Arhiva kategorije: Proza

Lada Vukić – Tri prozne minijature

Golub

Ptice

Poklepović je zbivanje pred vratima pratio kroz špijunku. Gospođa Dunić činila mu se posve izobličena kroz riblje oko. Usporedi li je s pticom, mogla bi proći za sovu; poduplane oči iza naočala s debelim minusom, te zgužvana i paperjasta kosa. Uporno je zvonila kao da podmuklo huče. Artritičnim je kandžama sjela na zvonce, trlja kljun o vrata i osluškuje krije li se Poklepović ili ne.
-Gospodine Poklepoviću, jeste li tu? Hitno je…
Buka na hodniku izvukla je van još jednu pticu.
-Dakle, da vidim o kojoj se tu vrsti radi… aha, o gavranu!
Sada je i ova druga zabila kljun u vrata, a oko u špijunku, pa je Poklepović od najezde ptičjih kreatura ustuknuo. Tiho se odmaknuo, te koraknuo prema balkonu gdje su samo deset minuta prije tu na rubu sjedila dva goluba. Na istom mjestu sada je ostala tek hrpica perja i obilje golubljeg izmeta.
-Pas, mater! – promrmljao je na glas, a zatim hitro okrenuo k ulaznim vratima. Tako ih je naglo otvorio da su obje posrnule, zabivši kljunove u njegova prsa označena ožiljcima kao neizbrisivom tetovažom iz rata.
-O! Gospodine Poklepoviću, malo ste nas iznenadili! Mislili smo da vas ipak nema, znate… zamucala je Dunićka skliznuvši papučama u ono što je on nazivao svojim teritorijalnim prostorom. Kako je Poklepović i dalje šutio, zbunjeno je nastavila:
-Jeste li vi čuli malo prije hice? Niste? Netko ovdje ima pušku i puca. Kako mislite gdje puca? Pa po golubovima. Tko? Da znam ne bih došla k vama! Dajte, pogledajte kroz prozor, još dva leže dolje pod našim balkonima. To je sve skupa deset mrtvih u zadnjih sedam dana.
-Zvuči kao da je rat u pitanju, gospođo!
-Gospodine Poklepoviću, netko je stvarno opasan i naoružan u našem ulazu ili u susjednoj zgradi. Teško je odrediti odakle meci stižu. Što vam to znači da je u pitanju vjerojatno zračna puška? Puška je puška moj Poklepoviću. Tko zna, danas golubovi, sutra ljudi…
Kad je nakon pet minuta ostao sam, najprije je očistio nered na balkonu, a zatim oprao ruke. Rastavio je pušku, te je dugo glancao, čistio, uljio, pa je obrnutim redoslijedom opet, kao da vraća film unazad, sastavio. Miris podmazanog oružja ispunio mu je nosnice donoseći spokoj poput sedativa. Uvaljen u fotelju, nakon dugo vremena je opet zaspao. Mljacnuo je u snu i progutao dobro poznati okus rata.

Pas

Dug

Zar je moguće da je umro, pitao se? Ako jest, kako bi se zvalo mjesto na kojem je završio? Pakao, rekla bi mama. Gorjet ćeš u paklu, kao da je čuje. Ali, nije mu bilo vruće već hladno. Došavši k sebi, činilo mu se da je iz njega izašao sav mulj i rijeka u koju je upao. Tada je začuo dahtanje i cvilež, osjetio balav jezik na licu.
Znači, tebi imam zahvaliti što sam živ, pomislio je i prešao mu smežuranim prstima preko rebara s kojih se objesilo mokro i olinjalo krzno.
-Dužan sam ti dlakavi…
Skinuo je dva broja veću odjeću, nabavljenu da što dulje traje, makar do škole, kako je objasnila mama. Nadao se da neće ništa primijetiti ako je povješa na obližnju vrbu i pusti da je zubato sunce pokuša osušiti. Ali, kako je privoljeti za psa! Sat vremena kasnije, doviknuo je nesigurnim glasom s kraja dvorišne tarabe:
-Mama!! Vidi! A da ovog ipak zadržimo?
-Na što to sličiš? – procijedila je stisnutih očiju praveći se da ne čuje postavljeno pitanje.
-Kao da te krava žvakala! Operi se, psa ostavi tu!
Bio je prepun nade, kad već nije kao inače još s vrata tiho posegnula za sačmaricom prijeteći da će njome napuniti psa. Taman je zagrizao u komad kruha s mašću i šećerom, kada je završila telefonski razgovor. Uhvatio je tek zadnje riječi… jer ja neću više obavljati vaš prljav posao!
Dugo je bez daha trčao za kombijem koji je za sobom u prašini, kao krvave tragove, ostavljao zgnječene makove. Ništa mu nije izlazilo na usta, samo rijekom natopljen zrak iz pluća. Kroz otvor na stražnjim vratima, još je jednom, prije no što je sve nestalo kao ružan san, ugledao dva klempava uha i par crnih očiju veličine dugmadi s kaputa. Duga, bijela cesta vodila je preko brda, stanjivala se u daljini i gubila u jednoj točki.

Nesanica

Nesanica

Gdje god je mogao nazivao ih je bučnim i napornim susjedima. S njima ni jedna večer nije prolazila mirno. U tri sata iza ponoći na repertoaru je moglo biti vođenje ljubavi ili psovanje i svađa. Vrisku njihove djece i rođendanska slavlja da ne spominjemo. Istina, i njega su zvali na jedan takav.
Začudio se jer tome je prethodio incident sa stablom u parku. Taman ga je zagrlio i… ništa drugo, kad je naišlo njih dvoje. Pitao se, što bi tek bilo da su ga, kao jučer, ugledali s uhom na klupi? S kažiprstom na sljepoočnici, susjed mu je dao do znanja što misli o tome. Nešto u vezi toga je htio i reći, ali ga je žena povukla za lakat i kazala mu neka ga ostavi na miru jer, nije li svatko na svoj način uvrnut?!
Kupio joj je i poklon za rođendan, dugo ga birao među parfemima vodeći računa o cvjetnoj noti koja bi joj odgovarala. A kada se našao na njihovom katu, vremena je bilo na pretek da prisloni uho na vrata, ne zbog kretanja s druge strane, već da ih osluhne.
Na kraju se vratio dolje u stan, odložio poklon na stol te nastavio osluškivati kako se izmiješani teški i laki koraci uspinju stepeništem, kako galama na gornjem katu u krešendu raste s noći, zamišljao sve ono što je upravo propuštao. U neko doba noći palo mu je na pamet da konačno pozove policiju, ali je kao i inače odustao.
A onda su jednom tiho iselili. Samo su se skupili, i kada se vratio s posla, njih već nije bilo. Vrata stana zjapila su širom rastvorena kao usta koja su iscrpila sve priče. Te je večeri do dugo u noć okretao jastuk, slušao ga s obje strane, ali i dalje nije mogao zaspati. Tišina je bila zaglušujuća.

Ilija Barišić: Sitne podvale (V)

Majstor u kući

Samo to se pitam; kad će više otići taj majstor? Vratio sam se s posla i zatekao ga u dnevnoj sobi s cimerom. Šutjeli su obojica, tupo gledali ispred sebe. Iznenadio sam se što ga ponovno vidim, mislio sam da će dosad obaviti posao. Počeo je raditi upravo kad sam ja odlazio na posao. Tu je dakle desetak sati, cijeli dan.

Kupili smo te police i dugo tražili nekoga tko će ih složiti. Nije tako jednostavno dovesti majstora u kuću, osobito za tako mali posao kao što je slaganje dviju polica.

Ovaj je došao tek na preporuku cimerove tete Mire. Njoj je slagao cijeli namještaj, tako da mu ovih nekoliko polica koje je nama trebao složiti stvarno nisu neki posao.

Pa zašto se onda toliko zadržao? Sjedi tu u sobi, pijucka pivu, šuti i ne pomišlja da ode. Cimer i ja pravimo mu društvo, moramo.

Prvo vrijeme, nakon što sam tek došao s posla, razgovor je još nekako išao. Pregledao sam montirane police, sa zadovoljstvom ustvrdio da je posao obavljen dobro, posebno onaj nezgodni izrez u šperploči za šalter koji ne radi i za kojeg moramo zvati električara. Sve je obavio odlično, samo ne znam zašto još uvijek tu sjedi i zašto pije već drugo pivo.

A naravno da nemamo o čemu pričati. Neobično brzo prošli smo sve ono tipično: što mu radi sin, što kći, za koga se udala, koliko joj muž zarađuje i kako je zadovoljan na novom poslu. Cimer je to odslušao barem drugi put.

Da bi onda, sasvim očekivano, razgovor stao. Šutio sam ne samo zato što nisam imao što za reći, nego i da majstor shvati da je vrijeme da ode.

No on nije odlazio. Šutio je i zamišljeno gledao u pod. Povremeno bi digao pogled, osvrnuo se po sobi, pogledao me u oči, pogledao cimera u oči, otpio gutljaj piva, i ponovno se zabuljio u prazno, u šare na tepihu, bjelinu zida, što već. Ostavljao je dojam kao da ni njemu nije previše ugodno. Pa zašto onda, pobogu, jednostavno ne ode!?

 

“Jeste li gledali utakmicu?” pitam nakon nekog vremena i tako odustajem od taktike diskretnog tjeranja mûkom. Ne da mi se više, nisam ja šutljivi tip. Uostalom, cimer tu taktiku ne-govorenja bezuspješno primjenjuje vjerojatno cijeli dan. Kad bismo razgovarali, moglo bi se činiti da taj čovjek ima razloga da ostane. Ne bi stvar djelovala ovako bolesno.

“Kak da ne, odlična tekma. Baš sam bil sretan kaj smo dobili,” rekao je majstor.

“Ali… izgubili smo.”

“Kak izgubili? Pa dobili smo Španjolce pet razlike”, začudio se majstor.

“A ne ne, nisam mislio na tu utakmicu. Nogomet, jučer, prijateljska.”

“Aha… ne, to ne znam”, rekao je nezainteresirano.

“To sa Španjolcima bilo je prije pet-šest dana. Rukomet”, objasnio sam, da opravdam njegovu zabunu, da mu ne bude neugodno. Ali baš njega briga.

“A da, može bit”, rekao je i potegnuo kratki gutljaj piva. Sad to pivo neće taknuti sljedećih pet minuta, minimalno.

 

Mogu reći da smo dobro odgojeni, i cimer i ja. Imamo osjećaj za pristojnost. Ja umoran s posla, ne pada mi napamet da odem i ostavim cimera samog s majstorom. Uostalom, cimer bi mi sigurno zamjerio. Cimera drži isti bonton; makar je ovako izgubio cijeli dan, zna da ne bi bilo pristojno sad me ostaviti samog s majstorom. I zna da bih ga kasnije vjerojatno zadavio.

“Mogu li vas nečim drugim ponuditi?” pitao sam, možda pomalo gladan. “Hoćete li još nešto popiti? Možda malo pregristi?”

“Ne hvala. Jeli smo ćevape. A imam još piva.”

“Aha. Dobro.”

“Davno je to bilo kad smo jeli ćevape”, javio se cimer, a zvučao je malo nepristojno, onako, ironično. “Sigurno nećete ništa?” pitao je, vjerojatno i sam gladan.

“Ne, stvarno, hvala, dobro sam”, rekao je majstor. “Drugo nešto bi meni trebalo”, dodao je tiho i zagonetno, više za sebe.

“A jel vam dobro pivo?” pitao sam i dodirnuo mlaku, dopola punu bocu. Tko zna kakve se to perverzne misli motaju tom majstoru po glavi, pomislio sam. Svakako sam htio izbjeći da ga glupi cimer pita što bi mu to trebalo, a ovaj mu izvali neku prostotu. Stvarno nisam raspoložen, sve ovo je dovoljno neugodno. “Nije bilo hladnih?” pitao sam cimera.

“Dobro je,” rekao je majstor.

“U frižideru je bila po jedna za svakoga. Ovu sam morao s balkona”, pojasnio je cimer.

“Dobro je, nema veze”, rekao je majstor.

“Ja nikako ne mogu toplo piti”, rekao sam. “Ne znam kako se dogodilo da ih ne staviš više u frižider”, prekorio sam cimera.

