1.
Bruno Huntington iznenada osjeti snažno probadanje u očnim jabučicama. Bijaše to neobičan bol, koji nikada prije nije osjetio. Gotovo da se slab tračak njegove svijesti pokoleba, i on opet utone u neproničnu i bezvremensku tminu. Ali onda, upali se svjetlost iza poluodškrinutih vrata, nezadrživo, poput neke mliječne tekućine ispuni šupljinu između nedostatna praga i donje prečke tih istih dvokrilnih i vrlo teških vratiju, te potom jurne prema njemu začas silno obuzevši njegovo biće. Bol se ponavljla: u nekoliko navrata žestoko ga je stegla, tako da se posve bespomoćno koprcao, tresući se u svojoj kolijevci od kamenja i crvene prašine. Kad se konačno primirio, vidio je kako se golema vrata, smještena na nepoznatu zidu njemu nasuprot, polako otvaraju, puštajući da ga svjetlost zabliješti i prožme. Više nije ćutio bol, odijeljenu, nečovječnu i samosvojnu: ne, osjetila su primala prve, svježe, nevine dojmove, i Bruno Huntington je ponovo – mučnim i sporim procesom – sticao svijet o zasebnosti svoga postojanja.
Činilo se kao da svjetlost stiže odozgo, ali njezin izvor nije bio jasno raspoznatljiv. Prostoriju, koja se ukazala kad su se vrata sasvim rastvorila, Bruno prispodobi s klinikom, ali se odmah stade pitati zašto je to učinio. Svakako, postojali su instrumenti: uglačani čelični skalpeli, pincete, hvataljke, igle. Sve je stajalo nepomično i sjajno, uredno raspoređeno u staklenim ormarićima duž zidova, koji su opet bili obloženi bijelim pločicama od jednostavne keramike. Potom operacijski stol, raspremljen, s bijelim, koso navučenim prekrivačem na sebi, kao da nekoga očekuje, s usmjerivim reflektorima tek nevisoko ponad svoje jarke bjeline, nadohvat ruci imaginarna liječnika – zapravo, potpuno izlišno, jer je ona svenazočna, raspršena, strana svjetlost odasvud sjala. Ležeći u predvorju, sad već nepomičan, Bruno se pitao da li je pacijent, promatrač, ili liječnik? Prošlost, pomisli, da, prošlost, i grčevitost koja je dotad izobličavala tijelo, stade pomalo jenjavati.
Htio je otvoriti oči. Pronađe da su mu kapci čvrsto slijepljeni. Napregne se, ali, umjesto učinka, oćuti samo nekoliko slanih i mlačnih kapi, koje prostrujaše njegovim licem i zaustaviše se na orublju usana. Lizne. Krv, krv, pomisli gotovo s nekim čudnovatim uživanjem. Rastegne usta u grimasu koja bi se u nekoj drugoj prilici bila smatrana osmijehom, i pokuša pomaknuti ruku. Ruka mu je bila položena uz bok; on je s lakoćom digne, te dlanom prekrije oči. Njegov pokušaj bijaše uspješan preko svakog očekivanja. Ona se svjetlost naglo smrači, i Bruno još nekoliko trenutaka ležašemirno u tome položaju, odmarajući se od prethodnog naprezanja. S uživanjem je otkrio da je prikazanje kliničke odaje netragom iščezlo. Umjesto toga, u lagodnoj polutmini titrale su tek mnogobrojne blage boje. One nisu stvarale nijedan lik, koji bi se mogao ma s čime prispodobiti, ili ma kako nazvati. Bruno je znao da će u slijedećem pokušaju podići oteščale kapke, i ugledati svijet, ali svejedno nije osjećao znatiželje, pa nije ni žurio. Radije je polagano prstima otirao oči, u koje se uvukao pijesak, nošen olujom, te izazvao zapaljenje. Napokon stade odmicati ruku i pripuštati tako sve više svjetlosti, kako bi se oči prilagodile. Svjetlost se zaista doimala mnogo prirodnije nego prije. Pričeka još časak, zadovoljan svrsishodnošću i postupnošću svojih radnji, a onda naglo otvori oba oka.
