Arhiva kategorije: Proza

Proza

Sonja Smolec: Pekmez od dunja ili dan kad sam postala baba

2 komentara

Sjedim na zidiću pored tramvajske stanice, pod starku sam stavila novine da me štite od hladnoće nadajući se da, ako budem još malo sjedila, prolaznici neće hodati za mnom kako bi pročitali najnovije vijesti. U krilu držim torbu da ju ne bi kakav drski džeparoš potegnuo. Iznenadio bi se njenim sadržajem. No, možda mobitel. Moram paziti na kartice. Novčanik je ionako prazan.

Gledam dječicu koje njihove mame za sobom vuku poput polupraznih kofera. Koliko je godina prošlo otkad sam ja svoje klince vodila u jaslice i vrtić? Bit će više od trideset. Kamo su nestale te godine? Ja sam svoje uvijek nježno privila k sebi da se ne razbuđuju.

Piskutav glasić trgnuo me iz razmišljanja.

– Maaamaaaa, gladan sam…

– Evo, još samo malo. Strpi se.-

– Hoću sad! Daj!

– Evo, samo minutu…

– Neću minutu! Sad! – Nogama je lupao po asfaltu.

– Čuj, nemam strpljenja za te gluposti. Sad će doći policajac, pa da vidiš…

Krasno, gospođo, autoritet vam je na visini.

– Ne bojim se ja policajca! – Vrisnuo je klinac. Nekoliko srednjoškolaca nasmijalo se na sav glas. Većina je tipkala po svojim pametnim telefonima. Neki su spavali. Stojeći.

– Ako ne prestaneš, ostavit ću te kod ove babe nek ona brine o tebi. Meni je dosta. – Majčica ga je primila za kragnu i protresla.

Malac je zašutio i kriomice pogledao u mom smjeru. Faca mu se iskrivila. Šapnuo je nešto kao Bitćudobar.

– Tomislave, ako budeš dobar, dat ću ti mobitel da se igraš. – Istresla je iz rukava novi biser.

Podigao je glavu i pogledao mamu kao da procjenjuje hoće li izvršiti obećanje. Tišina je potrajala. Kupila ga je bar na kratko. Tomislav je pružio ruku prema maminoj torbi, otvorio je i iz nje izvukao šarenu vrećicu. Majčica na to nije reagirala. Pustila ga je da žvače keksiće. Polovina je, na radost golubova, završila na cesti.

Upssss. Rekla je baba? Koja baba? Nigdje nema nikakve babe. Pogledam ženu. Ona gleda mene. Gleda me i klinac, šuti i žvače. Baš divno! Žena se lagano zarumeni, lijevi kraj usana joj se razvuče u nekakav, nazovi sorry osmijeh i povuče malenog za ruku kako bi ušli u tramvaj.

Baba. Ne baka, babuška, bakica… Baba. Dobro da nije rekla Baba Roga. No, Babe Roge su živjele u moje doba. Ne mogu se sjetiti kad su izumrle. Čak se ni moja djeca nisu srela s njima. Je li netko, možda, podigao spomenik Babarogama? A što je Babom Jagom? Uostalom, ja sam još uvijek dobrodržeća baba.

Bore su tu gdje jesu. S njima se sasvim dobro nosim. Bez botoksa. Kosa je ofarbana, odjeća je u redu. Doduše ne po posljednjoj modi. Pamučna majica i svijetle traperice. Sportska jakna. Tenisice. Što tome fali? Možda bih trebala novu torbu. Veću. Ne radi mode. U ovu mi više ništa ne stane.

Tramvaja nema. Nikamo mi se ne žuri pa sam krenula pješice. Uhvatiti malo sunca. Potrošiti vrijeme. Spuznula sam sa zidića i otresla stražnji dio. Za svaki slučaj.

U obližnjoj pekari kupila sam pecivo s punjenjem od višnje. Pojela sam na brzinu a mrvice ostavila pticama. Sunce se izvuklo iza hrpe sivih oblaka i ugrijalo. Ljeto još uvijek nije došlo a proljeće je prevrtljivo. Strese me zimica. Zatvaram cif na jakni i gledam izloge, tek toliko da budem informirana.

Nakon deset minuta zaboljele su me noge. Počela sam brojati korake. Jedan dva, jedan dva, dva tri, dva tri… Samo mi još i to treba! Brojanje! Pa da zaplešem nasred ulice! Nedavno sam čitala kako ljudi koji broje…

Bum! Baba. Bum! S druge strane ulice jedna baba, dvije babe…Odustajem. Počela sam umjesto baba brojati prozore. Prvi kat dvadeset i pet prozora, dvostruka stakla. Ukupno pedeset stakla. Drugi kat dvadeset i dva prozora. Četrdesetičetiristakla, ukupno pedesetičetiri.

Stani!Krivo!

Manična baba.           

Četrdesetisedamprozora je devedesetičetiri stakala.

Op-se-si-ja. Opse-sija. Opsesi-ja.

Tap tap, tapa tap… Oprezno sam se osvrnula. Nikoga u blizini. Krenem. Stanem. Slušam.

Manično-paranoična baba.

Ne, krivo…Opsesivno-manična paranoična baba.

Za dvije minute bit ću na uglu. Stojim pred izlogom prodavaonice rabljenih predmeta, kad se u glavi dogodi onaj drugi veliki bum! Putovanje kroz vrijeme! Ne vjerujte onome tko kaže da to ne postoji. A, ne, ne! Kod mene to uvijek pali. Nije baš da mogu upravljati vremenom kako hoću. Vrijeme dođe samo. Nađe me.

