Arhiva kategorije: Proza

Ljiljana Jelaska: Pljuska

Prošlog je tjedna navršila punih četrdesetpet i ušla u četrdesetšestu. Suprug je devet godina stariji od nje. U braku su dvadeset godina.
– Ima li skuhane kave? – poljubila ju je u obraz i lijeno se, u pidžami, uputila prema kupaonici. Prije no što je ušla, zacvrkutala je:
– Mamiii, složiš mi sendvič? Pliiiz, budi frend.
Provirila je iz kuhinje i vidjela kako je koketno nagnula glavu u stranu, namignula joj i poslala glasni poljubac.
Val ponosa širio joj se nutrinom dok je gledala svoju devetnaestogodišnjakinju. Duga, valovita svijetlosmeđa kosa uokvirivala je lijepe, pravilne crte lica na kojem su dominirale krupne zelene oči. Prćast nosić osut pokojom pjegicom i pune usnice. Građom tijela podsjećala ju je na nju u tim godinama. Uska ramena, lijepe oble poveće grudi, ravan trbuh i dugi vretenasti mišići na nogama.
“No, woman, no cry” – jasno je do nje dopro Marleyjev glas dok je sin izlazio iz svoje sobe.
– Jesi li otvorio prozor? Složio si krevet, kojim slučajem?
– Joooj! Daj me ne tlači, pliiiz, rano ujutro.
Bio je isti otac. Nižeg rasta, raskuštrane valovite kose do ramena, lica osutog aknama. Petnaestogodišnjak je mrzovoljno vukao noge po sivim podnim pločicama kuhinje.
– Želiš li i ti sendvič?
– Ma kakav sendvič. Gade mi se više te salame i kojekakve zimske, čajne i trajne kobasice.
– Hoćeš da ti skuham hrenovke… napravim omlet?
– Još bolje – zalupio je vratima hladnjaka i uputio se prema kupaonici. – Jest ću pahuljice. Što mi drugo preostaje?
– Sestra ti je u kupaonici.
– Ooo, ne! Zar opet bljuje?
– Ne budi bezobrazan! Smjesta si prozrači sobu i složi krevet!
– Ma, daj! – ljutito je odmahnuo rukom, odgegao se u dnevni boravak i uključio televizor.
Najava nove video igrice popraćena iritantnim zvucima turiranja motora bijesnih auta s televizora i “Buffalo soldier” nikako nisu mogli ići zajedno. Kakofonija zvukova izazvala je kod nje provalu bijesa. Uletjela je u sinovu sobu, isključila liniju, energičnim pokretima podigla rolete i širom rastvorila prozor. Poravnala je posteljinu, preko naslona fotelje prebacila odjeću koju je on nemarno ostavio na podu. Prljavo donje rublje ponijela je u kupaonicu. Primila je za kvaku, no vrata su bila zaključana.
– Ti si još unutra, Mašo? Što radiš tako dugo!?
– Ili bljuje, ili si depilira noge – sarkastično je izjavio adolescent, izvaljen na trosjedu.
Do nosnica joj je dopro miris zagorjelog luka. Bacila je rublje na pod i otrčala u kuhinju. Luk je, crn, plivao na ulju koje se pušilo. Gulaš. Stavila je pirjati luk na koji je namjeravala dodati na kockice nazrezanu junetinu. Za supruga i nju. Za kćer ima pileće bijelo meso i povrće koje je izvadila iz juhe. Svinjske šnicle je pripremila za pohanje. Sin ne voli gulaš, a kuhano meso mu se gadi. Uzela je drugu posudu i narezala novu glavicu luka.
– Luka, dođi pojesti svoje pahuljice!
Dotrčao je i čvrsto zagrlio utisnuvši joj poljubac u obraz.
– Znao sam da ćeš mi ugrijati mlijeko. Ti si naaaajbolja mama na svijetu!
Djevojka je izišla iz kupaonice, no nije došla pojesti sendvič, već je vidno blijedog lica bez riječi otišla u svoju sobu.
– A-a! Nešto opako nije u redu! – prokomentirao je Luka punim ustima. – A stari je vani, ha?
– Ma da! Još kad – ikad je otišao po novine i do tržnice. Vjerojatno je sreo nekoga od svojih klijenata.
– Stari ima nos za biznis. Što veliš na to da i ja upišem srednju za autoelektričara? – pitao je glasno mljaskajući. – Mislim… kad stari već ima radionicu, klijente… mogli bismo skupa raditi. A i škola je trogodišnja.
Zadovoljno ga je pogledala preko ramena.
– To ti nije loša ideja.
S velikim je olakšanjem dočekala ovu njegovu izjavu. I sama mu je to htjela predložiti, no čekala je da se sam izjasni o svojim željama u vezi nastavka školovanja. Ovo je odlično! On i tako ne pokazuje zanimanje za gimnazijom ili za nekim od smjerova koji kao logičan slijed imaju upis na fakultet. Na kraju krajeva i sama je završila studij, a nema ni dana radnog iskustva. Njezina se karijera svela na rađanje, podizanje i odgoj djece i vođenje kućanstva.
Je li ju takav život činio sretnom? Isprva možda i je. Obožava svoju djecu. Ona su njezina sreća. U njima leži smisao njezinog života.
Je li ponekad požalila što joj život nije krenuo nekim drugim smjerom? Što nije izgradila karijeru, bila slobodna i neovisna? Je, znala je požaliti. Dok su djeca bila mala, korila bi sebe zbog takvih misli. No, tada nije znala. Nije mogla znati da će se na cesti kojom je odlučila koračati, sa svakom prijeđenom miljom tako trošiti, osipati. Da će dio po dio sebe gubiti. Da se, kada to bude poželjela, ne će znati ponovno sastaviti. A kako je vrijeme prolazilo, sve se jasnije naziralo mjesto na kojem se cesta počinje račvati na dva traka.
Što su djeca bivala veća i samostalnija, to ju je više privlačio trak koji je vodio u neki novi, neovisniji i slobodniji život. U tom bi životu ponovno mogla disati punim plućima, živjeti na način koji bi njoj odgovarao. Pronaći izgubljene komadiće sebe, pokušati se nanovo slijepiti.
“Pa dobro, gdje je tako dugo”? – ljutito se pitala. Ručak je već pri kraju, a njega još nema.Voljela bi da barem vikendom zajedno ručaju. S hladnjaka je uzela mobitel. Nije mogla a da još jednom ne pročita poruku koja je stigla prije dva sata: “Nedostaješ”. Izbrisala ju je. To mora prestati. Što joj je bilo kad je započela tu opasnu vezu? Što je od nje očekivala? Da će joj ona biti razbibriga kojom će razbiti rutinu što joj je sve čvršće omatala prste oko vrata? Ili, da će uživati u zaobilaženju opasnih zamki i likovati zbog toga? Izbrisati broj s kojeg je poruka stigla bilo bi smiješno. Pa oni su kumovi. I on ju može u svako doba nazvati… Drhtavim prstima pritisnula je memorirani suprugov broj. “Korisnik je isključio mobilni telefon”. No, krasno! I baterija mu se ispraznila. Tipično za njega!
– Mama… – Maša je, još u pidžami, stajala na vratima kuhinje.
– Što je zlato? Tebi nije dobro? Da nisi što pokvareno pojela? Da ti skuham kamilicu?
– Mama… nešto bih ti rekla.
– Reci. Znaš da meni možeš sve reći, sve me možeš pitati.
– Al’… molim te… zatvori vrata. Ne želim da Luka čuje.
Prišla je otškrinutimv ratima sinovljeve sobe. Razgovarao je na mobitel.
– … ja sam svoju staru već obradio. Muljao sam joj nešto u stilu kako bih upisao srednju za autoelektričara, hahaha, na što se sva rastopila. Pustit će me, sto posto! Vidimo se oko šest. Aj’ bok!
Pljuska, udarac šakom u trbuh. Eto joj kazne za vezu bez veze! I rođeno dijete je smatra budalom. Provirila je kroz lagano odškrinuta vrata i bez riječi ih zatvorila.
On je ostao sjediti zavaljen u fotelji. Nije bio siguran, no postoji velika vjerojatnost da ga je čula. K vragu! Sad će mu raditi frku oko večerašnjeg izlaska! Grozničavo je razmišljao. Ma ne, nije mogla čuti.. Vrata su bila skoro pa zatvorena. Uostalom, stari će uskočiti i pomoći mu bude li mu ona htjela minirati naum. On je ionako uvijek na njegovoj strani.
– Što je bilo, mila? Slušam – duboko je udahnula i čekala.
– Mama… ja… ja mislim… Ne… ja sam mislila… sumnjala sam… – mucala je, dok je prstima frkala rub stolnjaka.
– Što si mislila? U što si sumnjala? Je li u pitanju studij? Ne da ti se, ha? Lijepo sam ti govorila da se ne upisuješ u gimnaziju. I što si sad? Diplomirani gimnazijalac.
– Nije riječ o studiju. Trudna sam.
Leđa su joj tonula u naslon stolca. Ukočila se. – S kim?
-Mama, nemoj se ljutiti, ti me razumiješ, ti uvijek sve kužiš! – plakala je Maša.
– S kim!? Pitam te s kim!? Znaš li uopće!?
– Zna- a- a- am – jecala je, dlanom brišući nos. – Skupa smo već dulje vremena. Voli me, mama! Znam da me voli!
– Tko je on!?
– Ne poznaš ga.
– Pa mogu ga upoznati! Gdje živi!? Što radi!?
– Vozač je autobusa… Voli me. Volimo se.