Ležao je na leđima, tek s malim, jedva primjetnim otklonom prema desnome boku, tako da mu se okolina nije odmah ukazala u cijelosti, već samo djelomično, i to prilično škrto. Oštri bridovi stvari, koje je sunce, nisko nad obzorom, činilo da izgledaju kao da zadiru jedne u druge, te oblaci zakovitlani oko nepoznate osi – bilo je prvo što je primijetio. Sjetio se onda malopređanjih zbivanja, i odlučio biti metodičnim. Dakle, visoke, uspravne tvorbe crveno – sive boje i oštrih, nepravilnih rubova – bijahu stijene, porazbaane svuda naokolo. Strmina ga je užasavala, i on se pridignu malo na bok, te ugleda beskonačnu ravan sačinjenu od pijeska boje pečene opeke i oskudnih grmičaka požutjele spržene trave, pustinju koja je zaobilazila i okruživala osamljene stijene, pružajući se od obzora do obzora. Beznadno!, iznenada pomisli, i potaknut time, sjedne.
Nije mogao ustanoviti da li je jutro ili večer, i to ga je nekoliko trenutaka zbunjivalo, a potom se okrene. Nešto izdignutu nad ostalim tlom, i ponešto drugačije boje – vidio je dugu prašnu liniju ceste. Savršeno ravna protezala se vrlo daleko; nije znao radi li se o varci treperava zraka, ili zaista negdje na izmaku doglednosti zavija i nestaje u stjenjkaku. Gledao je u tome smjeru, i rekao bezglasno samome sebi: »Odande sam stigao.« Međutim, nešto je sasvim drugo iznenada privuklo svu pažnju Brune Huntingtona – činjenica koja je bila uistinu vrlo neobična, te je tako zasluživala izuzetnu pozornost. Cesta je, naime, nestajala, snižavala se do nivoa tla i gubila se u razornome pijesku, i to u neposrednoj blizini mjesta gdje se Bruno tada nalazio. Nije bilo moguće dalje slijediti njezin trag, jednostavno je prestajala povezivati čovjeka s prošlošću i podrijetlom, ulijevati osjećaj veze i kakve – takve sigurnosti, istodobno prepuštajući ga samome sebi i ne dovodeći ga nikamo: jer mjesto, gdje se Bruno nalazio, i gdje je cesta svršavala – ni po čemu nije bio izuzetno. Pustinja je naokolo pružala oku na ogled stotine i tisuće neobično sličnih mjesta, čija bi brojnost mogla zavesti i poznavaoca u bludnju i očaj. Drgačije rečeno, pustinja je bila vrlo jednolična, i opet beskonačno, ali vrlo rafinirano, raznolika. Nije imala određena ishodišta, i nije joj se mogao raspoznati kraj; svaka je njezina točka, potom, sličila bezbrojnim drugim točkama, a sve su zajedno činile, da je i njezino središte bilo neodredivo – posvuda i nigdje. Časak bi se pritajila, bila skoro beživotna i pretvorno mirna, potom bi se pijesak užario, a stijene oglasile zvukom prsnuća kamena i survavanja ubojitih lavina; zrak bi započeo svoj lelujavi ples, dižući se s goruće površine sve do oblaka, tvoreći vjetar, koji bi opet skupio snage da uzvitla pijesak i ubojitim naletima smrvi i prekrije svaki odveć drzovit izazov. Položaj Brune Huntingtona, dakle, mogao se smatrati beznadnim.
On međutim, osvježen slabim jutarnjim povjetarcem, opipa unutarnje džepove svoga kaputa.
