kada staviš na stol standardizirane krastavce uniformirane muzgavce čokoladu iz šećera šećer iz trske prehrambene troske i rum u kolače za prepune gaće sve to curi kroz jednjake crijeva i zalijeva nove želje za desertima tuba teglica i konzervi iz rafinerija okusa a da jedemo samo jestivo mogli bi mijenjati tebi moje šljive meni tvoj sir i ovo kovanica što zvoni po džepovima posaditi da ga pronađu jednom arheolozi iz svemira
Fotografija: Max Straeten @ morgueFile free pfotos
Bilo je četiri sati, standardno vrijeme za popodnevnu kavu. Na terasi kafića nije bilo nikoga. Dva sata nije bilo nikoga. Sjedila je s nogama na stolcu i pušila svoju petu cigaretu od početka svoje smjene u dva sata. Dva metra udaljeno more bilo je potpuno mirno. Nije bilo ni daška vjetra. Sve kao da je obamrlo. Skupina njemačkih penzionera sunačala se stotinjak metara dalje. Ni jedna riječ se nije čula od njih. U uglu terase pojavila se ružna stara mačka. Konobarica je odbacila opušak i pokušala je primamiti. Čim je ustala nježno dozivajući mačku, ova je u strahu pobjegla. Glupa mačka! reče ljutito konobarica. Sjela i izvadila novu cigaretu. Morala je pet puta kresnuti upaljačem prije nego ju je zapalila. Duboko je udahnula dim pa ga naglo ispuhnula. Kad se dim razišao, opazila je starog svećenika u popodnevnoj šetnji. Jeste li za kavu? doviknula mu je. Molim? reče svećenik. Jeste li za kavu? ponovi konobarica glasnije. Pa, ne znam … reče iznenađeni svećenik. Ja častim reče konobarica. Dali vas ja poznajem? upita svećenik prilazeći. Ne, nisam vam ja baš neka vjernica reče konobarica. Ali ste čovjek, ali ste čovjek reče svećenik sjevši za stol. Požurila je do automata za kavu. Molim vas, recite mi da ima Boga! reče konobarica pripremajući kavu.
Fotografija: Darnok @ morgueFile free photos
Možda nadasve samoća daruje trenutke sabrane, uzvišene sreće, jer samoću se – jedino nju – ne može izgubiti.
ne siječanjske nedjelje (kad se krajolik preobražavao iz zamagljena sjaja u olovo i obratno), neznan za rijetke šetače, koračao sam tako, zastajkujući, dugačkim pješčanim žalom između dva reda školjki što su ih onamo nanijeli valovi nejednakih dužina: kao vijugav simboličan putokaz do zatvorene vile u kojoj nekoć pjesnik bijaše strpljivo ispisivao tišine.
Fotografija: Michele Gerean Let gusaka kod Grada
1
Njegovo delo osuđeno na večnost, edicija Bosonogi sačuvala je pod etiketom Taj i Taj; tako se potpisivao na rukopisima što ih je u tišinama ispunjenim stvaralačkim entuzijazmom od svojih najvrednijih rasuđivanja stvarao.
Mnogo je knjiga napisano o knjigama što ih je on napisao, i neki od viđenijih autoriteta oprobavali su da zavire u njegove misli i rasvetle tamu u njima. Ali mada je očigledne istine svojih viđenja iznosio sa sebi svojstvenom jasnoćom i elegancijom, da bi ih podario što širem krugu pristalica, ipak još niko nije uspeo da u potpunosti pronikne u naoko pristupačne dubine njegovih poruka – da im mnogostrukost značenja odgonetne i sve nepoznanice njegovih otkrovenja na videlo iznese. Jer beše u njegovim delima i nečeg neuhvatljivog, što je izmicalo razumu, a što je u osnovi svake istinske književnosti: kroz njegova dela otkrivala nam se Tajna…
Pevao je o ljubavi… Ali ne samo tek s obzirom na najrašireniju pojavu te emocije u sferi čulno-duševnih tajni među polovima (mada ni tu osobenost njezinu nije zanemarivao), već je imun prema jednostranostima svojim sagledavanjima obuhvatao ljubav u najraznovrsnijim njenim manifestacijama i dimenzijama, i dokončavši da „ono što osećamo varka ne može biti“ slavio je kao „najsvetliju našu istinu“ i kao „najvredniji dati nam dar pronicanja u sebe i doživljavanja sveta oko sebe“.
Već u svojim prvim mladalačkim delima – „Ja te volim“ i „Ljubav je blistala na vetru“, da spomenemo samo najznamenitija – u kojima se, istina je, najviše posvećuje duševnoj lirici i sveopštoj emotivnoj potrebi čovekovoj da svoju nedovoljnost savlada i svoje srce proširi dajući sebe drugome – već u tim svojim romansijerskim tvorevinama, elem, pokazuje nadareni pisac i sebi karakterističnu tendenciju ka složenijim duhovnim oblicima, ka apstraktnijem mislilaštvu i izvođenju zaključaka, ka sveobuhvatnosti, da bi u svojim zrelijim godinama, refleksivno razmišljajući o sopstvenoj duši, napose dokučio i da je samoljublje osnovna karakteristika naša i da se ono samo ljubavlju savladati može: ljubavlju prema bližnjima i prema postojanju uopšte, ljubavlju prema sebi, bez koje se ni svet, ni život, ni bližnji voleti ne mogu.
Takav je, eto, bio uvaženi u ovoj svojoj razvojnoj fazi, koja mu je i donela članstvo u Esnaf.
No nije se on tu i zaustavio (samozadovoljstvo je bilo strano njegovoj prirodi) – gonjen stvaralačkim impulsom i svojim genijem juriša on dalje, da bi u svojim narednim delima, prateći blesak svoje misli vodilje, nadahnuto obuhvatio i onu Ljubav što je iznad svih ljubavi, Beskonačnu Ljubav, što je u osnovi svega, a koje ima i u nama, ljubav prema Najvišem, koji je Ljubav…
I time tako svoj opus maestralno zaokružuje u jednu kompaktnu celinu, u kojoj svaki deo svoje mesto ima…
2
Njegova malenkost, pisac ovih redova, imao je izvanrednu sreću da se sa gore pomenutim velikanom više puta rukuje, a poslednji put tu čast sam imao pre nekoliko meseci, u televizijskoj emisiji posvećenoj 47 godišnjici njegovog književnog rada, koju sam lično vodio, pa bih stoga iskoristio ovu priliku i na ovome mestu još jednom se osvrnuo na neke od tema kojih smo se tada dotakli. Naime, nakon moje uvodne besede povodom njegovih poslednjih knjiga: „Ljubav se širi na sve strane“ i „Staze samozaborava“, i pošto sam mu izrazio zahvalnost što je imao razumevanja prema našoj molbi da se, uprkos svoje ogromne prezauzetosti, odazove željama poštovalaca njegovog dela i još jednom nam potanko objasni svoja najnovija saznanja o ljubavi, u jednom trenutku našeg srdačnog dijaloga, elem, uputio sam mu i sledeće pitanje (citiram):
„Dragi maestro! Odakle Vam ta ingeniozna ideja da upravo ljubav uzmete za težište svog opštedruštveno korisnog spisateljskog rada, kojem ste, nesebično žrtvujući vlastite interese, posvetili dane i noći ovozemaljskog bivstvovanja?“
„Pa vidite“, reče maestro, stišavajući uzdah. „Ideju da upravo o ljubavi pišem, ja nisam odabrao; ta ideja oduvek je živela u meni. ’O čemu da pišem?’, kao i to ’Da li da pišem?’ – takva pitanja nikada se pred mene nisu ni postavljala. Jer moj rad bio je oduvek jedno sa mnom, a sadržina mojih dela, na neki način, jednostavno je izvirala iz mene. Još u detinjstvu, kad sam bio mali, i zadivljen stajao pred svetom i nedoglednim vremenom, osetio sam duboko u sebi, u najunutarnjijem delu svog najskrovitijeg bića, jedan čudesan impuls, jedan drhtaj, začuo glas: ’Opiši lepotu koju si video, dečače! Za to si stvoren… Ukaži i drugima na čarolije sveta što su ti se otkrile – predoči im lepotu mirisnih trava i sklad tajanstvenih zvezda, i beskrajnu zanimljivost čoveka, otkrij im da je najvažnije taj svet zavoleti, da bi i u sebi samima otkrili ljubav, da bi bili srećniji i bolji…’
Ja sad znam“, razumno nastavi, „da je taj čudesni impuls koji me je pokrenuo da ljudima otkrivam višeznačnost stvarnosti i ljubav u njima samima, da je ta moja potreba da se pismenim putem izražavam i da drugima saopštavam svoje misli i zaključke, da ih činim blagorodnijim i boljim i manje usamljenim, jednom rečju, da je izvor mog književnog dejstvovanja jedna veoma velika tajna – a evo i zašto tajna: zato što se onaj neodoljivi drhtaj koji me je k pisanju poveo nije mogao tek onako, odjednom i bez ništa u mojoj svesti pojaviti, morao je on imati i svoj uzrok, a taj uzrok ležao je s one strane misli, u večnim predelima praslika, u božanskom Umu, i samo tom činjenicom i da se objasniti kako su u mojoj svesti ponekad znale da opčinjavajući me sevnu onako izvanredne misli i apodiktični zaključci, čiju sam neoborivost i širinu ja često uviđao tek kasnije…
’Pisanje je velika misterija!’, tačno je to rečeno“, završi svoje kazivanje. „I ono što u svom najunutarnjijem biću jeste, čovek to i mora da bude“, dodade. „I ja sam zahvalan Tvorcu što je moj život bio takav kakav je: posvećen radu i služenju duhu, ispunjen pisanjem i osluškivanjem onog tajanstvenog glasa u meni – ’moje ruke vodilje’, kako sam ga nazivao – a kojem se ja, sve i da sam hteo, nisam mogao odupreti…“
Ovako govori genije!