“Meni stvarno nije problem”, rekao je majstor. “Zapravo sam navikao. U ribičiju kad idemo uvijek tak bude. Prve budu hladne, pa onda toplije.”

“Što ih ne hladite u vodi?”

“Ma ne da nam se to. Navikli smo ovak, malo topliju pit. A kaj, i dok su hladne, pijemo polako pa se zgriju u ruci. Budu baš ovak.”

“A da, sporo pijete”, rekao je cimer, a ja sam ga odmah ošinuo prijekornim pogledom. Istina, već je vrijeme da majstor ode, dobrano nas je ugnjavio, ali nećemo valjda tjerati gosta tako napadno. Neka popije čovjek na miru, ne moramo i mi biti nepristojni ako je već on.

“Je, kad mi je ovak druga-treća piva. Onda sporije pijem. Guštam”, objasnio je majstor.

“A dakle, rekli ste, idete na ribičiju?” pitao sam. To se činilo kao dobra tema; i cimer je imao nekakav štap.

“Da, odem s dečkima prek vikenda i tak.”

“Jel pojedete ulovljenu ribu il je vratite?” nastojao sam razviti razgovor.

“A ne, ne. Poslikamo se i sve vratimo.”

“Jel plaćate to ribanje?”

“Da, neš sitno.”

“E, i cimer je nekad pecao, jel rekao?”

“Je, je, pričali smo o tome.”

“A jel vam pokazao štap, i onaj kolut koji ima?”

“Štap?” rekao je majstor, ne previše oduševljeno, ali meni dovoljno da odjurim u drugu sobu; po štap naravno. Zadržao sam se malo duže, usput provjerio mail i Facebook. U međuvremenu, iz sobe se ništa nije čulo; nisu ni riječi prozborili dok me nije bilo. Kako i bi, skupa su cijeli dan. Tek cimer nije imao što s njim razgovarati.

Donio sam štap i pitao za stručno mišljenje: “Evo, jel to dobro.”

“Da, to je to”, rekao je majstor nezainteresirano promotrivši štap.

Gledali smo štap neko vrijeme. Pa onda opet šutjeli gledajući u ništa. Cimer se prvi sjetio da odnese štap u drugu sobu. S velikim nezadovoljstvom primijetio sam kako se nije vratio tako brzo. Vjerojatno je iskoristio priliku da malo prosurfa, gad jedan.

 

 

***

 

Sjene su se produžavale, mi smo šutjeli. Nitko ništa nije govorio. Pao je mrak a nismo ni primijetili. Cimer je upalio svjetla i sjeo natrag na svoje mjesto preko puta majstora, bez riječi. Šutnja je trajala. Pogledao sam na sat… ne samo pogledao, promatrao sam sat, gladio ga na ruci. Morao sam tako, jer činilo se da zadnjih par puta kad sam provjeravao vrijeme majstor to nije primijetio. Znam da nije uzorna domaćinska gesta, ali taj čovjek je ovdje već jako dugo. Ovo je zadnji diskretni pokušaj. Iza toga, čvrsto sam odlučio, uzimam cimera za ruku, i majstoru govorim kako mi sad idemo van na piće. Imamo dogovoreno, a on neka ostane prespavati ako hoće. To je sljedeći korak, ne mogu još dugo ovdje s njim šutjeti.

A onda, mislio sam da sanjam, majstor je ispio svoje bljutave ostatke piva i ustao da izvadi mobitel iz džepa.

“Sina, moram…” rekao je kao da se ispričava. “Kad ćeš? Evo, pred ulazom ću te čekati…” govorio je u mobitel. “Znam, idem svejedno. Neću dugo čekat jer ćeš ti brzo doć… Ma ne znaš ti, ja znam da ćeš brzo.” Završio je mobiteliranje. “Evo, sin će sad doći po mene, idem ja”, rekao je kao da se ispričava što tako rano odlazi.

Dok smo se rukovali za oproštaj, nastojao sam suspregnuti nepristojni izraz olakšanja na svome licu. No sumnjam da sam uspio; cimer sigurno nije.

“Dobro, velika hvala na svemu. Sve ste odlično obavili”, rekao sam.

“Nema na čemu”, rekao je majstor, učinilo mi se pomalo ironično. Vrlo sporo krenuo je prema izlazu. Zastao je u hodniku. “Samo još da vidim jesam li zaboravio što od alata.” Načas se vratio i provirio u dnevnu sobu. Ali nije djelovao kao da traži zaboravljeni alat, više kao da kupuje još vremena. “Ništa, sve je tu valjda”, drmnuo je kutijom. “Hvala i vama, doviđenja.” Krenuo je prema izlazu jako polako. Tom čovjeku se stvarno nije žurilo.

“Eto onda, to bi bilo to”, rekao sam dok se ovaj vukao sitnim koracima kroz ne tako dugi hodnik. “Vidimo se dok će trebati druge police… Cimer, jesi platio čovjeku?” pitao sam reda radi, onako, da ne ispratimo čovjeka u nelagodnoj tišini, više retorički.

“Hm, platio”, zamislio se cimer.

“Nije”, požurio je majstor cimerovo prisjećanje.

“Nisi?” Prvo sam pomislio da me njih dvojica možda zezaju. Poznat sam po naivnosti u ovakvim situacija. “Nisi platio?”

“Pa nisam, to smo rekli da ćemo kasnije”, rekao je cimer opušteno.

“Nisi!” glasno sam rekao, kao eureka. “Pa što, što, kako…”

“He da, kasnije…” smješkao se majstor.

“Mislio sam, da ćemo, to s e-le-ktričarom!” rekao mi je cimer polako i bahato, kao da nešto objašnjava maloumnom djetetu. Potom se obratio majstoru: “Pitao sam vas: jel to sad sve gotovo, i kolko će nas sve ovo koštati. Vi ste rekli da moramo još to s električarom riješiti i da će onda sve biti gotovo, i da ćemo onda vidjeti koliko će nas sve to skupa doći. E, i onda sam nam otišao po pive.”

“S električarom to svjetlo koje vam ne radi, ovaj šalter iza police koju sam složil”, objasnio je majstor. “Hehe, a ne ovo. Nemam ja veze s električarom. Ja samo namještaj slažem.”

“Ahaa”, rekao je cimer prosvijećeno dok sam ja vadio novčanik. “A tako ste mislili… A ja mislio… Ja mislio da ste htjeli da vam platim kad i električaru, kad se sve riješi… Vidiš, vidiš.”

“Koliko?” pitao sam. I na majstorovom je licu najzad zablistalo olakšanje.

“Dvjesta kuna.”

“Pa stvarno malo. A cijeli dan ste radili”, rekao sam, ali nisam ni pomišljao da mu dam više od onog što je tražio, napojnicu ili slično. Previše nas je ovo sve izmorilo za neke velikodušne geste. Izvadio sam točno dvjesto kuna.

Na vratima, morao sam ga pitati: “Zašto ste šutjeli?  Zašto prije niste tražili da vam plati, ovaj cimer… dobar je on, ali malo…” zavrtio sam dlanom u visini glave. “Zašto?!”

“Sina sam čekal da dođe po mene, evo, sad mi je javil da je brzo sim… A fino smo se družili, ne?” rekao je majstor i požurio dodati: “Uostalom, došel sam na preporuku. Njegovoj teti sam radio velki posel, ja nju znam jako dugo, stari prijateli smo mi. Pa i mi smo prijateli, kaj ne? Dogovoril sam ribičiju s tvojim cimerom i… na preporuku sam došel. A nije ovo puno nofca.”

Zatvorio sam vrata, pa se izmoždeno i zapanjeno zabuljio u cimera. On je samo slegnuo ramenima.

“Šta ćeš. Dobro se završilo na kraju”, rekao je mirno. “Čovjek čekao da mu platimo. A ja već mislio da je neki manijak.”

“Panjino”, rekao sam i otišao po pidžamu. Bilo je vrijeme za spavanje.

 

iz zbirke priča „Sitne podvale“, Edicija Katapult, ZIGO 2012.

 

Fotografija: jusben @morguefile free photos

Ilija Barišić: Sitne podvale (IV)

Sudačka nadoknada 

 

U takvom su ozračju česti odlasci na WC samo odraz dosade i nemoći. Da se malo prošeta, a da nije potpuno besciljno.

U gužvi kraj WC-a Baggio će još jednom okušati sreću, s djevojkom koja se slučajno našla odmah kraj njega. Sudbina opet.

“Jel se zabavljaš?” pokušao je sa standardnom neutralnom uletnom formacijom.

“Aha”, rekla je. “S dečkom.”

“Imaš dečka?”

“Da.”

“Ja ću ti napraviti curicu.” I tako je Baggio učas promijenio formaciju u oštru napadačku, ali nije pomoglo. Kolutanje očima i ubrzani odlazak, dečku u naručje.

To je bio potez za publiku, rekao je u sebi Baggio.

 

Nešto neobično dogodilo mu se na povratku iz WC-a. Neka nepoznata djevojka opalila mu je šamar. Tek tako, nikad nije vidio tu curu, a ni od večeras mu nije bila poznata, lupila mu šljagu i nastavila u suprotnom smjeru, na podij. Gledajući za njom s rukom na užeglom obrazu, imao je osjećaj da to ima nekog smisla. Zašto je dobio pljusku nije znao, nije uletavao agresivno šlatalački večeras, nije se trljao ni o koju, nije bio brutalan, nije vrijeđao, ali sve skupa ima nekog višeg smisla. Možda je neka iz prijašnjih ligaških pohoda koja ga nije zaboravila. Možda se upucavao njezinoj malo-maloljetnoj sestri ili nešto, a možda jednostavno ima takvu facu. No ako bi inače takvo nešto bilo zabavan dodatak izlasku, zgodan detalj s utakmice, nešto čemu bi se smijao s društvom, sad mu nije leglo. Došlo je do toga da dobiva pljuske i prije nego što je uletio, tako mu se činilo.

 

Roberto se vratio društvu za šankom.

“Kakav je rezultat ovdje?” pitao je.

“Ništa novo. Jedno zaleđe za upucavanje konobarici ”, kaže Berkamp.

“Same kuje ovdje, nema normalne cure”, dodaje Inzaghi.

“Koliko onda imaš ukupno uleta večeras?”

“Ako računaš sad i ovu drolju za šankom, pet.”

“Pet? Taman toliko imam i ja”, kaže Baggio. “Neriješeno je.”

“Ne, nije, gotov sam za večeras, kraj večeri za mene”, kaže Inzaghi. “Baggio, uzmi si kup, uletavaj koliko hoćeš, dobiješ bod za ulete i to je jedan-nula pobjeda, gotovo.”

“Daj nemoj tako, Pippo”, kaže Baggio. “Ne želim tako do naslova.”

“Fakat je sranje večeras. Muzika ne valja, tri puta više frajera, a ovo nešto cura same kuje ili gabori. I odmah sam rekao, nije ovo naš đir.”

“Nije, i ja sam to mislio. Mogli smo odabrati neki drugi teren, možda bi bilo bolje.”

“Možda, ne znam, sumnjam.”

“Znaš šta? I ja sam gotov s uletima, gotov sam za večeras”, odlučio je Baggio. Kako je i njemu bilo svega preko glave, učinilo mu se zgodno da imaju isti broj uleta i da je izjednačeno. Nula-nula, mislio je, dobro će stajati u sutrašnjem izvještaju, i dobro odražavati lošu noć za barenje te slabu, neatraktivnu igru iscrpljenih finalista. Sva sreća da se sezona bliži kraju, dobro bi im svima došao odmor. Vidi se to na njihovoj igri.

 

Još se trebaju dogovoriti hoće li igrati ponovljeno finale, nakon ovog vrlo neizvjesnog, ili će penalima odlučiti pobjednika kupa. Problem je samo što još ne znaju kako bi penali trebali izgledati, s obzirom da kup utakmica dosad nikad nije završila neriješeno. Uvijek bi netko uzeo taj jedan bod na račun većeg broja uleta.

Dileme su ostavili za ligaški forum. Večer je ranije završila, krenuli su doma.

