Arhiva kategorije: Proza

Ilija Barišić: Sitne podvale (III)

Finiš utakmice 

 

Ni alkohol ne pomaže. Vjerojatno je i previše popio, u onoj je fazi kad mu je više zlo od pića nego što je opušten i spontan. Bez snage za neki novi kvalitetan potez Baggio je zasjeo za šank, okrenuo leđa klubu i svim ženama, odlučan da večeras napušta teren potpuno poražen.

No onda se iznenada kraj njega pojavio Inzaghi, naglim pokretima progurao se do šanka i naručio jednu ljutu. Eksao je piće pa zgužvao plastičnu čašicu.

“Još jednu!” rekao je gnjevno taj igrač koji je inače poznat po smirenosti i staloženosti.

“Što je Inzaghi, di je ona tvoja?”

“Ma kurac moja. U pički materini je, šta ja znam, propalo to.”

“Kako propalo?” Baggio je bio neugodno iznenađen.

“Ma tako. Nek ide sve u kurac, frende, da ti jebem žene, sve da ti ih jebem. Koje glupe drolje”, frcalo je iz Inzaghija dok je čekao novu rundu.

“Što je bilo?”

“Ma glupa kuja, bezveze, tamo, lomim je cijelu vječnost, strankinja neka, ste skužili? Na engleskom se lomim tam dva sata, uopće nisam žurio, sve polako fino, sve ide oke, i onda je probam zažvalit i neće kuja. Kaže too soon, e, jel možeš vjerovat? I oke, reko ajde, pustim, još pol sata tamo se dosađujem s njom, glupe spike na engleskom, pun mi kurac toga. I držim joj nogu na koljenu, ono, nije ju makla, i tako neko vrijeme, napalim se, kužiš, pa probam opet, ono, zašutim i krenem jezikom, kad će ona meni not yet. Koja drolja, reko, what not yet, what too soon, you bitch, two hours, i’ve been breaking my tounge, what the fuck should we wait?  Ona se kao malo odmakne, vidim frka joj malo, i’m sorry pičke materine mi počne prodavat, vidim bedara joj, a ni ne slušam je više, ko je jebe. Kažem joj na hrvatskoj, kujo glupa, ženski smore, koji kurac me navlačiš sto godina, a njoj sve jasno, misli da sam luđak, oće zbrisat s klupe. A šta, skužio sam da sam sjebo i da je propalo, šta bi se onda suzdržavo, pun mi je kurac i nje i engleskog i glupih spika. Jebate, pol noći ja se tamo lomim s glupom kujom. Reko sam joj za kraj fuck off i zbriso prije neg što je ona stigla, ono, ne želim je više vidjeti. Majku ti, koji gubitak vremena.”

“Nemoj, Inzaghi, nemoj tako”, kaže Baggio. Ako će tako igrati, cijeli je projekt Lige doveden u pitanje, rezonirao je Roberto, ako će izbjegavati akrape, ako će bježati od sigurnih zbarova i uleta samo zato što s tim djevojkama nemaju perspektivu. Fer plej i prijateljstvo temelji su njihovog natjecanja, i Baggio pruža ruku posrnulom protivniku, nastoji ga vratiti u igru. “Ostavi se šanka, Pippo, vrati se tamo i zbari je. Odi na podij i zbari nešto drugo, plesni ulet ili nešto neverbalno. Inače oni pobjeđuju.”

Inzaghi je šutio mučno stisnutih čeljusti. Drugu žesticu nije naglo iskapio.

“Rekli smo da nećemo o tim govnarima”, rekao je napokon Inzaghi.

“Vidiš da i tebi djeluju na igru, Pippo, ti bi inače realizirao onakvu priliku.”

“Ne znam, stvarno, ne mogu, nije mi dobro.”

 

Vidjevši Inzaghija, oko šanka se skupio veći dio ekipe, željan priče o barenju. Svi su mislili da je ovo samo pauza i da joj se Inzaghi vraća, samo da bi skupio na njoj još više bodova. I njima je objasnio što se dogodilo. Drolja, kuja, glupača, sijevalo je iz njega.

 

Loše je za utakmicu, nitko ne voli kad nema pogodaka. Osim uleta Inzaghiju se ništa ne piše. Ni broj mobitela, treći, koji bi značio bod, a ni očekivani zbar.

“Pa mogo si je zbarit do kraja. Što si odmah tako popizdio?” govori njegov trener Berkamp, a Djorkaeff, Giggs i ostali ne mogu se ne složiti s tom tvrdnjom. Berkamp je jedan od onih trenera koji nikad nisu imali veliku igračku karijeru, odnosno, u Dennisovom slučaju, gotovo nikakvu. Unatoč tome Berkamp je na glasu kao veliki teoretičar kad su ljubavne stvari u pitanju i zasigurno je najčitaniji kolumnist lige. No u praksi je i dalje vrlo rezerviran te na neki način Inzaghi više trenira njega nego obrnuto.

 

“Ma mogao, nisam mogao, ne da mi se više s njom zajebavat. Ne da jezik nakon dva sata, moš mislit kak bi dala pičke. Uopće mi nije neš posebno sad, te strankinje, uvijek neku svoju spiku, i sad da tu gubim vrijeme. Ma marš u pičku materinu kurvinsku, ne da mi se.”

“A finale? Nemoj mi sad podbacit, Inzaghi! Ući ćeš u legendu večeras, dupla kruna ti se smiješi!” pokušavao je Berkamp motivacijski.

“Ma ne, zajebi to… Nije mi stalo, fakat.”

“Dajte dečki, kakvo je ovo finale?” razočarano komentira Giggs. “Prvo Baggio skroz truo, drži se šanka, uletio jedva trima curama… Ej, da su Baggiovi uleti jednoznamenkasti… A sad i ti. Dajte, oćemo igru, atraktivne poteze, ulete.”

“Probaj ti igrati, Ryane, kad si tako pametan.”

 

Ne igra ni Ryan večeras, ni rekreativno, a ni ostali ligaši. Nije im zabranjeno skupljati bodove, Djorkaeff i Recoba čak su se dogovorili da će to brojati kao prijateljsku utakmicu, no nitko, baš nitko ne ulijeće. Neka autocenzura uvukla se u njih, i nisu više toliko opušteni i bezbrižni. Samo piju, pomalo pričaju ali više kljucaju, a prema djevojkama su izrazito skromni i sramežljivi, povučeni baš kao i prije osnivanja lige.

 

(nastavit će se sutra)

 

Fotografija: jusben @morguefile free photos

 

 

Ilija Barišić: Sitne podvale (II)

Finale kupa

Drugo poluvrijeme

U ligi je Roberto Baggio odavno sve uprskao i večeras nema izbora, mora se istaknuti. Mora dati sve od sebe, jer ipak je u finalu kupa i ima priliku cijeloj sezoni dati drugi predznak. Ligaški su mu rezultati slabi, kao i prošlih godina, s mukom se održava u sredini ljestvice i pobjednički niz u kupu jedina je svijetla točka njegove natjecateljske zavodničke karijere.

Istina, imao je i nešto sreće na putu do finala, rano je pijanstvo favoriziranog protivnika u četvrtfinalu izbacilo iz igre, te nije mogao pratiti Baggiov ritam uleta, dok je u polufinalu imao povoljan ždrijeb i više sretno nego spretno pobijedio zbarom neke podeblje pijane klinke u finišu utakmice, prvim njegovim zbarom u godinu dana, nakon tristotinjak uleta. Trajalo je svega nekoliko sekundi, toliko je djevojci kojoj je provalio plesni ulet i kojoj ni ime nije znao trebalo da ga odgurne, no sudac je, nakon konzultacije s pomoćnicima, priznao zbar. Zbarovi su za njega rijetkost, posebno u velikim utakmicama, i večeras ne očekuje takav ishod, a ni veliki rezultat. Teren mu ne odgovara, Močvara nikako nije njegov đir, usto ga i glava boli, ali važnost utakmice primorava ga da pokušava.