Nije dugo tražio; iz lijevog džepa, smještenog negdje u nivou srca, izvuče krupan svežanj zelenkasto – sivih banknota. Sve je prošlo bez iznenađenja, gotovo makinalno: Brunini prsti, vješti tome poslu, brzo prebrojiše novac, da bi ga potom, nekom uvježbanom gestom, koja se očito u prošlosti bila mnogo puta opetovala, vratili na njegovo prijašnje mjesto. Besmisleno, pomisli Huntington, ali ne dopusti da se to primijeti u sustavnosti njegovih kretnji. Sve je bilo na svome mjestu. On ustade, malo zatetura, ali se odmah povrati, i polako pođe prema prevrnutim kolima.
Bila su to sasvim prosta kola, od one vrste uobičajene u tome kraju. Što se moglo dogoditi, pitao se Bruno, hvatajući se već sasvim trijezno za osovinu prednjih točkova, nevješto obrađeni komad obla drveta, koji je sad neprirodno stršao u zrak. Sve su sprege i uzde bile raskinute; konja nije bilo u blizini. Jedini točak, koji je još bio na svome mjestu, premda neznatno iskrivljen, veliki drveni kolut s mnoštvom rezbarenih žbica, malo se uz cvilež pokrenuo, kad ga je Bruno dotakao. Njemu se učini taj zvuk ugodnim: bio je artificijelan, razbijao je usijani muk pustinje, onaj nepodnošljivi zuj praznine, a ujedno ga je podsjećao i na daleko, prošlo postojanje drugih ljudi. Obišao je kola: zaista, stranice su bile vrlo grubo tesane, te su, onako napola slomljene, kloparale pri svakom doticaju, ili naletu nejakog vjetra. S druge strane, patetično ispruženih ruku, i lica uronjena u sipki pijesak, on pronađe g. Herreru, mrtva, prignječena nesretno nagnutim dijelom prevrnutih kola. Nešto se krvi bilo usirilo na tijelu tog kartaškog varalice i Brunina ortaka, ostatak je upilo tlo.
Bruno je gajio čudnovatu averziju spram doticanja mrtvaca: uvijek mu se činilo, da će se njihova hladna tjelesa, pod njegovim prstima, raspati u prah. Bila je to fobična primisao, koje se nije mogao osloboditi niti dok je izvlačio teško tijelo g. Herrere. Pokazalo se, međutim, da je g. Herrera, premda neosporno mrtav, ipak neobično kompaktan, štoviše, ukočenih udova. Bruno je žurio da tijelo tog pretilog iz zdepastog, oniskog šezdesetogodišnjaka, zavije u pokrivač (koji je pronašao u kolima), te što prije ukloni iz svog vidokruga. U tu svrhu otkine jednu pogodnu dasku s kola, i započne kopati. Pijesak je bio vrlo nepostojan, i stalno se zarušavao. Tijekom tog posla, čudio se manjkavosti vlastitih misli, i posvemašnjem izostanku osjećaja.
Razvedrilo se, a sunce je visoko odskočilo, kada je završio taj posao, mučen drhtavicom od umora i žeđi. Donio je, konačno, nekoliko krupnih kamena, i na taj način obilježio grob g. Herrere. Osušenih usana sklonio se u hlad, oslonio leđima o stranicu kola, i džepnim nožićem stao urezivati u onu istu daščicu kojom je kopao – znak križa i ime pokojnika.
Kad je ustao, da bi na grob odnio, i ondsje pričvrstio daščicu s križem i imenom, opazio je u kolima, sasvim u kutu, odbačenu staklenu bocu. Uspio je posrkati posljednje preostale kapi vrele tekućine. Potom je dovršio svoje djelo, te – stojeći postrance – nekoliko časaka pozorno sve motrio, spreman inače da pođe prema jugu. (Orijentirao se prema suncu, i ustanovio je da cesta stiže sa sjevera).
Pločica je odavala, da u grobu leži – tragično preminuli u trideset i petoj godini života – dr Bruno Huntington, putnik.