Zadivljen njegovim monologom, predočih mu da je on snimljen na video-traci i da ga može upotrebiti za neku od svojih narednih knjiga, ali umetnik u njemu velikodušnim pokretom ruke to odbi: „Toliko ideja ima u meni“, reče, „toliko plodonosnih asocijacija i projekata, da ih ja ni za još sto godina ne mogu sve realizovati, uprkos mom danonoćnom radu i saznanju koliku bih štetu naneo čovečanstvu ako bih onakve svoje misli zanemario, ako ih ne bih zapisao i preneo svetu, ako bih, dakle, prepušten lenjosti, sebi dozvolio da one uzaman i bez traga i glasa, jadne i neprimećene, u meni samome istrunu i zanavek propadnu…“
Tronut piščevim danonoćnim naporima da svoje neiscrpno duhovno bogatstvo u što većoj meri prenese ljudima, gledajući ga s ganućem i ozarenjem, ukazah mu koliko je radosti njegovo besmrtno delo donelo nama, bezbrojnim čitaocima, i predložih mu da nam odgovori na neka od pitanja njegovih poštovalaca koja su pristigla u naš studio, a od kojih bih za ovu priliku izdvojio njegov odgovor na pitanje jednog našeg ne baš najučtivijeg gledaoca:
„Šta najviše ceniti u ovom jadu i čemeru, što ’treptaj je svica u noći’?“ pitao je gledalac.
„Doživljaje“, spremno je odgovorio. „Upravo doživljaje… I to one vrhunske doživljaje, koji u nama bude veru i ljubav – veru koja osmišljava prolaznost našeg života i ljubav koja ga samim svojim prisustvom obogaćuje i čini upotpunjenim i vrednim življenja… Jer samo ako u sebi probudimo osećanje zahvalnosti što živimo i ljubav prema svakodnevnim lepotama običnosti, koje ne primećujemo, a kojima smo uvek okruženi, tek tada nam ni naš život neće više izgledati prolazan i čemeran, već će ga, naprotiv, osećanje ljubavi učiniti vrednim življenja, a duboka vera u smisao otkrivene lepote doneće nam poverenje u nas same i spremnost da proživimo ono što je svakome od nas dosuđeno. A to osećanje zahvalnosti i ljubavi prema životu, tu veru u smisao njegov, može u nama probuditi jedino razmišljanjem dugo pripreman trenutak, kada će nam pred očima svanuti, i mi u trenu uvideti svu lepotu sveta i nas samih, osetiti omamljujuću uzbuđenost životom i ovlašan dodir sveprožimajućeg, šapat savršenstva što šumi svuda unaokolo, i doživeti saznanje da se životu treba diviti i da njega treba voleti, i da upravo ovakve doživljaje strahopoštovanja pred neizrecivim i ljubavi prema svemu, doživljaje celovitosti i pripadnosti svetu, i treba najviše ceniti i ka njima stremiti.“
Očaravajućeg li otkrovenja…
I na kraju emisije, zanet njime, zamolih ga da nam izrekne kakvu misao kao moto i krajnji sažetak celokupnog svog misaonog pregalaštva.
„Ljubav se širi na sve strane“, okrenu se čovek ka TV kamerama, tajanstveno se smešeći. „Ona je uvek tu, svuda oko nas, ali je svaki od nas za samog sebe mora najpre u samome sebi i pronaći. Jer Ljubav života se i budi ljubavlju u nama.“
3
„Sve treba voleti, svemu se treba diviti, životu zahvalan biti!“ – to je poruka koju nam nameće čitanje njegovih dela.
„Život je jednostavan!“ ukazuje nam on. „Ljudi ga komplikuju“, proširuje svoje gledište. „Otuda patnja“, zaključuje.
No njegova radoznalost nije se otkrivenim činjenicama i zadovoljila – snagom umnoga mišljenja i svojom sposobnošću da se uzdigne iznad ljudske komplikovanosti, da je apstrahuje, uspeva on i da se iskobelja iz egoistično-materijalnih sfera što uzrok su patnje, i dođe do nove poruke, novog saznanja, novog ideala – „Treba pronaći istinskog sebe, naučiti voleti sebe – da bi se voleli drugi, da bi se volelo sve, da bismo bili srećni!“
Takav je bio: čiste duše ispunjene vizijama i pun vere u svetle mogućnosti čovekove.
Njegovo enciklopedijsko znanje i uverenost u nužnost čovekovog preobražaja u čoveka, urođena spremnost njegovog duha da od samog početka pronicljivo prodre u srž stvari i da se nigde ne izgubi u beskorisnom, da ga odbaci čim ga spozna, intuitivno oduševljenje pronađenim rešenjima i hrabrost da se, hitajući napred, a polazeći od konkretnog i očiglednog, preko mišljenja, umnog, ponovo vrati zemaljskom i svoju misao ovaploti u praksi, učini je opštekorisnom – jednom rečju, harizma njegova i istine što ih je otkrio i pobudili su nas, poštovaoce njegovog lika i dela, da po belom svetu putujemo i nauk svoga učitelja pismenom i usmenom rečju s ovolikom revnošću i domišljatošću zarad boljitka čovečanstva i napretka civilizacije ljudima prezentujemo.
Verujem da će nam sledeći citati iz nekih od njegovih knjiga najbolje ilustrovati s kakvom nam je lakoćom predvodnik preko provalija brvna stavljao i, razotkrivajući samoljublje naše duše što iz nedostataka ljubavi u nama proističe, učio nas kako da naše istinsko Ja spoznamo i zavolimo, eda bi svet bio pravedniji i lepši, i mi u njemu čovečniji.