Gledam keramičku zdjelu kakvu je imala moja baka. Bijela, okrugla, duboka, oblikovana poput latica velikog tulipana. S jednako takvim poklopcem. Na njoj uzorak malih plavih cvjetića.

*

Stojim na ulaznim vratima bakine kuhinje. Iz nje dopire miris palente i gulaša.

– Bako, ima li još onog finog pekmeza?

– Tamo je u komodi. Zemi si jen kućarin i zapamti, to je lijek za drob. Si me čula? Jedan i dosta.

– Jesam, jesam…

Čim baka ne bi gledala, ja bih zagrabila dvije žlice i na brzinu ih progutala. Bile su to zapravo čajne žličice. Nije baka bila škrta, nego, čuvala je pekmez od dunja za posebne prilike. A dunje nisu rasle u bakinom vrtu.

– San te vidla, san. – Rekla bi.

Bila je ozbiljna ali od mene nije mogla sakriti osmijeh.

*

– Hej! Budite ljubazni, želim u trgovinu…

Glas pored mog uha me prenuo taman kad sam progutala drugu žlicu.

– Ispričavam se… – Odgovorila sam i maknula se kako bi mlada žena, od najviše tridesetak godina, ušla u trgovinu. Kad ono, evo nje, kreće prema zdjeli, nešto govori i pokazuje prstom.

Samo to ne!

Iznenada sam dobila želju da baš tu zdjelu moram imati sad, odmah. Utrčala sam u prodavaonicu i zgrabila je.

– Ova baba je luđakinja! – Uzviknula je mlada žena, prekrižila se kao da je u najmanju ruku srela vampira, odmaknula se od mene i natraške izjurila na cestu.

Danas sam postala Luda opsesivno-manična paranoična baba.

Prodavačica nije paničarila. I zašto bi? Ako nešto razbijem, morat ću to i platiti. Ona neće biti na gubitku. Ljubazno je pitala.

– Želite li da vam upakiram?

– Molim. – Promucala sam ne pitajući za cijenu.

*

– Klara? Je li spiš? – Bio je to glas moje bake. – Znaš, kad mene ne bude, ostavit ću ti ovu terinu i s njom još kakovu stvar.

– Ne, bako, ne spavam više. Sanjala san da je baš ta terina šla na prodaju.

– Ma si čudna. A zač bi? Da je nečeš ti prodavat? To je obiteljska dota. Me razumiš?

– Razumim, razumim.

Mnogo godina kasnije sjetila sam se da zdjelu nisam nikad dobila. Baka je umrla a zdjela je, u obiteljskoj raspodjeli dobara, nestala.

*

– Zdjela je u kutiji. To je dvije tisuće i šesto kuna. Želite li da je umotam u prigodniji papir, kao poklon?

– Dvijetisućeišesto? Ne, ne treba. Sebi kupujem.

– Nešto nije u redu?

– Ne, ne. Sve je u redu. – Lagala sam. – Mislila sam da je skuplja.

– Nije original, ali je vjerna kopija. Kao da je baš vaš čekala.

Platila sam kreditnom karticom. Čula sam kako iza mojih leđa prodavačica govori da je upravo nekoj čudakinji prodala artikl. Da baš je rekla artikl, koji na polici stoji izložen više od šest mjeseci i nitko ga nije ni pogledao. Danas ga je stavila u izlog ode odmah! I to za koju cijenu!

Eto, sad sam već Lažljiva čudakinja i luda opsesivno-manična paranoična baba.

Ovaj put tramvaj je došao brzo. Nije bilo pospane djece i drskih majki. Ugurala sam se i sjela na prvu slobodnu stolicu. Za danas je bilo dosta. Nisam popila ni sok koji sama sebi obećam svaki put kad izađem. Sitne radosti.

Kod kuće sam pažljivo razgledala svoj današnji ulov.

– Bok mama! Odakle ti ovo?

– Kupila sam.

– Čekaj malo. Pa to je… To ti je teta Amalija donijela za rođendan, prije dvije godine.

– Meni? Teta Amalija?

– Ma, da! To je ostalo nakon bake. Mislila je da će tebe veseliti. Nisi ništa rekla. Našla sam to u podrumu pa sam je odlučila prodati. Ima tamo još toga.

– Teta Amalija? Ja sam kupila vlastitu zdjelu?

– Nema veze. Vratit ću ti novce.

– Jesi li sigurna da je to ta ista… – Zavapila sam.

– No, daj mama, pa nisi valjda postala senilna?

Senilna, lažljiva čudakinja, luda opsesivno-manična paranoična baba koja kupuje artikle iz vlastitog podruma.

Sve u istom danu.

Rasplakala sam se.

– Oprosti, nisam tako mislila.

Ma, da, kako da ne. Nisi mislila.

Zdjelu sam uzela u ruke i pregledala je. Htjela sam biti sigurna. Bijeli, teški starinski porculan oslikan plavim cvjetićima. Da, to je ta zdjela. Sama je, doduše uz pripomoć moje kreditne kartice, ponovo našla put do mene. Vratila mi se.

