Arhiva kategorije: Proza

Davorka Medved: Zadarski memento

Jedna dirljiva priča o odnosu ostarjele majke i odrasle kćeri, bolesti, kemoterapijama, zadarskim lutanjima, i nadasve životu koji pleše po samome rubu u svoj svojoj veličanstvenosti. Davorka Medved kao da evocira domaću Alice Munro… Ne, ne evocira, ona to već jest…

Moja je majka u ozbiljnim godinama. Već dugo je bolesna od raznih kroničnih bolesti. Zbog neuspješne operacije koljena teško je pokretna. Hoda uz pomoć dva štapa.  Kao da sve to ovoj ženi nije bilo dovoljno, ljetos joj je zbog tumora odstranjena dojka.

Tu činjenicu je doznala kad se probudila u bolničkoj sobi nakon petosatne operacije koja je trebala biti rutinski zahvat odstranjivanja benigne kvržice, masnog tkiva i koja je trebala trajati do pola sata. Pa ipak, nakon spoznaje koju je prebrodila u trenu, tražila je da joj ovlažim usne i odmah se vratila u normalu. Borbeno.

Bila sam devastirana petosatnim čekanjem, neizvjesnošću, negiranjem, prihvaćanjem i na kraju suočavanjem s predmetom svih strahova,teško bolesnom mamom. A ona? Nastavila je svoju misiju razveseljavanja drugih pacijentica, redom mladih žena koje su sve bile mlađe i od mene. Najbolja bolnička frendica joj je bila djevojka tek koju godinu starija od njene unuke – 25.

Sada, nakon nekoliko mjeseci na redu su kemoterapije. Doputovala sam iz Rijeke u Zadar da budem uz nju. Dok čekam da prođe taj sat infuzije, imam dovoljno vremena i šećem uz more. Mislila sam da poznajem Zadar, ali ovakav kasnojesenji za mene je pravo otkriće. Jesen je ali je ugodno toplo. Ljudi žure ulicom koja se proteže nad morem i vodi me prema uvali Jazine. Mnogi su na biciklima, Zadar je pretežno ravan i pogodan za bicikliste. Predivan novi doživljaj mističnog jesenjeg jutra u Zadru.

Odjednom, pogodi me pitanje. Kako to da sam mirna, opuštena pa čak i zadovoljna? U ovom trenutku mama u dnevnoj bolnici prima decilitre otrova u svoj organizam, a ja šećem i uživam u zadarskom jutru. Zar sam bezosjećajna? Trebala bih u panici prebirati po raznim lošim scenarijima koji će uslijediti ove jeseni i zime kada mama bude došla u Rijeku zbog zračenja. Umjesto toga ja otkrivam ljepote ovog drevnog grada i prepuštam se izvansezonskim iskustvima. Što mi se dogodilo? Od kada sam takva?

Vrtim film u glavi i nastojim odgovoriti sama sebi. Dovoljno sam uporna i našla sam odgovor.

Znam točan trenutak kada sam postala ovakva. Bilo je to na nedavnom maminom onkološkom pregledu i dogovoru za terapije koje su danas započele. Doktorica je priopćila mami i meni kakva je vrsta tumora kojeg su mami odstranili i na koji način će teći liječenje. Razgovor koji je po svojoj prirodi zapravo neugodan, u jednom trenutku poprimio je neočekivan tijek. Pitala sam liječnicu hoće li mami otpasti kosa znajući da kod nekih vrsta terapije to više nije slučaj. Liječnica je rekla:

– Gospođo, od ovog lijeka ostat ćete bez kose, ali kada vam naraste nova kosa, moguće je da bude sasvim druge kvalitete. Mnogima koji su imali ravnu kosu, izraste kovrčava i obratno, a čest je slučaj da se promjeni i boja kose.

Kako sam ja ipak svoje majke kći, moj hrabri duh se ubrzo nakon mamine operacije oporavio i u svrhu ohrabrivanja bolesnice, trudila sam se da se što više smijemo i zbijamo šale. Ovaj put sam u tom duhu zaključila:

– Odlično, pa to znači da mama više neće morati kod frizerke raditi trajnu, dobit će svoju prirodno kovrčavu kosu!

Nasmiješila sam se, nasmiješila se i mama. Istog trena osjetila sam nelagodu i pojasnila sam doktorici kako stvari stoje.

– Nemojte misliti da mama i ja ne shvaćamo ozbiljno sve ovo što ste rekli, ali mi si na ovaj način olakšavamo stvarnost koju moramo prihvatiti. Nitko iz ove ordinacije nije izašao nasmijan, za nas bi se moglo reći da nismo baš normalne kada se smijemo u ovakvoj situaciji.

– Gospođo, – obratila se liječnica mami – samo vi nastavite sa smijehom i s takvim stavom. Imala sam mnogo pacijenata koji su imali lakšu dijagnozu nego što je Vaša, ali se na kraju ipak nisu izliječili jer su svoju bolest prihvatili kao tešku sudbinu i nisu se suprotstavljali tome. Isto tako, bilo je i pacijenata s težom dijagnozom, ali su bili odlučni u namjeri da se izliječe. Većina takvih pacijenata je i uspjela u tome.

Zahvalile smo se doktorici i doista s osmjehom izašle iz ambulante. To je bio Trenutak s velikim T. Klik s velikim K.

Ja sam tada istinski izmijenila stav prema bolesti i zdravlju, smrti i životu. Dugo sam radila na tome. Čitala sam i slušala mudre savjete, ali dok se kod mene nije desio taj moment, sve su mi riječi bile apstrakcija. Znala sam da su istinite i da ih trebam živjeti, ali to se do tada nije dogodilo. S druge strane, moja  mama mi je svojim životom svjedočila kako je snaga duha jača od životnih nedaća. Ja sam, bila tu, uz nju u mnogim takvim situacijama i proživljavala iste te trenutke. Trebalo mi je skoro pola stoljeća da prihvatim sve te teške stvari. I sada, kada se to dogodilo znam da nisam neosjetljiva na sudbinu ljudi oko mene i teškoće koje proživljavaju. Isto tako znam da sam napokon, otpustivši tu kočnicu, prestala sve što je loše doživljavati tako fatalno i prestala sam se bojati takvih stvari. Zapravo to nije prava istina. Uvijek se bojiš nečeg lošeg što se može desiti, ali ne dozvoljavaš da ti taj strah troši sadašnjost. Pomirena si sa lošim, a u isto vrijeme svjesna da svojim djelovanjem možeš i moraš izbjeći neke loše scenarije. A za ono zlo koje te zadesi, bez obzira na tvoj manje ili više ispravan život, već sam rekla, pomirena sam s tim. Ili, o tome ću razmišljati tada. I činit ću najbolje što mogu da umanjim posljedice toga. U tome je bila veličina tog malog Trenutka s velikim T.

Zbog toga se sada divim Zadru, jeseni (ja, koja sam proljetni tip?!), biciklistima, izmaglici na moru, nedostatku turista i gužve i osjećam ljepotu trenutka.

Prošlo je 45 minuta i malo bržim tempom  se vraćam istim putem, ulicom uz more. Došla sam do dnevne bolnice. Mamina terapija je završila. Polako sjeda u auto dok ja pridržavam njene štapove i prisjećam se svojih prvih uspomena.

Mama me nosi u desnoj ruci, a u lijevoj drži kišobran. Izašle smo iz trolejbusa u kojem me kondukterka pitala koliko imam godina. Pokazala sam tri prstića. Put nas vodi od željezničke do dječjeg dispanzera. Tamo me čeka doktorica sa injekcijom penicilina koju moram primiti svaki dan i tako deset puta.

Pravi trenutak za ovu sliku. Sliku događaja u jedno riječko jesenje jutro prije 45 godina. Događaja koji se spojio s ovim današnjim zadarskim jesenjim jutrom pa kroz prostor i vrijeme zaokružio cjelinu.

Željko Maurović: Imena opisi fikcije (za Ljubu V.)