 

Produžeci

 

U glavi je Baggio već smišljao izvještaj finala za sajt i za svoj blog. Spomenut će Inzaghijevu očekivanu dominaciju u posjedu lopte koju nije uspio konkretizirati zbog nervozne završnice. Razlog slabe igre naći će i u ozljedama koje su uništile obojicu protivnika, iscrpljenost zbog duge sezone, medijski pritisak, a i loš teren.

 

Dok su de Boer i Collina smišljali kako rezultatski riješiti situaciju, a Baggio novinarske izvještaje iz prve ruke, na tramvajskoj stanici ukazala se djevojka u visokim čizmama i minici, dobro građena ali prosječna u faci. Pogled na njezina koljena svakako je poticao smišljanje uleta, pa nije ni čudno da je Baggio vrlo brzo imao rješenje kako joj prići. Nije računao da će to biti dio finala, rezonirat će kasnije, a kako uglavnom nema inspiracije kad su uleti u pitanju, bilo bi šteta ne probati.

“Ej, mi se znamo odnekud”, rekao je djevojci dok joj se ležernim hodom približavao.

“Ne, ne bih rekla”, odgovorila je očekivano, i sve je nalikovalo na standardan Baggiov ulet. I najpreciznija štoperica teško bi zabilježila milisekundu koliko je trebalo djevojci da baci i skrene pogled s Baggia. No onda slijedi Baggiov preokret, finta u potpuno neočekivanom smjeru.

“Ma znamo se, vidio sam te na stadionu.” Djevojka ništa na to nije odgovorila, ali grimasom mu je jasno dala do znanja da gnjavi i da nema ni najmanje volje razgovarati te da bi ovo moglo za nju biti samo neugodno. “Ti si mažoretkinja, sad znam. Tamo na stadionu.”

Čudno ga je pogledala, možda koju milisekundu dulje ovaj put, ali još uvijek s onim neobećavajućim iskrivljenim izrazom lica.

“Ne, nisam, zabunio si se.”

“Ma jesi, jesi. Znam ja, e, Dinamo.”

“Ne, nisam”, rekla je.

“E, prepoznajem te po koljenima, po suknji. Mažoretkinja si. Samo je tad bila plava.”

“Ne, nisam”, ponovila je ona, još uvijek ozbiljna i reklo bi se, malo preplašena. No to da uopće govori, makar samo “ne”, Baggio je shvatio kao dobar znak.

Nastavio je spiku u stilu, znaju se sa stadiona, mažoretkinja je, siguran je. Ona je u početku bila uporna u negiranju, a onda još upornija u ignoriranju. Djelovala je prilično sretno kad je njezina noćna linija napokon došla, a nešto kao smiješak zatitralo joj je na licu kad je vidjela da Baggio ne ulazi u isti tramvaj.

Baggio je to shvatio kao priznanje svom uletu. Sve skupa mogao je biti zadovoljan, i sa smiješkom je promatrao tramvaj koji odlazi.

“Legendo, koji dobar ulet”, rekao je Berkamp i potapšao Baggia po ramenu. “E, buraz, pravi si.”

“Misliš? Ulet? Nisam mislio…” izvlačio se Baggio, tobože skromno i iznenađeno.

“Kako je uletio, nisam čuo?” pitao je Giggs pijano.

“E, si mažoretkinja, znam te sa stadiona. Dinamo!” odgovorio je Berkamp glasno kroz cerek.

“Koji smijeh, haha, moram to i sam isprobat”, kaže Giggs.

“Ej, jel se to računa pod ulet za tekmu?” pita de Boer iznenada.

“Ne znam, nisam o tome razmišljao”, rekao je Baggio.

“Ha, Inzaghi, jel se računa ovo kao ulet?”

“A?” odgovorio je Pippo pospano, naslonjen na stupić tramvajske stanice.

“Ona mala tamo dole, što je sad ušla u tramvaj, uletio joj Baggio.”

Inzaghi je buljio u prazno neko vrijeme, kao da nije čuo, a onda se malo trgnuo iz drijemeža i požurio reći: “Da, naravno. Računa se. Zašto ne.”

“Onda je 6-5 za Baggia po broju uleta, i to je bod za najviše uleta u jednoj noći. To je jedan-nula za Baggia?” računao je de Boer.

“Da, tako je. Baggio je pobijedio”, rekao je Inzaghi s prijateljskim smiješkom na licu.

“Pobjeda…” razmišljao je o tome Roberto.

“Pobjeda! U produžeeecima!” uzvikne komentatorskim glasom Djorkaeff. Nisu ni znali da postoje produžeci, ali nakon ovoga očito postoje.

“A je li možda bio ofsajd? Prilično me brzo odjebala”, htio je Baggio nekako naglasiti da nije namjerno i da možda nije gotovo.

“Granična situacija, ali mislim da si bio u liniji”, reče Giggs.

“Ma nije ofsajd, frende, ipak ste izmijenili par riječi, čista situacija ako mene pitaš,” prosudi Collina.

“A svejedno, i da je ofsajd, ulet je ulet”, kaže Djorkaeff.

“Ma pobijedio si, frende, pusti”, zijevnuo je Inzaghi. “Osvojio si kup, u produžecima, svaka čast.”

“Produžeci? Haha. Pobijedio sam! Kup je naš!” omakao se Baggiu uzvik.

“Stani malo Baggio, još Inzaghi stigne uletjet u tramvaju”, kaže Berkamp. “U drugom produžetku.”

“Ma zajebi ti to”, požurio je presjeći tu opciju Inzaghi. “Pun mi je kurac za večeras. A Baggio je zaslužio.”

“Pa ako je tako… onda je i službeno”, kaže Berkamp.

“Da to podebljamo”, kaže Inzaghi, “ovako, majstore, nek ti bude još jedan bod za provalu večeri. Tako si siguran.”

“Dva-nula u produžecima, haha, koja smijurija.”

“To, Baggio, znao sam da to… to imaš, u sebi, to!” De Boer je djelovao najsretnije.

“Care, tako treba”, zagrli ga Inzaghi i nježno poljubi u obraz. “Dva-nula protiv Kralja Mufova, impresivno.”

 

U tom trenutku bratskog slavljenja pobjedničkog uleta sa suparnikom iz finala, Baggio je bio siguran da će projekt Lige mufova ići dalje, da će medijska hajka vrlo brzo biti zaboravljena. Natjecateljsko se barenje nastavlja, a uopće nema sumnje da će igrači do nove sezone nadvladati privremenu blokadu koju je odrazilo i ovo slabo finale. Baš takvo, mučno, naporno i neatraktivno, na kraju se uklapa i ima smisla u ukupnoj priči. I loše su utakmice sastavni dio igre, sastavni dio života.

 

 

Zajednička facebook-fotografija

 

 

Oktobar 1990. god. Treci ”C” razred Osnovne škole Pazar. Generacija ’81. godište.

 

Kraj svih obaveza i poslova, i kraj svježijih uspomena i datuma, na taj dio djetinjstva skoro sam zaboravio i ne znam da bih ga se ikad sjetio, osim onako u letu, usput i na trenutak, da nije tih društvenih mreža, da me nije odjednom samo označilo tamo na fotografiji, mene a i skoro sve ostale. Tako lako, u roku od svega tjedan dana, nađe se cijeli jedan izgubljeni razred. Makar virtualno, makar samo preko ekrana, okupi se jedna ratom rastavljana generacija, označena na fotografiji i poredana po imenima ispod fotografije istim redoslijedom kojim nas je nekad učiteljica poredala pred stepeništem osnovne škole.

Tako pomno i uredno, bez preskakanja ijednog imena, Denis nas je sve redom nabrojao a većinu i pooznačavao. Što nije on mogao, odradili su prijatelji prijatelja, pa je tako i mene zapravo označila Hana, koja me na Fejsu nekako našla preko rodice s kojom je njena starija sestra išla u srednju.

Denis je ipak tagao većinu. On je i skenirao fotografiju i postavio je na svom facebook-profilu, na kojemu se preziva Fotograf, mada se time bavi samo amaterski, kako sam kasnije doznao preko chata, nakon kojeg se još uvijek nisam mogao točno sjetiti nijedne uspomene na njega iz razreda. No što se njega tiče, jako sam dobro pamtio neke detalje, a ne znam je li primijetio da su to samo oni koje je on spomenuo.

Općenito, nisam se mogao sjetiti većine od dvadesetak označenih na izblijedjeloj i, ako se pogleda izbliza, pomalo ispikseliziranoj staroj fotografiji snimljenoj pred stražnjim ulazom škole. Do kraja tjedna skoro su svima imena plavo označena, znači njihovi pravi profili tu su negdje, tek klik ili dva udaljen je njihov sadašnji lik, nove fotografije i možda pokoja stara, tek klik ili dva dovoljan je za uspostaviti kontakt, od instant chat-razgovora, poruke ili makar bockanja. Mršavo crno otisnutih i praznih ostalo je tek sedam ili osam imena, što je, složit će se mnogi, i više nego dobar rezultat kad rastavlja punih dvadeset godina i jedan rat.

Nama plavo označenima crvene se gore notifikacije, što od komentara na fotografiji, što od novih zahtjeva za prijateljstvo i potvrda. Više ni ne znaš tko je koga pitao, tko koga dodao, svi su opet prijatelji, svi opet tu, i svima je drago, svi su sretni usred ovog virtualnog reuniona, barem po komentarima.

 

Denis Fotograf u 15:37 23. siječanj

Kako smo slatki bili, hihihi

 

Amir Sehic u 1:40 24. siječanj

heheeh mocno :))

 

Zeljana Belojevic u 15:20 24. siječanj

jaoo, preslatki

 

Jelena Kovacevic u 20:13 24. siječanj

hahaha, vidite nas samo kakvi smo,

 

Denis Fotograf u 21:13 24. siječanj

ma to su bila vremena samo zalim sto nas je napustio Edo, rahmet mu dushi zauvjek jaro nas 🙁

 

Jelena Kovacevic u 21:22 24. siječanj

jaoo, pa ja to ne znam. Kad se to desilo

 

Branka Jankovic ex Martic u 12:01 25. siječanj

ovo je predivno ljudi… kad smo bili bezbrizni i ruzni ha ha ha… jako mi je zao edija… 🙁

 

Branka Jankovic ex Martic u 12:06 25. siječanj

imam i ja neke slike ali ne znam iz kojeg razreda … cim ih nadjem kacim ih… juhu!

 

Lejla Delibegović u 14:24 27. siječanj

Pozz IV. C jesmo li bili to odjeljenje…ja malo pozaboravljala:))

 

Denis Fotograf u 14:56 27. siječanj

III ”C” heheheh ovo je Oktobar 1990 god. hehehehe

 

Jelena Nikolic u 16:12 27. siječanj

jao prosto nemoguce………….svaka cast za fotografiju …….

 

Zeljana Markovic u 16:51 27. siječanj

bravo denise, trebalo je ovo staviti 🙂

 

Denis Fotograf u 17:20 27. siječanj

heheeh hvala hvala

 

Vanja Acimovic u 10:51 27. veljača

svaka cast fotografe 😉

sto mi je drago da vas vidim ovako, tarcukovic itd ta ekipa amir…alisa…………

samo kad se sjetim .ima nekog svijeta sta mislite kad bi se mi okupili.jao ljudiiiiiiiiii to bi fenomenalno bilo ..pa makar nas i 7 bilo haha

 

Denis Fotograf u 11:36 27. veljača

to bi bilo fino jako fino samo dajte da to bude okupljanje a ne da kazu svi ocemo doci cemo i nista od toga

 

Denis Fotograf u 11:30 28. veljača

063 722 253 ko prvi dodje u carsiju nek se javi bilo bi dobro hehehe eto !!!

 

Branka Jankovic ex Martic u 13:48 28. veljača

bas vas briga… dajte da to okupljanje bude na ljeto kad mi beba bude veca pa da i ja mogu doci… obavezno mi javite

 

Lejla Delibegović  u 15:52 28. veljača

Kad god bilo, ideja odlicna samo ranije datum odabrat da se obaveze usklade…pozz svima 🙂

 

Cijeli siječanj i veljaču, pa i dobar dio ožujka izmjenjuju se takvi pozdravi, sretni emotikoni, dječja sjećanja i planovi za nalaženje uživo, pa koliko nas se okupi, makar sedam, kako reče Vanja u komentaru. Ni ne znaš tko je ta Vanja, po slici profila nisi siguran ni je li muško ili žensko, ali veseliš se da ćeš je upoznati.