– Pa onda ga dovedi da ga upoznamo, da vidimo budućeg zeta – srakastično se, gubeći i ono malo kontrole što je uspjela sačuvati, unijela kćeri u lice.
– Ne mogu ga dovesti.
– Zašto???
– Oženjen je. Obećao obećao je da će ženi reći za nas… Ostavit će je, obećao je!
Ruka joj je sama od sebe poletjela. Od jačine udarca Mašina se glava nagnula u stranu. Raširivši oči u nevjerici, primila se za obraz i glasno jecajući otrčala u svoju sobu.
– Kakva sam ja budala! Kakva sam ja naivna, lakovjerna budala!
Nalaktivši se na stol, zarila je glavu među dlanove. Desni dlan joj je bridio od šamara koji je, prvi put otkako ju je rodila, pljusnula svojoj kćeri. Očima je šarala po kuhinji. Štednjak, napa, posude, hladnjak… mobitel… Zgrabila ga je s hladnjaka i stala tipkati. Poslat će mu poruku. Napisat će da ga želi vidjeti. Mora ga vidjeti! Otežalim je prstima nabadala po minijaturnoj tipokovnici, a slova su se na displeju nizala bez ikakvog reda. Ne, previše je potresena da bi uspjela napisati poruku. Nazvat će ga. Nazvat će ga nakon ručka. Dok tata bude obavljao razgovor sa svojim mezimcima, ona će ga nazvati.
Ulazna vrata su se otvorila. Napokon! Gorjela je od želje da mu saspe u lice sve što je doživjela od djece. Željela je svađu, galamu, uvrede, ugrize. On je pokupio donji veš što ga je bila ostavila na podu i ponio sobom u kupaonicu. Išao je oprati ruke. Čnilo joj se kako voda satima teče, dok ona gori od nestrpljenja. Napravio je tih nekoliko koraka od kupaonice do kuhinje, no nije ulazio. Ostao je stajati na vratima, pognute glave. Šutio je. Tišina je svom težinom nalegla na stan.
– Umro je kum – progovorio je prepuklim glasom.
Šutjela je. Glava joj je počivala na dlanu desne ruke, položene na stol. Želudac joj se spuštao u trnuće noge.
– Jutros – nastavio je, kao da ga je pitala za detalje, a nije. – U autu ispred trgovačkog centra. Išao je u nabavu.
Sjeo je na stolac na kojemu je maločas sjedila Maša.
– Baš sam ulazio u zgradu, kad mi je kuma Jadranka javila. Dobro da sam uključio mobitel.
Ruke je, s isprepletenim prstima, položio na stol.
Podigla je glavu i zagledala mu se ravno u oči. U njima su se, poput ulja, nakupljale suze i hrupile ka ivici donjih kapaka, spremajući se svakog trena poteći mu niz lice.
– A kaže kuma kako se u zadnje vrijeme baš činio sretnim. Poput dječarca. Čak je počeo paziti i što jede. U svoj ovoj nevolji, imala je snage i našaliti se… rekla je kako je posumnjala da je čak i Viagru počeo koristiti.
Ustao je i natočio čašu vode koju je u dva gutljaja ispio.
– Hoćeš ti čašu vode?
Odsutno je odmahnula glavom.
– Sad su tamo, pred centrom, hitna i policija. Koje su to peripetije. A ljudi samo rade ono što moraju. Ipak je umro na javnom mjestu. E, kume moj. Nije za nas, u ovim godinama, više nadmetanje s mlađima i kojekakva pomagala. Što je bilo, bilo je. On je moja generacija, znaš? – obraćao joj se.
Znala je, naravno da je znala. Ustala je i pošla, ni sama ne znajući kamo, u koji kut stana.
– E, – zaustavio ju je njegov glas po čijem je tonu shvatila da žvaće Mašin netaknuti sendvič – kaže kuma Jadranka da je u ruci držao mobitel. Možda je, kad mu je pozlilo, htio nazvati koga, da mu javi. Možda je zvao hitnu.

Foto: www.morguefile.com

Ilija Aščić: Luzer

Es gibt Dinge die kann man nicht kaufen. Für alles andere gibt es Mastercard.

Kad sam izišao na ulicu, shvatio sam da je već pao mrak i da je ulica pusta, a odjednom je počela padati i neka kišica. Zastao sam na ulici, ne znajući kamo da krenem. Nisam ništa jeo cijeli dan. Na trenutak sam osjetio slabost od gladi, pa sam se naslonio na zid i zatvorio oči, čekajući da prođe. Čovjek može krepati na cesti i nitko neće obratiti pozornost na njega. To nećeš pročitao ni u jednoj knjizi. Knjige su fikcija namijenjena budalama. Tek kad si na ulici shvatiš poantu civilizacije: nastojiš ščepati što je više moguće i to zadržati + cilj opravdava sredstvo. Novine mogu lagati, neonske reklame mogu lagati, škole mogu lagati, roditelji mogu lagati, ali ulica govori istinu. Odjebi! Ima neke perverzne okrutnosti u svemu tome – shvatiš istinu onda kad ti ona ničemu ne služi i zaboraviš je čim se izvučeš iz govana.
Bio je to totalno loš dan. Na nogama sam bio gotovo 12 sati. Eto, tu sam već desetak dana, vucaram se po gradu bez ikakvog učinka. Zašto sam uopće došao ovdje? Ako je ovo to putovanje o kojem sam sanjao, mogao sam isto tako ostati u Zagrebu, ništa ne bih propustio. Imao sam u džepu još jednu cigaretu i pet eura. Mogao bih za njih kupiti jedan sendvič i kutiju cigareta. Krenuo sam ulicom prema stanici U-Bahna. Kiša je padala sve jače i tenisice su mi promočile. Lijevi đon se bio odlijepio, voda je ušla u pukotinu i pri svakom koraku čulo se šljap-šljap-šljap… Uvukao sam se pod nadstrešnicu na autobusnoj stanici, sjeo na klupu i čekao da prestane padati.
Pomislio sam na ljeto, zapravo, bilo je ljeto, ali bilo je jezivo hladno, a ja sam imao samo poderane hlače i majicu kratkih rukava na sebi, i pomislio sam na palme i pješčane plaže i na morske valove negdje daleko odavde i kako se cijeli dan izležavam na suncu… S druge strane ulice pod drugom nadstrešnicom stajali su neki klinci koji su čekali bus. Primijetio sam da svi puše, pa sam ostavio svoju mapu sa slikama na sjedištu i prešao.
– Pardon, dečki, imate cigaretu?
Jedan od njih, balavac s dugom kosom i pjegama na licu i malim opakim očicama prostrijelio me pogledom, ispitujući vrijedim li dovoljno da mi da cigaretu, a zatim je izvadio kutiju Davidoffa. Uzeo sam cigaretu, zahvalio i vratio se na svoju stranu ulice. Onda je naišao njihov bus, klinci su upali unutra i odvezli se. Izvadio sam upaljač i zapalio cigaretu. Dugo nisam probao Davidoff.
Jebena slika, pomislio sam. Da sam uspio prodati barem jednu! To bi mi vratio vjeru da je prodaja uopće moguća. Ovako sam imao osjećaj da radim nemoguć posao. Odjednom me obuze neko užasno očajanje. Šta ću ja u ovom gradu, mislio sam, šta ću u ovoj zemlji? Eto na što se svelo moje željno iščekivano putovanje po Europi, na bezglavo jurcanje ulicama Stuttgarta i pokušaj da prevarim nekoga, bilo koga! Ali kad bih barem uspio nekoga prevariti, makar i neku sirotinju, samo da konačno dobijem lovu.
Neko sam vrijeme hodao ulicama bez cilja, gajeći ludu nadu da ću negdje naići na čudo koje će promijeniti sve. Bog bi bio pravedan kad bi mi dopustio da se izvučem iz ovog. Odlučio sam okušati sreću još jednom. Nikad ne znaš. Naišao sam na neku zgradu koja mi je ličila na bolnicu. Ušao sam unutra i popeo se stepenicama i nekim hodnicima na prvi kat. Nisam vidio nikakav ured u koji bih mogao ući, pa sam izvadio slike na hodniku i poredao ih uza zid, napravivši pravu bolničku izložbu. Stajao sam kraj tih slika, pomalo blesavo i vrebao ljude. Neki se stariji frajer u bijeloj kuti zaustavio kraj mene.
– Što radite ovdje? – upitao je oštro.
Rekao sam da sam umjetnik i da izlažem svoje slike. To je moj način prezentacije umjetnosti. Imam loše mišljenje o galerijskim izložbama, gdje sve ostaje u nekim zatvorenim krugovima, gdje teoretičari pretaču šuplje u prazno, dok ovako iz prve ruke doznajem što ljudi misle o slikama… Svašta sam nasrao. Frajer je gledao kao da me sluša, a onda je rekao:
– Napustite zgradu ili ću odmah pozvati policiju.
Pogledao sam ga i vidio da smrad to i misli. Pokupio sam slike i izišao. Eto, ispušio sam još jednom. Dan je prošao a ja nisam prodao sliku. Kakav sam ja idiot. Krenuo sam prema stanici U-Bahna. Odlučio sam se vratiti u hotel gdje sam imao plaćen smještaj za još jedan dan. Otišao sam pješice do ulaza u stanicu. Stao sam na pokretne stepenice i one su automatski krenule. Sve je ovo suludo, pomislio sam spuštajući se stepenicama dolje pod zemlju, kao da gledam film bez smisla. Gomila nepovezanih scena i likova. Kao da sam upao u neki vremenski procjep gdje ljudi i događaji ne znače ništa. Vodim pogrešan način života, radim krive stvari, govorim krive stvari, mislim krive stvari.
Trebao sam poginuti u ratu prije 10 godina i ne bih se sad mučio ovdje. Ali rat je prošao, a ja sam se izvukao bez ogrebotine, tko zna zašto, i sad lunjam po Stuttgartu, pokušavajući prodati pizdarije koje nitko ne želi. Zar su nas bogovi poštedjeli samo zato da bi nas pretvorili u klaune? Kako se osjećao Baraba onog dana kad je bio pošteđen, da bi onaj drugi frajer umro umjesto njega? Kako je proživio ostatak života? Možda je ovo sve test, ovaj produžetak utakmice? Bogovi su nam one noći podarili život da bi vidjeli što ćemo učiniti s njim? Ako je test, onda smo ga pali. A što su drugo i očekivali nakon svega? Ma jebite se! Odlučio sam da ništa ne napravim od svog života, iz inata. Neću čak ni pisati. Postat ću bitanga i propalica! Krast ću i varati gdje god stignem. A možda sam zapravo i umro one noći, ali nisam toga svjestan, možda smo svi umrli u onom tunelu, ali smo nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo.
Bio sam sam na stanici U-Bahna. Vlakovi su odlazili i dolazili, ali moja linija nikako da dođe. Drečave reklame promatrale su me sa zida. Novi Ericssonov mobilni telefon, samo 30 eura. Nova Opel Astra Twinport 1,6. Es gibt Dinge die kann man nicht kaufen. Für alles andere gibt es Mastercard. Kome treba Mastercard? Koji su to ljudi koji koriste Mastercard? Ljudi u velikim kućama, ljudi u novim autima. Ljudi kojima sve ide dobro. Bolje da se ubijem nego da ikad stavim Mastercard u džep!
Imao sam u džepu još jednu cigaretu i razmišljao sam da je zapalim sad ili kasnije, kad se vratim u hotel. Dok sam tako razmišljao o tome da zapalim ili ne, odnekud je došao neki klinac star oko 6 godina i crn kao noć, stao je ispred mene i ispružio ruku, zamolivši me da mu dam nešto sitno za večeru. Čak me oslovio s gospodine. Odakle je došao tako malen i šta je radio tu u njemačkom podzemlju suluda su pitanja. Ali bio je stvarno ofucan. Bože dragi, izgledao je tako loše da sam posegnuo u džep i našao onih jebenih 5 eura. Isuse Bože, pomislio sam, imam samo njih. I to u komadu. Ne mogu mu to dati. Moram pojesti nešto, skapat ću od gladi. Ostanem li bez tih 5 eura, morat ću sam izići na ulicu i tražiti da mi netko da nešto sitno. A nitko mi neće dati, znao sam to. Tko god prođe kraj ispružene ruke, pomislit će: „Jebena propalica, ima 20 godina, nek si nađe posao…“
– Čuj, mali, ja sam ti isto sirotinja – rekoh mu gledajući ga u oči i iako nije razumio, nastavih: – Istina, bijelac sam, ali to ti ovdje ne znači ništa, ako nemaš love možeš imati guzicu bjelju od snijega, a ipak crknuti od gladi. Imamo samo tih 5 eura. Nije bogzna što.
Znao sam da ne razumije i da ga nije briga. Trebao mu je moj novac, a ne moja propovijed. Stajali smo jedan nasuprot drugom i gledali se.
Pružio sam mu tih 5 eura, nadajući se da će mi bogovi to upisati u Knjigu zasluga. Uzeo je lovu, okrenuo se i otišao koracima malog dječaka, koracima kakve sam nekad i ja imao, ali sam s godinama ostao bez njih. Život je neprestano odrastanje. Kad napokon odrasteš, umro si. Stajao sam tamo na stanici, lud, ogorčen, bez love i s 20 neprodanih slika. Onda sam izvadio svoju jeftinu cigaretu i zapalio, čekajući.