Nagađam da se početak priče koju kanim ispričati zbio negdje koncem pedesetih godina prošlog stoljeća u malom gradu središnje Slavonije, gradiću od nekoliko tisuća ljudi što je imao sve što mjesto da bi bilo grad mora imati. Bila je tu zgrada općine u kojoj je, od početka,to je značilo od Austrougarske po riječima starih mještana, stolovala gradska vlast, dok je, nasuprot stajala vapnom objeljena crkva ispred koje smo svatovima dovikovali, mi mulci – kume izgori kesa – našto bi narečeni i prozvani bacio nešto sitniša u prašinu a mi se bacili za plijenom. Djed Jozo, Tunin djed, je govorio – Žuti te upišu kad se rodiš, sad su žuti trenutno crveni, prije su bili trobojni a još prije crnožuti. Upišu te u knjigu i vesele se . evo je stigao novi pacijent za namete, nova ovca za striženje a crni koji se sklanjaju iza bijelih zidova te ispišu iz stada kad, nogama naprijed, zadnji put prođeš kroz grobljanska vrata. I za to plate oni koji ostaju iza tebe! Nema đabe ni u stare babe. – Ništa nismo razumjeli, mi djeca, deda Jozu, kog su, jedni držali čudakom a drugi mudracem. – Ne brinite djeco – govorio je, dijeleći nam tvrde, zelene mentol bombone – kad porastete kaš’će vam se samo. – Korzo, glavna gradska ulica, prostiralo se od trga isperd općinske zgrade sve do katedrale od crvenih cigala, prvelike za gradić a po mjeri biskupa koji ju je dao graditi. Bilo je popločano kaldrmom a trgovine uzduž galvne gradske šetnice, što su nudile oskudni izbor ionako ne baš pretjerano zahtjevnim kupcima, neki su, iz navike, zvali „Kod Milera“ ili „Kod Hansa“ iako ni Milera ni Hansa više nije bilo. Otišli da se ne vrate. Katedralu su još Prvostolnicom zvali a meni nikako da netko objasni zašto pa sam, tada, mislio da je tu Prvi stol a svi ostali potječu od njega. Nitko mi to nije mogao potvrditi jer bi se odrasli zagrcnuli od smijeha i naručivali mi malinivac u vrtu krčme koji smo zvali bašća. Tako mi je poslije, kad sam doselio na Primorje, ispalo da je Bašćanska ploča ploča iz gostioničarskog vrta dok su mi se u selu moje none u Istri, rugali mulci da je – bašta – od tovara sedlo. Tako sam prvi puta iskusio čari multilingvizma a da to tada nisam znao. Oko katedrale je bio velik park nekad biskupov sad građanski pa su građani nedeljom pokazivali svoju nedeljnu presvlaku i. kao i svakog dana, svoju, tipično slavonsku flegmatičnu prirodu. Ako ih ne diraš ili provociraš. E, ali ako bi se, Korzom prema Prvostolnici, zanjihala niska mladih gospođica u crvenim čižmicama i širokim, platnenim, bijelim suknjama, tada bi u muškinje, mlado i staro, iz meni nepoznatih razloga, počelo kočoperno se isprsivati i sukati brkove gdje ih je bilo i tamo gdje još nisu rasli. Mene je, ipak, više zanimao meteor koji je davno pao a sad je bio, poput megalita, ukras parka. Upravo sam tu, u blizini palog meteora, jedne sunčane nedjelje, prvi put vidio na okupu porodicu Pavlović iako smo bili gotovo pa susjedi; stanovali su na drugom katu secesijske zgrade i od naše kuće ih je djelilo samo unutarnje dvorište s klizavim tlom od cigala, baraka s limenim krovom i starim orahom nad njom i truli plot što je ograđivao zapušten vrt. Njihova je kuća svojom lijepom fasadom gledala baš na Korzo a našoj, otrcanoj i zemljanožute boje, dvokatnici, pokazivala je stražnju, ne baš atraktivnu stranu.
Otac Pavlović kog nisam nikad vidio a da nije bio u crnom odijelu, bijeloj košulji i tamnoj kravati, samo bi kod kuće, vidio sam kad sam počeo k njima zalaziti, skidao jaknu i ogrtao kućni haljetak i obuvao stare pustene papuče. Doktor prava, odvjetnik, advokat se tada govorilo, privatnik, u doba kad više nije bilo puno odvjetnika s privatnom praksom. Tek će poslije doći vrijeme da, kao u gradu R. gdje sada živim, nema kuće u centru, na ovdašnjem Korzu, koja nema bar jedan a češće dva cimera s naznakom – Odvjetnička Kancelarija – . Visok, mršav, ozbiljan, na nosu cviker. Pod ruku ga je držala gospođa Pavlović, sitna i krhka žena što je, čeličnom voljom u baršunastim rukavicama, upravljala svojom porodicom koja je uključivala još i baku Saru, papagaja Džona Piplfoksa i debelog mačka Baltazara. Iako su tad precrtani, prebrisani, ukinuti nazivi – gospoda i gospođe – baš kao što su danas, o tempora o mores, precrtani, prebrisani, ukinuti nazivi – drugovi i drugarice – njih se uvijek, doduše preko volje i kroz stisnute zube, pomalo zavidno i pomalo zlobno, zvalo gospodin i gospođa Pavlović. To je valjda zaostalo u gradu od nekadašnjeg austrougarskog štiha – riječi su mog oca, koji se inače nije petljao u svakidašnjicu, uglavnom je bio po putovanjima kojima nismo znali svrhu. To i drvored lipa koji je, tada još prašnjavom ulicom što su je ljeti polijevali vatrogasci, vodio do garnizona na rubu grada i velikog mlinskog postrojenja s golemim silosima, kamo su seljaci zimi, velikim sanjkama s upregnutim konjima, vozili žito. Prava varoš ala Terezienburg, kako sam kasnije čitao u Miroslava K. Jedna od tih zaprega će mi skoro doći glave. Da, tu je još bila i ergela lipicanaca ili –lipicanera – kako su ih zvali stari šokci a meni ni šokci ni lipicaneri nisu bili na pameti pa ni Gradski bazen na sasvim drugom kraju grada na kojem sam se, o sramote, skoro utopio, već kćer Pavlovića, godinu dana od mene starija Pavla, koja je sad hodala pored oca i majke, obučena u prekrasnu tamnoplavu haljinu, bar je meni tada bila prekrasna, i bijele svilene čarape kakvih u prodaji u Narodnom Magazinu nije bilo. Obuvena u crne, lakirane sandale smjerno je gazila držeći mamu za ruku pogledavajući ispod sedefastih obrva svojim, vragolastim, poput kupina tamnim očima. Pa ako je kič i neka je, bez kič-začina mnoga bi životna maneštra ostala dovijeka neslana. Ispred nijh je trčkarao i vitlao sabljom od listova perununike, Braco ili Bracika, kako su ga još zvali, mlađi od mene koju godinu no, sklon, poput mene, upasti u svaku nevolju koja mu se mogla naći, zgodom ili nezgodom, na putu. E sad, susret naših dviju porodica, u međuvremenu sam dobio sestru, koja je sad bauljala pored mene i morao sam je držati za ručicu što me je posebno ljutilo, bio je, suzdržano korektan jer je s jedne strane bila familija što je stajala uz Novi režim a s druge ostaci stare, buržoaske klase ili porodice a oličenje je toga bio suzdržani pozdrav, kimanje glavama uz dodirivanje šešira, da, tada su se nosili šeširi, oba pater familiasa te cerekanje mene u pravcu Mire i kreveljenje Bracike u mom smjeru. Gospođa i drugarica su se suzdržano nasmiješile jedna drugoj a samo je Pavla prekršila protokol učinivši kniks i progovorivši zvonkim glasom u našem smjeru – ‘ruke! – što je značilo – Ljubim ruke – nije bila kriva tako ju je učio kućni odgoj, njezin kinderštube, kako su govorile stare šokice koje su pamtile. I, to je bilo sve. Prošli smo mimo kao dvije kompozicije koje se začas voze paralelnim kolosjecima ali već u trenu udaljuju. Osim što sam ja nastavljao biti zaljubljen u Pavlu koju sam, odmorima u školi, pratio pogledom i u sebi divljao što je vječito bila centrom pažnje dječaka iz viših razreda, što su je vječito pratili doma dečki koji su već nosili dugačke hlače i dogodine će u gimnaziju a ponekad bi i kakav gimnazijalac šetao uz nju, gladeći poput mačka svoje jedva postojeće brkove. Ma, nepostojeće brkove!
U dvorištu ispred kuće odvijale su se moje avanture s tarzanskim krikovima koji bi uzbunili susjedstvo i skokovima s grana starog oraha na limeni krov šupe sve dok, jednog kišnog dana nisam izgubio ravnotežu i po skliskom krovu otklizao i bubnuo na ciglom popločano tlo. Časak, dva sam bio izgubio svijest ali sam došao k sebi u oblaku parfema i naručju gospođe s prvog kata, gospođe koja je vječno bila u svilenom šlafroku i svakodnevno primala posjete, samo muške posjete. Mama je rekla da je ona švelja za gospodu. Lijepo mi je bilo u njenom naručju ali je uskoro moja mama istrčala iz kuće i, ne brinući za možebitne ozljede svog sina kojih, uostalom, nije ni bilo osim blage ošamućenosti koja je začas prošla, ulovila me za uho i okrutno odvela od plavokose gospođe u oblaku parfema, uostalom oblajhane a parfem jeftin, na litre se prodaje, bio je mamin komentar.Slijedila je zabrana svega i svačega koja me nije pogađala jer ionako sam bio baštinik ničega a o odlascima u kino ili na bazen moglo se samo sanjati jer to se plaćalo, koštalo je a sve što se plaćalo nije bilo vrijedno te cijene. Prema mjerodavnom mišljenju moje majke.
