Arhiva kategorije: Proza

Blago Vukadin: Cigančica Selma

Izraz Cigani je pogrdni naziv za Rome, ali ako bih ovu priču pisao pod tim službenim nazivom o ljudima koje sam poznavao, činilo bi mi se da pišem o nekom drugom, nepostojećem i izmišljenom. U svojim sjećanjima međutim vidim konkretna lica, sjetim se pokojeg imena i događaja, a jedna od tih osoba bila je mala Cigančica iz Vukovara, čije sam ime zaboravio, ali sam je prozvao Selmom, po pjesmi Bijelog Dugmeta Putuj Selma jer je ona u to vrijeme u koje sam je upoznao stalno putovala.

Svake godine Cigani su po dva puta navraćali u naše selo. Jednom ljeti i jednom zimi. Uvijek bi oni prodavali svoju robu, popravljali onu lanjsku i pritom glasno pričali i hvalili svoje kotlove, kišobrane i perinu, a kudili tuđe, pa ja za sve nas njihov dolazak u Mandino Selo značio nešto posebno, neobičnu promjenu naše svakodnevice. Vozili su se na nekom malom kamiončiću zelene boje, barem na onim mjestima koja još rđa nije bila zahvatila, a putovali su u grupama, obično više obitelji zajedno, po nekoliko braće sa šareno obučenim ženama i bezbrojnom djecom. Ljeti su Cigani spavali u kamionu, a mislim da su ponekada postavljali svoje šatore negdje oko Kažmirova trnja, na mjestu na kojem vjetar, kojega kao što je poznato u našem kraju ima od viška tijekom cijele godine, manje puše.

Zimi, koja je kod nas uvijek jako hladna i naravno vjetrovita, ti su putnici iz nama dalekog hrvatskog Podunavlja, koji su govorili otegnutom, lijenom ekavicom, imali veliki problem gdje prespavati. Ne znam gdje bi oni osim naše kuće proveli noć, ali znam da je nekoliko godina zaredom jedna ciganska obitelj prenoćivala kod nas, dok bi oni drugi spavali kod nekoga u Ivićima.

Meni je tada bilo otprilike desetak godina, nisam više bio malo dijete, a daleko od toga da sam bio odrastao, jer taj stupanj vjerojatno nisam još uvijek dostigao. Obitelj koja bi negdje u siječnju, iza Božića i Nove godine, kad je zima bila najljuća i vjetar najhladniji, navratila kod nas, sastojala je se od brkatog, debelog oca, pravoga Cige kao iz priče, njegove mršave i neobično lijepe supruge, na kojoj je se unatoč lošoj odjeći zamjećivala prirodna finoća, i njihove troje djece, dvije kćerkice i jednoga sina. Sva djeca bila su u našem uzrastu, između osme i dvanaeste godine života, pa je u našoj kući u to vrijeme bivalo poprilično veselo i bučno. Kuća bi bila pretijesna kad bi Cigani navratili.

Naša majka je naime, iz meni nepoznatih razloga i motiva, jedne zime došla na ideju da ih pusti u kuću, sažalila se vjerojatno nad djecom koja su bila promrzla i od tada pa sve do dana kad su oni krenuli u neke druge krajeve, naši Cigani su znali gdje mogu u toplu prespavati. Večerali bismo svi skupa, najprije mi djeca, pa onda odrasli. Iako je obično bila samo čorba, sudžuka bi naime nestalo malo prije, a pršuta malo poslije Božića, prije nego bi se Vinko vratio u Zagreb, taj objed je ipak djelovao nekako svečano. Bili su tu naši gosti iz dalekog svita koji su se radovali da ih je netko primio, a mama je opet htjela pokazati da je dobra domaćica, pa bi s onom mršavom Cigankom do kasno u noć pričala o djeci i ispijala kave.

Mi bismo u međuvremenu otišli u našu roditeljsku, a mala ciganska djeca bi pak legla u dičinju sobu, gdje bi im se kasnije pridružili njihovi roditelji, dok smo moj brat i ja čekali da mama dođe i da s nama izmoli Očenaš. Na početku je naša majka bila jako nervozna, nismo imali baš puno vrijednih stvari u kući, ali se je o Ciganima svašta pričalo, pa je prve godine ona sve novce koje smo u to vrijeme imali zašuškala ispod jastuka, da nitko slučajno ne dođe u iskušenje. Znam da te prve godine neobičnog posjeta mama nije skoro oka stisnula, nije bila sigurna je li ispravno to što radi, ali je već druge zime mirno zaspala pored nas.

Kasnije, dakle, to skrivanje našega imanja od ljubaznih gostiju nije bilo potrebnojer bismo nakon odlaska ciganske obitelji bili bogatiji za nekoliko lijepih jastuka i jorgana, jer su oni preko zime prodavali perinu i nama bi, u znak zahvalnosti za mamino gostoprimstvo, uvijek ostavili poneku vrijednu stvar. Mislim da smo čak i kotao, u kojem je kasnije za vrijeme svinjokolje pareno krme, dobili na poklon od naše ciganske obitelji, ali je sasvim sigurno da smo ga zvali Cigo i da je on dugo godina besprijekorno služio svojoj svrsi. Sve dok nije procurio, i to baš u vrijeme u kojem Cigani iz nekih meni nepoznatih razloga nisu više navraćali u naše selo, pa ga nitko nije mogao stručno zakrpiti.