2.
Bruno je bio snažne stature, i lako bi podnio dvodnevni hod pustinjom do skloništa, u kojem se namjeravao pritajiti sve dok se afera s novcem, stečenim na prijevaru od izvjesnih lakovjernih provincijalaca tijekom jedne jedine kartaške večeri u gostionici daleka i zabačena mjesta, sve dok se ta afera, dakle, malo ne stiša, a možda i zaboravi, samo da ga nije tako morila žeđ koja se preobražavala u čudnovatu iscrpljenost i klonulost, pojačane još otvaranjem rana, koje je njegovom tijelu zadao način života, koji je vodio posljednjih desetak godina. Odavno je, stoga, izgubio radost i radoznalost sličnu nadi, osobine svojstvene mladome čovjeku – ostali su mu samo navika i strah.
Vjerovao je da će se skloniti u opskurne ruševine napuštena grada u neposrednoj blizini stjenovita brda, kojim se prije pedesetak godina bludjeli očajni bradati ljudi, prebirući prašinu, u uglavnom bezuspješnoj potrazi za zlatom. Gotovo nitko nije ništa iznašao, i, poslije problematične zlatne, ugasila se naskoro i životna žila toga grada. Njegove ruševine odavna već nitko nije pohodio, a polagano ih je i izjedalo vrijeme, kao što ih je prekrivao pustinjski pijesak. Ali ondje je bilo vode, govorili su Bruni, i on se sada odlučio tim glasinama poslužiti.
Hodajući, nastojao je u krinkama sumračja raspoznati slike svoje prošlosti. Rodio se u Londonu, u obitelji koja je življela točno na razmeđu onoga, što Englezi posprdno nazivaju svojom ordirnarnom građanskom klasom, i onoga, što aristokrati te iste nacije zovu svojim eksluzivnim i teško pristupačnim, ali zato u mnogom pogledu izvrsnim – Society. Njegov se otac obogatio bankarstvom, ali se potom preobrazio u savršena gentlemana, prestavši se zanimati ma čime, osim Ascot Gold Cup-om, Derby-jem u Epsomu, povremenom korespodencijom s »Times-om« (rubrika »Pisma čitalaca«), te premijernim izvedbama dramskih komada g. Oscara Wilde-a, zbog kojih je bio u stanju čak i oteti se svojem dostojanstvenom mrtvilu, i otputovati čak u Paris. Brunina majka, opet, sićušna, ženica mutnih, sanjarskih očiju, na svaki je mogući način nastojala ukinuti sadašnjost, i uvijek iznova proživljavati svoju čudnu (no sretniju) prošlost. Kuća u Curzon Streetu nije mogla zadovoljiti talijansku contessu: pozornice, koje su bile svjedokom burnih zbivanja iz njezine prošlosti, nosile su drevnija i strasnija imena. Tako je gdjekad, ali vrlo rijetko, pričala Bruni o Tarantu, o sunčanoj palači u Sieni, o mostovima ponad Arna, koji protječe Firenzom. Međutim, s nekog razloga nikad nije putovala u Italiju, premda ju je neumoljivo razdirala nostalgična čežnja. Bruno je sada shvaćao; u ono se doba, međutim, osjećao odbačenim i napuštenim. Nijednoj klasi nije u cijelosti pripadao, nijednoj naciji, i nijednom društvu; lutao je od jednog do drugog, i svagdje bio smatran suvišnim, ili nametljivim. Vlastitim roditeljima bio je jedina vezivna spona, koju su oboje osjećali poput nametnute uzde, koja sputava. Bili su ljubezni, i hladni. Udaljili su sina u intenrat, a potom u Oxford. U svojoj dvadeset i petoj godini, Bruno Huntington je odbranio svoju doktorsku tezu. Gosp. Arthur Huntington, Brunin otac, mlako je ispružio svoju žilavu staračku ruku, promrmljao »čestitam, čestitam«, i otišao u Bijou Theatre na senzacionalnu premijeru »Salomé« Oscara Wilde-a. Poslije predstave, pušeći cigaru u svome klubu, čuo je da se u Sjedinjenim Državama mogu povoljno nabaviti izvanredni konji, te je sutradan ponudio svome sinu jedno kratko putovanje preko oceana, (jer ionako nije znao što bi ubuduće s njime uradio). Bruno je prihvatio. Doplovivši u SAD, istoga je časa napustio svoga ne osobito zapanjena oca, i otputovao na jug. U St. Louisu je usavršio svoju tehniku kartaških prijevara, te se potom neprekidno kretao uzduž meksičke granice, boraveći čas u jednoj, čas u drugoj državi, no nikada ma u kojem većem gradu. Tajio je ime i podrijetlo, no s vremenom je postao poznat viđenjem i djelom. Udružio se s Hereerom i počinio nečuvene drskosti, sve vrijeme izvrgavajući zapravo ruglu bankarski poziv svoga oca.
