo neznatno teže. Nisam mogao predati molbu dok nisam ishodio sve švicarske dokumente nakon uzimanja državljanstva. Tu mi je pomogao ljubazni kadrovik za gardu oduševljen što znam engleski, natucam nekoliko talijanskih riječi i viši sam od stošesdeset centimetara. Kratak kurs. Sličan strojevi korak naučio sam dok sam služio vojni rok u Sjevernoj Koreji. I bio sam spreman za službu. Prije spomenuti bankar-pokajnik uputio me na osobu koja je zadužena za financije u Vatikanu. Bio je to nepoznati nadbiskup talijanskog porijekla. Osvjedočio sam se da je zaista važan u vatikanskoj hijerarhiji kad je jedno jutro u ponedjeljak nakon nedjeljne mise na Trgu Sv. Petra vikao na nekolicinu kardinala koji su se branili da nisu oni krivi što hodočasnici ostavljaju po trgu plastične čaše za pivu. Nisam imao pojma kako se približiti nadbiskupu. Nije imao nikakvu rutinu. Dolazio je i odlazio uvijek u različito vrijeme, nikad u istom društvu, ili najčešće sam. Vozio je Fiat Pandu staru petnaestak godina, u duhu marketinga kongregacije za vjeru novog pape. Naposljetku sam primijetio jednu podudarnost. Uvijek je u lijevoj ruci nosio istu torbu. Ličila je na onu akten tašnu kakvu su nosili agenti „Croatia osiguranja“ u bivšoj državi. Kako zaviriti u nju? Prateći ga kad nisam bio u smjeni, saznao sam gdje živi. Skroman stan na sedmom katu u rimskom kvartu gdje obitava srednja klasa. Razmišljao sam da se upoznam sa susjedima ili pazikućom, ali stekao sam dojam da nadbiskup sa svima komunicira jedino pozdravom. Nije mi preostalo ništa drugo nego upasti u stan dok spava. Nije vrijedilo dok ga nema, jer sam bio uvjeren da ono što me zanima nosi u torbi. A nigdje čovjek bez torbe. Čekao sam ponoć. Svjetla su se već prije ugasila. S čeonom lampom i fotoaparatom oko vrata okretao sam kalauzom. Uz prizvuk noćnog prometa, u tišini hola škrgutanje metala je zvučalo kao da sam u bravarskoj radionici. Dugo je trajalo dok nisam pogodio. Desetak minuta. S vrata se ulazilo u dnevni boravak. Sa strane, na radnom stolu, pokraj kompjutora i printera, ležala je tašna. Osjetio sam uzbuđenje otvarajući je. Hrpa dokumenata. Listao sam. Bili su to financijski izvještaji. Poslovni računi tvrtki u vlasništvu. Prihodi i rashodi. Investiranje u izgradnju aqua parka u Turskoj, kupnja novog kitolovca za firmu u suvlasništvu iz Anadira na Čukotki, kupnja zemljišta za lanac restorana brze prehrane… Listao sam dalje i tražio račune na koje pristižu novci temeljem država potpisnica ugovora s Vatikanom. Evo ga. Pod stavkom „Hrvatska“ tražio sam rashod. Prihod me nije iznenadio. Aha, kupnja tri raketna bacača kratkog dometa i četiri bespilotne letjelice izraelske proizvodnje. Sve potkrijepljeno računima i potpisom primitka jednog od vođa pobunjeničkog pokreta u Siriji i donacija fosforescentne boje za marijanska svetišta na Mediteranu. Ali ništa sumnjivo. Sve po propisima. Ulazne i izlazne fakture se podudaraju. Iznosi štimaju u lipu. Ili cent. Čak i onaj račun sa izraelskim škudama i razlikama u deprecijaciji nije ukazivao ni na kakvu malverzaciju. Uzdahnuo sam razočarano. Dijelom zbog tog što nisam otkrio nikakvu nepravilnost, dijelom zbog svoje ozlojeđenosti senzacijskim temama medijskih kuća. Iz druge sobe se čulo škripanje kreveta. Pobjegao sam ostavivši papire na stolu. Kad sam stigao kući razmišljao sam o religijama. Kad bih vjerovao u više biće ne bih odabrao katoličku vjeroispovijest. Previše je moralno dvojbeno financijski sudjelovati u poslovanju lanca brze prehrane u vrijeme kad je problem pretilosti kod ljudi u sve većem porastu. Potvrđuje to i svjetska zdravstvena organizacija.