Ciganske djevojčice i njihov brat bi brzo zaspali, bili su umorni od dugog putovanja u uskom Tamiću, ali bi ujutro, nakon buđenja i zajedničkog doručka – tada iznimno ne bismo svi jeli iz iste činije, nego bi svatko od nas dobio svoj tanjur s mlijekom i kruhom za drobljenje – počinjalo za mene najljepše vrijeme njihova posjeta. Starija kćerka iz ciganske obitelji – bila je prve godine otprilike jedanaest ili dvanaest, a njeno pravo ime sam, kao što napomenuh, zaboravio pa je ovdje proglašavam Selmom – mi je odmah zapela za oči. Bila je nešto manja od mene, male glavice i jako mršava, ali uvijek nasmijana, imala je tanke prste i velike, crne oči i uvijek se slatko smijala. Da bih nekako stupio u razgovor s njom ja sam je prilikom prvog posjeta upitao:

– U koji razred ti iđeš?

– Zašto me to pitaš? – upitala je tajnovito, bez odgovora na moje pitanje.

– ‘Nako, samo ‘nako – nadodao sam ne znajući kako nastaviti ašikovanje od kojega ne bi bilo ništa da ona nije preuzela inicijativu, nasmijala se glasno i veselo, pa mi ništa drugo nije preostalo nego da se i sam nasmijem. I druge i treće godine sam ponavljao svoje pitanje koje se je pokazalo jako uspješnim, a Selma se opet nasmijala i ponovila protuupit:

– Zašto me svake godine pitaš u koji razred idem? E, baš ti neću reć’!

Nakon toga bismo svi skupa, moj mlađi brat i ja zajedno s ciganskom djecom – kasnije bi nam se pridružili i Ante i Katica Baćkušini – krenuli do Trpine podvornice, gdje bismo igrali jednu igru u snijegu čije ime je bilo ili Tava ili Tepsija.
Pamćenje imena mi je slabija strana, ali se zato pravila igre sjećam do detalja. Izgazili bismo prtinu u snijegu u obliku kruga i nakon toga bismo kroz njega napravili po nekoliko poprečnih linija, mislim da ih je po cijeloj duljini bilo ukupno tri, koje su se križale jedna s drugom u sredini, na trgu. Tako bismo napravili nekoliko izgaženih puteljaka. Jedno dijete bi nastojalo uhvatiti neko drugo, kretanje je bilo dozvoljeno isključivo utabanom prtinom, a kad bi netko bio uhvaćen onda bi se pridružio pobjedniku i skupa s njim hvatao drugu djecu, dok svi osim jednoga ne bi bili dodirnuti ili gurnuti u snijeg.

Ja sam se radovao kad bi me netko ščepao i kad bih odmah na početku izgubio, jer sam onda mogao birati koga ću uhvatiti, a hvatao sam isključivo Selmu. Ni ona nije previše brzo bježala, pustila bi me da je dohvatim, ponekada bi se sasvim slučajno okliznula i mi bismo zajedno završili u snijegu pored prtine, smijući se radosno. Mlađa djeca su se bunila zbog očitog kršenja pravila igre, ali to nama dvoma nije smetalo, i sve bi krenulo iz početka, sve dok njeni roditelji ne bi svoju djecu glasno pozvali da dođu do kamiončića i da nastave put.

Tijekom nadolazećih mjeseci bi se ponekada, po mom nahođenju previše rijetko, pojavila kakva nova Selma, ali nije bilo ni prtina, ni hvatanja. No čim bi prošao Božić, već bih se veselio dolasku naših Cigana i njihove lijepe kćerke.
Naše igre potrajale su tri ili čak četiri godine, ne sjećam se više točno, ali znam da je zadnje godine u kojoj su gosti iz Vukovara spavali u našoj kući njihova obitelj bila manja za jednog člana. Nije naime bilo Selme s njima, njeni roditelji su došli samo s njenim bratom i mlađom sestrom. Moja majka je mršavu Ciganku priupitala o lipoj curici, a ona je napomenula nešto o udaji, ali ja nisam htio čuti sve do kraja i otišao sam u krevet.

Sljedećeg jutra nisam uopće htio izići s drugom dječurlijom na Trpinu podvornicu, oni su se međutim igrali glasno i veselo. Bez mene i bez Selme.

Danas sam u novinama pročitao jedan brutalni članak o tomu kako neki manijaci po Mađarskoj pale ciganska sela, jedna osoba je divljanje i nasilje rulje platila glavom, pa mi je moja Selma pala na pamet i pitam se baš što li ona sada radi, je li još uvijek onako slatka i je li zaboravila pravila igre u snijegu. Ja nisam.

Ili mi se sve to samo pričinja, kao što mi se pričinja njeno ime?