Konačno, međutim, pošto je tako vješto izveo najveću svoju prijevaru, i domogao se upravo nevjerojatne svote novca, Bruno se iznenada našao uspred teškoća samotnika i bjegunca. Naizmjence bijaše jezikom doticao svoje oteklo i bolno nepce, te ispucale i zakrvavljene usne, nastojeći ih bar malo ovlažiti. Prepustio se sinoć – neoprezno, nevoljko bijaše prinuđen priznati – opijenom i oduševljenom starome Herreri, misleći da će ovaj, kao i obično u takvim prigodama, njihovu zapregu dovesti tek do kakva pusta imanja, gdje bi se u stočarskoj kolibi pritajili dan-dva, ili možda, s nešto više drskosti, do susjedna mjesta, gdje bi opet najčešće – zbog redovite pojave susjedske netrpeljivosti – bivali sigurnima. Ali, Herrera, kome se nabrano čelo orosilo znojem, a oči žarile u tmini, ništa ne govoreći nagnao je konje u suludi galop prašljivom i kamenitom pustinjskom cestom bez cilja. Bruno je tada još neko vrijeme zurio u neprozirnu tamu, (samo je šum vjetra, sjećao se, dokazivao kretanje), a potom su njegova čula postupno otupjela, sve dok se i on sam nije svalio u slamu, otpio još malo žestoka pića, i zaspao. Neposredno prije sna bijaše ga obuzeo osjećaj ravnodušja i beznađa, te je to više želio što prije usnuti.
»Što je preostalo? Što je preostalo«?, pitao se Bruno, gazeći s naporom pijesak, koji je – s nadolaskom večeri – bivao sve zagasitiji. Zaista: krnji, grubi lukovi neke stijene podsjetili su ga samo na sive gotičke svodove oxonijskog univerziteta; isprekidani trazi zmije, koja je bočno gmizala pijeskom, podsjetili su ga samo na podni mozaik u onoj velebnoj kući, koju su nekad njegovi roditelji držali na selu. Kao dječak, tamo je provodio školske praznike; skriven za masivnim razbarenim vratima, slušao je mučne dijaloge oca i majke. Očev talijanski bio je grlen i soptav; kad je bio srdit, taj bi se nedostatak potencirao.
»Non posso più sopportare quello tuo bastardo!«, vikao je, »Un giorno l`ammazzerò!«1 Izletio je iz sobe, i krenuo prema Bruni, koji se privio uz baršunastu zavjesu. Međutim, samo ga bijaše odsutno pomilovao po kosi, i otišao.Držao je, da Bruno ne razumije taj jezik, jer ga nikada nije javno upotrebljavao. Majka se, obično, nakon takvih scena dugo ne bi pojavljivala. Iz njezine odaje, gdje je nepokretno ležala na neraspremljenoj postelji, čuo bi se jedino pucketav i piskav glas gramofona: »O dolci baci e languide carezze…«2 Tosca.