 

Miloš Petronijević: Dnevnik beskućnika

25. jun 2013.
Stigao u Beograd. Vele da je u njemu 3 000 beskućnika. Sada imaju još jednoga.
Ona aspida sigurno je već počela samu sebe da jede; da sikće po sobama. Budala misli da ću se vratiti. E – eve joj ga!
Idem prvo da napunim flašu i da bar negde ova znojna muda malo plaknem.
Uzmi iz korpe kraj česme taj nedojedeni sendvič što ga je bacio neko kome je bog više nego što mu treba dao. Ne skupljaj opuške po parku. Preko dva miliona njih je u ovoj prestonici i koliko ih još kroz nju prođe. Pogledaj samo tu gužvu i šta ih se nakotilo. Od njih deset da potražiš, cigaretu će ti bar jedan od njih dati. Ako da, potraži i neki dinar, jebeš zazor i stid.
Sloboda i jeste to kada te boli kurac za sve.
2:40 PM

Teškog li naroda, jebote. Pre ćeš im izbiti dva oka iz glave nego dva dinara iz džepa. – Idi pa zaradi, pizda ti materina! – kažu. Pa ja da sam hteo da radim ne bih ni bio ovde. Jedva isprosjačio 83 dinara. Cigarete doduše daju, imam i rezervu. Ni hrana nije problem, samo ovde pored autobuske i parka iz korpica začas skupio parčiće za skoro celu pljeskavicu i nekoliko okrajaka kobasica. Iz piljarnice maznuo krastavac, iz druge papriku.
Za spavanje mi je zasad dobra i ova klupa u parku. I laptop je u redu.
(Šta je kurvi unaokolo po ćoškovima, bog te tvoj.)
Ostalo mi je samo da se razbaškarim, da posmatram ovaj svet unaokolo i uživam u slobodi.
9:20 PM

26. jun 2013.
Jedva zaspao… Na klupi posle trećeg-četvrtog drveta neka budala trćila je jednu drugaricu pa su joj oči ispadale. – Uf, eh, oh, uf – dahtala je. – Pa ti me rasturi! – I butine joj belasahu pod neonkama, uzdignute ka nebu.
Probudio se, loman. Smrzao se kao pička. Moraću da obiđem širu okolinu, a negde na prizemnijem kanapu suše neko ćebe.
Pije mi se kafa, a i navikao sam čim ustanem da serem. Ono jeste da je ona guja bila zajebana, ali sam uvek šoljicu kafe zaticao kraj kreveta. I kenjao sam civilizacijski.
5:45 AM

Bar pastu za zube da sam poneo… I tablete za glavu, ubi me golo nebo noćas.
Još se adaptiram.
10:05 AM

U supermarketu stavio u korpu pakovanja kačkavalja i šunkarice; žiletom rasekao najlon. Šetao duž nedogleda polica s poslaganim materijalima za zadovoljenje osnovnih ljudskih potreba; prazne najlone i ostatak kifle spustio u korpicu kraj zida.
Kasirka mi za sapun tražila 63 dinara. Imao 46. – To nije dovoljno – rekla je, kao majski cvet se smešeći. Slegao ramenima. Izašao.
2:55 PM

Jedna dileja preko haube rasprostrla ribarsku kabanicu; sačekao da se s kofom po vodu udalji; obezbedio pokrivku.
Pred hotelom Moskva neki za ostatak čovečanstva značajan događaj, koji li moj. Kralja Milanovom prošli blindirani, sa nevidljivima koji umesto nas za naše dobro misao svoju upotrebljavaju. Možda u ovom svetu u kojem su svi Neko i Nešto uspem da postanem Niko i Ništa.
5:30 PM