 

Logičan izbor je najbliža skupina djevojaka na plesnom podiju. Promatra ih nekoliko minuta dok se pomalo giba u ritmu muzike, pokušava razabrati s kojom bi imao najviše šanse. Ni sa jednom, zaključuje, i opet odabire onu najbližu sebi, kao, sudbina. Pod umjetnim točkastim svjetlom disko-kugle i iritantnih šarenih reflektora nije mogao točno procijeniti kako izgleda, ali činilo se da je taman, ni posebno zgodna, a ni nakazna. Teško je u mraku reći je li i ona njega uočila i dala mu neke signale. Gotovo mu nikad ne daju signale, pa se Baggio svejedno približava, a ona se naginje da ga bolje čuje.

“Koliko je sati?” kaže joj na uho. Ona slegne ramenima, što za Baggia nije najbolji znak.

“Što, nemaš sam mobitel da pogledaš?” kaže pametnjakovićka. Tvrd orah, definitivno, no kako kažu, ne postoje tvrdi orasi, samo meka kliješta.

“Što… nemaš ti da pogledaš umjesto mene, kad te već pitam?”

Djevojka okreće glavu i nastavlja bezbrižno plesati u formaciji s prijateljicama. Ovo se ne može računati kao ulet, pomisli Baggio, pa se zadržava kraj djevojaka. Miče glavom gore-dolje, ako ga slučajno pogleda mora ispasti da i dalje opušteno pleše u svom điru, bar dok smisli kako dalje i što da joj sad kaže. Vadi mobitel i provjerava koliko je sati. Usput gleda i koliko ima kuna na računu, da se učini kako se s nekim dopisuje, da ne ispadne jadno.

“Jedan i dvadeset”, kaže joj.

“Molim?” pita djevojka namršteno.

“Jedan i dvadeset je!” povikne joj na uho. “Pravo vrijeme da se upoznamo.”

“Joj daj molim te”, kaže djevojka više za sebe i zakoluta očima. Šapnula je nešto prijateljici i odmah su zamijenile mjesta, a potom se bez riječi između ubacila i druga, visoka frendica koja je Baggiu okrenula leđa.

“Koliko je sati?” pita Baggio ovu novu, no ona se nije udostojala ni pogledati ga, mada ga je sigurno čula.

Uvijek je u nedoumici kako računati ovakve stvari, pravila tu nisu jasna. Bio je u ofsajdu, toga je svjestan, no računa li mu se kao ulet, za to se mora konzultirati sa sucem.

“Collina”, obrati se prijatelju za šankom. Tu je glazba nešto tiša i ne mora se derati. “Kako se računa ofsajd u kojemu si uspio napraviti par koraka, izmijeniti nekoliko riječi. Je li to ulet?”

“Može biti, može… Jesi joj rekao što si smislio i jel te čula?”

“Je, je…”

“Jel ti nešto odgovorila? Jel te pogledala?”

“Jedva. I jedno i drugo.”

“Neka. To je ulet, piše se.”

“Sigurno?”

“Ma je. Ionako ne dobivaš bod za to, nije to pogodak. Za bod moraš skupiti najviše uleta u jednoj večeri, više od ostalih, tako da su tu pravila fleksibilnija. Glavno da si ti probao sa ženskom, a sad, koliko joj je trebalo da te odjebe, par sekundi ili par sati, to nije bitno.”

“A dobro, onda sam sad uletio.”

“Koji ti je to večeras?”

“Ne pitaj. Ako ovo računam, tek drugi.”

“Samo dva uleta? Uff, slabo Baggio, očekivao sam više od tebe.”

 

Broj uleta večeras je Baggiu vrlo važan, to je taktika na koju se mora osloniti u ovom finalu protiv nadmoćnijeg protivnika. Nasuprot njemu veliki je Filippo Inzaghi, poznat i kao Il Fenomeno i Kralj Mufova, najveći zavodnik u Ligi. Nedavno je Inzaghi po drugi put osigurao naslov prvaka Lige mufova i u finale kupa ulazi kao veliki favorit, barem tako kažu ligaški kolumnisti i stručnjaci, a koeficijenti s kladionice službenog sajta slažu se s tom procjenom.

Ipak, u kupu su pravila nešto drugačija nego u ligaškom natjecanju, pa ovdje ima neke šanse. Taj jedan bod za najviše uleta večeri, na koje Inzaghi nikad ne igra, ključan je u strategiji inferiornog igrača. Prosjek Baggiovih dvadesetak uleta po noći malo tko može pratiti. Ponekad je gotovo i teoretski nemoguće uzeti mu bod za najviše uleta, te kroničari lige pamte kola kad je pristupio gotovo svim djevojkama u klubu te večeri. Doduše, te ulete ne uspijeva pretvoriti u zbarove, a tu su najveći bodovi, no u kup utakmici, u jednoj večeri, to ne mora biti presudno. Često i najbolji baritelji zakažu u jednoj jedinoj noći, i tu je ta draž kupa, tu i mali klubovi imaju šanse, pa tako i Baggio.

Bar je tako mogao razmišljati prije početka utakmice, no početak susreta daje naznačiti da Inzaghi neće dopustiti iznenađenja. Igrao je fantastično, onako kako samo on zna. Počeo je rano i odlučno, skupio tri uleta, te dobio čak dva broja mobitela. Još jedan i povest će jedan-nula. A s ovim četvrtim uletom, strankinjom koju obrađuje, mogao bi otići daleko. Pričaju na klupi u dvorištu kluba već neko vrijeme, ona mu se smješka koketno, pomalo se dodiruju. Zbar se čini osiguranim, a možda dobije i pušenje i seks. Nije da se boduje, ali vrijedi spomenuti i da je cura zgodničasta, onako, slatka. Baggio bi se odrekao svih mogućih trofeja za takvu, no cure koje su makar malo iznad prosjeka, pa možda i prosjek, njemu su nedostupne. Kvragu, odrekao bi se večerašnjeg finala samo da se može slikati s takvom curom u prisnoj pozi i onda fotku postaviti na stranicu Lige.

U svakom slučaju, činilo se da se prognoze ostvaruju i da Baggia čeka težak poraz. Zakazao je čak i po broju uleta, što nitko nije mogao predvidjeti.

 

“I ja sam očekivao više od sebe, ali stvarno nisam raspoložen.”

 

Očigledan pad samopouzdanja i lošu formu uočio je i njegov trener, umirovljeni igrač u stabilnoj vezi, Frank de Boer.

“Samo hrabro, Baggio, imaš ovo.” Stavlja mu ruku na rame. “Nemoj posustajati. Pippo će zaglaviti s ovom malom koju obrađuje a to su samo tri boda za zbar. Nasuko se na nju i nema šanse ukupno. Pippo igra atraktivno a ne na rezultat, znaš njega.”

“Da, rezultat mu dođe sam od sebe.”

“Pusti sad to. Drži se svoje igre. Za početak osiguraj bod za najviše uleta.”

“I da dobijem taj bod za najviše uleta, svejedno gubim”, objašnjava svoj defetizam treneru. “Inzaghi će zbariti onu malu, dobiti tri boda, i gotov sam. Bez zbara nikako ga ne mogu stići. A večeras fakat nisam u stanju. Ne znam kad jesam, ali večeras nikako.”