Podigla sam poklopac. Stara, poznata napuklina, jedva vidljiva, po kojoj sam kao mala prstom prošla toliko puta, bila je ovdje. Poput dobro poznate rijeke na zemljopisnoj karti. U uskoj udubini koja se s vanjske strane pretvorila u držač, nešto je bilo ugurano. Uzela sam pincetu i počela polako izvlačiti smotuljak. Bio je to stari papir, iskrzan i požutio a ja sam ga još i dodatno oštetila. Oprezno sam ga odmotala. Šiljatim rukopisom bila je ispunjena cijela stranica. Skinula sam naočale da bolje vidim. Kvragu i ova dioptrija! Recept za pekmez od dunja. Bakin! U glavi su mi se počeli vrtjeti stihovi pjesme Svirajte mi, jesen stiže dunjo moja.

Na jeziku sam osjetila trpko sladak okus dunja iz prošlosti.

*

Glas bake govorio je.

 – Znala sam ja da ćeš samo ti ovo cijeniti. Znala sam…

– Hvala, bako! – Prošaputala sam.

*

Mama? Opet pričaš sama sa sobom?

Foto: https://www.flickr.com/photos/36106399@N04/6089449598

Proza

Željko Maurović‎: Neke posljedice putovanja

Komentiraj

Heiddegarlitz (TUI): Treba uvijek biti na putu! Tako ćete najbolje upoznati Kućebitak.
Ž. Platonov (COOK): Ostanite tu gdje jeste! Svijet je ideja koju dovodimo k vama.

1.
Jedan čovjek otputuje na neko vrijeme, poslom. Obavivši, s uspjehom, posao koji je donosio zaradu, on se vraća noćnim vlakom i prolazi kroz gotovo puste ulice grada. Kad pozvoni na vrata stana u kojem je, sa ženom i djecom, živio godinama, otvara mu neka nepoznata žena i obrati mu se stranim naglaskom i riječima stranog jezika. On pokušava reći da tu živi već godinama, ali ga žena ne razumije. Zatim se na vratima pojavi njezin muž, držeći u rukama malo dijete koje je upravo hranio. Čovjek mu pokušava objasniti što i njegovoj ženi, da je on taj koji stanuje u tom stanu, u toj ulici, u tom gradu već dugo godina, pitajući što je s njegovom ženom i djecom koja bi morala biti tu, u stanu. Čovjek, ne neljubazno, izjavljuje na lošem hrvatskom jeziku, da to ne može biti točno, da oni, pokazuje na ženu i dijete, ovdje žive već dugo godina i da nemaju pojma tko je on, a isto tako ne znaju ništa o njegovoj ženi i djetetu. Pomalo ljutito, a pomalo i panično, čovjek-putnik pita je li riječ o istom gradu jer, ni on nije nikada vidio čovjeka iz stana ni njegovu ženu, a niti njihovo malo dijete. Ispostavlja se da nije riječ o gradu R. kako je mislio čovjek-putnik već o gradu R’. Bar su tako ustvrdili čovjek i žena na vratima stana za koji je on mislio da je njegov, u zgradi za koju je mislio da je ona u kojoj se nalazi njegov stan i gradu za koji je držao da je njegov grad R. Čovjek se ispriča i zaputi natrag na kolodvor u jednako pustom gradu. Na kolodvoru je na drvenoj, bijeloj tabli lijepo pisalo crnim slovima, ime njegova grada R. Pisalo je, svakom razumljivim slovima! No ako si čitao iz određenog ugla, mogao si steći dojam da piše R’. Čovjek se, zbunjen i pomalo ljut, ponovno zaputi noćnim ulicama pustog grada; sveudilj je gledao ne bi li uočio dijelove poznate urbane panorame. Ali sad je već bio nesiguran: eno kioska s novinama, no on sliči na svaki drugi kiosk s novinama u bilo kojem gradu kao i ona, zatvorena, pekara na uglu, u čijim se izlozima nalazi kruh od gipsa. Eno fontane iz koje već odavno ne curi voda a prije je bila u obliku liktorske sjekirice od koje je ostao samo brončani svežanj nakon što su joj sjekiru otpilili. Ali takvih je fontana vidio diljem Mediterana, ostatke okupatorske sile, davno poražene. I, nikako da nađe kuću. Onu kuću koju je držao onom u kojoj je bio njegov stan za koji su mu rekli da nije njegov i da nisu nikad vidjeli njegovu ženu i djecu. A ulica je bila ista ona. Je li ustvari bila ista? Jer, nasred malog trga s nekoliko smotanih suncobrana, stajala je, granala se, stara platana, a on se sjećao mladog stabla crnike. Umoran i ljut, zaputi se k malom hotelu preko puta platane ili crnike, svejedno. Nije se sjećao je li vidio taj hotel, ali je bio siguran da se, blizu njegove zgrade što ju sad nije mogao naći, nalazi neki hotel ili prenoćište. Kad je ušao srdačno su ga pozdravili, no to se nije trebalo pripisati tomu što su ga poznavali, mogla je to biti profesionalna ljubaznost. Djevojka na recepciji mu je, na njegov zahtjev, uručila ključ jednokrevetne sobe i zaželjela lakunoć. Ujutro, neispavan, platio je račun na recepciji gdje su ga oslovili njegovim imenom što ga je začudilo, putovnicu ili neki drugi dokument nije dao prošle večeri jer ga nitko nije ni tražio. Kad je stupio na danje svijetlo, sve je odjednom bilo poznato,uklapalo se u sliku koju je imao u glavi; pekarnica u kojoj njegova žena kupuje svježi kruh, crnika, a ne platana i suncobrani, sad rastvoreni, braneći prvim zrakama sunca pristup do stola na koji je konobar, oslovivši ga titulom, bez greške, stavio kavu i pecivo. Brzo je dovršio doručak i požurio pronaći zgradu u kojoj stanuje. Nije bila tamo! Već je bila u potpuno obrnutom smjeru od onog kako je on zamišljao, poput odraza u zrcalu. Kad ga je žena, u predsoblju stana, u koji je ušao kao u svoj dvorac, zapitala zar nije trebao još jučer navečer stići noćnim vlakom iz Z. kako je i javio, on se smeteno nasmiješi i objasni da je došlo do zbrke u voznim redovima te je, umjesto daljnjih objašnjenja, toplo zagrli. Djeca su već bila u školi pa on odluči prileći na divan u dnevnoj sobi, ali se bojao sklopiti oči da mu se ne bi, pred sklopljenim očima, pojavila neka druga slika njegova grada, trga i ulice u kojoj se nalazi njegov stan u komu živi, već dugo, sa ženom i djecom. Oni su obitelj.