Zagreb, 2013.

Foto: https://sharemytravel.wordpress.com/2010/08/10/stuttgart-baden-baden/

Suzana Matić: Jer ja to zaslužujem

Svira. Melodija je razigrana, teče; ne mogu je razložiti u pojedinačne udarce po tipkama, onako kako se riječ u koju dugo buljim raspadne u niz mrtvih slova.

Obitelj. O b i t e lj.

Da je napišem okomito mogla bih uz svako slovo, kao nekad u spomenarima – Ti me pitaš koga volim, napisati asocijaciju, složiti mozgalicu, a ona bi, uspravno pročitana, dala rješenje zagonetke i uprla prstom u vlasnika spomenara. Tebe!

Evo – „O“, što je ono „O“, recimo oslonac, i ognjište je „O“, logično, i obećanje. Omča, ološ, okov.

Pa onda „B“; brak, brižnost, brašno za kolače, boja za zidove. Bol, bolest, bijeg.

„I“…

Kako se ono stavlja točka na „i“? i tko je vlasnik tog spomenara uopće? i zašto on upire prstom u mene na svakoj svojoj stranici u uvijek istoj gesti nepodijeljene optužbe? i kako da ga čitam uspravno kad sjedim pognuta na rubu kade? i da bar, kad je ne mogu otkucati, da barem mogu baciti tu točku, kao loptu… dovoljno daleko da je više ne pokrivaju pravila igre. I to bi bio bijeg.

Bijeg su izmislili oni koji nisu uspjeli pobjeći, ali kupaonica sigurno nije dobro mjesto za pokušaje, bar ne ova bez prozora koju sam nekad nazivala našom. Mislim, sad to zbilja zvuči nadrealno, to – naša; jer… trenutno je to moj zatvor od skupocjene keramike prve klase, ali… koliko još rata kredita moram otplatiti? Prvo te uhvati zanos, poslije potpuno iscrpe kamate, a do glavnice je cijela stvar već potrošena ili ima naznake plijesni. Barem u fugama. Spojevi su slaba mjesta čak i u klopci. Gledam: s jedne strane mojom rukom zaključana vrata, s druge – nema prozora, pa čemu onda uopće iščupati umivaonik iz zida kad ne mogu njime razbiti rešetke, kao Indijanac, i preletjeti ovo kukavičje gnijezdo.

Iz pipe kapa: kap, kap, kap, kap… Čitala sam da je to jedan od najperfidnijih načina mučenja – pustiti zatvoreniku tek zvuk kapanja vode. Oduzeti mu sve i prikovati ga za vrijeme koje curi. Pročišćeno i filtrirano. Ništa se u tom vremenu ne događa, ništa se u njemu ne mijenja, sve je isto, samo ti nestaješ u odvod zajedno s vodom, polako ali neumitno, kap, kap, kap…

Trsim se ne čuti odbrojavanje, moje vrijeme je i tako već isteklo, s udarcima kapljica, s udarcima po tipkama, s udarcima po vratima.

Prije tipki udarao je točke na svoje „i“– ove po mojim vratima. Ničeg uspravnog ovdje nema ni s jedne strane; ostale su zakucane u iverici kao čavli kojima je od siline udarca savinuta glava. Brojala sam ih: prva, druga, treća… četa, ta – te, tapa – te. Sada pak razmišljam kojim se predmetom poslužio u tu svrhu, treba smoriti i mozak nečim. Ipak, jedino što prodire kroz zaključna vrata, ruke su velikog pijanista. Lijeva mi je – alfa, desna – omega, a ja… primam ih obje u svoje; čestitam, maestralne ste, uistinu jeste!, vi ste naše najdragocjenije što imamo; ne nosite vrećice iz dućana, ne vješate slike po stanu, ne čistite filter u vešmašini, ne znate za bušilicu, kliješta; JA stojim na braniku vaše posebnosti i preuzimam pol kile kruha svagdašnjeg u pregibe svojih zglobova, vaš „moj čovjek“ mogao bi me eventualno zadaviti profinjenim golim rukama, to da, ali a–a, ne bi on udario nenaoružan u vrata, ni u snu. Ni u ludilu. Ni u lu–di–lu…

Ta–te, tapa– te… Točke na „i“ prevele su se u trotočje s ove strane krila; čitam, lijepo piše: nastavit će se.

Kap, kap, kap… Da mi je biti voda, ona prođe gdje je pustiš ili si sama napravi put, a ja – stojim, ne – ja sjedim godinama na rubu ove kade. Možda bih ustvari trebala sjesti u nju. Ili leći u praznu. Smjestiti se cijela među njene brane, kad sam već dignula branu na svakom svom mogućem putu i izlazu, kad sam si podignula branu čak i na kapcima. Više nisu ni natečeni. Možda moj novi šampon uz ono – Jer ja to zaslužujem, ima negdje sitnim slovima ispisanu i no more tears odliku? Možda postoji određena količina suza koje se može isplakati u jednom životu? Možda je trebalo misliti prije, možda je trebalo plakati racionalnije, ali kako god: NEMA! Iscurilo je. Sve! I oslonac i briga i brašno za kolače, nad kojim se sad još samo mogu smijati… I staviti si sjaj na oči ujutro, i nadati se da nitko neće primijetiti sedam sitnih razlika po kojima se ta slika razlikuje od one – sjaj u očima, i nacrtati si neki lipfinity osmijeh… koji će se cijeli dan zubima držati za mene sve dok se ponovno ne vratim ovdje; kap, kap, kap…

Gdje je ona kap koja nije prelila čašu? Otkada to osluškujem kapi i udarce, a ne čujem svoju fugu?