Jedina sjenka na svemu je to što je Edi poginuo, ali da ga je usmrtila srpska granata doznajem preko privatne poruke, o tome se šuti i ne komentira ispod fotografije. Makar je to dobar prosjek, pomislim, da od tridesetoro djece u tri godine rata strada samo jedno. Ali da, mnogi su otišli iz grada na vrijeme, tako i ja, a neke drugarice iz razreda, Srpkinje, sigurno nisu krive za to, premda se Željani možda i može naći tag na nekoj fotografiji kraj natpisa CCCC, ili kraj slike njihovog odbjeglog oficira. Pravimo se da to ne vidimo, barem ja, odnosno, to me se ne tiče, svejedno bih ih sve rado vidio. Naše djetinjstvo nema veze s tim, i drago mi je da i ostali tako misle.

Rano je proljeće, i nekako se podrazumijeva da se za okupljanje uživo čekaju godišnji, no duboko u sebi, sve to skupa baš mi se i ne da.

I tako, zaboravi se na to, usred drugih reuniona, kvartovskih, srednjoškolskih, sportskih, fakultetskih, ljetovalačkih, usred hrpe drugih notifikacija i taganja i fotografija, starih i novih, zahtjeva i bockanja i poruka i chatanja i youtube-spotova, cool-aplikacija, statusa i komentara, lajkanja i poziva na događaje i koncerte, posao i obitelj da ne spominjem, smetnuh s uma zajedničku facebook-fotografiju svog prvog razreda i sve vezano uz to, staru školu, stari grad, djetinjstvo. I nije da samo o tom dijelu svoje prošlosti nisam uopće mislio, puno toga se zaboravi. Ponovno okupljanje, koliko god zanimljivo i primamljivo bilo, uslijed drugih obaveza i kilometara koji su me dijelili od stare varoši, djelovalo je i pomalo kao gnjavaža. Vjerujem i drugima tako, nekima možda i više nego meni. Novorođeno dijete, završavanje studija, stručnog ispita, ili čega već, nije teško naći preče stvari od uspomena, ne u ovoj dobi.

Da je fotografija zamrla, kao i uspomene, te moj interes za stare drugare, primijetio sam tek par mjeseci kasnije, kad su mi Fejs iznenada opet zacrvenile Denisove notifikacije:

 

Denis Fotograf u 16:46 15. svibanj

eto ljudi moji sto nam se fino javi Markovic Zeljana koja je na status napisala kako brise ljude iz raje koja slavi 15. maj kao dan odbrane grada i uz to je rekla da smo je mi muslimani koji smo ostali otjerali odavdje sramota koja je isla sa nama u osnovnu skolu cccc !!!

 

Branka Janković ex Martic u 18:52 16. svibanj

Denise ne znam sta bih ti rekla na ovaj tvoj komentar… mislim da je apsurdno evocirati ruzne stvari koje nikog od nas nisu usrecile a pogotovo sad posle toliko godina… meni je to jako glupo…ne postoji pobjednik, svi smo izgubili, svi smo osteceni za najvrjedniji period nasih zivota, nebitno ko smo i sta smo, bitno je da taj period vise ne postoji a to je bezbrizno djetinjstvo za koje smo ostali uskraceni, i ti kao Denis i ja kao Branka.i zbog toga svi imamo posljedice, vjeruj mi nimalo lijepe, ni krivi duzni, sa 11 godina tad i sad sa 28.. u citavoj ovoj prici je bitno i kakav si covjek… dobar ili los… ja se pronalazim u ovom prvom i gajim nadu da smo nas vecina ovih sto su na slici takvi a za neke sam i sigurna…

 

Denis Fotograf u 0:42 17. svibanj

vjeruj mi branka da mi je zao toga sto nam se svima dogodilo i jako drago mi je bilo kad sam tebe i ostale nasao makar na fejsu i saznao da ste zivi da ste postali mame ili tate to mi je srce jos vise povecalo ali me je pogodilo to sto mi je rekla da sam musliman koji je nju otjerao a nije rekla da je sama otisla i onda mi pridikuje za 15 maj. kao u stilu kako NAS nije sramota sto mi slavimo 15.maj. Pa carice sta treba da zaboravim 15 maj. NIkad u zivotu mi takva glupost nece pasti na pamet ja sam tu dje jesam dje sam se rodio tu cu i umrjeti. ali carice da ona to svjesno pise na fejsbuku i da ce da kaze kako ce da izbrise sve nas koji se sjecamo 15. maja pa kako je nije sramota godina svojih. Takvu stvar moze da kaze samo cetnik jer njemu nije stalo. Opet cu da ponovim niko je nije otjero sama je otisla…. a ja kad je vidim u MOJOJ CARSIJI pljunut cu je u lice sa ponosom i otjerat odavdje ovo vise nije njen grad !!!

 

Jelena Nikolic u 1:00 17. svibanj

Mislim da JE GLUPA PRICA TOTALNO ZA FEJZBUKA………..dajte ljudi da se volimo i druzimo….mi smo samo pijuni cijim zivotima su drugi upravljali…. svako ima svoju stranu price……….. istina se nemoze sakriti kad tad isplovi….mislim da treba bit i covjeki imati obraza svakog od nas pogledati u oci tj mi jedni drugima i nestiditi se niceg…. pa ni toga ko smo ni sta smo……….ja sam ostala u ovom gradu i nezamjerim nikom ko je otisao …..niko nikog ninasta nije natjerao..svako je imaopravoizbora…..a svakom svacije pa takoi svima onim koji mene neprihvataju o kao prijatelja…….

 

Denis Fotograf u 1:10 17. svibanj

potpuno se slazem sa tobom Jelena jako ruzno je to govoriti preko FB. A ja nikad nisam gledao kako se ko zove svi smo tu i ostat cemo tu niko vise nikog nepita sta si i ko si glavno je da se moze druzit izac na kafu na pivu dobar provod …. toliko od mene ….

 

Aida Spahic u 20:26 17. svibanj

zao mi je sto je jako mnogo mladih ljudi, kao sto je denis. sam si sebi jako kontradiktoran, cim imas potrebu da ljudsko bice pljunes u facu, te da ga/je nazivas pogrbnim imenima (npr, chetnikusha), povrh svega da slavis tudju smrt- care, ne zasluzujes se nazvat ljudskim bicem.

mislim da su tvoji postovi dosta rekli o tome kakav si covjek. ko je mudar, procitace izmedju redova.

 

Denis Fotograf u 20:50 17. svibanj

jeste ja sam kriv sto su meni pobili pola familije u ratu ajde nemoj da pricas gluposti nego pamet u glavu da si samo vidila sta mije ta curra pisala nebi ni ti ravnodusna ostala prema njoj a ja necu zaboravit ni 15.maj kao dan odbrane grada niti 25. maj da se razumijemo. a ti dusho moja ako si imalo pametna skontat ces izmedju redova sta si napisala moj otac se borio za ovaj grad kao i pola moje familije dok je ta cura rodjena ovdje a blati ovaj grad. prema tome sum sumare ja kad je vidim ja cu je pljunut u lice jer nema potrebe da mi se vraca u grad!!!

 

Aida Spahic u 9:26 18. svibanj

ja,ja,ja- ti si centar svijeta! uporno se ukopavas, odgovaras na pitanja koja nisu postavljena, te komentarises recenice koje ne postoje. ona tebe prozvala (ili cim god te iznervirala), a ti ko kakva nana odmah poletio napisat da cijela grupa zna, iako to nije nasa stvar.

svi smo mi izgubili nekog, i moj se babo borio- ostao invalid, pa to ne smatram izgovorom za mrznju, niti razlogom za promovisanje!

nakon takvih izjava, zatvori se care u kutiju, pokrij se po usima,nije li to cemu “vi” tezite ,svojim stavovima

 

Jelena Nikolic u 9:30 18. svibanj

mi vi oni nasi vasi……….kako neke nije sramota………………. dajte nekvarite nam komemtarima sliku. i djetinjstvo koje smomakar imali cisto………….vi za vi svih nas na slici……………koji vam je….

 

Denis Fotograf u 9:31 18. svibanj

a ko si ti ba da ti ostavljas svoje komentare na mojim slikama ajde ba zdravo !!!

 

Aida Spahic u 9:32 18. svibanj

onda cu te uputit na 36 komentar… pa se zahvali drugu Denisu sto je sve poceo

 

Jelena Nikolic u 9:34 18. svibanj

a ja neznam uopste izvini ako se nesjecam…..jesi ti dioove slike mislim jesmol isili u razred zajedno……

 

Jelena Nikolic u 9:35 18. svibanj

dio ja se izvinjavam na greskama pri kucanju nevaljami tastatura hahahah

 

Aida Spahic u 9:36 18. svibanj

ma,ne… ja sam 1977. isla sam prije vas…

 

Jelena Nikolic u 9:37 18. svibanj

aha ok znam da mije nepoznato ali davno jetobilo…..ali opet rekomozda se nesjecam..a slike nemas pa zato…

 

Aida Spahic u 9:42 18. svibanj

tek sam se prikljucila fejsu, da ih nasla raje

 

Jelena Nikolic u 9:48 18. svibanj

kako dode do nase slike i komentara…….. bas si nas nasla…..al steta nikog neznas…. pa ti tako ni neznaci vjerovatno nista ovo…

 

Aida Spahic u 11:24 20. svibanj

vrlo slucajno… uclanila se u grupu svoje osnovne skole, i gledala slike… da mi ne znachi, cutala bih. ljudska glupost me jednako pogadja, u kojoj god formi bila

 

Denis Fotograf u 11:46 20. svibanj

aha znaci ja sam glup sto nisam zaboravio 15. maj nego ga se sjecam i danas dan. fakat bi te volio upoznat da cujem u lice kad mi kazes te stvari pa da ti kazem sta mi je sve rekla a izmedju ostalog evo samo 1 stvar koja je mene pogodila a ti prosudi kako oces. muslimanka si ili barem imas takvo ime a nasa takozvana prijateljica je rekla da je sve muslimane trebalo istrijebit u ratu …. itd itd…

 

Aida Spahic u 12:13 20. svibanj

brate dragi, kako te nije sramota slagat takve recenice…

nikako da te skontam, k’o dijete si…

ti si sa skolskih dana presaltan na 15. maj, koji nikakve veze nema sa skolom, i postovima drugih ljudi iz vaseg razreda. znaci, toliku si zelju imao da posijes klicu mrznje, da nisi mogao kao odrasla osoba izdignut se iznad te tvoje drugarice i ne komentarisat. ako je ona zatrovana, njena stvar- bog dragi vidi sve!

Isti si k’o ona! ali isti…

Ja jesam muslimanka, al ne mrzim vala nikog i lijepo mi je. Sta drugi pricaju, na njihovu dusu- ima ko ce da im sudi….

A taj 15. maj… moje najbolje drugarice je otac tu pogin’o, i ja ga nikad necu slavit, upravo zbog toga.Kako da slavim oslobodjenje, kad je nju zavilo u crno?

Zelis li da izmedju tvojih uspomena iz djetinjstva, izmedju tebe i tvojih (nadam se) dragih prijatelja stoji jedan datum koji je politicki izmanipulisan?

 

Pratim to neko vrijeme, a onda mi je dosta. Počinju nestajati pojedini komentari, ljudi s liste prijatelja, oznake sa same fotografije. Branka je tu, ali sad samo Janković, ne više ex Martić kao na početku, kad je dodala staro prezime samo da je se mi “školski” znamo sjetiti. Premda ništa nisam komentirao, otkrivam da je i mene Denis izbrisao kao prijatelja, ali nije mi maknuo oznaku s fotografije. Tu je ionako sve manje ljudi, a sve više obavijesti o nastavku rasprave.

Naposljetku uklanjam oznaku sa slike, tako je najjednostavnije. Nisu to jedine notifikacije i jedine poruke koje mi se ne daju čitati. Pretrpan sam, nemam vremena za sjećanja.

 

 

 

Portir

 

 

Gledao sam prijepodnevni dokumentarac o jazavcima, a zazvonilo je baš u najnapetijem trenutku.