2.
Jedna, ne više tako mlada, žena otputuje na dulje vrijeme u posjet školskoj prijateljici negdje u udaljenom gradu, preko granice. Posjet je potrajao, bilo joj je lijepo, prvi put je bila tako daleko i toliko dugo od kuće i ona nikako da se odluči vratiti iako je već bilo vrijeme, a i prijateljica ju je počela nagovarati da se vrati. Naposljetku ona ipak krene kući vlakom što je dugo vozio preko sedam gora i sedam granica. Čim je sjela u vlak, zaspi pa je kondukter morao buditi da siđe na stanici grada R’. U snu je zvonila na vrata svog stana, a vrata joj je otvorio nepoznat sredovječan čovjek, poljubio je u obraz, prihvatio joj putnu torbu i kišni mantil te je uveo u stan, a da ona nije pojma imala tko je taj čovjek koji se predstavljao njezinim mužem. Nikome nije ništa govorila iako, svud oko nje su bili stranci koji su joj govorili magdjesidosad, i većsmomislilidasi. Nikog nije poznavala, ali nije odavala da je to tako, bojeći se, s pravom, da bi ju proglasili ludom. S vremenom se ponovno uklopila i nije joj više smetalo to što svi oko nje drže da je znaju iako ona njih nije znala. Nikad nije do kraja prihvatila da je to njezin muž, da su to njezina djeca, da je to njezin stan u gradu i zemlji u kojoj je i prije živjela. Pa šta, mislila je, uvijek negdje i s nekim živimo, u nekoj zemlji, u nekom gradu, u nekoj četvrti, u nekoj ulici, u nekoj zgradi, u nekom stanu, u nekoj sobi, u nekom tijelu ispruženom na krevetu, okruženom zidovima, iza nekih zatvorenih vrata. Zatim se probudila, sišla s vlaka i pozvonila na vrata svog stana, a vrata joj je otvorio nepoznat sredovječni čovjek.

3.
Jedan je filozof, od rastresenih, kakvi samo oni znaju biti, otputovao na simpozij u Svijet. Svijet je velik, na sve se strane pružaju avionske linije. U žurbi i putnoj groznici, u svom je stanu, u sobi, na prozorskoj dasci, zaboravio Ono Značajno. Ono Značajno je bilo u plavoj kutijici, tik do minijaturnog Bonsai stabalca. Kad je došao na simpozij, u jednoj stranoj zemlji, ne pokušavajmo pogoditi kojoj, u malom hotelu na trgu s platanom ili crnikom, u jednokrevetnoj sobi, kad je raspakirao prtljagu, vidio je da mu nema male plave kutijice. Nikad do sad nije bio ni na jednom simpoziju bez nje, ona mu je, takoreći, donosila sreću. No, on se, nakon malo panike, dosjeti i za simpozij samo malo promijeni naslov teme te je sad glasio: U prilog nekim aspektima od značaja za plavost četvrtastosti – i, po običaju, neki kolege su aplaudirali, a neki zviždali dok mu je kolega iz, jedne zemlje na Južnoj strani, samo ćemo reći da nije na Starom kontinentu, poklonio tipičnu glinenu zviždaljku koju tamo nazivaju Okarina. Kad se vratio kući, filozof je odmah provjerio je li plava kutijica na prozorskoj dasci pa kad je, s olakšanjem, ustanovio da je tamo, od sreće zazviždao.

4.
Jedan, osrednje značajan čovjek, otputovao je na dulje vrijeme na zahtjev punice jer je trebao obrati angurije, ono što s druge strane jedne od granica, zovu bostanom. U žurbi prije odlaska, zaboravio je svom designiranom (designiran=isti kao i on) zamjeniku ostaviti ključeve kovčežića s tri novčića Nade. Kako se vrijeme njegova povratka nije približavalo, već se, dapače, udaljavalo, oni iz suprotne denominacije otpočeli su rovariti s naširoko puštanim, posprdnim glasinama da u tom kovčežiću uopće ničeg nema, a kamoli novca, još manje Nade. Populus se uznemirio jer bez Nade si k’o bez Higgsovog bozona, te odlučiše razbiti glasine o nedostatku iste. Uzeli solidan malj, mediji su nazočili, i – udri. Kovčeg se raspukne i iz njega prokulja dim što grize oči. To je sve zapeklo. Oni što su bedinali kovčeg i držali se ideje o Nadi koja će doći kad za to dođe vrijeme, napustili su, u žurbi, podij, a nanj su se, trijumfalno, popeli oni drugi, noseći na ramenima veliki ćup, oslikan lijepim, folklornim motivima na kom je pisalo – Nada je s nama! – Kako je Nada sad bila u ćupu, a ne više u kovčegu, kad se čovjek srednjeg značaja napokon vratio, mogao je slobodno baciti ključić od kovčega u gradski pročistač što je i učinio. Ako volite sretne završetke. I, ne zaboravite, ne putujte jer, makar se i vratili – ionako ostajete gdje ste i bili, sve ostaje onako kako je i bilo, ostajete u svom kutu i s ljudima iz svojega kuta, s nostalgijom spominjete svoje seoce, svoju rječicu, veliko polje gorušice koje ste otkrili sišavši s autoceste. – (Georges Perec, Vrste prostora, Meandar 2005).