„Da bismo svet promenili“, pisao je, „moramo promeniti sebe, jer mi taj svet sačinjavamo. A da bismo, opet, s druge strane, uspeli sebe nabolje da promenimo, da bi upoznali samoljublje našeg Ja, koje bi u strahu za sebe sve da prisvoji, što uzrok je rđavosti sveta, da bi taj strah prevladali i ’sebe istinske’ iza njega naslutili, neophodno je i da se pre svega sa samima sobom suočimo, da sagledamo ono što je unutar nas, naše istinsko Ja… Da onu ljubav u nama samima, a koja i jesmo mi sami, da tu snagu, koja se kao ljubav manifestuje, a koja jeste ljubav, da nas same, dakle, ponovo otkrijemo – da pođemo putem ka sebi, da postanemo svesni sebe…
Jer u samom začetku, svakako, ta snaga u nama, ta ljubav, nesvesna je sebe; to je ona zdrava prirodna ljubav, usmerena ka svetu, koja teži svet za sebe da osvoji, koja hoće život… Tek kasnije“, nastavlja, „usled nemogućnosti da ostvari svoj san i svet spram svojim merilima sebi potčini, tek kad ta snaga posumnja u samu sebe, u svoju svemoć i nepogrešivost, u svoje savršenstvo, tek onda počinje ona da dolazi i do svesti o sebi samoj… I tako nastaje naše ’Ja’… I to slabašno ’Ja’, pritisnuto bremenom sopstvenih težnji i snova, koje je u nemogućnosti da u potpunosti ostvari, počinje da strahuje da će zbog tog svog neuspeha prestati i ona ljubav prema sebi samome – ona prvobitna ljubav, koja je ono bilo – da će prestati ’sreća’… A nemoćno da trpi svoje nesavršenstvo, svoju manjkavost, ono krivicu za svoj neuspeh prebacuje na ’drugoga’ – u zaborav… I u strahu da će zbog te neusklađenosti prestati da od samog sebe bude voljeno, ono se brani: brani se ulaganjem nove ljubavi u sebe, ljubavi ka sebi – i tako nastaje samoljublje…“
Isti zaključak produbiće on i kasnije, u svom delu „Radost tajni“:
„…jer samoljublje koje obično vidimo nije ljubav, mi smo njega pomešali sa ljubavlju prema sebi, ono iz nedostatka te ljubavi izvire… Samoljublje je precenjivanje sveta i nipodaštavanje sebe, i odbrana od toga, ponikla iz straha našeg Ja, samoljublje je sam taj strah, stalno ublažavan iluzijom o svom savršenstvu, ono je odbrana našeg Ja od rana stvarnosti i strah od povreda, neuspeha i grešaka, strepnja od prevelikih zahteva koje je, braneći se, pred sebe naše Ja, naša sujeta postavila…“
I na kraju, u istom delu, proširujući svoja zapažanja i raskriljujući naše vidike, odnekud iz vlastitih dubina iznese jasnovidac pred nas i sledeće razoružavajuće svedočanstvo:
„Ali samoljublje je i podstrek bez kojeg se naša svest razvila ne bi, podstrek razvitka – ono je i velika čežnja za sobom istinskim, za istinskim životom i srećom, za onim što je u osnovi svega: a to je Ljubav… Ljubav je ono prvo i ono poslednje, ono najviše… Ljubav je ono što smo i mi sami, što smo oduvek, a što tek treba da otkrijemo, čega tek treba da postanemo svesni. A te ljubavi što živi u nama sebe ćemo učiniti svesnim samo ako počnemo da volimo: i sebe i druge, i bol i radost, i svaki list na vetru… I iz nepreglednih predela duše osetićemo tada treptaje neuništive harmonije iz koje se svako osećanje nanovo razvija. I radost naše ljubavi otvoriće nam oči, i videćemo lepotu što se svuda oko nas širi. I sagledati Ljubav što sve objedinjuje. I s novom snagom zavolećemo tada Sve. A snaga naše ljubavi pobediće strah i bol, i nestaće samoljublja. I otkriće nam se naše istinsko Ja, puno ljubavi, koje je ljubav…
A tada će, kad sebe istinske otkrijemo i zavolimo, i kad druge kao sebe zavolimo – kad život zavolimo: tada će i nas drugi zavoleti! Nastaće ljubav! I sve će se promeniti!…“
Eto, tako je govorio…
Polazeći od pojedinca, koji „voleći sebe voli druge“, dolazi do opšteg, jer „kada se svi volimo, život je lep“ – i sagledavši tako samoljubive slabosti i prirodne nedostatke naše, svojim nam belodanim istinama postavlja skretnicu ka novim horizontima Smisla, pronalazi videlo u košmaru naših slepačkih nevolja i bedâ, otkrivajući nam čudesni svet naše duše, da bi je zavoleli, eda bi svoje srce proširili da u njega stane svet.
4
Zanet svekolikom ljubavlju i sokoleći se uzvišenim idealima, pisac ovih redova u nekoliko navrata već pisao je članke o lepoti bitisanja, nedavno izdate u zbirci „Naravoučenija“.
Iznosio sam uvek samo istinu, mada su neki tu istinu osporavali…
I nisam se jednom ja u sebi grizao i sve se smešeći nevešt pravio, kraj izvesne individue, nazadnih ideja, kojeg, sve mi se čini, kao da je vlastita nesigurnost terala da se svemu plemenitom podsmehuje, i neka me na najcrnju robiju pošalju ako je taj ma šta u životu poštovao i ikad ikog zavoleo.
U razgovorima između nas dvojice, pravda i istina su uvek iznova pobeđivali, uprkos njegovom bulažnjenju da sam ja dobrano ogrezao u zabludama čije mi dubine On nije uspevao razotkriti zbog, kako veli, slepačkog oduševljenja moga.
„Sad, kad me je mudrošću svojom prosvetlio – sad, kad nisam glupav kao što sam bio“, gledam ga gde ulazi, noseći pod miškom novine sa intervjuom učitelja mojega, kurvinski se kezeći, opasno rešen da vlastitom pameću zaseni njegovo naukovanje i pokopa moju veru u Život, Ljubav i Čoveka.
„Pa, gde si mi, prijatelju i druže – seda, graba se za pivo. – E, jesi ga ohladio – posmatra me preko naočara. – Je l’ nisi nešto ljut na mene?“ pita.
„Eve, gle, šta ti je čovek, kad se pročuje. Kako mu se ćefne može da piše. A e tako neki sanjar iz jedne druge TV serije ne povede za sobom 51% ovaca.“
„Ta zadrta čovekova vera da znanje zna – nastavlja da deklamuje – najopštija je od svih naših uobraženosti – prihvata se nove flaše, nećkajući se, da me ne ošteti – i svojim oduševljenim ’istinama’ čovek tek samo zaglušuje nelagodnost nesigurnosti svoje, da bi u miru sa samim sobom ostao, da ne bi nešto pokvario, da bi sebi sreću osigurao.“
Zanimljivo je, međutim, da se taj kandidat za duševnu bolnicu „Laza Lazarević“ pri svom obračunavanju sa „fantaziranjem“ da je „svet poradi naše sreće stvoren“ istovremeno preko svake mere oduševljavao samim sobom i svojim doskočicama, i u razularenom šenlučenju nazdravljao mi slaveći besmrtnost trenutka, recitovao o „lepoti nestašnog kurčića udenutog u nasmejanu pičicu“ i smejao se našoj sklonosti ka eufemizmima – „Kao da nam je malo nezgodno što su nam alatke sreće tamo gde piškimo“ – „Prcaš li štogod?“ pitao me.
„Žalostivo je stvorenje čovek – suzio je. – Sa kakvom je tek samo pretencioznošću poverovao on da je u temeljima njegovog Ja savršenstvo koje njemu služi i da su njegovi, ljudski, instinkti i osećanja smisao Vaseljene. I hrli li negde, hrli, teturavo, to biće koje zna da ne zna, kao leptir ka fenjeru srlja, zarobljeno unutrašnjim osećanjem trajnosti i verom da je glas njegovog Ja nepogrešiv, o čemu se kod duševnih bolesnika treba raspitati.