Upoznao Gorana. Ima i žalosnijih slučajeva nego što sam ja. Slepca je Bog zajebao jer mu je dao sve a on je hteo još više. Kompanjoni mu udariše kajlu pri transakcijama oko jedne propale firme. Tada je otkrio ljubav najbližih. Žena mu je otišla kod švalera, za kojeg do tada nije ni znao da postoji. Sin i kćerka, kojima je prepisao kuće, ne htedoše ih staviti pod hipoteku. Ostao je sam sa sobom.
7:35 PM

27. jun 2013.
Trgao se malopre i iskobeljao ispod kabanice. U drugome uglu Goran je buncao rešavajući i u snu neke teške nesuglasice sa samim sobom. Seo na prag stočnog vagona i zapalio cigaretu, zagledan u beskrajna nedokučiva svetla Beograda.
3:15 AM

U niskoj sobici s razdrndanim krevetom iz bračnih snova i dvokrilnim šifonjerom, Goranova prijateljica skuvala nam kafu. Po ispucalim zidovima blistali su posteri sa zalascima sunca i romantikom držanja za ruku iz nekog drugog sveta. Žalila se na nekog kurajbera i pokazivala tragove od kaiša na ručnim zglobovima. Bližila se pedesetim, imala je tople prostrane pitome oči i dala nam je kutiju s preostalim cigaretama.
8:35 AM

Mahnuo Goranu rukom i seo na klupu u parku. Povremeno ustanem da isprosim koji duvan, pa ponovo sednem i gledam da li će neko u korpu preko puta baciti kakav okrajak pa da se stuštim na njega.
Sada bi mi u Knjaževcu Mirjana postavila tanjir, i sve bi mi dodavala, i pričala bi, pričala, pričala. Ili bi me sa stolice preko puta zaljubljenorazneženo gledala i gugutala: – Pa jesi li mi dobro, dušo?
10:25 AM

Malopre, policajac tražio da se legitimišem.
– Pokaži ličnu kartu.
– Nemam – rekoh.
– Šta radiš ovde? Ko si?
– Senka od čoveka – rekoh. – Ne radim ništa.
Kaza da se ne zajebavam sa policijom i pozva stanicu.
Zakonski, bio sam čist.
Kao bedu koja remeti uljudnu pristojnost civilizovanih, udalji me s platoa ispred hotela Bristol.
4:20 PM

Zasad vam ga eve na. Za ubuduće ćemo videti.
5:05 PM

28. jun 2013
Počinjem izgleda da kandišem, mirišljavi me zaobilaze.
10:50 AM

Javnog kupatila u Beogradu nema, pošto su i Bog i gradski oci digli ruke od beskućnika, sirotinje i Cigana. Išao na Adu da se operem, stekao 736 dinara. Lujka je stavila novčanik ispod peškira na kojem je guzicu sunčala, pa otišla u vodu da je rashladi. Novčanik s dokumentima joj je ispod brisača plavog Juga AO 138.
Poješću kao gospodin toplu jagnjeću čorbu na pijaci.
5:05 PM

– Ostavi tu štrklju, slatkišu! Pogledaj šta je meso – udarala se brineta po drusnim butinama.
– Spusti to krpče – odbrusi „štrkljava“. – I obuci gaćice. Pobiće nas kiselina iz te tvoje pizdurine.
– Otpale ti dabogda te tvoje kozje sisice. Šta misliš da si manekenka neka?! – ne osta joj dužna brineta…
– Da uđem, mače – uvijala se plavuša nad poluspuštenim prozorom Passata. – Nije ona krmača za takvog gospodina. Pusti me da te upoznam sa znanjem u pičkici kao dukat.