Foto: www.morguefile.com

Proza

Predrag Kisić: Još jedan pokret

Komentiraj

Davno sam prestao da brojim pokrete. Oni već dugo žive u mojim riječima, u ispisanim redovima, u pričama koje stalno i iznova počinju, a nikad se ne završavaju. Sve što sam ikada pisao, nikad se u meni nije završilo. To je stalni pokušaj da pretočim u drugi oblik ono nešto što u meni živi i raste. Noću hodam ulicama kad nema nigdje nikoga, hodam i mislim da bih mogao sresti samoga sebe. Ako to jednom zaista i uspijem, šta bih mogao reći samome sebi. Kao što počinje jedan moj dan, tako se i završava. Šoljica kafe, cigarete, Chopin, gomila hartije, i misli što putuju preko granica, daleko, sve do nadrazumnog, i još dalje. Često odlazim van vremena i prostora, tamo gdje se srećem sa gomilom onoga o čemu govorim. Prizori, mjesta, ljudi, priče, događaji. Kažu da čovjek poludi od previše maštanja. Ja mislim da je lud onaj čovjek koji ne mašta. Kažu da su zreli i hrabri oni koji žive u stvarnosti, suočeni sa realnošću i istinom. Ja mislim da su to kukavice koje ne umiju letjeti, oni koji ne znaju za slobodu, za nešto više van znanog i svakodnevnog. Oni koji maštaju, oni ne bježe od istine, već idu ka istini. Valjda zbog toga i moje riječi ne govore o znanoj realnosti, o onome što nam nameću kao našu stvarnost. No, kroz maštu i snove, kroz moja viđenja, moje riječi govore o nekoj drugoj stvarnosti, o istini koja od nas očekuje da je spoznamo i otkrijemo svojim drugim očima, onim očima što se u duši kriju. Kako da ne počne iznova, kako da se svrši, i u meni i u mojim ispisanim redovima. Kako, kad sve oko mene iznova se rađa, živi i raste, nikad zauvijek ne odlazi, ne napušta ni mene ni ovaj svijet, već prelazi u drugi oblik. Prelazi i želi da tražiš, da otkriješ i spoznaš. Da li je jutarnja kafa, da li je prva cigareta danas, ili poslednja večeras? Kako da znam kad zalazak i svitanje tako liče jedno na drugo, a ja ne znam da li sam se tek probudio ili sam pošao na spavanje, a pritom, ni strane svijeta ne mogu da odredim jer ne znam kuda sam došao, ni gdje sam se zaustavio. Sve oko mene ponovo se rađa, sve u meni živi i raste, ništa nije prestalo da iznova počinje, a nije se ništa ni završilo. Pa, kako da znam početak i kraj mojih priča, mojih redova, kako da znam gdje su riječi počele a gdje se završavaju. Kako da znam, kad stalno putujem, stalno su prizori preda mnom, stalno neki ljudi i priče koji mi neko neznan govori. Još jedan pokret.

Foto: www.morguefile.com

Proza

Florian Hajdu: Kakav lav

Komentiraj

Mesec je koso visio šivaćim koncem, crnim, prikačen za špic zvonika tačnog vremena Skupštine grada kome je zaštitni znak Bergiški lav. Čuj, Bergiški lav koji plastičnokičav kruži slalomskim ulicama, na krovu jedne Bube džungalasto peščano izmolerisane. Jebemti grad u kome je lav zaštitni znak i u snu čuješ „die“, „der“, „das“ kad jašeš na koscu, suprotno, bez rogova, negde na peskovitoj džungli Deliblata! Sunce je vikalo, jodlajući austrijski, svetlosnim zracima Morzea mesecu da se skine sa mesečice jer će napraviti lake osmorke nepreživljive. Jok. Jutros sam se tako brzo probudio da sam sebe video kako spavam, sanjam…
Ne brini o vremenu i godinama što stoje pred nama, svakako će proći. Dok trepneš, stajaću pred tobom, blesav i budalast. I ti ćeš preda mnom stajati u vizantijsko plavoj haljini, vesela i lepa, moja najdraža i jedina, blistava i velika. Neka te ne brine šta će sutra biti, jer za nas će uvek biti danas, nikad juče. Za nas ovo vreme ne postoji, izašli smo izvan okvira ograničenog, pa je tako naša ljubav postala ono što je večno. Za nas je uvek danas, jer kada bi smo brojali dane, to bi značilo da računamo početak i kraj, a kraja u večnosti nema. Nemoj da brineš o prošlosti i budućnosti, jer za nas ništa nije prošlo niti će proći išta osim boli, a i kad prođe bol, ona će biti zaborav. I sve ono što nam dolazi već je tu, samo nam treba malo da to vidimo, da se mi približimo tome. Neka te ne brine ništa, jer dok trepneš okom mi ćemo biti tamo.

