Arhiva kategorije: Proza

Igor Večerina: Autogol

Živjeli smo u onoj najzajebanijoj varijanti: Ni u gradu, ni na selu. Naše malo “mjesto” nalazi se iza prvog zavoja poslije table “Rijeka”. U stvari zadnje mjesto prije table “Rijeka”. To su oni što se nešto kurče da su gradska djeca. Oni i ne govore čakavski. Tako su nas uglavnom kritizirali. Gradska su nas djeca opet gledala odozgo, kao one iza brda. Bili smo četvorka. Zvonko je bio najstariji i previše je htio vladati pa smo ga s vremenom odjebali. Ostali smo ona najgora varijanta – trica. Dva protiv jednog. Uvijek je jedan u banani. Najgora ekipa na najgorem mjestu. Sve pretpostavke da se razvijemo u ono što nam je ideal – u protivnike svega i uvijek. Uz sve ove karakteristike, mi smo još bili i prva ulica u kvartu. Od nas se počinjalo – na nama se završavalo. Doduše, u onoj debeloj Spomen knjizi našeg mjesta spominju se tek možda naši rođaci.
Imali smo potok; imali smo tri brda, od kojih jedno pravo; imali smo i prugu i izlaz na more, između brda. Nije da je Mississippi ali teče, nije da je Orijent expres ali se čuje. Uvijek smo dolazili, ma gdje trebali doći, s nekih čudnih strana. More smo vidjeli s balkona, ali smo do njega trebali pješačiti nekih 45 min. kozjim putevima između brda. Vraćali smo se ipak zaobilazno, koliko se već tko snašao: motori, autostopovi… Na prugu smo, na tračnice, postavljali čavle koje bi vagoni sprešali u prave male mačeve koji su, nabijeni na štap, postajali prava, ubojita koplja. Pod taj vlak su se lude babe i bacale pa smo ponekad bili i prvi očevici. Nemalo su te slike utjecale na naše snove. Na živote? Sjećam se da je stari naručio Stojadina. Bio je među prvima u mjestu. Već sam se svima pohvalio da stiže, kad su starcima javili da nisu upali u prvu turu narudžbi nego moraju čekati jer su N.N.- ovi na Silvestrovo kamenovali cijelu pošiljku Stojadina pa su isti vraćeni u Kragujevac na popravak.
Ne znam kako nitko od nas nije završio na arhitekturi jer kućice smo gradili baš svuda: od šikara, mostova, vrhova brda do, ipak najbizarnije nam kućice – na vrh kuće. Točno nasuprot moje kuće bila je neka vrsta montažne kuće. U njoj je živjela neka Mađarica koja je svake godine dolazila u drugo doba. Došla bi k mojoj mami i objašnjavala kako je baš to doba godine njoj idealno za provesti ovdje. Tog je kolovoza otišla nekako na brzinu. Fiki, Piro i ja već smo bili odjebali Zvonka. Na jednom od kupanja ful nas je sprdao pred svojima iz razreda i zakleli smo da ga, ni po koju cijenu više nećemo. Dosta. Nekako je bilo logično da netko od nas zauzme to njegovo šefovsko mjesto, ali nekako se nitko nije gurao. Nije se o tome, jednostavno više govorilo. Našli smo se kod mene u dvorištu i ustanovili da je teta Izolda stvarno otišla. Imala je ta baraka neku magiju. Bila je stvarno baraka, montažna brvnara usred šikare, a opet, imala je nešto fino. Ušli smo kroz prozor. Na guranje. Sve smo prekopali. U to doba o sexu se nije govorilo. Povremeno bi Fiki došao s idejom da se igramo doktora. Mama mu je bila doktorica pa valjda zato. Ipak, zanimali su nas samo pimpeki. Natezali bi kožice, do boli i zamatali ih u gaze koje je Fiki i donio. Taj bi pimpek bio spreman za akciju. Dok je Fiki stručno obrađivao mog velikana, Piro je pronašao teta Izoldine čipkaste tange. U plastičnu kutiju Cedevite nagurali smo mekanu spužvu i navukli na nju gaćice. Lupalo nam je u glavama, jednom po jednom. Na neku foru, uopće se nismo sramili pričati kako nam je. No, dosadilo nam je. Naša vila imala je poljski wc iza kuće. Bio je napravljen od jelovih dasaka. Klimav. To je bilo dovoljno da provjerimo koliko je zaista klimav. Bio je jako klimav i ubzo se srušio. Zaključili smo da to baš i nije neka građevina pa smo od tih dasaka krenuli graditi svoju kućicu. Bili smo se već dobro ispraksirali. Pogled nam je uvijek bio važan. Skužili smo da kuća ima ravan krov, a ima i dimnjak s antenom. Daske smo prebacili na krov i ubrzo je naša kuća na kući bila spremna. Taj naš uspjeh, ta superiornost – pa napravili smo bolju kuću na krovu kuće nego što je ona sama.
Dobro smo se zabavili i otišli doma. Baš kao i svaki put. Ništa loše nismo napravili. Barem smo mislili. Drugi dan čuli smo sirene i našli se kod mene.Bolje reći kod moje mame. Pod krilom. Čuvala nas je od naše prve sirene dok smo gledali kako murija rastura našu kuću na toj baraci i odnosi dasku na kojoj smo napisali – KUĆA. Uzeli su otiske, naše otiske koji su iz dana u dan rasli.
Narednih smo dana pričali o konjima, o psima, o tome kako bi si trebali nabaviti takve kompanjone i trčati po livadama. Znali smo da smo srali. Onih par pasa što smo ih bili kućama dovukli, tjedan dva hranile su mame, a onda bi ih tate noću odvezale s lanca da se ne pate.
Ja sam bio nestao na par dana. Nešto sam bio zabrijao s onim pederčićima iz razreda. Bilo je oko jedan u noći kad su na moj blindirani prozor zakucali.Moja je kuća bila prva u mjestu ili zadnja, a moj prozor prvi, ovaj put zadnji na redu. Bio je i Zvonko i to za volanom škode i s cigarom u zubima. Izgledao je kao Kvaka s predzadnje iz Modre laste.
– Ajde diž se, idemo – šapnuo je Fiki.
– Ma kamo? Šta ste pop… – nisam dalje pitao. Navukao sam traperice i zakoračio na prozor. Sjetio sam se kutije Chesterfielda iza knjiga na polici i vratio se po njih. Činilo se da smo ovaj put kompletni. I sigurni. Ma bili smo ful ekipa. Zvonko je odmah oderao po gasu. Nismo znali kuda idemo, ni zašto, ali se točno kužilo kako to radimo. Sigurno i zajebano. Škoda je isto zajebana s tim zadnjim pogonom. Već na zavoju na izlazu iz sela lagano nas je zanijelo. Počeli smo pizditi. Piro je htio voziti i govorio je da je bolji jer mu je stari mehaničar. Doduše na brodu ali i brod ima zadnji pogon. I ja sam htio, ali čim sam to rekao usro sam se. Znali smo da ne smijemo u grad pa smo pičili po selima. Počeli smo vrištati ko ludi. Neka predplodna sperma nam je pukla u glavu, neki adrenalin kog ne pamtim ni iz kakve kasnije droge ili alkohola. Tek sam onda, kad je Fiki počeo inzistirati da vozi, a Zvonko se sve slabije opirao, skužio da je smrad, Zvonko, ustvari maznuo ključeve Fikijevom starom jutros kad je došao po njega za na more i kasnije ga uspio nagovoriti da se idemo voziti. – I Zvonko ima starog – pomislio sam. Valjda me je skužio što mislim. Okrenuo se i počeo vrištat na mene: “Šta si se kurac usro. Nismo ni trebali doć po tebe… Fiki je vrisnuo: Paziiii! Kurac. Bili smo u lunaparku. Vrtjeli smo se valjda satima. Tako je barem izgledalo. Prvi šut je bio gadan, a onda smo se odbijali i urlali.
Stalo je. Šta sad?
– Bježmo, rekao je Zvonko i već bio vani. Tek smo onda skužili da je Fiki sav u krvi. Smrad Zvonko je zbrisao. Fiki je bio u šoku. Svi smo bili, a posebno kad je Fiki iz usta ispljunuo tri zuba. Izvukli smo se iz dobro rasturene Škode. Susjedi iz okolnih kuća su počeli paliti svjetla. Imali smo, preko livada i potoka jedno pet kilometara do doma. Jurili smo kao ludi. Ni sam ne znam kako, ali za nevjerojatno kratko vrijeme bili smo pred mojom kućom.
Šta sad? – Ništa – kaže Fiki – reći ću da sam pao na pločicama u WC- u. Bilo nam je najlakše ne komentirati. Zbrisali smo doma.
Ujutro je policija zvala Fikijevog starog i probudila ga. Bila je nedjelja.
– Gospodine, gdje ste bili noćas?
– Gdje i sada, u krevetu – odgovorio je i ne znajući tko ga zajebava rano ujutro.
– A vaš auto, gdje vam je auto?
E onda se probudio. – Pred kućom. Tu malo niže.
I tako je policija došla kod Fikijevih već za koju minutu. Stari je ušao u kupaonu. Fiki je, luđak, valjda facom namazao pločice. Ušli su u njegovu sobu i izvukli ga iz potpuno krvavih plahti. Tresao se, a stara se skučila između njega i starog. Svi su se tresli. Svako na svoj način. Poslije je stari trebao prijaviti maloljetnog sina, a to baš nije bilo popularno, a uz to, mali je bio dobrano sjeban: bez tri zuba i s devet šavova na usnici. Mada su svi znali, barem slutili da Fiki nije bio sam, nikad nije priznao. Zvonka smo sad stvarno odjebali. Dugo sam mislio da ni mi drugi nismo bili baš najbolji. No nisam baš imao vremena za razmišljanje. Tek dva dana kasnije došao sam Fikiju u posjet i u njegovoj sobi smo šaptali o svemu. Nije bio ljut na mene i to mi je puno značilo. Te su mu večeri, malom, išokiranom nećaku, u posjet došli barba i teta. Malo su popričali s njim, ne spominjući tragediju, po nalogu mame, naravno. Onda su otišli s njegovim starcima u dnevni boravak malo to prostudirati i vidjeti da li bi Fiki možda trebao kakvu stručnu pomoć. Da se ne zna.
U Fikijevoj sobi, u Fikijevoj glavi, u nekom zajebanom dijelu te glave nešto se jako zajebano tada dogodilo. Barba je bio zaboravio ključeve od svog Stojadina na Fikijevom pisaćem stolu. Fiki se obukao i onako zašiven iskrao iz kuće. Upalio je Stojadina i vozio se. Starci i barbe i tete su se zapili do kasna pa dugo nisu ni kužili da ga nema. On se vozio nekih sat vremena, a onda se sjetio. Zvonkov stari uvijek ostavlja ključeve od svog Opela u bravi jer zaključava garažu. No, prozor je otvoren, barem ljeti. Ušao je u garažu, tiho otvorio vrata, izgurao Vektru, ne paleći motor i tek na nizbrici zaverglao. Znao je kud ide. Znao je i kako i zašto. Sam. Došao je do iznad Bakra. Do provalije. Dvadesetak metara ispod bilo je nogometno igralište trećeligaša čiji je direktor bio Zvonkov stari. Izašao je iz direktorovog auta, spustio ručnu i izgurao ga na travnjak na kom je pionir Zvonko prošle nedjelje igrao na mjestu beka. Upisao se u strijelce. Autogolom.