“Ma imaš još sve u svojim rukama! Daj, ja ću ti naći neku ružnu, pijanu i nesigurnu za brzinski zbar. Tako ćeš ga dostići.”

 

Frank de Boer pogledom kruži po klubu, snima žensku ekipu. Uočava da atmosfera nije bariteljska kao u nekim klubovima, gdje zaigrani pogledi ponekad nesumnjivo ukazuju na napaljenost spremnu na kompromise. Ovdje ljudi uglavnom pričaju međusobno ili plešu, ne obaziru se pretjerano na druge, bar ne na zavodničko-droljast način.

 

“Imao si pravo glede terena, u lošem je stanju. Možda bi bolje bilo da nismo odabrali neutralan, nego po tvom izboru, kako je Inzaghi i predložio.”

“Pusti, sad je kasno.”

“Nema veze, čekaj, sad ću ti ja naći neku…”

De Boer je predatorski izoštrio pogled u potrazi za plijenom. Prebacio se na područje oko šanka i prolaza za WC.

“Hmm, prezgodna, prekujasta, pretrijezna, prezauzeta, pre… ” Obrva mu je zaigrala kad je naišao na nešto zanimljivo.

“Ona mala tamo je dobar ulov”, Frank je mahuno glavom. .

“Koja…” Baggio je slijedio pogledom Frankove obrve. “Ona tamo?!” nediskretno je pokazao prstom na drugi kraj šanka. “Ona ogavna, s rajfom i cviksama?”

“Da, baš ta.” Malo je de Boera začudilo kako Baggio oslovljava potencijalni zbar. Da su odvratne obično govori tek nakon uleta.

“Mogla je bar kosu srediti, bar to žene mogu”, nastavlja Baggio. “Neću, preružna je.”

“Pa ja ne vjerujem… Jel ja to dobro čujem?” De Boer je bio osupnut. “Što ti nije slogan kluba Baggio bari što nitko neće? I nisi li nedavno na sastanku Upravnog odbora Lige za ljetnu međusezonu predložio osnivanje Gabor Grand Prixa? Da će tebe izgled zasmetati pri uletu?”

“Ma ne, stvarno nisam raspoložen.”

“Ali finale je kupa! Ej, čovječe, finale! Izbirljivošću se ne osvajaju titule.”

Roberto sliježe ramenima i odmahuje glavom. Tužno gleda ispred sebe, a iskusni trener poput de Boera zna u čemu je glavni problem.

“Ako sad posustaneš, oni su pobijedili”, kaže mu ogorčeno. “Ne mislim na Inzaghija, znaš to dobro. Veće su stvari tu u igri. Ako se ovako nastavi, pobjeđuje ona novinarka Jutarnjeg, voditeljica Hrvatske televizije, i svi uvaženi gosti u studiju. Studijska publika također. Ne možemo sad posustati.”

Baggio je duboko uzdahnuo i razmislio o trenerovim riječima. Cijelu večer pokušavao je ne misliti o tim novinarskim natpisima o njihovoj Ligi koji su kao bujica nedavno zapljusnuli hrvatski medijski prostor, ali to je bila nemoguća misija. Svi natjecatelji bili su pogođeni tim medijskim pritiskom, i atmosfera je splasnula, koliko god se oni trudili ne misliti o tome i nastaviti po starom. Nije im ni na kraj pameti bilo da bi netko mogao na taj način iskoristiti otvorenost njihovog sajta svim posjetiteljima, da bi mogli bez dopuštenja iskoristiti fotografije i druge materijale te ih zlonamjerno interpretirati a njih predstaviti javnosti kao zadrte, umno ograničene ženomrsce. Ono što je o njima bilo objavljeno u nekim dnevnim novinama te u pretencioznim prilozima zabavnih emisija na nacionalnoj televiziji bilo je ispod svake kritike profesionalnog izvještavanja. Novinari i forumski komentatori na portalima, tv-voditelji i gosti u studiju, svi su se složili da su to ružni, isfrustrirani, do srži pokvareni i neodgojeni klinci koji se kriju iza pseudonima i samo vrijeđaju žene, osobito one koje ih odbiju. Nakon što je popularni pjevač u toj gledanoj emisiji HTV-a otvoreno pozvao svekoliko pučanstvo na fizički obračun i linč igrača Lige, studijska je publika gromoglasno zapljeskala. Eto, s tim balastom u glavama, s tim opterećenjem oni su morali večeras igrati.

Pokušali su objasniti, i na svom sajtu, i po forumima i rubrikama za komentiranje diljem interneta u čemu je bit Lige. U prijateljstvu, druženju i zezanciji, u sprdanju s uobičajenim noćnim izlascima i konvencijama zavođenja. Objasnili su i da su kujama nazivali stvarno, ali stvarno, samo one koje su prema njima nastupile s najvišom stopom kujizma. Uklonili su neke sporne fotografije i navodne uvrede, zatvorili sajt javnosti i zaštitili ga šifrom, i premda je ta medijska bujica vrlo brzo prohujala, gorak okus nije nestao. Natjecateljska atmosfera nije na razini, što se osjetilo i u posljednjim ligaškim kolima. Dogovor je bio za večeras sve to uopće ne spominjati, izbaciti iz glave u potpunosti ako je moguće, zaboraviti, ali to nije bilo tako lako.

 

“Liga mora ići dalje! Moramo nastaviti kao i prije, igrati još jače, još brutalnije!” rekao je de Boer ponosno. “Inače su oni pobijedili, pobijedilo je zlo novinarstvo. Ljudskost je ovdje na vagi!”

“Ma dobro, al ta ženska je fakat zapuštena, ne mogu baš…”

“Daj se saberi! Izgled se ne boduje, to i sam znaš. Odeš, upišeš ulet, probaš zbarit, ono, na brzinu, sklopiš oči, riješiš je se, odvališ još par lakih uleta i u igri si za pobjedu!”

“Lako tebi reći.”

“Probaj, Baggio, probaj! Ne moraš pobijediti, ali bar daj sve od sebe! Cijela liga očekuje tvoju pravu igru!”

 

Baggia je dirnuo trenerov entuzijazam, osjetio se dužnim odigrati makar za publiku, tako da je ipak odlučio pokušati s rugobom na drugom kraju šanka.

 

“Za tobom se sigurno okreću glave”, rekao joj je ironično a opet sa smiješkom. Smatrao je to atraktivnim potezom u ovoj situaciji, nečim što će izmamiti puno osmijeha i pozitivnih legendo-komentara kad će to poslije prepričavati.

“A za tobom se preokreću želuci”, odgovorila mu je kao iz topa. Premda se takav odgovor uvijek može očekivati na taj ulet, on baš i nije uobičajen za akrape. S obzirom na svoj izgled mogla se barem nasmiješiti, pomislio je Baggio, a palo mu je na pamet i kako unatoč svemu, ona vjerojatno ima više uspjeha u ljubavnom životu od njega, a samo zato što je žensko. Opterećen mišlju na što je spao, nije se sjetio odbrusiti joj oproštajnu, pa je samo otišao.