Došla je još jedna zima a zima u Slavoniji e, to je prava zima! A zimske radosti zimi u Slavoniji e, to su prave zimske radosti. Seljaci su zimi sanjkama s konjskom zapregom vozili žito na meljavu u mlin na kraju grada pa smo mi mulci odlazili daleko izvan grada i dočekivali kolonu seljačkih zaprega, vezivali, za seljačke sanjke, odostraga, svoje male sanjke rađene u kućnoj radinosti. Nitko osim Bracike nije imao kupovne sanjke ali njega nisu puštali s nama. Tako bismo se, vučeni od zaprega, vozili kilometar i više a kad bi bili na domak gradu odvezivali bismo svoje sanjke, usmjerili ih u stranu, kojiput i u jarak pored puta ionako zatrpan snjegom, pa kretali natrag da ulovimo još koju vožnju. Dogodilo se tako, a komu snjegom poput ogledala, zavrtio se nasred ceste i završio pod konjskim kopitima seljačke zaprege koja se kasnije drugom do meni, da sam nepažljivo odvezao sanjke kad je zaprega stigla u grad i umjesto da završim pored ceste izglađene priključila u kolonu a da ja to nisam opazio. Sanjke su prsnule u iverje, ništa od njih osim treščica nije ostalo, moja luda glava je, pak, opet jednom ostala cijelom kako bih, između ostalog, do danas trajao pa i ovo mogao napisati.
Svog izubijanog, odvela me ambulanta u bolnicu, liječnik je rekao majci da mi je, začudo, svaka košćica na svom mjestu i da sam imao ludu sreću jer jedino idioti mogu vjerovati da konji u punom kasu, na zaleđenoj cesti, mogu izbjeći gaženje onog što im se nađe pod nogama. Preporučio je strogo mirovanje i jodnu tinkturu za ogrebotine. Odnijelo me doma, majka me, na moje čuđenje, opskrbila stripovima i hrpom –Robot – napolitanki sa sličicama koje sam skupljao i lijepio u album u nadi da ću dobiti nagradu – dječji bicikl. Nisam dobio bicikl ali stigla je, meni stoput ljepša, nagrada: Pavlovići, Braco i Pavla, došli su nam u posjet!
Moja je jadna majka cijeli dan ribala naš skroman stan kad su, preko susjede, najavili svoj posjet. Na prozorima su sjale uštirkane zavjese a ja sam ležao u krevetu obučen u novu pidžamu. Braco i Seka, tako su ih zvali roditelji, su donijeli nikad viđene darove; Braco mi je poklonio svoj, malo zahrđali ali još uvijek san svakog revolveraša, sjajnocrni kaubojski pištolj na kapisle, njemu je, ionako bio dosadio a Pavla-Sara, kako je sebe voljela potpisivati na spomenarima, donijela mi je kutiju pravih pravcatih Mozart-kugli koje je moja majka odmah spremila u kredenc –pod ključ. Ostali su kratko i vrlo uljudno razgovarali više s majkom nego samnom a Bracika se stalno kreveljio i pokazivao mi, skrivećke, igraću kartu s nekom golom ženom na poleđini. Kad su odlazili, ljudi moji, kad su odlazili Pavla me poljubila! Lagano i ovlaš u čelo koje nisam prao tjednima nakon toga! I, dobili smo pozivnicu, cijela porodica, za inauguralni koncert Pavle – Sare Pavlowiz, valjda je bila tiskarska greška, oni su se prezivali Pavlović.Koncert je, u gradskom kazalištu na kojem je izvodila Chopenove etide, Bachove Goldberg varijacije i Mozartovu sonatu za piano No 12. ne, ne pamtim tako dobro, klasičnu muziku, uostalom, nikad nisam zavolio, sačuvao sam program potpisan od mlade pijanistice, doživio veliki uspjeh, popratile su ga pozitivnom kritikom i novine a sniman je i za radio. Nakon koncerta održana je svečana zakuska u foajeu koju su moji roditelji izbjegli ali su meni dopustili da ostanem pa sam se smio diviti iz ugla, sjedeći na plišanoj, crvenoj stolici s malinovcem u ruci i Bracikom, iznimno mirnim, pored sebe, pijanistici koja je blistala u crnoj dugačkoj haljini i bijelim, do lakta, rukavicama i bila centar Svemira oko kojeg su se stari i mladi, gotovo svi u frakovima a žene u dugačkim, večernjim haljinama vrtjeli poput prikaza planeta kojeg nam je profesor geografije jednom u razredu priuštio, natjeravši nas da se vrtimo jedni oko drugih sve dok, zbog vrtoglavice, nismo popadali po klupama uz njegovu primjedbu – Evo, sad znate kako je planetima! –Mi svejedno nismo znali ali sam ja sad znao kako se osjećala Pavla, jer me za natrag, do kuće sam išao s Pavlovićima, uzela ispod ruke i, stiskala me od uzbuđenja, znao sam, ne zbog mene, već zbog proživljenog koncerta i sveg oko njega.
Za mene su nastali dani sreće jer sam dobio prešutnu dozvolu Pavlovića i mojih roditelja da mogu posjećivati Bracu i Seku u njihovu stanu. Oni nikad više nisu došli k nama ali je gospođa Pavlović, uvijek prilikom mog odlaska iz njihovog stana, naglašavala da pozdravim majku i – gospodina oca – dajući mi komad kolača od trešanja ili štrudle za moju – slatku setricu –kako je govorila. Štrudlu bih pojeo već po stubama a pozdrave sam, naravno, redovito isporučivao. Sjedio sam u kutu sobe, sok od bazge u čaši predamnom na stilskom stoliću od orahovine, i slušao Pavlu kako vježba. Ne, nisam slušao, već gledao njene vitke noge kako pritišću pedale klavira dok su joj tanki prsti letjeli crnim i bijelim tipkama a pogledom me,podrugljivim, tu i tamo, ošinula i promišljeno povukla suknju dolje ali dolje nikako nije htjela suknja već je, sveudilj, otkrivala njezina obla, bijela koljena.
Sve lijepo, kažu, kratko traje, makar ja nisam nikad dokučio radi li se o aksiomu ili samo o radnom, praktičnom pravilu što služi zavaravanju. Sebe ili drugoga, svejedno. Jednog je dana kod Pavlovića bilo užurbano, na hodniku su stajale neke velike drvene kutije oko kojih je bila razbacana slama a peć nije bila upaljena što je bilo čudno jer je još bila zima. Pavla je hodala unaokolo, blijeda i u kaputu s krznenim ovratnikom. Tata Pavlović, ozbiljan kao i uvijek, zamolio me da danas odem prije jer, kako je rekao, imaju još obaviti puno posla, prije nego. I tu se prekinuo i ispratio me do vrata te mi, prvi put od kad ga znam, pružio ruku i čvrsto stisnuo, kao odraslom. Mama Pavlović, crvenih očiju od prehlade samo me pogladila po glavi, rekavši – Danas nema, kolača, nisam stigla ispeći! – Pa zatim, šmrcajući, odjurila u kuhinju. –Jaka prehlada – mislio sam, hodajući stubama nadolje kad me, poput vihora, sustigla Pavla i zgrabila, obujmila mi lice svojim hladnim, tankim prstima. – I nemoj me, nikad, nikad zaboraviti, čuješ li ! – tresla je divlje moju glavu i utisnula mi je poljubac u usta,onako filmski, užarenim jezikom zapečativši svoju molbu! I odjurila natrag, kao što je i došla, poput vihora.
Sutradan me majka, kao i svake nedjelje, poslala do seljaka na periferiju po mlijeko, priprijetivši mi, kao i obično –Ako razbiješ bocu, kližući se s tvojim huncutima po zaleđenom pločniku, ne vraćaj se! – Nisam je uzimao ozbiljno. Dakako da ću se vratiti. Dakako da ću se klizati. Jednom sam razbio tri boce za redom od kojih jednu punu mlijeka, pa sam se svejedno vratio, a što bih drugo, i otrpio zasluženu kaznu. U ponedjeljak u školi nisam vidio ni Pavlu ni Bracu što mi je bilo malo čudno ali sam pomislio da su se od majke zarazili prehladom, možda gripom. Poslije škole smo se ostali grudati a kad sam, sav mokar, došao doma kasnije nego sam trebao, umjesto grdnje, majka me dočekala s – Otišli ti Braco i Seka, otputovali Pavlovići!– Pogledao sam je još neuznemiren – Kako misliš otputovali, pa nisu praznici, škola je, ne bi valjda usred.. – Majka me sažalno gledala –Ne, otputovali su zauvijek. U Izrael! Uzeli su židovsko državljanstvo, po baki, majčinoj, baka Sari, priznato im je da su Židovi i pozvani su da se presele u Izrael. Baka je već odranije tamo. Sad su joj se i oni pridružili. Zar ti Bracika nije rekao. Ni Pavla? Pa da, Pavlovići nisu htjeli da se okolo priča o tomu. Gospođa Pavlović mi je tek nešto natuknula… nisam je više slušao. Pojurio sam preko dvorišta, preletio stepenice do drugog kata i pozvonio na vratima. Šuplje je odjeknulo zvono a meni je pogled privukla bijela četvorina papira priljepljena na njihovim vratima. Kvartovska stambena komisija izvješćivala je da je stan privremeno zapečaćen do dodjele novom stanaru.Pečat i potpis. Sjeo sam na prag i gorko zaplakao.
Sjećanje je rijeka u kojoj pecam, često bez velike nade u ulov. A kad se nešto i zakvači za moju udicu od riječi, pokazujem svima svoj siromašni ulov; evo to je priča koju sam danas uhvatio. Koliko je od zapisanog istina? Dovoljno da ne lažem sebe i druge. Koliko pak laži možemo zahvaliti autoru? Dovoljno da je nazovemo fikcijom. Ipak, treba ponovo reći: Ne postoji ništa izvan teksta.