Fotografija: Zoran Žmirić

Kristina Posilović: O umijeću jahanja

Jedan je čovjek glas, dvoje su ljudi promjena. Jedna lasta ne čini priču kratkom, u Berlinu čaj piju na tašte, neki je čovjek pojeo proljeće.
Bijeli aluminijski okviri, sedamdeset centimetara širine i metar i osamdeset visine, ručka se može okrenuti u tri smjera; gore, dolje i desno. Gredica zvana balkončić mramorna je i postavljena s unutarnje strane. Na narančastom su zidu dvije mrlje od gipsa koje nitko neće prebojiti jer se ne vide golim okom.
 
I.
Ne ide gore. Ni dolje. Vučem prema sebi. Ne ide. Guram prema van. Ne ide. Ni desno ne ide. Škljoc i stane. Ne pomiče se. Samo stane. Desnom rukom vrtim ručku, lijevom lupkam po okviru. Ne ide nikako. Zrak se uvukao u dvije rupice u ručki. Objema rukama primam okvir i tresem ga. Stoji na mjestu. Ne ide nikako. Grabim ručku i mrdam je, ali se zaglavila prema dolje. Puštam je. Desnom nogom pritišćem okvir s gornje strane, a lijevom se rukom pridržavam za zaglavljenu ručku. Sve stoji. Ne ide nikamo. Puštam ruke. Puštam noge.
Ma ne tako. Rukama ga izvuci iz ležišta.
Dižem se na prste i jagodicama lovim za rub gornje strane okvira. Ne ide. Skliznem i ostanem visjeti, jagodice popuštaju, a noktima se držim da ne padnem. Dobro da ih nisam odrezala.
Pusti se. Pusti se i probaj ponovno.
Padam na pod, ali odmah ustajem. Gledam u nokte. Neki su pukli. Drugi krvare. Pljunem u dlanove i protrljam ih. Natežem ručku, guram je prema naprijed pa natrag. Ne ide. Nikako. Primičem glavu rupicama u ručki, no presitne su pa vidim samo svoj nos. I na nosu konja malenoga rasta. Oko 1.45 cm dužine mi skače po vrhu nosa pa počinjem kihati. Otpuhujem ga s nosa. Neeeeee, odbija se od zidova.
Kraljica Nefertiti imala je velik nos i vozila je konjsku zapregu koju je njezin otac Juja, zapovjednik bojnih kola, donio u Amarnu. Nije sigurno je li se njezin suprug, faraon koji joj je, po nekim svjedočanstvima, bio sestrična, vozio u njima. Mogu li dvije odrasle osobe stati u kola koja su upregnuta malim konjem? Vjerojatno da ako su niskoga rasta.
Nije to važno. Prestani misliti. Probaj ponovno. To sam ja, tvoj Thumbelin. Otpuhala si me s druge strane. Poslušaj me pa ćeš uspjeti. Ajde, probaj ponovno.
Puhnem u desni dlan za sreću. S njega poleti listić mente koji se zalijepi za staklo. Rukama obavijam okvir i potpuno se naslanjam na njega. Možda će ga znoj otvoriti. Stojim tako nekoliko sekundi. Mirna sam. Čujem svoje udahe kako se uvlače u rupice na ručki. I tu ostaju. Nikud ne idu. Na svijetu živi šezdeset milijuna konja i nijedan od njih nije moj.
Ne tako. Tako neće ići. Možda je najbolje da odustaneš.
Hetiti su bili preveliki ljudi za premale konje. Konja se prvo treba promatrati i nikada ga se ne smije uzjahati prije nego što ga se nauči stajati mirno. Ksenofontovo umijeće jahanja nije per (i) hippikēs jer hipiji ne jašu, njih jašu bez uzda.
Pusti sad to. Tako neće ići.
Skačem i lupam rukama po okviru. Trgam ručku koja ne se ne miče. Vojnik ne pita koga će zajahati. On jaše i jaše malenoga konja sve do Berlina gdje uzima pauzu za ispijanje čaja od mente. Konja veže za stablo. Na stablo slijeću dvije laste. Okrenu se jedna prema drugoj i ona malo veća proguta drugu, malo manju.
Prestani misliti. To sam ja, tvoj Thumbelin. Ajde, prestani.
Nefertitin muž bi zadigao haljinu pri vožnji u konjskoj zaprezi. Podižem rub spavaćice, stanem na desnu nogu i zagledam se u list mente na staklu. Grci su stalno nešto pisali pa se poslije nikome nije dalo ništa dopisivati jer su oni sve već rekli. Gledanje u sunce ne šteti očima, ali ni ne pomaže smirivanju konja zavezanoga za stablo. Lasta slijeće konju na vrat, spušta mu se po grivi do usta, sve do ždrijela i trbuha. Trojanskom lastom su Hetiti ušli u Egipat.
Daj prestani misliti. Boljet će te glava. Prestani misliti.
Čajem od mente Grci su smirivali živce kad su ih Egipćani zajahali pa su im Grci za osvetu poubijali sve malene konje. Na svijetu živi šezdeset milijuna konja, ali nijedan od njih nije moj.
 
II.
Brže, brže to izvucite. Nemamo puno vremena. Vidite da krvari. Nikada nisam vidio ovoliku glavu. Brže, rekao sam, brže, sve je više i više stakla u njezinoj glavi.
Nisam do kraja pročitala priču. Kako završava?
Dajte mi gazu. Moramo zaustaviti krvarenje. Nije mi samo jasno otkud ovo silno staklo.
Neću imati vremena ako brzo ne odem. Zašto im treba toliko dugo. Pa to je samo nekoliko komadića sjećanja u mojoj glavi.
Ručnik mi dodajte. Neće biti dosta gaza. Što da radimo? Ne prestaje krvariti. Svi su šavovi pukli. Ne možemo riskirati s novima. Pritisnite joj ručnik na glavu. Možda zaustavimo krvarenje. Lako ćemo staklo poslije izvaditi.
Požurite se, nisam pročitala priču do kraja. Neću stići. Što je bilo s Nefertiti i konjem?
Ovo je sve gore. Ne staje, a i stakla je sve više. Najbolje da ju pustimo. Što kažete?
Nemojte me puštati. Ne još. Ali požurite se da stignem pročitati što je bilo s Nefertiti i konjem. Požurite se, sve je više sjećanja.
Ma najbolje da je pustimo. Vidite da joj ne možemo pomoći. Stakla je sve više, glava joj se ne raspoznaje, a iz ušiju joj stalno izlijeću nove laste. Nemamo dovoljno gaza da pokrije sve rupe na njezinom tijelu.
Zašto me puštate? Još mi samo malo pritisnite glavu. Možda ugušimo sjećanja.
Ne dirajte nas. Odite sada. Pustite nas na miru. Otiđite. Jebala vas vaša kratka priča.
 
III.
Malo mi se vrti. Gegam se i teško dišem. Kao da su mi leđa aluminijski okvir za koji su privezana dva mrtva konja. Moram prijeći svega dvadesetak centimetara do postolja gdje ću se odmoriti. Ne mogu gledati u stranu, samo ravno jer se pri pokušaju pomicanja tijela poskliznem i padnem, a ne mogu ustati jer sam glatka.
Malo mi se vrti. Još deset centimetara i bit ću doma. Ometaju me laste koje mi se zabijaju u leđa i zbog kojih posrćem nekoliko puta. Ona najdosadnija stalno viče: Dajte mi kavu i cigarete! Vratila se po mene, kaže, nedostaje je još jedna osoba u priči.
Molila bih vas da mi se pridružite na šalici čaja. Ja ne pijem čaj, ali sam se zadužila kod Grka za novu vrećicu, posebno spremljenu za vas.
Još pet centimetara i bit ću doma. Još samo kad bi prestala govoriti. Vrti mi se od njenoga cik cikanja. Što je s vašim konjem?
Ah, pokazalo se da nije bio konj, nego kobila.
Još samo centimetar i doma sam. Teška su mi aluminijska leđa i puno se znojim. Valjda se neću poskliznuti na balkončiću. Evo,… tu sam, vidim odavde da sam stigla. Samo da ispustim zrak iz rupica i doma sam. Fijuuuuuu, škljoc. Sjela sam u utore jer sam potpuno mokra od znoja.
Sad kada ste se napokon smjestila molila bih vas da pođete sa mnom na šalicu čaja.
Brdo konjskih kostura, izgrižena kopita od napasnih lasta i njihovih statista koje su preplavile grad. Sada konačno gledam u stranu. Ali gdje je proljeće? Ne volim putovati po zimi.
Čovjek koji je pojeo proljeće, per (i) hippik
Što da vam kažem, nije mi lako, svi me prozivaju da sam pojeo proljeće. Nikako da im objasnim da nisam namjerno. Nefertiti me zamolila da joj pomognem oko izbora božanstva pa sam od predugoga buljenja u sunce naglo ogladnio. Bilo mi je žao pojesti njezinu kobilu pa sam na brzinu dohvatio proljeće koje je čuvala ispod nubijske perike.
Na svijetu živi šezdeset milijuna konja, a nijedan nije moj. Napokon sam doma, jedan listić mente zalijepio mi se za staklo pa me smiruje. Njemačka je vojska u rat ušla s 514 tisuća konja od kojih nijedan, ali baš nijedan nije bio moj. Predugo gledanje u božanstvo može oštetiti vid. A i priču.
Prestani već jednom pisati tu priču i dođi na čaj. Nikud ti neće pobjeći. Priča, ne čaj.