Foto: Romski bal

Slavica Gazibara: Kiseli kupus

Prije puno godina studirala sam u Zagrebu. Dolazila bih kući (tada je za 70 kilometara autobusu trebalo skoro dva sata) dva puta mjesečno petkom nakon predavanja, pred večer, gladna. Čim bih ušla u roditeljski stan osjetila bih da se opet kuhao kiseli kupus ili grah. Ili grah i kupus. Ubijao me taj miris. Mrzila sam ga. Majka se opravdavala – da to inače kuha petkom, a ja sam obavezno pitala: – A zašto onda jedemo to i subotom? Kad bih se nedjeljom vratila u Zagreb, još dugo bi me gušio taj miris kiselog kupusa s nekim suhim kostima na kojima nije bilo ničeg. I onog stana u kome je sve bilo improvizirano: od pletenih pulovera oca i majke, heklanog stolnjaka do navlaka za stolice što ih je majka radila od starih cibelin štofova neupotrebljive robe. Gušio me taj miris, miris siromaštva.
Život je prolazio, mnoge stvari su se promijenile, većina njih na gore. Čovjek zaboravi ružne trenutke i doživljaje, barem tako misli ili ih samo potisne iz dnevnog sjećanja. Razmišljajući sada o prošlim godinama – a mladost je ipak najljepši period života – sjećam se prvih gimnazijskih izlazaka na koncerte i u disko klubove od osam do jedanaest, divne besparice za vrijeme studiranja kada je cijeli svemir bio moj i kada sam zajedno s ostalima iz generacije mijenjala svijet…
Neki dan sam prolazila tržnicom i iznenadila se: vani sunce, južina udara u glavu, a babe već nude kiseli kupus. Baš sam ga se nekako zaželjela. Usput kupim malo pancete i par suhih domaćih kobasica. Kuham to kod kuće, napa radi, ja na kompjutoru. Ulazi moja kći i kaže: – Pa ti nisi normalna! Daj otvori taj balkon, sve smrdi na kiseli kupus! Kad je otišla, dugo sam razmišljala koji je to moment kad sam zavoljela kiseli kupus. Kad mi je počeo mirisati.
Foto: www.morguefile.com

Andreja Malta: Posljednji susret

Kvaka je bila siva, metalna, hladna. Kao i zgrada u kojoj se nalazila. Živa suprotnost njezinom vrućem, vlažnom dlanu koji se tresući spremao da je povuče prema dolje i konačno otvori bijelo obojena vrata koja su stajala poput nepobjedive prepreke ispred nje.
Bolnica. Prema bolnici uvijek bi osjećala nekakav prikriveni, zatomljeni strah u sebi. Za nju je bolnica predstavljala bolesti, patnje, umiranja. Osim jedne iznimke. Rodilišta. Tamo se rađa život. To je nešto drugo. Sve ostalo je samo bol i muka.
Živjela je u drugom gradu, daleko od svojih bližnjih. Tako je htio život. S vremena na vrijeme posjetila bi ih. Ovaj put je bilo drukčije. Zvali su je da dođe. Bar na kratko. Što prije, to bolje.
Duboko je udahnula i pripremila se za najgore. Nije znala u kakvom će ga stanju zateći. Polako je spustila kvaku prema dolje i otvorila vrata. Prvo što je osjetila bio je onaj karakterističan bolnički miris. Mješavina sredstava za dezinfekciju, pomiješana s mirisom ostataka nedavno serviranog ručka. Soba je bila bijela, s velikim prozorima i napola spuštenim plastičnim roletama. U njoj su poredana, jedan pokraj drugoga, stajala tri kreveta s malim noćnim ormarićima. Na prvom krevetu spavala je postarija žena. Krevet u sredini bio je prazan. Na zadnjem, tik uz prozor, ležao je on. Plašila se tog susreta, ali sada kada je taj trenutak napokon došao, nekako, u dubini utrobe, osjetila je lagano olakšanje.
Krenula je prema njemu. Ležao je pokriven laganom plahtom ispod koje se naziralo do same krajnosti iscrpljeno, mršavo tijelo. Zapravo, ocrtavale su se linije kostiju. Ruke koje su bile prekrižene bile su pune modrica i podljeva od infuzije koja je i sada tekla njegovim venama. Jedino lice, to njegovo mršavo lice, još je uvijek zadržavalo dašak nekadašnje ljepote. Iz nosa mu je virila plastična cijev. Sijeda kosa bila mu je slijepljena, od znoja i ležanja. Činilo se da spava.
Nježno ga je uhvatila za ruku i tiho šapnula: “Tata… Ja sam. Tvoja Zoja.”