Netko dalek iz zrcala mi kaže: što si mislila sophisticated lady, što si mislila? Lijepa si, dozvolila si sebi tek dva zamršena polugnijezda u kosi vikendom, samo to će nekom pažljivom promatraču odati da nisi sretna. I ti tvoji beskrvni obrazi.

Sjećaš se, imala si četiri kad si dohvatila tatin žilet s umivaonika i stisnula ga čvrsto u šaci? Sjećaš se kako si se prestravila, kako je krv tekla? Nije kapala uopće, zapunila je sve fuge. Pa zašto si nastavila posezati za oštrim? Za hladnim i reskim? Za metalnim i nemilosrdnim? Za onima koji će te prorezati do kosti? Baš njih si htjela obujmiti u toplom dlanu. Zato što su udaljeni svjetlucali?

„T“ kao trokut, kao troje, kao trećiTreća! Treća, a prva. Prešućeno slovo, progutano, zastalo u grlu, koje želi van, koje želi unutra, koje je već tu. Ne, nije obitelj, ali ono ju dokazuje, ono je demantira. Lakmus i dokaz, corpus delicti. S korpusom savršenih proporcija.

„E“… kao Eva. Od rebra stvorena? Recimo, kao: Nije mi on slomio rebro, tata… pala sam na stepenicama. Recimo, kao to?

„Lj“ kao ljubav? Zadnje mrtvo slovo na papiru.

Ološ, okov, oružje, osveta, bol, britva, bijes…

Trudim se ne vidjeti svjetlucanje starinske britve pod umjetnom rasvjetom, ali – prejako je. Uzimam je u ruku. Bijes. Tu sam davno trebala stati. Tu sam trebala proglasiti smrt, otkucati mrtvo slovo, staviti točku na „i“. Tu sam trebala završiti riječ prije nego se dokoturala do „T“. Tu sam je trebala prerezati na pola, u grlu, u pola iznenađenog udaha.

Izdaha.

S oblom drškom britve u čvrsto stegnutom u dlanu, otključavam vrata i kao začarana mantrom koračam niz hodnik prema izvoru glazbe. Prva, druga, treća… četa. Parket pod klavirom nema fuge.

Poslije ću oprati ruke. Svojim skupocjenim sapunom.

Jer ja to zaslužujem.

Foto: slika via Melancholia by Lars von Trier, asocijacija na Ofeliju Johna Everetta Millaiasa

 

Davorka Medved: Zadarski memento

Jedna dirljiva priča o odnosu ostarjele majke i odrasle kćeri, bolesti, kemoterapijama, zadarskim lutanjima, i nadasve životu koji pleše po samome rubu u svoj svojoj veličanstvenosti. Davorka Medved kao da evocira domaću Alice Munro… Ne, ne evocira, ona to već jest…

Moja je majka u ozbiljnim godinama. Već dugo je bolesna od raznih kroničnih bolesti. Zbog neuspješne operacije koljena teško je pokretna. Hoda uz pomoć dva štapa.  Kao da sve to ovoj ženi nije bilo dovoljno, ljetos joj je zbog tumora odstranjena dojka.

Tu činjenicu je doznala kad se probudila u bolničkoj sobi nakon petosatne operacije koja je trebala biti rutinski zahvat odstranjivanja benigne kvržice, masnog tkiva i koja je trebala trajati do pola sata. Pa ipak, nakon spoznaje koju je prebrodila u trenu, tražila je da joj ovlažim usne i odmah se vratila u normalu. Borbeno.

Bila sam devastirana petosatnim čekanjem, neizvjesnošću, negiranjem, prihvaćanjem i na kraju suočavanjem s predmetom svih strahova,teško bolesnom mamom. A ona? Nastavila je svoju misiju razveseljavanja drugih pacijentica, redom mladih žena koje su sve bile mlađe i od mene. Najbolja bolnička frendica joj je bila djevojka tek koju godinu starija od njene unuke – 25.

Sada, nakon nekoliko mjeseci na redu su kemoterapije. Doputovala sam iz Rijeke u Zadar da budem uz nju. Dok čekam da prođe taj sat infuzije, imam dovoljno vremena i šećem uz more. Mislila sam da poznajem Zadar, ali ovakav kasnojesenji za mene je pravo otkriće. Jesen je ali je ugodno toplo. Ljudi žure ulicom koja se proteže nad morem i vodi me prema uvali Jazine. Mnogi su na biciklima, Zadar je pretežno ravan i pogodan za bicikliste. Predivan novi doživljaj mističnog jesenjeg jutra u Zadru.

Odjednom, pogodi me pitanje. Kako to da sam mirna, opuštena pa čak i zadovoljna? U ovom trenutku mama u dnevnoj bolnici prima decilitre otrova u svoj organizam, a ja šećem i uživam u zadarskom jutru. Zar sam bezosjećajna? Trebala bih u panici prebirati po raznim lošim scenarijima koji će uslijediti ove jeseni i zime kada mama bude došla u Rijeku zbog zračenja. Umjesto toga ja otkrivam ljepote ovog drevnog grada i prepuštam se izvansezonskim iskustvima. Što mi se dogodilo? Od kada sam takva?

Vrtim film u glavi i nastojim odgovoriti sama sebi. Dovoljno sam uporna i našla sam odgovor.

Znam točan trenutak kada sam postala ovakva. Bilo je to na nedavnom maminom onkološkom pregledu i dogovoru za terapije koje su danas započele. Doktorica je priopćila mami i meni kakva je vrsta tumora kojeg su mami odstranili i na koji način će teći liječenje. Razgovor koji je po svojoj prirodi zapravo neugodan, u jednom trenutku poprimio je neočekivan tijek. Pitala sam liječnicu hoće li mami otpasti kosa znajući da kod nekih vrsta terapije to više nije slučaj. Liječnica je rekla:

– Gospođo, od ovog lijeka ostat ćete bez kose, ali kada vam naraste nova kosa, moguće je da bude sasvim druge kvalitete. Mnogima koji su imali ravnu kosu, izraste kovrčava i obratno, a čest je slučaj da se promjeni i boja kose.

Kako sam ja ipak svoje majke kći, moj hrabri duh se ubrzo nakon mamine operacije oporavio i u svrhu ohrabrivanja bolesnice, trudila sam se da se što više smijemo i zbijamo šale. Ovaj put sam u tom duhu zaključila:

– Odlično, pa to znači da mama više neće morati kod frizerke raditi trajnu, dobit će svoju prirodno kovrčavu kosu!

Nasmiješila sam se, nasmiješila se i mama. Istog trena osjetila sam nelagodu i pojasnila sam doktorici kako stvari stoje.

– Nemojte misliti da mama i ja ne shvaćamo ozbiljno sve ovo što ste rekli, ali mi si na ovaj način olakšavamo stvarnost koju moramo prihvatiti. Nitko iz ove ordinacije nije izašao nasmijan, za nas bi se moglo reći da nismo baš normalne kada se smijemo u ovakvoj situaciji.

– Gospođo, – obratila se liječnica mami – samo vi nastavite sa smijehom i s takvim stavom. Imala sam mnogo pacijenata koji su imali lakšu dijagnozu nego što je Vaša, ali se na kraju ipak nisu izliječili jer su svoju bolest prihvatili kao tešku sudbinu i nisu se suprotstavljali tome. Isto tako, bilo je i pacijenata s težom dijagnozom, ali su bili odlučni u namjeri da se izliječe. Većina takvih pacijenata je i uspjela u tome.

Zahvalile smo se doktorici i doista s osmjehom izašle iz ambulante. To je bio Trenutak s velikim T. Klik s velikim K.

Ja sam tada istinski izmijenila stav prema bolesti i zdravlju, smrti i životu. Dugo sam radila na tome. Čitala sam i slušala mudre savjete, ali dok se kod mene nije desio taj moment, sve su mi riječi bile apstrakcija. Znala sam da su istinite i da ih trebam živjeti, ali to se do tada nije dogodilo. S druge strane, moja  mama mi je svojim životom svjedočila kako je snaga duha jača od životnih nedaća. Ja sam, bila tu, uz nju u mnogim takvim situacijama i proživljavala iste te trenutke. Trebalo mi je skoro pola stoljeća da prihvatim sve te teške stvari. I sada, kada se to dogodilo znam da nisam neosjetljiva na sudbinu ljudi oko mene i teškoće koje proživljavaju. Isto tako znam da sam napokon, otpustivši tu kočnicu, prestala sve što je loše doživljavati tako fatalno i prestala sam se bojati takvih stvari. Zapravo to nije prava istina. Uvijek se bojiš nečeg lošeg što se može desiti, ali ne dozvoljavaš da ti taj strah troši sadašnjost. Pomirena si sa lošim, a u isto vrijeme svjesna da svojim djelovanjem možeš i moraš izbjeći neke loše scenarije. A za ono zlo koje te zadesi, bez obzira na tvoj manje ili više ispravan život, već sam rekla, pomirena sam s tim. Ili, o tome ću razmišljati tada. I činit ću najbolje što mogu da umanjim posljedice toga. U tome je bila veličina tog malog Trenutka s velikim T.