Slika: Canaletto, Bečka Španjolska škola jahanja

Đurđa Mihić-Čivić: Ples sivoga goluba

Nebo je bilo bijelo, mliječno, zgusnuto, a maglica treperavog zraka se šuljala između starih zidova pa preko usijalih krovova automobila i preko privezanih barčica spajala s mutnim morem u kojem su hrabro plivali cipli. Na leđima sam osjetila škakljanje znoja koji se oslobodio iz moje kože, a sunce me štipalo po obrazima pa se preko grudi upijalo u trbuh i onda se okomilo na moje noge koje su se olovno vukle preko vulkanskog asfalta do gorućeg kamena. Zakoračila sam na Korzo koje je lebdjelo u fatamorgani i sudarala se s ostalim nesretnicima koji su bježali na desnu stranu gdje je sjena nudila onu blagoslovljenu mrvu olakšanja, a razum me pitao kako je moguće da sam devetnaestog srpnja došla u grad u podne; onaj izudarani dio tijela koji je gorio ljutio se na mene, a to predbacivanje samoj sebi izrodilo je neki prkos koji me lagao da sam baš htjela osjetiti pakao za kojim ću žudjeti zimi. Pogledala sam rijetke goste koji su sjedili na terasama pod ogromnim suncobranima, a po lijevoj strani Korza, tamo gdje je neumoljivo žarilo, laganim korakom šetala se starija dama pod dražesnim čipkastim kišobrančićem, dok su ljudi na terasi vukli rukave na ramena, brisali potoke s čela, trzali nogama i onako rumeni od nemilog ognja oblizivali su sladoled koji se svemirskom brzinom pretvarao u kašu. Na ulazu u banku dotaknula me nečija vlažna, ljepljiva, blijeda ruka i otjerala me u sam kut vrata, a osjećaj mučnine smirio se tek kada sam ušla. To! Klima! Svježina boje jorgovana, milovanje umjetnog povjetarca i poljupci ohlađenog metala na stolicama. A u redu ispred mene samo jedna osoba. Uvijek ih je bilo bar pet i sada kada meni odgovara da dugo čekam red, već se pojavio moj broj, a ja još nisam dovoljno odahnula. Ma dobro, novac! “Hvala Vam najljepša i doviđenja!” Djelatnica u banci ljubazno se nasmiješila i već se zagledala u starca koji je dolazio. Iz oaze mramornog pulta zakoračila sam u plazmu kovačeve peći na brački kamen koji je tamo, malo dalje, vibrirao i micao se u blještavilu pa vraćao suncu dodir u svjetlucanju svojih bora. Pasja žega! Novi spas bio bi bijeg u robnu kuću, no u tom mi je trenutku stigla poruka na mobitelu. “Ej, draga! Gdje si?” “Nasred Korza…” Dok sam pisala poruku, uzmicala sam prema robnoj kući. Mobitel se opet oglasio: “Ajme super! Evo ja kod Mc’Donaldsa. Hoćemo popiti jednu kavicu?” Čitala sam retke na ekranu s nevjericom i odgovorila: “Što na ovom paklu?” “Ajde nemoj biti kukavica, dolazi i ništa te ne pitam.” “Ok…” Ne znam zašto sam pristala jer sam se već pokajala. Zbogom, hladovino, odoh ja jačati živce. Moja susjeda već se zavalila u sjenu suncobrana i dok sam išla prema njoj, gledala sam je kako povlači nogavice hlača sve do koljena. “Vesela sveska” je počela pričati dok sam se ja još provlačila između stolova. Svi su već bili na moru, a ovo malo ljudi koji su uzdisali odljepljujući robu s tijela spadali su, vjerojatno, u onaj mali broj koji je morao raditi pa su iskoristili prazne urede da izađu malo van i obave kupovinu u koju obično idu nakon posla. Tu i tamo nailazili su i mladi turisti u japankama i s ruksacima na leđima. Sunce i more! Zato su i došli u “Lijepu našu” pa su se hrabro suočili sa Zvizdanom smijući mu se u lice. A nas dvije lude, u sjeni suncobrana, ogovarale smo same sebe! Kavu sa šlagom i macchiato te dvije velike čaše vode s ledom platile smo odmah kako bismo ionako besposlenom konobaru dopustile da se i dalje hladi u klimatiziranoj unutrašnjosti. Ispod kose me lokva vrele vode tjerala da se raščupam, a izvor među grudima uporno sam brisala crvenom majicom. Susjeda mi je rekla da mora do bankomata, da je pričekam jer ona će začas! Sada me još ostavila samu da se praćakam u vlastitom znoju kao riba u brodetu. Lijepi sivi golub na čijem se vratu sjajilo ljubičasto blago, kljucao je pored mojih nogu videći ono što ja nisam vidjela. Mrvice! Kao da mi je dao neki važan znak, natjerao me da se zagledam u ta divna stvorenja koja ima svaki grad, koja u svakom gradu prate čovjeka, koja u svakom gradu netko hrani, koja svakom gradu daju posebnu draž i to još od vremena pretpotopnog Noe pa do dana današnjega. A evo, ja sam tek danas postala svjesna tih divnih ptica kojima je čovjek najbolji prijatelj. Njihova je mudrost i sposobnost da se prilagode čudesna pa od pamtivijeka prate ljude jer znaju da tamo gdje ima ljudi, ima i ostataka hrane. I njima dosta. Divlji, samostalni i skromni, a opet privrženi i postojani. Gledala sam kako tapkaju pored stolova, sivi, bijeli, šareni sa smeđim flekama, tamni, svi odreda obučeni u svileno ruho koje se zlatilo, prelijevalo i sjajilo na njihovom vratu. Stalno mi se činilo da će ih netko zgaziti, ali oni su se spretno izmicali velikim tabanima, muvali se lijevo, desno, naprijed, nazad… I uza sve to vrludanje neumorno su kljucali po kamenu pronalazeći ostatke, mrvice koje su njima bile dovoljna gozba. Jedan ljepotan s dva crna pera na leđima počeo se vrtjeti plešući nekoliko krugova lijevo pa nekoliko krugova desno, zaljubljen u samoga sebe, pokušavao se umiliti nekoj nježnoj golubici. No, dodirnuo je moje srce (umjesto njezino) svojom ljepotom, gracioznošću, ljupkošću u kojoj su po zraku lepršale boje pa se kamen zarumenio od njegovih nožica, a zrak se razmaknuo da prsne u zlatno-zelenoj, orošenoj, sivoj, kraljevski ljubičastoj pa modroj i crno-bijeloj, sve dok se nije zaustavio i bez odmora nastavio kljucati kao da je cijeli život bio tako pognute glavice prema podu, a još do maločas je plesao sambu uz zvuke brojnih auspuha. Nastavila sam gledati to neumorno vrzmanje malih tijela, poneko lepršanje, kimanje glavicama, tapkanje po usijanom kamenu i ljupki ples pokojeg Don Juana. Bijeli je snažno zamahnuo krilima i rasjekao mutni zrak, a to je, valjda, bio znak cijelom jatu pa se u trenu podigoše, svjesni da imaju moć da nestanu kad požele, a ja sam ih poljubila zjenicama, mahnula im srcem i zapamtila ih dušom. Susjeda se s velikim osmjehom vratila s bankomata jer sada je i njezin novčanik bio pun, baš kao i moj nakon odlaska iz banke, a nevidljive strune kipućeg kamena ispraćale su naše korake, spremne da dočekaju novi par nogu pa još jedan, drugi, treći… Naravno, dočekat će opet i moje stope, ali neki drugi dan i neko drugo podne!