 

 

(nastavit će se sutra)

 

Fotografija: jusben @morguefile free photos

Ilija Barišić: Sitne podvale (I)

Nimet Božji

 

Ivo gleda u pljesnivi komad sira i pita se što da radi. Već dva puta nagnuo ga je nad rub kante za smeće pa odustao. Sjetio se zakletve svaki put i učinilo mu se da će mu se ruka desnica osušiti ako ga baci. Još se Ivo živo sjeća kako je njemu i ženi bilo u ratu, kako su željni bili svega i svačega, kako su lizali tanjuriće od kave kad bi se prosulo mlijeko po njima, kako su uzgajali povrće na balkonu i grah u lončanicama, uz fikus. Praznih stomaka naučili su cijeniti hranu, naučili štedjeti, i onda se Ivo zakleo da nikad više u životu neće baciti hranu, taj nimet Božji. Da, u ratu je postao i religiozan. Istina, on i supruga u početku bili su religiozni zbog humanitarne pomoći koja se dijelila u crkvi po konfesionalnom ključu. No kako je rat odmicao, vjera im je postala istinsko utočište, a oni pravi vjernici. Misa prije raspodjele paketa hrane više nije bila tako dosadna, a počeli su i slaviti kršćanske blagdane, moliti se prije jela i hranu nazivati nimetom. Gleda sad Ivo u nimet Božji i ne vidi ništa osim plijesni. To je valjda nekad bio sir, možda je još uvijek pod tom memljivom truleži.

Sam je kriv, naravno, što je ostavio tako dobar sir da trune u kutu frižidera, do točke kada ga mora baciti. No dobro pamti koliko mu je teško bilo u ratu i kako bi rado imao taj komad sira onda, i ovakav nikakav. Onda bi tanko odrezao plijesan, a ostatak pojeo u slast… Danas ne mora tako, nije gladan hvala Bogu, a opet, šteta je i grehota, sve da se i nije zakleo.

Ipak je smislio kompromisni recept – rezati pljesnivi dio malo deblje, termički obraditi u mikrovalnoj, dodati tome salamu i puno kečapa. Ni ostale namirnice koje je našao nisu bile u idealnom stanju. Po vonju salame zaključio je da ni ona nije najsvježija, a na starom kruhu skoro je istupio nož. Sir je narezao zadnji, gadljivo kriveći lice dok mu se paučinasta siva, crna i zelena plijesan kao meka prašina lijepila za prste. Nakon što je tako ogulio sir, pozorno je oprao ruke i narezao par probnih šnita.

Ding! odzvonila je mikrovalna i označila početak Ivine borbe sa starim sendvičem. Mikrovalna je smekšala kruh, otopila sir, od vrućine jedva ga je držao u rukama. Jeo je Ivo i gore stvari, ali u mislima ga je i dalje progonila plijesan. Imao je osjećaj da je nije dovoljno isprao s ruku i sa svakim gutljajem bivalo mu je sve teže. Što će mu biti ako je sir stvarno pokvaren? Proljev, povraćanje? Taj se tren zagrcnuo i zakašljao. Ipak, vrlo brzo se pribrao, zaključio da umišlja i ponovno snažno zagrizao. Kečap i sir procurili su van, a Ivo je bio odlučan da dokrajči bar to što je pripremio. Sa zadnjim gutljajima, ipak, odučio je da se više neće mučiti i riskirati. Primio je četvrtasti ostatak sira, zatvorio oči i zakucao ga u kantu.

 

Dok je pio drugu čašu vode, kojom je iz sebe ispirao sve što ga je podsjećalo na sendvič od maloprije, ulazna vrata počela su se otključavati. Žena se vraćala s posla.

“Ufff, Ivo, de pristavi kafu”, Zdenka je neraspremljena ušla u kuhinju, teško uzdišući. Samo što je torbu objesila o jednu kuhinjsku stolicu, kao za vrag, otišla je pravo do koša za smeće. Bacila je zgužvanu maramicu i ukipila se.

“Isuse Bože, Majko Božja Bistrička…” izustila je slabim glasom.

“E ne da mi se kafu, sama si pristavi, meni nije dobro”, rekao je Ivo i sjeo za stol s čašom vode ispred sebe.

“Šta ovaj sir radi u smeću? Jes ti normalan!?” dreknula je Zdenka.

“De mi nemoj o tom siru. Pokvario se.”

“Šta se pokvario?!” zaprepašteno je vrisnula. “Eno, skroz normalan sir!”

“Ma kad ti kažem, ženska glavo, probo sam, ne valja.”

“Ma Isusa ti, jes ti normalan, majke ti? Tako velki komad sira bacaš, samo što je malo star, il šta!”

“Sir je pljesniv, ništa ne valja”, promrmljao je Ivo s gadljivim izrazom lica i otpio malo vode.

Zdenka se prekrižila i promrmljala, a onda gurnula ruku u koš i izvadila sir iz smeća. Stavila ga je na stol pred Ivu.

“Evo, šta mu fali? Gdje ti tu vidiš plijesan?!”

“Ma ti si luda, ženo!” frustirano je viknuo Ivo, ali je odmah nakon toga duboko udahnuo i probao smireno objasniti. “Odrezo sam plijesan i probo jesti. Ne valja!”

“Pa…” u nevjerici je žena njuškala sir. “Pa…” osvrtala se oko sebe, opet provirila u kantu, i ovaj put primijetila ostatke koji su nalikovali na plijesan. “Pa šta nisi prije pojeo!” opet je viknula. “Šta si pustio da istrune!”

“De me nemoj, molim te”, Ivo je i dalje govorio tiho, trudeći se da ostane smiren.

“Ma bogati, Ivo, bacaš nimet Božji! Kako smo samo u ratu bili željni toga!”

“Pa jel vidiš, jebemu, pokvarilo se, kakve to ima veze s ratom?”

“Ma grehota je, bogati, Ivo!”

“A šta ćeš kad se pokvarilo? Aj me nemoj, molim te. Dosta toga.”

“Pa onda pojedi prije nego se pokvari! Ne možemo tako rasipati. Nemamo!”

“Ma imamo dovoljno, ajde”, rekao je Ivo mirno.

“Da se tebe pita ne bi imali dovoljno! Ti sve rasipaš! A ja se brinem da imamo, ja štedim. Ja tu perem ruke u ladnoj vodi, da se ne pali bojler i ne troši struju. Ja ostajem kasno navečer budna za mašinu po jeftinoj struji. Ja štedim na poslu, neću ni sendvič uzet da ne potrošim. A šta si ti napravio? Ništa ne radiš, samo se tu izležavaš po kući, gledaš kladionice, i ne znam.”

“Ne jebi me za poso, ženo, nisam ja kriv šta ne radim!” zagalamio je Ivo i lupio šakom po stolu. Žena je najzad ušutjela, bar na trenutak. Sad je ona duboko udahnula, a onda nastavila, ovaj put tiše: “Šta ne jedeš taj sir? Šta ga čekaš da se pokvari?”

“Ma da te jebo nek te jebo taj prokleti sir!” zagalamio je Ivo i ustao. Primio je sir kao da će ga baciti kroz prozor.

“Ne kuni hranu! Kako te nije sram!” uzvratila je vikom i Zdenka.

“Ma evo ti sir, da te jebo” rekao je Ivo i naglo dobacio sir prema nespremnoj supruzi. Sir ju je pogodio u prsa i pao na pod. Nije to bilo jako, nije to bio udarac, no Zdenki su navrle suze na oči, a donja joj čeljust počela podrhtavati. Ta čeljust uskoro se stisnula u osvetnički grč i Zdenka je sa stola dograbila komad starog kruha. Svom snagom zavitlala ga je u supruga. Izraz tko tebe kamenom, ti njega kruhom dobio je novu dimenziju kad je okrajak pogodio Ivu posred čela, i uz tupi udarac odbio se u širokom luku natrag na stol.