Gordana Brkić-Žagar: Najdraža

Da vam je netko rekao da ćete u jednoj priči dobiti igračku i čokoladu, zacijelo biste se nasmijali u brk tom mudracu… No Gordanina priča upravo to i jest: igračka i čokolada u jednom, bolje rečeno, odlična priča i majoneza u jednom… I ne, nije samo o majonezi, ima tu i o muškarcima tj. muževima i ženama, ima tu i one sladostrasti gledanja 24 kitchen i jedenja… ima tu svega, a Gordana se neprekidno potvrđuje kao vrsna pripovjedačica koju, eto, nekom nepažnjom do sada nismo bili otkrili…

Da mi je netko rekao da će ta zajebancija toliko oslobađajuće djelovati na mene, rekla bih mu da je lud, ali desilo se – ljudi, oslobodio me recept!
Treba malo konteksta za ovo…
Ja volim kuhati. Vjerojatno zbog toga što to činim rijetko i uvijek je od gušta. Volim i jesti fine stvari i ne zamjerite, ali nije mi mrsko roknut paru za tartufe, ili zažmiriti na cijenu škampa, ili mrsiti neki fini carpaccio od tune recimo, ili mastiti brk s nekim dobro odležanim, slabo pečenim biftekom.
Naravno da sam i konzument raznih emisija i programa vezanih uz kuhanje i kuharenje. Lješkarenje u fotelji i zurenje u 24 kitchen je čisti zen!
No, unatoč toj ljubavi između mene i hrane, jedna veza je fatalna – veza između mene i majoneze.
Znate onu reklamu sa zaplakanim, očajnim ljudima koji shvate da nema majoneze u frižideru? To nije izmišljeno – to sam ja. Ne može se bez majoneze! Majke mi, u jednom sam intervjuiću bila upitana i ono pitanje „Bez čega ne možete?“ – ja navela obitelj, prijatelje, bla, truć i – majonezu. Jest da su me malo bijelo gledali, ali… što ću lagati. Jednom sam morala obrazlagati i kako to mislim da bih od svih čudesa koja bi mi dobro došla na pustom otoku ja uzela – majonezu. Pa sam obrazlagla. Jest da se nikome nije dopalo obrazloženje, ali tko vas smatra! Ja bi nosila majonezu i gotovo! Nisam je još kušala s kokosovim orasima (pretpostavka je bila da je otok u nekom tropskom kraju, ove snježne vukojebine naprosto nisu za preživjeti ni sa čim), ali ja vjerujem da bi oplemenila okus tog voća. Kao i ananasa. I nekih trava koje bi se eventuan tamo našle.
Znate li vi da sam u obožavanom Pulp Fictionu mrrrrrrrzilaa! Travoltu iz dna duše jer posprdno priča o majonezi? S druge strane, bilo mi je slatko što Richard Gere u Oficiru i džentlmenu dobije nadimak po majonezi. Ništa se ne čudite – moje ludilo po tom pitanju je poprilično.
Ničeg u frižideru ne mora biti, samo majoneze nek mi je. (Ovo zvuči k’o stih iz neke Magazinove pjesme, zar ne? 🙂 )
Ne imati majonezu u frižideru nije opcija! Zato budno pazim da se takve stvari ne dogode i mogu na prste obje ruke navesti koliko sam puta imala onu tužnu, izgubljenu facu iz gore spomenute reklame.
Naravno, osim imati majonezu, važno je i koju majonezu imati. Dakle! U jednoj sam fazi bila navučena samo na jednog proizvođača i to na njihovu majonezu u tubi. Naime, majoneza iz tube bila je sasma različitog okusa od one u staklenci ili vrećici koju nisam mogla smislit.
Dogodilo mi se jednom da sam sa starcima bila kod nekih njihovih frendova na ručku, jele su se neke školjke, ja to baš nisam gotivila, ali bilo je za mene pomfrija i – majoneze! Nu, veselja! Dobra je volja nestala kad je domaćica pred mene stavila majonezu drugog proizvođača…Tu sam raskrstila sa jednoumljem i rekla – mala, moraš se naviknuti na više toga jer si u govnima ako ovi tvoji prestanu proizvoditi majonezu. Nije to privikavanje na nove okuse bilo lagano. Uopće ne! Ali davala sam sve od sebe, širila vidike, trudila se… i uspjela! Nakon godinu dana baratala sam već s nekoliko različitih majoneza.
Došlo je i vrijeme kupovanja hrane u Italiji. E, to je bio zajeban izazov. Svaša sam probavala, doma sam imala embargo na bacanje majoneze koja mi nije dobra – dakle, bilo je ili jedi ili plači. Mama je odustala od tog pravila kad sam od jedne te ‘no name’ majoneze skoro dobila upalu žući. Bilo je to strašnih pola godine u kojima mi je bilo zabranjeno jesti jaja u bilo kojem obliku, osobito mom najdražem – majonezastom.
I tako… Morali ste dobiti informaciju o tome što taj kremasti, predivni namaz meni znači da bi ste lakše razumjeli moj bijes, moj užas i moju bol kad sam prije par mjeseci doživjela ono rijetko i beskrajno traumatično iskustvo – ostala bez majoneze. Onaj nesretnik s kojim živim tutnuo je prazan! bocun u frižider! Prazan bocun mi je podvalio, stoka jedna!, i da sam imala u kući one papire za rastavu, ubio me bog ako danas ne bi imala samo jedno prezime. Ubit sam mogla! Ubit! Ali kako sam kroz život naučila da nema vajde od sjedenja skrštenih ruku, reko – ajmo, mala, ovo traži brzu i učinkovitu akciju. Domaća majoneza će se radit.
Mislim – domaća majoneza. Jeste li vi ikad to jeli ? Nema to veze s majonezom, pravom, konfekcijskom, onom koja zaslužuje nositi to sveto ime. Dogodilo mi se u par navrata da me tako izlevate neke tuke po večerama s tim domaćim majonezama bez okusa i mirisa… Ma radila sam ja to i sama, normalno da jesam. Drljala, mrljala, kapljuckala to ulje u žumanjke, daj amo, daj tamo i na kraju bi sve završilo u kanti za smeće. (Jednom sam izlila sve u sudoper i pustila vruću vodu… znate da se jaja skuhaju na taj način? Ja znam. Sad. Nakon što sam iz sifona vadila kajganu.)
I tako. Vratimo se trenutku od pred par mjeseci u kojem bi s guštom bila zatukla ovog svog, ali sjetila sam se da mi je frendica s posla prepričavala tu neku super brzu fintu s majonezom koju je ona gledala na jednom domaćem amaterskom kulinarskom showu (a, majketi, ima’l gore od toga?) koji ja iz razloga navedenih u zagradama nisam pratila. Sila boga ne moli, a Google sve zna i daj ključnu riječ, pa još neku riječ, pa…. nemoj mi na engleskom stranice izbacivat!!! , i ne! ne treba mi wikipedia i …voila! Nađem recept. Nisam se imala što dvoumiti, ni prva ni zadnja koja će završitit na smetlištu, a osim toga – najskuplji sastojak su dva jaja. Štapni mikser? Imam. Jaja – tu su … Izvadim sve sastojke (za divno čudo, sve imam, jer obično nečeg najvažnijeg nema – tibetanske soli, mravlijh nogu i tako tih uobičajenih namirnica koje se rado nađu po tim fensi-šmensi receptima, a koje svi, naravno, uvijek imamo po kući.) Pobacam ja to sve u onu zdjelicu od tog istog štapnog miksera, rek’o – bože, smiluj se, samo da sve ne ode ‘na vodu’ jer po receptu to kao treba samo od dna do vrha provuć u dvadeset sekundi i to je to. I, ljudi moji, to je bila jedna od najljepših čarolija koje sam ikad vidjela! U dvadeset sekundi u zdjelici su se nelijepi sastojci pretvorili u mmmmmm…nešto što bi čovjek očima jeo. Čovjek koji voli majonezu, ofkors.
E, trebalo je to sad i probati. Tu se koplja lome, tu glave padaju, tu se bitke gube i dobijaju. Sumničavo sam tutnula prst u tu predivnu masu, pa ga tutnula u usta, zatvorenih očiju – malo od straha, malo zbog toga što volim ove filmske scene prenjeti u život… i onda se otvorilo nebo i zbor anđela je proturio svoje slatke plave glavice zapjevavši ‘slava bogu u visini’. Majke mi moje, ne makla se s mjesta taj je okus bio taj! okus! Bila je to majoneza, prava, pravcijata, baš k’o iz dućana!
Ja sam postala slobodna žena. Nikad više tuleža pred fižiderom bez majoneze, nema rastave braka ako konj spremi prazan bocun… majoneza je tu. Uvijek.
Oćete i recept? Ajmo na brzihen… ulje – piše sedam ja stavim maksimalno 4 dl, jedno cijelo jaje i jedan žutanjak, žlica jabučnog octa, žlica senfa, malo (baš malo) soli i limunov sok (ja curknem dosta al ne pretjerujte za početak). Sve u padelicu, štapni mikser na dno, upalite i polako povucite prema gore
(sexi, a? bome je 🙂 ) I to vam je to.
Eto, malecni događaj velikih posljedica.
Inače, kad smo već kod toga, svi imamo tih nevažnih događaja pun koš. Jedan nevažan susret koji rezultira strastvenom noći, jedna nevažna literarna zajebancija koja proslavi autora, jedan nevažni sistematski pregled koji rezultira hitnom operacijom…
Nije stvar u važnosti događaja, nego u važnosti njihovih posljedica. Nadam se samo da meni ne slijedi opet neka upala žući…

PS: recept je stvaran! Probajte!

Foto: Monica Schwartz @ http://ediblehi.com/homemade-mayonnaise/

Gordana Brkić Žagar: Ne volim putovati

Ne volim putovati.

Trebalo mi je nabiti u guzicu trideset i pet životnih da priznam sama sebi, a još pet po vrhu da na glas, u društvu, pred živim ljudima izgovorim tu herezu: ja ne volim putovati. Upitno i ne bez iznenađenja, na tu se moju izjavnu rečenicu uzdiglo nekoliko pari obrva nekolicine poznanika, sve redom divnih, obrazovanih i pristojnih ljudi koji su u neformalnom razgovoru  dijelili iskustva sa svojih puteševstvija. Dobar ih je odgoj priječio da mi kažu kako ne kuže, pa se samo uz nekoliko „ozbiljno?“  i „stvarno?“  prešlo preko nečeg što nisu razumjeli.

Ne razumijem ni ja, da sa razumijemo. Od kada mi je to, kako mi je počelo i koji su demoni hranili tu moju averziju prema putovanju  –  to je tema za drugu priču. Znam samo da se i dan-danas više volim vraćati nego odlaziti.

