Arhiva kategorije: Proza

Predrag Kisić: Još jedan pokret

Davno sam prestao da brojim pokrete. Oni već dugo žive u mojim riječima, u ispisanim redovima, u pričama koje stalno i iznova počinju, a nikad se ne završavaju. Sve što sam ikada pisao, nikad se u meni nije završilo. To je stalni pokušaj da pretočim u drugi oblik ono nešto što u meni živi i raste. Noću hodam ulicama kad nema nigdje nikoga, hodam i mislim da bih mogao sresti samoga sebe. Ako to jednom zaista i uspijem, šta bih mogao reći samome sebi. Kao što počinje jedan moj dan, tako se i završava. Šoljica kafe, cigarete, Chopin, gomila hartije, i misli što putuju preko granica, daleko, sve do nadrazumnog, i još dalje. Često odlazim van vremena i prostora, tamo gdje se srećem sa gomilom onoga o čemu govorim. Prizori, mjesta, ljudi, priče, događaji. Kažu da čovjek poludi od previše maštanja. Ja mislim da je lud onaj čovjek koji ne mašta. Kažu da su zreli i hrabri oni koji žive u stvarnosti, suočeni sa realnošću i istinom. Ja mislim da su to kukavice koje ne umiju letjeti, oni koji ne znaju za slobodu, za nešto više van znanog i svakodnevnog. Oni koji maštaju, oni ne bježe od istine, već idu ka istini. Valjda zbog toga i moje riječi ne govore o znanoj realnosti, o onome što nam nameću kao našu stvarnost. No, kroz maštu i snove, kroz moja viđenja, moje riječi govore o nekoj drugoj stvarnosti, o istini koja od nas očekuje da je spoznamo i otkrijemo svojim drugim očima, onim očima što se u duši kriju. Kako da ne počne iznova, kako da se svrši, i u meni i u mojim ispisanim redovima. Kako, kad sve oko mene iznova se rađa, živi i raste, nikad zauvijek ne odlazi, ne napušta ni mene ni ovaj svijet, već prelazi u drugi oblik. Prelazi i želi da tražiš, da otkriješ i spoznaš. Da li je jutarnja kafa, da li je prva cigareta danas, ili poslednja večeras? Kako da znam kad zalazak i svitanje tako liče jedno na drugo, a ja ne znam da li sam se tek probudio ili sam pošao na spavanje, a pritom, ni strane svijeta ne mogu da odredim jer ne znam kuda sam došao, ni gdje sam se zaustavio. Sve oko mene ponovo se rađa, sve u meni živi i raste, ništa nije prestalo da iznova počinje, a nije se ništa ni završilo. Pa, kako da znam početak i kraj mojih priča, mojih redova, kako da znam gdje su riječi počele a gdje se završavaju. Kako da znam, kad stalno putujem, stalno su prizori preda mnom, stalno neki ljudi i priče koji mi neko neznan govori. Još jedan pokret.

Foto: www.morguefile.com

Florian Hajdu: Kakav lav

Mesec je koso visio šivaćim koncem, crnim, prikačen za špic zvonika tačnog vremena Skupštine grada kome je zaštitni znak Bergiški lav. Čuj, Bergiški lav koji plastičnokičav kruži slalomskim ulicama, na krovu jedne Bube džungalasto peščano izmolerisane. Jebemti grad u kome je lav zaštitni znak i u snu čuješ „die“, „der“, „das“ kad jašeš na koscu, suprotno, bez rogova, negde na peskovitoj džungli Deliblata! Sunce je vikalo, jodlajući austrijski, svetlosnim zracima Morzea mesecu da se skine sa mesečice jer će napraviti lake osmorke nepreživljive. Jok. Jutros sam se tako brzo probudio da sam sebe video kako spavam, sanjam…
Ne brini o vremenu i godinama što stoje pred nama, svakako će proći. Dok trepneš, stajaću pred tobom, blesav i budalast. I ti ćeš preda mnom stajati u vizantijsko plavoj haljini, vesela i lepa, moja najdraža i jedina, blistava i velika. Neka te ne brine šta će sutra biti, jer za nas će uvek biti danas, nikad juče. Za nas ovo vreme ne postoji, izašli smo izvan okvira ograničenog, pa je tako naša ljubav postala ono što je večno. Za nas je uvek danas, jer kada bi smo brojali dane, to bi značilo da računamo početak i kraj, a kraja u večnosti nema. Nemoj da brineš o prošlosti i budućnosti, jer za nas ništa nije prošlo niti će proći išta osim boli, a i kad prođe bol, ona će biti zaborav. I sve ono što nam dolazi već je tu, samo nam treba malo da to vidimo, da se mi približimo tome. Neka te ne brine ništa, jer dok trepneš okom mi ćemo biti tamo.