No nikakav se glas nije uspio izviti iz Brunina grla, premda je arija briljantno zasvjetlucala u njegovu sjećanju. Stravičan ga je umor obuzimao. Pao je na tlo, potom se još malo sklupčao, i prekrio kaputom, ne imajući više niti toliko snage da izabere mjesto zaklonjenije, i tako prikladnije za noćenje.
3.
Probudio se slijedećeg jutra, sretnom slučajnošću, već vrlo ranom zorom, tako da je još zatekao, i požudno oblizao, ono malo rose što se bilo nahvatalo o njegovom kožnom kaputu i okolnim travkama. Nije hodao ni sat po izlasku sunca, kad su započele halucinacije. Isprva su ta priviđenja bila sasvim obična – ustreptale površine bistrih plavičastih jezera, pretvorne vode, koje nisu dopuštale da im se Bruno (niti ikad bilo tko drugi) primakne ni za korak bliže, no što su to same odredile. Odmah bi se odmicale, neopisivom, nijemom besćutnošću, u sigurnu, staru razdaljinu.
Potom su se zujanje tišine, i kliktaji rijetkih ptica, koje su visoko kružile, sližno prometnuli u neku osebujnu glazbu. Bruno se trudio prepoznati temu. Odavna nije slušao prave muzike, odavna. Ipak, jasno se mogao razabrati zbuk prve violine, koja je pronosila melodiju, umnogostručenu i variranu, ali vječito nazočnu, u stotinama koncerata Antonija Vivaldija. Poslije podne, Bruno se – posrćući – ogledavao za čudesnom glazbeničkom kapelom, ali je nigdje nije mogao vidjeti.
Predveče, ugledao je smeđokosu ženu u jednostavnoj bijeloj odjeći, pravilnih crta lica i ukočena pogleda koji ga nije zamjećivao, već je bio upućen nekome daleko za leđima Brune Huntingtona. Zastao je časak, i pružio obje ruke prema toj prikazi, koju nije poznavao, premda su se njegove usnice stale jedva primjetno pomicati.
Ali žena se uznese nevisoko ponad sumračnoga obzorja, i nestane. U tome je smjeru Bruno ugledao obrise ruševina Zlatnoga Grada, koji je bio krunjen suncem na zalasku. Pokušao je požuriti, kako bi tamo stigao prije potpune tmine, no to mu nije osobito uspijevalo.
Gotovo da se predmeti više nisu razaznavali, kada je ušao u široku glavnu ulicu napuštenog mjesta. Vjetar, koji se spuštao s obližnjeg brda, tvorio je nezadržive kovitlace prašine. Tjeskobna zrnca uvlačila su se u oči i pod odjeću. Konačno, Bruno nazre jednokatnu zgradu s trijemom, drvenu kao i sve oko nje, bez vrata i s otkinutim prozorskim kapcima. Prišao je bliže, i pročitao izblijedjeli natpis, koji je nekada bio crven – GRAND HOTEL EUROPA. Kako bilo, da bi se dospjelo unutra, trebalo se uspeti uztri stepenice. Stupivši na treću, Bruno ugleda unutrašnjost prizemne dvorane. Dobro je poznavao tu vrstu građevina, i nije se iznenadio. »Salon«, šapne, »na katu su gostinske sobe…«
Istoga časa rezak bol u lijevoj nozi oduzeo mu je svijest, i on se s treskom strovalio potrbuške na crvotočinaste daske trijema.
Probudio se u neko neznano, neodredivo doba dana. Nije bilo ni spomena sinoćnjeg rumenila; umjesto toga, nebo je bilo zastrto oblacima koji su pripuštali samo raspršenu bijelu svjetlost, i sličili golemim zavjesama od muslina. Nije više mogao ustati i hodati: opipom pronađe, da mu je lijeva noga slomljena negdje oko potkoljenice. Vjetar se stišao, ali je Bruno osjećao vatrene proplamsaje vrućice. Od iscijepana rukava košulje sačinio je nešto nalik zavoju, te – podigavši nogavicu – obmotao povrijeđenu nogu time.