Zbog toga se sada divim Zadru, jeseni (ja, koja sam proljetni tip?!), biciklistima, izmaglici na moru, nedostatku turista i gužve i osjećam ljepotu trenutka.

Prošlo je 45 minuta i malo bržim tempom  se vraćam istim putem, ulicom uz more. Došla sam do dnevne bolnice. Mamina terapija je završila. Polako sjeda u auto dok ja pridržavam njene štapove i prisjećam se svojih prvih uspomena.

Mama me nosi u desnoj ruci, a u lijevoj drži kišobran. Izašle smo iz trolejbusa u kojem me kondukterka pitala koliko imam godina. Pokazala sam tri prstića. Put nas vodi od željezničke do dječjeg dispanzera. Tamo me čeka doktorica sa injekcijom penicilina koju moram primiti svaki dan i tako deset puta.

Pravi trenutak za ovu sliku. Sliku događaja u jedno riječko jesenje jutro prije 45 godina. Događaja koji se spojio s ovim današnjim zadarskim jesenjim jutrom pa kroz prostor i vrijeme zaokružio cjelinu.

Željko Maurović: Imena opisi fikcije (za Ljubu V.)

Nagađam da se početak priče koju kanim ispričati zbio negdje koncem pedesetih godina prošlog stoljeća u malom gradu središnje Slavonije, gradiću od nekoliko tisuća ljudi što je imao sve što mjesto da bi bilo grad mora imati. Bila je tu zgrada općine u kojoj je, od početka,to je značilo od Austrougarske po riječima starih mještana, stolovala gradska vlast, dok je, nasuprot stajala vapnom objeljena crkva ispred koje smo svatovima dovikovali, mi mulci – kume izgori kesa – našto bi narečeni i prozvani bacio nešto sitniša u prašinu a mi se bacili za plijenom. Djed Jozo, Tunin djed, je govorio – Žuti te upišu kad se rodiš, sad su žuti trenutno crveni, prije su bili trobojni a još prije crnožuti. Upišu te u knjigu i vesele se . evo je stigao novi pacijent za namete, nova ovca za striženje a crni koji se sklanjaju iza bijelih zidova te ispišu iz stada kad, nogama naprijed, zadnji put prođeš kroz grobljanska vrata. I za to plate oni koji ostaju iza tebe! Nema đabe ni u stare babe. – Ništa nismo razumjeli, mi djeca, deda Jozu, kog su, jedni držali čudakom a drugi mudracem. – Ne brinite djeco – govorio je, dijeleći nam tvrde, zelene mentol bombone – kad porastete kaš’će vam se samo. – Korzo, glavna gradska ulica, prostiralo se od trga isperd općinske zgrade sve do katedrale od crvenih cigala, prvelike za gradić a po mjeri biskupa koji ju je dao graditi. Bilo je popločano kaldrmom a trgovine uzduž galvne gradske šetnice, što su nudile oskudni izbor ionako ne baš pretjerano zahtjevnim kupcima, neki su, iz navike, zvali „Kod Milera“ ili „Kod Hansa“ iako ni Milera ni Hansa više nije bilo. Otišli da se ne vrate. Katedralu su još Prvostolnicom zvali a meni nikako da netko objasni zašto pa sam, tada, mislio da je tu Prvi stol a svi ostali potječu od njega. Nitko mi to nije mogao potvrditi jer bi se odrasli zagrcnuli od smijeha i naručivali mi malinivac u vrtu krčme koji smo zvali bašća. Tako mi je poslije, kad sam doselio na Primorje, ispalo da je Bašćanska ploča ploča iz gostioničarskog vrta dok su mi se u selu moje none u Istri, rugali mulci da je – bašta – od tovara sedlo. Tako sam prvi puta iskusio čari multilingvizma a da to tada nisam znao. Oko katedrale je bio velik park nekad biskupov sad građanski pa su građani nedeljom pokazivali svoju nedeljnu presvlaku i. kao i svakog dana, svoju, tipično slavonsku flegmatičnu prirodu. Ako ih ne diraš ili provociraš. E, ali ako bi se, Korzom prema Prvostolnici, zanjihala niska mladih gospođica u crvenim čižmicama i širokim, platnenim, bijelim suknjama, tada bi u muškinje, mlado i staro, iz meni nepoznatih razloga, počelo kočoperno se isprsivati i sukati brkove gdje ih je bilo i tamo gdje još nisu rasli. Mene je, ipak, više zanimao meteor koji je davno pao a sad je bio, poput megalita, ukras parka. Upravo sam tu, u blizini palog meteora, jedne sunčane nedjelje, prvi put vidio na okupu porodicu Pavlović iako smo bili gotovo pa susjedi; stanovali su na drugom katu secesijske zgrade i od naše kuće ih je djelilo samo unutarnje dvorište s klizavim tlom od cigala, baraka s limenim krovom i starim orahom nad njom i truli plot što je ograđivao zapušten vrt. Njihova je kuća svojom lijepom fasadom gledala baš na Korzo a našoj, otrcanoj i zemljanožute boje, dvokatnici, pokazivala je stražnju, ne baš atraktivnu stranu.
Otac Pavlović kog nisam nikad vidio a da nije bio u crnom odijelu, bijeloj košulji i tamnoj kravati, samo bi kod kuće, vidio sam kad sam počeo k njima zalaziti, skidao jaknu i ogrtao kućni haljetak i obuvao stare pustene papuče. Doktor prava, odvjetnik, advokat se tada govorilo, privatnik, u doba kad više nije bilo puno odvjetnika s privatnom praksom. Tek će poslije doći vrijeme da, kao u gradu R. gdje sada živim, nema kuće u centru, na ovdašnjem Korzu, koja nema bar jedan a češće dva cimera s naznakom – Odvjetnička Kancelarija – . Visok, mršav, ozbiljan, na nosu cviker. Pod ruku ga je držala gospođa Pavlović, sitna i krhka žena što je, čeličnom voljom u baršunastim rukavicama, upravljala svojom porodicom koja je uključivala još i baku Saru, papagaja Džona Piplfoksa i debelog mačka Baltazara. Iako su tad precrtani, prebrisani, ukinuti nazivi – gospoda i gospođe – baš kao što su danas, o tempora o mores, precrtani, prebrisani, ukinuti nazivi – drugovi i drugarice – njih se uvijek, doduše preko volje i kroz stisnute zube, pomalo zavidno i pomalo zlobno, zvalo gospodin i gospođa Pavlović. To je valjda zaostalo u gradu od nekadašnjeg austrougarskog štiha – riječi su mog oca, koji se inače nije petljao u svakidašnjicu, uglavnom je bio po putovanjima kojima nismo znali svrhu. To i drvored lipa koji je, tada još prašnjavom ulicom što su je ljeti polijevali vatrogasci, vodio do garnizona na rubu grada i velikog mlinskog postrojenja s golemim silosima, kamo su seljaci zimi, velikim sanjkama s upregnutim konjima, vozili žito. Prava varoš ala Terezienburg, kako sam kasnije čitao u Miroslava K. Jedna od tih zaprega će mi skoro doći glave. Da, tu je još bila i ergela lipicanaca ili –lipicanera – kako su ih zvali stari šokci a meni ni šokci ni lipicaneri nisu bili na pameti pa ni Gradski bazen na sasvim drugom kraju grada na kojem sam se, o sramote, skoro utopio, već kćer Pavlovića, godinu dana od mene starija Pavla, koja je sad hodala pored oca i majke, obučena u prekrasnu tamnoplavu haljinu, bar je meni tada bila prekrasna, i bijele svilene čarape kakvih u prodaji u Narodnom Magazinu nije bilo. Obuvena u crne, lakirane sandale smjerno je gazila držeći mamu za ruku pogledavajući ispod sedefastih obrva svojim, vragolastim, poput kupina tamnim očima. Pa ako je kič i neka je, bez kič-začina mnoga bi životna maneštra ostala dovijeka neslana. Ispred nijh je trčkarao i vitlao sabljom od listova perununike, Braco ili Bracika, kako su ga još zvali, mlađi od mene koju godinu no, sklon, poput mene, upasti u svaku nevolju koja mu se mogla naći, zgodom ili nezgodom, na putu. E sad, susret naših dviju porodica, u međuvremenu sam dobio sestru, koja je sad bauljala pored mene i morao sam je držati za ručicu što me je posebno ljutilo, bio je, suzdržano korektan jer je s jedne strane bila familija što je stajala uz Novi režim a s druge ostaci stare, buržoaske klase ili porodice a oličenje je toga bio suzdržani pozdrav, kimanje glavama uz dodirivanje šešira, da, tada su se nosili šeširi, oba pater familiasa te cerekanje mene u pravcu Mire i kreveljenje Bracike u mom smjeru. Gospođa i drugarica su se suzdržano nasmiješile jedna drugoj a samo je Pavla prekršila protokol učinivši kniks i progovorivši zvonkim glasom u našem smjeru – ‘ruke! – što je značilo – Ljubim ruke – nije bila kriva tako ju je učio kućni odgoj, njezin kinderštube, kako su govorile stare šokice koje su pamtile. I, to je bilo sve. Prošli smo mimo kao dvije kompozicije koje se začas voze paralelnim kolosjecima ali već u trenu udaljuju. Osim što sam ja nastavljao biti zaljubljen u Pavlu koju sam, odmorima u školi, pratio pogledom i u sebi divljao što je vječito bila centrom pažnje dječaka iz viših razreda, što su je vječito pratili doma dečki koji su već nosili dugačke hlače i dogodine će u gimnaziju a ponekad bi i kakav gimnazijalac šetao uz nju, gladeći poput mačka svoje jedva postojeće brkove. Ma, nepostojeće brkove!
U dvorištu ispred kuće odvijale su se moje avanture s tarzanskim krikovima koji bi uzbunili susjedstvo i skokovima s grana starog oraha na limeni krov šupe sve dok, jednog kišnog dana nisam izgubio ravnotežu i po skliskom krovu otklizao i bubnuo na ciglom popločano tlo. Časak, dva sam bio izgubio svijest ali sam došao k sebi u oblaku parfema i naručju gospođe s prvog kata, gospođe koja je vječno bila u svilenom šlafroku i svakodnevno primala posjete, samo muške posjete. Mama je rekla da je ona švelja za gospodu. Lijepo mi je bilo u njenom naručju ali je uskoro moja mama istrčala iz kuće i, ne brinući za možebitne ozljede svog sina kojih, uostalom, nije ni bilo osim blage ošamućenosti koja je začas prošla, ulovila me za uho i okrutno odvela od plavokose gospođe u oblaku parfema, uostalom oblajhane a parfem jeftin, na litre se prodaje, bio je mamin komentar.Slijedila je zabrana svega i svačega koja me nije pogađala jer ionako sam bio baštinik ničega a o odlascima u kino ili na bazen moglo se samo sanjati jer to se plaćalo, koštalo je a sve što se plaćalo nije bilo vrijedno te cijene. Prema mjerodavnom mišljenju moje majke.