“Jaaao, ubi me, ženo!” zajaukao je Ivo i primio se objema rukama za glavu. “Auuu, pomagaj Bože”, kleknuo je, potom i legao na kuhinjski pod, držeći ruke na glavi. “Auu” previjao se po podu kao pokošeni nogometaš.

“Izvini”, plačući, Zdenka se nagnula nad Ivom. “Gdje te boli?” rekla je kroz suze i nježno ga dodirnula.

“Jao ne pitaj, ubi me, ženo!”

Zagrlila ga je i legla kraj njega na podu. “Izvini” rekla je kroz jecaje.

“Auuu, majko”, zapomagao je Ivo.

Privijeni jedno uz drugo, ležali su na kuhinjskom podu. Ivi se činilo da su pločice hladne, a Zdenki i da su malo prljave, no to nije bilo važno.

(nastavit će se sutra)

 

Fotografija: jusben @morguefile free photos

 

 

Ivana Kovačić: Outlet ruža

(ulomak iz romana Parabajka, ZIGO, Edicija Katapult 2013.)

Varja želi da se nađemo na kavi u kafiću na Trešnjevci. Od kada se Kos vratila, odjednom joj se čini da nije primjereno doći kod mene. Pomislim kako bi bilo dobro reći da nemam vremena i to od tog trena pa zauvijek nastavim govoriti, a onda ipak pristajem. Pojavila se dobro raspoložena. Pitala sam što ima novo, a ona je kazala kako se Kos s puta vratila puna dojmova, pričale su o tome što je vidjela i doživjela na putovanju i to je uglavnom sve. Nakon nekoliko rečenica na tu temu, Varja me značajno pogleda i kaže:
– A što bi ti htjela?
– Možda seks. Povremeno, kada se vidimo – kažem.
Ona se zaprepašteno i slavodobitno nasmijala, a meni je istom došlo da je pljunem posred lica.
– Pa kako?! Ne bih mogla paralelno – kaže.
Moj odgovor je neiskren na jednako glup način na koji je i njezino zaprepaštenje, ali u tom trenutku, i njoj i meni ono što govorimo izgleda najsmislenijim i najrazumljivijim izborom. Ipak ostajemo u tišini neko vrijeme.
Nagovori me da odem s njom do Outleta ruža, velikog trgovačkog kompleksa u okolici Zagreba. Morala je tamo nešto poslovno obaviti.
Volim gledati kako vozi. Odlučno a opet ne bezobrazno, suvereno ali ne pretenciozno, vrlo živahno ali nikada opasno. Ja sam tada polagala vozački ispit. Instruktor mi je govorio kako bih trebala doma na stolici vježbati vožnju. Dok se vozimo prema Outletu ruža, zamišljam Varju u toj situaciji. Dok je Kos na putu, navodno s nekom djevojkom koja joj se sviđa, i veza im je možda u krizi, Varja je doma. Sjedi na stolici i vozi. Prolazi kroz svoje emocije. Plače. Može li ona plakati? Nekada davno prije Kos, dok joj se raspadala veza s bivšom djevojkom, rekla mi je da nije sposobna za vezu sa mnom dok se emotivno ne oporavi od te veze. Činilo se tako logično. Zbog te njezine nesposobnosti da vozi stolicu u stanu, postaje mi iz minute u minutu sve iritantnije kako vozi automobil. Outlet ruža izgleda kao grad od papira. U dućanima nema ništa zanimljivo. Kažem kako bi to mjesto bilo dobro iskoristiti za snimanje filmova. Varja kaže kako bi bilo najbolje da tu naprave zatvor. Na štandu kupujem kuhano vino. Varja uzima čašu iz moje ruke i otpija gutljaj. Kad mi se zagleda u oči, vidim neku plahost iza koje nazirem da me osluškuje. Prepoznaje moje tragove i otiske, ali ono što je trebalo stajati na njihovom mjestu, uvijek se izmicalo. Ne osjećam da smo stranci dok se gledamo u oči, ali čim se odmaknem nekoliko koraka, iz svakog njezinog pokreta i riječi pokušavam otkriti nešto novo ili potvrdili nešto što već mislim da znam. Ulazimo u radnju u kojoj ona pregledava neku dokumentaciju i razgovara sa zaposlenicama. Sve nalikuje vožnji automobila, ne nalazim nijedan novi trag. Kad je završila, zaputile smo se prema parkiralištu.
– Jel ti bilo dosadno čekat? Skratila sam maksimalno – pita me obzirno.
– Nije. Samo neobično. Pitala sam se stalno što ja tu radim – kažem koketno, jer znam da je to nešto u čemu obje potajno uživamo. Sinoć dok je jela pizzu u mom stanu na Trešnjevci, na sličan je  način rekla: “Nisam mislila da ću ikada više jesti pizzu s tobom.”
– Marjane, koliko je sati? – tata bi viknuo s vrata restorana čistaču ulice iz Karakašica. Počelo je to jednoga dana kada je Marjan osvanuo sa satom od zelene fluorescentne plastike na ruci.
– Aj k vragu, vraže, tamo – promrmljao bi Marjan i nastavio s poslom.
– Što piše tamo na plakatu, tko svira večeras?
– Aj k vragu, vraže!
– Marjane, dođi na kavu, ne ljuti se, imam ti nešto ispričati – promijenio je tata ploču jedno jutro.
I tako je naučio Marjana gledati na sat. Bilo mu je najvažnije i najzabavnije komunicirati s likovima koji su na ovaj ili onaj način pripadali Otočkoj margini. Ono što me uvijek zbunjivalo, bilo je to što je pamtio tko je od svih stanovnika Otoka došao na sprovod njegovim roditeljima, a tko nije. Ako je neki sada pokojnik bio na pogrebu njegovoj majci ili ocu, tata je osjećao obavezu (koja mu je kao i svaka socijalna obaveza bila sama po sebi mrska) da ode tom pokojniku uzvratiti na isti način. I tu sintagmu “na isti način” često je koristio, ako bi mu netko poželio sretne blagdane i gdje god je to bilo moguće.
Na njegovom pogrebu stajali smo poredani jedni do drugih i primali sućut mirno, dostojanstveno i bez puno suza, kako već priliči pogrebu čovjeka koji je umro: nije bio mladić, ali je tek bio postao djed. Sva lica koja su se pojavljivala ispred nas bila su hiperrealistična. Postalo je jasno da takvu stvar nije teško upamtiti. Vjerovala sam do tada kako je tatino pamćenje ljudi s groblja neka njegova mračna opsesija, povezana s iščitavanjem osmrtnica.
Tada je kapelicu ispunio neki potpuno neočekivani glas koji je sam za sebe ali glasno, jecajući govorio: “Prijatelju moj, da me nisi naučio koliko je sati, kako bi ti Marjan došao…”
Varja me dovezla do zgrade. Nismo se pozdravile, rekle da ćemo se čuti ili vidjeti. Ja sam u sebi bila odlučila da ću napraviti sve da se ne vidimo više. Ona je rekla samo:
– Čuvaj se. Jedi.
Ja sam se istrgnula iz tog automobila divlje, bez da je pogledam i osvrnem se, uvjerena da nikada neću susresti moje prazno sjedalo kako samo vozi, ulazi u kružni tok u smjeru obrnutom od kazaljke i izletjevši na zelenu fluorescentnu livadu pretvara se u slap.