Nije se nadala da će je čuti. Polako je otvorio oči i zagledao se u nju. Nije se nasmiješio, nije izustio ni riječ, samo ju je pogledao svojim izgubljenim pogledom. Već odavno nije govorio. Već odavno nije jeo. Odavno je zaboravio tko je i što je nekada radio. Hranili su ga kroz nos, na cjevčicu, umjetnom hranom. Navodno, punom vitamina i minerala. Da mu produže patnju, što duže to bude moguće.
“Tata”, rekla je opet. “Ma, znaš ti svoju Zoju, je li tako? Samo što se praviš da je ne prepoznaješ”, okrenula je na šalu. Dah mu je bio kratak i slab. Čak se na trenutke gubio, primijetila je u strahu. Polako je spustio kapke i utonuo u polusan. Uhvatila je njegovu izbodenu ruku, još uvijek lijepih, elegantnih prstiju, i polako je dragala. Činilo se da mu godi. Sjela je na stolicu pokraj kreveta. Nije puštala njegovu ruku. Dok je drijemao, pogled je usmjerila prema planinama i šumi u blizini. Nebo su krasili bijeli oblaci iza kojih se sramežljivo skrivalo sunce. Žamor s ulice prodirao je kroz napola pritvoren prozor. Vani se odvijao život svojim ustaljenim ritmom. Budilo se proljeće. A tu, u toj sobi, kraljevala je smrt. Osjećala je to. Samo je bilo pitanje vremena kada će posegnuti za kosom i uzeti još jedan život. Ovaj put to će biti život njezinog tate. Razmišljala je, dok je onako sjedila, ima li ovo produžavanje života, koliko god se to činilo okrutnim, uopće još smisla. Nakon toliko godina opake bolesti koja ga je izjedala i koja se sada hranila ostacima ostataka svega što je od njega ostalo. Ne bi li bilo bolje da ga isključe sa svih tih aparata na koje je priključen i jednostavno puste da ode? U susret vječnom miru.
Odjednom se trznuo, zakašljao i širom otvorio oči. Potom se počeo gušiti. Prvo nije znala što bi. Gušio se sve jače i jače. Pustila ga je, potrčavši prema vratima u hodnik i zazvala sestru. Srećom, sestra se odmah stvorila ispred nje.
“Molim vas, molim vas… brzo… soba 9… Tata se guši!” zajecala je zaprepašteno Zoja i zajedno s njom vratila se u sobu. Tata je već bio poplavio. Borio se za ono malo zraka što ga je nekako uspio udahnuti.
“Odmah izađite! Moram mu očistiti pluća!” viknula je sestra i uhvatila sisaljku za ispumpavanje. Zoja je izašla na hodnik i za sobom zatvorila vrata. Stajala je tako nekoliko sekundi, izgubljena u prostoru i vremenu. Zatim su se začuli krici. Očajnički krici njezinog tate. Parali su joj dušu i srce. Dlanovima je poklopila uši. Bilo je to previše za nju.
Krici su prestali, sestra je izašla iz sobe i kratko rekla: “Sad možete opet ući. Bit će on dobro.”
Ležao je izmučen na krevetu. Čuo se njegov jauk koji je povremeno naglašavao žamor s ulice. Pokraj njega stajao je aparat kroz čije se staklene stjenke nazirala krvava tekućina pomiješana sa sekretom. Sjela je na krevet i stala ga milovati po obrazima. Nekako se primirio. Čak je na tren otvorio oči i činilo se kao da ju je pogladio pogledom. Zatim je utonuo u spokojan san. Ostala je još neko vrijeme sjediti pokraj njega na krevetu. Prisjetila se kako je nekada, činilo joj se da je to bilo doista davno, bio zgodan, pun života i snage. Muškarac za kojim su se žene okretale i došaptavale si uz smiješak. Njezin dragi tata. Prvi muškarac u životu kojeg je voljela. A sada? Kost i koža, patnja i bol.
“Posjete su završene!” provirila je sestra kroz vrata. Zoja se trgnula. Tata je spavao. Žena na krevetu kod vrata počela se buditi. Na hodniku se čuo zvuk kolica s hranom. “Sada će večera”, pomislila je jednostavno Zoja. Digla se s kreveta, poljubila tatu u čelo, pogladila njegovu mršavu ruku i krenula prema vratima. Prije nego što je izašla, još jednom ga je zagrlila pogledom.
Ulica je bila prazna, sunce se već sakrilo, bilo je pomalo prohladno. Krenula je pješice prema gradu, kući. Misli su joj lebdjele u zraku. Pomalo izgubljeno. Već sutra mora na put. Natrag u grad koji je sada njezin dom. Korak joj je bio dug i čvrst. Jednako čvrst kao i bolna spoznaja da je to bio njezin posljednji susret s ocem.