Fotografija: Biba Dunić

Vlado Vava Simcich: Duboka ljubičasta

Rana joj je na srcu sporo zarastala. Mislim, nije da Ksenija nema nijedan ožiljak otprije. Iza nje su već dvije operacije – slijepo crijevo koje je pod teretom sočnog pršuta gotovo puklo u dućanu gdje je svojedobno, netom prije magisterija, prodavala jeftinu a zgodnu odjeću, te otklanjanje bazocelularnog karcinoma koji joj se godinama sporo razvijao na desnoj sljepoočnici u obliku male ranice, promjera tri centimetra. Srećom, na-stali rez s nekoliko šavova nije osobito naštetio njezinom blijedom prelijepom licu. Ali ovo sad s defibrilatorom u trideset i, hmm, dakle, nekoj, nije joj se uopće dopadalo! Mala potkova ušivena ispod ključne kosti tišti je svaku noć kad god se okrene spavati na lijevi bok! Tako da uglavnom ono malo sna što ga doživi, provodi vrijeme u krevetu ispružena na leđima.
Inače, luda je za gljivama otkako je u operacijskoj sali gotovo otegnula papke! Čim se dovoljno oporavi, i sama će u berbu po šumi, ali za sada se mora zadovoljiti i ovim primjercima kupljenima na placi. Kuha instinktivno, bez pomoći literature, a dok kuhačom miješa sadržaj – po povratku iz bolnice je otkrila još jednu novokomponiranu strast – pali cigaretu. Godi joj dim u plućima. Uzalud joj Leksi, koji je ponosni nositelj titule zaručnika, prijeti novim zloćudnim alienom. Oduvijek je bio čistunac, štreber, ali zgodan, odlazi redovito u teretanu, provjerava napredak – taštiji je i samouvjereniji i od samog Lucifera – svoje muskulature na velikom zrcalu u hodniku. Što ga je dao, navodno, instalirati zbog nje. Ha, ha. Još mu to nije rekla, ali prekrižila ga je iz svog života. Pretpostavljala je da će joj ključeve stana jednostavno ostaviti na stoliću. Jednom kad mu priopći svoju emocionalnu nedvosmislenost.
Upravo je izlazila iz obamrlosti nakon poslijepodnevnog odmora. Čvrsto je stiskala kapke sklopljene u svrhu bonus spavanca još desetak minuta. Ponavljala je u sebi gramatičke vježbe iz francuskog, to ju je oduvijek zabavljalo i opuštalo, a i vremenske su jedinice pritom dobivale na ubrzanju kao da lete konkordom. Baš poput Phila Collinsa ‘85. kad je jurio iz Londona u Philadel-phiju ne bi li stigao odsvirati svoj prvi i posljednji nastup sa Zeppelinima! Polovično je odškrinula prozorčiće na svojim očima. Nitko se još uvijek nije ukazivao pred njezinim rekonvalescentskim prostorom. Hej! Heeeej? Nikakav odgovor nije uslijedio. Suprotno očekivanju, uopće nije paničarila. Štoviše, obožavala je provoditi vrijeme potpuno sama. Pridigla se, veselo ugurala stopala u japanke, ljeto je cvjetalo vani, zavirila najprije u hodnik. Nikoga. Kupaonica također prazna, ali kad je već tu, provjeri stanje frizure. Nimalo zadovoljavajuće. A što je mogla očekivati? Dnevni boravak je također patio od manjka ljudske nazočnosti tako da je isključila mogućnost neočekivanog susreta s misionarima Mansonove crkve. Okrenula se oko sebe kao derviš želeći se uvjeriti kako je nitko zaista neće gnjaviti. Sjela je za radni stol, ukopčala komp. Po glavi su joj se motali neki mravci koji su nalikovali na nesređene kaotične misli. Kad je u takvu stanju, najlakše joj se artikulirati kroz poeziju ili kroz kakvu neuspješnu pričicu. Tipkala je, završila, pročitala sedam puta i konačno sejvala tekst u fajl Moje pjesme, ničiji snovi. Nije bila nezadovoljna, ali svakako to nije bilo ni blizu Yeatsu ili Dylanu, no sasvim dostatno za kraće zadržavanje pred Svetim Petrom. Kad bi u njega vjerovala, no. A sad, pravac – kuhinja!
Očistila je nekoliko vrganja, ubacila u lonac i prodinstala ih s mrkvom, krumpirom, šparogama, graškom. Mljac! Pojela je bućkuriš od maneštre i primijetila kako joj crijeva uopće nisu napuhana. Preko tanjura je izvrnula prekjučerašnje novine, zvjerala po starim vijestima, riješila križaljku na engleskom (to je bilo bizarno – domaće novine na stranom jeziku!) bez greške, istresla tri mrvice sa stolnjaka kroz prozor te se vratila udobnosti madraca. Onesvijestila se brzo, efikasno. Ništa je nije pomaknulo s mjesta satima kasnije, kada se probudila uz škripu ulaznih vrata i nekakvo neodredivo komešanje, ležeći na lijevom boku. Mama ili Leksi, pretpostavljala je.
Mjesecima se nije ovako naspavala! Ustala je, osjetila neobičnu snagu u tijelu. Napredovala je u oporavku ubrzano, poput kakve civilizacije pri susretu sa superiornijim miroljubivim posjetiteljima! Ispružila je ruke visoko iznad glave, tako još dvaput ne bi li se uvjerila da je stvarnostvarno ništa ne zateže niti boli. Baš ludo, pomislila je. Danas jesi, jučer nimalo, a sutra – jebiga!
Na potencijalnog uljeza od maločas više nije obraćala pažnju; uostalom, brzom inspekcijom prostora ionako ga je neuspješno locirala, a to joj je ionako bilo posljednje na top listi briga. Jer nakon što je već doživjela kliničku smrt – prilikom ugradnje ovoga pulsirajućeg aparatića – nije joj bilo jednostavno razlikovati javu od snenih doživljaja. A da – nije svjedočila nikakvoj svjetlosti u tunelima u limbu, uopće ne. Ugašena lampa u mozgu, pa onda crnilo i spoznaja koliko je fragilno naše tijelo.To je sve.
Prišla je ormaru, počela češljati po kolekciji haljina, ali zapravo je precizno znala koju želi vidjeti na sebi, pa ju je izvukla i položila na krevet. Pod tušem je malo kasnije zapjevala, otkud joj samo to, pitala se, ariju iz Carmen. Uredila si je kosu, ispeglala je, našminkala se nimalo diskretno, a opet decentno, ogledala se s lijevog pa s desnog profila. Nikad si nije bila ljepša! Uvukla se u onu ljubičastu ljetnu haljinu, nataknula cipele s petama od sedam centimetara istovjetne boje. U torbicu je stavila kutiju cigareta, nešto novca i već sjeda u vozilo, pravac – grad. Ja sam uskrsnuće, zadovoljno je primijetila u vožnji. Besmrtnica, još si je dodala u nominaciju. Retrovizor joj je nasmiješeno potvrdio izrečeno.
Noć je bila ugodna, vibrantna. Šetkala je uz more, vjetar je neznatno vitlao oko nje. Nitko joj nije prilazio, nudio joj neodoljivu večer uz klapsku pjesmu, samo je zurila prema otvorenoj pučini i ništa nazirala iz daljine. Sjećanje joj se pretvaralo u najbolji nizozemski ementaler, brisala je sve iz sebe, posljednjih desetak, petnaestak, dvadesetak godina. Kao u transu gledala je u pjenu mora uvijajući pramen kose oko kažiprsta i palila cigaretu za cigaretom. Na svjetlu izašlog sjajnog Mjeseca ukazao joj se visoki muškarac, običan i ružnjikav, blagog pogleda, primio je za lakat i vukao nježno po rivi, vodeći je do njezinog auta. U maniri klasične bečke škole otvorio joj je vrata, pričekao da smjesti svoje koščate bijele noge ispod volana i pažljivo škljocnuo bravom pozdravivši je izvana bezglasnim kimanjem. Odsutno mu je odmahnula, stavila mijenjač u brzinu i krenula kući.
Ušla je u stan i skljokala se na kauč. Sjedila je ondje najmanje pola ili pet sati, tko će znati. Potom je oteturala do spavaće sobe polegavši se. Htjela je plakati, ali su suze, izgleda, proglasile elementarnu nepogodu, jednostavno presušivši u svojim izvorima. Čudan kratkotrajni bijes zahvatio je njezinu utrobu, ali znala je da nije vrijedilo buniti se. Posegnula je za cigaretama na noćnom ormariću, no prsti su joj, kao da su načinjeni od zraka, prošli kroz kutiju. Bit će da je začinila gljive s malko previše papra i soli, a ni pedeset i tri praksitena smljevena u fini prašak svakako nisu pomogla u obnavljanju njezine vitalnosti. Stoga je konačno mogla i službeno proglasiti vlastitu smrt pravovaljanom. Zaštozaštozaštozašto? čitala bi s usana samo da je mogla vidjeti oko sebe svečano okupljene mamu, tatu, Leksija i zakašnjelu ekipu zaduženu za ispumpavanje želuca.

Pavao Pavličić: Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti

Iako smo na našim društvenomrežnim stranicama već ranije objavili ovu viralnu distopiju Pavla Pavličića, ipak nam je zadovoljstvo objaviti je još jednom. Jer to znači razgovarati zaista o smislu književnosti i povezanosti s današnjim trenutkom. I to ne samo u nacionalnom, nego u smislu čovjeka i njegove povezanosti s istinosnom pričom u sebi.

redakcija

Istina oslobađa

Vrijeme je da se napokon glasno i jasno kaže: hrvatsku književnost treba ukinuti.

Dosta je bilo licemjerja, dosta je bilo okolišanja, treba pogledati istini u oči i nazvati stvari njihovim pravim imenom, pa reći i ponoviti: hrvatsku književnost treba zbrisati s lica zemlje. Mnogi tako misle, tek što se ne usude kazati, a stanje je takvo da više ne trpi odgode. Svi se moramo složiti, svi moramo upregnuti sve svoje snage da se oslobodimo toga tereta i da napokon počnemo disati punim plućima. Postoje tisuće razloga da se hrvatska književnost dokine, a ni jedan razlog da se i dalje održava na životu.

Jer, kao prvo, nju nitko ne čita. Dobro je poznato da je prosječna naklada u nas tisuću primjeraka, a i od tih pišljivih tisuću primjeraka dobar dio ostane neprodan. Prosječan Hrvat, kad jednom izađe iz škole, ne uzme više do kraja života u ruke ni jednu hrvatsku knjigu. Hrvatske knjige trunu zaboravljene po posudbenim bibliotekama, pa kad ih skinete s police i pogledate one štambilje, onda vidite da su posljednji put čitane još u sedamdesetim godinama. Većina Hrvata ne zna navesti ni jednoga hrvatskog pisca, a imena koja znaju bude im asocijacije na dosadu i nerazumljivost. Većina Hrvata odavno je zaključila da u hrvatskoj književnosti nema ničega za njih, pa je zato izbjegavaju.

Pa, je li onda pravedno tražiti od njih da knjigu poštuju i financijski podupiru? Hrvatska književnost, naime, ima i tu neugodnu osobinu da se širi poput gljivične infekcije i nikad joj nije dosta prostora. Jer, kad bismo mi mogli imati samo romane, drame, eseje, pa čak, hajde, i zbirke pjesama, sve bi bilo u redu. Ali, književnost traži da je ljudi proučavaju: silom je čitaju djeca u osnovnoj školi, muče se s njom gimnazijalci, a u svakom malo većem gradu postoji studij književnosti, s katedrama, knjižnicama, administracijom. To je golem pogon i strašan trošak, i to samo zato da bi se dokazalo kako je onih tisuću primjeraka zapravo velika brojka. A gdje su onda još i kojekakvi instituti za književnost, gdje su mnogobrojni skupovi na kojima se govori o hrvatskim piscima, gdje su prigodne publikacije, nagrade, televizijske emisije, monografije i kojekakva druga čuda! Imate li vi pojma koliko sve to košta? To je novac, ljudi, strašan novac! Ukratko, manja je nevolja što  nam je hrvatska književnost dosadna, mnogo je nezgodnije što njezino širenje može pogubno utjecati na našu privredu, a time i na naš opći društveni razvoj.

Pa kad bi još to bilo sve, nego ljudi koji se oko književnosti motaju stalno stvaraju nekakve probleme. Ili im je malo novaca za te njihove knjige, ili se pletu u aktualna politička pitanja, ili izigravaju savjest društva i napuhuju se do neukusa. A ako nemaju nikakva drugog posla, onda se međusobno svađaju, vrijeđaju i sramote, pa se to prenosi u novinama iz dana u dan. A naša djeca sve to čitaju i upijaju, umjesto da od književnosti dobiju nešto dobro i poučno, što im može poslužiti u životu.

Moglo bi se tako nabrajati do sudnjega dana, ali i ovo je dovoljno da se vidi: od hrvatske književnosti imamo veliku štetu a nikakvu korist. Ona je luksuz koji mi sebi ne možemo dopustiti, i zato treba od nje odustati.

Zdrav razum nuka nas da se ugledamo na privredu i da od nje nešto naučimo. Ima li Hrvatska automobilsku industriju? Nema. A ima li u Hrvatskoj automobila? Ima. Automobili se proizvode u drugim zemljama, a u Hrvatsku se uvoze. Odavno se pokazalo da je tako najbolje. Bilo bi rastrošno i neracionalno osnivati vlastite tvornice, kad već drugi proizvode vozila bolje i jeftinije. Pa neka tako bude i s književnošću: neka je pišu i izdaju drugi, a mi ćemo lijepo tu i tamo ponešto prevesti, za one koji bez knjiga baš nikako ne mogu. Ništa logičnije!

Tako ćemo ostvariti goleme uštede. A s vremenom će nam trebati i sve manje prijevoda, jer danas naša djeca uče i po tri strana jezika. Možete li zamisliti koliko će nam novca ostati kad ne budemo više trošili na izdavače, na biblioteke, na institute, na sve te nepotrebne stvari? I možete li zamisliti koliko ćemo mirniji biti kad nam hrvatski pisci prestanu dodijavati sa svojom lažnom veličinom?

Ukratko, hrvatsku književnost treba ukinuti. Ali, valja od prvog časa znati da to neće biti lako, jer ona je uhvatila duboke korijene i trebat će se pomučiti da se oni iščupaju. Još više, nužno je da u vezi s tim ciljem ostvarimo opći društveni konsenzus, pa da se onda zajednički angažiramo na ostvarenju. Istom tada – istom ako svatko odradi svoj dio posla – možemo se nadati rezultatu.

Ovo što slijedi i nije drugo nego podsjetnik što bi tko trebao učiniti da bi se taj veliki i važni zadatak sretno priveo kraju. U tom slijedu prvi su na redu

Pisci

Već čujem dobacivanje kako pisci neće pristati na suradnju, jer oni nešto znače – i nešto zarađuju – samo dotle dok i hrvatska književnost postoji. Ali, znam to i ja, pa zato i predlažem da se pisci na tu suradnju ne pozivaju izravno; dapače treba stvari urediti tako da oni i ne opaze da surađuju. A to se može vrlo lako učiniti: treba ih samo poticati da se ponašaju onako kako su se i do sada ponašali, treba im sugerirati da u tome ponašanju idu do kraja, do ekstrema. I, rezultat neće izostati.