A s druge strane, oduševljavam se daljinama. Paradoks? Ne, naprotiv. Ima načina, naravno, samo tada vam vam gole činjenice ne smiju biti najvažnija stvar na svijetu, i morate vjerovati čak i ako niste sami dotaknuli svojim rukama.

No, zar je uistinu potrebno dotaknuti Michelangelovog Davida da bi ipak napasali oči nad vrhunaravom ljepotom ? Tako ni ja ne moram baš poljubiti zemlju u koju stižem da bi ju poznala, jer mnoge su oči gledale za mene, a ja upijala kroz njih…

Kroz oči Maximusa Decimusa Meridiusa gledala sam stari Rim i slušala gomilu dok se pijesak  Coloseuma natapao krvlju gladijatora. Hodala sam Jeruzalemom uz Mariju Magdalenu prateći Isusa dok je trpio svoju muku u Pasiji. Gazila sam po blatu srušenog Staljingrada u Neprijatelju pred vratima dok se dvoje snajperista nadmudrivalo u jednoj od najstrašnjih bitaka II svjetskog rata. Gledala sam bijednu stranu Velike jabuke u Na dokovima New Yorka, trčala sam bjesomučno Galipoljem ganjajući vrijeme i smrt i moleći se da Mel Gibson uspije. Gledala sam američki divlji zapad dok su njime hodali samo pravi amerikanci u Plesu s vukovima, a Afrika je za mene Moja Afrika.

Proveo me Žmirić u Snoputniku po Indiji na način na koji ju nikada ne bih upoznala da me tamo život odvede. Andrić mi je pokazivao Bosnu kakva je bila, i možda zbog toga lakše razumijem ovu o kojoj mi priča Jergović. Kušan me u Prerušenom prosjaku vodio od žene do žene, od zemlje do zemlje, učeći me da su nam ti korijeni ponekad tako duboko, preduboko zakopani unatoč našim željama za daljinama. I još je jedan frajer bio važan u mojim putovanjima – sa Cortom Malteseom proputovala sam …ma, da vam ne pričam. Naravno, sa Frodom sa prošla stotinu puta cijeli put od Vrećastog vijenca do Klete Gore, a iz Lothloriena i danas nosim list kao uspomenu.

Nisu samo za ovo vrijeme i ovaj prostor vezana moja putovanja. Upoznala sam sve planete Ratova zvijezdi, šunjala se po Zvijezdi smrti i trčala po palubama USS Enterprise. Tražila sam u  Interstellaru po svemiru bolje mjesto za život, a pronašla priču o ljubavi kao o jedinom uistinu važnom putovanju.  Jules Verne odveo me na Put u središte zemlje, pa ubacio u Nautilus koji me vodio oko svijeta 20.000 milja pod morem. Dok sam u Blade runneru otkrivala mračnu budućnost slomio me i u ovog fizičkog „neputnika“ dodatno pogurnuo onaj predivan monolog  vođe replikanata Roya Battyja : “Vidio sam stvari u koje vi ljudi ne biste povjerovali. Razarače kako gore u vatri na rubu Oriona. Promatrao sam C-zrake kako svjetlucaju u zraku pokraj Tannhauserovih vrata. Svi će ti trenuci biti izgubljeni u vremenu kao suze na kiši. Vrijeme je umiranja.”

„…Svi će ti trenuci biti izgubljeni u vremenu kao suze na kiši..“ Zakopani u nama, živi samo dok mi živimo. Možda me od putovanja odbija upravo uzaludnost  te rabote koja me koristi samo dok dišem i hodam?

Drugačija su moja putovanja i svaki iskorak iz svakodnevice spremno ću nazvati putom. Obično sam sama na njemu, obično se kojekakve zamke i opsanosti na tom putu kriju. Nema hotela sa pet zvjezdica, kupovanja karata u I. klasi, nema kreditnih kartica u džepu, promišljenog itinerera ili plaćenog osiguranja u slučaju nezgode. Ne. Ta putovanja banu nenadano, izvuku me, iščupaju me iz moje sigurne ljušture, iz moje tople rutine u kojoj je sve na mjestu, pa me odvedu bogtepita! u kom smjeru. Nekad je to prekrasno snoviđenje , ponekad mračne jame bezdane u kojima se ostaje bez zraka. I baš zbog toga, ima jedan momak kojeg beskrajno volim i kojem se potiho molim kad stvari počnu gubiti smisao. Onaj dečko koji je isto tako bio istjeran iz svoje udobnosti na put u kojem se lako mogla izgubiti glava. Moj Bilbo Baggins. I kad god me nešto potjera na put, ovakav ili onakav, sama sebi zamantram  jednu koju je mali slučajni putnik zapjevao kad je nakon svoje velike pustolovine ugledao svoj dom:

„…Putovi navijek idu još dalje,

Podno obala i zvjezdanih luči,

Al jednom će putnik reć: Kraj je!

I sad se valja okrenuti kući!

On što ognju i maču bje svjedokom

I užasu sa dna hladnih dvorana

Sad livade svoje miluje okom

I stabla, brdašca davno mu znana…“

Vraćati se, to volim, pa makar zbog toga morala putovati i na kraj svijeta.

 

Foto: http://lotr.wikia.com/wiki/Paradise,_New_Zealand

Milivoj Benigar: Grad koji sam volio

Bilo je to početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća kad sam prvi put došao u Rijeku. Rođen sam u USA, ali moji roditelji su bili porijeklom baš iz Rijeke. Kod kuće, u Philadephiji, smo govorili hrvatski, tako da sam taj jezik uvijek smatrao materinjim jezikom. Tek kad sam krenuo u školu počeo sam više koristiti engleski. No jezik mojih roditelja nikad nisam zapustio. Uvijek mi je bio blizak, sjećao me na predivno djetinstvo koje su mi roditelji pružili. Možda sam baš zbog toga uvijek imao želju vidjeti zemlju i grad odakle su oni došli. U Rijeci sam imao baku, tete i barbe, a i jednog bratića rođenog na ovom drugom kontinentu samo šest dana prije mene.
Bilo je to početkom šezdesetih godina. Iskoristio sam ljeto nakon završene srednje škole, da konačno vidim tu zemlju i grad kojeg su moji roditelji uvijek s nostalgijom spominjali.
Ne znam da li sam slučajno izabrao baš taj dan da se nađem u Rijeci ili se to baš tako trebalo dogoditi da bi upoznao jedan grad i zemlju, u kojoj se kasnije, kroz malo manje od pola stoljeća, toliko toga mijenjalo i promijenilo. Kad danas razmislim – možda je to bilo jednostavno instinktivno – početak mojeg sazrijevanja, a i početak jedne jako čudne i dojmljive transformacije jedne druge sredine. Naime i u Americi se stalno nešto mijenjalo, ali na jedan, skoro bi mogao reći, unaprijed zacrtani način. Te promjene su pratile smjene demokrata i republikanaca, kao i njihovih predsjednika, na vlasti – a uz istovremeni napredak i razvoj zemlje i standarda ljudi koji se mogao unaprijed sagledati. Naravno, rekao bi da se skoro sve moglo predvidjeti, osim možda da ćemo sada dobiti obojenog predsjednika. Možda jedino to, prije još sam desetak ili dvadesetak godina, sigurno nitko to nije predviđao.
No vratimo se na moj prvi posjet Rijeci.
Dolaskom u tadašnju Jugoslaviju kao da sam ne samo promijenio kontinent, nego kao da sam došao u neko drugo vrijeme, drugi način razmišljanja i drugi načina života ljudi.
Prvog dana, prvi šok, već kod buđenja. Baka kod koje sam odsjeo je stanovala preko puta željezničkog kolodvora. Nećete vjerovati, ali mene je probudila limena glazba željezničarskog orkestra. Ispred prozora su prolazile kolone ljudi, posebno djece. Svi su išli u istom smjeru prema centru grada. Baka je negdje izašla i nisam je mogao pitati što se to događa. Obukao sam se i krenuo i ja prema centru, do Rive. Duž svih ulica su bile gomile ljudi na pločnicima – kolnici cesta prazni. Milicioneri, tako su tada zvali policajce, su stajali svakih desetak metara i vjerojatno pazili da ljudi ne pretrčavaju cestu. Grad je bio okićen zastavama – kasnije su mi rekli da su to zastave Jugoslavije, Hrvatske i treće – crvene komunističke.
Nisam samo ja bio zbunjen i neinformiran. Blizu mene je stajao jedan obojeni* (shvatio sam da je iz neke afričke zemlje, tada se umjesto riječi „crnac“, što je bili uvredljivo, koristilo „obojeni“; danas se kaže „Afroamerikanac“). Uz nas jedan cijeli razred osmoškolaca.
Djeca sa crvenim maramama oko vrata i kapama na kojima je bila crvena zvijezda – kasnije sam čuo da ih zovu pionirima. Čujem tamnoputog Afrikanca kako pita jednog dječaka. (Cijeli razgovor se vodio na engleskom jeziku). Oni su se dosta dobro međusobno razumjeli premda se dječak dosta mučio da objasni tom čovjeku što se to
događa, jer ključnu riječ objašnjenja nije znao kako se kaže na engleskom. Razgovor je tekao nekako ovako, a ja ću ga prepričati na hrvatskom:
– Govoriš li engleski? – pitao je obojeni.
– Ne, ali ga učim. – odgovorio je dječak.
– Što se ovdje događa?
Dječak se malo zamislio, vjerojatno kako da to objasni na engleskom, a onda se dosjetio i rekao:
– Titu je rođendan i čestitamo mu rođendan – mali je pokušao završiti razgovor.
No čovjek je nastavio s pitanjima:
– Tito je u danas u Rijeci?
– Ne, Tito je u Beogradu, glavnom gradu Jugoslavije.
– A što se onda ovdje događa? – bio je uporan Afrikanac.
Dječak se zbunio. Nedostajala mu je ključna riječ – „štafeta“ koju nije znao reći na engleskom, pa je pokušao objasniti:
– Ovdje će sada proći, protrčati neki ljudi koji će nositi čestitku Titu. Zatim će čestitku predati drugim ljudima koji će trčati dalje, pa predati trećima i tako dalje sve do Beograda.
Nakon toga dječak je sav oznojen uzdahnuo s nadom da se svojeg mukotrpnog engleskog konačno riješio. I stvarno, Afrikanac je šutio skoro minutu, a onda je ponovo pitao:
– A zašto mu ne pošaljete telegram?
Očito je mislio – mi u Africi već imamo telegrafe, a ovi jadnici u Jugoslaviji još uvijek trče kroz cijelu zemlju kad treba poslati neku poruku!
U Rijeci su tada još na cestama postojale tramvajske tračnice. Trolejbusi su zamijenili tramvaje koje su još samo stariji spominjali. Bilo je smiješno s tim trolejbusima, jer bi tijekom vožnje trola – veza trolejbusa i žica – stalno ispadala iz žica, pa bi vozač izlazio iz vozila i namještao je natrag.
Sve važno se događalo na nepunom kilometru središta grada kroz koji je prolazila glavna cesta – Korzo, kojim su se još pred koju godinu kretali automobili, a sad je postala pješačka ulica. Na glavnom Trgu Republike su bile terase dviju kavana – Učke i Centrala, te mliječni restoran Slavica u kojem se pila jugoslavenska Coca-cola koju su zvali Kokta. Imala je poseban okus. Pio sam je jer mi se svidjela, a Coca-Cola se nije tada mogla naći u Jugoslaviji.
Premda sam hrvatski relativno dobro razumio i znao – možda govorio malo i sa stranim naglaskom – negdje mi to baš i nije pomoglo, jer su neki ljudi međusobno govorili talijanski. Mislio sam da su to stranci, turisti, no rekli su mi da oni govore fiumanski – bio je to talijanski sa dijalektom Fiume, a tako se zvala i Rijeka između dva svjetska rata i tada je pripadala Italiji, dok je drugi dio grada – Sušak – bio u sastavu, tako su govorili, Stare Jugoslavije.
Rijeka je tada imala čak dva velika kazališta i sedam kina – počevši od dva najveća Partizan i Beograd, ispred kojih bi tapkaroši unaprijed kupili po dvadeset, trideset karata i u zadnjim minutama ih preprodavali po skupljoj cijeni kad bi ulaznice na blagajnama bile rasprodane.
U trgovinama je bilo jako malo artikala, a ljudi su bili skromno obučeni. Nevjerojatno, unatoč siromaštvu – ljudi su bili veseli, optimistični. Pričali su viceve, smijali se, a znali su nekim prigodama i zapjevati. Doduše rekli su mi da su politički vicevi zabranjeni i da njih pričaju samo u kućama. U povjerenju su mi rekli da postoji i jedan otok koji se zove Goli otok i na koji šalju one koji takve viceve pričaju!? Slika našeg Alkatraza mi je bila, kao njihovog Golog otoka, ali su me uvjerili da to uopće nije isto. Također su dodali da na tom otoku ljudi samo čudom preživljavaju. A i državne granice su bile strogo čuvane i rijetki su dobivali pasoše da mogu u inozemstvo. Rekli su da je tadašnja UDBA iznad svih i da su svi strogo kontrolirani, što govore, kako razmišljaju, koje ideje iznose u javnosti… Stranaca je bilo malo, uglavnom pomorci koji bi šetali gradom, dok je njihov brod boravio po 10, 15 dana u luci.
No bilo je to i vrijeme onda popularnog pjevača Ive Robića, Opatijskog festivala zabavnih melodija, malih Fiatovih automobila kojeg su zvali Fićo, prvih crno-bijelih televizora… Rekao bi da je to bilo vrijeme u kojem su se svi nadali boljem sutra, a to bolje se iz godine u godinu i događalo.