Miloš Petronijević: VUKOVAR, priča srpskog vojnika

Ako će ova priča izazvati sablazan i moguće zgražanje, njezina je tragička, katarzična snaga neupitna. Prepuna kršćanskih primisli, a tako paradoksalna po smislu, tako jezivog učinka, gotovo da zaziva srpskog Krležu s Bitke kod Bistrice Lesne danu u aranžmanu križarskih i inih confessiones ili redemptiones… Molimo, stoga, da je pročitate kao priču, i to potresnu, pravu priču o Domovinskom ratu danu s druge strane… Vukovar s druge strane minobacača.
(Redakcija)

I počeše naše haubice ispaljivati granate i Vukovar od nevernika oslobađati. Uz grmljavinu, od koje nam se utrobe hteše raspuknuti, hiljade munja sevnuše i oči nam zaseniše načisto. Kao u drugi svet da upadosmo, kao iz sna da smo se trgli. Prekri se nebo letećim železom, ni vetar se kroz njega probiti nije mogao, leteše mine jedna za drugom, bez stanke, kao da su sve jedna jedina, i vremenu pomutiše smisao. Od siline detonacija zverinje je po kukuruzištima dušu ispuštalo i anđeli na nebesima pogubiše svoje brojanice.
I sve ovo rečeno započe leta Gospodnjeg 91, meseca 9, 14. dana, bila je subota, 5 ili 6 ujutru, ne znam, Bog zna.
Pošli smo ispraćeni fanfarama i cveće su bacali pred nas. To je tu, rekoše posle, i istovariše nas na branik rodne grude. A već koliko sutra, daće bog, krenućemo na izvršavanje zajedničkih zadatakâ. Krenuti da kao ljudi i junaci uđemo u priču i legendu.
Oni su želeli da budu svoji na svome, kao da su samonikli ovde, a mi smo branili našu braću i njihove avlije. Tukli smo ih sa svim što smo mogli. Kapetan moj nazivao je naše granate curicama, a špijunski sateliti prikazivali su nas kao divljake a njih držali za neki mnogo bogobojazan narod. Mi smo znali da su ustaše, a oni su videli da smo četnici i ko smo i šta smo. Jebali smo im dan rođenja i sve po spisku, kamen na kamenu ne ostavismo.
Vraćali su svoj dug domovini a mi smo se odazvali pozivu otadžbine. Govorili smo istim jezikom, ne razumejući se, i možda smo jednu majku imali ili nas je iza tame vekova isti kurac pravio. U jutarnjim izmaglicama drhtali smo iza busenja polaznih položaja, čekajući da započnemo artiljerijsku podršku ako budemo mogli da danemo dušom i podignemo glavu od protivpriprema njihovih zolja i osa i mitraljeza. Već smo se bili navikli da se na strah nikada nećemo navići. Stiskao sam nokte u meso da zaglušim damaranje krvi, i tešio se da sam mezimac sudbine i da neće zakačiti baš mene; bez te imbecilne vere ne bi bilo nijedne vojske.
Minobacač M69 (A) 82 mm pogodan je za dejstvo protiv ciljeva u zaklonima, jarugama, zemljišnim udubljenjima ili na zadnjem nagibu. Ciljanje se vrši pod kutovima elevacije 45-85°. U odnosu na haubicu i top, lakši je, jednostavniji i jeftiniji, a mina istog kalibra ima veće dejstvo – zbog tanjeg zida mine može se staviti više eksploziva. Zemlje koje drže do sebe i čije su armije ponos nacije rade na usavršavanju dometa i uvođenju efikasnijih tipova, u čemu će bez sumnje i uspeti. Minobacač M69 (A) 82 mm proizvodi se da bi ubijao ljude i zatirao dela ruku njihovih. U njegovu cev turao sam projektile, takva mi beše služba, bio sam tu i nisam imao gde.
I u crkvu smo išli i ljubili ga što nas je po svojoj slici i takve kakvi jesmo stvorio. Pamet mi osta ista, kukavna i plitka, i nisam znao šta mi je činiti. Kapetan moj smatrao je da ćemo u pravednosti istrajati, a žešći momci vraćali su se odnekud orgijajući, natovarenih prikolica; bili su to pravi Srbi, Srbi do muda.
Nisam video krvave rezultate svoje uslužne delatnosti, i bio sam nevin, ako se takvim može nazvati punilac artiljerijskog oruđa koje gađa ubacnim putanjama. To govno ispaljuje 20 mina u minuti, a ja sam danima bio tu, i van je svake razumne sumnje da nisu sve otišle u vetar. Video sam nogu i podlakticu Aleksić Mirka, jedino što je ostalo od njega, i rasutu drob Petrović Slađana, još živog, ali zakratko. Bilo je to 4. oktobra kad su nas s boka napali svim raspoloživim sredstvima za uništavanje neprijateljske žive sile. Mislio sam da gađaju samo mene, i zatrpavao sam se travom, i nešto je puklo i zaglušilo me, i sinu mi da sam gotov, i tad sam se uneredio…
Vratio sam se radostan što sam živ, i izgledalo je da sam rat zaboravio, ali on mene nije, užas je stigao kasnije. Navikao sam se i na to, kao da tako i treba da bude. Posle smo i vlast promenili i dobili onakvu kakva nam i dolikuje. Pojaviće se i još pametniji i biće to trijumf potpun. I govoriće, ponosnovratni, da znaju istinu i put, i na pistama manekenskim slaviće lepotu življenja i dostojanstvo ostataka naših.

Foto: preuzeto s http://blog.dnevnik.hr/brunhildica/2013/11/1631714295/vukovar-18112013.html