Foto: www.morguefile.com

Željka Gojić: E, pa što?

U gradu bez ljubavi živio je gospodar samoće i žena drugog sistema. Živjeli su život običnog tempa i imali čudne navike. Bili su ljudi samoće, hladni kao led i svaki dan im je bio uvijek ista priča… Ali jednog dana svijet se okrenuo naopačke. Bilo je to u proljeće 13. u decembru…
Toga dana kišne mokre ulice dobile su sunčanu stranu ulice. Iznad vrata podzemnih voda sreli su se taj gospodar samoće i ta žena drugog sistema. U srcima je gromko odzvonio Big Bang, a u glavama se pojavila gomila nesklada. Taj slučajni susret izazvao je plamen koji se dizao visoko iznad vlakova, a na nebu iznad Trnskog anđeli su raširili svoja krila i rodila se ljubav…
Od tog dana gospodar samoće postao je plavi golub i štićenik, a žena drugog sistema postala je divno biće, djevojka s obale mora, Gracija… Od tog dana, Leute moj, svuda vlada samo zadovoljština i samo lijepe žene prolaze kroz grad. Ljudi su bili vedri, veseli, vikali gradom hleba i igara i pjevali – Fa, fa, fa…
Plavi golub poslao je Graciji poziv na ples i ona je pristala. Ljubav je blistala kao karta za sreću. U prvih 68 dana ljubavi bilo je čak 32 956 poljubaca. Kada bi mu rekla: – Poljubi me – on bi joj odgovorio: – Ne reci mi dvaput. Svako sačekivanje bilo je kao put za Katmandu i kao kad se misli poklope svaki dan im je bio vedar kao i juče, kao niska bisera koja svakim danom biva sve veća. Govorio joj je: – Men’ se dušo od tebe ne rastaje i nikom nije ljepše neg’ je nam. Toga dana ti si sjela za moj stol. Vidio sam tople usne žene i zato volim te kad pričaš. Mislio sam da si samo naizgled lijepa, ali to osluškivanje duboko u tebi bio je klasičan znak da ćeš me voljeti kao što voljela me nije nijedna…
Ali, kada stvari krenu loše…
U nedelju popodne osjetio se odlazak u noć. Ništa nije bilo daleko od istine. Nastupilo je teško vrijeme. Došlo vrijeme da se umire. Gorki ukus smrti, hladni prsti… Sve je bilo ravno do dna. Osjetila je krvavo srastanje. Znala je da nije ok. Užasavao je strah od smrti, ali teško ovo život… Rekao je: – Ako znaš bilo što, idi za svojom sudbinom bez mene. Dao sam ti svoju ljubav, ali došlo je vrijeme da kažem doviđenja na Vlaškom drumu. Znam da ne mogu pomoći nikome od nas, ali šta da radim? Mala moja Linda Lane, raspleti kose damo da poslednji put vidim taj sjaj u kosi prije nego odem u raj.
Poslednje riječi bile su: – Adio, Mare, ti znaš da putujem sa tim…
Kao kad fazani lete, a i to se dešava ponekad, u očima strankinje sa plavi eyes pojavila se tanka crna linija. Samo na početku bješe štos, kasnije je sve lađa bez dna. Ostaju samo nemir i strast…
I dalje balegari ne vjeruju sreći i gluperde lutaju daleko, a ostaju samo kurvini sinovi i melankolija. A čovjek, iako prokleto ljut, zna da je ni jeban ni lud ni rođen da bude šonjo. Između nas je uvijek vrijeme odluke, a pametni i knjiški ljudi su rekli: – Obrati pažnju na posljednju stvar!
E, pa što?