Jeste, prijatelju moj vrli i druže, čovek je veselnik koji zna da ne zna – to je moto koji na svome barjaku treba da napiše. A onome ko znanje ne zna najneophodnija je vera u prirodni poredak stvari, temelj na kojem će graditi svoje dane, i u ma šta će čovek da poveruje samo da bi sebe nabedio da je u pravu i udaljio se od neizvesnosti i nedoumica što sagledavanja traže.“
„Teške su ovo misli za tebe – kaza, tapšući me po ramenu, s malicioznošću gledajući fotografiju piščevu u novinama. – A, evo, vidiš – pokaza rukom na nju. – Ovaj sve zna. I sveljubitelj je…
E, ti, pesniče, što kao mala devojčica u različitim varijantama o ljubavi cvrkućeš, plašeći se mraka, i umišljeno verujući da su ugodna osećanja u tebi jača i od smrti same. Pa ti sad kaži (obrati se meni) jer to nije čista – sebičnost. Naučio je to nesrećnik na Kolimi: ’Kako je ljubav malo potrebna ljudima’, veli on. ’Ljubav dolazi tek onda kada su se sva druga osećanja već vratila. Ljubav dolazi poslednja, vraća se poslednja – ako se uopšte vraća?’
E, vidiš – teturao je iz WC–a, razdrljen, pijan, raskopčanog šlica, grleći me kao brata – upravo mi se ta sebična ljubav, ta samozaljubljena dobrota uverena u svoju istinu i vlastitu ispravnost, upravo mi se ona na vrh kurca popela. Od te sujetne, uskogrudne, tako lako uvredljive ljubavi nema grđeg zla i zamaskiranijeg beščašća na ovom dunjaluku.“
„Preozbiljno sam ja i strašljivo, druže moj, uzimao život i sebe u njemu – ustajao je sa stolice, odbijajući novo pivo: ’Znam za meru’, zahvaljivao – i tek mi je nedavna, što se kaže, došlo iz dupeta u glavu da je u Suštini koja čoveka čovekom čini vedrina prostrane duševnosti najzahvalnija iskra što zaplamsati može… (’Da li sam ja varao u igri’, veli Niče, za onoga koji se stidi kad kocka padne u njegovu korist.) A retka je takva blagorodnost, prijatelju moj, ako uopšte postoji… Biti ozbiljan prema svemu što ozbiljnost našeg neznanja zaslužuje, i neozbiljno se prema toj ozbiljnosti odnositi, eto, to je, rekao bih, suprotnost lakomislenoj sebičnosti i blagosloveno ruganje sujeti koju ljubavlju zovete…“
„Trebao bi“, rekoh mu, otvarajući vrata, pridržavajući ga da ne padne, „da se i ozbiljnijeg književnog posla prihvatiš umesto što ovako unesvest mudrost rasipaš…“ – Zviždukao je i nehajno odmahivao rukom dok sam palio svetlo na verandi – pozivao me u dvorište da arlaučemo na Mesec – „Lep je ovaj život!“ doviknuo mi je, sumanuto zijajući u nebesa i pišajući na šimšir kraj staze. Vetar je zastajkivao u granama oraha, i gledah ga gde se povlači u svoju jazbinu pri dnu dvorišta – hodajući primer da se bez nade i radosti živeti ne može, i da je vera u istinitost osećanja očevidna samo onome ko ljubavi u sebi ima.
5
Malo je sinova majke već samim svojim pojavljivanjem u književnoj areni bogom danim talentom pobralo lovorike eminentnih znalaca – ali, isto tako, što je moglo bi se reći i čudnovatije, njegova ekselencija književnik je još za života postao i miljenik širih narodnih masa, koje su literarne kritike čitali slabo ili nikako, a njegova dela naizust.
E sad, kako je uz teško zadovoljivu probirljivost ljudi od duha pridobio i simpatije običnih ljudi što slabo za finese mare, kojom je volšebnom promućurnošću izvrdao ograničenjima anonimnosti – da ova zagonetka ne bi za vek i vekove ostala nerasvetljena, moramo se spustiti međ prost svet, onaj što popodne šeta ulicom, i pratiti na tom putešestviju jedan primerak toga roda.
I tako, šeta čovek, malčice poludremljiv, s mirom u duši, kad, gle – knjižara! Besposlen čovek, šta će – kud će, zastaje pred izlogom, počinje onako nezainteresovano ovlašnim pogledom knjige da osmatra – kadli mu se, kao nekom magijom, pogled zaustavi na imenu X i Y!… To čudesno i poetično ime što je krupnim zlatnim slovima bilo ispisano na luksuznoj opremi njegovih dela, probudilo bi u našem bezazlenom prolazniku dotada nepoznat drhtaj, trgnulo ga iz dremeža u kojem je tavorio, i on bi, privučen imenom, počinjao da iščitava i naslove dela – „Ljubav je bila jača“, „Ne diraj u rane, devojko“, „Javorka“, „Ljubi bližnjega svojega“, „Bože, pomozi mi da te razumem i shvatim“, itd. – i ti naslovi bi ga već rasanili sasvim, i ne samo što bi njegovu svest sunčani dan preplavio već bi i duboko u njemu iskre novih nemira zatinjale, bol za samim sobom iznenada bi suknula u njemu, čežnja za daljinama – za nečim neizrecivim, a dragim i davno poznatim bi oživela, i još mnogo štošta drugog bi se tu u njemu pojavilo, čineći ga drugim čovekom – čovekom koji je ustreptala srca ulazio u knjižaru, uzimao u ruke njegova dela, i tu, na licinom mestu, iščitavao ponešto iz njih, što bi ga već sasvim omađijalo i sludilo, i on bi, nemajući kud, sve majstorove knjige kupovao i radosno ih domu svojemu nosio, blagosiljajući boga što mu je na pravo mesto pogled usmerio i vajkajući se gde tolike godine uzalud proćerda.
„Ima Pravde! i ima Smisla!“ uvek dođem u iskušenje da uskliknem kad god sebi predstavim sliku kojom je naš drug sa ulice duhovnijem putem pošao. – A isto se dešavalo ne samo sa tim jednim stvorenjem, i ne samo u toj jednoj knjižarnici, već na svim maloprodajnim štandovima diljem celog sveta. Eto… Miljenik sudbine bio je naš Učitelj – u tome je tajna njegove slave i iracionalnih postupaka ljudi što su vođeni višom silom u trenucima neuračunljivosti njegove knjige u svoje ruke uzimali.
Milioni i milioni su, zaboravljajući da uključe televizore, dočekivali nezaboravna svitanja tražeći u neiscrpnim dubinama njegovih stranica smisao svog besmislenog i jalovog trajanja. I nalazeći u njima odjek sopstvenih snova i put ka svojim čežnjama, oživljavali preporođeni, nakon probdevene noći iz sna i letargije se budili, zbunjeni sobom i svojim dotadašnjim slepilom, a zadivljeni lepotom što im ga je njegovo neprolazno delo u njima prolaznima otkrivalo.
Srce im je pevalo od ljubavi dok su, bogateći sopstveni integritet, s vedrinom hrlili ka novim jutrima, ostavljajući za sobom isprazna potplitanja taštine. Svaki od njih osećao se bogatijim za nešto, što se nije dalo lako izreći, a što je, obasjavajući ih iznutra, davalo rafiniranu punoću i novu, raskliktalu sjaj životu. Sa svih strana su, fascinirani, dolazili da ga vide, da ga se nagledaju – da mu odaju zahvalnost, priznanje, poštovanje i udele ostala sledovanja. A on je, siroma, željan društva, pomalo odsutno, ali videlo se to lepo, skoro se i srdačno smešeći, izlazio pred njih, svojim kazivanjima širio im vidike ljubazno ih gledajući u oči, i s jasnom svešću o svome pozvanju povlačio se iza scene, da bi sam samcijat pičio dalje, ka svome zadatku, u susret svojoj sudbini.