Zoran Uzelac: ITI

Još je neki dan bila nesnosna vrućina pa i sparina. Danas rominja. Ugodno je osvježilo. Pravo vrijeme za spavanje, izležavanje, a u najboljem, nedostižnom, slučaju – iti. A što mi sad to?
Čini mi se da negdje u Zagorju od glagola ići (idem), kažu – iti. Negdje kažu i vem. Ili – veš (ideš), k vragu, recimo. Ali, šteta je u ovako tmurna, svježa kišna jutra razglabati o jeziku. Bolje bi bilo jezik koristiti za – iti. I tu ne misli na jisti ili jesti.
Dakle možda bi trebalo nekamo iti, ići, otići, nestati, ne stati, stati.
Što je potrebno za pisanje? Na primjer ovoga. Ne bih se doticao remek-djela. Za to je potrebno sasvim nešto drugo.
Prvo, neizostavno, baciti hladne vode na lice kako bih progledao. Tek tada, pod utjecajem depresivnosti onoga što vidim, počevši od zrcala pa do okruženja, dobijem inspiraciju opisati sav jad, bijedu i nevolju. Onda se javi želudac, koji kaže da ne valja poduzimati ništa kada je prazan. Dakle nešto baciti u kljun.
Od tolikih godina hranjenja, obuzela me dosada hrane. Otvorim hladnjak i za divno čudo u njem nešto ima. Razgledavam i zaključujem da me ništa od toga ne povlači za jezik. Sve dosadno, već viđeno i isprobano bezbroj puta.
Depresija hrane u okruženju s hranom. Kako li je tek kad je ne bi bilo? Možda baš isto kao kad te nema – iti. Agonija.
Sjetih se da negdje u ormariću ima zobenih pahuljica. Zob za konja. Plemenita životinja pa zašto da i zob ne bude plemeniti doručak.
Iskopah pahuljice. Natočih mlijeka u lončić. I mačke piju mlijeko. Prepredene, samosvojne, samostalne. Mogu se samo ograničeno dresirati do granice svoje volje. Bem ti! Kao ženske! Ako dobro njima, dobro i meni.
Ubacim u mlijeko sušene brusnice kao dodatak za žvakanje ili neki vitamin. Brusnice. A meni brus! Tako se u narodu kaže. Može se još reći – friška figa. Iti.
Stavim lončić na štednjak. Dok se mlijeko zagrijava, tražim pogodnu žlicu. Onu pliću. Ne reže usne dok ju oblizujem. Za juhu loša. Previše plosnata pa slabo grabi.
Već znadem mjeru. Na toliko mlijeka, osam žlica zobenih. Konju jedan. Kao da će mi to donijeti neku iz znaka konja kineskog horoskopa. Moja je karma ovca (bez novca). Ili naleti zmija, majmun, zec?
Preko svega zasipam obilno cimetom. Opojan miris nadražuje nosnice, slina poteče, a želudac vapi. Kažu da je to zdravo. Mislim, cimet, a ne moji vapaji.
Miješati dok ne zavri. Naglo se zgusne pa izlaze mjehuri i rasprskavaju se okolo. Zato neprestano miješam jer imam zabranu štednjak zasrati. Lako obrisati, ali nikad dovoljno čisto.
Dok ne zakuha, ima vremena razmišljati. E, sad bi valjalo sjesti i zapisati misli što blude bludarom. Ali moram biti ovdje na straži dok ne zakuha. Ako se maknem, većeg sranja nego od zapisanih misli. Dobro, možda se ne bi složili. Ovo što napišem uvijek može biti veće sranje. Ako lončić prekipi ili izgori, mogu sve baciti u smeće, glancati štednjak da se ništa ne raspoznaje, provjetriti prostoriju.
Ovo što nadrljam, više se ne da pospremiti, sakriti niti provjetriti. Slova donesena propuhom iz glave što zakipila mislima na – iti.
Dok čekam da se zobena smjesa dovoljno ohladi, ne opržiti jezičinu, zapisujem kašu misli. Zagrabiti pogodnom žlicom pa posipati tipkovnicom. Ništa jednostavnije. Jedini problem hoće li biti dovoljno ukusno, probavljivo. A moglo bi ispasti bljutavo. Možda više začiniti?
Kojim li se začinom poslužiti? Napisati istinu? Zapapriti? Možda ljute papričice? Jednom umočio jezik pa ga držao sat vremena u čaši vode. Koristiti neke egzotične biljke, trave, krajeve? Hladovinu kokosove palme uz tirkizno toplo more. I nožice što upadaju vrućim pijeskom, noseći bijeli bikini. Da ne bi još i bez njega? Pa mi se, morem i suncem okupana, ušuljaš u hladovinu palme, probudiš kapljicama mokrih kosa, iscijediš, preneš mi tijelo, prisloniš ju osvježavajuću, slani poljubac rashlađenih usana, opružiš se o mene, da se pijesak ne prilijepi na te mokru, sklisku, podatnu. Slatke li težine, začina, začinjanja začudne igre. I ti.
Onaj nezaboravni trenutak kad se E.T. vanzemaljac, i dječak zemaljac, dotaknu vršcima prsta, uspostave svemirski krug. Tako malo, a tako veliko. Dodir…

foto:

Florian Hajdu: Sreća je dobro zdravlje i loša memorija!

Sunce je sjalo kao bosanska tepsija za uvijaču ispod saća, netoplo, tek mlakomirno ravno. Park u vestfalijskom dosadnom gradu, duži nego širi, proplanački ravan, nemački sređen, pupi. Prenastanjen ptičji živalj na džinovskim stablima parnjački se nadvikuje, kiti, ulepšava, po granama hoda, žonglira i zri oplodnju, oseća u organima koji ih teraju u telesnoaudiovizuelne akcije, smešne, ptičje seksualne. Sivoasfaltirane staze, u glavnoj oazi grada, ukrštaju se, poprečuju poput kineskih štapića za obedovanje u početničkoamaterskim nekineskim rukama, da bi se sve zajedno ulivalo kao reke Ob, Jenisej, Indigirka i Kolima u svoje razgranate delte i dalje, u dubinska mešovita mora, među kitove raznosače kitinjskih glasova, vere o življenju posle prestanka života, kao opušteni na ispletenim akrobatskim žicama sveta cirkuskih šatora sa imitacijom tapšanja, ushićenja, bez gledalaca. Na asfaltnoj ravnopravoj, dugačkoj deltastazi koja dalje masuje mešovite stanovnike u centar neatraktivnog grada, iza dva rolera različitih estetskofunkcionalnih osobina i dizajna stopaju, jedan šepajući, dva vremešna gospodina. Na jednom roleru je tabla sa razmeštenim šahovskim figurama, na drugom korpa sa plastičnom flašom poluprazne kisele vode, golubijeplavobojne, dva narcisa slonovokostnobeli i žuti poput sunca u letnjem periodu u zenitu, mekana mandarina u uglu, prazna futrlola, crna, za naočare, otvorena, načeti paket papirnih maramica, poslednja, nevešto izvučena, i tranzistor, jeftini, mali, koji laganu muziku tiho svira. Prvi sa iznošenim žganaumbrabojnim šeširom na glavi povuče damu na G4, žali se da mu od zdravlja ništa ne ide, klackaju kosti, teško ustaje, veoma često vazduha nema. Gleda u tablu šahovsku i kao da od crnog kralja čeka odgovor na sve što mu se zadnjih godina rapidno pogoršalo. Drugi, gologlav, bez kose, ćelav, zastaje, odmara nogu koja mu je nekada bila zdrava, fudbal u regionalnoj ligi golovala, gleda napred pravo do mogućeg dugačkog vidika, kao za sebe, poluglasno, sećajući se priča kako je nekada mogao sve kad mu se ćefnulo, stajalo je uspravno, tvrdo, gordo kada god je poželeo, hteo ili namerno u duetnim, uzbuđenim okolnostima, voljom, htenjem Boga Raja to učinilo… Iza njih korača nemladi čovek, ležerno odeven, glavom nalik Fernandelu, sa kučetom koji ga vodi, sa povodcem od kože sa zubozlatnobojnom laso hvataljkom za ruke, koji zastaje često i naizmenično zadnje noge u vodoravno diže bezrazložno. Tada se kezi i ubrzano dahće visećim jezikom preko zuba lepeza, kao da se okolnostima u kojima se našao smeši. Ćelavi roler glasom krečećeg zvučnika, gledajući u šahovsku tablu, samouvereno kaže šeširnom roleru: Ditrih, sreća je dobro zdravlje i loša memorija. Šah i mat kralju.