***

Moj drugi put u Rijeku je bio, sad se više ne sjećam kasnih sedamdesetih ili početkom osamdesetih godina. Kad sam kasnije tog ljeta brodom, koji je polazio svaki dan kasno poslije podne, krenuo prema Dubrovniku, vidio sam Rijeku s mora. Bio je to impresivan doživljaj za tako mali grad. U svim novim perifernim dijelovima grada su kao iz kamena nikli izgrađeni neboderi. Rijeka se već počela spajati na jednom kraju s Opatijom, a do Otoka Krka je bio izgrađen most. Sa Istrom je Rijeka bila povezana tunelom kroz Učku. Ljudi su iz unutrašnjosti u Rijeku dolazili vlakom, uglavnom iz Zagreba, a poslovni vlak je imao sedam vagona, vikendom čak i devet. Bio je to ekspresni vlak koji bi prevalio tu relaciju za manje od tri i po sata. Turisti su svake godine sve više dolazili iz Italije, Austrije i Njemačke, te preko Rijeke nastavljali do turističkih odredišta Jadrana. Dolazili su ljeti na Jadran, svake godine u sve većem broju.
Stekao sam dojam da je tržište bilo jako široko, raznoliko. Novine su se prodavale u kioscima Vjesnika, Borbe i Novog Lista. Meso se prodavalo u mesnicama zagrebačkog Sljemena, ljubljanske Emone i riječkog Mesokombinata. Domaći ljudi su mi rekli, neki sa ponosom, a neki sa sjetom na prošla vremena, kako je Rijeka Jugoslavija u malom. To se vidjelo i po tome što je jako malo ljudi navijalo za domaći nogometni klub Rijeku. Navijali su za klub iz kraja odakle su došli. A dolazili su iz cijele Jugoslavije i nalazili posao u čak dva brodogradilišta, Harteri (tako su zvali tvornicu papira), te tvornicama Torpedo, Vulkan, Rikard Benčić, ili u Luci Rijeka.
Luka je bila puna brodova, a u zaljevu ispred grada čekalo je po tridesetak brodova na ulazu u luku – meni je to djelovalo impresivno. Rijeka – tako mala – djelovala je kao velegrad.
Na glavnom riječkom trgu je bilo jedno uzvišenje sa tri stepenice i kioskom kojeg su nazivali Majmunski otok. Na njemu su stajali dečki i gledali dolje djevojke koje su prolazile. Nije bilo teško shvatiti tko je i zašto te tri stepenice nazvao tim imenom – vjerojatno cure koje su gore-dolje šetale Korzom. Mladi su odlazili na plesnjake u Palah, prema Opatiji u Milde Sorte ili ljeti na Naftu i Tenis.
I u Rijeci se puno toga promijenilo. Ulice su bile pune automobila. Kako sam došao ljeti, kolone automobila sa stranim registracijama su prolazile centrom grada, jer drugog zaobilaznog puta nije bilo. Ljeti su to bile nepregledne kolone, a kroz grad se putovalo i po cijeli sat. One popularne Fiće su sada bile zamijenjene kupovinom samo malo većih automobila Renaulta 4, Simca 8 ili 10, a bilo je sve više i jednog malog auta kojeg su zvali Peglica!? Ljudi su sada bili već malo bolje obučeni – u Trstu se kupovalo od traperica do satova i zlatnog nakita. Tršćanski Ponte Rosso je bio u obaveznom itinereru kad se tamo odlazilo. Išlo se oblačiti u Trst, ali se kupovalo i nešto što je uvijek, odjednom u Jugoslaviji nestalo u trgovinama – kava, pasta za zube (zvali su je Kalodont), a na tržištu je odjednom nestajalo ulje, mlijeko i tko bi nabrojao što sve ne. U gradu je često prestajala raditi i javna rasvjeta, pa su pojedini dijelovi grada bili povremeno u potpunom mraku.
No, za razliku od samo prije petnaestak godina izgledalo je kao da je tu počelo vrijeme kruha i igara – svi su bili siti i imali su i nešto više od toga s čim su bili zadovoljni. Sve to me podsjetilo na priče o Starom Rimu.
Imao sam tada u Rijeci i nekih problema. Tražio sam jednu ulicu u koju mi se preselio bratić. Počelo je tako da mi prvi čovjek kojeg sam pitao za tu ulicu, odgovorio:
– Bolan nisam ti ja odavde. Ja sam ti iz Bihaća – otegnuo je zadnjim slogom sasvim drugačije nego što su oni domaći ljudi govorili – Došao sam raditi ovdje u Brodogradilište 3.maj!
I od slijedećih nisam uspio dobiti informaciju. Drugi na kojeg sam naišao je rekao da je Slavonac, a treći da je iz Srbije – a oboje da ne znaju gdje je to! Pitao sam se gdje su nestali Riječani?
Nastavilo se to i na drugim mjestima, tako da sam imao problema i s razumijevanjem. Na tržnici su lubenice prodavali Makedonci koje nisam razumio što govore, paprike su prodavali ljudi iz Vojvodine čiji jezik sam donekle razumio, ali sam i tu imao poteškoća. Također nisam razumio ni one koji su govorili grobinšćicom, premda su mi rekli da je to samo nekoliko kilometara od Rijeke. Još danas se sjećam jedne žene kako je rekla:
– Ma san lačna!
Pojma nisam imao što je to.
Ukratko Rijeku sam tada doživio kao jedan konglomerat ljudi, nacija, jezika, običaja i tko bi nabrojao čega još sve ne! Ljudi su živjeli još uvijek skromno, ali puno bolje nego prije.
Da, skoro sam zaboravio reći – usred grada sam vidio jedno, ograđeno visokom ogradom i nedostupno, jezero, zapravo žabokrečinu za koju su mi rekli da tu stoji već desetak godina?! Nisam razumio zašto je to tamo, premda su mi pokušavali objasniti.