“Da?” javim se na portafon.

“Poštar!” čujem iz zvučnika.

“Što ne možete nekome drugome zazvoniti? Radio sam nešto bitno”, pokušavam ga odvratiti od neugodnog običaja da stalno meni zvoni.

“Žao mi je, ima i za vas pošte, a drugi ne odgovaraju.”

Zzzzzzz.

Mogao bi reći hvala koji put.

 

Bio sam usred duboke meditacije kad je zazvonilo.

“Molim?” javljam se na portafon.

“Siti ekspres. Može vrata?”

“Jel za mene?” ponadao sam se.

“Ne. Za susjeda. Ali on ne odgovara.”

“Dobro ajde”, opet popuštam i stišćem onaj gumb.

Zzzzzzzzz.

“Hvala”, kaže mi. Što mi vrijedi njegovo hvala? Bolje da ništa nije rekao, manje bi me ponizilo.

 

“Izvolite”, javljam se na portafon.

“E sused, može vrata? Ključeve sam zaboravio.”

Dobrosusjedski odnosi su najvažniji, naravno, i ja, zzzzz, spremno otvaram vrata. Negdje duboko u meni ostaje zatomljeno pitanje zašto je od svih stanara baš meni pozvonio.

 

Što se tiče raspačavača letaka, mislim da znam kako je počelo.

“Reklame! Može vrata?”, rekao je umilni glas djevojke nešto iza podne.

“Žao mi je, ali ne smijemo vam otvarati.”

“A daajte”, cvilila je simpatično. “Nitko mi ne želi otvooriiti.”

Zvučala je kao da će se rasplakati pa sam se odlučio smilovati jadnoj djevojci. Otad, čini mi se, svi gradski raspačavači letaka, reklamnih prospekata i besplatnih novina zvone isključivo meni.

Što se tiče poštara, nemam pojma kako su me nanjušili. Onaj tren kad sam se zaposlio u programerskoj firmi kojoj je odgovaralo da radim kod kuće, prvi dan, u ponedjeljak, zvonilo je i zvonilo na portafonu. Nisam odmah ni reagirao, bio sam se koncentrirao na posao, no zvonjava nije popuštala. Bio je poštar, naravno.  I kako onda da radim normalno? Sasvim prirodno da se posvećujem drugim stvarima, a ne poslu. Televiziji, meditiranju, piću…

 

Iz sna me prenula zvonjava portafona. Nisam reagirao, sinoć sam previše popio i nije mi bilo ni do čega. No ovo je zvonilo i zvonilo.

 

“Zijeev”, javljam se na portafon.

“Halo, dobar dan? Prodajem jastučnice, možete mi otvoriti vrata?”

“Čekajte, ne znam…” Trljam snene oči, a pada mi na pamet nešto kao osvetnički plan za ostale stanare. “Otvorit ću, ali obećajte da ćete zvoniti svima na vrata osim meni. Ja ne kupujem posteljinu tako da vam je to ionako uzalud. Može?”

“Pa valjda…” kaže neodlučno glas gospođe.

“Zapamtite moje prezime, ja sam na trećem katu. Zvonite svima, samo ne meni.”

Zzzzzzzzzzzz.

Nedugo potom netko je pokucao na vrata.

“A da vam bar pokažem koju jastučnicu?”

 

Nebrojeno puta donio sam odluku da više nikome neću otvarati vrata, da ću jednostavno ignorirati zvonjavu i da će to proći. Ali to nije bilo tako lako, i scenarij je uvijek bivao sličan.

Oko pola 12 zazvonilo bi dvaput i ja bih pretpostavio da je poštar. Nisam se dizao, nastavio sam raditi svoj posao. Nakon desetak sekundi zazvonilo bi ponovno. Naravno da ne bih reagirao. Očekivao sam da odustane i da mu netko drugi otvori. No zvonilo bi ponovno i ponovno. Kao da je kraj svijeta, kao da je pitanje života i smrti, kao da će silovati osobu pred vratima. Za poštara mi ne bi bilo krivo, no što ako je netko zaista u nevolji? Dakle nije tako lako ignorirati tu zvonjavu, pa bih u jednom trenutku dolazio na pomisao da bi, kad već tako uporno zvoni, stvarno moglo biti za mene.

“Da!” povikao bih u portafon.

“Poštaar”, pjevušio bi bezbrižno kao i uvijek.

Zzzzzzzz.

 

Treba imati razumijevanja i za sve te razne dostavljače i prodavače. Imaju posao za obaviti, a svugdje ih dočekuju zatvorena vrata, kao da su ne znam kakve lopuže. Sigurno da nije ugodno zvoniti, čekati i nadati se… čemu? Da te netko kune zašto baš njemu zvoniš, da ti ponekad ni ne otvori, a ti tu samo radiš svoj posao.

Jednom sam se i sam našao s druge strane zaključanih vrata, pa znam kako im je. S novinama i kruhom došao sam pred haustor, a poštar je tamo stajao i stiskao gumb zvona. Onaj kraj mojeg prezimena, naravno. Instinktivno sam posegnuo za ključevima, ali zabili su mi se među kovanice, i nisam ih isti tren mogao izvaditi. Pogledao sam poštara, koji je sladostrasno stiskao to zvonce, pa sam odustao od ključeva, izvadio ruku iz džepa i uzdahnuo. Poštar me promotrio i kad je vidio da ne vadim ključeve, uputio mi smiješak pun razumijevanja i zazvonio ponovno na moje prezime. Nije me prepoznao, a nije ni čudno – ne znam kad sam zadnji put dobio pošiljku koju je trebalo potpisati.

“Sad će on. Malo je spor, ali otvori”, rekao je poštar kao da me tješi.

“Mm, ne bih rekao da je spor. Uvijek se javi, uvijek otvori”, kažem u svoju obranu. “Jako dobar čovjek.”

“Ma kreten”, odmahne poštar glavom i ponovo stisne gumb. Nije ga puštao nekoliko sekundi.

“Ma okej je tip”, nastavljam se braniti. “Znate, ljudi samo njemu zvone. A mogli bi i drugima, ima i drugih stanara u ovoj kući, mislim, možda nije u redu.”

Poštar je šutke buljio u vrata, kao da govorim ne znam kakve gluposti, a on iz pristojnosti ne želi komentirati.

“Ajde budalo, otvaraj…” rekao je tiho nakon par sekundi i počeo manijakalno stiskati gumb.

“Možda ga nema doma”, kažem ja.

“Ma budala lijena…”, kaže poštar. “Sad moramo ovako.”

Pozvonio je na nekoliko zvona istovremeno.

“Ne volim kad moram tako”, reče i prodrma vrata kao da će ih nasilu uspjeti otvoriti. Uskoro je brava zazujala, a vrata se otvorila.

“Dobro da ga nema”, rekao mi je dok smo ulazili. “Sad mu se ne moram penjati, ima preporučeno za njega. Baš volim kad im samo ovaj papirić ubacim u kaslić, hehe.”

“Mmmm, dajte mi, to je na mene.”

“A vi ste…? Hahaha”, nasmijao mi se u lice i iz one svoje torbetine izvadio blok za potpisivanje. “Hahaha”, smijao se dalje dok je raspoređivao ostalu poštu po sandučićima. Meni bi bilo neugodno na njegovom mjestu, kao što mi je neugodno ne otvarati ta vrata jednom kad se javim na portafon i kad me lijepo zamole.

 

Naravno, postojala je opcija da, barem poštaru, lijepo ili manje lijepo kažem da ode kvragu, da mu neću otvoriti, nikad više. Problem je bio u tome što bi mi poštar nakon toga mogao slučajno zagubiti neku pošiljku, račun ili slično. Ne valja se svađati s ljudima na svakom koraku, uvijek su spremni za svakojake sitne podvale, koje mogu stvarno biti nezgodne, a to mi ne treba.

 

“Halo?” javljam se na portafon (naivno).

“Dostava pice!” čujem glas iz slušalice.

“Ali nisam naručio picu!” kažem ljuto dok mi kruli u želucu.

“Nije za vas, za susjeda, ne radi mu portafon.”

Zzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz.

Tako sam dobio ideju da probam riješiti glavni problem.

“Poštar!” reklo je veselo iz slušalice.

“Joj, čujte, rado bih vam otvorio”, kažem tužno. “Ali gumb je pokvaren. Nešto mi ne radi s portafonom, stvarno.”

“A ne radi, ha? Pa kako se onda sad čujemo ako ne radi?”

“E, radi to, nego ne radi taj gumb.”

“Pa probajte stisnuti!”

Tap tap, tapkam po plastici pored tipke s ugraviranim ključićem. “Evo, stišćem, što jače mogu. Jel se otvorilo?”

“Nije!” čujem ga potmulo skupa s drmanjem vrata. “Slušajte, imam nešto preporučeno na vaše ime. Možete li doći otvoriti i potpisati?”

Spustio sam se s trećeg kata stepenicama. Naravno da mu nisam mogao otvoriti preko portafona, pa da pomisli da ga muljam.

“Što sam dobio?” pitao sam znatiželjno.

“Evo”, pružio mi je račun za plin.

“Ali to nije…”

“A nije preporučeno?! Oprostite, zabunio sam se. Mislio sam da osim računa ima još nešto”, rekao je taj bezobrazni gad i nastavio spremati račune po kaslićima. Ne treba napomenuti kako mi je sutradan pozvonio, i kako sam ja samo otvorio, nemajući živaca za igru pokvarenih portafona.

 

Pokušavao sam se riješiti zvonjave i na druge načine, jednostavnije rekli bi. Svaki put kad bih ulazio u haustor obavezno bih namještao bravu da se vrata ne zaključavaju.

“Sused, jeste normalni! Pa oćete da nas pokradu, da nam se ne znam kakvi lopovi motaju po zgradi?” uzrujano mi je objašnjavao stariji susjed koji mi uvijek zvoni kad zaboravi ključeve, namještajući bravu da bude zaključana. “Tak su pravila kućnog reda, sused, kaj niste bili na sastanku stanara prošli put? I o tom smo govorili. Na broju 36 bila je provala pred neki dan.”

No nije bilo potrebe da mi sve to govori jer koliko god ja to radio, vrata su se uvijek zaključavala. Vjerojatno bi prvi susjed koji bi se pojavio panično uglavljivao vrata po starom.

 

Došao sam na genijalnu ideju da isključim zvono portafona. Bar u ovom razdoblju od devet do pet, kad mi je stvarno potrebna koncentracija za posao i kad, uostalom, najviše zvone ti nepozvani ljudi, a najmanje netko tko baš mene traži.

Od spokojne tišine odustao sam nakon nekoliko dana, nakon što sam u kasliću našao obavijest o prispijeću pošiljke, preporučene, po koju moram ići osobno u poštu, koja nije tako blizu i u kojoj se uvijek čeka u redu. Poštar je to namjerno napravio, zaključio sam ne bez srdžbe, zato što mu nisam otvorio. Znao je on da sam gore.

 

Probao sam se praviti glup.

“Reklame”, rekao je glas, a ja sam samo poklopio.

Nakon toga poštanski mi je sandučić bio pretrpan prospektima. A učinilo mi se kao da mi još i više zvone ti prospektdžije.

 

Tako mi nije preostalo ništa drugo nego da se pomirim sa svojom sudbinom. Poštar zvoni između 11 i 13 sati, susjed bez ključeva oko 15, a City Express, dileri reklamnih prospekata, besplatnih novina i sličnog – variraju.

Ponekad se ni ne javim, kad čujem zvono portafona samo stišćem gumb i otvaram. Tako najviše vole, bez suvišnih pitanja.

 

(nastavit će se sutra)

 

Fotografija: jusben @morguefile free photos

Ilija Barišić: Sitne podvale (III)

Finiš utakmice 

 

Ni alkohol ne pomaže. Vjerojatno je i previše popio, u onoj je fazi kad mu je više zlo od pića nego što je opušten i spontan. Bez snage za neki novi kvalitetan potez Baggio je zasjeo za šank, okrenuo leđa klubu i svim ženama, odlučan da večeras napušta teren potpuno poražen.

No onda se iznenada kraj njega pojavio Inzaghi, naglim pokretima progurao se do šanka i naručio jednu ljutu. Eksao je piće pa zgužvao plastičnu čašicu.