foto: www.morguefile.com

Blago Vukadin: Pisma i razglednice

Zadnjih godina nitko više ne piše pisma, razglednicu tek ponekada vidim, ali i one su rijetke, iako moji Mandoseljani sada još češće i dalje putuju nego ranije. Nisu se ljudi promijenili pa zaboravili svoje selo, rodbinu i susjede, dapače, čuju se redovito, vide se svakodnevno preko novih telefona, računala i drugih pomagala u kojima ulogu poštara Tome preuzima nekakav procesor, pa pisma šalju samo oni kojima se ne žuri i koji cijene emocije odslikane u rukopisu.
Snalazim se ja doduše i s novom tehnologijom, ali sam ipak malo starija pa mi je draže kad već po krivim slovima prepoznam tko me se je sjetio. Ne trebam ni pročitati sadržaj – on je skoro istovjetan i ponavlja se od pisma do pisma, ovisno o godišnjem dobu i potrebama obitelji kojoj su pozdravi i savjeti upućeni – ali se radujem kad netko iz dalekog svijeta upita one koji su ostali u selu:
„Kakvo je vrime kod nas, ima li sniga, pada li kiša, ko je umro, ko je se oženio?“
Opet sam po svom običaju ubrzala i rekla glavno već na početku, ali da bi se moglo razumjeti što mene, Joskanovića murvu, muči moram se vratiti nekoliko desetljeća unazad i prisjetiti se kako su stizala pisma iz nepoznatih gradova u Mandino Selo.
Većinu pošte sačinjavale su kuverte poslane iz Njemačke od muške čeljadi koja je radila u toj zemlji na adresu: „Moja žena, Mandino Selo, 79540 Duvno, Jugoslavija“, a donio bi ih poštar Tomo Važića iz Rašćana. On bi dvaput tjedno dolazio u selo, krenuvši od Banove pa do Rezine kuće, ispijajući svugdje po kavu ili lozu i radujući se skupa sa ženama i djecom kosim, krivim, ravnim, nečitkim ili jasnim slovima.
Kad bi Tomo stigao do Seserovih kuća, već bi ga neko Joskanovića dijete upitalo:
„Ima li išta za nas, da ponesem kući?“
„Ima, ali ti neću dat, ajde leti materi i reci joj da ima pismo iz Njemačke. Sad ću ja doć, samo da popijem do kraja.“
Potrajalo bi Tomino druženje ispod Seserovih kuća nekada i dulje od sat vremena, valjalo je ispričati kakvo je vrijeme u Rašćanima, čija krava se je otelila i gdje se je udala koja cura, ali bi se on pouzdano dogegao do mene, gdje su, sjedeći na kamenju žene, djeca i baba Mara iščekivale poštu. Sljedeća kava je već čekala na Tomu kad bi on, s plavkastom poštanskom kapom na kovrdžavojkovrčavoj prosijedoj kosi, konačno stigao i počeo iz izlizane kožne torbe s tri pregrade vaditi ranije sortiranu poštu, glasno čitajući:
„Za Kavurku, šalje Kalčo. Za Baćkušu, šalje Stipe. Za Gabrušu, šalje Baja. Za Šoljušu, šalje Ćokan. Za Kovačušu, šalje Mijo.“
Sadržaj svih pisama bio je, kao što napomenuh, skoro istovjetan, a očevi škrti na riječima znajući da će njihovo pismo pročitati ne samo žena kojoj je ono adresirano, nego i sva njihova djeca, bez obzira na to što su i njima, svakome posebno na malom listiću, običavali napisati:
„Draga moja ćeri, dragi sine, rekla mi je mater da si bila/bio naoapak/a i da nisi tio/tila slušat. Ako tako nastaviš biće ti po guzici kad dođem kući, a ako budeš dobar/ra doniću ti iz Njemačke novu lutku/ loptu. Dobro uči i slušaj mater.“
Svojim ženama muškarci nisu mogli napisati ništa što drugi ne bi smjeli pročitati, osim da misle nda njih i da se raduju jer je do sljedećeg dolaska kući ostalo samo još dva mjeseca, pa bi usput naveli što one ne smiju zaboraviti:
„Nek Živko Miškov pokosi djetelinu na Brdinama, neka u Šćete naruče pet metara drva za zimu i u željezari kupe dva kila eksera jer će kad dođu kući, popraviti ogradu oko krava u štali koja se je još prošle godine rasklimala.“
U pismu bi bilo složeno i po nekoliko novčanica, njemačkih maraka, da ih žene razmijene u dinare kod Luke Šarca, budući da jer je on nudio bolji tečaj od banke, pa nek kupe sve što im zatreba dok on ne dođe u selo i ne donese „Urlapsgeld“, dodatnu plaću za odmor od koje će napraviti krov na novoj kući.