Foto: www.morguefile.com

Blago Vukadin: Cigančica Selma

Izraz Cigani je pogrdni naziv za Rome, ali ako bih ovu priču pisao pod tim službenim nazivom o ljudima koje sam poznavao, činilo bi mi se da pišem o nekom drugom, nepostojećem i izmišljenom. U svojim sjećanjima međutim vidim konkretna lica, sjetim se pokojeg imena i događaja, a jedna od tih osoba bila je mala Cigančica iz Vukovara, čije sam ime zaboravio, ali sam je prozvao Selmom, po pjesmi Bijelog Dugmeta Putuj Selma jer je ona u to vrijeme u koje sam je upoznao stalno putovala.

Svake godine Cigani su po dva puta navraćali u naše selo. Jednom ljeti i jednom zimi. Uvijek bi oni prodavali svoju robu, popravljali onu lanjsku i pritom glasno pričali i hvalili svoje kotlove, kišobrane i perinu, a kudili tuđe, pa ja za sve nas njihov dolazak u Mandino Selo značio nešto posebno, neobičnu promjenu naše svakodnevice. Vozili su se na nekom malom kamiončiću zelene boje, barem na onim mjestima koja još rđa nije bila zahvatila, a putovali su u grupama, obično više obitelji zajedno, po nekoliko braće sa šareno obučenim ženama i bezbrojnom djecom. Ljeti su Cigani spavali u kamionu, a mislim da su ponekada postavljali svoje šatore negdje oko Kažmirova trnja, na mjestu na kojem vjetar, kojega kao što je poznato u našem kraju ima od viška tijekom cijele godine, manje puše.

Zimi, koja je kod nas uvijek jako hladna i naravno vjetrovita, ti su putnici iz nama dalekog hrvatskog Podunavlja, koji su govorili otegnutom, lijenom ekavicom, imali veliki problem gdje prespavati. Ne znam gdje bi oni osim naše kuće proveli noć, ali znam da je nekoliko godina zaredom jedna ciganska obitelj prenoćivala kod nas, dok bi oni drugi spavali kod nekoga u Ivićima.

Meni je tada bilo otprilike desetak godina, nisam više bio malo dijete, a daleko od toga da sam bio odrastao, jer taj stupanj vjerojatno nisam još uvijek dostigao. Obitelj koja bi negdje u siječnju, iza Božića i Nove godine, kad je zima bila najljuća i vjetar najhladniji, navratila kod nas, sastojala je se od brkatog, debelog oca, pravoga Cige kao iz priče, njegove mršave i neobično lijepe supruge, na kojoj je se unatoč lošoj odjeći zamjećivala prirodna finoća, i njihove troje djece, dvije kćerkice i jednoga sina. Sva djeca bila su u našem uzrastu, između osme i dvanaeste godine života, pa je u našoj kući u to vrijeme bivalo poprilično veselo i bučno. Kuća bi bila pretijesna kad bi Cigani navratili.

Naša majka je naime, iz meni nepoznatih razloga i motiva, jedne zime došla na ideju da ih pusti u kuću, sažalila se vjerojatno nad djecom koja su bila promrzla i od tada pa sve do dana kad su oni krenuli u neke druge krajeve, naši Cigani su znali gdje mogu u toplu prespavati. Večerali bismo svi skupa, najprije mi djeca, pa onda odrasli. Iako je obično bila samo čorba, sudžuka bi naime nestalo malo prije, a pršuta malo poslije Božića, prije nego bi se Vinko vratio u Zagreb, taj objed je ipak djelovao nekako svečano. Bili su tu naši gosti iz dalekog svita koji su se radovali da ih je netko primio, a mama je opet htjela pokazati da je dobra domaćica, pa bi s onom mršavom Cigankom do kasno u noć pričala o djeci i ispijala kave.

Mi bismo u međuvremenu otišli u našu roditeljsku, a mala ciganska djeca bi pak legla u dičinju sobu, gdje bi im se kasnije pridružili njihovi roditelji, dok smo moj brat i ja čekali da mama dođe i da s nama izmoli Očenaš. Na početku je naša majka bila jako nervozna, nismo imali baš puno vrijednih stvari u kući, ali se je o Ciganima svašta pričalo, pa je prve godine ona sve novce koje smo u to vrijeme imali zašuškala ispod jastuka, da nitko slučajno ne dođe u iskušenje. Znam da te prve godine neobičnog posjeta mama nije skoro oka stisnula, nije bila sigurna je li ispravno to što radi, ali je već druge zime mirno zaspala pored nas.