***

Sad već teče drugo desetljeće novog milenija. Dolazim opet u Rijeku, još uvijek pamteći one dvije Rijeke i ljude u njoj koje sam nekad doživio tako različito….
Još iz aviona vidim – Riječka luka prazna. Akvatorij Riječkog zaljeva isto! Dok se sjećam onih brodova nekad koji su ispunjavali zaljev, kasnije mi prijatelj, pomorski agent kaže:
– Za prekosutra je konačno najavljen jedan brod!
Već prije mojeg dolaska, prijatelj mi je e-mailom pisao o nekim stvarima u Hrvatskoj. Zakoni, izmjene, dopune zakona se stalno donose. Nitko ih više ne može pratiti. Sudski procesi traju desetljećima. Kažu mi: Ukradeš čokoladu dobiješ šest mjeseci zatvora, pronevjeriš milijune dobiješ godinu i pol, a puste te ranije zbog dobrog vladanja u zatvoru. Ubiješ nekoga ili više osoba, sudi ti se cijelo desetljeće i na kraju te puste radi nedostatka dokaza…
Drugi prijatelj, projektant mi se žalio da ne može više doći do posla. Kaže sve mora preko javnih natječaja, a ne izabere se najkvalitetniji ponuđač – nego najjeftiniji. Kaže – javljaju se firme koje nemaju sposobnosti i nude damping cijenu, te dobivaju posao.
No i u Rijeci, opet promjene. Sada već šokantne. O prvim godinama nakon osamostaljenja Hrvatske prijatelji i rođaci iz Rijeke su mi pisali s određenim oduševljenjem, te sam to oduševljenje mojim trećim dolaskom očekivao. No, kad sad dolazim sve što vidim, čujem, doživljavam je suprotno od toga. Istina gradom voze novi autobusi na plinski pogon s velikim reklamama o očuvanju okoliša primjenom novog energenta. Više nemaju onu crvenkastu unificiranu boju kao prije. Ovi na plin su plave boje, a oni stari su išarani reklamama, tako da se ni prozori na njima ne vide. Gradom kruže i – sad puno jeftiniji – taxiji.
A što me to šokiralo? Možda nećete vjerovati, ali nakon onih promjena koje sam doživio mojim drugim dolaskom, sada na ulicama srećem, uglavnom starije ljude, za koje bi se očekivalo da sada uživaju u svojim mirovinama, kako gladni kopaju po kontejnerima i kantama za smeće.
Hej, što je to? Gdje sam ja to došao? Gledao sam te scene u nekim filmovima koji su pokazivali Srednji vijek!!!
U kući palim televizor, prepucavaju se grubim vrijeđanjem političari dva suprotstavljena bloka (desničari i ljevičari). Pojavljuju se i neki treći. Kažu mi da su to marginalci i da neće uspjeti doći u Sabor. Male stranke se priklanjaju ovim dvijema velikim nadajući se da će tako dobiti neke mrvice političke vlasti. Ljudi rezignirani. Većina njih ne zna za koga bi glasali i kažu da neće više izlaziti na izbore. Kažu mi ljudi da se u Hrvatskoj više ne glasa ZA, nego PROTIV onoga tko je do sada bio na vlasti. O korumpiranosti vlasti i svih vrsta moćnika sam već bio upozoren prije nego sam došao ovdje. Ljudi koje susrećem – rezignirani su, bez perspektive. Veliki broj nezaposlenih. Mladi završavaju škole, fakultete, ne nalaze zaposlenje, odlaze u zemlje Zapadne Europe. Reklame za mobilne mreže na svakom koraku. Mladi hodaju ulicom kao zombiji sa slušalicama u ušima, mobitelom u rukama… Prelaze cestu izvan pješačkih prijelaza. Čudim se kako ih ne pregazi neki auto!?
U razgovoru s prijateljem arhitektom saznajem da je u tijeku već treći natječaj za Deltu, a da se u nekoliko zadnjih desetljeća ništa bitno tamo nije dogodilo. Slično je i sa autobusnim kolodvorom, za koji je natječaj prošao prije puno godina, ali je autobusni kolodvor i dalje u nekom košmarskom konglomeratu na jednom riječkom trgu koji bi mogao biti sasvim drugačiji da se taj kolodvor makne odavde. Ipak, oni koji imaju svoje automobile putuju sad od Zagreba do Rijeke autocestom za manje od dva sata. a oni drugi se voze autobusima. Poslovnog vlaka – veza sa Zagrebom – nema. Zamijenio ga je smiješan vlak sa samo tri vagona za koji su rekli da sad putuje skoro pet sati.
Većina trgovina koje još pamtim su nestale. Jako puno ima pekarnica. Svi jedu neku brzu hranu, skoro kao u Americi. Na cestama, dok gledam mlade djevojke kako prolaze, od njih tri, barem jedna je enormno debela – podsjećaju me na one debele Afro-Američke žene u Americi i mislim si da kad četvrti put dođem u Rijeku, da će one za desetak godina tako izgledati i imati 130 do 160 i više kila (preračunao sam u ovdašnje jedinice).
Što reći na kraju? Tužan sam. Grad koji sam toliko volio… netragom je nestao. Ljudi koji su bili u onom siromaštvu tako vedri i optimistični, samo na tren su se izdigli iz siromaštva, da bi sad potpuno potonuli u drugo siromaštvo i rezignaciju koja iza njega slijedi…
Pitam se gdje je nestao Grad koji sam volio. Gdje je nestao optimizam kod ljudi? Kako su „oni“ ljudi postali „ovi“ – današnji? Ima li ovdje uopće nade?
… a onda sam odjednom primijetio jednu malu poruku optimizma ispisanu pisanim slovima na automobilima riječke registracije. Piše: Volim grad koji tece
Možda…. možda nada ipak postoji. Možda ti ljudi, taj novi optimizam pokrenu. Možda se Rijeka i njezini građani probude?…… Možda….

Foto: Rijeka, Strossmayerova ulica, 1950ih

Paula Knapić: Gutljaj šljive

”Dobar dan, izvolite?”
”Dobar dan. Ja ću pola litre točene.”
”Tamno?”
”Da, da, tamno.”
”Meni dajte jedan svijetli Erdinger.”
”Ja bih jednu mineralnu, molim vas.”
”A meni dajte jednu šljivovicu.”
”Šljivovicu?”
”Da, šljivovicu.”
”Od kada ti piješ šljivu?”, pitaju oni nju kada je konobar otišao.
”Od malih nogu prijatelji moji, od malih nogu.”

Nasmijala se sebi u bradu. Nisu znali da postoji tajna veza između nje i šljive. Između jabuke i šljive. Posebna je to veza. Puna ljubavi i sjećanja. Gutljaj šljive i njeno ime je ponovno bilo Jabuka. To joj je skoro natjeralo suze na oči. Nitko ju nije tako već dugo zvao. Vjerojatno ni neće. Jer Jabuka je bila rezervirana samo za njih. Gutljaj šljive i opet je tamo, sjedi ispred vatre Njemu u krilu, dok joj Ona trlja stopala mrmljajući kako ne zna od koga je naslijedila tako lošu cirkulaciju. Gutljaj šljive i opet je šetala onom njihovom šumom. Ponovno je hodala istim šumskim stazama po kojima je toliko puta prije već hodala. Osluškivala je šumske zvukove. Lišće joj je uvijek pjevalo, stabla su joj uvijek pričala. Sjela bi pokraj potoka i satima buljila u njega. Kakav je to bio mir, spokoj. Nikada nije bila tip za prirodu, ali ovoj, njihovoj, njenoj, nije se mogla oduprijeti. Nije ni htjela. Već godinama nije bila tamo. Neke stvari su preteške, previše bolne. Bez njih jednostavno nema smisla. Svi zvukovi su isparili. Mir i spokoj su otišli s njima. Taj gutljaj šljive vraćao ju je u prošlost. Opet je bila sretna. Sretno dijete. Sretna žena. Počela se tresti od smijeha. Rakija i dijete. Nemoguća kombinacija, nedopustiva. Što bi rekli svi ovi današnji modernisti i psiholozi? Kako bi im objasnila da je ta rakija uvijek bila puno više od rakije, a šljiva uvijek puno više od šljive? Nikako, vjerojatno. Ne bi shvatili. Možda i bolje. Jer šljiva je samo njena. Samo njihova.