Došla je još jedna zima a zima u Slavoniji e, to je prava zima! A zimske radosti zimi u Slavoniji e, to su prave zimske radosti. Seljaci su zimi sanjkama s konjskom zapregom vozili žito na meljavu u mlin na kraju grada pa smo mi mulci odlazili daleko izvan grada i dočekivali kolonu seljačkih zaprega, vezivali, za seljačke sanjke, odostraga, svoje male sanjke rađene u kućnoj radinosti. Nitko osim Bracike nije imao kupovne sanjke ali njega nisu puštali s nama. Tako bismo se, vučeni od zaprega, vozili kilometar i više a kad bi bili na domak gradu odvezivali bismo svoje sanjke, usmjerili ih u stranu, kojiput i u jarak pored puta ionako zatrpan snjegom, pa kretali natrag da ulovimo još koju vožnju. Dogodilo se tako, a komu snjegom poput ogledala, zavrtio se nasred ceste i završio pod konjskim kopitima seljačke zaprege koja se kasnije drugom do meni, da sam nepažljivo odvezao sanjke kad je zaprega stigla u grad i umjesto da završim pored ceste izglađene priključila u kolonu a da ja to nisam opazio. Sanjke su prsnule u iverje, ništa od njih osim treščica nije ostalo, moja luda glava je, pak, opet jednom ostala cijelom kako bih, između ostalog, do danas trajao pa i ovo mogao napisati.
Svog izubijanog, odvela me ambulanta u bolnicu, liječnik je rekao majci da mi je, začudo, svaka košćica na svom mjestu i da sam imao ludu sreću jer jedino idioti mogu vjerovati da konji u punom kasu, na zaleđenoj cesti, mogu izbjeći gaženje onog što im se nađe pod nogama. Preporučio je strogo mirovanje i jodnu tinkturu za ogrebotine. Odnijelo me doma, majka me, na moje čuđenje, opskrbila stripovima i hrpom –Robot – napolitanki sa sličicama koje sam skupljao i lijepio u album u nadi da ću dobiti nagradu – dječji bicikl. Nisam dobio bicikl ali stigla je, meni stoput ljepša, nagrada: Pavlovići, Braco i Pavla, došli su nam u posjet!
Moja je jadna majka cijeli dan ribala naš skroman stan kad su, preko susjede, najavili svoj posjet. Na prozorima su sjale uštirkane zavjese a ja sam ležao u krevetu obučen u novu pidžamu. Braco i Seka, tako su ih zvali roditelji, su donijeli nikad viđene darove; Braco mi je poklonio svoj, malo zahrđali ali još uvijek san svakog revolveraša, sjajnocrni kaubojski pištolj na kapisle, njemu je, ionako bio dosadio a Pavla-Sara, kako je sebe voljela potpisivati na spomenarima, donijela mi je kutiju pravih pravcatih Mozart-kugli koje je moja majka odmah spremila u kredenc –pod ključ. Ostali su kratko i vrlo uljudno razgovarali više s majkom nego samnom a Bracika se stalno kreveljio i pokazivao mi, skrivećke, igraću kartu s nekom golom ženom na poleđini. Kad su odlazili, ljudi moji, kad su odlazili Pavla me poljubila! Lagano i ovlaš u čelo koje nisam prao tjednima nakon toga! I, dobili smo pozivnicu, cijela porodica, za inauguralni koncert Pavle – Sare Pavlowiz, valjda je bila tiskarska greška, oni su se prezivali Pavlović.Koncert je, u gradskom kazalištu na kojem je izvodila Chopenove etide, Bachove Goldberg varijacije i Mozartovu sonatu za piano No 12. ne, ne pamtim tako dobro, klasičnu muziku, uostalom, nikad nisam zavolio, sačuvao sam program potpisan od mlade pijanistice, doživio veliki uspjeh, popratile su ga pozitivnom kritikom i novine a sniman je i za radio. Nakon koncerta održana je svečana zakuska u foajeu koju su moji roditelji izbjegli ali su meni dopustili da ostanem pa sam se smio diviti iz ugla, sjedeći na plišanoj, crvenoj stolici s malinovcem u ruci i Bracikom, iznimno mirnim, pored sebe, pijanistici koja je blistala u crnoj dugačkoj haljini i bijelim, do lakta, rukavicama i bila centar Svemira oko kojeg su se stari i mladi, gotovo svi u frakovima a žene u dugačkim, večernjim haljinama vrtjeli poput prikaza planeta kojeg nam je profesor geografije jednom u razredu priuštio, natjeravši nas da se vrtimo jedni oko drugih sve dok, zbog vrtoglavice, nismo popadali po klupama uz njegovu primjedbu – Evo, sad znate kako je planetima! –Mi svejedno nismo znali ali sam ja sad znao kako se osjećala Pavla, jer me za natrag, do kuće sam išao s Pavlovićima, uzela ispod ruke i, stiskala me od uzbuđenja, znao sam, ne zbog mene, već zbog proživljenog koncerta i sveg oko njega.
Za mene su nastali dani sreće jer sam dobio prešutnu dozvolu Pavlovića i mojih roditelja da mogu posjećivati Bracu i Seku u njihovu stanu. Oni nikad više nisu došli k nama ali je gospođa Pavlović, uvijek prilikom mog odlaska iz njihovog stana, naglašavala da pozdravim majku i – gospodina oca – dajući mi komad kolača od trešanja ili štrudle za moju – slatku setricu –kako je govorila. Štrudlu bih pojeo već po stubama a pozdrave sam, naravno, redovito isporučivao. Sjedio sam u kutu sobe, sok od bazge u čaši predamnom na stilskom stoliću od orahovine, i slušao Pavlu kako vježba. Ne, nisam slušao, već gledao njene vitke noge kako pritišću pedale klavira dok su joj tanki prsti letjeli crnim i bijelim tipkama a pogledom me,podrugljivim, tu i tamo, ošinula i promišljeno povukla suknju dolje ali dolje nikako nije htjela suknja već je, sveudilj, otkrivala njezina obla, bijela koljena.
Sve lijepo, kažu, kratko traje, makar ja nisam nikad dokučio radi li se o aksiomu ili samo o radnom, praktičnom pravilu što služi zavaravanju. Sebe ili drugoga, svejedno. Jednog je dana kod Pavlovića bilo užurbano, na hodniku su stajale neke velike drvene kutije oko kojih je bila razbacana slama a peć nije bila upaljena što je bilo čudno jer je još bila zima. Pavla je hodala unaokolo, blijeda i u kaputu s krznenim ovratnikom. Tata Pavlović, ozbiljan kao i uvijek, zamolio me da danas odem prije jer, kako je rekao, imaju još obaviti puno posla, prije nego. I tu se prekinuo i ispratio me do vrata te mi, prvi put od kad ga znam, pružio ruku i čvrsto stisnuo, kao odraslom. Mama Pavlović, crvenih očiju od prehlade samo me pogladila po glavi, rekavši – Danas nema, kolača, nisam stigla ispeći! – Pa zatim, šmrcajući, odjurila u kuhinju. –Jaka prehlada – mislio sam, hodajući stubama nadolje kad me, poput vihora, sustigla Pavla i zgrabila, obujmila mi lice svojim hladnim, tankim prstima. – I nemoj me, nikad, nikad zaboraviti, čuješ li ! – tresla je divlje moju glavu i utisnula mi je poljubac u usta,onako filmski, užarenim jezikom zapečativši svoju molbu! I odjurila natrag, kao što je i došla, poput vihora.
Sutradan me majka, kao i svake nedjelje, poslala do seljaka na periferiju po mlijeko, priprijetivši mi, kao i obično –Ako razbiješ bocu, kližući se s tvojim huncutima po zaleđenom pločniku, ne vraćaj se! – Nisam je uzimao ozbiljno. Dakako da ću se vratiti. Dakako da ću se klizati. Jednom sam razbio tri boce za redom od kojih jednu punu mlijeka, pa sam se svejedno vratio, a što bih drugo, i otrpio zasluženu kaznu. U ponedjeljak u školi nisam vidio ni Pavlu ni Bracu što mi je bilo malo čudno ali sam pomislio da su se od majke zarazili prehladom, možda gripom. Poslije škole smo se ostali grudati a kad sam, sav mokar, došao doma kasnije nego sam trebao, umjesto grdnje, majka me dočekala s – Otišli ti Braco i Seka, otputovali Pavlovići!– Pogledao sam je još neuznemiren – Kako misliš otputovali, pa nisu praznici, škola je, ne bi valjda usred.. – Majka me sažalno gledala –Ne, otputovali su zauvijek. U Izrael! Uzeli su židovsko državljanstvo, po baki, majčinoj, baka Sari, priznato im je da su Židovi i pozvani su da se presele u Izrael. Baka je već odranije tamo. Sad su joj se i oni pridružili. Zar ti Bracika nije rekao. Ni Pavla? Pa da, Pavlovići nisu htjeli da se okolo priča o tomu. Gospođa Pavlović mi je tek nešto natuknula… nisam je više slušao. Pojurio sam preko dvorišta, preletio stepenice do drugog kata i pozvonio na vratima. Šuplje je odjeknulo zvono a meni je pogled privukla bijela četvorina papira priljepljena na njihovim vratima. Kvartovska stambena komisija izvješćivala je da je stan privremeno zapečaćen do dodjele novom stanaru.Pečat i potpis. Sjeo sam na prag i gorko zaplakao.
Sjećanje je rijeka u kojoj pecam, često bez velike nade u ulov. A kad se nešto i zakvači za moju udicu od riječi, pokazujem svima svoj siromašni ulov; evo to je priča koju sam danas uhvatio. Koliko je od zapisanog istina? Dovoljno da ne lažem sebe i druge. Koliko pak laži možemo zahvaliti autoru? Dovoljno da je nazovemo fikcijom. Ipak, treba ponovo reći: Ne postoji ništa izvan teksta.