Kasnije, dakle, to skrivanje našega imanja od ljubaznih gostiju nije bilo potrebnojer bismo nakon odlaska ciganske obitelji bili bogatiji za nekoliko lijepih jastuka i jorgana, jer su oni preko zime prodavali perinu i nama bi, u znak zahvalnosti za mamino gostoprimstvo, uvijek ostavili poneku vrijednu stvar. Mislim da smo čak i kotao, u kojem je kasnije za vrijeme svinjokolje pareno krme, dobili na poklon od naše ciganske obitelji, ali je sasvim sigurno da smo ga zvali Cigo i da je on dugo godina besprijekorno služio svojoj svrsi. Sve dok nije procurio, i to baš u vrijeme u kojem Cigani iz nekih meni nepoznatih razloga nisu više navraćali u naše selo, pa ga nitko nije mogao stručno zakrpiti.

Ciganske djevojčice i njihov brat bi brzo zaspali, bili su umorni od dugog putovanja u uskom Tamiću, ali bi ujutro, nakon buđenja i zajedničkog doručka – tada iznimno ne bismo svi jeli iz iste činije, nego bi svatko od nas dobio svoj tanjur s mlijekom i kruhom za drobljenje – počinjalo za mene najljepše vrijeme njihova posjeta. Starija kćerka iz ciganske obitelji – bila je prve godine otprilike jedanaest ili dvanaest, a njeno pravo ime sam, kao što napomenuh, zaboravio pa je ovdje proglašavam Selmom – mi je odmah zapela za oči. Bila je nešto manja od mene, male glavice i jako mršava, ali uvijek nasmijana, imala je tanke prste i velike, crne oči i uvijek se slatko smijala. Da bih nekako stupio u razgovor s njom ja sam je prilikom prvog posjeta upitao:

– U koji razred ti iđeš?

– Zašto me to pitaš? – upitala je tajnovito, bez odgovora na moje pitanje.

– ‘Nako, samo ‘nako – nadodao sam ne znajući kako nastaviti ašikovanje od kojega ne bi bilo ništa da ona nije preuzela inicijativu, nasmijala se glasno i veselo, pa mi ništa drugo nije preostalo nego da se i sam nasmijem. I druge i treće godine sam ponavljao svoje pitanje koje se je pokazalo jako uspješnim, a Selma se opet nasmijala i ponovila protuupit:

– Zašto me svake godine pitaš u koji razred idem? E, baš ti neću reć’!

Nakon toga bismo svi skupa, moj mlađi brat i ja zajedno s ciganskom djecom – kasnije bi nam se pridružili i Ante i Katica Baćkušini – krenuli do Trpine podvornice, gdje bismo igrali jednu igru u snijegu čije ime je bilo ili Tava ili Tepsija.
Pamćenje imena mi je slabija strana, ali se zato pravila igre sjećam do detalja. Izgazili bismo prtinu u snijegu u obliku kruga i nakon toga bismo kroz njega napravili po nekoliko poprečnih linija, mislim da ih je po cijeloj duljini bilo ukupno tri, koje su se križale jedna s drugom u sredini, na trgu. Tako bismo napravili nekoliko izgaženih puteljaka. Jedno dijete bi nastojalo uhvatiti neko drugo, kretanje je bilo dozvoljeno isključivo utabanom prtinom, a kad bi netko bio uhvaćen onda bi se pridružio pobjedniku i skupa s njim hvatao drugu djecu, dok svi osim jednoga ne bi bili dodirnuti ili gurnuti u snijeg.

Ja sam se radovao kad bi me netko ščepao i kad bih odmah na početku izgubio, jer sam onda mogao birati koga ću uhvatiti, a hvatao sam isključivo Selmu. Ni ona nije previše brzo bježala, pustila bi me da je dohvatim, ponekada bi se sasvim slučajno okliznula i mi bismo zajedno završili u snijegu pored prtine, smijući se radosno. Mlađa djeca su se bunila zbog očitog kršenja pravila igre, ali to nama dvoma nije smetalo, i sve bi krenulo iz početka, sve dok njeni roditelji ne bi svoju djecu glasno pozvali da dođu do kamiončića i da nastave put.