Ja navijao za druslu, mušterija bila sklonija krhkijim oblinama.
Brineta odvrluda niz pločnike… Možda će, ako joj se posreći ili ne posreći, svratiti i u neki kafić da u alkoholu sopstvene nade razgleda. Ostalo mi je za nekoliko rakija, i ja ću.
10:30 PM

29. jun 2013.
Stavio desnu nogu na branik Opela da vežem pertlu. Izuo patiku. Dok sam masirao prste i gulio znojavu štroku između njih i iznad pete, iz restorana izašla dvojica nabildovanih, kratkoošišanih. Veliki krst na teškom zlatnom lancu o vratu jednoga od njih sijao je svedočanstvom Tvorčeve mudrosti i milosti.
– Pa zar si ovde našao vaške da mi trebiš – šutnuo mi je patiku na ulicu pomazanik s lancem. – Đubre strvinarsko!
Okretao sam ranac s laptopom na stranu suprotnu od njih.
– Ceo ste Beograd preplavili i zagadili, majku vam rahitičnu jebem – vrhom cipele pogodio me je, dok sam polazio u samu bulju, onaj drugi.
Podigao patiku preko koje su prešla njihova kola. Ispravio odlepljenu petu. Pogledao u nebo. Ni On ni ljudi ne mogu mi više naneti udarac koji neću istrpeti.
11:50 AM

Maja Radivojević: Penisovi monolozi

Ne mogu vjerovati da ON još uvijek spava.
Ja sam budan već dva sata i spreman sam za akciju!
Nisam izgubio vjeru u NJEGA, iako me prestao pokazivati Guzari, Muzari i Nogari i svako jutro se nadam da će se nešto uskoro promijeniti.
Osjećam se nesputano jedino kada me prošeta do WC školjke. Poslije toga me strpa u nepodnošljivo uske bokserice, u kojima ne mogu disati od silne sintetike made in China, kojom sam okružen.
Duga tuširanja su zamijenjena povremenim češanjem.
Imam osjećaj da me više ni ne doživljava.
Nije me pogledao mjesecima.
Razmišljao sam da se razbolim samo da obrati pozornost na mene.
Ja sam nešto između rudara i klauna.
Zalazim u mračne, uske i vlažne prostore, istražujem i istovremeno uveseljavam mekana i nježna bića.
U zadnje vrijeme sam više klaun, a manje rudar.
Kad bi makar postojao sindikat kojemu bih se mogao pridružiti i konačno se izboriti za svoja prava.

Mrzim kad me uspoređuju s gljivom. I ne volim kad mi se tepa kao malom djetetu.
Uvijek sam kriv za sve što ON pogrešno napravi.
Sinoć je zvao NJU i bio je strašno nervozan.
Ja sam nestrpljivo čekao da vidim što će se dogoditi, ali ONA se nije javila.
Izveo nas je na pivo.
Ja sam ga pokušao malo animirati, ali nije se uopće obazirao na mene.
NjEGOV izlazak se sveo na ostavljanje pijanih poruka NJEZINOJ govornoj pošti, a moj na traumatično iskustvo boravljenja u javnom WC-u, koje je uzrokovano prevelikim količinama jeftinog piva.

Budan je.
Mamurno tetura po sobi i oblači smrdljivu odjeću od sinoć. Preskače kupaonicu.
Dan nije mogao gore početi.

Preskočio je i doručak, uzeo svoju kutiju cigareta, novčanik i ključeve.
Sjeda u auto i ne veže se.
Ako ga nije briga za vlastitu sigurnost, mogao bi misliti na mene malo za promjenu.
Pali radio.
Nadam se da neće opet pokušati pjevati.
Već sam i ja zapamtio da nije život jedna žena, iako sam više vizualni, a manje auditivni tip.

Vikendom uvijek igra biljar sa svojim prijateljima.
Guzara se često mota oko NJEGA, ali ON uopće ne reagira na njezin mazni govor popraćen smijuljenjem.
Iako sam ga često molio da pusti mene da izvidim situaciju, nije popustio.
Rekao mi je da je zbog mojih ideja upao u nevolju i znam da mene krivi što ONA više ne želi ni čuti za NJEGA.

Putem kući je svratio do trgovine.
Radi moja omiljena blagajnica.
Muzara.
Vežu nas divne uspomene.
Zavodi ga.
ON ne reagira ni na nju.
Ignorira i moje molbe.
Kupuje bombonijeru u obliku srca i paket žvakaćih guma.