Gordana Brkić-Žagar: Najdraža

Da vam je netko rekao da ćete u jednoj priči dobiti igračku i čokoladu, zacijelo biste se nasmijali u brk tom mudracu… No Gordanina priča upravo to i jest: igračka i čokolada u jednom, bolje rečeno, odlična priča i majoneza u jednom… I ne, nije samo o majonezi, ima tu i o muškarcima tj. muževima i ženama, ima tu i one sladostrasti gledanja 24 kitchen i jedenja… ima tu svega, a Gordana se neprekidno potvrđuje kao vrsna pripovjedačica koju, eto, nekom nepažnjom do sada nismo bili otkrili…

Da mi je netko rekao da će ta zajebancija toliko oslobađajuće djelovati na mene, rekla bih mu da je lud, ali desilo se – ljudi, oslobodio me recept!
Treba malo konteksta za ovo…
Ja volim kuhati. Vjerojatno zbog toga što to činim rijetko i uvijek je od gušta. Volim i jesti fine stvari i ne zamjerite, ali nije mi mrsko roknut paru za tartufe, ili zažmiriti na cijenu škampa, ili mrsiti neki fini carpaccio od tune recimo, ili mastiti brk s nekim dobro odležanim, slabo pečenim biftekom.
Naravno da sam i konzument raznih emisija i programa vezanih uz kuhanje i kuharenje. Lješkarenje u fotelji i zurenje u 24 kitchen je čisti zen!
No, unatoč toj ljubavi između mene i hrane, jedna veza je fatalna – veza između mene i majoneze.
Znate onu reklamu sa zaplakanim, očajnim ljudima koji shvate da nema majoneze u frižideru? To nije izmišljeno – to sam ja. Ne može se bez majoneze! Majke mi, u jednom sam intervjuiću bila upitana i ono pitanje „Bez čega ne možete?“ – ja navela obitelj, prijatelje, bla, truć i – majonezu. Jest da su me malo bijelo gledali, ali… što ću lagati. Jednom sam morala obrazlagati i kako to mislim da bih od svih čudesa koja bi mi dobro došla na pustom otoku ja uzela – majonezu. Pa sam obrazlagla. Jest da se nikome nije dopalo obrazloženje, ali tko vas smatra! Ja bi nosila majonezu i gotovo! Nisam je još kušala s kokosovim orasima (pretpostavka je bila da je otok u nekom tropskom kraju, ove snježne vukojebine naprosto nisu za preživjeti ni sa čim), ali ja vjerujem da bi oplemenila okus tog voća. Kao i ananasa. I nekih trava koje bi se eventuan tamo našle.
Znate li vi da sam u obožavanom Pulp Fictionu mrrrrrrrzilaa! Travoltu iz dna duše jer posprdno priča o majonezi? S druge strane, bilo mi je slatko što Richard Gere u Oficiru i džentlmenu dobije nadimak po majonezi. Ništa se ne čudite – moje ludilo po tom pitanju je poprilično.
Ničeg u frižideru ne mora biti, samo majoneze nek mi je. (Ovo zvuči k’o stih iz neke Magazinove pjesme, zar ne? 🙂 )
Ne imati majonezu u frižideru nije opcija! Zato budno pazim da se takve stvari ne dogode i mogu na prste obje ruke navesti koliko sam puta imala onu tužnu, izgubljenu facu iz gore spomenute reklame.
Naravno, osim imati majonezu, važno je i koju majonezu imati. Dakle! U jednoj sam fazi bila navučena samo na jednog proizvođača i to na njihovu majonezu u tubi. Naime, majoneza iz tube bila je sasma različitog okusa od one u staklenci ili vrećici koju nisam mogla smislit.
Dogodilo mi se jednom da sam sa starcima bila kod nekih njihovih frendova na ručku, jele su se neke školjke, ja to baš nisam gotivila, ali bilo je za mene pomfrija i – majoneze! Nu, veselja! Dobra je volja nestala kad je domaćica pred mene stavila majonezu drugog proizvođača…Tu sam raskrstila sa jednoumljem i rekla – mala, moraš se naviknuti na više toga jer si u govnima ako ovi tvoji prestanu proizvoditi majonezu. Nije to privikavanje na nove okuse bilo lagano. Uopće ne! Ali davala sam sve od sebe, širila vidike, trudila se… i uspjela! Nakon godinu dana baratala sam već s nekoliko različitih majoneza.
Došlo je i vrijeme kupovanja hrane u Italiji. E, to je bio zajeban izazov. Svaša sam probavala, doma sam imala embargo na bacanje majoneze koja mi nije dobra – dakle, bilo je ili jedi ili plači. Mama je odustala od tog pravila kad sam od jedne te ‘no name’ majoneze skoro dobila upalu žući. Bilo je to strašnih pola godine u kojima mi je bilo zabranjeno jesti jaja u bilo kojem obliku, osobito mom najdražem – majonezastom.
I tako… Morali ste dobiti informaciju o tome što taj kremasti, predivni namaz meni znači da bi ste lakše razumjeli moj bijes, moj užas i moju bol kad sam prije par mjeseci doživjela ono rijetko i beskrajno traumatično iskustvo – ostala bez majoneze. Onaj nesretnik s kojim živim tutnuo je prazan! bocun u frižider! Prazan bocun mi je podvalio, stoka jedna!, i da sam imala u kući one papire za rastavu, ubio me bog ako danas ne bi imala samo jedno prezime. Ubit sam mogla! Ubit! Ali kako sam kroz život naučila da nema vajde od sjedenja skrštenih ruku, reko – ajmo, mala, ovo traži brzu i učinkovitu akciju. Domaća majoneza će se radit.
Mislim – domaća majoneza. Jeste li vi ikad to jeli ? Nema to veze s majonezom, pravom, konfekcijskom, onom koja zaslužuje nositi to sveto ime. Dogodilo mi se u par navrata da me tako izlevate neke tuke po večerama s tim domaćim majonezama bez okusa i mirisa… Ma radila sam ja to i sama, normalno da jesam. Drljala, mrljala, kapljuckala to ulje u žumanjke, daj amo, daj tamo i na kraju bi sve završilo u kanti za smeće. (Jednom sam izlila sve u sudoper i pustila vruću vodu… znate da se jaja skuhaju na taj način? Ja znam. Sad. Nakon što sam iz sifona vadila kajganu.)
I tako. Vratimo se trenutku od pred par mjeseci u kojem bi s guštom bila zatukla ovog svog, ali sjetila sam se da mi je frendica s posla prepričavala tu neku super brzu fintu s majonezom koju je ona gledala na jednom domaćem amaterskom kulinarskom showu (a, majketi, ima’l gore od toga?) koji ja iz razloga navedenih u zagradama nisam pratila. Sila boga ne moli, a Google sve zna i daj ključnu riječ, pa još neku riječ, pa…. nemoj mi na engleskom stranice izbacivat!!! , i ne! ne treba mi wikipedia i …voila! Nađem recept. Nisam se imala što dvoumiti, ni prva ni zadnja koja će završitit na smetlištu, a osim toga – najskuplji sastojak su dva jaja. Štapni mikser? Imam. Jaja – tu su … Izvadim sve sastojke (za divno čudo, sve imam, jer obično nečeg najvažnijeg nema – tibetanske soli, mravlijh nogu i tako tih uobičajenih namirnica koje se rado nađu po tim fensi-šmensi receptima, a koje svi, naravno, uvijek imamo po kući.) Pobacam ja to sve u onu zdjelicu od tog istog štapnog miksera, rek’o – bože, smiluj se, samo da sve ne ode ‘na vodu’ jer po receptu to kao treba samo od dna do vrha provuć u dvadeset sekundi i to je to. I, ljudi moji, to je bila jedna od najljepših čarolija koje sam ikad vidjela! U dvadeset sekundi u zdjelici su se nelijepi sastojci pretvorili u mmmmmm…nešto što bi čovjek očima jeo. Čovjek koji voli majonezu, ofkors.
E, trebalo je to sad i probati. Tu se koplja lome, tu glave padaju, tu se bitke gube i dobijaju. Sumničavo sam tutnula prst u tu predivnu masu, pa ga tutnula u usta, zatvorenih očiju – malo od straha, malo zbog toga što volim ove filmske scene prenjeti u život… i onda se otvorilo nebo i zbor anđela je proturio svoje slatke plave glavice zapjevavši ‘slava bogu u visini’. Majke mi moje, ne makla se s mjesta taj je okus bio taj! okus! Bila je to majoneza, prava, pravcijata, baš k’o iz dućana!
Ja sam postala slobodna žena. Nikad više tuleža pred fižiderom bez majoneze, nema rastave braka ako konj spremi prazan bocun… majoneza je tu. Uvijek.
Oćete i recept? Ajmo na brzihen… ulje – piše sedam ja stavim maksimalno 4 dl, jedno cijelo jaje i jedan žutanjak, žlica jabučnog octa, žlica senfa, malo (baš malo) soli i limunov sok (ja curknem dosta al ne pretjerujte za početak). Sve u padelicu, štapni mikser na dno, upalite i polako povucite prema gore
(sexi, a? bome je 🙂 ) I to vam je to.
Eto, malecni događaj velikih posljedica.
Inače, kad smo već kod toga, svi imamo tih nevažnih događaja pun koš. Jedan nevažan susret koji rezultira strastvenom noći, jedna nevažna literarna zajebancija koja proslavi autora, jedan nevažni sistematski pregled koji rezultira hitnom operacijom…
Nije stvar u važnosti događaja, nego u važnosti njihovih posljedica. Nadam se samo da meni ne slijedi opet neka upala žući…