Tijekom nadolazećih mjeseci bi se ponekada, po mom nahođenju previše rijetko, pojavila kakva nova Selma, ali nije bilo ni prtina, ni hvatanja. No čim bi prošao Božić, već bih se veselio dolasku naših Cigana i njihove lijepe kćerke.
Naše igre potrajale su tri ili čak četiri godine, ne sjećam se više točno, ali znam da je zadnje godine u kojoj su gosti iz Vukovara spavali u našoj kući njihova obitelj bila manja za jednog člana. Nije naime bilo Selme s njima, njeni roditelji su došli samo s njenim bratom i mlađom sestrom. Moja majka je mršavu Ciganku priupitala o lipoj curici, a ona je napomenula nešto o udaji, ali ja nisam htio čuti sve do kraja i otišao sam u krevet.

Sljedećeg jutra nisam uopće htio izići s drugom dječurlijom na Trpinu podvornicu, oni su se međutim igrali glasno i veselo. Bez mene i bez Selme.

Danas sam u novinama pročitao jedan brutalni članak o tomu kako neki manijaci po Mađarskoj pale ciganska sela, jedna osoba je divljanje i nasilje rulje platila glavom, pa mi je moja Selma pala na pamet i pitam se baš što li ona sada radi, je li još uvijek onako slatka i je li zaboravila pravila igre u snijegu. Ja nisam.

Ili mi se sve to samo pričinja, kao što mi se pričinja njeno ime?

Foto: Romski bal

Slavica Gazibara: Kiseli kupus

Prije puno godina studirala sam u Zagrebu. Dolazila bih kući (tada je za 70 kilometara autobusu trebalo skoro dva sata) dva puta mjesečno petkom nakon predavanja, pred večer, gladna. Čim bih ušla u roditeljski stan osjetila bih da se opet kuhao kiseli kupus ili grah. Ili grah i kupus. Ubijao me taj miris. Mrzila sam ga. Majka se opravdavala – da to inače kuha petkom, a ja sam obavezno pitala: – A zašto onda jedemo to i subotom? Kad bih se nedjeljom vratila u Zagreb, još dugo bi me gušio taj miris kiselog kupusa s nekim suhim kostima na kojima nije bilo ničeg. I onog stana u kome je sve bilo improvizirano: od pletenih pulovera oca i majke, heklanog stolnjaka do navlaka za stolice što ih je majka radila od starih cibelin štofova neupotrebljive robe. Gušio me taj miris, miris siromaštva.
Život je prolazio, mnoge stvari su se promijenile, većina njih na gore. Čovjek zaboravi ružne trenutke i doživljaje, barem tako misli ili ih samo potisne iz dnevnog sjećanja. Razmišljajući sada o prošlim godinama – a mladost je ipak najljepši period života – sjećam se prvih gimnazijskih izlazaka na koncerte i u disko klubove od osam do jedanaest, divne besparice za vrijeme studiranja kada je cijeli svemir bio moj i kada sam zajedno s ostalima iz generacije mijenjala svijet…
Neki dan sam prolazila tržnicom i iznenadila se: vani sunce, južina udara u glavu, a babe već nude kiseli kupus. Baš sam ga se nekako zaželjela. Usput kupim malo pancete i par suhih domaćih kobasica. Kuham to kod kuće, napa radi, ja na kompjutoru. Ulazi moja kći i kaže: – Pa ti nisi normalna! Daj otvori taj balkon, sve smrdi na kiseli kupus! Kad je otišla, dugo sam razmišljala koji je to moment kad sam zavoljela kiseli kupus. Kad mi je počeo mirisati.
Foto: www.morguefile.com