Fotografija: Alvimann @morguefile free photos

Daniel Radočaj: Djed Mraz

Spadam među one ljude koji se nikada neće moći pomiriti s činjenicom da je Djed Mraz izmišljen. I time, da su mi vlastiti roditelji svjesno lagali o tom, nekad najvažnijem životnom pitanju, nesvjesno gradeći virtualni temelj za, ne želim reći nesretno, ali u najmanju ruku nestabilno djetinjstvo.
Ja bih da mi Djed Mraz donese bicikl! – povjerio sam roditeljima svoju iskrenu želju, kao nagradu za godišnju poslušnost, od tog dobroćudnog laponskog djedice.
– Što je tebi?! – graknula je stara, zbrajajući račune za struju. – Zar još vjeruješ u takve bajke?! – i moju zatečenost šokantnim saznanjem, ogradila od neminovnih krokodilskih suza, s dvije, tri odgojne pljuske.
Oni isti roditelji, kojima sam toliko vjerovao, beskrupulozno su mi podvalili takvu laž. Kao da njima, primjerice, nakon neizostavnog odlaženja na nedjeljnu misu, svih izmoljenih kućnih očenaša, korizmenog posta, subotnjih krunica, milodara i skrušenih ispovijedi, svećenik, umjesto očekivane propovjedi, bahato izjavi:
– Bog ne postoji! Molim vas da mi oprostite što sam se tolike godine na taj račun samo šalio s vama. Pođite sada kući, sutra će na mjestu crkve započeti izgradnja kockarnice…
Tog sam dana, po povratku kući s podjele darova u školi, po drugi put sreo svog Djeda Mraza. Bez brkova i brade, naginjao je bocu vina u parku, s lokalnim pijancima. Bio je to Ljubo, otac male Mirele s drugog kata. Uvjeren da je proćelavi pripiti debeljko ubio Laponca (budući da je živio u njegovom tijelu), prizor me u trenutku ispunio mržnjom. Ne sjećam se točno jesu li odselili iz naše zgrade iduće, ili one godine poslije, no svoj sam još uvijek neraspakirani čovječe ne ljuti se ubacio inkognito u njihovu prikolicu s pokućstvom, i time stao na kraj velikoj obmani. U međuvremenu, prestao sam misliti na Djeda Mraza, a roditeljima ipak nekako oprostio. Doduše, ne i zaboravio. Dok se par anđeoskih očiju, u gradskoj biblioteci, nije trunčicu predugo zagledao u mene i kroz relativno kratko vrijeme, sve se razvilo u bajnu romancu. Onda nas je, vrativši se ranije s posla, zbog rapidne influence zatekao u nimalo zavidnom položaju, nitko drugi nego njen otac – Ljubo Djed Mraz. I ja sam ga, na svoje veliko zaprepaštenje, kao takvog i prihvatio. S vremenom i zavolio. Mislim, nije mi ni bilo druge.
– Mirela? – pitao sam je, navodno začuđen, tijekom jedne od uobičajenih nedjeljnih šetnji. U vašoj sam špajzi nehotice primijetio nešto što strašno liči na odijelo Djeda Mraza…
– Ne mogu vjerovati da ga još čuva… – rekla je raznježeno. Znaš odat ću ti tajnu – dodala je, te prislonila usne na moje lijevo uho, šapnuvši: Moj je otac bio školski Djed Mraz. Ali sad je sve gotovo…
– Kako misliš gotovo? – Mamio sam odgovor, dobro tajeći da mi je taj slučaj jako dobro poznat.
– Pa gotovo… došao je Sveti Nikola…
– Ah, da… – odgovorih suosjećajno, poljubivši je u čelo. Sirota djeca…

Fotografija: cheriedurbin @ morguefile free photos

Martina Mlinarević Sopta: Bit će sve dobro

Na čitavom svijetu za njih je znao samo mršavi drot čapljinskog MUP-a, koji je baš tu vjetrovitu noć bio raspoređen na dužnosti čuvanja provincije, kad je s baterijom u ruci šeretski krenuo prema zamagljenom automobilu, prizemno se nadajući novoj porciji trača i sočnom saznanju o švalerisanju nekog lokalnog jebača.

Dok je legitimirao njihova lica u osobnim iskaznicama, čudeći se različitim adresama različitih prebivališta, te je večeri prvi put shvatio da postoje i ljudi koji se parkiraju uz mrzlu vodu, samo da bi plakali zajedno. Svojim očima, inače naviklim na razbacane grudnjake po stražnjim sjedalima koji se navlače u panici, namignuo je suosjećajno i tiho im šapnuo – “Bit će sve dobro…”

Hodajući teškim koracima prema blještećoj rotaciji koja je u gustom mraku nalikovala na zaboravljeni luna park, znao je da ti mokri pogledi i snažni zagrljaji koje je ostavio iza sebe, ne liče na nikakvu dobrost.

Čitavu je noć u snu zaboravljao njihova imena. I ljubav koja ga je samo zapljusnula iz tog auta, i potopila zauvijek, a čiji je, sasvim nenadano i potpuno nespreman, postao jedini svjedok.