“Još jednu!” rekao je gnjevno taj igrač koji je inače poznat po smirenosti i staloženosti.

“Što je Inzaghi, di je ona tvoja?”

“Ma kurac moja. U pički materini je, šta ja znam, propalo to.”

“Kako propalo?” Baggio je bio neugodno iznenađen.

“Ma tako. Nek ide sve u kurac, frende, da ti jebem žene, sve da ti ih jebem. Koje glupe drolje”, frcalo je iz Inzaghija dok je čekao novu rundu.

“Što je bilo?”

“Ma glupa kuja, bezveze, tamo, lomim je cijelu vječnost, strankinja neka, ste skužili? Na engleskom se lomim tam dva sata, uopće nisam žurio, sve polako fino, sve ide oke, i onda je probam zažvalit i neće kuja. Kaže too soon, e, jel možeš vjerovat? I oke, reko ajde, pustim, još pol sata tamo se dosađujem s njom, glupe spike na engleskom, pun mi kurac toga. I držim joj nogu na koljenu, ono, nije ju makla, i tako neko vrijeme, napalim se, kužiš, pa probam opet, ono, zašutim i krenem jezikom, kad će ona meni not yet. Koja drolja, reko, what not yet, what too soon, you bitch, two hours, i’ve been breaking my tounge, what the fuck should we wait?  Ona se kao malo odmakne, vidim frka joj malo, i’m sorry pičke materine mi počne prodavat, vidim bedara joj, a ni ne slušam je više, ko je jebe. Kažem joj na hrvatskoj, kujo glupa, ženski smore, koji kurac me navlačiš sto godina, a njoj sve jasno, misli da sam luđak, oće zbrisat s klupe. A šta, skužio sam da sam sjebo i da je propalo, šta bi se onda suzdržavo, pun mi je kurac i nje i engleskog i glupih spika. Jebate, pol noći ja se tamo lomim s glupom kujom. Reko sam joj za kraj fuck off i zbriso prije neg što je ona stigla, ono, ne želim je više vidjeti. Majku ti, koji gubitak vremena.”

“Nemoj, Inzaghi, nemoj tako”, kaže Baggio. Ako će tako igrati, cijeli je projekt Lige doveden u pitanje, rezonirao je Roberto, ako će izbjegavati akrape, ako će bježati od sigurnih zbarova i uleta samo zato što s tim djevojkama nemaju perspektivu. Fer plej i prijateljstvo temelji su njihovog natjecanja, i Baggio pruža ruku posrnulom protivniku, nastoji ga vratiti u igru. “Ostavi se šanka, Pippo, vrati se tamo i zbari je. Odi na podij i zbari nešto drugo, plesni ulet ili nešto neverbalno. Inače oni pobjeđuju.”

Inzaghi je šutio mučno stisnutih čeljusti. Drugu žesticu nije naglo iskapio.

“Rekli smo da nećemo o tim govnarima”, rekao je napokon Inzaghi.

“Vidiš da i tebi djeluju na igru, Pippo, ti bi inače realizirao onakvu priliku.”

“Ne znam, stvarno, ne mogu, nije mi dobro.”

 

Vidjevši Inzaghija, oko šanka se skupio veći dio ekipe, željan priče o barenju. Svi su mislili da je ovo samo pauza i da joj se Inzaghi vraća, samo da bi skupio na njoj još više bodova. I njima je objasnio što se dogodilo. Drolja, kuja, glupača, sijevalo je iz njega.

 

Loše je za utakmicu, nitko ne voli kad nema pogodaka. Osim uleta Inzaghiju se ništa ne piše. Ni broj mobitela, treći, koji bi značio bod, a ni očekivani zbar.

“Pa mogo si je zbarit do kraja. Što si odmah tako popizdio?” govori njegov trener Berkamp, a Djorkaeff, Giggs i ostali ne mogu se ne složiti s tom tvrdnjom. Berkamp je jedan od onih trenera koji nikad nisu imali veliku igračku karijeru, odnosno, u Dennisovom slučaju, gotovo nikakvu. Unatoč tome Berkamp je na glasu kao veliki teoretičar kad su ljubavne stvari u pitanju i zasigurno je najčitaniji kolumnist lige. No u praksi je i dalje vrlo rezerviran te na neki način Inzaghi više trenira njega nego obrnuto.

 

“Ma mogao, nisam mogao, ne da mi se više s njom zajebavat. Ne da jezik nakon dva sata, moš mislit kak bi dala pičke. Uopće mi nije neš posebno sad, te strankinje, uvijek neku svoju spiku, i sad da tu gubim vrijeme. Ma marš u pičku materinu kurvinsku, ne da mi se.”

“A finale? Nemoj mi sad podbacit, Inzaghi! Ući ćeš u legendu večeras, dupla kruna ti se smiješi!” pokušavao je Berkamp motivacijski.

“Ma ne, zajebi to… Nije mi stalo, fakat.”

“Dajte dečki, kakvo je ovo finale?” razočarano komentira Giggs. “Prvo Baggio skroz truo, drži se šanka, uletio jedva trima curama… Ej, da su Baggiovi uleti jednoznamenkasti… A sad i ti. Dajte, oćemo igru, atraktivne poteze, ulete.”

“Probaj ti igrati, Ryane, kad si tako pametan.”

 

Ne igra ni Ryan večeras, ni rekreativno, a ni ostali ligaši. Nije im zabranjeno skupljati bodove, Djorkaeff i Recoba čak su se dogovorili da će to brojati kao prijateljsku utakmicu, no nitko, baš nitko ne ulijeće. Neka autocenzura uvukla se u njih, i nisu više toliko opušteni i bezbrižni. Samo piju, pomalo pričaju ali više kljucaju, a prema djevojkama su izrazito skromni i sramežljivi, povučeni baš kao i prije osnivanja lige.

 

(nastavit će se sutra)

 

Fotografija: jusben @morguefile free photos

 

 

Ilija Barišić: Sitne podvale (II)

Finale kupa

Drugo poluvrijeme

U ligi je Roberto Baggio odavno sve uprskao i večeras nema izbora, mora se istaknuti. Mora dati sve od sebe, jer ipak je u finalu kupa i ima priliku cijeloj sezoni dati drugi predznak. Ligaški su mu rezultati slabi, kao i prošlih godina, s mukom se održava u sredini ljestvice i pobjednički niz u kupu jedina je svijetla točka njegove natjecateljske zavodničke karijere.

Istina, imao je i nešto sreće na putu do finala, rano je pijanstvo favoriziranog protivnika u četvrtfinalu izbacilo iz igre, te nije mogao pratiti Baggiov ritam uleta, dok je u polufinalu imao povoljan ždrijeb i više sretno nego spretno pobijedio zbarom neke podeblje pijane klinke u finišu utakmice, prvim njegovim zbarom u godinu dana, nakon tristotinjak uleta. Trajalo je svega nekoliko sekundi, toliko je djevojci kojoj je provalio plesni ulet i kojoj ni ime nije znao trebalo da ga odgurne, no sudac je, nakon konzultacije s pomoćnicima, priznao zbar. Zbarovi su za njega rijetkost, posebno u velikim utakmicama, i večeras ne očekuje takav ishod, a ni veliki rezultat. Teren mu ne odgovara, Močvara nikako nije njegov đir, usto ga i glava boli, ali važnost utakmice primorava ga da pokušava.

 

Logičan izbor je najbliža skupina djevojaka na plesnom podiju. Promatra ih nekoliko minuta dok se pomalo giba u ritmu muzike, pokušava razabrati s kojom bi imao najviše šanse. Ni sa jednom, zaključuje, i opet odabire onu najbližu sebi, kao, sudbina. Pod umjetnim točkastim svjetlom disko-kugle i iritantnih šarenih reflektora nije mogao točno procijeniti kako izgleda, ali činilo se da je taman, ni posebno zgodna, a ni nakazna. Teško je u mraku reći je li i ona njega uočila i dala mu neke signale. Gotovo mu nikad ne daju signale, pa se Baggio svejedno približava, a ona se naginje da ga bolje čuje.

“Koliko je sati?” kaže joj na uho. Ona slegne ramenima, što za Baggia nije najbolji znak.

“Što, nemaš sam mobitel da pogledaš?” kaže pametnjakovićka. Tvrd orah, definitivno, no kako kažu, ne postoje tvrdi orasi, samo meka kliješta.

“Što… nemaš ti da pogledaš umjesto mene, kad te već pitam?”

Djevojka okreće glavu i nastavlja bezbrižno plesati u formaciji s prijateljicama. Ovo se ne može računati kao ulet, pomisli Baggio, pa se zadržava kraj djevojaka. Miče glavom gore-dolje, ako ga slučajno pogleda mora ispasti da i dalje opušteno pleše u svom điru, bar dok smisli kako dalje i što da joj sad kaže. Vadi mobitel i provjerava koliko je sati. Usput gleda i koliko ima kuna na računu, da se učini kako se s nekim dopisuje, da ne ispadne jadno.

“Jedan i dvadeset”, kaže joj.

“Molim?” pita djevojka namršteno.

“Jedan i dvadeset je!” povikne joj na uho. “Pravo vrijeme da se upoznamo.”

“Joj daj molim te”, kaže djevojka više za sebe i zakoluta očima. Šapnula je nešto prijateljici i odmah su zamijenile mjesta, a potom se bez riječi između ubacila i druga, visoka frendica koja je Baggiu okrenula leđa.

“Koliko je sati?” pita Baggio ovu novu, no ona se nije udostojala ni pogledati ga, mada ga je sigurno čula.

Uvijek je u nedoumici kako računati ovakve stvari, pravila tu nisu jasna. Bio je u ofsajdu, toga je svjestan, no računa li mu se kao ulet, za to se mora konzultirati sa sucem.

“Collina”, obrati se prijatelju za šankom. Tu je glazba nešto tiša i ne mora se derati. “Kako se računa ofsajd u kojemu si uspio napraviti par koraka, izmijeniti nekoliko riječi. Je li to ulet?”

“Može biti, može… Jesi joj rekao što si smislio i jel te čula?”

“Je, je…”

“Jel ti nešto odgovorila? Jel te pogledala?”

“Jedva. I jedno i drugo.”

“Neka. To je ulet, piše se.”

“Sigurno?”

“Ma je. Ionako ne dobivaš bod za to, nije to pogodak. Za bod moraš skupiti najviše uleta u jednoj večeri, više od ostalih, tako da su tu pravila fleksibilnija. Glavno da si ti probao sa ženskom, a sad, koliko joj je trebalo da te odjebe, par sekundi ili par sati, to nije bitno.”

“A dobro, onda sam sad uletio.”

“Koji ti je to večeras?”

“Ne pitaj. Ako ovo računam, tek drugi.”

“Samo dva uleta? Uff, slabo Baggio, očekivao sam više od tebe.”

 

Broj uleta večeras je Baggiu vrlo važan, to je taktika na koju se mora osloniti u ovom finalu protiv nadmoćnijeg protivnika. Nasuprot njemu veliki je Filippo Inzaghi, poznat i kao Il Fenomeno i Kralj Mufova, najveći zavodnik u Ligi. Nedavno je Inzaghi po drugi put osigurao naslov prvaka Lige mufova i u finale kupa ulazi kao veliki favorit, barem tako kažu ligaški kolumnisti i stručnjaci, a koeficijenti s kladionice službenog sajta slažu se s tom procjenom.

Ipak, u kupu su pravila nešto drugačija nego u ligaškom natjecanju, pa ovdje ima neke šanse. Taj jedan bod za najviše uleta večeri, na koje Inzaghi nikad ne igra, ključan je u strategiji inferiornog igrača. Prosjek Baggiovih dvadesetak uleta po noći malo tko može pratiti. Ponekad je gotovo i teoretski nemoguće uzeti mu bod za najviše uleta, te kroničari lige pamte kola kad je pristupio gotovo svim djevojkama u klubu te večeri. Doduše, te ulete ne uspijeva pretvoriti u zbarove, a tu su najveći bodovi, no u kup utakmici, u jednoj večeri, to ne mora biti presudno. Često i najbolji baritelji zakažu u jednoj jedinoj noći, i tu je ta draž kupa, tu i mali klubovi imaju šanse, pa tako i Baggio.