Andreja Malta: Posljednji susret

Kvaka je bila siva, metalna, hladna. Kao i zgrada u kojoj se nalazila. Živa suprotnost njezinom vrućem, vlažnom dlanu koji se tresući spremao da je povuče prema dolje i konačno otvori bijelo obojena vrata koja su stajala poput nepobjedive prepreke ispred nje.
Bolnica. Prema bolnici uvijek bi osjećala nekakav prikriveni, zatomljeni strah u sebi. Za nju je bolnica predstavljala bolesti, patnje, umiranja. Osim jedne iznimke. Rodilišta. Tamo se rađa život. To je nešto drugo. Sve ostalo je samo bol i muka.
Živjela je u drugom gradu, daleko od svojih bližnjih. Tako je htio život. S vremena na vrijeme posjetila bi ih. Ovaj put je bilo drukčije. Zvali su je da dođe. Bar na kratko. Što prije, to bolje.
Duboko je udahnula i pripremila se za najgore. Nije znala u kakvom će ga stanju zateći. Polako je spustila kvaku prema dolje i otvorila vrata. Prvo što je osjetila bio je onaj karakterističan bolnički miris. Mješavina sredstava za dezinfekciju, pomiješana s mirisom ostataka nedavno serviranog ručka. Soba je bila bijela, s velikim prozorima i napola spuštenim plastičnim roletama. U njoj su poredana, jedan pokraj drugoga, stajala tri kreveta s malim noćnim ormarićima. Na prvom krevetu spavala je postarija žena. Krevet u sredini bio je prazan. Na zadnjem, tik uz prozor, ležao je on. Plašila se tog susreta, ali sada kada je taj trenutak napokon došao, nekako, u dubini utrobe, osjetila je lagano olakšanje.
Krenula je prema njemu. Ležao je pokriven laganom plahtom ispod koje se naziralo do same krajnosti iscrpljeno, mršavo tijelo. Zapravo, ocrtavale su se linije kostiju. Ruke koje su bile prekrižene bile su pune modrica i podljeva od infuzije koja je i sada tekla njegovim venama. Jedino lice, to njegovo mršavo lice, još je uvijek zadržavalo dašak nekadašnje ljepote. Iz nosa mu je virila plastična cijev. Sijeda kosa bila mu je slijepljena, od znoja i ležanja. Činilo se da spava.
Nježno ga je uhvatila za ruku i tiho šapnula: “Tata… Ja sam. Tvoja Zoja.”
Nije se nadala da će je čuti. Polako je otvorio oči i zagledao se u nju. Nije se nasmiješio, nije izustio ni riječ, samo ju je pogledao svojim izgubljenim pogledom. Već odavno nije govorio. Već odavno nije jeo. Odavno je zaboravio tko je i što je nekada radio. Hranili su ga kroz nos, na cjevčicu, umjetnom hranom. Navodno, punom vitamina i minerala. Da mu produže patnju, što duže to bude moguće.
“Tata”, rekla je opet. “Ma, znaš ti svoju Zoju, je li tako? Samo što se praviš da je ne prepoznaješ”, okrenula je na šalu. Dah mu je bio kratak i slab. Čak se na trenutke gubio, primijetila je u strahu. Polako je spustio kapke i utonuo u polusan. Uhvatila je njegovu izbodenu ruku, još uvijek lijepih, elegantnih prstiju, i polako je dragala. Činilo se da mu godi. Sjela je na stolicu pokraj kreveta. Nije puštala njegovu ruku. Dok je drijemao, pogled je usmjerila prema planinama i šumi u blizini. Nebo su krasili bijeli oblaci iza kojih se sramežljivo skrivalo sunce. Žamor s