Ovo piscima treba utuviti: nikada neka ne misle ni o čemu drugome, nego samo o sebi. Neka ih, dakle, ne muči to što njihove tekstove netko treba da čita; neka pođu od pretpostavke da pišu za sebe i o sebi i neka to bude jedina svrha njihova posla. Neka, dapače, što češće ističu i naglašavaju kako ih nije nimalo briga hoće li ono što pišu koga zanimati ili neće. To će kod njih samih stvoriti dojam kako su strašni junaci i samodovoljne veličine, a čitatelje će odbiti od njihovih knjiga i od književnosti uopće. Jer, čitatelj, dakako, ne želi čitati o piščevim problemima, nego o svojim vlastitima, pa će zato – kad mu se takvo štivo popne na glavu – odustati od dotičnog pisca. A kad vidi da je i drugi pisac sličan, odustat će i od njega, a i od svih drugih, ako su hrvatski.

Jer, svemu tome treba pridodati još jednu pretpostavku, koja u klici također već postoji. To što pisac piše za sebe i što ga nije briga za čitatelje, nipošto ne znači kako on treba da piše za ladicu. Obratno, potrebno je da pisac na sav glas traži da država potpomogne izdavanje njegovih knjiga, te da mu osigura što veće honorare, a po mogućnosti i nagrade i stipendije. A pri tome on treba da najgorim riječima vrijeđa našu sredinu kako je zaostala i nekulturna, čim ne razumije njegovu važnost i ne daje mu onoliko novaca koliko on misli da je zaslužio. Čitatelja  će, dabome, i to razgnjeviti, te će mu malo trebati pa da digne ruke i od takvih pisaca i od takve književnosti.

Ipak, ni uz takvo ponašanje – kojemu se ne može poreći znatna efikasnost – neće hrvatski pisac postići sve što treba, nego postoji još jedan uvjet koji mora ispuniti. Taj je uvjet ovaj: neka se iz njegovih tekstova uvijek jasno vidi da mrzi i prezire zajednicu kojoj se obraća, pa dakle i čitatelja koji drži u rukama njegovu knjigu. Neka u sadašnjosti te zajednice vidi samo glupost i zaostalost, a neka u njezinoj prošlosti prepozna samo zločin i totalitarizam. Pri tome neka uvijek tvrdi da piše tako kako piše zato da bi zgranuo naše ljude, da bi im bacio nemilu istinu u lice, te da bi šok-terapijom pridonio napretku cijeloga društva. To će mu pak biti dovoljno pokriće za druga dva cilja koja se tiču njega osobno i mnogo su važnija.

Prvo, na taj će način pisac proglasiti eksteritorijalnost, u svojim očima i u očima drugih, u smislu: eto, vidite, takvi su oni, a ja sam nešto sasvim drugo. A drugo, govoreći tako o svojoj domovini, on će ponekome – u svijetu, u regiji, pa i u samoj Hrvatskoj – kazati ono što taj netko želi čuti, a to piscu može otvoriti poneka vrata i namaknuti poneku crkavicu.

Bude li pisac dosljedan i uporan, uspjet će i sama sebe uvjeriti kako je to što on prakticira zapravo sloboda stvaralaštva i kako su stavovi što ih zastupa njegova najintimnija uvjerenja. A čitatelj će neminovno zaključiti kako mu je dosta toga da se u knjigama vrijeđaju i njegova uvjerenja i njegov zdrav razum, pa će odustati i potražiti štogod drugo, što nije hrvatska književnost. A to se i htjelo postići, zar ne?

To već sada nastoje postići – moram s odobravanjem reći – i mnogi hrvatski pisci. To su oni koji su razumjeli da će, ako  budu pisali ovako kako im ovdje preporučujem, mnogo bolje proći i mnogo više zaraditi nego da zamišljaju hrvatsku književnost kao neku našu zajedničku kuću, pa da – kao prave romantične budale – rade na njezinu održavanju i obnovi. Rušenje je mnogo isplativiji posao. A osim toga, taj posao je – kako smo rekli – i dugoročan, pa dok se hrvatska književnost uništi, pametni naši pisci već će biti svjetski pisci, te im hrvatska književnost neće ni trebati. Ukratko, njihov trud neće ostati nenagrađen. Zato se i nadam da će se mnogi pridružiti ovoj inicijativi.

A ni inače neće biti osamljeni, jer rame uz rame s piscima stajat će

Kritičari

Njihova uloga u ovom projektu bit će golema, a od njih će se tražiti i prilične žrtve. Jer, njihov će zadatak biti dvojak: jedno, da ponište razliku između vrijedne i nevrijedne književnosti, i drugo, da ponište vlastiti autoritet.

Prvo je potrebno zato što književnost u kojoj nema vrijednosnih razlika postaje i sama bezvrijedna, pa odlazi na društvenu marginu i spremna je da bude ukinuta. Drugo je važno zato što ne smiju postojati osobe kojima se u stvarima književne vrijednosti vjeruje, jer bi te osobe mogle postati temeljem vrijednosnoga sustava, a njegov nastanak svakako želimo izbjeći. Neka, ukratko, ne bude ni vrijednosti ni njezinih zagovornika.

Pri poništavanju razlike između dobrih i loših knjiga kritičari najprije treba da usvoje jednu temeljnu pretpostavku bez koje ne može biti napretka. Ona glasi: ne smiju se pisati negativne kritike. Jer, čim postoje loše knjige, to odmah znači da postoje i dobre, a onda smo opet tamo gdje smo i prije bili.

A kako kritičar može izbjeći da piše negativne kritike? Na čemu da utemelji svoju etičku poziciju? Meni se čini da mu stoje na raspolaganju dva načina.

Jedno je da sve knjige o kojima piše hvali i u svakoj da nalazi ponešto vrijedno. Moralni mu je oslonac pri tome uvjerenje kako se autor zacijelo namučio da napiše knjižurinu, kako su mu namjere svakako bile časne, a ako nije uspio, bože moj, treba honorirati barem njegov trud. Jer, taj autor se možda, pišući makulaturu, naradio više nego netko tko je napisao remek-djelo bez napora, i pitanje je onda tko je tu zaslužniji.

Druga je mogućnost da kritičar posve prestane pisati kritike, te da se tako izmakne obavezi da stvara vrijednosne hijerarhije. Ako već mora govoriti o suvremenoj hrvatskoj književnosti, neka to čini u obliku eseja ili u obliku marketinške poruke. Jer, u oba se slučaja knjige neumjereno hvale, a kritičar je tu potreban samo kao ime, samo kao onaj koga bije glas da je sve pročitao, pa će zato i njegova riječ imati stanovitu težinu. A inače se podrazumijeva da kritičar ne mora pročitati ni one knjige koje će prešutjeti, ni one koje će pohvaliti. Jer morao bi pročitati samo one knjige koje bi eventualno kudio, ali takve ne postoje; tako kritičar, hvaleći sve po redu, ugađa piscima i izdavačima, a sebi olakšava posao.

Bude li tako postupao redovito i nepokolebljivo, kritičar će automatski postići i drugi svoj idealni cilj, to jest potkopati vlastiti autoritet. Jer, nakon što bude nekoliko godina pišući o knjigama sladio i preslađivao, pa preko maslaca mazao još i pekmez, nitko mu više neće vjerovati. Ako onda tome doda još ponešto kompromitantnih detalja – što će najlakše učiniti kao član raznih povjerenstava i žirija – može biti siguran da više nikakva autoriteta nema i da je učinio sve što je mogao da poveća metež i zabunu u hrvatskoj književnosti. A to će pak tu književnost zakonito odvesti u propast, o kojoj ovdje sve vrijeme i govorimo.

Jer, pojavit će se tu i cijeli niz popratnih efekata koji će našem projektu i te kako ići naruku. Na primjer ovaj: čitatelji će zaključiti da, ako već ne mogu vjerovati kritici, moraju vjerovati drugim čitateljima, te će zato gledati kako koja knjiga stoji na bestseler-listi i za tim se povoditi. Kad im pak te liste postanu jedini kriterij prema kojem se orijentiraju, bit će sasvim dezorijentirani. A to smo i htjeli.

Ni kritičari, naravno, neće biti sami, jer projekt se ne može ostvariti ako se u njega ne uključe

Mediji 

A mediji bi se morali i formom i sadržajem prilagoditi cilju što ga ovdje imamo u vidu, to jest ukidanju hrvatske književnosti. Pri tome treba voditi računa da su i forma i sadržaj podjednako važni, i u elektronskim i u pisanim medijima.

Počnimo od pisanih. Kad je riječ o formi, onda se mnogo može učiniti promjenom kvantitete: kulturne rubrike treba svesti na onaj minimum koji dopušta da se kaže kako u dotičnom listu kultura postoji, a da pri tome kulture zapravo ne bude ni u tragovima. Nužno je, na primjer, ugasiti tjedne kulturne priloge koji imaju lijepu tradiciju u svim našim novinama, a donose na šest ili osam stranica napise o raznim aktualnim pitanjima. Ako želimo ukinuti hrvatsku književnost, onda ne treba ni kulturu kao takvu stalno gurati čitatelju pod nos, pa su ti dodaci štetni. A da se i ne spominje kako u takvim prilozima književnost ionako dominira, pa je zato njihovo ukidanje za ovaj naš pothvat sine qua non.

Kad se ti prilozi poukidaju, valja dobro pripaziti da se književnost ne infiltrira u dnevne kulturne rubrike. Osobito treba suzbiti svaki pokušaj da se u te rubrike plasiraju recenzije novih knjiga. Recenzije, naime, već samim svojim postojanjem podsjećaju na književnost, dok su recenzenti skloni silno precijeniti važnost knjiga o kojima pišu. Najviše što se može dopustiti, to je izvještaj s kakve promocije, pod uvjetom da nakladnik uzvrati prikladnom protuuslugom, bilo redakciji, bilo novinaru osobno. Takvi su izvještaji opet dobar način da se književnost pomiješa s estradom, a tada od nje doista neće više ostati ništa.

Slična je stvar i s formom elektronskih medija. Ondje treba rubrike o književnosti gurnuti na televiziji duboko u noć, a na radiju ih staviti oko šest ujutro. Tako ćemo zagorčati dan i onima koji kasno liježu i onima koji su rano ustali. U tim emisijama pak treba za prikaz birati tzv. provokativne knjige, a ne one koje su dobro napisane ili one koje govore o čemu važnom. Tako će slušatelj i gledatelj već u prvoj minuti promijeniti program. A ako ga ne uspijemo odbiti temom, moramo to učiniti stilom: treba u tim emisijama koristiti stručni žargon književne teorije, filozofirati, esejistički metaforizirati ili naprosto lupetati, pa će uspjeh – rastjerivanje slušatelja i gledatelja – biti zagarantiran.