PS: recept je stvaran! Probajte!

Foto: Monica Schwartz @ http://ediblehi.com/homemade-mayonnaise/

Gordana Brkić Žagar: Ne volim putovati

Ne volim putovati.

Trebalo mi je nabiti u guzicu trideset i pet životnih da priznam sama sebi, a još pet po vrhu da na glas, u društvu, pred živim ljudima izgovorim tu herezu: ja ne volim putovati. Upitno i ne bez iznenađenja, na tu se moju izjavnu rečenicu uzdiglo nekoliko pari obrva nekolicine poznanika, sve redom divnih, obrazovanih i pristojnih ljudi koji su u neformalnom razgovoru  dijelili iskustva sa svojih puteševstvija. Dobar ih je odgoj priječio da mi kažu kako ne kuže, pa se samo uz nekoliko „ozbiljno?“  i „stvarno?“  prešlo preko nečeg što nisu razumjeli.

Ne razumijem ni ja, da sa razumijemo. Od kada mi je to, kako mi je počelo i koji su demoni hranili tu moju averziju prema putovanju  –  to je tema za drugu priču. Znam samo da se i dan-danas više volim vraćati nego odlaziti.

A s druge strane, oduševljavam se daljinama. Paradoks? Ne, naprotiv. Ima načina, naravno, samo tada vam vam gole činjenice ne smiju biti najvažnija stvar na svijetu, i morate vjerovati čak i ako niste sami dotaknuli svojim rukama.

No, zar je uistinu potrebno dotaknuti Michelangelovog Davida da bi ipak napasali oči nad vrhunaravom ljepotom ? Tako ni ja ne moram baš poljubiti zemlju u koju stižem da bi ju poznala, jer mnoge su oči gledale za mene, a ja upijala kroz njih…

Kroz oči Maximusa Decimusa Meridiusa gledala sam stari Rim i slušala gomilu dok se pijesak  Coloseuma natapao krvlju gladijatora. Hodala sam Jeruzalemom uz Mariju Magdalenu prateći Isusa dok je trpio svoju muku u Pasiji. Gazila sam po blatu srušenog Staljingrada u Neprijatelju pred vratima dok se dvoje snajperista nadmudrivalo u jednoj od najstrašnjih bitaka II svjetskog rata. Gledala sam bijednu stranu Velike jabuke u Na dokovima New Yorka, trčala sam bjesomučno Galipoljem ganjajući vrijeme i smrt i moleći se da Mel Gibson uspije. Gledala sam američki divlji zapad dok su njime hodali samo pravi amerikanci u Plesu s vukovima, a Afrika je za mene Moja Afrika.

Proveo me Žmirić u Snoputniku po Indiji na način na koji ju nikada ne bih upoznala da me tamo život odvede. Andrić mi je pokazivao Bosnu kakva je bila, i možda zbog toga lakše razumijem ovu o kojoj mi priča Jergović. Kušan me u Prerušenom prosjaku vodio od žene do žene, od zemlje do zemlje, učeći me da su nam ti korijeni ponekad tako duboko, preduboko zakopani unatoč našim željama za daljinama. I još je jedan frajer bio važan u mojim putovanjima – sa Cortom Malteseom proputovala sam …ma, da vam ne pričam. Naravno, sa Frodom sa prošla stotinu puta cijeli put od Vrećastog vijenca do Klete Gore, a iz Lothloriena i danas nosim list kao uspomenu.

Nisu samo za ovo vrijeme i ovaj prostor vezana moja putovanja. Upoznala sam sve planete Ratova zvijezdi, šunjala se po Zvijezdi smrti i trčala po palubama USS Enterprise. Tražila sam u  Interstellaru po svemiru bolje mjesto za život, a pronašla priču o ljubavi kao o jedinom uistinu važnom putovanju.  Jules Verne odveo me na Put u središte zemlje, pa ubacio u Nautilus koji me vodio oko svijeta 20.000 milja pod morem. Dok sam u Blade runneru otkrivala mračnu budućnost slomio me i u ovog fizičkog „neputnika“ dodatno pogurnuo onaj predivan monolog  vođe replikanata Roya Battyja : “Vidio sam stvari u koje vi ljudi ne biste povjerovali. Razarače kako gore u vatri na rubu Oriona. Promatrao sam C-zrake kako svjetlucaju u zraku pokraj Tannhauserovih vrata. Svi će ti trenuci biti izgubljeni u vremenu kao suze na kiši. Vrijeme je umiranja.”

„…Svi će ti trenuci biti izgubljeni u vremenu kao suze na kiši..“ Zakopani u nama, živi samo dok mi živimo. Možda me od putovanja odbija upravo uzaludnost  te rabote koja me koristi samo dok dišem i hodam?

Drugačija su moja putovanja i svaki iskorak iz svakodnevice spremno ću nazvati putom. Obično sam sama na njemu, obično se kojekakve zamke i opsanosti na tom putu kriju. Nema hotela sa pet zvjezdica, kupovanja karata u I. klasi, nema kreditnih kartica u džepu, promišljenog itinerera ili plaćenog osiguranja u slučaju nezgode. Ne. Ta putovanja banu nenadano, izvuku me, iščupaju me iz moje sigurne ljušture, iz moje tople rutine u kojoj je sve na mjestu, pa me odvedu bogtepita! u kom smjeru. Nekad je to prekrasno snoviđenje , ponekad mračne jame bezdane u kojima se ostaje bez zraka. I baš zbog toga, ima jedan momak kojeg beskrajno volim i kojem se potiho molim kad stvari počnu gubiti smisao. Onaj dečko koji je isto tako bio istjeran iz svoje udobnosti na put u kojem se lako mogla izgubiti glava. Moj Bilbo Baggins. I kad god me nešto potjera na put, ovakav ili onakav, sama sebi zamantram  jednu koju je mali slučajni putnik zapjevao kad je nakon svoje velike pustolovine ugledao svoj dom:

„…Putovi navijek idu još dalje,

Podno obala i zvjezdanih luči,

Al jednom će putnik reć: Kraj je!

I sad se valja okrenuti kući!

On što ognju i maču bje svjedokom

I užasu sa dna hladnih dvorana

Sad livade svoje miluje okom

I stabla, brdašca davno mu znana…“

Vraćati se, to volim, pa makar zbog toga morala putovati i na kraj svijeta.

 

Foto: http://lotr.wikia.com/wiki/Paradise,_New_Zealand