Fotografija: mzacha @ morgueFile free photos
1.
Bruno Huntington iznenada osjeti snažno probadanje u očnim jabučicama. Bijaše to neobičan bol, koji nikada prije nije osjetio. Gotovo da se slab tračak njegove svijesti pokoleba, i on opet utone u neproničnu i bezvremensku tminu. Ali onda, upali se svjetlost iza poluodškrinutih vrata, nezadrživo, poput neke mliječne tekućine ispuni šupljinu između nedostatna praga i donje prečke tih istih dvokrilnih i vrlo teških vratiju, te potom jurne prema njemu začas silno obuzevši njegovo biće. Bol se ponavljla: u nekoliko navrata žestoko ga je stegla, tako da se posve bespomoćno koprcao, tresući se u svojoj kolijevci od kamenja i crvene prašine. Kad se konačno primirio, vidio je kako se golema vrata, smještena na nepoznatu zidu njemu nasuprot, polako otvaraju, puštajući da ga svjetlost zabliješti i prožme. Više nije ćutio bol, odijeljenu, nečovječnu i samosvojnu: ne, osjetila su primala prve, svježe, nevine dojmove, i Bruno Huntington je ponovo – mučnim i sporim procesom – sticao svijet o zasebnosti svoga postojanja.
Činilo se kao da svjetlost stiže odozgo, ali njezin izvor nije bio jasno raspoznatljiv. Prostoriju, koja se ukazala kad su se vrata sasvim rastvorila, Bruno prispodobi s klinikom, ali se odmah stade pitati zašto je to učinio. Svakako, postojali su instrumenti: uglačani čelični skalpeli, pincete, hvataljke, igle. Sve je stajalo nepomično i sjajno, uredno raspoređeno u staklenim ormarićima duž zidova, koji su opet bili obloženi bijelim pločicama od jednostavne keramike. Potom operacijski stol, raspremljen, s bijelim, koso navučenim prekrivačem na sebi, kao da nekoga očekuje, s usmjerivim reflektorima tek nevisoko ponad svoje jarke bjeline, nadohvat ruci imaginarna liječnika – zapravo, potpuno izlišno, jer je ona svenazočna, raspršena, strana svjetlost odasvud sjala. Ležeći u predvorju, sad već nepomičan, Bruno se pitao da li je pacijent, promatrač, ili liječnik? Prošlost, pomisli, da, prošlost, i grčevitost koja je dotad izobličavala tijelo, stade pomalo jenjavati.
Htio je otvoriti oči. Pronađe da su mu kapci čvrsto slijepljeni. Napregne se, ali, umjesto učinka, oćuti samo nekoliko slanih i mlačnih kapi, koje prostrujaše njegovim licem i zaustaviše se na orublju usana. Lizne. Krv, krv, pomisli gotovo s nekim čudnovatim uživanjem. Rastegne usta u grimasu koja bi se u nekoj drugoj prilici bila smatrana osmijehom, i pokuša pomaknuti ruku. Ruka mu je bila položena uz bok; on je s lakoćom digne, te dlanom prekrije oči. Njegov pokušaj bijaše uspješan preko svakog očekivanja. Ona se svjetlost naglo smrači, i Bruno još nekoliko trenutaka ležašemirno u tome položaju, odmarajući se od prethodnog naprezanja. S uživanjem je otkrio da je prikazanje kliničke odaje netragom iščezlo. Umjesto toga, u lagodnoj polutmini titrale su tek mnogobrojne blage boje. One nisu stvarale nijedan lik, koji bi se mogao ma s čime prispodobiti, ili ma kako nazvati. Bruno je znao da će u slijedećem pokušaju podići oteščale kapke, i ugledati svijet, ali svejedno nije osjećao znatiželje, pa nije ni žurio. Radije je polagano prstima otirao oči, u koje se uvukao pijesak, nošen olujom, te izazvao zapaljenje. Napokon stade odmicati ruku i pripuštati tako sve više svjetlosti, kako bi se oči prilagodile. Svjetlost se zaista doimala mnogo prirodnije nego prije. Pričeka još časak, zadovoljan svrsishodnošću i postupnošću svojih radnji, a onda naglo otvori oba oka.
Ležao je na leđima, tek s malim, jedva primjetnim otklonom prema desnome boku, tako da mu se okolina nije odmah ukazala u cijelosti, već samo djelomično, i to prilično škrto. Oštri bridovi stvari, koje je sunce, nisko nad obzorom, činilo da izgledaju kao da zadiru jedne u druge, te oblaci zakovitlani oko nepoznate osi – bilo je prvo što je primijetio. Sjetio se onda malopređanjih zbivanja, i odlučio biti metodičnim. Dakle, visoke, uspravne tvorbe crveno – sive boje i oštrih, nepravilnih rubova – bijahu stijene, porazbaane svuda naokolo. Strmina ga je užasavala, i on se pridignu malo na bok, te ugleda beskonačnu ravan sačinjenu od pijeska boje pečene opeke i oskudnih grmičaka požutjele spržene trave, pustinju koja je zaobilazila i okruživala osamljene stijene, pružajući se od obzora do obzora. Beznadno!, iznenada pomisli, i potaknut time, sjedne.
Nije mogao ustanoviti da li je jutro ili večer, i to ga je nekoliko trenutaka zbunjivalo, a potom se okrene. Nešto izdignutu nad ostalim tlom, i ponešto drugačije boje – vidio je dugu prašnu liniju ceste. Savršeno ravna protezala se vrlo daleko; nije znao radi li se o varci treperava zraka, ili zaista negdje na izmaku doglednosti zavija i nestaje u stjenjkaku. Gledao je u tome smjeru, i rekao bezglasno samome sebi: »Odande sam stigao.« Međutim, nešto je sasvim drugo iznenada privuklo svu pažnju Brune Huntingtona – činjenica koja je bila uistinu vrlo neobična, te je tako zasluživala izuzetnu pozornost. Cesta je, naime, nestajala, snižavala se do nivoa tla i gubila se u razornome pijesku, i to u neposrednoj blizini mjesta gdje se Bruno tada nalazio. Nije bilo moguće dalje slijediti njezin trag, jednostavno je prestajala povezivati čovjeka s prošlošću i podrijetlom, ulijevati osjećaj veze i kakve – takve sigurnosti, istodobno prepuštajući ga samome sebi i ne dovodeći ga nikamo: jer mjesto, gdje se Bruno nalazio, i gdje je cesta svršavala – ni po čemu nije bio izuzetno. Pustinja je naokolo pružala oku na ogled stotine i tisuće neobično sličnih mjesta, čija bi brojnost mogla zavesti i poznavaoca u bludnju i očaj. Drgačije rečeno, pustinja je bila vrlo jednolična, i opet beskonačno, ali vrlo rafinirano, raznolika. Nije imala određena ishodišta, i nije joj se mogao raspoznati kraj; svaka je njezina točka, potom, sličila bezbrojnim drugim točkama, a sve su zajedno činile, da je i njezino središte bilo neodredivo – posvuda i nigdje. Časak bi se pritajila, bila skoro beživotna i pretvorno mirna, potom bi se pijesak užario, a stijene oglasile zvukom prsnuća kamena i survavanja ubojitih lavina; zrak bi započeo svoj lelujavi ples, dižući se s goruće površine sve do oblaka, tvoreći vjetar, koji bi opet skupio snage da uzvitla pijesak i ubojitim naletima smrvi i prekrije svaki odveć drzovit izazov. Položaj Brune Huntingtona, dakle, mogao se smatrati beznadnim.
On međutim, osvježen slabim jutarnjim povjetarcem, opipa unutarnje džepove svoga kaputa.