Kad smo tako uredili formu, sadržaj će doći sam po sebi: književnost će izgledati kao blazirana zabava nekakvih dokonjaka, gdje običan čovjek nema što tražiti. O hrvatskoj književnosti, dakle, treba pisati samo onda kad se u njoj može naći kakva bizarnost ili – još bolje – politička pikanterija. Ali, još je važnije da mediji što češće izraze svoj prijezir prema hrvatskoj književnosti kao instituciji: ako se dogodi da bude pronađeno koje do sada nepoznato izdanje nekoga našeg važnog pisca (recimo Držićevo), onda takvu vijest, koja bi svuda u svijetu došla na prve stranice novina, treba plasirati kao kratku bilješku među zanimljivostima iz svijeta. Tako ćemo postići da svi povjeruju kako ništa naše ne može biti važno, i kako je onaj tko tvrdi suprotno – a to je po svom normalnom ljudskom refleksu svaki običan čitatelj novina – bilo glupan, bilo reakcionaran tip.

U skladu s tim, treba u medijima podržavati svaku inicijativu koja je usmjerena protiv hrvatske književnosti. Kad se, recimo, đaci bune da su im maturalna pitanja iz književnosti silno teška – jer da ne razumiju što je jur i što znači traviti – onda ih treba na sva usta podržati, a prostote što ih oni izvaljuju treba prenositi integralno i višekratno. Tako će se pokazati da u ovom društvu postoje snage kojima nije dovoljno da hrvatsku književnost ignoriraju, nego je žele razobličiti kao napast i gnjavažu. A to opet samo pridonosi našem glavnom cilju.

Što se sve može učiniti na internetu, neću ovdje ni spominjati. Reći ću tek toliko da ondje treba do kraja razviti onaj smjer djelovanja što ga novine, radio i televizija razvijaju tek djelomično: govorim o sporovima među književnicima. Važno je, naime, da se književnost prikaže kao izvorište stalnih konflikata, a pisci kao budale koje nemaju pametnijega posla nego da se međusobno pljuju. Zato njihove prijepore treba poticati, jer to će publici ogaditi ne samo pisce, nego i književnost.

Ali, dakako, ni to nije sve, jer u cijelu se stvar moraju uključiti i drugi. Kad smo već kod medija, treba se sjetiti da oni često daju književna priznanja ili bar o njima izvještavaju. Po tome se vidi da će važnu ulogu u našem projektu imati

Nagrade

Može zvučati paradoksalno, ali je istinito: ako želimo ukinuti hrvatsku književnost, onda je potrebno da imamo što više književnih nagrada.

Zato neka ih bude od svake ruke: državnih, županijskih, općinskih, a i takvih koje dodjeljuju pojedine javne ili privatne firme. Uvjet je samo jedan: da među tim nagradama ne bude nikakve hijerarhije. Neka, dakle, običnim ljudima nikako ne bude jasno koja je od njih važnija, koja manje važna, koju dodjeljuje struka, a koju netko drugi. A sve to s jednim ciljem: da se svaka nagrada što brže zaboravi, a da nagrade jedna drugoj smetaju. To njihovo ujednačavanje – što znači poništavanje –  može se postići na dva načina.

Jedan je taj da u svim žirijima sjede uvijek isti ljudi, ali da njihove odluke budu svaki put drugačije. Konkretno: kad sjede u jednom žiriju, neka dadu nagradu knjizi X, a kad sjede u drugom žiriju, neka tu knjigu ne puste ni u uži izbor. I obratno: knjigu Y, o kojoj još jučer nisu htjeli ni razgovarati, neka danas ovjenčaju nagradom. To će svaku nagradu učiniti sumnjivom i nitko više neće vjerovati da tu postoji pravda i poštenje, nego će se misliti da je posrijedi kuhinja, čak i onda kad se postupa čestito i po savjesti.

Druga je metoda ova: neka se nikad ne zna kad se koja nagrada dodjeljuje i gdje. Za nagrade je, naime, važna tradicija, pa se mora točno znati datum i mjesto, jer jedino će se tako dodjela sa zanimanjem očekivati. Jasno je, dakle, što nam je činiti: neka se datum dodjele nagrade pomiče mjesec ili dva ovamo i onamo, neka se mjesto dodjele mijenja iz godine u godinu i neka sama ceremonija bude svaki put drugačija. To je najsigurniji način da nagrada izgubi identitet i da više nikoga ne bude briga tko ju je dobio i zašto. A ako budemo tako postupali sa svim nagradama, rezultat, vjerujte mi, neće izostati.

Neće izostati pogotovo ako i pri izboru laureata budemo postupali mudro. A postupati mudro, znači prije svega ovo: kriterij nikada ne smije biti vrijednosni, a dopušteni su svi drugi kriteriji. Ne smije, dakle, nagradu dobiti knjiga koja je dobra kao literatura, nego neka druga knjiga, koja ima neke drugačije, neknjiževne kvalitete. Jedanput to može biti činjenica da se bavi nekom zanemarenom temom. Drugi put može biti to što je aktualna. Treći put može biti to što ju je napisao autor koji istom stupa na književnu scenu, pa mu je nagrada poticaj. Četvrti put može biti to što ju je napisao autor koji je jednom nogom u grobu, pa je nagrada način da mu se ispričamo što smo ga do sada zakidali. Peti put može nagradu dobiti pisac koji ju je trebao dobiti još prije dvije godine, ali je nije dobio, jer su je dali nekome drugom, tko se u tom času činio važniji.

Zašto se pak taj drugi činio važniji, posebno je pitanje: možda zato što je politički blizak dodjelitelju nagrade ili članovima žirija, možda zato što je njegovu knjigu objavio utjecajan nakladnik, a možda i zato da nagradu ne bi dobio ovaj pisac koji je dobiva ove godine, premda sad za mnogo slabiju knjigu. A ima i drugih kriterija: nagradu može knjiga dobiti zato što je zabavna (ili zato što nije), zato što je jedina svoje vrste (ili zato što nije), zato što se bavi politikom (ili zato što se ne bavi).

U svakom slučaju, važno je da se stvori dojam kako je nagrada nešto efemerno, pa joj ne treba pridavati preveliku važnost, niti mučiti svoju savjest moralnim i estetskim dilemama. Zato je sveta obaveza svakog laureata da izjavi kako se nagradi veseli, ali mu ona nije odviše važna. Tako će i sam pridonijeti dojmu kako je sve to skupa zapravo prazna slama, pa kad ne znači mnogo onima koji u tome sudjeluju, zašto bi nešto značilo publici? A taj dojam treba pojačati tako što će se nagrada u medijima prikazati prije svega kao društveni događaj, pa novinari neće pitati kandidate kakvu su knjigu napisali, nego što će obući za svečanost dodjele.

A kad jednom nagrade postanu nevažne, postat će nevažne i knjige kojima se dodjeljuju, a i sama književnost kojoj pripadaju. Kad pak jednom književnost postane nevažna, postojat će svi uvjeti da se ona ukine.

Ukratko, važno je stvoriti dojam da je književnost stvar marginalna i slučajna i da se tiče samo tamo nekih usijanih glava, dok drugi mogu na nju odmahnuti rukom. Tom dojmu mogu znatno pridonijeti

Nakladnici

Oni, naime, mogu pridonijeti pod uvjetom da postupaju sustavno i promišljeno. Glavna pretpostavka njihova rada neka bude ova: hrvatska književnost treba njih da zbrine, a oni se o njoj ne moraju brinuti. A to pak – rečeno jednostavnije i izravnije – znači ovo: nakladnici moraju u svakoj prilici stavljati do znanja da je hrvatska knjiga za njih isključivo teret i trošak, pa da zato, ako ima nekoga tko želi da se ta knjiga ipak izdaje, taj netko mora onda i tresnuti kesom. Obično je to država ili koja niža razina vlasti, pa zato nakladnici neka od tih instanci traže da ih posve zaštite od kužnoga utjecaja hrvatske književnosti.

U praksi to može izgledati ovako: nakladnik ne izdaje domaćega pisca sve dotle dok ne bude siguran da na tome ne može ništa izgubiti. On, dakle, piščev rukopis – opskrbljen recenzijama i ostalom bižuterijom – šalje na državni natječaj za poticanje nakladništva. Ondje dobije dovoljno novca da pokrije svoje troškove. Potom, kad knjigu izda, opet je šalje državnoj komisiji, ovaj put onoj koja otkupljuje knjige za javne biblioteke, pa tako i tu nešto zaradi. Nakon svega, zapravo mu i neće biti važno hoće li knjiga stići u knjižare i kako će se ondje prodavati. Neka se ni za živu glavu ne upušta u onakve tržišne rizike u kakve ulazi sa stranim piscima: hrvatska knjiga a priori je nešto na čemu se gubi.

A to da se gubi, mora nakladnik stalno ponavljati u javnosti, a i u neposrednom kontaktu s autorom. Dapače, slobodan je da autora izvrgne raznim oblicima torture, sve u nadi da će ovaj – u svojoj neizmjernoj taštini – odnekud sam smoći novac za izdavanje knjige, pa se izdavač neće morati ni oko toga truditi. Može nakladnik tome autoru ponuditi da mu objavi knjigu bez honorara, može mu umjesto novca dati sto primjeraka, može se naprosto napraviti lud.

A i onda kad nakladnik ipak nešto plaća, neka to bude što manje i to tek onda kad više ne može izbjeći da plati. To znači da se najprije moraju namiriti tiskare, pa akviziteri, pa opremači knjiga – osobito oni, jer njihov je honorar po pravilu veći od piščeva – a tek na kraju može se nešto dati i autoru. Takva politika neminovno vodi prema rezultatu koji je etapa na putu do glavnoga cilja, to jest do ukidanja hrvatske književnosti: na kraju će nakladnicima svoje rukopise nuditi samo autori kojekakvih kupusara koji umiru od želje da vide svoje ime na koricama. A tada će nakladnici moći otvoreno reći da dobrih domaćih knjiga zapravo i nema, te da bi država morala potpore namijenjene knjizi davati za svjetske hitove koji se krčme po šoping-centrima.

I još samo jedna stvar, kad smo već kod prodaje: neka se nakladnici pobrinu da u izlozima knjižara domaće knjige nikad ne budu u prvom redu niti na vidljivom mjestu, nego neka ih nekamo zature, na policu ili ispod nje. To će čitatelje naučiti da s vremenom prestanu tražiti domaće knjige, a možda ih – uz malo sreće – uvjeri da te knjige i ne postoje.

A tada smo na konju. Tada će nam smetati još samo oni koji podsjećaju na hrvatsku književnost makar i kao na povijesnu činjenicu. A to su tipovi koji književnost proučavaju, pa ćemo zato i od njih tražiti da nam se pridruže i daju svoj doprinos. U projekt se, prema tome moraju uključiti

Znanstvenici

Mogao bi netko zdravorazumski upitati: a zašto bi proučavatelji hrvatske književnosti pristali na njezino ukidanje, pa još na tome i radili, kad oni od te književnosti žive, te zato, ako itko, upravo oni imaju najviše razloga da je brane i održavaju na životu? A ja ću takvome pitaču odgovoriti da tu zdrav razum ne pomaže mnogo, nego treba poznavati činjenice.