Pisma su se čitala naglas jer neke žene nisu dobro vidjele, drugima naočale koje su dobile od sestre nisu više pasale, a treće nisu znale čitati, pa su djeca polako slovkala, Tomo je nazdravljao s onima koji tog puta nisu dobili poštu napominjući kad će opet u selo, a ja sam slušala i pamtila ovo čega se sada sjećam.
Bilo je međutim ponekada i neugodnih pisama, neobičnog i nepoznatog rukopisa, koja bi donosila brige i neprospavane noći. Takvo pismo je nekoliko godina zaredom dobivala Šoljuša.
Bilo je neobično adresirano, njenim krsnim imenom i prezimenom, uz napomenu čija je žena, a slao ga je, kao pozdrav za Uskrs i Božić, izvjesni Jerko čije prezime sam zaboravila. Ćokan je u to vrijeme već bio slabijeg zdravlja, posla u Njemačkoj je za njega bilo malo bilo, para još manje, a njihova djeca još nisu bila odrasla, pa je on, ne slušajući ženu, a ne htijući doći kući praznog novčanika, znao posuditi pare od nekoga.
Šoljuša bi se snašla zahvaljujući njenom djeveru Miji i bratu Jozi, koji bi bez pamćenja uskočili kad bi zagustilo, napominjući da će „Bog vratiti“, ali se Ćokan nije uvijek pridržavao njenih savjeta, pa je prilikog gradnje nove kuće na granici posudio veću svotu novca od prijatelja Jerke iz Hercegovine. S njegovim financijama je međutim umjesto nabolje krenulo nagore, Ćokan je mjesecima bio na bolovanju, drugoga posla osim bauštele nije mogao dobiti, a za gradilišta ga Bog nije stvorio, pa nekoliko godina nije uspio Jerki vratiti posuđeni novac.
Jerko ni sam nije bio bogataš, i on je kopao kanale po Bavarskoj, pa je, vidjevši da od Ćokana uskoro neće dobiti pare, odlučio obratiti se direktno njegovoj ženi Šoljuši u Mandinu Selu, pismom s uvredama i prijetnjama kako će banuti pod murvu i uzeti ono što mu pripada.
Nakon prvoga Jerkina pisma nastupila je pauza, žena mu je odgovorila Vinkovim rukopisom da će mu sigurno vratiti dug čim mogne, ali da je to sad nemoguće jer jedva krpi kraj s krajem, da je njezin Ćokan pošten čovjek i da nije zaboravio što komu duguje, ali da ga muči zdravlje, pa nek se strpi jer ona i sama zna da je sramotno posuditi a ne vratiti, te da mu se zahvaljuje što im je jednom pomogao, ali ga moli nek se strpi još koju godinu, dok djeca ne porastu.
Ćokanov bivši pajdo se međutim nije strpio dulje od prvoga Božića, da bi nakon toga svakih nekoliko mjeseci slao uvijek isto pismo od kojeg bi žena proplakala, djeca prepoznala da ih se je sjetio Jerko koji u svakom retku spominje Boga i poštenje i onda bi svi skupa smišljali što da mu odgovore, a da ga ne uvrijede pa da stvarno ne bane u Mandino Selo i ne uzme im televizor marke Blaupunkt kojega im je stric Mice poklonio, a Vinko Paškin ga popravljao kad bi klonuo u vrijeme profesora Baltazara.
Nekoliko godina kasnije se je Ćokan vratio u selo, počeo je raditi u građevinskom poduzeću kao stražar, ali se je ubrzo razbolio i „isposlovao“ penziju iz Njemačke. Od isplaćenih zaostataka Šoljuša je odmah vratila novac Jerki i nadodala još sto maraka za poštanske markice koje je on potrošio čestitajući godinama njoj i djeci skoro sve kršćanske blagdane. Tako je Šoljuša poravnala dugove svoga muža, koji nije bio previše marljiv, ali je iznad svega volio nju i svoju djecu.
I poštaru Tomi je spao kamen sa srca kad su prestala stizati Jerkina pisma u Mandino Selo.
Dolazio je on još puno godina pješice u Joskanovića komšiluk, donosio dugo iščekivane kuverte, sitne penzije i šarene razglednice, lijepe i tužne vijesti i sve drugo što poštari uspiju strpati u svoju kožnu torbu, a nakon njegova odlaska u mirovinu naslijedio ga je mladi poštar iz Kongore, moderniji i mobilniji –- dobio je Tomin nasljednik službeni motor marke Tomos, pa je i loze bilo manje, a sokovi se piju brže. Ili su Mandoseljani već tada počeli manje pisati? Ali to je ipak druga priča.