Amir Alagić: Uže

Život mu je tekao kao na nijemom filmu, bez riječi i nekako ubrzano. Ima već tomu, otkako je i boja okolnog svijeta stala blijedjeti. Nebo je prestalo zračiti jutarnjom svježinom sve se više pretvarajući u opori pak-papir starih socijalističkih dućana, moćno natkriljen nad njegovom glavom. U daljini se uznemireno more bibalo i bjesnilo, mirisalo na sumpor i svojom pjenom i bojom više sličilo muljavim žuto-zelenim baruštinama, no blagosti azura kakvim su ga htjele pamtiti staračke oči. Kao da se sve pretočilo u sivilo asfalta.
Bolest sumornog bezvoljstva koja ga je zaposjela, s neba, drveća, mora i planina stala se širiti na ljude pretvarajući i njih u asfaltne kipove suhih usta, teškog daha i dodira, kojima je zaplakati istovremeno lako i nemoguće, jer odveć je ponestalo razloga za plač. S freske svijeta ubrzano se runio amalgam svrha i razloga ostavljajući prostora još samo za rezignaciju. Posivivši sve unaokolo, pepeo starosti konačno je zasuo i njegovu dušu, tiho i podmuklo, onako kako mu je i kosu posijedio. Činilo mu se da je jednom, sijevajući očima žar iz utrobe, nečim zarazio čitav svijet, a potom je svijet uzvratio i zarazio njega, pa sada pred sobom u ogledalu nad psihom vidi sivi asfaltni lik iz kojeg je, kao onom plastičnom cjediljkom za limun, iscijeđen život. Suh i naboran, bolesno žutih očiju, on promatra svijet kao nijemi film koji se nekim čudom prikazuje bez humora, no sve je drugo ostalo autentično. U njemu nema boje i nema riječi, i sve prolazi nekako brže no što bi trebalo.
Ili se to samo njemu činilo da vrijeme prolazi brzo? Kada ti je osamdeset godina, sve što si za sobom ostavio stane u treptaj oka, a vrijeme koje je pred tobom ne čini se dovoljnim da bi bilo što mogao započeti. Ostaje tek čekanje da se dogodi nešto što se nikada i ne mora dogoditi. A možda se to nešto i događa, čak svakoga dana, ali je nekima to ponekad teško primijetiti. Jer mlade se oči hrane percepcijom, dok se ostarjele mogu tek zahvaljivati sjećanju na dobroj volji i kvalitetnoj projekciji.
Petar je svake subote nakon doručka započinjao svoj mali tjedni ritual koji mu je pričinjao golemo zadovoljstvo. Na rastegnutom je užetu crvenim flomasterom označavao centimetar po centimetar, kao da si na taj način daje do znanja da je još jedan tjedan života ostavio za sobom. Dok bi Jela, još snena u spavaćici, pristavljala vodu za kavu, on se sporim korakom približavao vitrinici iz nekih davnih vremena pa iz ladice vadio blijedoplavu najlonsku vrećicu s golemim klupkom već požutjelog užeta. Razvukao bi ga koliko je duljina hodnika dopuštala, metnuo najdalji kraj pod nogu otomana te, brižljivo mjereći jedan centimetar, pljuckao na već sasušeni flomaster i povlačio tamnocrvenu crticu. Ta ga je crtica, upijena u prljavo žutilo užeta, podsjećala na okrvavljenu kožu zaklane ovce ili, za boljeg raspoloženja, na ostatak voska sa zapečaćenog poštanskog paketa. Promatrao bi klupko svojeg života sve dok ga Jela ne bi dozvala, dreknula tamo iz kuhinje i svaki ga put, na isti način, trgnula iz dubokih misli. Srce ne bi stiglo ni brže zakucati, a Petar je već vikao na svoju ženu onako kako viče pedeset i kusur godina, ne misleći ozbiljno ni krajičkom najcrnjih misli ono što joj u taj čas izgovori. A dok viče, pažljivo spušta klupko na tamnocrveni pusteni otoman, kako bi mu se nakon kave ponovno vratio. Krenuo je, već napravio nekoliko koraka, a nikako da s užeta ukloni pogled i otjera misao što mu je poput šešira sjela na glavu. Pred sobom nije mogao sakriti klupko prošlosti koje sa svakim tjednom sve više raste, bubri poput tumora, a onaj ostatak, što predstavlja budućnost, postaje sve kraći.
Još je u prvim godinama mirovine odlučio započeti s praćenjem svojeg života na ovaj način. Radni vijek, proveden u policiji, okončao je kada su ga na granici teško ranili pomahnitali rumunjski šverceri farmerki. Nedugo nakon toga poslan je u mirovinu uza sve počasti. Ali dosada, ta neistrebljiva buha ljudske duše, ubrzo ga je stala izjedati poput termita, do samih kostiju, i što god da je pokušavao činiti, unaprijed je bilo osuđeno na neuspjeh. Bilo da je probao u parku s iskusnim penzionerima kibicirati partije šaha, prikupljati markice iz udaljenih dijelova svijeta, biti tajnik u mjesnoj zajednici, predsjednik kućnog savjeta, pisati nekakve besmislene memoare – brzo bi se hladio i zapadao u očaj.
U noći proslave pedesetog rođendana, kada se društvo već bilo razišlo, a on ležao s mokrom krpom na glavi nogu dignutih na tabure, na pijanu mu je pamet pala ideja o praćenju tijeka svoga života iscrtanog duž običnog užeta. Sutradan je kupio klupko užeta da bi označio sve svoje godine prošle te, prkoseći sudbini ili smrti, sam unaprijed odredio koliko će si metara predvidjeti za budućnost. Odlučio se jedan tjedan života predstaviti kao centimetar na užetu. Račun je pokazao da je do tog trenutka prešao nešto više od dvadeset šest metara. Kako čovjeku nije dano zaviriti u sutra, Petar je s budućnošću bio koliko-toliko oprezan. Kupio je šest metara viška, što mu je davalo jedanaest i pol godina života. Bolje je biti skroman, mislio se, a uže će lako nadovezati. I stvarno je, eto, nakon tog perioda morao kupiti novi komad, pa i danas, tamo negdje na trideset drugom metru, zapinje prvi mali čvorić.
No kako su u starosti ljudi sve oprezniji i svjesniji da je odlazak na počinak lutrija i mnogi s jutrom ostanu u krevetu nadovezujući na obični i onaj vječni san, Petar je kupovao sve manje i manje komade užeta pa su i čvorići na dugačkom klupku njegova života bivali sve češći. Svaki je dolazak do kraja bio pun strepnje, a svaka nova subota, kada je trebao nanizati još jedan čvorić, ispunjena ushitom jer je, činilo mu se, ponovno pobijedio smrt.
Evo, i sada za stol sjeda zabrinut. Puši se kava iz blijedoplavih porculanskih šalica, a sve što se čuje jest tiha škripa kemijske kojom Petar ispisuje u svoj blokić, kao u neku evidencijsku listu, sve godine i metre koje je uspio u životu prijeći. Ostalo mu je još nekih petnaestak centimetara, a već je prešao osamdesetu. Zabrinut je jer s proljećem sve teže diše. Nije ga jednom Jela iz sna budila kada bi iznenada utihnuo. Kako ona priča, niti udiše niti izdiše, samo se iz pluća čuje neka škripa, baš kao ova olovka sada što škripi. A kada ga uspije probuditi, on sve zijeva kao riba. Ne može se, jadan, zraka nadisati. Ne zna Petar koliko bi užeta trebao kupiti doživi li još jedan čvorić pa se sekira. Evo i susjeda Marica, odozgo, nikako da mu izađe iz glave, a ima više od godine dana kako je otišla. Malo žena prilegla poslije ručka i nije se više ni budila. A mlađa od njega za čitav metar i nešto bila.
“Šta ti je život”, misli se Petar, “čitav jedan podugačak život stane u špagu od četrdeset i dva metra, a i to ako bude sreće pa poživim još ova dva-tri mjeseca. Ne bih mogao pola svoje ulice prijeći da je svu razmotam, od rođenja pa sve do sada. A davno je rođenje bilo, daleko kao što ništa daleko nije”.
­    Što misliš, Jelo – konačno progovori – dokle bi stigla ova špaga da je razvučem od naših vrata pa niz ulicu? Bi li došla do butige pokojnog Luciana brijača?
Šuti Jela, nešto se zamislila, kao da u mislima razvlači uže, pa onda pomisli kako se više i ne sjeća gdje je nekada bila Lucianova brijačnica, toliko je to davno bilo, ali joj se učini da je bila negdje blizu pa kaže:
­    Ih, kako ne bi.