Foto: www.morguefile.com

Proza

Željka Gojić: E, pa što?

Komentiraj

U gradu bez ljubavi živio je gospodar samoće i žena drugog sistema. Živjeli su život običnog tempa i imali čudne navike. Bili su ljudi samoće, hladni kao led i svaki dan im je bio uvijek ista priča… Ali jednog dana svijet se okrenuo naopačke. Bilo je to u proljeće 13. u decembru…
Toga dana kišne mokre ulice dobile su sunčanu stranu ulice. Iznad vrata podzemnih voda sreli su se taj gospodar samoće i ta žena drugog sistema. U srcima je gromko odzvonio Big Bang, a u glavama se pojavila gomila nesklada. Taj slučajni susret izazvao je plamen koji se dizao visoko iznad vlakova, a na nebu iznad Trnskog anđeli su raširili svoja krila i rodila se ljubav…
Od tog dana gospodar samoće postao je plavi golub i štićenik, a žena drugog sistema postala je divno biće, djevojka s obale mora, Gracija… Od tog dana, Leute moj, svuda vlada samo zadovoljština i samo lijepe žene prolaze kroz grad. Ljudi su bili vedri, veseli, vikali gradom hleba i igara i pjevali – Fa, fa, fa…
Plavi golub poslao je Graciji poziv na ples i ona je pristala. Ljubav je blistala kao karta za sreću. U prvih 68 dana ljubavi bilo je čak 32 956 poljubaca. Kada bi mu rekla: – Poljubi me – on bi joj odgovorio: – Ne reci mi dvaput. Svako sačekivanje bilo je kao put za Katmandu i kao kad se misli poklope svaki dan im je bio vedar kao i juče, kao niska bisera koja svakim danom biva sve veća. Govorio joj je: – Men’ se dušo od tebe ne rastaje i nikom nije ljepše neg’ je nam. Toga dana ti si sjela za moj stol. Vidio sam tople usne žene i zato volim te kad pričaš. Mislio sam da si samo naizgled lijepa, ali to osluškivanje duboko u tebi bio je klasičan znak da ćeš me voljeti kao što voljela me nije nijedna…
Ali, kada stvari krenu loše…
U nedelju popodne osjetio se odlazak u noć. Ništa nije bilo daleko od istine. Nastupilo je teško vrijeme. Došlo vrijeme da se umire. Gorki ukus smrti, hladni prsti… Sve je bilo ravno do dna. Osjetila je krvavo srastanje. Znala je da nije ok. Užasavao je strah od smrti, ali teško ovo život… Rekao je: – Ako znaš bilo što, idi za svojom sudbinom bez mene. Dao sam ti svoju ljubav, ali došlo je vrijeme da kažem doviđenja na Vlaškom drumu. Znam da ne mogu pomoći nikome od nas, ali šta da radim? Mala moja Linda Lane, raspleti kose damo da poslednji put vidim taj sjaj u kosi prije nego odem u raj.
Poslednje riječi bile su: – Adio, Mare, ti znaš da putujem sa tim…
Kao kad fazani lete, a i to se dešava ponekad, u očima strankinje sa plavi eyes pojavila se tanka crna linija. Samo na početku bješe štos, kasnije je sve lađa bez dna. Ostaju samo nemir i strast…
I dalje balegari ne vjeruju sreći i gluperde lutaju daleko, a ostaju samo kurvini sinovi i melankolija. A čovjek, iako prokleto ljut, zna da je ni jeban ni lud ni rođen da bude šonjo. Između nas je uvijek vrijeme odluke, a pametni i knjiški ljudi su rekli: – Obrati pažnju na posljednju stvar!
E, pa što?

Foto: www.morguefile.com

Proza

Blago Vukadin: Cigančica Selma

Komentiraj

Izraz Cigani je pogrdni naziv za Rome, ali ako bih ovu priču pisao pod tim službenim nazivom o ljudima koje sam poznavao, činilo bi mi se da pišem o nekom drugom, nepostojećem i izmišljenom. U svojim sjećanjima međutim vidim konkretna lica, sjetim se pokojeg imena i događaja, a jedna od tih osoba bila je mala Cigančica iz Vukovara, čije sam ime zaboravio, ali sam je prozvao Selmom, po pjesmi Bijelog Dugmeta Putuj Selma jer je ona u to vrijeme u koje sam je upoznao stalno putovala.

Svake godine Cigani su po dva puta navraćali u naše selo. Jednom ljeti i jednom zimi. Uvijek bi oni prodavali svoju robu, popravljali onu lanjsku i pritom glasno pričali i hvalili svoje kotlove, kišobrane i perinu, a kudili tuđe, pa ja za sve nas njihov dolazak u Mandino Selo značio nešto posebno, neobičnu promjenu naše svakodnevice. Vozili su se na nekom malom kamiončiću zelene boje, barem na onim mjestima koja još rđa nije bila zahvatila, a putovali su u grupama, obično više obitelji zajedno, po nekoliko braće sa šareno obučenim ženama i bezbrojnom djecom. Ljeti su Cigani spavali u kamionu, a mislim da su ponekada postavljali svoje šatore negdje oko Kažmirova trnja, na mjestu na kojem vjetar, kojega kao što je poznato u našem kraju ima od viška tijekom cijele godine, manje puše.