Toliko se namirisao da sam se skoro ugušio.
Kupali smo se više od sat vremena.
Smežurao sam se.
Obukao je svilene bokserice koje mu je poklonila ONA. Sada i meni nedostaje.

Pred NJEZINOM smo kućom.
Osjetim kako mu mobitel vibrira u džepu.
Zove Nogara.
Vadi mobitel iz džepa i gasi ga.
Kuca na NJEZINA vrata.
Bombonijeru je sakrio iza leđa, valjda ju želi iznenaditi.
Mislim da bi se ONA više obradovala meni, ali mene se ovdje više ništa ne pita.
Vrata se otvaraju i čujem NJEZIN glas. Zamišljam njezina mala, crvena usta dok izgovara da ga ne želi vidjeti.
VIŠE NIKAD!
Tko bi rekao da tako slatka usta mogu izgovoriti ogromnu količinu uvreda na NJEGOV račun?
ON moli za oprost.
Obećava da će se promijeniti.
Jedno VOLIM TE i ONA se smekšala.
Pušta ga u kuću.
Dobro je što se jadničak sjetio šifre koja sva vrata otvara.

Bombonijeru je odložio na NJEZIN stol.
Sjedimo na NJEZINOM krevetu, u NJEZINOJ sobi.
Svira lagana glazba, koja NAS zajedno s NJEZINOM prisutnošću polako baca u trans.
Grle se i ljube.
Dugo ju drži u naručju i obećava vjernost, ljubav i poštovanje. Čak sam i ja povjerovao u to i počeo zamišljati NJIHOVU djecu. Ako ništa drugo, prestat će me oblačiti u one glupave, prozirne folije u kojima se osjećam kao da sam osuđen na smrt.

Nježna je, mekana i tako topla.
Kosa i koža su joj svilenkaste na dodir.
Usne slađe od gumenih bombona.
Ja sam potpuno spreman sva ona maštanja zamijeniti nekim konkretnim zadatkom.
Onda je ONA izgovorila nešto što mi je ubilo sav optimizam. Rekla je da mora ići spavati, jer sutra rano ustaje.
Ima prezentaciju na poslu.
ON ustaje. STANI!
Grle se. NE PUŠTAJ!
Ljubi ga u obraz. OVO NAM JE PRILIKA!
ON odlazi sretan. NE ZNAM ZBOG ČEGA JE SRETAN!
Smješka se. JA ĆU POLUDJETI!
Kaže mi da se smirim. KAKO DA SE SMIRIM?!