Nije dugo tražio; iz lijevog džepa, smještenog negdje u nivou srca, izvuče krupan svežanj zelenkasto – sivih banknota. Sve je prošlo bez iznenađenja, gotovo makinalno: Brunini prsti, vješti tome poslu, brzo prebrojiše novac, da bi ga potom, nekom uvježbanom gestom, koja se očito u prošlosti bila mnogo puta opetovala, vratili na njegovo prijašnje mjesto. Besmisleno, pomisli Huntington, ali ne dopusti da se to primijeti u sustavnosti njegovih kretnji. Sve je bilo na svome mjestu. On ustade, malo zatetura, ali se odmah povrati, i polako pođe prema prevrnutim kolima.
Bila su to sasvim prosta kola, od one vrste uobičajene u tome kraju. Što se moglo dogoditi, pitao se Bruno, hvatajući se već sasvim trijezno za osovinu prednjih točkova, nevješto obrađeni komad obla drveta, koji je sad neprirodno stršao u zrak. Sve su sprege i uzde bile raskinute; konja nije bilo u blizini. Jedini točak, koji je još bio na svome mjestu, premda neznatno iskrivljen, veliki drveni kolut s mnoštvom rezbarenih žbica, malo se uz cvilež pokrenuo, kad ga je Bruno dotakao. Njemu se učini taj zvuk ugodnim: bio je artificijelan, razbijao je usijani muk pustinje, onaj nepodnošljivi zuj praznine, a ujedno ga je podsjećao i na daleko, prošlo postojanje drugih ljudi. Obišao je kola: zaista, stranice su bile vrlo grubo tesane, te su, onako napola slomljene, kloparale pri svakom doticaju, ili naletu nejakog vjetra. S druge strane, patetično ispruženih ruku, i lica uronjena u sipki pijesak, on pronađe g. Herreru, mrtva, prignječena nesretno nagnutim dijelom prevrnutih kola. Nešto se krvi bilo usirilo na tijelu tog kartaškog varalice i Brunina ortaka, ostatak je upilo tlo.
Bruno je gajio čudnovatu averziju spram doticanja mrtvaca: uvijek mu se činilo, da će se njihova hladna tjelesa, pod njegovim prstima, raspati u prah. Bila je to fobična primisao, koje se nije mogao osloboditi niti dok je izvlačio teško tijelo g. Herrere. Pokazalo se, međutim, da je g. Herrera, premda neosporno mrtav, ipak neobično kompaktan, štoviše, ukočenih udova. Bruno je žurio da tijelo tog pretilog iz zdepastog, oniskog šezdesetogodišnjaka, zavije u pokrivač (koji je pronašao u kolima), te što prije ukloni iz svog vidokruga. U tu svrhu otkine jednu pogodnu dasku s kola, i započne kopati. Pijesak je bio vrlo nepostojan, i stalno se zarušavao. Tijekom tog posla, čudio se manjkavosti vlastitih misli, i posvemašnjem izostanku osjećaja.
Razvedrilo se, a sunce je visoko odskočilo, kada je završio taj posao, mučen drhtavicom od umora i žeđi. Donio je, konačno, nekoliko krupnih kamena, i na taj način obilježio grob g. Herrere. Osušenih usana sklonio se u hlad, oslonio leđima o stranicu kola, i džepnim nožićem stao urezivati u onu istu daščicu kojom je kopao – znak križa i ime pokojnika.
Kad je ustao, da bi na grob odnio, i ondsje pričvrstio daščicu s križem i imenom, opazio je u kolima, sasvim u kutu, odbačenu staklenu bocu. Uspio je posrkati posljednje preostale kapi vrele tekućine. Potom je dovršio svoje djelo, te – stojeći postrance – nekoliko časaka pozorno sve motrio, spreman inače da pođe prema jugu. (Orijentirao se prema suncu, i ustanovio je da cesta stiže sa sjevera).
Pločica je odavala, da u grobu leži – tragično preminuli u trideset i petoj godini života – dr Bruno Huntington, putnik.
2.
Bruno je bio snažne stature, i lako bi podnio dvodnevni hod pustinjom do skloništa, u kojem se namjeravao pritajiti sve dok se afera s novcem, stečenim na prijevaru od izvjesnih lakovjernih provincijalaca tijekom jedne jedine kartaške večeri u gostionici daleka i zabačena mjesta, sve dok se ta afera, dakle, malo ne stiša, a možda i zaboravi, samo da ga nije tako morila žeđ koja se preobražavala u čudnovatu iscrpljenost i klonulost, pojačane još otvaranjem rana, koje je njegovom tijelu zadao način života, koji je vodio posljednjih desetak godina. Odavno je, stoga, izgubio radost i radoznalost sličnu nadi, osobine svojstvene mladome čovjeku – ostali su mu samo navika i strah.
Vjerovao je da će se skloniti u opskurne ruševine napuštena grada u neposrednoj blizini stjenovita brda, kojim se prije pedesetak godina bludjeli očajni bradati ljudi, prebirući prašinu, u uglavnom bezuspješnoj potrazi za zlatom. Gotovo nitko nije ništa iznašao, i, poslije problematične zlatne, ugasila se naskoro i životna žila toga grada. Njegove ruševine odavna već nitko nije pohodio, a polagano ih je i izjedalo vrijeme, kao što ih je prekrivao pustinjski pijesak. Ali ondje je bilo vode, govorili su Bruni, i on se sada odlučio tim glasinama poslužiti.
Hodajući, nastojao je u krinkama sumračja raspoznati slike svoje prošlosti. Rodio se u Londonu, u obitelji koja je življela točno na razmeđu onoga, što Englezi posprdno nazivaju svojom ordirnarnom građanskom klasom, i onoga, što aristokrati te iste nacije zovu svojim eksluzivnim i teško pristupačnim, ali zato u mnogom pogledu izvrsnim – Society. Njegov se otac obogatio bankarstvom, ali se potom preobrazio u savršena gentlemana, prestavši se zanimati ma čime, osim Ascot Gold Cup-om, Derby-jem u Epsomu, povremenom korespodencijom s »Times-om« (rubrika »Pisma čitalaca«), te premijernim izvedbama dramskih komada g. Oscara Wilde-a, zbog kojih je bio u stanju čak i oteti se svojem dostojanstvenom mrtvilu, i otputovati čak u Paris. Brunina majka, opet, sićušna, ženica mutnih, sanjarskih očiju, na svaki je mogući način nastojala ukinuti sadašnjost, i uvijek iznova proživljavati svoju čudnu (no sretniju) prošlost. Kuća u Curzon Streetu nije mogla zadovoljiti talijansku contessu: pozornice, koje su bile svjedokom burnih zbivanja iz njezine prošlosti, nosile su drevnija i strasnija imena. Tako je gdjekad, ali vrlo rijetko, pričala Bruni o Tarantu, o sunčanoj palači u Sieni, o mostovima ponad Arna, koji protječe Firenzom. Međutim, s nekog razloga nikad nije putovala u Italiju, premda ju je neumoljivo razdirala nostalgična čežnja. Bruno je sada shvaćao; u ono se doba, međutim, osjećao odbačenim i napuštenim. Nijednoj klasi nije u cijelosti pripadao, nijednoj naciji, i nijednom društvu; lutao je od jednog do drugog, i svagdje bio smatran suvišnim, ili nametljivim. Vlastitim roditeljima bio je jedina vezivna spona, koju su oboje osjećali poput nametnute uzde, koja sputava. Bili su ljubezni, i hladni. Udaljili su sina u intenrat, a potom u Oxford. U svojoj dvadeset i petoj godini, Bruno Huntington je odbranio svoju doktorsku tezu. Gosp. Arthur Huntington, Brunin otac, mlako je ispružio svoju žilavu staračku ruku, promrmljao »čestitam, čestitam«, i otišao u Bijou Theatre na senzacionalnu premijeru »Salomé« Oscara Wilde-a. Poslije predstave, pušeći cigaru u svome klubu, čuo je da se u Sjedinjenim Državama mogu povoljno nabaviti izvanredni konji, te je sutradan ponudio svome sinu jedno kratko putovanje preko oceana, (jer ionako nije znao što bi ubuduće s njime uradio). Bruno je prihvatio. Doplovivši u SAD, istoga je časa napustio svoga ne osobito zapanjena oca, i otputovao na jug. U St. Louisu je usavršio svoju tehniku kartaških prijevara, te se potom neprekidno kretao uzduž meksičke granice, boraveći čas u jednoj, čas u drugoj državi, no nikada ma u kojem većem gradu. Tajio je ime i podrijetlo, no s vremenom je postao poznat viđenjem i djelom. Udružio se s Hereerom i počinio nečuvene drskosti, sve vrijeme izvrgavajući zapravo ruglu bankarski poziv svoga oca.