A činjenice su ove. Već danas europski fondovi i upriličitelji velikih simpozija silno zaziru od dvije stvari: jedno je književnost, a drugo nacionalna kultura. Ako je, dakle, skup o – šta ja znam – Goetheu ili Leopardiju, onda se ne očekuje da sudionici govore o djelima tih pisaca, nego o koječemu drugome: o stanju školstva u njihovo doba, o knjižarstvu, o ulozi čitanja u obiteljskom životu, o javnim bibliotekama i o drugim temama bez ikakve izravne veze s tekstovima dotičnih autora. A drugo, nije poželjno da se o Goetheu i Leopardiju govori kao o pripadnicima njemačke odnosno talijanske književnosti, nego treba zboriti o njihovu europejstvu, o važnosti drugih kultura za njihov razvoj, o njihovim stvarnim ili izmaštanim putovanjima u daleke zemlje i o sličnom stvarima. Očito je: organizatori tih simpozija žele da se znanost uključi u nastojanje da se destimulira svaki oblik nacionalizma, pri čemu se književnost shvaća kao glavno žarište nacionalističke opasnosti. A budući da je taj proces nezaustavljiv, i budući da ćemo mi u Hrvatskoj uskoro, kao pravi Europejci, ovisiti prije svega o europskim fondovima, ni proučavateljima hrvatske književnosti ne piše se dobro ako nastave raditi kako su do sada radili. Ukratko, i njima bi bilo pametno da se okane hrvatske književnosti i porade na njezinu ukidanju, jer jedino tako mogu spasiti i sebe i svoju struku.

Na koji bi način oni mogli pridonijeti tome cilju? Jednostavno: polazeći uvijek od pretpostavke da je hrvatska književnost beznačajna. Da je beznačajna kao cjelina, pa da zato ni unutar nje ne može biti nikakvih velikih raspona ni ikakvih velikih dometa. Hoćemo li se onda baviti Matošem ili tamo nekim zakutnim piskaralom, zapravo je svejedno, jer u očima Europe oni su isti, pa treba da budu i u našim očima. Takvo svoje uvjerenje proučavatelji književnosti mogu pokazati na razne načine, a možda ipak najbolje tako da se bave bizarnim i posve neočekivanim temama: neka, na primjer, proglase Janka Matka velikim piscem, pa neka onda uz pomoć najsuvremenijega instrumentarija dokazuju kako je Matko napisao grandiozna djela. Budući pak da se to ne može dokazati, nastat će vrijednosna dezorijentacija: i Matko i Krleža bit će veliki pisci, pa dakle neće nitko biti velik, a uskoro nitko neće biti ni pisac.

Neka proučavatelji književnosti tako postupaju i onda kad svojim studentima zadaju seminarske radnje i onda kad svojim asistentima zadaju teme za doktorate: što beznačajniji problem o kojem će se pisati, to bolje. I, neka prema tim kandidatima ne budu oštri, nego neka ih propuštaju i onda kad su njihovi radovi šupljikavi ili sasvim krivo usmjereni. Uvijek će se naći neko opravdanje: ovaj kandidat ima bolesnu ženu, ona kandidatkinja ima dobre noge, ovaj kandidat ionako će predavati negdje u provinciji, ova kandidatkinja ionako se sprema preseliti u inozemstvo. Zato neka te pristupnike mirno unapređuju po akademskim stupnjevima, bez obzira na kvalitetu njihova rada. A kad pristupnici potom postanu dekani i rektori i stanu arbitrirati u javnosti, njihovi mentori neka se prave ludi.

I neka tako postupaju godinama, uporno i sustavno. Mali pomaci neće se ni opaziti, samo će se nakon stanovitog broja godina ustanoviti da se razina srozala i da smo u gabuli. A tada više neće biti daleko ni zaključak kako ne samo da ne vrijedi književna znanost, nego kako zacijelo ni njezin predmet nije bogzna što.

I neka se znanstvenici ništa ne boje, jer imat će snažnu podršku. Tu podršku dat će im nitko drugi nego

Država

Zadaća države bit će u ovom projektu ključna, ali ta zadaća neće sama po sebi biti ni teška ni složena. Najkraće rečeno, država će se morati samo potruditi da našu kulturu – pa time i književnost – održava u stanju permanentne tranzicije. To znači: da se nikad ništa u kulturi – a pogotovo ništa u vezi s književnošću – posve ne ustali, nego da sve bude podložno stalnoj mijeni. Dakle: danas ne vrijedi ono što je vrijedilo jučer, a sutra neće vrijediti ono što vrijedi danas. Svaka nova vladajuća ekipa neka započne graditi kulturu i književnost ispočetka. Koji će biti učinci toga stanja, nije teško razabrati.

Ponajprije, ono sprečava da se stvore institucije. A kad kažem institucije, onda ne mislim samo na ustanove s pečatom i internetskom adresom, nego mislim i na autoritet pojedinih osoba ili skupina. Ljude, zato, treba stavljati na ključne položaje i s tih položaja ih skidati bez ikakva vidljivog kriterija i bez ikakva obaziranja na stvarne mogućnosti tih ljudi. Jer, cilj cijeloga zbivanja i nije da institucije što bolje funkcioniraju, nego da bude stalna mijena i revolucija koja teče. Osobito se treba potruditi da se zagorča život starim ustanovama poput Matice i Akademije, jer one inzistiraju na kontinuitetu, a upravo je kontinuitet ono što nama smeta.

Čim se nešto imalo ustali, treba to ukinuti, pa uvesti nešto novo, što će se ubrzo također ukinuti. Treba se pobrinuti da ni jedan projekt ne bude doveden do kraja, bez obzira na to zvao se on Sabrana djela Miroslava Krleže ili kako drugačije. Hoće li se to stanje stalne mijene objasniti kao Tržište ideja, kao Dinamika kulturnog života, kao Živost ili kako drugačije, nije važno, važno je tek da na stvaranju toga stanja zdušno radi i lijeva i desna vlast i da ono bude jedini kontinuitet za koji znamo.

U skladu je s tim i potreba da država spriječi da se uspostave ikakvi vrijednosni kriteriji u potpori književnim djelima i u financiranju pojedinačnih projekata. Neka se jednak novac dade proučavanju klasika kalibra Nazora ili Marinkovića i proučavanju nekog autora regionalnog dometa, a to neka se onda obrazloži podsjećanjem na napredne političke stavove dotičnog autora, ili pak tvrdnjom da o njemu znamo malo, a o klasicima da ionako znamo sve. A kad dijeli potpore izdavačima – o čemu je ovdje već bilo riječi – država neka te potpore daje tako da svi budu izjednačeni, da svatko dobije po malo i da se nikakva vrijednosna razlika među nakladničkim programima ne vidi. Najviše što se može, to je dati veću sumu nekome nakladniku koji je blizak članovima povjerenstva, a i tada za projekte koji nisu ni po čemu bitni. A ako se uzme u obzir da u tim povjerenstvima sjede ljudi za koje smo i prije ustanovili da im je zadaća rušenje kriterija – kritičari i književni znanstvenici – uspjeh ne može izostati.

Ne može izostati pogotovo ako se upotrijebi i treća metoda za održavanje stanja neprestane tranzicije: država treba da se ponaša pomodarski, pa da slijedi trendove kao zadnji snob. A to znači: treba da prati ono što se piše u novinama i govori na televiziji i da se prema tome ravna. Čim mediji nekoga izviču kao genija, država neka mu odmah ponudi funkciju, čim neki kolumnist raspali po nekoj inicijativi, država neka tu inicijativu povuče. I, tako je revolucija osigurana: mediji trebaju uvijek novu hranu, pa i prave uvijek nove senzacije, jedne ljude izdižu,  druge bacaju u blato, pa će i država – potrkujući za njima kao dijete za svatovima – sasvim sigurno proizvesti opću zabunu u kojoj razliku između vrijednog i efemernog neće više moći razabrati ni filozofski instituti. A to će onda najviše pridonijeti onom cilju o kojem ovdje i jest sve vrijeme riječ, a to je ukidanje hrvatske književnosti.

I tako je sad pred nama

Zaključak

A on bi morao započeti jednim objašnjenjem. Ovdje se među onima koji treba da porade na ukidanju hrvatske književnosti ne spominju čitatelji. To se nije dogodilo slučajno: čitatelji doista u ovom projektu nemaju nikakvu zadaću, i to zato što se oni sasvim sigurno ne bi htjeli u njega uključiti. Naime, smjesta bi osjetili da taj projekt i jest usmjeren protiv njih. I, taj njihov osjećaj ne bi bio pogrešan.

Jer, inicijativa za ukidanje hrvatske književnosti pokreće se zato što hrvatska književnost danas služi izrazito malenom broju ljudi, a ni od njih ni od nje nema nikakve koristi, nego samo trošak i neprestane glavobolje. Teško da bismo te malobrojne fanatike mogli uvjeriti kako ne treba da čitaju hrvatsku književnost, pa nam tako ne preostaje drugo nego da im tu mogućnost naprosto uskratimo. Ako baš moraju čitati, neka čitaju prevedene knjige, i neka se pomalo navikavaju da ne čitaju ništa.

Jer, postoji i jedan temeljni razlog zbog kojega je potrebno da se ne čita hrvatska književnost, i on stoji u pozadini cijeloga ovog projekta. Stvar je jednostavna: hrvatska književnost tjera nas da mislimo o sebi, a to nas uvaljuje u neizmjerne načelne komplikacije i nemale praktične probleme.

Jer, što znači misliti o sebi? To znači uspoređivati se s drugima i sam sebe definirati, pa odrediti vlastite vrijednosti i vlastite prioritete.  A jasno je da je to i teško i komplicirano, i da to ne može svatko, pa mi kao mali narod zacijelo i ne treba da to pokušavamo. Valja, naime, znati da definicija samoga sebe nikad nije jednokratna i jednostavna, nego ona podrazumijeva posao koji se stalno iznova radi i nikada zapravo nije gotov. Ne samo da treba procjenjivati i vrednovati nove fenomene, nego to treba uvijek ispočetka činiti i s vlastitom poviješću. Svemu što se pojavi treba odrediti mjesto na vrijednosnoj ljestvici, a to znači da valja stalno izgrađivati kriterije i stalno preuzimati odgovornost za izrečene sudove. Ukratko, treba mnogo misliti, mnogo se truditi i treba to činiti sam, bez ičije pomoći. A to je naporno i to se ne isplati, baš kao što se ne isplati ni osnivati automobilsku industriju. Zar nije jednostavnije sve te stavove i mišljenja – o sebi i o svijetu – naprosto uvesti, za jeftine pare kupiti od drugih i tako skinuti brigu s vrata? Jedino to je racionalno i zato se to ovim prijedlogom i zagovara.