ulice prodirao je kroz napola pritvoren prozor. Vani se odvijao život svojim ustaljenim ritmom. Budilo se proljeće. A tu, u toj sobi, kraljevala je smrt. Osjećala je to. Samo je bilo pitanje vremena kada će posegnuti za kosom i uzeti još jedan život. Ovaj put to će biti život njezinog tate. Razmišljala je, dok je onako sjedila, ima li ovo produžavanje života, koliko god se to činilo okrutnim, uopće još smisla. Nakon toliko godina opake bolesti koja ga je izjedala i koja se sada hranila ostacima ostataka svega što je od njega ostalo. Ne bi li bilo bolje da ga isključe sa svih tih aparata na koje je priključen i jednostavno puste da ode? U susret vječnom miru.
Odjednom se trznuo, zakašljao i širom otvorio oči. Potom se počeo gušiti. Prvo nije znala što bi. Gušio se sve jače i jače. Pustila ga je, potrčavši prema vratima u hodnik i zazvala sestru. Srećom, sestra se odmah stvorila ispred nje.
“Molim vas, molim vas… brzo… soba 9… Tata se guši!” zajecala je zaprepašteno Zoja i zajedno s njom vratila se u sobu. Tata je već bio poplavio. Borio se za ono malo zraka što ga je nekako uspio udahnuti.
“Odmah izađite! Moram mu očistiti pluća!” viknula je sestra i uhvatila sisaljku za ispumpavanje. Zoja je izašla na hodnik i za sobom zatvorila vrata. Stajala je tako nekoliko sekundi, izgubljena u prostoru i vremenu. Zatim su se začuli krici. Očajnički krici njezinog tate. Parali su joj dušu i srce. Dlanovima je poklopila uši. Bilo je to previše za nju.
Krici su prestali, sestra je izašla iz sobe i kratko rekla: “Sad možete opet ući. Bit će on dobro.”
Ležao je izmučen na krevetu. Čuo se njegov jauk koji je povremeno naglašavao žamor s ulice. Pokraj njega stajao je aparat kroz čije se staklene stjenke nazirala krvava tekućina pomiješana sa sekretom. Sjela je na krevet i stala ga milovati po obrazima. Nekako se primirio. Čak je na tren otvorio oči i činilo se kao da ju je pogladio pogledom. Zatim je utonuo u spokojan san. Ostala je još neko vrijeme sjediti pokraj njega na krevetu. Prisjetila se kako je nekada, činilo joj se da je to bilo doista davno, bio zgodan, pun života i snage. Muškarac za kojim su se žene okretale i došaptavale si uz smiješak. Njezin dragi tata. Prvi muškarac u životu kojeg je voljela. A sada? Kost i koža, patnja i bol.
“Posjete su završene!” provirila je sestra kroz vrata. Zoja se trgnula. Tata je spavao. Žena na krevetu kod vrata počela se buditi. Na hodniku se čuo zvuk kolica s hranom. “Sada će večera”, pomislila je jednostavno Zoja. Digla se s kreveta, poljubila tatu u čelo, pogladila njegovu mršavu ruku i krenula prema vratima. Prije nego što je izašla, još jednom ga je zagrlila pogledom.
Ulica je bila prazna, sunce se već sakrilo, bilo je pomalo prohladno. Krenula je pješice prema gradu, kući. Misli su joj lebdjele u zraku. Pomalo izgubljeno. Već sutra mora na put. Natrag u grad koji je sada njezin dom. Korak joj je bio dug i čvrst. Jednako čvrst kao i bolna spoznaja da je to bio njezin posljednji susret s ocem.