A oni… Oni su živjeli, ne tako davno, u jednoj osamljenoj kući. U zadnjem selu, na kraju ceste. On i Ona. Imali su vrt, njive, šumu. Bili su sretni. Zajedno. On je bio lovac i šumar, Ona je bila domaćica. On se brinuo za njive i šumu, Ona za njega. Ona je voljela pjesmu ”Moja Ane dane broji”, On je volio nju. Zajedno su brali šljive. Zajedno, s ostatkom obitelji. Bio je to proces u kojem su svi voljeli sudjelovati. On bi, zajedno s onima koji su imali snage, tresao grane. Ona bi plodove, zajedno s onima koji nisu mogli ili su bili lijeni tresti, skupljala s tla u kante. Ne sve plodove. Neke bi usput i pojela. Onda bi On, kada je za to bilo vrijeme, pekao rakiju. A kada bi bila gotova, Ona ju je točila u čaše. Ah, poseban je to bio doživljaj. Imalo je to neku svoju čar, posebnu draž. Brati, peći i, budimo realni – piti. Svi za šljivu, šljiva za sve. Iako su svi oni znali da je šljiva puno više od samog ploda koji daje taj božji nektar. Puno, puno više.. Jer bili su svi zajedno. Dan i noć. Družili se, pričali, smijali se. A ima li išta vrijednije od toga? Navečer bi svi umorni legli. Umorni, ali ispunjeni i poprilično veseli. Njih dvoje bi prije spavanja uvijek gledali televiziju. On je volio dokumentarce, a Ona sapunice. Ona je mislila da su dinosauri snimani kao i lavovi, On je kolutao očima. On ju je volio podbadati, Ona mu je odgovarala kletvama. Onda bi Ona zaspala, a On bi Jabuci pričao priče do dugo u noć. Naučio je Jabuku sve ono praktično, mudro i životno. Naučio ju je svemu što je znao. Upijala je svaku njegovu riječ, ali samo do trenutka kada bi osjetila miris pekmezače koji bi se počeo širiti iz kuhinje. Tada su i On i Jabuka ostavljali sve što su do tada radili i potrčali u smjeru mirisa. Oh, nitko ju nije radio kao što ju je Ona radila. Jesu li joj to upravo potekle sline na samu pomisao? Kada bi Jabuka krenula doma, On bi joj mahao i skakao po zidu sa suzama u očima, a Ona bi ga uvlačila u kuću i iste suze bi mu brisala. On i Ona, samo jedni u nizu obiteljskog stabla. Ali za Jabuku su oni oduvijek bili krošnja tog stabla. Jabuka je znala da je to stablo oduvijek bila šljiva. Zar je ijedno drugo uopće moguće? Jer rakije, rakije amo, utjehe nema u vodi. Da ju sada čuju, On bi ju zagrlio i povikao na sav glas: ”O Jabuko moja mila!”, a Ona bi bacila neizostavnu ”vrag u te uša” kletvu. ”Nije ti to od Boga.”, mudro bi rekla i otišla negdje svojim poslom. Možda napraviti novu pekmezaču.

Ah, šljive, šljive amo jer utjehe više nema… Šljiva je, nekada puna, danas tako osamljena, kuća u zadnjem selu, na kraju ceste. Šljiva je okus i miris. Šljiva su osjećaji i sjećanja. Šljiva je Jabuka. Šljiva su On i Ona. I šljiva zna da njih više nema. Zato nema više ni nje.

Odjednom se prene i vrati u stvarnost.
”Ej, gdje si nestala? Idemo nazdraviti!”
”Da, da, pardon. Razmišljala sam o šljivi.”
”O čemu?”
”Nije bitno. Ajmo, živjeli!”
Svi dignu čaše u zrak. Digne i ona svoju. Čvrsto ju drži. Kao da ju je strah da će joj pasti iz ruke. Ako samo malo oslabi stisak, oni će nestati. Opet. Više neće biti njih i više neće biti Jabuke. Teškim pogledom pogleda u šljivu. Kamen joj se stvori u grlu. Suze samo što nisu potekle. Nije sigurna ako će ih ovaj put moći zadržati. A onda odjednom, odnekud, čuje glasni povik…
”O jabuko moja mila!”
”Ajde vrag u te uša, uđi u kuću! Ne skači k’o majmun!”
Kamen u grlu je netragom nestao, kao da ga nikada nije ni imala. Počne se smijati na sav glas. Suze odjednom poteknu, ali ne od tuge. Uveseljavali su je nekada, uveseljavaju je i sada. Njezin svijet je bio i ostao ljepše mjesto za živjeti zahvaljujući njima u njemu. S tim mislima u glavi, Jabuka se nasmiješi. Zatvori oči, popusti stisak i neprimjetno nazdravi negdje u daljinu.
”Ova je za vas. I svaka ovakva je uvijek za vas i samo za vas.
Živjeli.
Vaša Jabuka.”

Foto: www.morguefile.com

Željko Maurović: O muhama i ljudima (Jednočinka pričinka)

(U građanski namještenoj, radnoj sobi, intelektualac u kasnim srednjim godinama, okrenut leđima gledalištu, piše za radnim stolom. Znamo da je intelektualac jer mu na leđima crne majice, velikim crvenim slovima piše INTELEKTUALAC. Znamo i što piše jer se na zavjesi ispred njega, projecira slika ruke koja piše u isto vrijeme kako on piše, ispod naslova ULOGA MOJE PORODICE U SVJETSKOJ EVOLUCIJI. )
Muha (ispočetka tiho pa sve glasnije): „ZZZZZzzzzZZZ.“
Intelektualac (lagano odmahuje glavom): „Muha? Otkud sad muha? Mora da Barica/Marica nije zatvorila prozor?!“
Muha (nešto glasnije): „ZZZZZZZZZZZZZZ!“
Intelektualac (sad već pomalo nervozno ali još suzdržano): „Odi k’ vragu muho, pusti me da radim, nemam ja vremena za piz…muharije.“ (cereka se i zamahuje rukom u pravcu u kom misli da se muha nalazi)
Muha (čuje se kako kruži i nalijeće-odlijeće, pa se zaustavlja): „ZZZZ zzz. Z.“
Intelektualac: „Prokleta muho, pa baš na šalicu čaja, prokleta bila!!! (uzima sa stola novine, svija ih u tuljac i zamahuje žustro i neprecizno) Evo ti, evo ti, evo ti, prokleta bila!!!“
Muha (izbezumljeno): „ZZZZZZZZZZ!“
Intelektualac (bijesno lupa novinama svud oko sebe i trči po sobi, sudarajući se s komadima namještaja, lampa na stropu se ljulja):
„Jebentiživot, prokleta, jebentisve, prokleta muho, jebentibitakibiće, prokleta bila, da prokleta!!!“ (iscrpljen, pada u fotelju i briše znojno čelo)
Muha (nalijeće na svjetiljku, sudara se s prozorskim staklom , potom se i ona smiruje): „ ZZZZ zz ZZZZzzzz ZZzz. z.“
Intelektualac (sabrano i mirno): „Polako, čemu ta strka, muha je muha a čovjek je čovjek. Svatko ima svoje. Muha zuji i serucka ne obazirući se na druge. Moramo, moram biti razboritiji, pokušati neku vrstu suživota. Ona nek’ serucka, letucka a ja ću… jeli tako muho? Možemo mi zajedno, zar ne muho?!“
Muha: zzz?
Intelektualac (diže se sa fotelje, prilazi stolu, odlaže smotane novine sa strane, sjeda za radni stol): „Pa naravno. Evo, ja sjedam ponovno za svoj radni stol, ponovno počinjem ispisivati svoje, zacijelo, životno djelo. Evo, pišem. A ti muho samo izvoli, letuckaj i šetuckaj, samo mi ne moj po nosu šetati i po šalici čaja koji se već ohladio, seruckati.“
Muha (sad već i ona smireno): „zzzzzzzzz. zz“
Intelektualac (prividno potpuno miran): „Evo,već smo se potpuno smirili i ja i ti. Ma kažem ja, suživot je prava stvar (polako približava ruku smotanim novinama, ranije odloženim). Niš’ se ti ne brini, to ja samo želim…želim pročitati nešto u novinama, samo želim pročitati nešto…“
Muha (malo uznemireno ): „ZZ zzzZZ?“
Intelektualac (umirujućim tonom. uzeo je polako smotane novine u ruku): „Ma samo se želim počešati, tu gore na leđima, užasno svrbi, samo ću se malo…“
Muha ( umirena ): „Zzzzzzzz.“
(Intelektualac munjevito zamnmahuje novinama i udara, šalica čaja poskakuje, čaj se proliva, muha pogođena novinama, pada na papir rukopisa, krvari)
Intelektualac (zadihanotrijumfalno): „Evotina, prokleta zunzaro, štasmislila da će ti samo tako proć, ha! Jesam te, a?! Tiš’meni tuda seruckat. To moš’materi svojoj seruckat da seruckat!“
Muha (posljednjom snagom, izdišući) : „Zzz?“
(Intelektualac uzima muhu i odnosi je u kut sobe, baca na pod i, gazeći je, izvodi neku vrstu ratničkog plesa): „ Evoti na, i još i još! I zapamti, nitko ne može mene niti će ikad moći, zajebavati nekažnjeno. Nitko! Sad znaš!“
(Soba je ista kao i na početku, Intelektualac okrenut leđima gledalištu, piše. Ojednom se smračuje toliko da mora upaliti lampu.)
Intelektualac (osvrćući se po sobi i prema, nevidljivom na sceni, prozoru): „Zašto se danas tako rano smračilo?! Oluja se sprema, štoli? (odlazi prema prozoru), čudna li crnila, da otvorim prozor, da vidimo što je, neka gadna… (otvara prozor) AAAHHH !!“
(U sobu kroz prozor navaljuju stotine tisuća, milijuni muha, potpuno ga prekrivaju, uvlače mu se u usta, nos, uši, on krklja, davi se, pada na pod nepomičan. Roj izlijeće kroz prozor. Netko kuca na vrata. Ulazi sredovječna žena kose podvezane maramom, to je služavka Barica koju zovu i Maricom )
Služavka Barica/Marica (stojeći na ulazu u sobu, krši ruke): Jezušimarija gospon, opet ste se nalili, ma kako ste se samo nalili, k’o zemlja ste se nalili! Pa sad ti Barice/Marice čisti!“
(Ulazi u sobu vukući za sobom kolica nalik smetlarskim samo veća, bez po muke diže nepomično tijelo i baca ga grubo u kolica, zamahne par puta, ovlaš, metlom po podu i, vukući kolica s tijelom čiji udovi vise van, izlazi).
ZASTOR

Foto: www.morguefile.com