Ali, ona šačica čitatelja, dakako, ne želi na to pristati: oni hoće sve po svojoj glavi, oni u sve sumnjaju, o svemu se pitaju, i žive u uvjerenju da im u tome pomaže hrvatska književnost. A što je još gore, imaju želju da doznaju više, pa posežu za sve novim i novim knjigama. Oni nikada neće moći živjeti mirno i zadovoljno i nikad neće prestati sa svojim zanovijetanjem. Zato ih treba neutralizirati.

A budući da smo humani, nećemo progoniti njih, nego predmet njihova interesa. Kad jednom ukinemo hrvatsku književnost, kad pozatvaramo sve one institute i fakultete i izdavačke kuće, bit će mnogo više novca, pa će se taj novac moći uložiti u nekadašnje čitatelje, moći će se i njima naći kakva nova zabava. Siguran sam da će oni tada i sami uvidjeti kako je sve to bolje za njih.

A neće ni moći drugačije, jer sve će im o tome svjedočiti: ljudi oko njih bit će sretni, društvo će biti skladno, neće postojati nikakva otvorena pitanja, neće trebati odgonetati prošlost niti se brinuti za budućnost. A sve će se to postići tim tako jednostavnim, a tako važnim zahvatom, to jest ukidanjem hrvatske književnosti.

Ta vizija buduće sreće tako je lijepa, da bi kakva staromodnog autora mogla navesti da je uobliči u umjetničko djelo. Ili takvo djelo već i postoji? Nekad je bio vrlo popularan film u kojem se prikazuje društvo bez knjiga. Na kraju filma, oni koji ne mogu bez čitanja uče napamet cijele romane. Eto, to treba da bude naš cilj. Ako budemo postupali pametno, moći ćemo ga dosegnuti. Dapače, čini se da je on već sada nadohvat ruke.


prethodno objavljeno u časopisu Forum br. 5-6/2013.


© Pavao Pavličić 2013
uz ljubazno odobrenje autora teksta

Bojan Mušćet: Jupiter u travnju (demo)

Još i sad razmišlja što se dogodilo za vrijeme black-outa. Teorije su različite, prakse su uvijek istovjetne. Najprije te boli kurac zato jer te boli glava, a onda znaš da je bolest pola čistoće, pa si valjda čist pred sobom, rojile su mu misli bez primisli. Znao je da mora uslijediti rekonstrukcija, jer će ga nešto podsjetiti na propušteno, riff na gitari Keitha Richardsa dok gostuje na nekoj pjesmi Toma Waitsa (ufff, kako je ovo dobro smislio, ovako scenaristi uvaljuju muzičke fusnote u neke važne scene), no, zapravo, kad bolje promisli što mu je u glavi, zaključuje da u njegovu šupljotinu ne mogu ući ni Richards ni Waits.
Ne može ući nitko, previše je tu vakuuma.
Najgore je što će se u jednom trenutku svega sjetiti. Doći će mu Finka i reći: Obećao si, stoti put si obećao, a ništa se nije dogodilo, ni ovaj put. Znači, za vrijeme blackouta daje obećanja, a Finka je lud jer je raduje. Šta mu je mogao obećati? Lovu, žene, provod, oružje? Što, zapravo, hoće ti muškarci koji su ti najbolji prijatelji, a onda se opet ponašaju kao da su udani za tebe? Sve mora bit po PS-u, po nekakvom jebenom pravopisu.
Ili će mu djeca šaptati iza leđa, čudno se hihotati, a onda pobjeći kad čuju roditeljske kliktaje s prozora.
Pogleda se u zrcalo i traži odgovor. Vidi samo te oči, umorne kao da je na vratima knjižnice, i pita se još jednom: Gdje se luta za vrijeme blackouta? Najgore je što će doznati, a to sigurno neće biti nešto ugodno za slušati, još gore za gutati. Nitko mu neće reći kako je sinoć bio baš zabavan, šarmantan, znalac u svemu što govori, princ iz neke neotkrivene Andersenove bajke s hepiendom.
Nije da se baš ničega ne sjeća. Nije bio sam, bili su s njime još i Doktor, Ledinsky i Bugi. I svi su bili glasniji od njega. Opasni momci koje ne želiš vidjeti blizu svog automobila ili ulaznih vrata.
Počelo je tutnjati kao burom odneseno. U njegovoj glavi ili na poligonu? Sasvim svejedno. Pitao se ima li Ledinsky blackout ili se sjeća svega. Možda naprave rekonstrukciju, konstrukciju ili aukciju, i sve te izgubljene dijelove u prijevoju moždanih kanalica pronađu u nekim zakutcima, slože ih i ugodno se iznenade.
Nikad nije bilo tako. Uvijek je to iznenađenje bilo neugodno, kao početak nekoga glupog političkog pamfleta: Neugodno smo iznenađeni vašim istupom bla truć žvanj. Finka je pisao takve pamflete za učitelje/naručitelje, zalazeći često u zone nemilosti, no svaki put izlazeći iz njih bogatiji, moćniji i ponosniji. Nije ni čudo, on nikad nije imao blackout, njemu je progres bio suđen. I zato mu je uvijek imao pravo postavljati teška pitanja, a odgovor nije smio biti: Što ti znaš, pa nikad nisi bio u blackoutu.
Takva su pravila, trubio bi Doktor kad bi o tome razgovarali. Doktor je bio vrlo visok, suhonjav, odjeven u tankericu, s nekom čudnom partizanskom kapom na glavi, narančaste kose svezane u rep, s dugom neurednom bradom i sitnim, brzokružećim zjenicama. Nadimak nije dobio zato jer je bio liječnik ili znanstvenik. Volio se hvaliti strašću prema arhaičnom oružju. Imao je nekoliko kubura i pucao bi svaki dan u podne u ono doba dok je još mogao nabaviti barut. Onda je pričao: Radimosjećamserazorno!, naglašavajući prva slova i slogove. I tako je postao Doktorrrr.
Bugi je bio dežmekast, duhovit i dijabetičar. Nitko ne zna kako je dobio nadimak, ali u djetinjstvu svakako možeš pokupiti takvo što, kao krpelja. Možda su mislili da će i on izrasti visok poput Doktora, dali mu nadimak Dugi, a on to izgovarao kao Bugi. Bugi se kužio u astronomiju. Često je znao reći: Kad Jupiter uđe u travanj, onda se izvuku samo oni kao Finka. Kad su ga pitali da im objasni što pod time podrazumijeva, samo bi iskezio zube.
O Ledinskom nije ni želio razmišljati.
Svi su oni bili jupiterski vukodlaci koji se u noći punog Mjeseca pretvaraju u ljude. Je li to dobra premisa, pitao se. Hoće li od toga složiti priču pa scenarij? Dobro ga unovčiti? Malo fikcije, red istine, nered u glavi.
Tko bi mu u ovom stanju mogao vjerovati i tko bi mu mogao reći što je zaista bilo?
Začuje zvukove Radio Palacha i otvori oči. Znao je.

Moris Mateljan: Mario

Te ljetne večeri Mario i ja zajedno smo dahtali, znojili se i stenjali u staroj stražarskoj kućici, zaklonjeni od pogleda drugih vojnika, u tjelesnom klinču koji je – pod okolnostima kakve su već bile – bio apsolutno tajan, pod zakletvama u ime rođenih majki, očeva i koječega. Uostalom, te zakletve su bile samo ona posljednja, gotovo formalna verbalna potvrda da ostaje sve među nama dvojicom – previše smo dobro poznavali jedan drugoga i bili bliski u našem čudnom prijateljstvu.
“Ne mogu ja ovo, stari moj”, procijedio je kroz zube, “nemam  snage i strah me je.”
Ni meni nije bilo lako – nikad nisam radio ništa slično, ali uvjeravao sam ga da je to upravo ono što želi, da mora ići do kraja i da se ne mora bojati. Uostalom, sam je dao inicijativu. Iako su, vjerojatno, generacije vojnika prolazile kroz isti unutarnji sukob, možda baš u ovoj istoj kućici. Prostruji mi slika austrougarskih vojnika u šinjelima, dvojice brkatih koji jedva natucaju zajednički jezik; talijanskih soldata s perjanicama, mršavih jugoslavenskih novaka naivnih lica.
Znoj se cijedio kroz neudobnu vojnu odoru, smrdjeli smo podjednako.
“Moramo požuriti, ubrzo će prozivka”, rekao sam skrivajući nervozu.
“Imamo cijelih sat vremena. Ne moramo žuriti.”
“Za sat vremena možda nećemo biti gotovi.”
“Ne spominji mi to. Bit ćemo.”
Izmjenjivali smo poteze agonije; na meni je bio red. Prišao sam mu s leđa, obgrlio ga i tijesno se pribio uz njega. Uzeo sam mu šaku vlastitim rukama, gotovo prekomjerno nježno, kao da nadoknađujem zbog grubosti koja će uslijediti. Znojili smo se u potocima. Imaju li kiseli znojevi nervoze, straha i vrućine različitu pH vrijednost?
Digao sam mu ruku visoko. Šutio je, ali disanje mu je nadglasalo zrikavce u noći.
U meni ponovo bukne kočnica, negacija, gađenje, i razlije se iz utrobe po udovima. Lomio sam zvijer u sebi istom količinom boli koju sam se spremao zadati, kao da sam bicikl kojemu je u vožnji pao lanac, dok bijesan bici-klist na silu i dalje vrti pedale lomeći zupce lančanika, ali tjerajući bicikl naprijed.
Moja je ruka obrušila njegovu i ispustila je u trenutku kad je dosegnula vodoravan položaj. Šaka muklo lupne po betonskom oknu puškarnice. P. Zvuk koji se čuo bio je gotovo uvreda za svu tu frustraciju i pripreme. p.
Mario prokune, padne na koljena držeći ruku i počne stenjati. Cupkao sam oko njega u nervozi osjećajući dotad neotkriveno ljudsko osjetilo. Vrlo oštro osjetilo koje govori do koje mjere si drugome tijelu nanio bol i koliko je teška povreda. Bez ikakve dijagnoze.
Lančanik u meni se trzao u osmicama. Zgrabio sam ga u trenutku dok se nije nadao i svom snagom opalio njegovom šakom po ispustu. Trgnuo se i umjesto rubom šake opalio nadlanicom, dobrano je izgrebavši usput. U boli, iznenađenju i prijekoru dobio sam šut čizmom u bedro. Nisam se bunio. Očekivao sam to i upisao pod puni aranžman prijateljske usluge koju pružam. Ležali smo tako na zapišanom podu, u polumraku, idiotski se cerekajući i trljali izubijane mišiće.
Drugo jutro ga nije bilo na smotri. “Fraktura metakarpalne kosti”, rekao mi je po povratku iz stacionara. “Idem na kućnu njegu.” Jučer mu je nervoza kvarila mir u glasu, ali sad je ponos nadvladavao nervozu.
Uspjeli smo.

Foto: Carmela Žmirić