Miloš Petronijević: VUKOVAR, priča srpskog vojnika

Ako će ova priča izazvati sablazan i moguće zgražanje, njezina je tragička, katarzična snaga neupitna. Prepuna kršćanskih primisli, a tako paradoksalna po smislu, tako jezivog učinka, gotovo da zaziva srpskog Krležu s Bitke kod Bistrice Lesne danu u aranžmanu križarskih i inih confessiones ili redemptiones… Molimo, stoga, da je pročitate kao priču, i to potresnu, pravu priču o Domovinskom ratu danu s druge strane… Vukovar s druge strane minobacača.
(Redakcija)

I počeše naše haubice ispaljivati granate i Vukovar od nevernika oslobađati. Uz grmljavinu, od koje nam se utrobe hteše raspuknuti, hiljade munja sevnuše i oči nam zaseniše načisto. Kao u drugi svet da upadosmo, kao iz sna da smo se trgli. Prekri se nebo letećim železom, ni vetar se kroz njega probiti nije mogao, leteše mine jedna za drugom, bez stanke, kao da su sve jedna jedina, i vremenu pomutiše smisao. Od siline detonacija zverinje je po kukuruzištima dušu ispuštalo i anđeli na nebesima pogubiše svoje brojanice.
I sve ovo rečeno započe leta Gospodnjeg 91, meseca 9, 14. dana, bila je subota, 5 ili 6 ujutru, ne znam, Bog zna.
Pošli smo ispraćeni fanfarama i cveće su bacali pred nas. To je tu, rekoše posle, i istovariše nas na branik rodne grude. A već koliko sutra, daće bog, krenućemo na izvršavanje zajedničkih zadatakâ. Krenuti da kao ljudi i junaci uđemo u priču i legendu.
Oni su želeli da budu svoji na svome, kao da su samonikli ovde, a mi smo branili našu braću i njihove avlije. Tukli smo ih sa svim što smo mogli. Kapetan moj nazivao je naše granate curicama, a špijunski sateliti prikazivali su nas kao divljake a njih držali za neki mnogo bogobojazan narod. Mi smo znali da su ustaše, a oni su videli da smo četnici i ko smo i šta smo. Jebali smo im dan rođenja i sve po spisku, kamen na kamenu ne ostavismo.
Vraćali su svoj dug domovini a mi smo se odazvali pozivu otadžbine. Govorili smo istim jezikom, ne razumejući se, i možda smo jednu majku imali ili nas je iza tame vekova isti kurac pravio. U jutarnjim izmaglicama drhtali smo iza busenja polaznih položaja, čekajući da započnemo artiljerijsku podršku ako budemo mogli da danemo dušom i podignemo glavu od protivpriprema njihovih zolja i osa i mitraljeza. Već smo se bili navikli da se na strah nikada nećemo navići. Stiskao sam nokte u meso da zaglušim damaranje krvi, i tešio se da sam mezimac sudbine i da neće zakačiti baš mene; bez te imbecilne vere ne bi bilo nijedne vojske.
Minobacač M69 (A) 82 mm pogodan je za dejstvo protiv ciljeva u zaklonima, jarugama, zemljišnim udubljenjima ili na zadnjem nagibu. Ciljanje se vrši pod kutovima elevacije 45-85°. U odnosu na haubicu i top, lakši je, jednostavniji i jeftiniji, a mina istog kalibra ima veće dejstvo – zbog tanjeg zida mine može se staviti više eksploziva. Zemlje koje drže do sebe i čije su armije ponos nacije rade na usavršavanju dometa i uvođenju efikasnijih tipova, u čemu će bez sumnje i uspeti. Minobacač M69 (A) 82 mm proizvodi se da bi ubijao ljude i zatirao dela ruku njihovih. U njegovu cev turao sam projektile, takva mi beše služba, bio sam tu i nisam imao gde.
I u crkvu smo išli i ljubili ga što nas je po svojoj slici i takve kakvi jesmo stvorio. Pamet mi osta ista, kukavna i plitka, i nisam znao šta mi je činiti. Kapetan moj smatrao je da ćemo u pravednosti istrajati, a žešći momci vraćali su se odnekud orgijajući, natovarenih prikolica; bili su to pravi Srbi, Srbi do muda.
Nisam video krvave rezultate svoje uslužne delatnosti, i bio sam nevin, ako se takvim može nazvati punilac artiljerijskog oruđa koje gađa ubacnim putanjama. To govno ispaljuje 20 mina u minuti, a ja sam danima bio tu, i van je svake razumne sumnje da nisu sve otišle u vetar. Video sam nogu i podlakticu Aleksić Mirka, jedino što je ostalo od njega, i rasutu drob Petrović Slađana, još živog, ali zakratko. Bilo je to 4. oktobra kad su nas s boka napali svim raspoloživim sredstvima za uništavanje neprijateljske žive sile. Mislio sam da gađaju samo mene, i zatrpavao sam se travom, i nešto je puklo i zaglušilo me, i sinu mi da sam gotov, i tad sam se uneredio…
Vratio sam se radostan što sam živ, i izgledalo je da sam rat zaboravio, ali on mene nije, užas je stigao kasnije. Navikao sam se i na to, kao da tako i treba da bude. Posle smo i vlast promenili i dobili onakvu kakva nam i dolikuje. Pojaviće se i još pametniji i biće to trijumf potpun. I govoriće, ponosnovratni, da znaju istinu i put, i na pistama manekenskim slaviće lepotu življenja i dostojanstvo ostataka naših.

Foto: preuzeto s http://blog.dnevnik.hr/brunhildica/2013/11/1631714295/vukovar-18112013.html