Zimi, koja je kod nas uvijek jako hladna i naravno vjetrovita, ti su putnici iz nama dalekog hrvatskog Podunavlja, koji su govorili otegnutom, lijenom ekavicom, imali veliki problem gdje prespavati. Ne znam gdje bi oni osim naše kuće proveli noć, ali znam da je nekoliko godina zaredom jedna ciganska obitelj prenoćivala kod nas, dok bi oni drugi spavali kod nekoga u Ivićima.

Meni je tada bilo otprilike desetak godina, nisam više bio malo dijete, a daleko od toga da sam bio odrastao, jer taj stupanj vjerojatno nisam još uvijek dostigao. Obitelj koja bi negdje u siječnju, iza Božića i Nove godine, kad je zima bila najljuća i vjetar najhladniji, navratila kod nas, sastojala je se od brkatog, debelog oca, pravoga Cige kao iz priče, njegove mršave i neobično lijepe supruge, na kojoj je se unatoč lošoj odjeći zamjećivala prirodna finoća, i njihove troje djece, dvije kćerkice i jednoga sina. Sva djeca bila su u našem uzrastu, između osme i dvanaeste godine života, pa je u našoj kući u to vrijeme bivalo poprilično veselo i bučno. Kuća bi bila pretijesna kad bi Cigani navratili.

Naša majka je naime, iz meni nepoznatih razloga i motiva, jedne zime došla na ideju da ih pusti u kuću, sažalila se vjerojatno nad djecom koja su bila promrzla i od tada pa sve do dana kad su oni krenuli u neke druge krajeve, naši Cigani su znali gdje mogu u toplu prespavati. Večerali bismo svi skupa, najprije mi djeca, pa onda odrasli. Iako je obično bila samo čorba, sudžuka bi naime nestalo malo prije, a pršuta malo poslije Božića, prije nego bi se Vinko vratio u Zagreb, taj objed je ipak djelovao nekako svečano. Bili su tu naši gosti iz dalekog svita koji su se radovali da ih je netko primio, a mama je opet htjela pokazati da je dobra domaćica, pa bi s onom mršavom Cigankom do kasno u noć pričala o djeci i ispijala kave.

Mi bismo u međuvremenu otišli u našu roditeljsku, a mala ciganska djeca bi pak legla u dičinju sobu, gdje bi im se kasnije pridružili njihovi roditelji, dok smo moj brat i ja čekali da mama dođe i da s nama izmoli Očenaš. Na početku je naša majka bila jako nervozna, nismo imali baš puno vrijednih stvari u kući, ali se je o Ciganima svašta pričalo, pa je prve godine ona sve novce koje smo u to vrijeme imali zašuškala ispod jastuka, da nitko slučajno ne dođe u iskušenje. Znam da te prve godine neobičnog posjeta mama nije skoro oka stisnula, nije bila sigurna je li ispravno to što radi, ali je već druge zime mirno zaspala pored nas.

Kasnije, dakle, to skrivanje našega imanja od ljubaznih gostiju nije bilo potrebnojer bismo nakon odlaska ciganske obitelji bili bogatiji za nekoliko lijepih jastuka i jorgana, jer su oni preko zime prodavali perinu i nama bi, u znak zahvalnosti za mamino gostoprimstvo, uvijek ostavili poneku vrijednu stvar. Mislim da smo čak i kotao, u kojem je kasnije za vrijeme svinjokolje pareno krme, dobili na poklon od naše ciganske obitelji, ali je sasvim sigurno da smo ga zvali Cigo i da je on dugo godina besprijekorno služio svojoj svrsi. Sve dok nije procurio, i to baš u vrijeme u kojem Cigani iz nekih meni nepoznatih razloga nisu više navraćali u naše selo, pa ga nitko nije mogao stručno zakrpiti.

Ciganske djevojčice i njihov brat bi brzo zaspali, bili su umorni od dugog putovanja u uskom Tamiću, ali bi ujutro, nakon buđenja i zajedničkog doručka – tada iznimno ne bismo svi jeli iz iste činije, nego bi svatko od nas dobio svoj tanjur s mlijekom i kruhom za drobljenje – počinjalo za mene najljepše vrijeme njihova posjeta. Starija kćerka iz ciganske obitelji – bila je prve godine otprilike jedanaest ili dvanaest, a njeno pravo ime sam, kao što napomenuh, zaboravio pa je ovdje proglašavam Selmom – mi je odmah zapela za oči. Bila je nešto manja od mene, male glavice i jako mršava, ali uvijek nasmijana, imala je tanke prste i velike, crne oči i uvijek se slatko smijala. Da bih nekako stupio u razgovor s njom ja sam je prilikom prvog posjeta upitao:

– U koji razred ti iđeš?

– Zašto me to pitaš? – upitala je tajnovito, bez odgovora na moje pitanje.

– ‘Nako, samo ‘nako – nadodao sam ne znajući kako nastaviti ašikovanje od kojega ne bi bilo ništa da ona nije preuzela inicijativu, nasmijala se glasno i veselo, pa mi ništa drugo nije preostalo nego da se i sam nasmijem. I druge i treće godine sam ponavljao svoje pitanje koje se je pokazalo jako uspješnim, a Selma se opet nasmijala i ponovila protuupit:

– Zašto me svake godine pitaš u koji razred idem? E, baš ti neću reć’!