Konačno, međutim, pošto je tako vješto izveo najveću svoju prijevaru, i domogao se upravo nevjerojatne svote novca, Bruno se iznenada našao uspred teškoća samotnika i bjegunca. Naizmjence bijaše jezikom doticao svoje oteklo i bolno nepce, te ispucale i zakrvavljene usne, nastojeći ih bar malo ovlažiti. Prepustio se sinoć – neoprezno, nevoljko bijaše prinuđen priznati – opijenom i oduševljenom starome Herreri, misleći da će ovaj, kao i obično u takvim prigodama, njihovu zapregu dovesti tek do kakva pusta imanja, gdje bi se u stočarskoj kolibi pritajili dan-dva, ili možda, s nešto više drskosti, do susjedna mjesta, gdje bi opet najčešće – zbog redovite pojave susjedske netrpeljivosti – bivali sigurnima. Ali, Herrera, kome se nabrano čelo orosilo znojem, a oči žarile u tmini, ništa ne govoreći nagnao je konje u suludi galop prašljivom i kamenitom pustinjskom cestom bez cilja. Bruno je tada još neko vrijeme zurio u neprozirnu tamu, (samo je šum vjetra, sjećao se, dokazivao kretanje), a potom su njegova čula postupno otupjela, sve dok se i on sam nije svalio u slamu, otpio još malo žestoka pića, i zaspao. Neposredno prije sna bijaše ga obuzeo osjećaj ravnodušja i beznađa, te je to više želio što prije usnuti.
»Što je preostalo? Što je preostalo«?, pitao se Bruno, gazeći s naporom pijesak, koji je – s nadolaskom večeri – bivao sve zagasitiji. Zaista: krnji, grubi lukovi neke stijene podsjetili su ga samo na sive gotičke svodove oxonijskog univerziteta; isprekidani trazi zmije, koja je bočno gmizala pijeskom, podsjetili su ga samo na podni mozaik u onoj velebnoj kući, koju su nekad njegovi roditelji držali na selu. Kao dječak, tamo je provodio školske praznike; skriven za masivnim razbarenim vratima, slušao je mučne dijaloge oca i majke. Očev talijanski bio je grlen i soptav; kad je bio srdit, taj bi se nedostatak potencirao.
»Non posso più sopportare quello tuo bastardo!«, vikao je, »Un giorno l`ammazzerò!«1 Izletio je iz sobe, i krenuo prema Bruni, koji se privio uz baršunastu zavjesu. Međutim, samo ga bijaše odsutno pomilovao po kosi, i otišao.Držao je, da Bruno ne razumije taj jezik, jer ga nikada nije javno upotrebljavao. Majka se, obično, nakon takvih scena dugo ne bi pojavljivala. Iz njezine odaje, gdje je nepokretno ležala na neraspremljenoj postelji, čuo bi se jedino pucketav i piskav glas gramofona: »O dolci baci e languide carezze…«2 Tosca.
No nikakav se glas nije uspio izviti iz Brunina grla, premda je arija briljantno zasvjetlucala u njegovu sjećanju. Stravičan ga je umor obuzimao. Pao je na tlo, potom se još malo sklupčao, i prekrio kaputom, ne imajući više niti toliko snage da izabere mjesto zaklonjenije, i tako prikladnije za noćenje.
3.
Probudio se slijedećeg jutra, sretnom slučajnošću, već vrlo ranom zorom, tako da je još zatekao, i požudno oblizao, ono malo rose što se bilo nahvatalo o njegovom kožnom kaputu i okolnim travkama. Nije hodao ni sat po izlasku sunca, kad su započele halucinacije. Isprva su ta priviđenja bila sasvim obična – ustreptale površine bistrih plavičastih jezera, pretvorne vode, koje nisu dopuštale da im se Bruno (niti ikad bilo tko drugi) primakne ni za korak bliže, no što su to same odredile. Odmah bi se odmicale, neopisivom, nijemom besćutnošću, u sigurnu, staru razdaljinu.
Potom su se zujanje tišine, i kliktaji rijetkih ptica, koje su visoko kružile, sližno prometnuli u neku osebujnu glazbu. Bruno se trudio prepoznati temu. Odavna nije slušao prave muzike, odavna. Ipak, jasno se mogao razabrati zbuk prve violine, koja je pronosila melodiju, umnogostručenu i variranu, ali vječito nazočnu, u stotinama koncerata Antonija Vivaldija. Poslije podne, Bruno se – posrćući – ogledavao za čudesnom glazbeničkom kapelom, ali je nigdje nije mogao vidjeti.
Predveče, ugledao je smeđokosu ženu u jednostavnoj bijeloj odjeći, pravilnih crta lica i ukočena pogleda koji ga nije zamjećivao, već je bio upućen nekome daleko za leđima Brune Huntingtona. Zastao je časak, i pružio obje ruke prema toj prikazi, koju nije poznavao, premda su se njegove usnice stale jedva primjetno pomicati.
Ali žena se uznese nevisoko ponad sumračnoga obzorja, i nestane. U tome je smjeru Bruno ugledao obrise ruševina Zlatnoga Grada, koji je bio krunjen suncem na zalasku. Pokušao je požuriti, kako bi tamo stigao prije potpune tmine, no to mu nije osobito uspijevalo.
Gotovo da se predmeti više nisu razaznavali, kada je ušao u široku glavnu ulicu napuštenog mjesta. Vjetar, koji se spuštao s obližnjeg brda, tvorio je nezadržive kovitlace prašine. Tjeskobna zrnca uvlačila su se u oči i pod odjeću. Konačno, Bruno nazre jednokatnu zgradu s trijemom, drvenu kao i sve oko nje, bez vrata i s otkinutim prozorskim kapcima. Prišao je bliže, i pročitao izblijedjeli natpis, koji je nekada bio crven – GRAND HOTEL EUROPA. Kako bilo, da bi se dospjelo unutra, trebalo se uspeti uztri stepenice. Stupivši na treću, Bruno ugleda unutrašnjost prizemne dvorane. Dobro je poznavao tu vrstu građevina, i nije se iznenadio. »Salon«, šapne, »na katu su gostinske sobe…«
Istoga časa rezak bol u lijevoj nozi oduzeo mu je svijest, i on se s treskom strovalio potrbuške na crvotočinaste daske trijema.
Probudio se u neko neznano, neodredivo doba dana. Nije bilo ni spomena sinoćnjeg rumenila; umjesto toga, nebo je bilo zastrto oblacima koji su pripuštali samo raspršenu bijelu svjetlost, i sličili golemim zavjesama od muslina. Nije više mogao ustati i hodati: opipom pronađe, da mu je lijeva noga slomljena negdje oko potkoljenice. Vjetar se stišao, ali je Bruno osjećao vatrene proplamsaje vrućice. Od iscijepana rukava košulje sačinio je nešto nalik zavoju, te – podigavši nogavicu – obmotao povrijeđenu nogu time.