Tada Petar ogrnu svoj kaput kao da preko leđa prebacuje krzno neke zvjerke i u papučama izađe na ulicu. Zavezao je uže za kvaku ulaznih vrata i držeći klupko stao ga razmotavati spuštajući se niz ulicu. Gegao se i ubadao drhturavim nogama put pred sobom, prolazio pokraj kuća u kojima već odavno ne žive ljudi koje on poznaje, uostalom, nekih kuća iz prošlosti u ovoj ulici više i nema. I Jela je za njim istrčala iz ulaza noseći u rukama nekakvo ćebe, pokušavajući ga sustići i njime zagrnuti. Petar je gledao u asfalt pod svojim nogama vukući uže za sobom, pa kako pogleda nije dizao, poče mu se pričinjavati da ga s ulice promatraju oni živi i mrtvi ljudi koji su ispadali iz razmotanog klupka prošlosti. Evo, baš kraj njega prolazi gospodin Frantz gurajući ono svoje čudo od bicikla golemog nesrazmjera među kotačima, podiže halbcilindar i pozdravlja ga kao odraslog čovjeka, kako ga nikad pozdravio nije, jer umro je taj Frantz dok Petar nije bio napunio ni osmu. Odmah za njim, kao iz nekih nevidljivih vrata, izlazi Mara Klempara lupajući s dva poklopca od lonaca kao da su činele, podiže suknju preko glave, a pod njom bjelasa sramotna golotinja. Pokazuje je i nutka pred svijetom uzvikujući: Pomidori, pomidori, pizde i ćićoni… Eno ga tamo u daljini, na samom dnu ulice stoji stari Luciano, izašao pred butigu, puši i razgovara s prolaznicima kao i uvijek kada nema mušterija. No sad se okreće prema Petru, maše mu i doziva ga. Ali daleko je Luciano, na samom dnu ulice, jedva ga čuje, a sada ga sve teže i vidi od silnog svijeta što se uskomešao. U trenu mu se pred nosom ukaza čitava familija Kliman, njih šestero, zapamtio ih je jer su se svi utopili za neke iznenadne popodnevne oluje na moru niti pedeset metara od obale. Potom se tuda prošeta Luana, najveća ljepotica što je ikada u ulici živjela. Šalje mu poljubac dlanom savijajući ga tako da počinje sličiti ptičici. Nailazi debela žena šefa policije kojoj bezbrojne sitne crvene žilice brazdaju nos i obraze, ima izbuljene oči nalik ribljim, i nosi dva cekera puna povrća i mesa crvenog poput krvi. Pa Zvan, s najdužim brkovima nadaleko, čovjek koji se bezuspješno samoubijao četiri puta na različite načine da bi na kraju skončao na najgori mogući, mučen od crnokošuljaša, crnih kao najcrnje vrane. Trajalo je cijelu noć, u učionici u kojoj je kao dijete pohađao prva četiri razreda škole, a on je sve vrijeme vrištao tako da te noći nitko nije mogao zaspati. Umuknuo je pred zoru, i tada su svi u ulici konačno otpočinuli, probudivši se tek oko podneva s osjećajem slatkog mamurluka izmiješanog s potisnutom krivnjom, ne želeći sami sebi priznati da je ono sinoć bila istina. Na sve strane izvirivali su mnogobrojni žitelji njegove prošlosti kojima je zaboravio imena, ali ih se jasno po nečemu sjećao. Kao, na primjer, ona starica što je vazda stajala na prozoru, pa i nakon što je već umrla. Petar bi je noću, a bio je tada još dječak, vidio kako i dalje stoji na istom mjestu kao da je zaboravila da je umrla. Nepomična, u okviru prozora kao u kakvoj slici. Ugledao je potom onog neobičnog gospodina uredno podšišanih brčića poput austrijskog oficira, za kojeg gotovo da se nije ni čulo, sve dok ih jedne daleke zore nije probudio svojim orijaškim baritonom uzvikujući: Ja sam bog! Nemajte drugih bogova do mene… I još čitavu šumu ljudskih tjelesa od kojih je teško mogao vidjeti Luciana i procijeniti hoće li ovo njegovo uže biti dovoljno dugačko da dosegne njegovu brijačnicu. A onda odjednom umjesto starog brijača na dnu ulice bljesnu lik djevojčice, tek na tren, između dva zamaha rukom, i njemu se učini da cijelo vrijeme, nečim tjeran, hrli upravo k njoj. Bilo je dovoljno da dva-tri puta trepne i djevojčica je nestala, a na dnu ulice opet se pojavio nasmijani Luciano. Petar više nije mogao u pamćenje vratiti njezin lik, iako mu se činilo da je zauvijek ostala negdje blizu, da mu diše za uhom.
I bio se spustio već daleko niz ulicu kada je nokat palca zastao na crvenom tragu koji je označavao subotu njegova rođenja. Pomislio je kako su sretni ljudi poput njega, koji su čitav život u istoj ulici uspjeli proživjeti, a da ih nijedna svjetska nesreća iz nje nije otjerala. Tek je tada primijetio da je ulica gotovo pusta. Isparili su svi oni ljudi prošlosti čiji je huk do maloprije čuo. Samo je Jela dahčući zastala nekoliko metara od njega. Vidio je da do negdašnje Lucianove brijačnice ima još dobrih desetak koraka. “Prekratak mi je život”, pomisli. Tada ga je već sustigla Jela i konačno ga zagrnula ćebetom da se ne prehladi.
­    Vidiš, Jelo, baš na ovom mjestu na kojem smo stali, ja sam kao dijete pao i oderao oba koljena. Baš ovdje. Vrtio sam se oko sebe, širio ruke i vrištao, a onda potrčao. Uh, kako je samo lilo. I kad se malo bolje zagledam, čini mi se da vidim i tragove svoje dječje krvi. Samo je pitanje računa li se to kao moj život?
Ušutjela se Jela, nije sigurna je li on to nju nešto pitao ili govori onako više za sebe, kako i inače zna. Ali bulji on i dalje u nju mutnim plavim očima koje su nekada, sjetila se, prekrasno sjale. Jadnoj je ženi već postalo neugodno, sve bi nešto rekla, ali ne zna što, pa naposljetku samo pusti pogled da padne na cestu. A onda, kako joj  misao sinu u glavi, lice joj se ozari te upita:
­    A je li u to doba ova ulica bila asfaltirana?
Kao da nije čuo ni jednu jedinu njezinu riječ, i dalje zureći preda se, Petar reče:
­    Popišam ti se na život kad nisam uspio stići dalje od mjesta gdje sam se igrao kao dijete!
Otjera tada Jelu kući, baci ono ćebe za njom i sjede na klupicu odmah uz cestu. Bila je još vlažna od rose. Ni osjetio nije da su mu se hlače za bedrima smočile. Ponovno se bio nešto zamislio. Mjerkao je pogledom uže, od početka do kraja, pa od kraja do početka. Užetu je teško odrediti što je početak, a što kraj, no tu je barem jasno da van njegovih dimenzija nema ničega, tek beskrajna praznina. A čovjek sam sebi vazda nalazi probleme pa danima može razglabati o tome što je prethodilo životu i što bi moglo uslijediti poslije. Za Petra to je samo još jedna nevolja više, nešto o čemu nema ni volje, ni vremena razmišljati. Nastavlja mjerkati uže, a misli su mu nestalne poput uzburkana mora.
Prateći to uže, čovjek se neće našetati. Ma koliko dugo poživio, Petar ga neće uspjeti znatnije produžiti i nikada neće stići do Lucianove brijačnice. Ta nije Metuzalem. A onda pogleda u visinu. Prema drskoj nedostižnosti onoga što se nekada zvalo nebo, a za sobom je ostavilo tek jedan trag – beskrajnu plohu sumornog pak-papira. Podigao je ruke u zrak ne ustajući s klupe. Doimao se poput invalida. Ljudi su se skupljali na prozorima, virili iza nategnutih zavjesa, zastajali na ulici da shvate što se događa, a Jela ga je gledala s ćoška haustora, sva u suzama, moleći Boga da još samo jednom oprosti ovom njezinom jadniku jer ne zna što mu je činiti sa svojom nemirnom dušom.
Kada bi se nekom nebeskom štopericom mogle mjeriti misli, ostalo bi izmjereno da je u istom trenutku, dok se Jela molila za svoga posrnulog supruga, njemu sinulo što bi trebao učiniti. Ovo uže, koje tako jasno i surovo svjedoči o ljudskoj beznačajnosti, kratkovječnosti i sitnosti; ovo se uže ne treba uvijek gledati kroz dužinu. Jer čovjek je vezan za zemlju, a ljudske duše za nebo. Bio bi to veličanstveni kraj kada bi se bacio s vrha nebodera ili kakvog tornja, i onda se još dugo klatio viseći na tom svom užetu života. Da, bio bi to veličanstven kraj, samo kad bi za to imao hrabrosti, kad ga ona njegova starica ne bi čekala uplakana na ćošku haustora, i kad bi u njegovu gradu bila ijedna građevina toliko visoka, koliko je dugo uže njegova života.

Iz knjige „Pod istim nebom“, 2010., ZIGO, Edicija Katapult

Fotografija: pedrojperez @morguefile free photos