Puzao je paučinastim parketom salona. Čuo je mnogobrojne ženske glasove, ali nije mogao raspoznati što kažu, slušao je odjeke sudara biljarskih lopti, i kucaje palica, ali nije mogao vidjeti partnere u igri, čuo je pucketanje stakla, ali nije znao koji se ljudi bratime pićem, slušao je pianolu koja je automatski izvodila vječitu temu svoga kružnog uloška. Sve je postojalo, i trajalo postojana kao i uvijek, ali ništa od toga nije mogao dohvatiti rukom, ništa osim oštroga praha, koji se tijekom pedeset pustih godina nahvatao o podu, kojim je bauljao. Nijedna od sjena, koje su nastavale ovaj hotel nije obraćala ni najmanje pažnje na nj – i nijednu od tih sjena on nije mogao vidjeti, niti ma kako upozoriti na svoje prisustvo. Glasovi su podrhtavali, a što god bi kušao zahvatiti rukom, sve bi učinkovito izmicalo.
Hotelske sobe na katu, kamo je dospio poslije mnogih sati uzastopnih muka, i gotovo u težnji da pobjegne od one uzbibane svirepe gomile, još su uvijek nosile svoje mjedene brojeve pričvršćene iznad dovratka. Brunu je zapahnuo težak miris pljesnive praznine, ali je napokon pronašao tišinu. Samo je jednom čuo kikot bludnice, i opori glas čovjeka, koji se s njom zaključao u sobu, a potom je sve zamuknulo, te se činilo, da je i uzduh prožela neka ukočenost slična iščekivanju.
Posljednjom snagom, Bruno Huntington uđe u prostoriju koja se nalazila na kraju dugog hodnika, i zdravom nogom zalupi vrata za sobom. Udarac je potresao trošnu građevinu, višestruko njome odjekujući. Bruno se ogleda oko sebe. U sobi se nalazio prosti ležaj od sklepanih dasaka, bez uloška od slame, pisaći stol, izvrnuta stolica, i, konačno, ormarić priljubljen uza zid. Bio je to ured vlasnika hotela.
Osjetivši kolebljivo uzmicanje svijesti, Bruno ruku za jednim predmetom, kojeg je mogao opaziti u ormariću. Začudo, knjiga uvezana u finu kožu nije izmakla poput ostalih stvari. No Bruno ne dospije vidjeti njezina naslova – zajedno s njime, pala je i ona, rastvorivši se:
»Dante: PURGATORIO, canto VIII
Era già l`ora che volge ili disio
ai navicanti é ntenerisce il core
lo di c`han detto ai dolci amici addio;
che lo novo peregrin d’amore
punge, se ode squilla di lontano
cha paia ili giorno pianger che si more; …«3
Zagreb, ožujak – travanj 1980.
Bilješke:
1 »Non posso più sopportare quello tuo bastardo!
»Un giorno l`ammazzerò!«
»Ne mogu više podnijeti ono tvoje kopile!«…
»Jednog ću ga dana ubiti!«
2 »O dolci baci e languide carezze…«
»O slatki cjelovi i varljiva milovanja…« (Giacomo Puccini: TOSCA)
3 Dante, ČISTILIŠTE, pjevanje VIII, 1-6:
»Već bješe čas, što čežnju u brodara
stvara i nježne budi uspomene
na dan rastanka od milih drugara,
i putnika što novom vlaži zjene
od milja, čuje l zvonce izdaleka,
Što ko da plače za danom što vene, …«
Pripovijetka objavljena u knjizi Guja u njedrima
Više od autora dostupno na njegovim mrežnim stranicama Boris B. Hrovat
Fotografija: minieffects @ morgueFile free photos