Bar je tako mogao razmišljati prije početka utakmice, no početak susreta daje naznačiti da Inzaghi neće dopustiti iznenađenja. Igrao je fantastično, onako kako samo on zna. Počeo je rano i odlučno, skupio tri uleta, te dobio čak dva broja mobitela. Još jedan i povest će jedan-nula. A s ovim četvrtim uletom, strankinjom koju obrađuje, mogao bi otići daleko. Pričaju na klupi u dvorištu kluba već neko vrijeme, ona mu se smješka koketno, pomalo se dodiruju. Zbar se čini osiguranim, a možda dobije i pušenje i seks. Nije da se boduje, ali vrijedi spomenuti i da je cura zgodničasta, onako, slatka. Baggio bi se odrekao svih mogućih trofeja za takvu, no cure koje su makar malo iznad prosjeka, pa možda i prosjek, njemu su nedostupne. Kvragu, odrekao bi se večerašnjeg finala samo da se može slikati s takvom curom u prisnoj pozi i onda fotku postaviti na stranicu Lige.

U svakom slučaju, činilo se da se prognoze ostvaruju i da Baggia čeka težak poraz. Zakazao je čak i po broju uleta, što nitko nije mogao predvidjeti.

 

“I ja sam očekivao više od sebe, ali stvarno nisam raspoložen.”

 

Očigledan pad samopouzdanja i lošu formu uočio je i njegov trener, umirovljeni igrač u stabilnoj vezi, Frank de Boer.

“Samo hrabro, Baggio, imaš ovo.” Stavlja mu ruku na rame. “Nemoj posustajati. Pippo će zaglaviti s ovom malom koju obrađuje a to su samo tri boda za zbar. Nasuko se na nju i nema šanse ukupno. Pippo igra atraktivno a ne na rezultat, znaš njega.”

“Da, rezultat mu dođe sam od sebe.”

“Pusti sad to. Drži se svoje igre. Za početak osiguraj bod za najviše uleta.”

“I da dobijem taj bod za najviše uleta, svejedno gubim”, objašnjava svoj defetizam treneru. “Inzaghi će zbariti onu malu, dobiti tri boda, i gotov sam. Bez zbara nikako ga ne mogu stići. A večeras fakat nisam u stanju. Ne znam kad jesam, ali večeras nikako.”

“Ma imaš još sve u svojim rukama! Daj, ja ću ti naći neku ružnu, pijanu i nesigurnu za brzinski zbar. Tako ćeš ga dostići.”

 

Frank de Boer pogledom kruži po klubu, snima žensku ekipu. Uočava da atmosfera nije bariteljska kao u nekim klubovima, gdje zaigrani pogledi ponekad nesumnjivo ukazuju na napaljenost spremnu na kompromise. Ovdje ljudi uglavnom pričaju međusobno ili plešu, ne obaziru se pretjerano na druge, bar ne na zavodničko-droljast način.

 

“Imao si pravo glede terena, u lošem je stanju. Možda bi bolje bilo da nismo odabrali neutralan, nego po tvom izboru, kako je Inzaghi i predložio.”

“Pusti, sad je kasno.”

“Nema veze, čekaj, sad ću ti ja naći neku…”

De Boer je predatorski izoštrio pogled u potrazi za plijenom. Prebacio se na područje oko šanka i prolaza za WC.

“Hmm, prezgodna, prekujasta, pretrijezna, prezauzeta, pre… ” Obrva mu je zaigrala kad je naišao na nešto zanimljivo.

“Ona mala tamo je dobar ulov”, Frank je mahuno glavom. .

“Koja…” Baggio je slijedio pogledom Frankove obrve. “Ona tamo?!” nediskretno je pokazao prstom na drugi kraj šanka. “Ona ogavna, s rajfom i cviksama?”

“Da, baš ta.” Malo je de Boera začudilo kako Baggio oslovljava potencijalni zbar. Da su odvratne obično govori tek nakon uleta.

“Mogla je bar kosu srediti, bar to žene mogu”, nastavlja Baggio. “Neću, preružna je.”

“Pa ja ne vjerujem… Jel ja to dobro čujem?” De Boer je bio osupnut. “Što ti nije slogan kluba Baggio bari što nitko neće? I nisi li nedavno na sastanku Upravnog odbora Lige za ljetnu međusezonu predložio osnivanje Gabor Grand Prixa? Da će tebe izgled zasmetati pri uletu?”

“Ma ne, stvarno nisam raspoložen.”

“Ali finale je kupa! Ej, čovječe, finale! Izbirljivošću se ne osvajaju titule.”

Roberto sliježe ramenima i odmahuje glavom. Tužno gleda ispred sebe, a iskusni trener poput de Boera zna u čemu je glavni problem.

“Ako sad posustaneš, oni su pobijedili”, kaže mu ogorčeno. “Ne mislim na Inzaghija, znaš to dobro. Veće su stvari tu u igri. Ako se ovako nastavi, pobjeđuje ona novinarka Jutarnjeg, voditeljica Hrvatske televizije, i svi uvaženi gosti u studiju. Studijska publika također. Ne možemo sad posustati.”

Baggio je duboko uzdahnuo i razmislio o trenerovim riječima. Cijelu večer pokušavao je ne misliti o tim novinarskim natpisima o njihovoj Ligi koji su kao bujica nedavno zapljusnuli hrvatski medijski prostor, ali to je bila nemoguća misija. Svi natjecatelji bili su pogođeni tim medijskim pritiskom, i atmosfera je splasnula, koliko god se oni trudili ne misliti o tome i nastaviti po starom. Nije im ni na kraj pameti bilo da bi netko mogao na taj način iskoristiti otvorenost njihovog sajta svim posjetiteljima, da bi mogli bez dopuštenja iskoristiti fotografije i druge materijale te ih zlonamjerno interpretirati a njih predstaviti javnosti kao zadrte, umno ograničene ženomrsce. Ono što je o njima bilo objavljeno u nekim dnevnim novinama te u pretencioznim prilozima zabavnih emisija na nacionalnoj televiziji bilo je ispod svake kritike profesionalnog izvještavanja. Novinari i forumski komentatori na portalima, tv-voditelji i gosti u studiju, svi su se složili da su to ružni, isfrustrirani, do srži pokvareni i neodgojeni klinci koji se kriju iza pseudonima i samo vrijeđaju žene, osobito one koje ih odbiju. Nakon što je popularni pjevač u toj gledanoj emisiji HTV-a otvoreno pozvao svekoliko pučanstvo na fizički obračun i linč igrača Lige, studijska je publika gromoglasno zapljeskala. Eto, s tim balastom u glavama, s tim opterećenjem oni su morali večeras igrati.

Pokušali su objasniti, i na svom sajtu, i po forumima i rubrikama za komentiranje diljem interneta u čemu je bit Lige. U prijateljstvu, druženju i zezanciji, u sprdanju s uobičajenim noćnim izlascima i konvencijama zavođenja. Objasnili su i da su kujama nazivali stvarno, ali stvarno, samo one koje su prema njima nastupile s najvišom stopom kujizma. Uklonili su neke sporne fotografije i navodne uvrede, zatvorili sajt javnosti i zaštitili ga šifrom, i premda je ta medijska bujica vrlo brzo prohujala, gorak okus nije nestao. Natjecateljska atmosfera nije na razini, što se osjetilo i u posljednjim ligaškim kolima. Dogovor je bio za večeras sve to uopće ne spominjati, izbaciti iz glave u potpunosti ako je moguće, zaboraviti, ali to nije bilo tako lako.

 

“Liga mora ići dalje! Moramo nastaviti kao i prije, igrati još jače, još brutalnije!” rekao je de Boer ponosno. “Inače su oni pobijedili, pobijedilo je zlo novinarstvo. Ljudskost je ovdje na vagi!”

“Ma dobro, al ta ženska je fakat zapuštena, ne mogu baš…”

“Daj se saberi! Izgled se ne boduje, to i sam znaš. Odeš, upišeš ulet, probaš zbarit, ono, na brzinu, sklopiš oči, riješiš je se, odvališ još par lakih uleta i u igri si za pobjedu!”

“Lako tebi reći.”

“Probaj, Baggio, probaj! Ne moraš pobijediti, ali bar daj sve od sebe! Cijela liga očekuje tvoju pravu igru!”

 

Baggia je dirnuo trenerov entuzijazam, osjetio se dužnim odigrati makar za publiku, tako da je ipak odlučio pokušati s rugobom na drugom kraju šanka.

 

“Za tobom se sigurno okreću glave”, rekao joj je ironično a opet sa smiješkom. Smatrao je to atraktivnim potezom u ovoj situaciji, nečim što će izmamiti puno osmijeha i pozitivnih legendo-komentara kad će to poslije prepričavati.

“A za tobom se preokreću želuci”, odgovorila mu je kao iz topa. Premda se takav odgovor uvijek može očekivati na taj ulet, on baš i nije uobičajen za akrape. S obzirom na svoj izgled mogla se barem nasmiješiti, pomislio je Baggio, a palo mu je na pamet i kako unatoč svemu, ona vjerojatno ima više uspjeha u ljubavnom životu od njega, a samo zato što je žensko. Opterećen mišlju na što je spao, nije se sjetio odbrusiti joj oproštajnu, pa je samo otišao.

 

 

(nastavit će se sutra)

 

Fotografija: jusben @morguefile free photos

Ilija Barišić: Sitne podvale (I)

Nimet Božji

 

Ivo gleda u pljesnivi komad sira i pita se što da radi. Već dva puta nagnuo ga je nad rub kante za smeće pa odustao. Sjetio se zakletve svaki put i učinilo mu se da će mu se ruka desnica osušiti ako ga baci. Još se Ivo živo sjeća kako je njemu i ženi bilo u ratu, kako su željni bili svega i svačega, kako su lizali tanjuriće od kave kad bi se prosulo mlijeko po njima, kako su uzgajali povrće na balkonu i grah u lončanicama, uz fikus. Praznih stomaka naučili su cijeniti hranu, naučili štedjeti, i onda se Ivo zakleo da nikad više u životu neće baciti hranu, taj nimet Božji. Da, u ratu je postao i religiozan. Istina, on i supruga u početku bili su religiozni zbog humanitarne pomoći koja se dijelila u crkvi po konfesionalnom ključu. No kako je rat odmicao, vjera im je postala istinsko utočište, a oni pravi vjernici. Misa prije raspodjele paketa hrane više nije bila tako dosadna, a počeli su i slaviti kršćanske blagdane, moliti se prije jela i hranu nazivati nimetom. Gleda sad Ivo u nimet Božji i ne vidi ništa osim plijesni. To je valjda nekad bio sir, možda je još uvijek pod tom memljivom truleži.

Sam je kriv, naravno, što je ostavio tako dobar sir da trune u kutu frižidera, do točke kada ga mora baciti. No dobro pamti koliko mu je teško bilo u ratu i kako bi rado imao taj komad sira onda, i ovakav nikakav. Onda bi tanko odrezao plijesan, a ostatak pojeo u slast… Danas ne mora tako, nije gladan hvala Bogu, a opet, šteta je i grehota, sve da se i nije zakleo.

Ipak je smislio kompromisni recept – rezati pljesnivi dio malo deblje, termički obraditi u mikrovalnoj, dodati tome salamu i puno kečapa. Ni ostale namirnice koje je našao nisu bile u idealnom stanju. Po vonju salame zaključio je da ni ona nije najsvježija, a na starom kruhu skoro je istupio nož. Sir je narezao zadnji, gadljivo kriveći lice dok mu se paučinasta siva, crna i zelena plijesan kao meka prašina lijepila za prste. Nakon što je tako ogulio sir, pozorno je oprao ruke i narezao par probnih šnita.