Puzao je paučinastim parketom salona. Čuo je mnogobrojne ženske glasove, ali nije mogao raspoznati što kažu, slušao je odjeke sudara biljarskih lopti, i kucaje palica, ali nije mogao vidjeti partnere u igri, čuo je pucketanje stakla, ali nije znao koji se ljudi bratime pićem, slušao je pianolu koja je automatski izvodila vječitu temu svoga kružnog uloška. Sve je postojalo, i trajalo postojana kao i uvijek, ali ništa od toga nije mogao dohvatiti rukom, ništa osim oštroga praha, koji se tijekom pedeset pustih godina nahvatao o podu, kojim je bauljao. Nijedna od sjena, koje su nastavale ovaj hotel nije obraćala ni najmanje pažnje na nj – i nijednu od tih sjena on nije mogao vidjeti, niti ma kako upozoriti na svoje prisustvo. Glasovi su podrhtavali, a što god bi kušao zahvatiti rukom, sve bi učinkovito izmicalo.
Hotelske sobe na katu, kamo je dospio poslije mnogih sati uzastopnih muka, i gotovo u težnji da pobjegne od one uzbibane svirepe gomile, još su uvijek nosile svoje mjedene brojeve pričvršćene iznad dovratka. Brunu je zapahnuo težak miris pljesnive praznine, ali je napokon pronašao tišinu. Samo je jednom čuo kikot bludnice, i opori glas čovjeka, koji se s njom zaključao u sobu, a potom je sve zamuknulo, te se činilo, da je i uzduh prožela neka ukočenost slična iščekivanju.
Posljednjom snagom, Bruno Huntington uđe u prostoriju koja se nalazila na kraju dugog hodnika, i zdravom nogom zalupi vrata za sobom. Udarac je potresao trošnu građevinu, višestruko njome odjekujući. Bruno se ogleda oko sebe. U sobi se nalazio prosti ležaj od sklepanih dasaka, bez uloška od slame, pisaći stol, izvrnuta stolica, i, konačno, ormarić priljubljen uza zid. Bio je to ured vlasnika hotela.
Osjetivši kolebljivo uzmicanje svijesti, Bruno ruku za jednim predmetom, kojeg je mogao opaziti u ormariću. Začudo, knjiga uvezana u finu kožu nije izmakla poput ostalih stvari. No Bruno ne dospije vidjeti njezina naslova – zajedno s njime, pala je i ona, rastvorivši se:
»Dante: PURGATORIO, canto VIII
Era già l`ora che volge ili disio
ai navicanti é ntenerisce il core
lo di c`han detto ai dolci amici addio;
che lo novo peregrin d’amore
punge, se ode squilla di lontano
cha paia ili giorno pianger che si more; …«3
Zagreb, ožujak – travanj 1980.
Bilješke: 1 »Non posso più sopportare quello tuo bastardo!Pripovijetka objavljena u knjizi Guja u njedrima
Više od autora dostupno na njegovim mrežnim stranicama Boris B. Hrovat
Fotografija: minieffects @ morgueFile free photos
Grad me je samljeo i ispljunuo, kao i tolike prije mene.
Žena mi je pobjegla, sreća na kocki me napustila. Razbolio sam se, uvalio u dugove, samo zlo i naopako.
Već sam spremao torbu s namjerom da se vratim u svoje selo, kad me nazvao Cvitan iz mrtvačnice. Trebao im je noćni čuvar, jer je čovjek koji je na tom mjestu radio prošlih dvadeset godina – umro!
– Rode, bil’ ti to pri’vatija? – pitao je.
– Može – rekoh.
Prve sam večeri došao pola sata ranije, loše obrijan i psujući sudbinu kletu.
Šef mi je predao ključeve, objasnio proceduru i rekao: Uživaj! – ostavivši me samog.
Zoru sam dočekao prepirući se sam sa sobom, pokušavajući valjda na taj način razbiti jezivu tišinu i osluškujući kao preplašena zvijer u strahu da će mi neki mrtvac zakucati na vrata portirnice
Sljedećih sam noći već bio opušteniji.
Smjene su proticale mirno. Vrijeme sam prekraćivao gledanjem TV-a, ili bih sjeo u izlizanu fotelju, dignuo noge na radijator i spavao.
Krajem prvog tjedna postalo mi je savršeno jasno da je ovaj posao kao stvoren za mene.
Vremena sam barem noću imao na pretek, pa se u meni opet javila želja da nastavim pisati ovu, već davno započetu knjigu: Ali, ništa od toga jer riječi nisu dolazile. Osim toga, mislio sam, zašto pisati? I kome? Ovoj umrloj, šutljivoj čeljadi koju ništa ne zanima i o ničemu ne govori, ovoj hladnoj publici koja svoje priče odnosi sa sobom tamo kuda odlazi?
I nisam pisao.
Radije bih, samo tako, sklopio oči sanjareći o nekom drugom mjestu.
Fotografija: Richard Bryant/Library of Congress
Ispovest fenomena:
Probudio sam se osmatrajući alabastersko lice, usnulo na brokantnoj fotelji kraj gramofona, sa čijeg je torza tekla mirisna, klasična, melodija. Igla je nevešto poskakivala sa crne ploče, umrtvljeno beležeći usekline na napukloj površini. Porculan je počivao u podnožju zida, odranjajući se u povremenim naletima hladnog vetra, koji bi neobavezno uplitao dronjave zaveze, krpljene jelenskom kožom.
Izdižući se iznad nosa, gonjen snažnim izdisajima, crveni pramen je uokvirivao rumene obraze, sa čijih su sprudova bujale guste trepavice, prožete snom.
– To si ti. Napokon, ti! – izgovorio sam u nerazgovetnoj neverici, posmatrajući njene kapke koji bi blago poigravali na jutarnjoj svetlosti.
– Monsieur, osećate li se dobro, ja… Ovde sam na zahtev Žorža, Gertruda je… Ona me je uputila… – mucala je uz mučeničku grimasu, koju je nevešto skrivala iza naherenog osmeha.
– Shvatam, ne brinite, bila je to moja želja – izgovorio sam potiskujući svoje razočaranje. Želeo sam je u naručju, istog momenta izgubivši nadu koja je skriveno obitavala u njenim rečima. Bila je prolaznik, svega gost, osuđen na ispunjenje testamentalne želje.
– Ne brinite, sada sam tu – nemirna iskra osećanja nazirala se u njenim očima, prošaranim azurom nebeskog tkanja.
– Poslužite se, izvolite, nisam vičan u gostoprimstvu, kao što vidite.
– Žao mi je, znate, izgubili ste vernog prijatelja, mora da je nesnosno živeti u tom saznanju – pogledom je ispitivala ćilibarne zrake koji bi nevešto marširali njenim čelom.
– Doista jeste. Sećanje na njega se gubi, povremeno. Nisam zdrav, ne očekujem… Ne smatram da ću poživeti dovoljno dugo da vam se odužim za sve što činite – podigao sam pogled ka njenom uplakanom licu. U sićušnim borama video sam ništa do žensku lepotu, krojenu po meri savršenstva.
– Nikada se nisam osećala toliko isprazno, nezahvalno. Mrzim trenutak koji me je nesmotreno uveo u vaš život. Teško je, osećam se poput mrtvozornika – plakala je.
Tišina je pustošila ćoškove prostorije koja je odavala ludački vonj, utamničen pokraj moje zaboravne stvarnosti. Naličje svega što sam poznavao polako je bledelo, gubeći se u orkanskim visovima ove bolesti. Vreme je, suvo poput peska, uzmicalo pred mojim dlanovima, željnim trenutaka sa njom.
– Voleo sam vas, oduvek. Ni sam ne razumem svoje osećanje, ali vi ste jedino što me je održavalo u životu. Shvatam da je sve naizgled nepoznato, vama strano, ali nedovršenost mog postojanja upravo je nestala, kraj vaše pojave.
Nikada nije razumela, osetila ono što osećam ja, kako je i mogla? Bio sam ništavna pojava, srozana prilika, patološki fenomen. Poslednje dane provela je u mom zagrljaju, umivena sebičnošću mojih zahteva, hirovitošću moje ljubavi.
Bilo je to zaista i ono krajnje, svršeničko sećanje, moja labudova pesma, zaživela povest.
Fotografija: Zerodesign @ morgueFile free photos