Nakon toga bismo svi skupa, moj mlađi brat i ja zajedno s ciganskom djecom – kasnije bi nam se pridružili i Ante i Katica Baćkušini – krenuli do Trpine podvornice, gdje bismo igrali jednu igru u snijegu čije ime je bilo ili Tava ili Tepsija.
Pamćenje imena mi je slabija strana, ali se zato pravila igre sjećam do detalja. Izgazili bismo prtinu u snijegu u obliku kruga i nakon toga bismo kroz njega napravili po nekoliko poprečnih linija, mislim da ih je po cijeloj duljini bilo ukupno tri, koje su se križale jedna s drugom u sredini, na trgu. Tako bismo napravili nekoliko izgaženih puteljaka. Jedno dijete bi nastojalo uhvatiti neko drugo, kretanje je bilo dozvoljeno isključivo utabanom prtinom, a kad bi netko bio uhvaćen onda bi se pridružio pobjedniku i skupa s njim hvatao drugu djecu, dok svi osim jednoga ne bi bili dodirnuti ili gurnuti u snijeg.

Ja sam se radovao kad bi me netko ščepao i kad bih odmah na početku izgubio, jer sam onda mogao birati koga ću uhvatiti, a hvatao sam isključivo Selmu. Ni ona nije previše brzo bježala, pustila bi me da je dohvatim, ponekada bi se sasvim slučajno okliznula i mi bismo zajedno završili u snijegu pored prtine, smijući se radosno. Mlađa djeca su se bunila zbog očitog kršenja pravila igre, ali to nama dvoma nije smetalo, i sve bi krenulo iz početka, sve dok njeni roditelji ne bi svoju djecu glasno pozvali da dođu do kamiončića i da nastave put.

Tijekom nadolazećih mjeseci bi se ponekada, po mom nahođenju previše rijetko, pojavila kakva nova Selma, ali nije bilo ni prtina, ni hvatanja. No čim bi prošao Božić, već bih se veselio dolasku naših Cigana i njihove lijepe kćerke.
Naše igre potrajale su tri ili čak četiri godine, ne sjećam se više točno, ali znam da je zadnje godine u kojoj su gosti iz Vukovara spavali u našoj kući njihova obitelj bila manja za jednog člana. Nije naime bilo Selme s njima, njeni roditelji su došli samo s njenim bratom i mlađom sestrom. Moja majka je mršavu Ciganku priupitala o lipoj curici, a ona je napomenula nešto o udaji, ali ja nisam htio čuti sve do kraja i otišao sam u krevet.

Sljedećeg jutra nisam uopće htio izići s drugom dječurlijom na Trpinu podvornicu, oni su se međutim igrali glasno i veselo. Bez mene i bez Selme.

Danas sam u novinama pročitao jedan brutalni članak o tomu kako neki manijaci po Mađarskoj pale ciganska sela, jedna osoba je divljanje i nasilje rulje platila glavom, pa mi je moja Selma pala na pamet i pitam se baš što li ona sada radi, je li još uvijek onako slatka i je li zaboravila pravila igre u snijegu. Ja nisam.

Ili mi se sve to samo pričinja, kao što mi se pričinja njeno ime?

Foto: Romski bal

Proza

Slavica Gazibara: Kiseli kupus

Komentiraj

Prije puno godina studirala sam u Zagrebu. Dolazila bih kući (tada je za 70 kilometara autobusu trebalo skoro dva sata) dva puta mjesečno petkom nakon predavanja, pred večer, gladna. Čim bih ušla u roditeljski stan osjetila bih da se opet kuhao kiseli kupus ili grah. Ili grah i kupus. Ubijao me taj miris. Mrzila sam ga. Majka se opravdavala – da to inače kuha petkom, a ja sam obavezno pitala: – A zašto onda jedemo to i subotom? Kad bih se nedjeljom vratila u Zagreb, još dugo bi me gušio taj miris kiselog kupusa s nekim suhim kostima na kojima nije bilo ničeg. I onog stana u kome je sve bilo improvizirano: od pletenih pulovera oca i majke, heklanog stolnjaka do navlaka za stolice što ih je majka radila od starih cibelin štofova neupotrebljive robe. Gušio me taj miris, miris siromaštva.
Život je prolazio, mnoge stvari su se promijenile, većina njih na gore. Čovjek zaboravi ružne trenutke i doživljaje, barem tako misli ili ih samo potisne iz dnevnog sjećanja. Razmišljajući sada o prošlim godinama – a mladost je ipak najljepši period života – sjećam se prvih gimnazijskih izlazaka na koncerte i u disko klubove od osam do jedanaest, divne besparice za vrijeme studiranja kada je cijeli svemir bio moj i kada sam zajedno s ostalima iz generacije mijenjala svijet…
Neki dan sam prolazila tržnicom i iznenadila se: vani sunce, južina udara u glavu, a babe već nude kiseli kupus. Baš sam ga se nekako zaželjela. Usput kupim malo pancete i par suhih domaćih kobasica. Kuham to kod kuće, napa radi, ja na kompjutoru. Ulazi moja kći i kaže: – Pa ti nisi normalna! Daj otvori taj balkon, sve smrdi na kiseli kupus! Kad je otišla, dugo sam razmišljala koji je to moment kad sam zavoljela kiseli kupus. Kad mi je počeo mirisati.
Foto: www.morguefile.com