Ding! odzvonila je mikrovalna i označila početak Ivine borbe sa starim sendvičem. Mikrovalna je smekšala kruh, otopila sir, od vrućine jedva ga je držao u rukama. Jeo je Ivo i gore stvari, ali u mislima ga je i dalje progonila plijesan. Imao je osjećaj da je nije dovoljno isprao s ruku i sa svakim gutljajem bivalo mu je sve teže. Što će mu biti ako je sir stvarno pokvaren? Proljev, povraćanje? Taj se tren zagrcnuo i zakašljao. Ipak, vrlo brzo se pribrao, zaključio da umišlja i ponovno snažno zagrizao. Kečap i sir procurili su van, a Ivo je bio odlučan da dokrajči bar to što je pripremio. Sa zadnjim gutljajima, ipak, odučio je da se više neće mučiti i riskirati. Primio je četvrtasti ostatak sira, zatvorio oči i zakucao ga u kantu.

 

Dok je pio drugu čašu vode, kojom je iz sebe ispirao sve što ga je podsjećalo na sendvič od maloprije, ulazna vrata počela su se otključavati. Žena se vraćala s posla.

“Ufff, Ivo, de pristavi kafu”, Zdenka je neraspremljena ušla u kuhinju, teško uzdišući. Samo što je torbu objesila o jednu kuhinjsku stolicu, kao za vrag, otišla je pravo do koša za smeće. Bacila je zgužvanu maramicu i ukipila se.

“Isuse Bože, Majko Božja Bistrička…” izustila je slabim glasom.

“E ne da mi se kafu, sama si pristavi, meni nije dobro”, rekao je Ivo i sjeo za stol s čašom vode ispred sebe.

“Šta ovaj sir radi u smeću? Jes ti normalan!?” dreknula je Zdenka.

“De mi nemoj o tom siru. Pokvario se.”

“Šta se pokvario?!” zaprepašteno je vrisnula. “Eno, skroz normalan sir!”

“Ma kad ti kažem, ženska glavo, probo sam, ne valja.”

“Ma Isusa ti, jes ti normalan, majke ti? Tako velki komad sira bacaš, samo što je malo star, il šta!”

“Sir je pljesniv, ništa ne valja”, promrmljao je Ivo s gadljivim izrazom lica i otpio malo vode.

Zdenka se prekrižila i promrmljala, a onda gurnula ruku u koš i izvadila sir iz smeća. Stavila ga je na stol pred Ivu.

“Evo, šta mu fali? Gdje ti tu vidiš plijesan?!”

“Ma ti si luda, ženo!” frustirano je viknuo Ivo, ali je odmah nakon toga duboko udahnuo i probao smireno objasniti. “Odrezo sam plijesan i probo jesti. Ne valja!”

“Pa…” u nevjerici je žena njuškala sir. “Pa…” osvrtala se oko sebe, opet provirila u kantu, i ovaj put primijetila ostatke koji su nalikovali na plijesan. “Pa šta nisi prije pojeo!” opet je viknula. “Šta si pustio da istrune!”

“De me nemoj, molim te”, Ivo je i dalje govorio tiho, trudeći se da ostane smiren.

“Ma bogati, Ivo, bacaš nimet Božji! Kako smo samo u ratu bili željni toga!”

“Pa jel vidiš, jebemu, pokvarilo se, kakve to ima veze s ratom?”

“Ma grehota je, bogati, Ivo!”

“A šta ćeš kad se pokvarilo? Aj me nemoj, molim te. Dosta toga.”

“Pa onda pojedi prije nego se pokvari! Ne možemo tako rasipati. Nemamo!”

“Ma imamo dovoljno, ajde”, rekao je Ivo mirno.

“Da se tebe pita ne bi imali dovoljno! Ti sve rasipaš! A ja se brinem da imamo, ja štedim. Ja tu perem ruke u ladnoj vodi, da se ne pali bojler i ne troši struju. Ja ostajem kasno navečer budna za mašinu po jeftinoj struji. Ja štedim na poslu, neću ni sendvič uzet da ne potrošim. A šta si ti napravio? Ništa ne radiš, samo se tu izležavaš po kući, gledaš kladionice, i ne znam.”

“Ne jebi me za poso, ženo, nisam ja kriv šta ne radim!” zagalamio je Ivo i lupio šakom po stolu. Žena je najzad ušutjela, bar na trenutak. Sad je ona duboko udahnula, a onda nastavila, ovaj put tiše: “Šta ne jedeš taj sir? Šta ga čekaš da se pokvari?”

“Ma da te jebo nek te jebo taj prokleti sir!” zagalamio je Ivo i ustao. Primio je sir kao da će ga baciti kroz prozor.

“Ne kuni hranu! Kako te nije sram!” uzvratila je vikom i Zdenka.

“Ma evo ti sir, da te jebo” rekao je Ivo i naglo dobacio sir prema nespremnoj supruzi. Sir ju je pogodio u prsa i pao na pod. Nije to bilo jako, nije to bio udarac, no Zdenki su navrle suze na oči, a donja joj čeljust počela podrhtavati. Ta čeljust uskoro se stisnula u osvetnički grč i Zdenka je sa stola dograbila komad starog kruha. Svom snagom zavitlala ga je u supruga. Izraz tko tebe kamenom, ti njega kruhom dobio je novu dimenziju kad je okrajak pogodio Ivu posred čela, i uz tupi udarac odbio se u širokom luku natrag na stol.

“Jaaao, ubi me, ženo!” zajaukao je Ivo i primio se objema rukama za glavu. “Auuu, pomagaj Bože”, kleknuo je, potom i legao na kuhinjski pod, držeći ruke na glavi. “Auu” previjao se po podu kao pokošeni nogometaš.

“Izvini”, plačući, Zdenka se nagnula nad Ivom. “Gdje te boli?” rekla je kroz suze i nježno ga dodirnula.

“Jao ne pitaj, ubi me, ženo!”

Zagrlila ga je i legla kraj njega na podu. “Izvini” rekla je kroz jecaje.

“Auuu, majko”, zapomagao je Ivo.

Privijeni jedno uz drugo, ležali su na kuhinjskom podu. Ivi se činilo da su pločice hladne, a Zdenki i da su malo prljave, no to nije bilo važno.

(nastavit će se sutra)

 

Fotografija: jusben @morguefile free photos

 

 

Ivana Kovačić: Outlet ruža

(ulomak iz romana Parabajka, ZIGO, Edicija Katapult 2013.)

Varja želi da se nađemo na kavi u kafiću na Trešnjevci. Od kada se Kos vratila, odjednom joj se čini da nije primjereno doći kod mene. Pomislim kako bi bilo dobro reći da nemam vremena i to od tog trena pa zauvijek nastavim govoriti, a onda ipak pristajem. Pojavila se dobro raspoložena. Pitala sam što ima novo, a ona je kazala kako se Kos s puta vratila puna dojmova, pričale su o tome što je vidjela i doživjela na putovanju i to je uglavnom sve. Nakon nekoliko rečenica na tu temu, Varja me značajno pogleda i kaže:
– A što bi ti htjela?
– Možda seks. Povremeno, kada se vidimo – kažem.
Ona se zaprepašteno i slavodobitno nasmijala, a meni je istom došlo da je pljunem posred lica.
– Pa kako?! Ne bih mogla paralelno – kaže.
Moj odgovor je neiskren na jednako glup način na koji je i njezino zaprepaštenje, ali u tom trenutku, i njoj i meni ono što govorimo izgleda najsmislenijim i najrazumljivijim izborom. Ipak ostajemo u tišini neko vrijeme.
Nagovori me da odem s njom do Outleta ruža, velikog trgovačkog kompleksa u okolici Zagreba. Morala je tamo nešto poslovno obaviti.
Volim gledati kako vozi. Odlučno a opet ne bezobrazno, suvereno ali ne pretenciozno, vrlo živahno ali nikada opasno. Ja sam tada polagala vozački ispit. Instruktor mi je govorio kako bih trebala doma na stolici vježbati vožnju. Dok se vozimo prema Outletu ruža, zamišljam Varju u toj situaciji. Dok je Kos na putu, navodno s nekom djevojkom koja joj se sviđa, i veza im je možda u krizi, Varja je doma. Sjedi na stolici i vozi. Prolazi kroz svoje emocije. Plače. Može li ona plakati? Nekada davno prije Kos, dok joj se raspadala veza s bivšom djevojkom, rekla mi je da nije sposobna za vezu sa mnom dok se emotivno ne oporavi od te veze. Činilo se tako logično. Zbog te njezine nesposobnosti da vozi stolicu u stanu, postaje mi iz minute u minutu sve iritantnije kako vozi automobil. Outlet ruža izgleda kao grad od papira. U dućanima nema ništa zanimljivo. Kažem kako bi to mjesto bilo dobro iskoristiti za snimanje filmova. Varja kaže kako bi bilo najbolje da tu naprave zatvor. Na štandu kupujem kuhano vino. Varja uzima čašu iz moje ruke i otpija gutljaj. Kad mi se zagleda u oči, vidim neku plahost iza koje nazirem da me osluškuje. Prepoznaje moje tragove i otiske, ali ono što je trebalo stajati na njihovom mjestu, uvijek se izmicalo. Ne osjećam da smo stranci dok se gledamo u oči, ali čim se odmaknem nekoliko koraka, iz svakog njezinog pokreta i riječi pokušavam otkriti nešto novo ili potvrdili nešto što već mislim da znam. Ulazimo u radnju u kojoj ona pregledava neku dokumentaciju i razgovara sa zaposlenicama. Sve nalikuje vožnji automobila, ne nalazim nijedan novi trag. Kad je završila, zaputile smo se prema parkiralištu.
– Jel ti bilo dosadno čekat? Skratila sam maksimalno – pita me obzirno.
– Nije. Samo neobično. Pitala sam se stalno što ja tu radim – kažem koketno, jer znam da je to nešto u čemu obje potajno uživamo. Sinoć dok je jela pizzu u mom stanu na Trešnjevci, na sličan je  način rekla: “Nisam mislila da ću ikada više jesti pizzu s tobom.”
– Marjane, koliko je sati? – tata bi viknuo s vrata restorana čistaču ulice iz Karakašica. Počelo je to jednoga dana kada je Marjan osvanuo sa satom od zelene fluorescentne plastike na ruci.
– Aj k vragu, vraže, tamo – promrmljao bi Marjan i nastavio s poslom.
– Što piše tamo na plakatu, tko svira večeras?
– Aj k vragu, vraže!
– Marjane, dođi na kavu, ne ljuti se, imam ti nešto ispričati – promijenio je tata ploču jedno jutro.
I tako je naučio Marjana gledati na sat. Bilo mu je najvažnije i najzabavnije komunicirati s likovima koji su na ovaj ili onaj način pripadali Otočkoj margini. Ono što me uvijek zbunjivalo, bilo je to što je pamtio tko je od svih stanovnika Otoka došao na sprovod njegovim roditeljima, a tko nije. Ako je neki sada pokojnik bio na pogrebu njegovoj majci ili ocu, tata je osjećao obavezu (koja mu je kao i svaka socijalna obaveza bila sama po sebi mrska) da ode tom pokojniku uzvratiti na isti način. I tu sintagmu “na isti način” često je koristio, ako bi mu netko poželio sretne blagdane i gdje god je to bilo moguće.
Na njegovom pogrebu stajali smo poredani jedni do drugih i primali sućut mirno, dostojanstveno i bez puno suza, kako već priliči pogrebu čovjeka koji je umro: nije bio mladić, ali je tek bio postao djed. Sva lica koja su se pojavljivala ispred nas bila su hiperrealistična. Postalo je jasno da takvu stvar nije teško upamtiti. Vjerovala sam do tada kako je tatino pamćenje ljudi s groblja neka njegova mračna opsesija, povezana s iščitavanjem osmrtnica.
Tada je kapelicu ispunio neki potpuno neočekivani glas koji je sam za sebe ali glasno, jecajući govorio: “Prijatelju moj, da me nisi naučio koliko je sati, kako bi ti Marjan došao…”
Varja me dovezla do zgrade. Nismo se pozdravile, rekle da ćemo se čuti ili vidjeti. Ja sam u sebi bila odlučila da ću napraviti sve da se ne vidimo više. Ona je rekla samo:
– Čuvaj se. Jedi.
Ja sam se istrgnula iz tog automobila divlje, bez da je pogledam i osvrnem se, uvjerena da nikada neću susresti moje prazno sjedalo kako samo vozi, ulazi u kružni tok u smjeru obrnutom od kazaljke i izletjevši na zelenu fluorescentnu livadu pretvara se u slap.

Fotografija: Alvimann @morguefile free photos