Ilustracija: Cees Krijnen

Suzana Matić: Gola priča

Pronašla se ujutro kako leži na leđima u zelenoj spavaćici. Lagano se okrenula na bok da u manje izloženom položaju bolje sagleda večer prije:
Rekao je: – Lijepa si – a njegove su riječi to pretvorile u istinu. Ipak, odlučila je pobjeći prije ponoći i sačuvati i tu čaroliju i obje cipele. Muškarcima je lakše. Ženska je odjeća krojena tako da poslije ponoći otpada sama od sebe. Lako spuzne niz kožu i pretvori se u lokvu oko bosih nogu.
Kada je repeticijom nekoliko puta odradila sve scene tako da je bila sigurna da ih zna napamet i da si je osigurala znanje koje moraš znati i u pola noći… pogotovo u pola noći, potrebno znanje za neku buduću nepredvidivu sebe, ulovila se sna koji ju je ostavio na leđima u zelenoj spavaćici; sanjala je da joj ispada kosa i sad dok je gledala u nekoliko vlasi na jastuku koji je cijelu noć bio preklopljen pod glavom i koji dugo nije odigrao nijednu drugu ulogu u tom krevetu, zapitala se u kom se času izgubila ona slabo skraćena i neophodna udaljenost između nje i tumačenja… simbolike… misterije. Kada su to noćni snovi postali ovako vulgarno nedvosmisleni? I kako joj je to uopće promaklo? Ipak, osjetila je nejasno, gotovo nastrano zadovoljstvo zbog toga.
Spavala je dugo. Kad bi rekla da se ne sjeća kada je tako dugo spavala, bila bi to živa istina bez pretvorbe, ali srećom nitko nije horizontalno disao uz nju, pa je namjesto da dijeli gorke istine kao slatke jutarnje kroasane, još jednom sagledala vlastitu neometenu bočnu dijagonalu krevetom i prije nego je bosa iskočila iz prevelikog kvadratnog kadra njegovog okvira, sama sebi glasno rekla: – Čestitam! Zaslužila si lijep dan, mala!
Onda se sjetila još nečega, pa zastala i zadnju rečenicu polako ponovila još jednom.
Ne zbog potrebe za uvjeravanjem i ponovljenim nutkanjem obećane ljepote dana iz usađene bojazni da će biti odbijena. Ne. Uvjerenje je bilo tu i razlozi za njega i želja za nagradom, a jedina je bojazan i tako ostala s one strane ponoći… nego više kao mali pokus, kao vještačenje jučerašnjih događaja iz nekog (još) boljeg sutra.
Htjela je naprosto rekonstruirati vlastiti glas, onaj „vanjski“, koji nositelju uvijek ostaje nečujan. O njenom je postojalo nekoliko laskavih svjedočanstva pa je sjetivši se tog posljednjeg – jučerašnjeg, u ustima još jednom oblikovala iste meke vokale i smrvljene suglasnike, pažljivo i koncentrirano kao hranu koju još nisi okusio i kojoj pokušavaš odrediti okus. Nije pronašla baš nikakvu senzaciju. Vjerojatno se to jučer ipak radilo o uskličnicima koje je čitav dan nosila u grlu. Uskličnike ne možeš odrecitirati krevetu koji je služio samo kao okvir za vlastitu neometenu bočnu dijagonalu. Uskličnici ipak traže slušatelja.
A oni jučer… Svaki od njih zabio se slavodobitno kao stijeg na kraju jednog vremena u kojem je gonjena vučjom gladi kopala i strugala po sebi, grabila srebrnom žlicom duboko u vlastitu nutrinu, sve do skorenog zapečenog dna, tako duboko da bi se struganjem okrnjila i caklina posude. A baš posudu svi vide. U vremenima manje gladi zadovoljila bi se time da se protrese, tek toliko da zadrhti kao visoka želatina na jako širokom pjatu.
I sada je u nekom (još) boljem sutra osjetila da je napokon izdala tu sebe. Osjetila je kako su joj pokreti lijeni i spori, mazni, a samo njeni… kako ćuti luksuz odgode, kako ne žuri pobjeći čim dalje od sebe u novi dan… neodjevena i preskačući doručak, dok istovremeno ganja vlastitom rukom ispisanu tjeralicu za pobjeguljom, osjetila je prvi put kako nije šteta jutra… kako nije šteta jutra… kako nije šteta vremena… kad je sve vrijeme i onako njeno jer ga mjeri otkucajima iz sebe, kako je zelena spavaćica podatna i meka i ženstvena i filmska, kako je kad je pogleda na koncu konca i spavačica podatna i meka i ženstvena… i kako je prvi put može zamisliti u nekoj još nedoživljenoj sceni koja nije izrasla na već oblikovanom vremenu.
Dok je sjedala za radni stol bila je svjesna da je došlo jutro u kojem je dugo i bolno urastajući u sebe, na koncu ipak prerasla tu izdanu sebe.
– Pisat ću fikciju.
Napravila je razgibavajući pokret prstima kao pijanist prije velikog koncerta, spustila ih na klavijaturu, udahnula, pa otplesala tipkama:
GOLA PRIČA
Pronašla se ujutro kako leži na leđima u zelenoj spavaćici. Lagano se okrenula na bok; kao da je taj novi položaj osiguravao bolji pogled u večer prije, a njenu manju izloženost.
Rekao je – Lijepa si, a njegove su riječi to pretvorile u istinu…

Ilustracija: Stefan Kuhn, Erotiv Wave